Smrt je noć duše.
Umrijeti u vječnom životu je vječni dan duše
Ljudska riječ je pojam u kojem mogu ležati mnogi sadržaji
Dragi prijatelji, stoljećima je naše društvo sebi stvaralo sliku svijeta koja je konačno u vezi samo s ovostranim gdje se zrcale prostor i vrijeme. Mišljenje i «življenje» većine ljudi je ograničeno na događaje u prostoru i vremenu, pri čemu «življenje» oni izjednačavaju s tokovima u «opstojanju» ili «prisutnosti».
U ovome se svojem Gabrijelinom pismu želim potruditi da ovostrano, dakle «prisutnost» objasnim tako da istinski tražitelj istine može bolje razumjeti što znače i što nam žele reći sadržaji naših ljudskih riječi npr. «Umiranje i življenje da bi se dalje živjelo» ili «smrt».
To je tako važno zbog toga što jedni s drugima komuniciramo jezikom, dakle sporazumijevamo se riječima. Pritom međutim često ne znamo da li nas ljudi oko nas razumiju, jer komunikacijski medij ljudskog jezika prenosi informacije posredno, u posudi riječi.
Kod duhovnih bića u čistom bitku neposredna komunikacija se održava preko praosjećaja, koji je ujedno i slika. I u području materije, životni oblici prirode neopterećeni krivnjom – životinje, biljke, kamenje, Majka zemlja, zviježđa, elementarne snage – jedni s drugima stupaju u informativnu vezu preko slika.
Naprotiv, mi ljudi koji smo izišli iz božanske struje svemirske ljubavi i svemirskog jedinstva i prema tome smo upućeni na pomoćno sredstvo jezika s njegovim pojmovima, nikada ne možemo biti potpuno sigurni da li ljudi oko nas iz naših riječi razabiru ono što smo s njima htjeli izraziti, ujedno i prenijeti.
Riječi su posude koje uvijek u sebi mogu nositi čitav spektar sadržaja, već prema tome čime ih je govornik ispunio, što je on dakle položio u riječi, u posude. On to izražava u ljusci riječi.
Međutim, budući da pojedinac često nije svjestan koji sadržaji leže u njegovim vlastitim riječima, niti koja čuvstva, osjećaji, namjere i ambicije stoje iza njegovih vlastitih misli, većina od nas nije u stanju uživjeti se u riječi svoga bližnjeg, da bi shvatila njihove sadržaje. Tako često puta pred nama stoje riječi drugih, a mi ne znamo što nam one hoće reći. To isto tako vrijedi i za pisanu riječ.
Zbog toga je i meni teško da to što znam, što okom duha gledam u svijetu i što mi se kao unutarnje, duhovno opažanje pokazuje u onostranome i što mi je kao Božjem instrumentu objavljeno, tako izložim i opišem riječima, da dođe do srca i razuma tražitelja istine. Unatoč tome svemu – ja ću to pokušati.
Pomisao na smrt rado se potiskuje iz svijesti
Kao što je rečeno naše su riječi višeznačne, kao rastezljivi pojmovi, također riječi «ovostrano», isto «ovdjestrano» ili čak onostrano. Za mnoge ljude onostrano nije realnost zato jer ga mnogi svrstavaju u kategoriju «vjerske predodžbe», dakle u «religiju» kojoj mnoštvo ljudi pripisuje karakter irealnog, hipotetskog. Osobito kraj onoga što oni smatraju svojim «životom», kraj opstojanja, smrt, za njih ima hladan dah neshvatljivog, zagonetnog, nepojmljivog, prema prilikama čak i jezovitog. Pomisao na smrt rado se potiskuje iz svijesti.
Prije ili kasnije za svakoga od nas međutim dolazi čas u kojem se razračunava sa svojim opstojanjem i sa smrću, prije svega onda kada se čovjek zaokuplja svojom prošlošću; jer upravo savjest, koja tada često govori uvjerljivo, nije vazda meko uzglavlje.
Tko je još mlad ili tko vjeruje da u starosti mora startati u svoj «visoki let», najčešće neće ukalkulirati kratkovječnost ili dugovječnost svoga zemaljskog života ako smatra da o tom želi razmišljati tek onda kad «kucne čas». Tko napokon zna kada će mu «kuma smrt» pokazati da je kazaljka na njegovom «životnom satu» došla do dvanaest i da je za njega inkarnacija energetski istekla? Nitko ne zna godinu ni sat. Jedno je međutim sigurno: Taj će sat doći, a s njim i pitanje: Kako ću susresti «smrt»? Što je za mene «smrt»? Kako ću se ponašati prema zbivanju svog umiranja? Koje predodžbe povezujem s njime? Jesam li spreman za to?
Duhovna smrt je duhovna sljepoća – u bijednoj egzistenciji, u nestvarnosti
Za mene kao čovjeka duha koji zemaljska zbivanja promatra s osmatračnice vječnog Duha, dakle života, «smrt» je stanje duše koja je svoju prvobitno široku svijest suzila, svoje svjetlo zatamnila čuvstvovanjem, osjećanjem, mišljenjem, govorenjem i postupanjem protiv Božjeg zakona koji je nesebično darežljiva ljubav.
Tko poriče Boga, život, zatvara se prema svjetlu. On je nastanjen u carstvu sjena, u duhovnom neznanju, u nestvarnosti. On više ne opaža život kao takav, već je duhovno slijep, dakle duhovno mrtav.
«Smrt» je dakle tama duše. Tko stoji oči u oči sa smrću, zato jer u kraju zemaljske egzistencije vidi «smrt», «kraj» života, tko ne vjeruje u dalji život u onostranom, duhovno je mrtav. On je zarobljen izvanjskim, zemaljsko-materijalnim. On je pravi život zastro svojim predodžbama, pojmovima i manirama bonvivana.
Budući da mnogi ljudi smrt smatraju «krajem» života, na Zemlji u ovostranome postoji mnogo duhovnih mrtvaca, a u onostranome, mnogo, vrlo mnogo duhovno mrtvih duša.
Gabrijelina pisma, proročica za današnje vrijeme
Priredila: Ana Jurić
DAVID 