Odlomak iz knjige “Kobni papa…” Stvarna istina o Majci Terezi!

Majka Tereza:
Fanatična redovnica proglašena sveticom

„Prilike u renomiranim ustanovama Majke Tereze … bile su često i istovjetno opisivane. Tako je opće poznato da je Majka Tereza zabranjivala korištenje profesionalnih (doniranih) medicinskih aparata, da su sredstva protiv bolova i za smirenje u velikoj mjeri uklonjena iz njenih ustanova, da se lijekovi daju nestručno i da se ne poštuju osnovna higijenska pravila, da sestre ne dezinficiraju igle i da ih koriste sve dok se ne istupe, da se izrezuju tekstilne podne obloge i uklanja namještaj, jer se na to gleda kao na luksuz ili da je Majka Tereza u jednoj zgradi koja joj je bila dodijeljena za bolnicu spriječila ugradnju dizala.“

Tko bi želio kao bolestan čovjek koji se još nada ozdravljenju biti doveden u takvu ustanovu? Ono što je kulturologinja Marianne Sammer ovdje sažela, nije nabrajanje tek pojedinačnih slučajeva. Ova „ludost“, izrazimo se šekspirovski, štoviše ima metodu. Ona se objašnjava fanatičnom, pretjeranom mistikom patnje i siromaštva, koja ima veze s Terezinim jezuitskim odgojem. Agnes Bojaxhiu (izgovor: Boja- džiju), rođena 1910. u ondašnjem osmanskom (danas makedonskom) Skopju kao kći albanskih katolika, s petnaest godina dospjela je pod utjecaj jezuita i u osamnaestoj godini odlučila postati redovnicom.„Gdje nema siromaštva i patnje, nema niti susreta s Bogom niti pokajanja“ – tako Sammer sažima taj potpuno srednjovjekovni način mišljenja. 165) Kao da Bog upravo hoće patnju Svoje djece, ljudi, da bi ublažio Svoju tobožnju „srdžbu“, kao da Ocu koji ljubi svoju djecu nije stalo da toj djeci bude dobro.

Kod Tereze se, prema vlastitoj izjavi, radilo o tome „da utaži Isusovu žeđ za dušama služeći najsiromašnijima od siromašnih“.166) I u njenu redu ne radi se, bar prema namjeri utemeljiteljice, po- najprije o djelotvornoj pomoći ili čak o pomoći za samopomoć. „Recite im da mi nismo tu da radimo, mi smo tu za Isusa. Mi smo prije svega religiozne; mi nismo socijalne radnice, ni učiteljice, nismo njegovateljice bolesnih, ni liječnice. Mi smo redovnice.“ 167) Moglo bi se, također, reći: misionarke. Kakvu onda pozitivnu perspektivu pruža taj rad siromasima u svijetu? Služi li taj red prvenstveno „obraćanju“ ljudi na „pravu“ vjeru, a zatim slavi svoje utemeljiteljice?

„Mistika“ siromaštva i patnje umjesto svrsishodne pomoći

Možda za jednog umirućeg ili neizlječivo bolesnog čovjeka koji inače nema sklonište, „prihvatilište za umiranje“ á la Majka Tereza može predstavljati neku razumnu alternativu. Čak i onda ako se tu obrijane glave odriče svakog privatnog prostora i vlastiti urin izlijeva na betonski pod ispod kreveta odakle to uvečer ispiru vodom iz gumenog crijeva. U televizijskom filmu „Teško nasljeđe Majke Tereze“ mogle su se vidjeti te slike. 168)

Da ne bi bilo nesporazuma napomenimo da takva situacija nije bila za vrijeme snimanja, jer je nedostajalo novaca. „To je vjerojatno najbogatiji red na svijetu“, kaže Jack Preger, engleski liječnik koji je volonterski radio u „prihvatilištu za umiranje“. 169) Red bi mogao liječiti veliki broj bolesnika i uz pomoć moderne tehnike, stručno ih zbrinjavati, mogao bi hraniti vojske ljudi u slamovima ili pomagati im u građenju kuća. Umjesto toga milijuni doniranih sredstava završavaju na netransparentnim računima. Istodobno tuberkulozni bolesnici nisu izolirani ili redovnice i dobrovoljni pomagači tretiraju bolesnike dijelom bez maske na ustima i bez rukavica. 170)

Zašto se uskraćuju sredstva protiv bolova? Zato što se čovjek kroz patnju tobože brže približi Bogu. I kod bolesnika koji stenje u bolovima, bio to hindus ili musliman, Tereza je osobno još pokušavala misionariti: „Ti patiš. To znači da te Isus ljubi.“ Na to je jedna smrtno bolesna žena odvratila: „Onda reci svom Isusu neka me prestane ljubiti.“ 171)

Protuzakonita posvajanja

I ovdje se imena Boga i Krista zloupotrebljavaju za nešto što nema apsolutno nikakve veze s njima. Samovoljno i nametljivo misionarenje koje Nazarećanin nije nikada prakticirao, ne ograničava se samo na bolesne. Poznati su slučajevi u kojima su indijska djeca posredstvom podružnice reda Majke Tereze s lažnim podacima dana na usvajanje. Tek godinama kasnije ispostavilo se da ona uopće nisu bila siročad ili da ih majke nisu dale dobrovoljno na usvajanje. Tako je bilo u slučaju danas dvadesetjednogodišnje Anishe M. iz Münchena koja je svoju majku pronašla nakon 19 godina. Ona je ispričala da su njenoj u ono vrijeme sedamnaestogodišnjoj majci bez sredstava, koja nije mogla platiti porođaj u bolnici katoličkih redovnica, jednostavno oduzeli bebu. 172)

Pritom pozadina takvog krijumčarenja ljudima čak ne mora nužno biti financijska korist. Radi se možda i o tome da se hindusku i muslimansku djecu preda u crkvene ruke – da bi ih se time spasilo od navodno „vječnog pakla“.

Redovnicama u Terezinim ustanovama jedva da je nešto bolje nego pacijentima. Moraju se odreći privatnosti, smiju imati tek nešto malo odjeće, ne smiju koristiti stroj za pranje rublja, a pogotovo ne kompjutor. Zato smiju koristiti javni prijevoz bez plaćanja karte – jer Tereza im je izričito zabranila pla- ćanje. 173)

Svijet želi biti prevaren

Kakva slika Boga stoji iza svega toga? Nije li to jedan strašni, neuračunljivi bog, bog koji kažnjava, kojeg bi vanjskim „žrtvama“ i odricanjem trebalo „umilostiviti“? S Bogom koji ljubi o kojem nas je učio Nazarećanin to nema nikakve veze. Izvanjska religija koju naučava Crkva došla je ovdje do vrhunca: da bi došao bliže Bogu „vjernik“ se navodno mora u vanjštini što je moguće više odricati i što je moguće više patiti. „Ona je bila kao opsjednuta patnjom“, kaže Aroup Chatterje, liječnik koji je odrastao u Kalkuti. 174) Nije čudo što se onda i sama utemeljiteljica reda desetljećima nalazila u „teškoj krizi vjere“, jer se ni sama nije mogla snaći s tom mračnom slikom Boga. „U mojoj nutrini je ledeno“, napisala je u svom dnevniku. „Nebo ne znači više ništa – meni ono izgleda kao prazno mjesto.“ 175) Ona je poput mnogih tobožnjih blaženika i svetaca bila ne samo širiteljica njoj nametnutog srednjovjekovnog obrasca mišljenja, nego ujedno i njegova žrtva.

Za brzu beatifikaciju albanske redovnice, koju je izvršio papa Ivan Pavao II. u listopadu 2003., samo šest godina nakon njezine smrti, pronađeno je pravovremeno naravno i obvezatno čudo iscjeljenja – premda su indijski medicinari sumnjali da je tridese- togodišnja Indijka bila izliječena od tumora samo Terezinim “zagovorom“, nego mnogo banalnije, uzimanjem lijekova.

Stvarno „čudo“ ove beatifikacije predstavlja, međutim, to što stvarna priroda i djelovanje te tako po- štovane osobe sve do danas nije ni djelomično prepoznata, već ona u svijetu još uvijek važi za neospornu „ikonu ljubavi prema bližnjem“. To se stalno nepromišljeno ponavlja. 1979. dobila je čak Nobelovu nagradu za mir. Taj začudan propagandni učinak mora se kopirati od Vatikanske crkve. Nije bio slučaj što je to odavanje časti izvršio školovani Karol Wojtyla – jer tko bolje od glumca zna da svijet želi biti prevaren?

______________________________________________________________________

Da bi se razumjela strategija djelovanja papa, pa tako i pape Franje preporučujemo pročitati knjigu “Kobni papa …”! Autor knjige je nijemac Matthias Holzbauer.

Knjiga sadrži 256 str. – cijena 30 kn. + poštarina (28 kn). Knjigu šaljemo pouzećom.

Narudžba putem maila: info@david-udruga.hr ili na tel. 092 2631712

Tom kupnjom pomažete djelovanje Udruge David – HVALA!

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s