Moris Hoblaj
Osvrt na članak:
POBUNA U PARTIJI
Tko je jači, Crkva ili uhljebnički instinkt HDZ-ovaca?
http://www.index.hr/vijesti/clanak/pobuna-u-partiji-tko-je-jaci-crkva-ili-uhljebnicki-instinkt-hdzovaca/1033163.aspx Piše: Gordan Duhaček
DIKTATURA VATIKANSKIH UGOVORA UHLJEBLJUJE SVOJE LAKAJE – NA ŠTETU NAJSIROMAŠNIJIH!
Rimska kurija razmišlja u dugim vremenskim razdobljima i nikada nije besposlena. Uvijek marljivo radi na provedbi planova porobljavanja ljudi i duša, a iz rovova izlazi tek onda kada pozitivne snage društva ozbiljno prijete državnim zakonima koji obavezuju sve institucije i pojedince na poštovanje ljudskih prava. Nije li Katolička crkva bila uvijek ona koja se grčevito borila i bori se protiv provredbe i poštivanja ljudskih osnovnih prava?
Ne samo da je bila protiv, nego je učinila uvijek sve, od klevetanja, proganjanja pa čak i ubijanja da bi zadržala nasilnu i brutalnu diktaturu nad ljudima, životinjama i prirodi. Najočitiji primjer toj katoličkoj praksi je nepotpisivanje konvencije za ljudska prava kao i današnja borba protiv Istambulske konvencije. Isto tako i toj konvenciji radi se o pravima i slobodi pojedinaca i grupa koja su im zagarantirana božjim, a time i kršćanskim principima – npr. u Deset zapovjedi božjih, Govoru na Gori Isusa i Ustavom RH.
Ne budemo li pazili, opet ćemo postati svjedoci vremena i sudbonosnog prekrajanja povijesti po nadahnuću brutalnog inkvizicijskog Vatikana. Tema je aktuelna i još dugo neće biti “gotova”, jer na to ukazuju najzad i sve brojnija i sve učestalija javna objavljivanja i podizanja glasa za oslobođenjem iz crkveno klerikalnog terora. Za demokratsku budućnost Hrvatske stoga je danas vrlo važno sve ispravno sagledati i upitati se: Zbog čega je Vatikanu bilo toliko važno, da što brže i što tajnovitije i bez privole naroda sklopi konkordat, odnosno, Vatikanske ugovore s Hrvatskom?
U moći terora konkordata sa suverenim državama, nakon propasti crkvene države, Katolička crkva je prepoznala svoju šansu za nastavak svoje antikršćanske i antihumane diktature.
Upravo ideja i uvođenja konkordata u situaciji konačne propasti crkvene države za vrijeme Musolinija, pružila je novu šansu papinskoj politici moći da razmišlja u dugim vremenskim razdobljima. Naime, prepoznala je, ako se demokratska država miješa u crkvene poslove manje od dosadašnjih monarhija, onda ona, Vatikanska crkva, može u tim zemljama utoliko lakše ostvariti svoje apsolutističke zahtjeve za vlašću nad svima i svemu što pripada toj državi.
Vatikanski ugovori – Konkordat, poznat još u srednjem vijeku, postao je za pape pod izmijenjenim okolnostima njihove borbe za vlast, sve poželjnijim ciljem. Kad je Kurija zaključila jedan takav ugovor, gotovo uvijek je imala prednost – zbog čega bi inače uopće i sklapala ugovor!?» U osnovi to je tako ostalo do danas. Gotovo je zagonentno i začudno s kojom nivnošću hrvatski političari, koji su obećali raditi za dobrobit naroda, dopuštaju da ih lukava crnomantijska elita klerikalaca uvijek iznova i u velikoj mjeri prevari i zakine!?
Hrvatski porezni platiše – katolici i nekatolici, komunisti i ateisti – plaćaju Katoličkoj crkvi na podlozi tih ugovora na stotine milijuna kuna. Zatim mjesečno plačaju kneževsko uzdržavanje nadbiskupima i biskupima zajedno s njihovom pratnjom kao i nezakonito uhljebljenim njihovim političkim lakajima u različitim strankama. Ta besramna pljačka – kako je drukčije i nazvati – obrazlaže se narodu nadoknadom zbog ukidanja nekadašnjih crkvenih privilegija, nadomještanjem oduzetih nekretnina i što je najgore i pokvareno i pod lozinkom božje volje. Ako bi to i bilo tako – nije li onda taj nekadašnji crkveni „gubitak“ u međuvremenu već odavno mnogostruko otplaćen. A što se tiće božje volje – mora se konstatirati da se Deset zapovjedi božjih nisu promjenile i da crkvena politika nije božja volja. Stoga preostaje samo pitanje; Koji to bog inspirira Katoličku crkvu? Krist, sigurno ne, jer bi onda u Hrvatskoj drukčije izgledalo!
Katolička crkva u Hrvatskoj vrlo dobro zna, iako se s tim nikada ne bi složila, da ona bez pomoći Vatikana ne bi nikada postigla niti mogla održati svoj današnji status u Hrvatskoj i zato se unaprijed pobrinula i dala u ugovore ugraditi takozvanu «klauzulu vječnosti», odnosno, nepovredivosti međunarodnih ugovora i «klauzulu prijateljstva». U njima stoji da taj konkordat i državni ugovor može biti promijenjen samo uz «obostranu suglasnost» ugovornih partnera. Drugim riječima: Država svojevoljno ispušta zakonodavstvo iz ruku i obećava stranoj državi i njezinom kleru da će nove zakone donositi samo u suglasnosti s Vatikanom.
Javna je tajna da su time povezana astronomska plaćanja Crkvi a tome moramo još nadodati i onaj dio sume novca koju Hrvatska država svake godine isplaćuje u njenu korist u vidu subvencija i poreznih olakšica kao i naplatu sakramenata kojoj se protivi i sam Vatikan. Sve u svemu radi se o stotinama milijuna kuna godišnje instituciji, koja se posredno ali javno očituje riječima i djelima da joj nije interes poštivati Ustav RH. Da joj je to interes, onda bi već davno potpisala međunarodnu konvenciju o ljudskim pravima i bila za ratifikaciju tkz. Istambulske konvencije koja ima svoje opravdanje i u Ustavu RH kojeg je izglasao hrvatski narod.
Ponašanje klerikalne crnomantijaške avangarde vrlo je zorno i precizno izrazio njemački Kabaretist Hagen Rether kada je rekao: «Pogledajte biskupe i kardinale pod nebom! Ne siju, ne žanju, a mi ih svejedno uzdržavamo!» Kako dugo još, narode hrvatski?
Nije li tako da ni Katoličku crkvu niti tkz. narodne političare koji s njima surađuju – na račun poreznih platiša – ne brine da su takve «klauzule vječnosti» u Vatikanskim ugovorima već od samog početka juristički nemoralne. Pri tome je danas jasno da bi Hrvatska mogla u svako doba istupiti iz tih ugovora, a da ne plati poradi toga ni lipe. Što više, narod bi trebao, uz pomoć pozitivnih zakona i Ustava RH dati klerikalnoj avangardi i njihovim političkim lakajima na znanje da RH mora odmah istupiti iz Vatikanskih ugovora jer joj to nalaže duh ustavnosti RH.
No, nažalost tome nije tako već naprotiv državne institucije umjesto toga stalno prihvaćaju nove financijske obveze prema Katoličkoj crkvi i time dozvoljavaju državnim zastupnicima – katolicima, da eklatantno rade protiv svog vlastitog ustava, odnosno naroda, kojemu, naime, onima najsiromašnijima, zakidaju posljedni komad kruha i krov nad glavom da bi živjeli u raskoši i luksuzu.
DAVID 