Hubertus Mynarek PAPA FRANJO Kritička biografija

 

Prevodilac s nemačkog na hrvatski: Vesna Očić

Autor knjige “Kritička biografija” pape Franje, katolički teolog, bivši univerzitetski profesor u Beču, danas svjetski poznati analitičar i istraživač djelovanja Katoličke crkve i mnogih njenih protagonista. Moguće će vas zanimati jedno analitičko mišljenje -“Tko je ustvari Papa Franjo ili Jorge Mario Bergoglio.

Zahvaljujemo gosp. Hubertusu Mynareku što nam je dozvolio prijevod i objavu njegove knjige na web stranici – Udruge David. Zainteresirane za ev. kupnju knjige na njemačkom jeziku upućujemo na link:

http://www.tectum-verlag.de/papst-franziskus.html

Sva prava prijevoda zadržava Udruga David. Tekst nije dozvoljen reproducirati bez dozvole Uredništva Udruge David.

SADRŽAJ

Predgovor

I Dio

Od kemijskog laboranta do pape svjetske Crkve

Uzorna karijera Jorge Maria Bergoglija

  1. Papino podrijetlo
  2. Mladi Jorge Masrio Bergoglijo kao radnik
  3. O katoličkoj vjeri podučavala ga je baka
  4. Ljubavna priča s Amalijom Damonte
  5. Poziv da postane katolički svećenik
  6. Ulazak u crkveni elitni red – Duh i zloduh jezuita – Bergoglijev fini instinkt za obnašanje vlasti
  7. Bergoglijeva izobrazba za «pravog jezuita» (cjeloviti pregled)
  8. Jezuitsko sjemenište – mjesto prisilnog boravka
  9. Uspon i slom karijere u životu jezuita Bergoglija
  10. Neobično prijateljstvo luksuza i siromaštva ili bogati nadbiskup i siromašni jezuit
  11. Nevjerojatna senzacija: jezuit postao papom

II Dio

U što vjeruje papa? Teologija Franje I

  1. Bog – Krist – đavaš

Papina kristologija i sotonologija

  1. Vjera u nadzemaljsko

Papina mariologija

  1. Vrijednost čovjeka – bezvrijednost životinja

Papin teološki antropocentrizam i pedagogija

  1. Kako papa vidi Crkvu

Njegova ekleziologija

III Dio

Što radi papa? Što propušta?

  1. Teologija siromaštva pape Franje
  1. U čemu papa Franjo zakazuje –

Lista njegovih propusta u praktičnoj provedbi teologije siromaštva

a) kod crkvenog radnog prava

b) kod crkvenog poreza

c) u pitanju dobrovoljnog odreknuća kompenzacijskih isplata

d) u nužnosti prekida državno crkvenih odnosa

e) prilikom posjete siromašnima u Riju de Janeiru

f) u efikasnoj pomoći izbjeglicama

g) u rabljenju praznih crkava

h) u svom ponašanju prema vlasničkom udjelu Crkve nad gradom Rimom

i) u vezi s vatikanskim muzejom

j) u pitanju svog privatnog bogatstva

k) s bogatstvom Vatikana

l) u vezi s razmetljivošću i raskoši biskupa

m) u ponašanju Crkve prema Mafiji

Zaključak: egzistencijalna shizofrenija pape pri pokušaju ostvarenja siromašne Crkve

  1. Gospodar poučnih izreka

Iritantno, heretično, senzacionalno u nekim papinim izjavama

a) Ne postoji katolički Bog

b) Crkva je «kreposna bludnica»

c) «Živi i pusti druge da žive»

d) Budite velikodušni prema sebi i prema drugima

Kritika: Komu papa ne dopušta živjeti, prema kome ni u kom slučaju nije velikodušan:

prema rastavljenim bračnim parovima

prema ženama koje žele postati svećenicama

prema dojenčadi kojoj se u krštenju nameće egzorcizam istjerivanja đavla

prema još nerođenima u majčinoj utrobi koji u slučaju smrti neće doći u nebo

prema djeci i mladima koje su svećenici seksualno iskorištavali

e) Dokazuje li papa sa svojih «Deset točaka programa za sreću» suvišnost kršćanstva?

f) Papina preporuka roditeljskog «dostojanstvenog batinanja» djece

g) «Tko uvrijedi moju majku, čeka ga pesnica»

h) «Svaka religija ima dostojanstvo s kojim se ne smijemo šaliti»

i) «Dobri katolici ne moraju biti poput zečeva»

j) «Ako je netko homoseksualac i traži Boga – tko sam ja da ga osuđujem?»

k) Papina opomena dvadesetorici novoimenovanih kardinala slave «umjereno»

– kritika instituta kardinala?

l) «Ja sam veliki grešnik»

m) «Kao u zraku lebdeći sprej, panteizam je ništa»

Bilješke

Izdanja autora

PREDGOVOR

Prošlo je već više od dvije godine od kako se Jorge Mario Bergoglio uspeo na papinski tron. Zajednica njegovih obožavatelja snažna je i u pravilu se ne smanjuje. S druge strane, sve je više glasova onih koji kritiziraju ovog ne više sasvim novog papu. A ti glasovi dolaze sa svih strana, sa svih mogućih političkih, svjetonazorskih i konfesionalnih slojeva. Zanimljivo je što kritike sve češće dolaze od papina vlastitog klera, čiji je on ipak vrhovni gazda.

Ima katoličkih svećenika, čak i nekolicina biskupa, kardinala i visokih kurijskih službenika kojima je novi papa premalo konzervativan i tradicijski osviješten, previše sklon reformama ili čak previše revolucionaran. Ima i drugih predstavnika istog staleža koji tvrde naprotiv da papa Franjo još nije ostvario niti jedan reformski prijedlog. Upravo ovim kritikama priključili su se mnogi laici iz katoličkog građanskog pokreta «Mi smo Crkva».

Začuđuje zbog kakvih sve sitnica kritičari prigovaraju. Jedan svećenik piše: «Nije prikladno da se papa pokazuje u bijelom talaru, a da ispod njega nosi stare iznošene hlače. On bi htio biti bolji od samog Isusa … zbog hira neće nositi ovaj ili onaj ornat, također ni prsten…

Bogu hvala što nije došao na ideju da stanuje u nekom jednosobnom stanu u predgrađu Rima». Papa je «nekim zatvorenicima oprao noge i poljubio ih. Krist je svojim učenicima noge prao ali nikada ljubio». Jedan drugi konzervativni svećenik misli kako papa ne reprezentira Crkvu dovoljno dobro. «On i dalje nosi one cipele, kao da je još argentionski biskup. Ne želi se zvati papa nego rimski biskup. Za mene je to premalo».

Međutim, u konzervativnim glavama mogu se i takve sitnice razmahati u snažnu averziju prema papi. Neki konzervativni katolici dvoje čak i oko zakonitosti izbora. Jedan piše da doduše još nitko izričito o tome ne razmišlja, kako na Petrovu tronu sada sjedi lažni papa. Ali znamo konačno «da su se takve stvari događale» i morali bismo «biti spremni da će se ponoviti. Svjedočimo li upravo sada takvom razvoju?» Neki drugi konzervativac sklon je i dalje svom idolu Benediktu XVI i pretpostavlja da «ako je papa Ratzinger bio prisiljen dati ostavku», onda Franjo «nije zakoniti papa».

Predsjedavajući poljske biskupske konferencije, nadbiskup Stanislaw Gadecki, čak tvrdi da je stekao utisak «kako većina biskupa zdravo razmišlja» i da su stoga protiv pape Franje. Po svojim važnim izjavama poznati vođa poljskog pokreta «Solidarnost», Lech Walesa, vinuo se do hipotetskog proročanstva, kako bi se u nekoliko mjeseci moglo pokazati «da je Duh Sveti pogriješio» kad je većinu kardinala inspirirao da Bergoglija učine papom.

Nasuprot tome, progresivniji krugovi u katoličkoj Crkvi i izvan nje još se uvijek nadaju da bi papa Franjo mogao postati istinski reformator i pravi revolucionar. Osnaženi su osobito u anglosaksonskom prostoru dobro primljenom papinom biografijom Paula Vallelya, nekadašnjeg dopisnika The Timesa i sadašnjeg urednika The Independenta. Podnaslov te biografije glasi: «Od reakcionara do revolucionara», a njen autor uložio je sav zamislivi trud da skupi tragove koji ukazuju na to da je papa doista na putu da postane religijski revolucionar.

Dakle, debate o papi, o njegovim revolucionarnim ili konzervativnim stavovima se ne stišavaju. Pri tom se u svim tim diskusijama previđa da se dogodilo nešto što se u izvjesnom smislu doista može nazvati revolucijom. Ona se sastoji u tome da je po prvi put u dvotisućljetnoj povijesti Crkve ostvarena čudna, svojevrsna «personalna unija pape i jezuita».

Nikada jedan jezuit nije postao papom! Vrijedi kao nepisan, ali svet, nedodirljiv i gotovo samorazumljiv zakon da to također nije trebao i nije smio postati. Najviša obveza koju je uspostavio ovaj red i koja ga uzdiže iznad svih ostalih redova Crkve bio je zavjet služenja i to ne običnog i općeg služenja, nego posebnog, apsolutnog služenja papi. Deviza je glasila: jezuiti trebaju služiti, ne vladati. Oni trebaju biti papi na raspolaganju neograničeno i neizmjerno, čak bez ikakva moralnog oklijevanja.

S obzirom na tu radikalnu obvezu služenja papi, tijekom 600 godina duge razvojne povijesti ovoga reda nije niti jednom jezuitu palo na pamet da postane papom, pa čak niti da to poželi postati. Bilo bi to ravno svetogrđu, neoprostivom rušenju tabua.

I sada dolazi jedan jezuit iz daleke Argentine koji počinja to svetogrđe, ruši taj tabu, razara cijeli taj sveti poredak, tu hijerarhiju i strogo međusobno razlikovanje služenja i vladanja, dakle ih u pravom smislu riječi re-volvira, re-volucionira. Sluga postaje gospodarom, uzurpator se vinuo na papinski tron!

Kad bismo primijenili jednu smioniju sliku iz politike, ovaj prevrat u vatikanskom karijernom pravilu toliko je po sebi nevjerojatan kao da je Heinrich Himmler, šef elitnih trupa SS-a koncipiranog specijalno da bi bezuvjetno štitio «führera», sam postao reichkancelarom.

Svijet, mediji još nisu shvatili, još nisu razumjeli što ta personalna unija pape i jezuita u suštini znači i kakve će posljedice imati. Ova knjiga postavila si je zadaću osvijetliti sve moguće aspekte relevantnosti, smisla i konzekvenci te senzacionalne novine u razumijevanju i strukturi papinstva. Tema ove knjige bit će osim toga i struktura osobnosti ovog pape: njegove dvije prirode, njegova originalna priroda i ona koja mu je nametnuta i kojoj je desetljećima dugim trudom obučen u svom redu. Učinak Izmjenična ciklusa ovih dvaju karaktera, njihove ambivalencije i antagonizmi bio je da su se nastupi, ponašanje i djela pape doimali pomalo čudnima. U ovoj knjizi bavit ćemo se i čitavim tim kompleksom njegova djelovanja i reagiranja kao pape.

I Dio

OD KEMIJSKOG LABORANTA

DO PAPAE SVJETSKE CRKVE

UZORNA KARIJERA

JORGE MARIJA BERGOGLIJA

U ovom pregledu ogradit ćemo se naravno od riječi karijera. Ipak svi mediji izvješćuju o njegovoj skromnosti i jednostavnosti i skloni su mu vjerovati kada tvrdi da nije smjerao takav strmi uspon do osvajanja papinskog trona. S druge strane ja ne poznajem ni jednog papu u novijoj crkvenoj povijesti koji nije prethodno nijekao svoju želju da postane papom, a onda je to ipak postao i to bez stvarnog pritiska i prisile svojih kardinalskih kolega. Onoga tko doista ne želi, nitko neće prisiliti da to postane.

1. Papino podrijetlo

Čini se da u životu dječaka Jorge Marija ništa nije posebno ukazivalo na ovakvu karijeru. Rodio se 17.prosinca 1936. Kao sin talijanskog useljenika Jose Marija Francisca Bergoglija i njegove supruge Marie Sivori. I ona je imala talijanske korijene: majka iz Pijemonta; otac Argentinac čiji su roditelji došli iz Genove.

Obitelj nije, nasuprot nekim medijskim izvještajima, iselila u Argentinu zbog siromaštva. Prodali su svu imovinu u Italiji jer je Argentina u to vrijeme – to je godina 1929. – mamila još većim mogućnostima uspjeha, «neiscrpnim izvorima poslova», «boljom zaradom» i većom «socijalnom propusnošću». Pored toga su i djedova braća s očeve strane bila u Argentini već od 1922., i u gradu Parana posjedovala su tvrtku koja se bavila asfaltiranjem i «palaču Bergoglio» koja je, prema riječima kasnijeg pape, «imala četiri kata, te je kao prva kuća u gradu posjedovala i lift». U svakoj pojedinoj etaži stanovao je jedan brat.1

  1. Mladi Jorge Mario Bergoglijo kao radnik

Otac Jorge Maria bio je zaposlen kao knjigovođa. «Nismo plivali u izobilju», kaže Franjo u svom osvrtu, «nismo imali ni automobil…, ali nije nam ništa nedostajalo». Usprkos tome njegov strogi otac sa svojim rigoroznim radnim moralom nije imao razumijevanja za potrebno slobodno vrijeme svoga 13-godišnjeg sina. «Budući da si stigao do drugog stupnja školovanja, vrijeme je da počneš i raditi. Pronaći ću ti neki posao za vrijeme praznika.»2

Sin se morao složiti. U obiteljskoj strukturi Bergoglijevih, s ocem kao osobom neosporna autoriteta svako protivljenje takvu planu bilo bi ionako uzaludno. Tako se Jorge zaposlio u čistačkoj službi tvornice čarapa u kojoj je njegov otac radio kao knjigovođa. Dvije godine je radio na poslovima čišćenja, a onda je napredovao. Sada je mogao preuzeti neke upravljačke zadaće. Godinu dana kasnije dobio je mjesto kemijskog laboranta.

Stvarno nije bilo u redu ono što se zahtijevalo od mladića: svakodnevno raditi od sedam do trinaest sati, zatim jedva sat pauze za ručak, a onda škola do dvadeset sati, stručna škola specijalizirana za kemiju prehrambenih namirnica. Godine 1956. po završetku školovanja stekao je diplomu kemijskog tehničara.

Kako je rečeno, pobuna zbog godina teškog rada u mladosti nikada nije bila tema kasnijeg pape. Ali su to tim više bile tri zvijezde: rad, poslušnost i disciplina koje i u pravilima jezuitskog reda igraju tako veliku ulogu, zbog čega se Jorge Mario vrlo rano odlučio za taj red.

Osvrćući se, rekao je: «Zahvaljujem svom ocu što me je poslao raditi. Rad je bio jedna od stvari koje su mi najviše koristile i u laboratoriju sam upoznao ono dobro i ono loše svake ljudske djelatnosti. …useljeničke obitelji ne trpe lijenu djecu, oni ih zapošljavaju … Moja pretpostavljena bila je jedna izvanredna žena, simpatizerka komunista; kasnije, za vrijeme vojne diktature, bila je ubijena». Ona i komunistički listak Propositos «pomogli su mi u oblikovanju političkog mišljenja. Međutim, nikada nisam postao komunistom». Ta žena ga je također «naučila što znači ozbiljno raditi. Doista mnogo zahvaljujem toj velikoj ženi».3

  1. Baka ga je podučila katoličkoj vjeri

Od početka je katolička vjera igrala je veliku ulogu u životu Jorge Marija. Tome je doprinijela njegova baka Rosa. Ona ga je «učila molitvama», pripovijedala mu «priče o svecima» i time mu «dala sredstvo za sav život».4 Zapravo do današnjeg dana ne možemo previdjeti neku djetinju naivnost u vjerskom učenju i propovijedima tog čovjeka.

Zašto je baka bila ta koja mu je tako trajno ugradila njegovu prvu vjersku konstrukciju? Pa, «bio je smješten u obitelji djeda i bake», «obilježile» su ga najviše njihove navade, budući da ga je majka koja je opet bila trudna, već s trinaest mjeseci bila povjerila baki Rosi. «Baka i djed su živjeli u blizini i da bi pomogli mojoj majci, baka me je jutrom odvodila i uvečer opet vraćala».5

  1. Ljubavna priča s Amalijom Damonte

Ljubavna priča njegove mladosti kojom papa pomalo koketira s novinarima, također baca određeno svjetlo na njegovu podložnost autoritetu, njegovu nepromišljenu spremnost na poslušnost. Volio je djevojku Amaliju Damonte iz susjedstva koja je kao i on bila dijete useljenika iz Pijemonta. Postojalo je, kaže još živuća Amalija, «velika prisnost između njih», njoj se sviđalo «što se on uvijek šalio, ali pritom bio galantan». Doskora su «svako poslijepodne provodili zajedno». Jednom joj je rekao: «Ako se ne udaš za mene, postat ću svećenik!6

To je moglo biti mišljeno sasvim ozbiljno, a možda je bilo rečeno tek tako. Svakako, razgovarajući s novinarima ona to nije dalje objašnjavala. Ali na ovom mjestu se vidi kako svjetska povijest može ovisiti o samo jednoj rečenici. Da je Jorge Mario Bergoglio bio oženio svoju Amaliju, danas ne bi bilo pape Franje. No odluka o tome konačno čak ni nije bila u rukama Amalije i Jorge Marija, nego u onima autoriteta njihovih roditelja kojem su se bez protivljenja i bespogovorno podredili. «Naše obitelji nisu bile suglasne s našim prijateljstvom», rekla je Amalija prisjećajući se, tome se prije svegaq protivila njena obitelj. «Moj otac je uočio da ima nečega između mene i Jorgea. Time nije bio zadovoljan jer je smatrao da smo još premali. Zabranio mu je da se viđamo i Jorge ga je odmah poslušao». Kao što je rečeno: pobuna protiv oca? Apsolutno nesvrhovito u svijetu predodžbi oboje mladih ljudi! «Apsolutno ne. Mi smo odrasli s tradicionalnim vrijednostima. Italiani onesti e laburatori, pošteni i radini Talijani … Ako je babo», otac, «nešto rekao, onda je bilo tako i basta».7

Stvar između Amalije i Jorgea mogla je – govoreći hipotetski – proteći i drugačije da su se bili usprotivili roditeljskoj zabrani vjenčanja i da je Crkva u tom času ukinula zakon o celibatu kojem se u svakoj epohi protivio veći ili manji broj svećenika. Onda bi se bili mogli vjenčati, a Jorge Mario je usprkos tome mogao postati ili ostati službujući svećenik. Možda bi čak bio postao kao prvi oženjeni svećenik papom. Novinari Francesca Ambrogetti i Sergio Rubin dotakli su se malo te pomisli i pitali ga kako danas razmišlja o celibatu klera. Njegov odgovor: «U sadašnjem trenutku ja bih se i dalje držao izjave Benedikta XVI: da celibat ostaje. I sam tako mislim».8

Svećenici koji su za ukidanje crkvenog zakona o celibatu, često se prilikom kritiziranja tog zakona koriste prostački-drskim opaskama, ne trudeći se oko ozbiljnih argumenata. Na moje čuđenje i papa kreće s tog nivoa. Jednom je nekog svećenika čuo kako kaže da mu ukidanje celibata ne bi samo dopustilo da ima ženu, već da bi time dobio i punicu … .»9

Kako je rečeno, prezirne opaske o braku nisu ograničene samo na niži kler, visoki crkveni dostojanstvenici kreću se često tom razinom. Prilikom jednog susreta tadašnjeg nadbiskupa Beča, kardinala Königa, s poduzetnicima, jedan od njih ga je upitao hoće li se već jednom ukinuti taj zakon o celibatu svećenika. Bez da se upustio u iscrpniju argumentaciju u korist tog zakona koji je podržavao, kardinal König je sasvim nemarno objasnio: «Ah, znate, ja bih vam radije odgovorio opisom jednog stvarnog događaja. Mislim tu primjerice na anglikanskog biskupa Chichestera kojeg je papa pozvao kao predstavnika ekumene u statusu gosta na II Vatikanski koncil. Sada si to predočite: taj biskup bio je izvanredno privlačan, visok, vitak, sportskog izgleda, fascinirajuća osoba. Pored njega njegova žena: mala, debela, neugledna. Što mislite da bi taj biskup odgovorio kada bi još jednom mogao odlučivati o tome da oženi tu ženu?»10

Nastupa šutnja u dvorani, čak i kod onih koji su prije toga kardinalove riječi slušali pobožno i s puno poštovanja.»

Inače, Amalija Damonte nije dugo žalovala za svojim Jorge Marijom. Postala je knjigovotkinjom, udala se, a nakon smrti svog prvog muža udala se i drugi put. «Novi papa ne treba se uostalom plašiti da bi njegov stari plamen mogao odjednom iskrsnuti prilikom njegovih službenih nastupa na Petrovu trgu. ”Nikada u životu nisam bila u Italiji, pa se neću tamo uputiti niti u ovim godinama.”»11

Crkveni knezovi nisu uvijek zbog skandala tako obazrivo zaobilazili svoje dragane. Jedan od posljednjih pokrenuo se oko Henryja Koudryja, čikaškog nadbiskupa. Taj se u odnosu na Kuriju i papu Ivana Pavla II u svojoj moći i zbog svojih financijskih doprinosa Vatikanu osjećao tako jakim da je na svoje svečano proglašenje kardinalom ostentativno i provokativno doveo u Rim svoju ljubavnicu, čime je obmanuo, šokirao papu i čitav njegov papinski dvor. Jer za to vrijedi nepisano ali uvijek važeće crkveno pravilo: «Si non caste, caute» (ako ne čestito, onda bar pažljivo).12

Dojam je da nakon svog doživljaja poziva da stupi u katoličko svećenstvo Jorge Mario Bergoglio nije nikada morao uzimati u obzir takvo «pravilo». «Dvostruki život» jednog župnika koji živi u vezi s nekom ženom on naziva «prevarom». Neko je ponašanje etično samo onda kad se «principi i faktično ponašanje poklapaju.»13

  1. Poziv da postane katolički svećenik

Kako se postaje svećenikom? Mora li na početku tog puta stajati neki osobiti događaj, doživljaj poziva? U tom bi slučaju katolička Crkva imala još manje svećeničkih kandidata no što ih ima sada.

Ne, da bi se bilo primljeno u sjemenište, dostatno je izraziti svoju volju da se život provede u službi Boga, Krista i Crkve.14 Spomene li kandidat neki naročiti doživljaj poziva u službu, moglo bi u nekim sjemeništima biti čak i poteškoća s rektorom, prefektom ili duhovnikom budući da crkvene dužnosnike često doživljaj odmah asocira na mistiku. Znamo konačno koliki su mistici bili ujedno i heretici jer zbog svog unutarnjeg iskustva više nisu sasvim ozbiljno shvaćali autoritet Crkve u pitanjima vjere i morala.

Jorge Mario Bergoglio doživio je doduše takav poziv u službu, ali taj je bio tako crkveno usklađen da kod poglavara nije mogao izazvati ni najmanju dvojbu glede njegove pravovjernosti. Bilo je to 21. rujna 1953. Jorge Mario bio je 17-godišnji mladić koji se nije značajnije razlikovao od svojih vršnjaka. S nekima od njih želio je proslaviti taj «Dan stuenata» koji se obilježavao svake godine. No, za razliku od svojih drugova, prije nego su se sastali, otišao je u crkvu. Bio je praktični katolik, ali kao i mnogi drugi do tada uglavnom katolik po navici: išlo se u crkvu, vjerovalo se u ono što je župnik govorio s propovjedaonice, primalo sakramente, sudjelovalo u procesijama jer su to tako činili i ostali u okruženju. Nije dublje promišljao o tome.

Ali toga dana, prilikom boravka u župnoj crkvi, bilo je drugačije. Kako se često već ispovijedao u toj crkvi, iznosio ispovjedniku svoje grijehe ili bar ono što je time smatrao, a da pri tom nije osjećao ništa posebno. Ali toga dana je osjetio kako ga gotovo magično privlači jedna ispovjedaonica u kojoj je sjedio svećenik kojega nije poznavao, ali koji mu se činio posebno produhovljenim, spiritualniji od ispovjednika kojeg je poznavao i pred kojim je do tada priznavao svoje grijehe.

Ova je ispovijed postala njegovim doživljajem poziva u službu. Ona ga je uzdrmala, prikazala mu njegovu katoličku vjeru u novom svjetlu, postao je svjestan poziva da postane svećenikom. Poslije više od pola stoljeća, Jorge Mario koji se u međuvremenu uzdigao do nadbiskupa Buenos Airesa, kardinala i primasa argentinske Crkve, opisuje to ovako: «Nešto mi se osobito dogodilo u toj ispovijedi. Ne znam što je to bilo, ali promijenilo je moj život. Rekao bih: pogodilo me kad sam bio otvoren i nezaštićen. Bila je to iznenađenost, neizmjerna začuđenost jednim stvarnim susretom. Primijetio sam da sam bio čekan. To je religiozno iskustvo. Začuđenost zbog susreta s nekim tko te očekuje. Od tog trenutka Bog je onaj kojeg se obožava onom isključivošću kakva postoji samo u prvim ljubavima. Tražiš ga, ali on prije traži tebe. Želiš ga naći, ali on prije nađe tebe».15

Otada je mladić živo drugačije. Bilo je gotovo sa «svjetovnim» zadovoljstvima. …Grupa prijatelja s kojima je izlazio na ples», morala je sada izlaziti bez njega. Proslavama «Dana studenata» više nije prisustvovao. «Od onog trenutka Bog je za mane bio taj koji nas preduhitruje».16

Ipak Jorge Mario nije odmah poslije tog poziva stupio u sjemenište. Prošle su tri do četiri godine prije nego je učinio taj korak. U međuvremenu je maturirao u gimnaziji i nastavio raditi kao kemijski laborant. Teška bolest koju je prebolio u tom razdoblju doprinijela je bržem sazrijevanju i izgradnji vanjštine i viših razina njegove psihe. Teška upala pluća dovela ga je gotovo do vrata smrti. Amputirali su mu gornju polovinu desnog plućnog krila u kojoj su liječnici pronašli tri ciste, a stanje bolesnika u visokoj groznici nije se popravljalo. Jorge Mario je očajavao.

Njegova majka i drugi brižni posjetitelji nisu ga mogli utješiti. Tek jedna opatica, sestr Dolores, koja ga je bila pripremala za prvu pričest i koja ga je posjetila, napravila je malo «čudo». «Rekla je nešto što mi se duboko usjeklo i ispunilo me velikim mirom: ”Slijedi Isusa”».17 Tako je Jorge Mario koji sve do danas pati od plućne insuficijencije, preko bolesti bio doveden do sasvim osobne spoznaje o dubokom smislu svake patnje. Karakteristično je za njegovo viđenju patnje, ali i uopće za čitav njegov pogled na život i sve njegove pojedinosti da je nakon onog doživljaja poziva sve mogao vrednovati još samo «kristocentrično». «Patnja po sebi ne predstavlja nikakvu vrlinu, ali način na koji je prihvaćamo može svakako biti krepostan. Naš poziv je punina i sreća. U potrazi za njima, patnja predstavlja granicu. Smisao patnje stoga razumijemo u potpunosti tek kroz Božju patnju u Kristu».18

Problematikom posljednje rečenice bavit ćemo se podrobnije u poglavlju «Što vjeruje papa?» Ovdje samo želim bez komentara tek istaknuti radikalni kristocentrizam njegova viđenja svih stvari i činjenica. Bez Krista za njega uopće nema nikakva smisla. On se pita, «što bi bilo da Bog nije u Kristu postao čovjekom, dakle da Bog nije došao kako bi životu dao smisao»: Zato je ključ smisla ljudske sreće isključivo «u tome da križ shvatimo kao klicu uskrsnuća. Svaki pokušaj olakšavanja patnje daje tek djelomičan rezultat ako nije utemeljen u transcendenciji. Poklon je razumjeti patnju i prihvatiti ju.»19

«Svjetovnim» ljudima današnjice nije osobito ugodno takvo kristološko uvođenje patnje. Za Jorge Marija Bergoglija ona je bila razlog više vjerovanju kako je poziv da postane svećenik Božje djelo. U vremenu između tog doživljaja u ispovjedaonici i svog stupanja u sjemenište nekoliko godina kasnije on je sada još jasnije vidio da je «duhovni poziv Božji zov srcu koje na njega svjesno ili nesvjesno čeka. Uvijek su me se doimala čitanja iz brevijara u kojima je bila riječ o tome da je Isus promatrao Mateja na način koji bi se mogao opisati kao «milošću odabran». To je upravo bio onaj način kako sam za vrijeme ispovijedi ja osjećao da me Bog gleda. … ”Milošću odabran”, to je bila moja misao vodilja do biskupskog pomazanja i to je jedan od ključeva mog religioznog iskustva: služba milosrđa i odabir čovjeka na temelju jedne ponude. Ponude koja bi se mogla ovako izraziti: ”Vidi, ti si ljubljen kao ti sam, ti si izabran i jedino što se od tebe traži jest da dopustiš da budeš ljubljen”. To je ponuda koju sam dobio».20

Upravo kao što je i papa Ratzinger u svojoj prvoj enciklici «Deus caritas est» stalno naglašavao kako ljubav ne bi bila moguća da nas Bog prethodno već nije bio ljubio, tumači i kasnije papom postali Jorge Mario: «Ljubav se zasniva na tome da nas je Bog prethodno ljubio. Svako religiozno iskustvo koje u sebi ne nosi tu porciju divljenja, iskustvo iznenađenja, veličanstvenosti u ljubavi, u milosrđu, hladno je, ne povezuje nas u potpunosti. Bilo bi to jedno distancirano iskustvo koje nas ne vodi u područje transcendentnog». U svakom slučaju, «u naše vrijeme je teško živjeti tu transcendenciju…»21

  1. Ulazak u elitni crkveni red – duh i zloduh juzuita –

Bergoglijev fini instinkt obnašanja vlasti

Na neki način sudbinski – papin fan bi rekao: željen i pripremljen od providnosti, bio je i ulazak Jorge Marija Bergoglija u jezuitski red. On u njega nije stupio odmah 1956. kao dvadesetogodišnjak, već najprije u sjemenište nadbiskupije Buenos Airesa. Budući da je u njemu proveo ipak oko dvije godine, mora biti da je nešto planirao, imao neku ideju, postati svjetovnim svećenikom ili redovnikom. Ali onda, dvije godine kasnije, njegova je odluka bila čvrsta: neću biti dijecezanski svećenik, nego redovnik, pristupit ću Societas Jesu, Družbi Isusovoj!

On sam ovako opisuje svoju motivaciju da pristupi jezuitima: «Nakon što sam najprije bio u nadbiskupskom sjemeništu Buenos Airesa, privučen progresivnom snagom Družbe Isusove za Crkvu – stupio sam u nju. Vojničkim jezikom rekli bismo: jer se ta snaga razvija u poslušnosti i disciplini. Uz to, taj je red orijentiran na misije. S vremenom se, naime, u meni pojavila želja da se priključim misiji u Japanu, gdje jezuiti od davnine obavljaju važan apostolat.»22

Papin biograf Stefan von Kempis formulirao je papin motiv da prijeđe k jezuitima malo drugačije: «… pristupio sam jezuitima jer su oni bila avangardna snaga Crkve, jer se u Družbi Isusovoj koristio vojnički rječnik, jer je vladala klima poslušnosti i discipline».23

«Poslušnost i disciplina» u obje upravo citirane papine izjave – dokazuju, kao što ćemo to još češće vidjeti u daljnjim odlomcima ove knjige, da dobrota, ljubav i čovjekoljublje tog čovjeka nisu tako spontani, kako ih prikazuje većina medija, već ostaju podređeni principima discipline i poslušnosti prema Crkvi, ne prekoračujući nikada okvire tih principa. Bergoglio, ta sasvim i potpuno u vlasništvo Crkve i jezuitskog reda predana individualnost jednog čovjeka, u svojoj inače sasvim iskreno mišljenoj ljubavi prema čovjeku, slijedi međutim uvijek i strateški cilj, svojim znacima ljubavi pridobiti ih, odnosno ponovno zadobiti za Crkvu. On konačno – za razliku od europskih crkvenih knezova – ima pred očima da su iz Katoličke crkve Južne Amerike vjernici masovno izlazili i prelazili evangeličkim crkvama. A njih (crkve) obasipaju prebjezi, koji su uglavnom siromašni, dobrim djelima svih vrsta.

Kako se u tom pogledu očituje čak jedan odlučan katolički list koji osim toga izlazi u njemačkoj katoličkoj nakladi? «Svojim nastupima, u javnosti ocjenjenima kao autentičnim i osvježavajućim, on je za sebe pridobio ljude i medije. Baza moći koju u medijsko i informacijsko doba ne treba podcjenjivati … Franjo vjerojatno ima fini instinkt za obnašanje vlasti. On poznaje pravila diplomacije, ali i to kako ih može ponekad iznenađujuće drugačije primijeniti kao «oružje» za vlastite potrebe».24

Upravo to! «Fini instinkt za obnašanje vlasti» i posjedovanje «oružja diplomacije» u čitavoj je svojoj povijesti dokazivao i jezuitski red i zbog toga su taj red i papa Bergoglijo jedno srci i jedna duša. Tu se je susrelo dvoje koje si u potpunosti odgovaraju i slijede apsolutno iste ciljeve. Nije bez važnog razloga što naslov knjige koja sadrži informativne razgovore o njegovu životu i njegovu putu, vođenima s novinarima Ambrogetti i Rubin, u prvom argentinskom izdanju glasi El Jesuita. Skroz naskroz, do najdublje dubine duše i u posljednjem kutku svoga bića Bergoglijo se osjeća kao jezuit i najodaniji sin utemeljitelja svoga reda, Ignacija Lojolskog. Još jednom Bergoglijev originalni ton: «U Družbi Isusovoj dotakle su me tri stvari: misijski karakter, zajedništvo i disciplina» (rekao je papa Franjo u intervjuu s Abtonijem Spadarom 19. kolovoza 2013.).

Najstroža disciplina i bezuvjetna poslušnost bile su već za utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog (1491-1556) najvažnije sredstvo i apsolutno nužne pretpostavke postizanja njegova najvišeg i jedinog cilja: misionarenja i obraćenja čitavog čovječanstva, njegovo podređivanje bogočovjeku Isusu Kristu i njegovu zastupniku na zemlji, papi. Gotovo je nevjerojatno kakve su sve napore, žrtve, angažmane i naprezanja, kolike moralne ali i nemoralne postupke, metode, taktike i strategije, Ignacije i Družba Isusova koju je utemeljio, uložili za postizanje toga cilja. «Još nije u svjetskoj povijesti bilo takve družbe. Niti stari rimski Senat nije s većom sigurnošću u uspjeh oblikovao svoje planove osvajanja svijeta. S većim razumijevanjem nije još zamišljena provedba neke veće ideje. Ta će družba vječno biti obrazac svim društvima koje osjećaju organsku čežnju za beskonačnim širenjem i vječnim trajanjem», piše romantičar Novalis u svom idealiziranom zanosu.25

Pripadnici jezuitskog reda čine doslovno sve da bi odgovarali misijskoj devizi apostola Pavla, svima postati sve. Oni su kao učitelji i diplomati pojavili na dvoru kineskoga cara, probili se do japanskog cara, postali hinduističkim brahmanima i jogijima, kineskim mandarinima, studirali Talmud i uplitali se u židovsko-ortodoksna specijalna učenja tako temeljito da su ih rabini pozivali u svoje sinagoge da pred cijelom zajednicom tumače svete knjige, čak su muslimani u jednom, njima potpuno prilagođenom, jezuitskom redovniku gledali novog proroka odnosno na zemlju opet došlog Ivana Krstitelja. Južnoameričkim Indiosima, koje su španjolski konkvistadori lovili, progonili, maltretirali i ubijali, uspostavili su Božju državu, u kojoj su ti zlostavljani «divljaci» konačno imali mir od svojih mučitelja.

Kao ni jedan drugi red rimokatoličke Crkve, jezuiti su iz tišine svojih samostana odnosno svojih duhovnih domova, izlazili u svijet, vođeni uvijek svojom glavnom nakanom, osvojiti ljude za Boga, Krista, papu i Crkvu. Kao vojnici i časnici «Isusove satnije» čija je svrha svjetska vlast, priskrbili su si pristup «kabinetima vladara i ministara, parlamentima i sveučilištima, audijencijskim dvoranama azijskih despota, logorskim vatrama crvenokožaca, zvjezdarnicama, fizikalnim i psihologijskim institutima, kazališnim pozornicama, znanstvenim kongresima i političkim tribinama; istraživali su što ljudi mogu misliti i osjećati i tako su za prihvaćanje svoje religioznosti iskoristili čitav taj veliki bučni svijet s obiljem njegovih interesa i ciljeva. Trudili su se da sa svjetovnim ljudima važe kao svjetovni ljudi, s učenjacima kao učenjaci, s umjetnicima kao umjetnici, s političarima kao političari i da u svim tim djelokruzima budu poštovani kao ravnopravni».26

U pogledu načina ostvarivanja tog, svim ostalima nadređenoga cilja, svjetske vlasti Krista i Crkve, nisu bili razmaženi. Cum grano salis reklo bi se da im ništa nije bilo preskupo, ništa nije bilo preprosto, ako je koristilo postizanju tog najvišeg cilja. Istaknuto i posebno djelotvorno sredstvo bila je ispovijed. Stvorili su si imidž najinteligentnijih redovnika i poznavatelja ljudskih duša. Prema tome su najotmjeniji, najbogatiji i najmoćniji u crkvi i u društvu smatrali čašću imati jednog jezuita za ispovjednika. Carevi i kraljevi, kneževi i visoko plemstvo, političari, poduzetnici i vojskovođe, često i njihove supruge i konkubine klečali su pred njima i bez zadrške obznanjivali svoje opačine i grešne fantazije. Sa svom svojom lukavošću koristili su ti ispovjednici ove u «svetom» sakramentu ispovjedi dobivene informacije za svoje svrhe, čak i za upravljanje čitavim državama i kontinentima u tom smislu. Biskupi, nadbiskupi, kardinali, pa i sami pape često su držali jezuite kao ispovjednike. Tako je rastao njihov utjecaj u biskupijama i na papinskom dvoru, u čitavoj Crkvi.

Pape su vjerovali da im se mogu slobodno povjeravati jer su jezuiti nadigrali sve ostale redove i kongregacije time što su jedino oni uz uobičajene redovničke zavjete siromaštva, čistoće i opće poslušnosti svim poglavarima, dodavali i zavjet apsolutnog podređivanja papi. Mora da je to na određeni način imponiralo i papi jer ih je obasipao brojnim dokazima svoje naklonosti.

Ni jedan biograf odnosno kritičar pape Franje ne može točno znati u kojoj mjeri je njemu bila poznata negativna strana jezuitskog reda kad mu je pristupio. Ni ova knjiga neće sasvim osvijetliti tu stranu jer ona konstitutivno i strukturalno pripada ambivalentnom karakteru toga društva i zato što je papa Bergoglio u velikoj mjeri biće tog reda. Ignoriranje, nepoznavanje bitnih činjenica, uvijek je slab argument uvjerenja kako se za nešto ne moramo osjećati odgovornima.

Bergoglio je puno čitao o životu utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog. Je li mu moglo potpuno promaći da je Ignacije svojim učenicima savjetovao da dobro upoznaju karakter vladara, moćnika, utjecajnih ljudi, da bi im se na taj način lukavo prilagodili, ulagivanjem ih još učvrstili, pritom ih također uvijek «vedrinom i najljubaznijim riječima» zadržali? U najmanju ruku je u ovom posljednjem – uz nekoliko iznimaka o kojima će još biti riječi – uvijek ljubazan i susretljiv papa Franjo istinski sljedbenik naputaka utemeljitelja svoga reda.

Zar Bergoglio nije nikada saznao ništa o onoj dvoličnoj strategiji svoga učitelja koja se sastojala u tome da se kod važne korespondencije u svakom pojedinom slučaju pišu dva pisma, jedno «glavno pismo» blagotvorno neopasnog sadržaja koji je uvijek mogao biti objavljen, i jednog «sporednog pisma» apsolutno tajnih odredbi, uputa, obavijesti, ponižavanja itd.?

Lojolski nije imao skrupula da se ne bi poklonio pred Baalom, mitskim božanskim simbolom bogatstva i moći, ako je smatrao da bi to moglo koristiti Crkvi. «… Uporaba ljudskih načina i korištenje zemaljskih protekcija za dobre i Bogu ugodne svrhe» ne bi u stvarnosti, kaže Ignacije uljepšavajući, bilo nikakvo služenje Baalu. «Naprotiv, tko propusti poslužiti se takvim sredstvom i odbaci te od Boga darovane talente jer ih smatra ”kiselim tijestom” i lošom mješavinom zemaljskih sredstava s milošću, taj očigledno nije dobro naučio kako sve navoditi prema najvišem cilju, slavi Božjoj».27

Mnogi principi, devize i načela ne potječu možda čak od utemeljitelja reda, ali se pripisuju «mudrosnom repertoaru» jezuita. Gotovo je nemoguće da Jorge Mario Bergoglio nije o njima nikada ništa čuo, primjerice o u jezuitskim udžbenicima o moralu ipak preporučljivom restrictio mentalis, dakle taktiku polovične, ograničene istine: ne lažemo, samo ne kažemo cijelu istinu. Ili: ne oklijevajmo ako postoje izgledi za sretan završetak neke afere jer se pobjednik više ne mora opravdavati. Njegov se uspjeh kod ljudi računa više od svega ostalog.

Jezuitski opat G.Sanchez postavio je u svojoj teologiji morala («opus morum», Lib. I, cap.9 n.13, str.26) pravilo: «Sve dok su riječi dvoznačne ili dopuštaju različit smisao, nije laž upotrijebiti ih u onom značenju s kojim ih govornik želi povezati; iako ih slušatelji i onaj koji priseže, sami shvaćaju u nekom drugom smislu – da, pa i ako onaj koji ih izgovara nije vođen pravednom stvari». O različitim vrstama dopuštenih laži ovaj jezuit kaže sljedeće: «Od velike je koristi ako se može prikriti mnogo od onoga što mora biti prikriveno ali to bez laži ne bi moglo biti i kad taj način ne bi bio dopušten … Imamo dakle pravedan povod da se poslužimo takvom dvosmislenošću, koliko četo to bude nužno i korisno da bismo spasili tijelo, zaštitili čast i imovinu; ili za vježbanje bilo koje druge vrline (isto, str 15)

Ovaj jezuitski teolog dopušta čak i ubijanje pod određenim okolnostima: «Dopušteno je ubiti onoga o kojem pouzdano znamo da prijeti nečijem životu, tako da primjerice jedna žena, ukoliko zna da je muž tijekom noći namjerava ubiti, a ne može pobjeći, smije ga u tome spriječiti». Taj krvavi čin može za nekoga obaviti i netko drugi «ako to nalaže kršćanska ljubav» (moralni teolog Busenbaum S.J., Meditationes Theologicae, mor. L.III. Tract. IV.D.V.).

Brojne sažete i istaknute misli vodilje za svoju redovničku braću naveo je i čuveni ozloglašeni jezuit Balthasar Gracian, rektor sjemeništa Družbe u Tarragoni u svojim «Priručnim proročanstvima». Trebalo bi znati pronaći «prstolomac» svakome; ništa odlučno ne odbiti, tako ostaje sačuvana ovisnost molitelja; nikome ne pružiti priliku da nas potpuno upozna,; ne živjeti prema čvrstim pravilima, već oportunistički, prema okolnostima; primjenjivati ljudske instrumente, kao da nema božanskih, a božanske kao da ne postoje ljudski; vlastite postavljene ciljeve prikazati tako, kao da se radi o prijateljskoj pomoći nekom strancu, kako bismo za sebe izvukli ono najbolje moguće.28

Ovi i slični savjeti Ignacija Lojolskog, generala reda tijekom njegove povijesti od 16. stoljeća i bezbrojnih učitelja vježbenika i iskušenika jezuita, donijeli su im mnoštvo više ili manje pravednih, više ili manje nepravednih zamjerki. Najčešće im je zamjerana dvoličnost, lažna svetost, ulizivanje moćnicima ove zemlje i intrigantnost. Odmah iza toga čuo se prigovor zbog dvostrukog morala, moralne pokvarenosti koju su prouzrokovali jezuiti, njihovi učitelji i praktičari. Veliki matematičar i duboko religiozni Blaise Pascal tvrdio je da «ništa nije dovoljno slabo i nepravedno», a da to «jezuiti ne bi znali kistom svog maglovitog i razuzdanog moralnog nauka prikazati pobožnim, čestitim i svetim». Veliki engleski mislilac i moralist Thomas Carlyle nazvao je Lojolino učenje «najkobnijim evanđeljem svih vremena», a najugledniji od liberalnih evangeličkih teologa wilhelminskog carstva, Adolf von Harnack, optužio ih je da je glavna svrha čitava njihova djelovanja «sramotno prikazati kao oprostivo i bezdušnim zločincima pokazati put na kojem će još uvijek moći steći mir u Crkvi».29

Knjigu Moć i tajna jezuita, koja sadrži vjerojatno najveći broj optužbi protiv morala i povijesti djelovanja jezuita, dobio sam u ruke još s trinaest godina. Čitao sam je kao najzanimljiviji roman ali kao pobožni katolički mladić rekao sam sebi: «To ipak ne može biti tako!» Imao sam ipak samo malu mogućnost uspoređivanja, naime trojica ili četvorica jezuita koji su svake godine u mojoj župnoj crkvi u Gross Strehlitzu održavali vježbe, bili su impresivni propovjednici i imponirajuće osobe i na mene su ostavljali mnogo dublji utisak nego svećenici moje župne crkve. Taj utisak djelovao je dakle na sasvim osobit način, tako da nisam povjerovao navodima spomenute knjige.

Pretpostavljam da je i Jorge Mario Bergoglio prije svog ulaska u jezuitski red isto tako pročitao ponešto negativno o njima, ali na kraju, kao dobar katolik isto tako uvijek zaključivao da sve to mora da je izmišljena banalna stvar neprijatelja Crkve.

Moje vlastito naivno vjerovanje u neporočnost jezuita još se primjereno pojačalo. Jedan od spomenutih jezuita bio je pozvao nas dječake u dobi od 13 do 16 godina u katoličko sjemenište. Kad smo se svi skupili pred njim, održao nam je tako goruće predavanje o čistoći da smo bili oduševljeni . Nije škrtario niti sa zornim primjerima: «U konviktu koji vodim, odmah nakon praznika to vidim kod nogometa: ako netko više ne juri za loptom jednako kao i prije praznika, onda je on izgubio energiju kroz masturbaciju ili druženjem s djevojkama.» Znam kako sam nakon njegova govora stajao s drugovima i svi smo se hvalili kako ne želimo gubiti energiju: «Nema više gledanja djevojaka, nikada više nećemo grešno dodirivati vlastito tijelo». Otac jezuit je također naglasio da već i jedna nečista misao ili pogled škode misaonim sposobnostima, koncentraciji i pamćenju mlade osobe.

Tada sam međutim doživio jedan niski udarac u svom poštovanju jezuita. Dogodilo se to deset godina poslije – u međuvremenu sam postao kapelan u istoj župi, župi moga djetinjstva -, u moju je ispovjedaonicu jednog nedjeljnog poslijepodneva ušla je jedna dama, stara otprilike 30 godina. «Želim,» započela je oklijevajući, «razgovarati o jednom slučaju koji se dogodio još prije deset godina, ali meni ne da mira jer do danas točno ne znam što da o njemu mislim. Mnogo bi mi značila konačna prosudba o njemu jer bi taj sud mogao odlučiti o tome, hoću li moći i dalje vjerovati ili ne u idealizam svećenika».» Iz njena daljnjeg izlaganja shvatio sam da se u slučaju koji je opisala radilo o onom jezuitu kojeg sam u djetinjstvu tako poštovao. Nakon jedne staleške propovijedi za mlade žene, taj se pojavio u župnom uredu u kojem je i ona imala nešto za obaviti. On joj je odmah pristupio, odveo je diskretno u sporednu prostoriju i rekao: «Znate li da su umjetnici, liječnici i svećenici nešto sasvim različito od običnih ljudi. Oni stoje i iznad uobičajena morala koji se zahtjeva od običnih smrtnika. Svećenik je povrh toga još i liječnik i umjetnik u jednoj osobi. Ukratko, nemojte krivo shvatiti ako vas zamolim da se sada razodjenete. Vrlo se lijepi i ja ne želim ništa drugo nego pred sobom vidjeti Božje umjetničko djelo bez prekrivača.

Autoritetu i snazi uvjerljivosti s kojom je to izrekao nije se mogla suprotstaviti i stoga se pred njim svukla. On ju je zatim pažljivo promatrao iz različitih perspektva, ali je nije dodirivao, čak joj je nakon tog promatranja zahvalio i obećao da će je opet pozvati. Morala mu je dati svoje ime i adresu. Prošlo je nekoliko sedmica kad je on odjednom pokucao na vrata njena roditeljskog doma i zamolio njene roditelje za dopuštenje da nasamo razgovara s njom. Kad su se našli sami u jednoj sobi, opet je od nje zahtijevao da se razodjene, zatim je izvadio bijelu svilenu maramicu i njome dodirivao gotovo sva mjesta na njezinu tijelu. Pri tom ju je stalno pitao: «Osjećate li nešto? Osjećate li zadovoljstvo?» Iako ona i danas smatra da je on želio čuti potvrdan odgovor, ona bi to uporno nijekala jer je tada bila samo zbunjena i kao zamrznuta. On je u njihovu kuću dolazio još nekoliko puta, čitava bi se ceremonija ponavljala Ali na svoje pitanje o zadovoljstvu dobivao je uvijek isti odgovor.

Ni ja nisam točno znao kako da prosudim taj događaj. Ali u mojim očima, u očima mladog svećenika koji je iz sjemeništa upravo poslan u svijet, taj dvolični jezuit počinio je smrtni grijeh (odnosno nekoliko njih jedan za drugim) i moj idealistički pogled na njegovu Družbu doživio je težak udarac.

Kasnije sam u nekom moralno-teološkom traktatu jednog jezuita pročitao: «Pripisuje li se ispovjedniku koji ženu ili muškarca namami na oprostivo loše postupke, teška krivnja? – Dodirivati ruke ili grudi žene, prstima štipati ili uštipnuti: to su u pogledu čistoće zanemarivi grijesi ako se radi o običnoj zabavi bey daljnje namjere ili opasnosti kaljanja» (J. Escobar, Theologia morum, Tract. V. Exam II Cap. V.n. 110 S. 608).

U smislu te moralno teološke interpretacije njegova redovničkog druga, ovaj opisani jezuitski svećenik nije čak počinio ni teški grijeh.

Kod Escobara sam pronašao još čitav niz daljnjih uljepšavanja nemoralna ponašanja u području seksualnosti. On pita primjerice: «Kako se ponašati u odnosu na spavanje s tuđom zaručnicom?» Odgovor: Pa sad, «on nije prekoračio obično kurvanje budući da ona još nije žena onog čovjeka. Escobar također pita: «Je li onaj koji prvi put počini taj seksualni prijestup, obavezan to otkriti u ispovjedaonici?» Odgovor: «Djevice su to obvezne zbog defloracije, ali mladići nisu. Tako misli Suarez. Ja bih se ipak složio s Vasquezom da ni djevice nisu na to obvezne, pogotovo ako se još nalaze pod roditeljskim krovom, da, ako djevica pristane slobodnom voljom onda to njeno ponašanje nije obeščašćenje; ona nije počinila nepravdu ni prema samoj sebi niti prema roditeljima jer je ona gospodarica svog djevičanstva».

S obzirom na u njegovim moralno teološkim djelima naučavanim labavim principima ponašanja, nisam se poslije u životu više trebao čuditi onim jezuitima koji su te principe – često još i premašujući ih – ostvarivali u svojim djelima. Mislim primjerice na onog, šezdesetih godina 20. stoljeća u Njemačkoj najpopularnijeg jezuita, jednog govornika bez premca koji je nosio mase u velikim gradovima do pravih vihora oduševljenja. S obzirom na savršen sustav kontrole u jezuitskom redu morali su njegovi poglavari odavno dobiti obavijesti o tome kako su njegove rigorozne moralne propovijedi u izravnoj suprotnosti s njegovim životnim aferama.

Ali mnogo važnije od strahovanja koja su poradi toga mogli imati, bila je za njih okolnost da popularnost koju taj svećenik uživa uzima sve veći zamah. Doskora su predavaonice i crkve u kojima je on nastupao postale premale, tako da je govorio na trgovima mnogih velikih gradova pred desecima tisuća ljudi. Pedesetih i šezdesetih godina 20. Stoljeća bilo je malo govornika u katoličkoj Crkvu koji bi svojim religioznim i moralnim apelima mogli opčarati toliko ljudi. Uzgred, često su bile banalnosti ono što je on nudio kao najbolje. Tako je veliki dio «seksualnih problema našeg vremena» sveo na to da žene nose preuske pulovere, preduboke dekoltee i prekratke suknje. «Krivica», urlao je, «da onda budu silovane, velikim dijelom leži na njima samima». Osobito ljutito grmio je i protiv pobačaja. Mogao si je dopustiti da liječnike koji vrše pobačaje tako točno opiše da je bar dio slušatelja znao o kome se radi. Nisu nedostajali ni huškački pozivi da se nešto poduzme protiv tih liječnika.

Ljudi koji su nagrnuli na otvorene trgove velegradova i slušali ga, oprostili su religioznom «idealistu i reformatoru», rado i bez problema njegovu demagogiju. Taj vitki, gotovo mršavi čovjek, koji je uvijek i pod svaku cijenu branio Crkvu («Na mojoj crnoj sutani vidi se i najmanja mrlja više nego na vašoj šarenoj odjeći!») stizao je posvuda. Pretjerivanja, bestidnosti i sloboda kojom je vrijeđao neke svoje slušatelje, pripisivala su se pretjeranosti njegove strastvene, mistično rasplamsale psihe, koja u osnovi želi jedino braniti Božju čast. Gospodari Crkve trljali su ruke: taj čovjek pravi katolicizam opet privlačnim, aktualnim, oslobađa ga mirisa prašine, krutosti, okorjelosti. A novac se gomilao u kutijama i posudama za skupljanje milostinje crkava onih gradova u kojima je nastupao jezuit.

Ovaj čovjek kojeg su ljudi smatrali rijetko idealističnim, altruističnim i moralnim, imao je međutim osobit «leš u ormaru», naime ženu kojom je duševno i tjelesno u potpunosti upravljao. Autor ove knjige spominje ovaj slučaj jer mu se ta žena obratila pismom, a kasnije smo kontaktirali i osobno. Pisala mi je da je se dojmila moja knjiga «Gospodari i robovi Crkve» i da temeljem osobnog iskustva «mogu reći samo kako to nije pamflet … Kao ljubavnica oca …, koji me kukavički i prostački osramotio, mogu se samo složiti s ovim zborom optužbi.» Nakon što ju je on ostavio, pokušala se dva puta ubiti (doista su dvoje novine izvijestile o tome kako ju je iz Maine spasila vatrogasna straža). «Čak sam bila namjeravala da se zapalim iz protesta protiv tog licemjerja i ugnjetavanja» od strane jednog svećenika. Ona je potom istupila iz katoličke Crkve jer nije mogla prevladati šok što je morala doživjeti da je takav idealist kao taj svećenika hladno iskoristio njene osjećaje, a zatim je beskrupulozno ostavio. Njeno je zdravlje bilo narušeno, njen život razore i ona sada tek tako vegetira. «Htjela sam najprije», rekla mi je u jednom pismu, «o svemu reći SPIEGELU i prof. Bense», čuvenom borbenom ateistu, «ali tri četvrtine mojih pravih prijatelja odgovorilo me … Ne bih ni fizički niti duševno podnijela da je pater u procesu, u kojem bi mu Rim svakako pomagao u liku jezuitski lukavog odvjetnika, sve porekao. Pater je prijetio istim koracima i mojim prijateljima». (slijedi navođenje imena jednog poznatog katoličkog bračnog para) Njoj samoj prijetio je slanjem u nervnu kliniku. «Tko zna», piše u daljnjem pismu, «kako sustav Rimske crkve može uništiti ljudima.»30

Misionari, koji pod svaku cijenu žele osvojiti svijet za Krista i Crkvu, su redom svi jezuiti, također i pater Bergoglio alias Franjo I koji je želio kao misionar ići u Japan, ali i gore opisani svećenik koji je, kad se odvojio od žene koju je iskoristio, hladno objasnio: «Zbog jedne žene neću izdati svoju veliku misiju!». Misionarski (u smislu: ni na koji način ne smijemo naškoditi misijskom cilju preobraćenja masa) postupili su i «superiori», poglavari tog svećenika kad je zaprijetilo da će za njegovo krivolovstvo u lovnom području seksualnosti doznati šira javnost. U roku jednog dana povukli su ga iz prometa. Više se uopće nije pojavljivao. Kućni zatvor! Misija i disciplina – temeljne vrijednosti Družbe Isusove!

Mnogi intelektualci iz svih tabora sve do ateističkih cijene elitni karakter jezuita, njihovo navodno najviše mjesto u hijerarhiji svećenika i redovnika. Ali ni jedanom Jorge Mario Bergogliju, koji nikada nije izrazio ni najmanju kritiku svoga reda, nije mogla ostati nepoznata afera kao ona jezuita Jeana Daniéloua. Čovjek je bio jedan od utemeljitelja i najinteligentinji predstavnik Nouvelle Théologie, koja je trebala donijeti novi vjetar u požutjeli i zastarjeli svijet skolastičko-tomističke teologije. Nakon početne pobune konzervativaca u Vatikanu, sticala je ta nova teologija u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća sve veći snačaj i javni prestiž. Daniélou je za svoje zasluge u napretku teologije primio iz ruku pape čak i kardinalsku kapicu.

Tada je međutim došlo do skandala koji je potresao Družbu Isusovu i Crkvu, a svi ostali, koliko su od toga shvatili, smijali su se, cerekali ili lavirali negdje između ironije i prezira: čuveni francuski kardinal Daniélou doživio je poslijepodne 20. svibnja 1974. srčani infarkt, «upravo u trenutku kad je stupio u stan G.S., 24, striptizete jednog noćnog kluba, nakon teškog penjanja na četvrti kat u Rue Dulong Nr. 56».32

I u jednom drugom slučaju koji se odigrao na najvišoj razini teologa Družbe Isusove, činilo mi se gotovo nevjerojatnim da sadašnji papa u to vrijeme nije baš ništa o tome znao. On koji tako naglašava uzorni karakter tog Društva i gleda ga kao odlučujući razlog svog stupanja u taj red, ne bi doduše o toj aferi rekao niti riječ, ali ona mu je morala doprijeti do ušiju. Očito i za papu Bergoglija vrijedi: «De suis nihil nisi bene» (o svojima samo dobro). I kao papa on mora kao i svaki papa prije njega biti «zaglađivač fasade»32 Ne može gotovo ništa drugo, i on se osjeća prisiljenim bilo kako i bar većim dijelom prikrivati neizmjernu kaljužu Crkve. Inače će dokinuti sebe samog i nepogrešivost svoje papinske funkcije.

A sada idemo do ljubavne afere najpoznatijeg i vodećeg teologa 20. Stoljeća, jezuita Karla Rahnera. U nakladi istaknute katoličke Herder-Verlag upravo izlazi novo izdanje spisa ovoga, kako ga nazivaju, «teologa stoljeća». Njegovu aferu i neke druge ne tako pozitivne karakterne osobine uglednog teologa, nakladnik naravno ne spominje.

Dugo vremena odrastajući i obrazujući se u atmosferi «bezženstva» i stezi jezuitskih visokih škola i instituta, Rahner jer prvi put susreo poznatu spisateljicu Luise Rinser 27. veljaće 1962. U Innsbrucku. Doskora se razvilo nešto što bi vanjski promatrač mogao nazvati jedino tragikomedijom. Ona je u tom trenutku stara 51 godinu, a on već 57. Ali ljubav, zna se, ne poznaje granice, a strast još manje. Ona nas čini slijepima, jer dama je svoju fiziološku zrelost i atraktivnost ostavila već daleko iza sebe. Međutim, talentiranoj spisateljici, udatoj i majci dvojice sinova, imponirala je pažnja koju joj je poklonio tako poznati teolog i izvjesno je da je i ona njega mogla privući svojim «unutarnjim vrijednostima» i svojom rječitošću. U svakom slučaju Rahner se kao slijepi, zaljubljeni pijetao vezao za tu ženu. Napisao joj je tisuće ljubavnih pisama i dopisnica. Jezuitski red svakako nije smatrao zabavnim što je ona nakon Rahnerove smrti dio te korespondencije objavila u okviru jedne knjige,

Toj dami nije nedostajalo rafiniranosti niti u drugom pogledu. Ona je prije te stvari s Rahnerom bila u intimnom prijateljstvu s jednom drugom crkvenom veličinom, benediktinskim opatom samostana Ettal, dr.Johannes M. Hoeckom. A tu vezu svakako nije bila spremna prekinuti samo zato što se na njenu obzoru bio pojavio Rahner. Naprotiv, svim sredstvima ženskog ljubavnog umijeća, ona je učinila da se dvoje visokih crkvenih ljudi natječu među sobom. Opat se u međuvremenu isto tako ponašao poput zaljubljena pijetla. Rinser o opatu: «Zamka sudbine se zatvorila. Nečuveno. On nema nikakva iskustva. Strelica ga je podmuklo pogodila. On ne osjeća kako je duboko upao.» Naposljetku je taj istaknuti redovnik bio tako opijen svojom strašću da je živahna Luise u svom dnevniku mogla konstatirati: «Rekao je danas: postat ću ono što ti učiniš od mene».

Taj rob ljubavi bio je naravno čudesno podoban da postane Rahnerov suparnik. Jer taj je (nazivao ju je «čupavice», ona njega «ribo») sve jače navaljivao da se uda za njega.

Preburna Rahnerova zaljubljenost i tetošenje išli su joj već na živce. Dakle, «osjetila se prisiljenom da ga zaustavi. Tome joj je poslužio opat. Pismo od 3. siječnja 1964. pokreće raspoloženje koje će obilježiti budući razvoj. Luise Rinser objašnjava Rahneru da će se o njoj od sada skrbiti Hoeck i da je njeno odbijanje samo samoobrana. Stalno spominjanje opata iritira teologa. Luise Rinser točno zna s kime ima posla. Vitalni Karl Rahner, velik u mislima, s gotovo 60 godina neiskusan u stvarima ženske erotike. Cijelog života potiskivano zadovoljstvo želi provaliti. Luise Rinser učinila je Karla Rahnera ljubomornim prema svim pravilima ženskog umijeća. Ona uživa u njegovoj pojačanoj žudnji, osjeća se nadmoćno.»

Čitatelj ovog izviješća smiju napokon biti naklonjeni, gajiti simpatiju prema sirotom, ljubvno neiskusnom Rahneru. Možda je on posve nehotično posrnuo u tu aferu s jednom iskusnom ženom Nesimpatična je na tom čuvenom jezuitskom teologu međutim njegovo licemjerje i njegova dvoličnost. Usprkos svojim vlastitim vitalnim nevoljama u stvarima zakona o celibatu i seksualnosti, po nalogu Njemačke biskupske konferencije Rahner piše poznato ozloglašeno «Pismo o celibatu», jedan članak u formi otvorenoga pisma upućena jednom «dragom subratu», u kojem mu okrutno i nedvosmisleno pojašnjava i teološki «dokazuje», da se svećenik bezuvjetno mora pridržavati crkvenog zakona o celibatu, da ne bi bilo ispravno da ga službena Crkva dokine. Rahner stvara kod «dragog» subrata – a time su mišljeni svi svećenici, jer je Rahnerov članak kao posebno izdanje biskupa, poslano svim njemačkim i austrijskim klericima – lošu savjest za slučaj da se ovaj eventualno nema namjeru pridržavati svoje obveze celibata.

To je dakle ono tipično jezuitski kod Rahnera; službeno silovito i idealistički zahtijevati crkveni zakon o celibatu za sve svećenike i redovnike, a neslužbeno «prema van u strogoj tajnosti držano prijateljstvo sa spisateljicom Luise Rinser, gajiti i njegovati, kako mu je to prigovorio njegov «prijatelj» Hans Küng. Küng koji kao od sustava neodvojiv teolog, nikada nije posebno oštro napadao Crkvu i njene ljude, ipak kritizira kod Rahnera jedan drugi aspekt njegova ophođenja sa zakonom o celibatu za svećenike: «Tako sigurno ne bih nikada mogao», naglašava Küng, «kao Karl Rahner na Dan svećenika u predvečerje Dana katolika, pred tisuću svećenika, govoriti o svećeničkoj egzistenciji i pri tom svjesno isključiti zajedničko svećeništvo svih kršćana a pitanje celibata odbaciti kao periferno; i to je Rahner». Pri tom je, kaže Küng, «Luise Rinser u posljednjem desetljeću Rahnerova života igrala središnju ulogu»: Tisućama svoje subraće, međutim, on nemilosrdno određuje pridržavanje celibata i time njihove konflikte vidi kao «periferne»!

Ali tko zna koliko je u toj stvari na imala udjela Rahnerova jezuitska lukavost i domišljatost, a koliko se svodila na eventualno ucjenjivanje tog teologa od strane crkvenog vodstva. Napokon, ozloglašeno «pismo o celibatu» bilo je napisano po «preporuci» tadašnjeg predsjedavajućeg Njemačke biskupske konferencije, kardinala Döpfnera i on mu je vrlo vjerojatno objasnio da bi otkrivanje afere Rinser/Rahner pred širom javnošću teško narušilo ugled ovog posljednjeg kao uzornog svećenika, jezuita i širom svijeta poštovanog teologa.

Čini se da je Rahner sam bio gnjevan na najviše crkveno vodstvo, bez da je ikoji njemački biskup pokušao nešto posredovati. Jer, s obzirom na jedan neuspjeli pokušaj atentata na papu Pavla VI, on uopće nije bio tužan, štoviše prišapnuo je Küngu «s malicioznim smiješkom» kako ne bi bio baš smrtno ožalošćen da je atentat uspio».

U debati o nepogrešivosti, Rahner je kategorički branio papinsko gledište, dok je u privatnom krugu o tome cinički rekao kako «Isus ništa od toga ne bi razumio».

Osobno sam doživio Rahnerovo laviranje između svih stolaca u bamberškom sjemeništu. Sjedili smo pri ručku skupa sa voditeljem i duhovnikom sjemeništa, kad sam ga upitao što misli o Romanu Guardiniju. Ah što, rekao je Rahner podcjenjivački, on je tek popularni spisatelj, ne veliki teolog. Nešto kasnije gotovo da nisam povjerovao da dobro čujem jer je u jednoj radijskoj emisiji u čast Guardinija, Rehner toga hvalio kao jednog od najvećih teologa 20. Vijeka, koji je mnogo učinio u napretku teologije.

Međutim, tragikomedija oko Rahnera i Rinser još nije sasvim završena. Ovoj, do duboke starosti vitalnoj dami, nisu bila dovoljna velika dvojica, opat i jezuit. «Nakon benediktinca Johannesa M. Hoecka i jezuita Karla Rahnera bio je španjolski karmelićanski monah» (Jose sanchez de Murillo) «posljednji u zbirci erotične brze lokomotive Luise Rinser», piše kršćanski katolički magazin Kirche In.

Trojica visoko inteligentnih, vrlo uglednih redovnika iz različitih vodećih redova Crkve, postali su na groteskan način ljubavni robovi jedne ostarjele spisateljice. Tako djeluje i tome vodi crkveni zakon o celibatu.

Ono tako loše u ovoj aferi nisu eros i seks, već licemjerje koje je pokazalo svo troje redovnika kad su u neposrednoj povezanosti sa svojim ljubavnim aferama kao «posvećeni» svećenici slavili mise.

«Karl Rahner više puta posjećuje Luise Rinser u Rocca di Papa, celebrira misu u maloj kapeli koju je posvetio njegov rival … Možda je to bio ljubavni trokut, dok se to moglo igrati. Preostala je prazna pozornica», piše ironično Kirche In.33

Duh i zloduh jezuita ovdje su u najvećoj mjeri opisani realistično, a ne općenito kako je uobičajeno, da bi se prenijela atmosfera koja vlada u ovom redu, brižljivo zaštićena od vanjskog svijeta. U tu je Družbu stupio Jorge Mario Bergoglio. Budući da je u sjemeništu svjetovnih svećenika, neposredno prije tog ulaska, bio imao dvije godine za razmišljanje o biću i nalogu jezuitskog reda, nije mogao biti neuk, morao je znati u što se upušta i da najviša premisa toga reda, iz koje proizlazi sve ostalo što čini, glasi: «Right or wrong, my church».

Pod tom premisom kao zvijezdom vodiljom, i vrlo rano organizirani strogo i gotovo vojnički, marširali su jezuiti odmah u prvoj liniji protureformacije protiv reformi Calvina, Luthera i Zwinglija, bili su u tom pogledu najbrža interventna postrojba, potpuno na raspolaganju papama, koja, kako je poznato, nije pazila na skrupule kad se radilo o tome da se ta «nevolja» novih «sekti» zagrabi u korijenu i po mogućnosti istrijebi.

Ni jedan red nije tako ispunio nalog srednjovjekovnog pape Inocenta III («Svaki klerik mora biti poslušan papi, i onda kad naređuje zlo; nitko nema pravo suditi o papi») kao jezuitski red temeljem svoga četvrtog zavjeta, apsolutne, neograničene poslušnosti papi. To je započelo odmah s utemeljiteljem reda Ignacijem Lojolskim koji je živio i postupao prema devizi: «Da dođemo do istine u svemu, trebamo uvijek biti spremni vjerovati da je ono što nam se čini bijelim, crno, ako to hijerarhijska Crkva tako definira»34. Kad je generalna kongregacija jezuita za vrijeme pontifikata Pavla VI predložila papi modernim vremenima prilagođen koncept organizacije i djelovanja reda, a papa taj koncept kategorički odbio, postavljeno je vrhovnom jezuitu, jezuitskom generalu Pedru Arrupe pitanje, ne bi li taj papin postupak možda mogao biti pogrešan. Njegov odgovor: «Za nas je papa istina».

Jezuit prof. Alighiero Tondi, ugledni poznavatelj i dužnosnik Vatikana, koji je postao poznat zbog svog istupanja iz jezuitskog reda i bijega pred progoniteljima u ondašnju DDR, piše u svojoj knjizi «Jezuiti» izdanoj 1961. u nakladi Aufbau-Verlaga u Berlinu: Prilikom koncipiranja reda, Ignacijev je cilj bio stvoriti Vatikanu jedan klerikalni organizam, vojnički ustrojen s jedinstvenom naredbodavnom vlašću, sa slijepom i apsolutnom poslušnošću, okretnošću u kretanju i jakom udarnom snagom. Do tog vremena u Crkvi nije postojalo ništa takvo… Zbog toga je je osnivač taj organizam nazvao ”Družba Isusova”. Ali prema nauku katolicizam znači služiti Isusu: služiti Vatikanu; red je dakle jedna družba vojnika u službi Vatikana». O pravilima jezuitskog reda Tondi kaže: Ta pravila, taj način, tumačiti ih i živjeti, sve to «energično odražava taj duh, čija su važne značajke zamjenjivanje prirodne osobnosti osobnošću jedne egzaltirane osobe, potpuna jednostranost kako u potrebama tako i u težnjama čovjeka, nepokolebljivost i strogoća u nazorima i praktičnom životu i fanatizam”

Svi jezuiti su uvježbavani prema Pravilu 32 Konstitucija reda: «Svi trebaju slobodno raspolaganje samima sobom i svojim prilikama s pravom poslušnošću prepustiti superioru, ništa, ništa ne skrivati od njega, čak ni svoju savjest, ne mu se odupirati, ne protusloviti i nikada ne davati sud o njegovu stavu…».

Još gore zvuči Pravilo 36: «Svakoga uvjeriti, da onaj tko živi u poslušnosti, mora dati da ga božanska providnost preko superiora vodi i upravlja kao da je leš koji dopušta da ga na sve načine okreće i prevrće; ili štap u ruci starca koji onome koji ga drži u ruci, služi za svaku moguću svrhu».

Onaj koga se po ovim pravilima indoktrinira i manipulira, teško da će se ikada izvući iz te luđačke košulje. Tondi je to doživio na vlastitu tijelu. Iako je u javnosti bio slavljen zbog svog izlaska iz jezuitskog reda, a u DDR-u bio obasipan svim mogućim počastima, on im je na kraju okrenuo leđa i spustio se opet pokajnički pred noge «Svetog Oca».

Vjeruje li još itko tko još može realno razmišljati da je jezuit Bergoglio alias papa Franjo I nakon toliko godina studiranja i dresure od svojih rektora i superiora manje indoktriniran i jezuitski oblikovan od njemu inteligencijom jasno nadmoćnog prof. Tondija?

Posvuda, u svim područjima svijeta u kojima djeluje, Družba Isusova imala je uvijek za najviši misijski cilj ne samo preobraćenje ljudi da prihvate kršćanski nauk, nego i preoblikovanje tih ljudi u robove Krista, pape kao njegova predstavnika na zemlji i poslušnu djecu sve-majke Crkve. Nekim je papama taj radikalni fanatizam jezuita u preodgajanju ljudi, u bezuvjetnom htjenju prirodnu osobnost ljudi transformirati u umjetnu osobu, kreaturu prema ograničenim mjerilima «Duhovnih vježbi» Ignacija Lojolskog, otišao čak predaleko. Papa Klement XIV 21. srpnja 1773. donosi dekret «Dominus ac Redemptor Noster» kojim ukida red Družbe Isusove.

Doduše, tom ukidanju doprinijeli su i drugi faktori: mržnja apsolutističkih kraljeva Francuske prema jezuitima; države Portugal i Španjolska koje su se osjećale ugroženima od strane jezuita u svojim «pravima» na južnoameričke domoroce; kritika poučavanja tog reda koji se duže i fanatičnije od ostalih crkvenih redova i skupina čvrsto držao aristotelovsko-ptolomejske slike svijeta i sukladno tome bezobzirno suzbijao Galilea; kao i osnivanje Svetog Oficija, središnjeg upravnog tijela vatikanske Inkvizicije, (da se podsjetimo savjeta koji je utemeljitelj reda bio dao papi). Jezuiti su se miješali u sve, utjecali na politiku, gospodarstvo i financijsko poslovanje, tako da je bilo razdoblja u kojima su jezuiti bili najomraženija bića na zemlji. U zemljama kao što su Portugal, Rusija, Švicarska, Španjolska i neke države Južne Amerike bili su povremeno odnosno trajno zabranjivani, kao i u Njemačkoj za vrijeme Bismarckove «Kulturne borbe».

No papinstvo se nije moglo trajno odreći svog «SS»-a. Godine 1814. Papa Pijo VII vratio je jezuitskom redu pravo postojanja i sve njegove privilegije. Sada su na svoju veliku radost opet mogli neograničeno vladati u sektorima odgoja i obrazovanja, pri čemu uvijek iznova, sve do današnjih dana, izlazi na vidjelo njihovo janusovsko lice. Upravo je gimnazija u Berlinu koju vode jezuiti, a koja je bila gonjena zbog seksualnog iskorištavanja učenika, bila po mom mišljenju prva koja je kroz usta svog direktora, jezuita, te događaje otvoreno priznala i obznanila.

Duh jezuitizma još uvijek puše u mnogim obrazovnim institucijama. Prednjači papinski univerzitet Gregoriana, i nadalje čvrsto u rukama jezuita, kao i čuveni Collegium Germanicum kroz koji mora proći svaki njemački klerik koji želi studirati na Gregoriani i kroz koji je, iako Švicarac, prošao i Hans Küng koji se čak hvalio kako je «u Rimu punih sedam godina živio u Papinskom zavodu Collegium Germanicum et Hungaricum i na Papinskom sveučilištu Gregoriana apsolvirao svoj studij filozofije i teologije».36 Tako se i kod njega zadržalo nešto «jezuitsko», primjerice njegovo laviranje u stvarima papinske nepogrešivosti i pitanja legitimacije papinstva 37 ali i njegov strah da iziđe iz Crkve. U vezi s mojim izlaskom iz Crkve pisao mi je: «Dijelim Vašu kritiku apsolutističko autoritarnog rimskog sustava, a posebno Vašu kritiku evanđelju protivnog zakona o celibatu».38 Ipak, nikada neće učiniti moj korak odvajanja od Crkve, «jer je ovdje … moja duhovna domovina».39

Tu opet prepoznajemo isusovačko preoblikovanje karaktera! Kako netko može imati svoju «duhovnu domovinu» u jednoj «apsolutističko autoritarnoj» instituciji koja je preko tisuća svećenika počinila toliko neopisivih zločina, prije svega nad djecom i mladima? Imajmo na umu da je u SAD-u, čije se društvo s ovim problemom ophodi mnogo hrabrije i otvorenije nego što to činimo mi u Europi, bankrotiralo već dvanaest biskupija, te zbog toga više ne mogu plaćati odštete za pretrpljenu bol nanesenu žrtvama jezuita, benediktinaca, dominikanaca, franjevaca i tzv. svjetovnih svećenika.

Jezuitska indoktrinacija kod Künga ide tako daleko da pretjeruje s postavkom kako on ne bi mogao svojoj «duhovnoj domovini» Crkvi «okrenuti leđa isto tako kao ni demokraciji u politici». 40

To je, bez pretjerivanja, najgore ideološko opravdavanje Crkve koje uopće postoji. Jer Katolička crkva je od vrha do dna upravljan, dakle, ne iz naroda proizašao, apsolutističko-diktatorski vladajući sustav i kao takav upravo je suprotan demokraciji. Navesti oboje u jednom dahu, kako je to učinio Küng, predstavlja u odnosu na demokraciju zastranjenje, upravo uvredu za nju.

No, vratimo se nakon ovog uvoda u ukupnu atmosferu jezuitskog reda natrag Jorge Mariu Bergogliu kao produktu te atmosfere koje se ne može osloboditi nitko tko joj je bio izložen tijekom nekoliko desetljeća.

7. Bergoglijeva izobrazba u «pravog jezuita»

Ukupni pregled

Oblikovanje jednog normalnog mladog čovjeka u novu osobnost u smislu normi utemeljitelja Reda i njegovih nasljednika zahtjeva puno vremena, svakako mnogo više vremena od onog koje je potrebno za obično apsolviranje da bi se postalo svjetovnim svećenikom – to zvuči bombastično ali znači samo da će običan svećenik nakon pet ili šest godina studija i svećeničkog posvećenja biti poslan u «svijet» da bi kao vikar ili kapelan odnosno kasnije kao pastor ili župnik obavljao svoju službu u dušobrižništvu neke zajednice.

Odgovornima jezuitskog reda uvijek se ovih pet ili šest godina činilo prekratkim periodom kad se radilo o tome da se od još prilično neobrađenog materijala, jednog pojedinca, kreira savršen produkt jezuitskih odgojnih i obrazovnih metoda.

Jorge Mariju Bergogliju, kasnije papi Franji I, trebalo je petnaest godina od njegova stupanja u Družbu Isusovu, da bi 22. travnja 1973. mogao položiti «svečane vječne zavjete» i time konačno postati «pravim jezuitom» u smislu ideala toga reda. Međutim, što se tiče trajanja izobrazbe jednog jezuita, on nije bio iznimka jer u pravilu otprilike toliko traje odgoj i obrazovanje kod svakog pripadnika reda do trenutka kad u to društvo budu prihvaćeni kao punopravni članovi.

Najprije, odmah po ulasku u red, dolazi novicijat koji traje dvije godine. Novaci stanuju uglavnom u posebnoj, od rektora vođenoj kući novicijata, po mogućnosti odvojenoj od drugih zgrada i instituta reda. Nakon tih dviju godina, novaci su spremni položiti prve zavjete reda. Poslije toga više nisu novaci, već skolastici koji će tijekom četiriju ili pet godina studirati i apsolvirati humanističke znanosti i filozofiju. Slijedećih četiri ili pet godina moći će kao docenti prenositi stečeno znanje slijedećim tečajevima u kolegijima reda. No, to nije sve: Tek sada smiju na «svetu» teologiju i nju će studirati četiri godine. Zatim slijedi još jedna pokusna godina i tek tada skolastici postaju profesorima odnosno koadjutorima. Ovi posljednji polažu samo jednostavne zavjete. Prava elita su profesori (istinski sljedbenici) koji ne polažu kao jedine samo tri uobičajena redovnička zavjeta siromaštva, poslušnosti i čistoće, nego i zavjet potpune, bezuvjetne poslušnosti u odnosu na sve naloge pape, ma kakvi oni bili. Postoji i peti zavjet, obveza katekumenata, poučavanja ljudi o kršćanskom nauku. Ali s time se ovdje nećemo pobliže baviti.

To je, dakle, općenita, u različitim kućama jezuita uvijek lako primjenjiva shema obrazovnih razdoblja jednog kandidata reda. Kod Jorge Marija Bergoglija to je konkretno izgledalo ovako: svoj novicijat apsolvirao je u Cordobi – Argentina, humanističke znanosti u Čileu, filozofiju na Filozofskom fakultetu u San Miguelu (Veliki-Buenos Aires), 1964/65 predavao je književnost i psihologiju na Kolegiju bezgrešnog začeća u Santa Feu, 1966. iste predmete na kolegiju «San Salvador» u Buenos Airesu, 1967 – 1970 studirao je teologiju, zaključio taj studij magisterijem, 13. prosinca 1969. nadbiskup Ramon Jose Castellano zaredio ga je za svećenika, 1970/71 uračunat mu je njegov jednogodišnji boravak u Alcala de Henares, Španjolska, kao tertiat, dakle treća i posljednja godina probandata jezuitskog obrazovanja. Iako još nije bio punopravni član jezuitskog reda, djeluje već 1972/73 kao magister novaka, konzultor jezuitskog provincijala. Kao što je rečeno, u travnju 1973. položio je svečane vječne zavjete. Šok terapija jezuitske dresure je završena! 41

Govorim ovdje o šok terapiji iako Bergoglijo o svim tim godinama nije puno rekao, osobito ne o novicijatu koji uključuje najstrože discipliniranje pitomaca. Međutim, imamo knjigu duhovnih vježbi utemeljitelja reda i “Konstitucije” Družbe Isusove, prema kojima magistri novaka, superiori, rektori, konzultori i admonitori postupaju u odgoju i obrazovanje svojih pitomaca, što se nesumnjivo odnosilo I na razvojni proces Jorge Maria Bergoglia u režiji njegovih jezuitskih pretpostavljenih.

8. Jezuitsko sjemenište, mjesto prisilnog boravka

Novak Jorge Mario morao je prije svega naučiti i u nutrini prihvatiti da najvažnija i ispred svih vrlina, nije mnogo hvaljena, sa svih propovjedaonica propovijedana kršćanska ljubav, nego poslušnost. «Za napredak je korisno prije svega», kaže 31. pravilo Konstitucija reda, «da se svi predaju potpunoj poslušnosti, tako što će poglavare, kako je to uvijek bilo, gledati kao predstavnike našeg Gospodina Krista…»

Svi novaci, dakle i Jorge Marijo, morali su naučiti, kako je utemeljitelj reda poučavao, da poslušnost nije odmah poslušnost, već da više predstavlja stepenastu građevinu na čiju se najvišu razinu teško uspeti. Ignacijeve Duhovne vježbe pomažu novacima da ostvare najdonji, najniži stupanj poslušnosti, «poslušnost djela» koji se sastoji u tome da provedu neki nalog, neku naredbu. Što pritom izvršitelj naloga misli, ne igra nikakvu ulogu. Zato je poslušnost na toj razini ”nesavršena”, sasvim izvanjsko, površno izvršenje. Viši stupanj poslušnosti sastoji se u unutarnjem usvajanju volje nalogodavca od strane novaka. Volja nalogodavca je sada volja primatelja naloga.

No procedura pojačanog oduzimanja vlastite individualnosti novacima od strane duhovnog diktatora Ignacija Loyolskog i njegovih sljedbenika ide i dalje. Nije mu bilo dosta posjedovanje žrtvine volje, on je posegnuo i za njenim intelektom. On, kaže Ignacije, ne samo da treba isto htjeti, nego i «isto misliti kao i nadređeni, svoju prosudbu treba podrediti pretpostavljenom u onoj mjeri u kojoj uopće samo predana volja može pognuti intelekt.»

To je čisti voluntarizam, čisti iracionalizam! Um na taj način manipuliranoga bit će tako podređen ne samo vlastitoj volji (što ne mora u svim slučajevima biti štetno, možda može dobro doći makar vlastitom egu dotične osobe), nego i tuđoj, onoj pretpostavljenoga koji može htjeti i naređivati što želi jer novak nema pravo na mišljenje o inteligenciji ili intelektu pretpostavljenoga. Dakle, slijepa poslušnost, beskrajna «poslušnost leša»!

Ignacije nije tek tako lutao u tim svojim propisima, u nastojanjima oko totalnog discipliniranja svojih učenika. Ne, on je znao što pokreće, sasvim je jasno izvijestio o tome. Usporedio je žrtvovanje volje i intelekta preko pitomaca s nemilosrdnim Jahvinim nalogom Abrahamu: «Tako se mogao osjećati Abraham kad mu je Bog naložio da žrtvuje svoga sina Izaka». U slučaju novaka događa se, prema Ignaciju, žrtvovanje razuma, odricanje vlastitog pogleda, «za veću slavu Božju».

Posljednja dvojba, jesmo li mogli krivo razumjeti preziranje podređenih subjekata Ignacija Loyolskog, otpada kad čitamo sljedeća objašnjenja koja nalazimo kako u njegovim prenesenim izjavama, tako i u Knjizi duhovnih vježbi: «Uopće ne smijem htjeti pripadati sebi, već svom Stvoritelju i njegovu predstavniku. Moram se dati voditi i upravljati, kao što se voštana grudica daje mijesiti, moram se ponašati kao leš bez volje i razumijevanja, kao malo raspelo koje se bez poteškoća dopušta premještati s jednog mjesta na drugo, kao štap u ruci starca koji me postavlja gdje on želi i gdje me može najbolje upotrijebiti. Tako trebam uvijek biti pri ruci da se pretpostavljeni mnome posluži i mene upotrijebi kako on smatra dobrim».

Očito je novak Jorge Marijo Bergoglijo usvojio te upute svojih nadređenih poglavara reda, očigledno mu, međutim, to predavanje volje i intelekta nadređenima nije palo lako. U osvrtu na vrijeme novicijata i daljnje godine potlačenosti od poglavara reda priznao je da je tada prije svega bio «u velikoj mjeri samouvjeren», …«što znači da sam griješio…Čitavo moje držanje bilo je prožeto ohološću». 42

Ako netko smatra ohološću hodanje vlastitim putem, činjenje pritom pogrešaka koje prepoznaje kao grijeh, učinio je već prve korake prema predavanju svoje volje i svog razuma drugome.

Bergoglio priznaje da je usprkos tome trebao još puno vremena, da je morao «vježbati strpljivost», prije nego je bio spreman na to predavanje. «Kad je čovjek mlad, vjeruje da može promijeniti svijet. Ali onda… otkriva se logika strpljivosti u vlastitu životu… Vježbati strpljivost znači prihvatiti vrijeme … U spoznaji vlastitih granica, u dijalogu s vlastitom ograničenošću, izgrađuje se strpljivost». Ponekad nas život ne vodi prema činiti nego prema podnijeti, tako da podnosimo svoje granice, a granice drugih preuzimamo na sebe». On, Jorge Mario Bergoglio, bi si zadao, «sam riješiti sve probleme », imao bi «magičnu predodžbu» o vlastitoj «efikasnosti u relativizaciji nečega». On zna «da se život ne rađa bez boli», i da mi «u svim stvarima koje nešto vrijede i obećavaju rastenje, moramo proživjeti trenutke boli. Bol je nešto što pridonosi rastu».43 Misleći time, svakako nije isključeno, samopokoru, kaznu batinanja samoga sebe, ispaštanje za svoje grijehe, prije svega za svoju neposlušnost.

Još malo nejasniji bit će Bergoglio u svojoj knjizi «Otvoren um, vjerno srce». «Zahtijeva se od tijela», tako tu kaže, «da se odrekne sebe, da se pročišćenje provede putem omalovažavanja, hodočašćenja, prezira, poniženja. To je linija poslušnosti…» Plaći prethodi «znoj poslušnosti, poniženja i odricanja». Nema poslanstva, nema misije bez poslušnosti! Spoznao je da je i osobna molitva «najuže povezana s poslušnošću prema poslanju». Današnja generacija prepušta se jednostavno «igri ćudi, ”ovo mi se sviđa” i ”ovo mi se ne sviđa”. Nema molitve, nema poslušnosti, nema požrtvovnosti tijela….i stoga ova generacija muškaraca i žena ne poznaje ”Riječ koja je tijelom postala” … To su oni koji ”ostvaruju sami sebe”. Kvalificirani pojedinci… ali nikada se ne zalažu za preneseno im poslanje, za koje bi bili spremni odreći se sebe samih». 44

Pa i ako se Jorge Mariu na početku činilo teškim unutarnje usvajanje odredbi i pravila utemeljitelja reda, morao je proći kroz to jer «Exerzitie», «duhovne vježbe» Ignacija Loyolskog i njegove «Konstitucije» koje je korigirao praktično do kraja života, apsolutni su temelj odgoja i oblikovanja svakog jezuita, prema Loyolinu najdubljem uvjerenju i svakog kršćanina, čak i svih ljudi. Stoga su «Duhovne vježbe» i za ne-jezuite osmišljene i planirane kao četverotjedno meditativno-kontemplativno uranjanje u dubinu Božje Riječi u Bibliji, ali još mnogo više one predstavljaju uvijek iznova ponavljano uvježbavanje jezuitskih novaka u sustav uvjerenja, mišljenja i djelovanja utemeljitelja reda koji se sa svojim «Duhovnim vježbama» i «Konstitucijama» dokazao kao vjerojatno čak najstroži i najokrutniji duhovni tiranin svih vremena. Uz njega može stati najviše Escriva de Balaguer, osnivač Opusa Dei.

Što netko mora raditi da bi druge učinio malima, manje vrijednima, predanima, pokornima, uslužnima i totalno poslušnima? Mora im usaditi korjenitu svijest o grešnosti. U oba svoja djela učinio je to Ignacije na stotine, na tisuće puta. Preobraziti objekt odgoja u bezvrijednog grešnika bila je za Loyolskog prva, najnužnija pretpostavka postizanja cilja, učiniti od njega idealnog roba u službi jezuitskog generala, pape i Crkve.

Radi toga je prema Ignaciju uvijek prva duhovna vježba namijenjena svima «razmatranje i promišljanje grijeha, pronalaženje onoga što tražite: pokajanja, boli i suza zbog vaših grijeha.» Trebate «u svakoj od pet dnevnih vježbi ili razmatranja» grijeha «ustrajati jedan sat». Kroz tri dana grešnik treba «svakog jutra provesti sat vremena u razmatranju prvog, drugog i trećeg grijeha, zatim tri sljedeća dana razmatra nizanje grijeha, poslije toga tri dana u iste sate razmatra odgovarajuća djela». 45

Na što Ignacije misli pod prvim, drugim i trećim grijehom? Čovjek je savjesno brižljiv. Počinje s «grijehom anđela» koji su se predvođeni Luciferom pobunili protiv Boga. «Kroz usporedbu jednog grijeha anđela sa svojim brojnim grijesima» trebam se «to više stidjeti i zbuniti: ako, su, naime, oni zbog jednog grijeha dospjeli u pakao, koliko sam ga puta zaslužio ja zbog tolikih grijeha». Drugi grijeh je «grijeh Adama i Eve», s kojim je «tako velika nesreća došla u ljudski rod», jer se zbog toga «toliko mnoštvo kreće prema paklu». Treći grijeh je poseban grijeh svakog pojedinog koji je zbog jednog smrtnog grijeha otišao u pakao i bezbrojnih drugih koji su bili prokleti radi manjih grijeha nego što sam ga ja počinio». 46 Kasnije ćemo još vidjeti kako je snažno ova Loyolina teologija grijeha prešla na njegova duhovnog sina.

Koje zaključke i namisli treba grešnik temeljem ovih triju fundamentalnih grijeha povući odnosno stvoriti? Ignacije mu to kaže: On treba moliti «za veliku prožimajuću bol i za suze nad svojim grijesima.» On se treba «prizvati u sjećanje sve grijehe svoga života, godinu po godinu, razdoblje po razdoblje». Nadalje on treba «ocijeniti grijehe promatranjem grdobe i pakosti što je svaki počinjeni smrtni grijeh krije u sebi». On treba «umanjiti sama sebe uspoređivanjem, promatrajući sav gnjilež i grdobu svoga tijela … gledati sebe kao kavu otvorenu ranu i čir, iz kojega se iscijedilo toliko grijeha i toliko zloće i najgnusnijeg otrova». I konačno on treba «razgovarati s našom Gospom da mi od svog Sina i Gospodina isprosi milost da oćutim unutarnju spoznaju svojih grijeha i kajanje zbog njih» i «s grozom uklonim od sebe svjetovne i isprazne stvari». Zaključiti «obavezno moljenjem zdravomarije»! 47

Savjesni sistematičar grijeha Ignacije Loyolski naravno zna što je smrtni grijeh. Može ga se počiniti «na dva načina»: «najprije tako da čovjek pristane na zlu misao s namjerom da poslije sagriješi kao što je pristao ili da bi je htio djelom izvršiti kad bi se to moglo. Drugim se načinom sagriješi smrtno kad se samim djelom izvrši onaj grijeh. I takav je grijeh veći s tri razloga: prvo, jer dulje traje; drugo, zbog snažnijeg djelovanja; treće, zbog veće štete za obje osobe». 48 Vidi se: često hvaljen kao preteča «modernog» katolicizma on još stoji duboko u srednjovjekovnoj skolastici.

Ali što predbacujemo jednom teologu 16. stoljeća, kada klerik 21. stoljeća, naime papa Bergoglijo osobno, još uvijek propovijeda isto što i utemeljitelj njegova reda: «Grijeh nas», tako on kaže još danas, «grli, opterećuje, potkopava našu osnovu i naš identitet, naime naše pripadanje Crkvi. To je lukava opsadna taktika jer je onaj od koga potječe vrlo prepreden. Kod te se opsade radi o životu i smrti». Jednom će «zloba svijeta podložnog đavlu postati očigledna … Iza čina neposluha uvijek je nepoštivanje Gospodina, idolopoklonstvo, grijeh čarobnjaštva». Sadašnji papa je svoje lekcije kao novak, kao učenik Ignacija Loyolskog učio marljivo i nije ih do danas zaboravio. On ga citira u upravo danom tekstu, a također i njegove “Duhovne vježbe“: «Sveti Ignacije poziva nas da razmišljamo o tome kako su me oni (anđeli i sveci, H.M.) živa tijela trpjeli i uzdržali u životu». (Duhovne vježbe 60) Papa, jednako kao i njegov predak, zahtjeva iscrpno ispitivanje savjesti, točku po točku, poticaj po poticaj: «U kojim situacijama smo mrak pretpostavili svjetlu?» 49

Kako malo papa drži do autonomnog, samostalnog identiteta ljudske osobnosti, pokazuje se i u tome što on taj identitet poistovjećuje s pripadnošću Crkvi (v. citat u prethodnom odjeljku!). Jasno i dosljedno! On je i sam svoj identitet morao kao jezuitski novak predati Crkvi. Ni utemeljitelja reda kao ni njegova učenika u 21. stoljeću ne zadovoljava samo izazivanje depresivne svijesti o grešnosti kod pitomaca. Oni mu povrh toga ucjepljuju strahotnu svjesnost pakla. Ignacije tu postupa vrlo sistematično, dosljedno razvija scenario pakla, gotovo matematički precizno. Vođa jezuita pokazuje svojim stalnim ukazivanjem na grijehe i grešnost ljudi i svojim surovim oslikavanjem pakla psihopatologiju koja traži sebi slično. Čovjek se ne može oteti misli da je autor te patologije i sam bio psihopat.

Prvi korak ulaska u tematiku pakla Ignacijevih vježbi je takozvana «priprema». Ona se sastoji u intenzivnom naprezanju imaginacije da se predoči «dužina, širina i dubina pakla». Drugi korak je nastojanje u vlastitoj nutrini osjetiti, oćutjeti kaznu koju trpe prokleti. Nakon toga se mora svako od pet osjetila samo i pojedinačno baviti paklom:

«Prva točka će biti: okom mašte gledati one silne vatre i duše kao da su u ognjenim tjelesima».

«Druga: Slušati plač, jauk, viku, psovke protiv Krista, našega Gospodina i protiv svih njegovih svetaca».

«Treća: Udisati dim, sumpor, nečist i gnjilež».

«Četvrta: Okusom kušati gorke stvari, kao što su suze, žalost i crv savjesti.»

«Peta: Opipom dotaknuti, oćutjeti kako one vatre ližu i pale duše». 50

Prema Ignaciju, prilikom tih vježbi sa svrhom odgajanja svjesnosti pakla, važno je «promatrati sebe kao velikog grešnika okovana u verige, u času kad, teško vezan okovima, treba stupiti pred višnjeg i vječnog Suca». Da bi se ta svijest još više pojačala Ignacije predlaže: «ne htjeti misliti na stvari koje gode i razveseljavaju …. jer želim li oćutjeti bol i muku i suze zbog svojih grijeha, smeta mi svaka pomisao na radost i na veselje». Stoga si treba «uskratiti svaku svjetlost i u tu svrhu zastrijeti prozore i zatvoriti vrata za vrijeme boravka u sobi … ne smijati se niti reći išta što bi pobuđivalo na smijeh» i «obuzdati oči». 51

Utemeljitelj reda katalogizirao je i pokoru za počinjene grijehe. Razlikuje unutarnju pokoru

koja se sastoji od kajanja zbog počinjenih grijeha s čvrstom odlukom da više ne počini ni njih ni ikoje druge grijehe, od vanjske pokore koja je «kazna za počinjene grijehe» a propisuje uskraćivanje hrane i spavanja, te od tjelesnog trpljenja: «Trapljenje tijela sastoji se u tome da mu zadajemo bol, kakva se zadaje kad se na golu tijelu nosi kostrijet, ili uže, ili pas, kad netko sam sebe bičuje ili se ranjava, i na druge načine pokore». Prema Ignaciju kojeg na ovom mjestu ne možemo nazvati drugačije nego ”ekspertom za batine” čini se ipak «uputnijim …, bičevati se tankim užetima» što tek «izvana bole», bez da «prouzrokuju znatniju unutarnju bolest». 52 Ljudi će konačno ipak biti potrebni za ostvarenje ciljeva reda.

Savršena svjesnost grešnosti i pakla postiže se ako se realizira izreka pape Grgura Velikog koja glasi: «Dobroj naravi svojstveno je vidjeti krivicu tamo gdje krivice nema», 53 U stvarnosti to nije dobro, nije savršeno, to je iracionalno, ilegalno, to je idiotski!

Razmislimo li k tome da su faze postizanje i produbljivanja svjesnosti o grijehu i paklu vezane na čvrsto određeno vrijeme, onda je hermetički zaključan zatvor duhovnog terora postao stvarnost. Naime, prva vježba održava se u ponoć, druga u zoru prilikom ustajanja, treća prije ili poslije mise … četvrta u vrijeme večernje, peta sat vremena prije večere». Ignacije nije propustio odrediti «ispravno» držanje tijela: Promatranje sebe počinje na koljenima ili ležeći prostrt ili ležeći nauzak s pogledom prema gore». 54

Možda će netko sada reći: «Moj Bože, to je sve rekao jedan čovjek 16. stoljeća. Sve to danas više ne vrijedi, pa ni za današnje jezuite». Naravno da o tome nisam pitao sve današnje jezuite, ali sam pročitao knjigu Bergoglija alias Franje I. I treba reći: Čovjek 20. I 21. stoljeća, papa Bergoglio je preuzeo, usvojio i učinio svojim duhovnim vlasništvom sve ono što je Ignacije rekao i naložio u svojim «Duhovnim vježbama» i «Konstitucijama». On je upravo savršeno utjelovljenje učenja i uputa utemeljitelja reda. Ono što mu je u godinama novicijata i njegova daljnjeg obrazovanja kod jezuita u ranim godinama života utuvljeno, objavljuje ostarjeli nadbiskup Bergoglio i još stariji papa Franjo još uvijek na isti način.

Uzmimo kao dokaz samo njegovu knjigu «Otvoren um, vjerno srce» koja objašnjava duhovne korijene i viziju Crkve, koja prvog papu iz Latinske Amerike nosi i inspirira», 55 i s čuđenjem ćemo utvrditi da se on gotovo na svakoj stranici za potvrdu svojih vlastitih shvaćanja s dubokom suglasnošću i oduševljenjem poziva na «Duhovne vježbe» utemeljitelja reda, tražeći sebi slične. Obojica, Loyolski i Bergoglio imaju isto mišljenje, osobito u pogledu grijeha, pakla i đavla. Suzdržat ću se ovdje od daljnjih citata o paralelnosti mišljenja njih dvojice jer će o tome između ostalog još opširnije biti riječi u poglavlju «Što vjeruje papa?» 56 Naravno da u jednom tako velikom redu kao što je jezuitski ima i nazadnjačkih i naprednih struja. No mi se u ovoj knjizi bavimo papom Bergogliom. A za njega vrijedi ono što se u Rimskoj kuriji govori u pogledu njegova ponašanja prema izvornom smjeru utemeljitelja reda: «Nazivaju ga ”starim jezuitom”. To čine zato jer za razliku od novih jezuita on nije čovjek koji svoje vrijeme najradije provodi baveći se naukom, već je od onih staroga kova koji su izgrađivali Latinsku Ameriku i nikada nisu zaboravili da je utemeljitelj reda, Ignacije Loyolski prije svega bio Božji vojnik. On se ponaša upravo tako. Usprkos svoj ljubaznosti i i poniznosti, usprkos svojoj dojmljivoj skromnosti i jednostavnosti, on je ratnik». 57

Ovaj ratnik Jorge Mario Bergoglio osjeća se poslanim da željeznom disciplinom obnovi Družbu Isusovu i uz to cijelu Crkvu, njihove odvojene dijelove dijelove vrati čvršćem redu i to u duhu utemeljitelja reda. Za one koji ga pažljivo promatraju, on ne taji svoje prave ciljeve. «U Družbi Isusovoj dodirnule su me tri stvari: karakter poslanja, zajedništvo i disciplina», rekao je primjerice u već spomenutom razgovoru s Antoniom Spadaro 19. kolovoza 2013.

Ono što šteti postizanju tog cilja Bergoglio/Franjo zapostavlja. On nikada direktno ne kritizira sve to mučenje za vrijeme svog novicijata i daljnih godina školovanja za ”pravog jezuita”; o boli, patnji, poniženjima i omalovažavanju, govori, kako vidimo, samo općenito, dodajući pritom odmah kako je to bilo apsolutno nužno.

Ne, Jorge Mario Bergoglio/Franjo I, drži se sve do danas, kontinuirano i nepokolebljivo naloga svoga pra-uzora Ignacija, po kojem sljedeće osobe, institucije i od strane Crkve utvrđeni kao sveti objekti i postupci, nikada nisu za kritiziranje, već uvijek samo za pohvalu.

1. »Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da svoj duh držimo spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati, Crkva hijerarhijska.».

2. »Pohvalno govoriti o ispovijedi svećenika i o primanju Presvetog Sakramenta …»

3. »Hvaliti često slušanje svete mise, a tako i pjevanje, psalme i druge molitve u crkvi i izvan nje, kao i sate raspoređene u određeno vrijeme za sav Božanski časoslov, i za svaku molitvu, i sve kanonske sate».

4. »Mnogo hvaliti redovnički stalež, djevičanstvo i uzdržljivost, a ne hvaliti toliko ženidbu koliko ikoje od njih».

5. »Hvaliti redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće i druga djela savršenosti na koja nismo vezani…»

6. »Hvaliti moći svetaca, štujući te relikvije i utječući im se, hvaliti postaje hodočašća, oproste, svete godine, križarske povlastice i paljenje svijeća i crkvama». (Vidi se, novi papa potvrđuje i priznaje cijeli brimborij kojim se neprosvijećene mase bogomoljaca navezuju na Crkvu. Njegovo tako često druženje s mnoštvom poklonika, to nam uvijek iznova dokazuje).

7. »Hvaliti odredbe koje se tiču posta i nemrsa … tako i pokore ne samo unutarnje nego i vanjske».

8. » Hvaliti ukrašavanje i gradnju crkava, a isto tako i slike i štovati ih prema onome što predstavljaju». (Prema Ivanovu evanđelju Isus osuđuje gradnju i posjećivanje crkava: ”Doći će čas kad se nećete klanjati Bogu ni u hramu u Jeruzalemu, niti na brdu Gerizim, već u duhu i istini”. Ali Bergoglija to ne brine ako vrhovni guru na to gleda drugačije,

9. »Hvaliti napokon sve crkvene zapovijedi, uvijek spremni da tražimo razloge u njihovu obranu, a nipošto protiv njih».

10. »Trebamo biti spremniji da odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime neki od njih nisu ni sada, a možda nisu ni prije bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim narodom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i narod bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne …»

11. »Hvaliti pozitivnu i skolastičku nauku; kao što je, naime, pozitivnim učiteljima, primjerice sv. Jeronimu, sv. Augustinu, sv. Grguru, svojstveno više buditi čuvstva da u svemu i nada sve ljubimo Boga, našega Gospodina, te da mu služimo, tako je opet skolasticima kao na primjer sv. Tomi, sv. Bonaventuri i učiteljima sentencija više svojstveno da za naše doba utvrđuju ili objašnjavaju stvari potrebne za vječno spasenje te da se više bave otkrivanjem i pobijanjem svih zabluda i svih varki».

12. Ovdje Ignacije zabranjuje uspoređivanje s dušama i svecima, «jer se čovjek tu nemalo vara kad se primjerice kaže: ovaj zna više od sv. Augustina …»

13. Ovdje je izražen najgori od svih Ignacijevih naloga: «Da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo».

U točki 14 i 15 Ignacije Loyolski zabranjuje govoriti o predodređenju «koliko god bio dobar, nitko tko nije predodređen za nebo, ne može se spasiti», jer to može štetiti ”priprostom puku” jer će onda reći: «hoću li biti spašen ili proklet, već je unaprijed određeno, unatoč mojim dobrim ili zlim djelima ne može biti drugačije», te će tako «omlitaviti i zanemariti dobra djela».

Zanimljivo je još i 18. Pravilo Loyolskog koji se ne ustručava koristiti strah kao motiv spasa. Iako, kaže Ignacije, «Bog nadasve cijeni čistu ljubav, ipak trebamo mnogo hvaliti i strah pred njegovim Božanskim Veličanstvom. Nije, naime, samo djetinji strah nešto Bogu milo i sveto, nego i strah sluge … mnogo pomaže da se čovjek oslobodi smrtnog grijeha …» 58

Što se tiče predestinacije kojom se bave točke 14 i 15 može se primijetiti da se Loyolski u vezi s time nije puno udaljio od Martina Luthera protiv čijeg se učenja gorljivo borio. Luther je samo bio otvoreniji i iskreniji i sasvim otvoreno priznao tezu da Bog u svojoj suverenosti na koju ne može utjecati nijedan čovjek, jednog neovisno oslobađa, drugog proklinje i sve to čini ne osvrćući se na njihove dobre ili zle misli i postupke. Njegova apsolutna autonomija pretrpjela bi štetu kad bi Bog dopustio da njegov sud određuju zasluge čovjeka. 59

Vratimo se Bergogliju/Franji i njegovoj potpunoj spremnosti prihvaćanja pouka i naputaka utemeljitelja njegova reda. Ta vrsta spremnosti prihvaćanja širi se do u najsitnije pojedinosti, čak, da ovdje navedemo samo još jedan jedini primjer, na izgled žene. Obojica utvrđuju: Žena predstavlja analogiju đavla, ona se prema mužu ponaša kao đavao prema čovjeku. Kod Ignacija Loyolskog to glasi ovako: «Neprijatelj se vlada poput žene jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je svojstveno kad se svađa s nekim muškarcem da izgubi srčanost te nagna u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tako svojstveno neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašiti i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske prirode u provođenju svoje rušilačke namisli s tako golemom zlobom».

Papa Franjo citira u svoj opširnosti i punoj suglasnosti ove principijelne tvrdnje utemeljitelja reda u njegovim «Duhovnim vježbama» (br. 325), on ih prikazuje i osnažuje još i vlastitim riječima u svojoj knjizi «Otvoren um, vjerno srce».60

Kao što je već više puta rečeno, Jorge Mario nije nikada izravno kritizirao svoj red odnosno njegove odgojne metode. Ni drugi jezuiti to ne čine, sve dok su jezuiti, a to najčešće ostaju do kraja svog života jer korzet u koji su ugurani na početka novicijata osjećaju na kraju kao drugu, čak kao novu, konačno i pravu prirodu svoga sebstva, ali često i stoga što se plaše konsekvenci u slučaju izlaska iz reda. Rijetki se odvaže na taj korak, a i tada to rijetko dovodi do toga da svoja iskustva s redom objese na velika zvona. Jedan od tih smionih piše: «Cilj» jezuitskog odgoja «sastoji se u poništavanju ljudske, prirodne osobnosti i njenog zamjenjivanja umjetnom, fiktivnom osobom jednog sektaša, jednog hladnog fanatika u službi Crkve». Pretpostavljeni stalno naglašavaju svoja nastojanja «da ”izbruse” duh novaka, prosvijetle ga i prilagode vremenu», no u stvarnosti u toj vrsti odgoja prevladava zli duh «stupidnosti i srednjovjekovlja, zaostajanja za vremenom». Pobožnost kojoj se nekoga poučava je «srednjovjekovni pijetizam», prisilna poniznost, iz blizine promatrana, naliči pobožnosti neke bogomoljke . Svakog trenutka moli se «sa ili bez razloga», sv. Marija «časti se ne samo kao Mater pietatis, kao glava novicijata, već na stotinu drugih načina. Neprestano se vide savijena koljena, noge novaka pokrivene su žuljevima i ranjave. Više puta dnevno bacaju se svi zajedno na koljena na golom podu». Učitelji novaka zahtijevaju osim toga da svim svecima i blaženicima reda bez iznimke «iskazuju svoju predanost», da se, dakle, svetkovina jednog blaženika slavi trodnevnim, a sveca devetodnevnim pobožnostima. To postaje gotovo bezumnim i jednom će se urušiti jer Družbe Isusova ”posjeduje” oko trideset svetaca i oko sto pedeset blaženika. Osim toga mnogi od tih svetaca i blaženika bili su u stvarnosti, kad se sastruže kićenost legende, «blijede, bezbojne i beznačajne osobe: katolički Olimp nastanjen je nevažnim božanstvima». 61

Moto svakog učitelja novaka glasi: Zapošljavaj novake stalno, neprekidno. Oni ne smiju doći u situaciju da razvijaju vlastite misli. «Odmah po ulasku u novicijat započinje četrdeset dana šutnje s dnevno četiri (pa i pet) meditacija … Osam dana mora učenik, neiskusan kakav već jest – među njima ima i petnaestogodišnjih … dječaka – meditirati o grijesima, strašnom Božjem Sudu i paklu. To je pravo mučenje. Vrata su zatvorena i zabranjeno je bilo s kim razgovarati; izuzeti su ispovjednik, redovnici kuće i učitelj novaka. Osam dana drže se sobe i hodnici u polutami. Sunčeva svjetlost ne smije prodrijeti u kuću. Svaka meditacija suočava dušu s vječnim ognjem i sa svemoći jednog ljutitog i strašnog Boga … Krist se pojavljuje u svim svojim oblicima izražavanja kao nemilosrdan Bog». 62

Onaj tko je sve vježbe novicijata bilo na koji način ipak izdržao, ima iza sebe besprimjerno ispiranje mozga. On je «uništen» i postao je «objekt», «leš u rukama superiora … Od sada će biti slijepo poslušan, spreman na sve, sposoban za sve, podoban za špijuniranje i denunciranje subraće kod superiora … izgleda da je konačno postignuto zatiranje pojedinca i njegovo preobraženje u … roba Družbe Isusove i Vatikana». 63

Budući da jezuitski red provodi zatiranje Jastva ne samo teoretski, nego i praktično, bijeg ”opranog mozga” iz savršeno organiziranog zatvora, čini se nezamislivim. To se, međutim, događa, rijetko doduše, ali ipak. Nekadašnji jezuit Tondi kaže o tome: «Ponekad se ni duhovno nadmoćni, karakterno čvrsti redovnici ne mogu toga osloboditi. Tek rijetki uspijevaju izići neoštećeni ili čak zdravi, ako da, onda to samo zahvaljujući svom naročito otpornom temperamentu i snazi neobično kritičkog duha. Takvi redovnici na kraju uvijek iziđu». 64

Alighiero Tondi kojem zahvaljujemo uvid u vrlo uznemiravajuće detalje o unutarnjoj jezgri i svrsi jezuitskih odgojnih metoda, skupio je, kako vidimo, snagu da istupi iz Družbe Isusove: «Kad sam se bio osvjedočio da cilj te odgojne metode nije samo oduzeti ljudima sposobnost življenja, već da ona slijedi daleko opakiju namjeru, ugasiti svjetlo duha, odlučio sam okrenuti leđa toj organizaciji i napustiti Crkvu koja uz podršku svog vodećeg centra, Vatikana, tu metodu štiti i zastupa». Tondi je smatrao važnim ukazati na to da «najvažniji crkveni red, jezuitski red, uz punu suglasnost Vatikana i pape ovu odgojnu metodu provodi u djelo».65

Neki bi mogli prigovoriti da je to, što je ovdje rečeno o jezuitima, možda općenito tako, ali u posebnim slučajevima, specijalno što se tiče pape Franje, nije točno. On ne ostavlja utisak neke uništene osobnosti, on se ističe prirodnošću, srdačnošću, spontanošću, neposrednošću svojih emotivnih uzbuđenja i iskrene simpatije prema ljudima.

Tom prigovoru nije lako proturječiti, ali napomenimo da su ljudi igrači uloga, ustvari, igraju svaku ulogu, čak i onu potpuno prirodno djelujuće osobnosti. To dokazuje svaki film. Zađemo li još dublje, probijemo li se do područja filozofije, onda ćemo možda naići na Sartreov egzistencijalizam koji to igranje uloga ljudskog roda još radikalizira, tvrdeći da čovjek na svijet dolazi bez bića, bez esencije, egzistencija prethodi esenciji. Što će on učiniti od sebe, njegova je stvar. Nulta-esencija posjeduje svu slobodu da oblikuje svoju esenciju, svoje novo biće.

Ovdje se nalazimo doista blizu korijena naše teme. Jer, ma kako nevjerojatno zvučalo, mogli bismo s dobrim razlozima Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove, gledati kao prethodnika Sartrea, čak egzistencijalizma uopće. Praotac jezuita, kako smo vidjeli, učinio je sve, ali baš sve da bi svaku pojedinu osobinu i sposobnost koje su njegovi pitomci donijeli na svijet i/ ili stekli prije ulaska u red, radikalno i potpuno iskorijenio i to s ciljem da stvori novu, baš jezuitsku osobnost, (jednu) osobnost koja je koncipirana i konstruirana sasvim prema ”idealu” koji je postavio Ignacije i prema, do norme uzdignutim odgojnim metodama reda «Duhovnim vježbama» i «Konstitucijama». To je nova Ignacijeva esencija, a ona u svom ishodištu nije daleko od Sartreova koncepta, i pored toga što se on zatim od njega znatno udaljio, budući da je Sartre svom Pojedincu dao da slobodno i samostalno gradi svoju esenciju, dok su jezuitski poglavari kod svojih pitomaca na toj bazi obukom postizali ”poslušnost leša”. Ali ovdje kao i tamo početak, ishodišna točka je ista: volja da se stvori nova esencija, nova priroda čovjeka, brišući, odnosno poništavajući prethodno postojeće osobine.

Efekt može biti isti, barem u početku i naizgled jer i Sartreov Pojedinac može reći: «Želim izgraditi esenciju, jedno biće koje će djelovati prirodno, da bi svi ljudi mogli reći kako je taj čovjek ugodno prirodan». O jezuitskom pitomcu njegov odgojitelj može reći: «Kakvu sam uvjerljivo prirodnu osobu napravio od te sirovine čovjeka». Naravno, oba produkta se čine autonomnima, možda čak prirodnima ali kao heteronomno izmanipulirani oni to nisu jer su obojica, Sartre kao i Ignacije, zgazili vlastitu prirodu čovjeka koju ovaj bar djelomično i potencijalno ima već prilikom rođenja i koja – rečeno protivno Sartreu – nikako nije potpuno bez značajki, prvi teoretski, posljednji teoretski i praktično.

Konstatiramo, dakle, što se tiče problema prirodnosti i ljubaznosti: I Bergoglio, alias Franjo I, mogao ih je steći jer su one pitomcima izričito propisane: «Zabranjuje se mrštiti čelo i osobito nos jer se treba vidjeti izvanjska vedrina koja odražava unutarnju» (Pravilo 5 Ignacijevih tzv. «Pravila smjernosti»). «Čitavo lice treba izražavati više radosti nego tuge ili drugih manje uzvišenih čuvstava» (Pravilo 7). Sve geste .. i svi tjelesni pokreti, trebaju biti takvi da svakome pružaju duhovnu okrepu» (Pravilo 11).

Bergoglio/Franjo, produkt predugog procesa indoktrinacije i dresure u jezuitskim obrazovnim institucijama, savršeno je usvojio ova pravila i uvjerljivo ih demonstrira pred masama kao navodno svojstvenu, urođenu prirodnost!

Također i poslovična skromnost i poniznost pape Franje su u okviru njegove, od odgajatelja i učitelja dobivene nove osobnosti, umjetni produkti, ma kako uvjerljivo oni izgledali onima koji su spremni vjerovati. Iako Pravilo 1 nalaže «da u izvanjskim kretnjama trebaju biti vidljive skromnost i poniznost, povezane s religioznom zrelošću», Pravilo 2 dodaje da «glavu ne treba bezbrižno okretati na jednu ili drugu stranu, već s dostojanstvom». Treba je također držati «malo pognutom prema naprijed» jer to očito naglašava skromnost dotičnog.

Doista je tako kako kaže Tondi i odnosi se na sve jezuite, također i na papu, koji su odgojne postupke izdržali do kraja: nakon poništenja čovjekove prirode, oni su postali «drugačije, umjetne, prividne osobe». «To», kaže Tondi, «nitko ne može izbjeći». 66

Posebno je tragično što se to odnosilo i na Alighiera Tondija. Kao što je već navedeno, on se doduše hrabro izvukao iz svog jezuitskog «mjesta prisilnog boravka», no nakon nekoliko godina pokajnički se vratio u tu Družbu. Ne treba mu zamjeriti ako razmislimo kakve su dugogodišnje manipulacije bile vršene na njegovoj psihi i kakvim je progonima bio izložen zbog svog izlaska iz reda: «Nakon godina unutarnje patnje, u traganju za svjetlom, nakon neizmjernih žrtava, nakon što sam na sebe bio preuzeo opasnosti svih vrsta i bio spreman preuzeti i one koje me čekaju u budućnosti, bio sam od vatikanskih novina, Katoličke akcije i državnog komiteta zatrpavan uvredama, klerikalci su mi prijetili smrću, bio sam napadnut na ulici i kukavički uznemiravan bestidnom bujicom anonimnih uvredljivih pisama. Usprkos toj prljavštini i tim nedjelima koja su dolazila od onih koji su htjeli biti istinski sljedbenici Isusa, usprkos toj neshvatljivoj mržnji «svetom» samoproglašene Crkve, oprostio sam sve i svima …» 67

9. Uspon i slom karijere

u životu jezuita Bergoglija

Takve ispade katoličke ”ljubavi prema bližnjem”, kakve je iskusio taj disident, Jorge Mario Bergoglio naravno nije morao podnijeti. On je uzorni primjer jezuitskog odgoja, na idealan način utjelovljuje novu esenciju, novu srž, kakvu je utemeljitelj reda zamislio i zahtijevao da se takva stvori rabijatnim metodama. U tom smislu novostvoreni Bergoglio je poslušan, prilagodljiv, predan, ponizan, skroman, također i strog kada on odgaja druge jer je Ignacije jezuitskim pedagozima propisao tu strogost. Jedan od Bergoglievih učenika, Argentinac Guillermo Ortiz, danas voditelj programa Radio-Vatikana za španjolski jezik, prisjeća se da je Bergoglio bio ”jedan od najzahtjevnijih učitelja” i da je ”puno tražio”. 68

Radi toga je uzorni primjer Bergoglio brzo izgradio i karijeru u svom redu. Već 1972. godine postaje magister novaka, dakle, još prije polaganja svečanih vječnih zavjeta u travnju 1973. Iste godine postaje provincijal argentinske provincije jezuitskog reda. To ne zvuči puno, ali to znači da je on šef svih jezuita u Argentini! Jedan redovnički brat komentira ovaj brzi i strmi Bergogliev uspon: Jedan jezuit ne može napraviti veću karijeru u Crkvi. «Najviše što jezuit može postići je to da postane šef jezuita ili provincijal u svojoj domovini… Jezuiti nisu ovdje da bi postali biskupi. Samo je mali, jako mali broj jezuita koji su biskupi. Jezuiti su ovdje zbog nečeg drugoga. Oni služe u posebnoj misiji». 69

Pa, ovdje se taj brat jako zabunio. Taj tako «skroman i ponizan» Bergoglio grabi bez problema – ali ne bismo se htjeli zadržavati unaprijed na stvarima s kojima ćemo se poslije morati baviti iscrpnije– ne samo do biskupske, već čak do papinske funkcije, apsolutno prvi i jedini takav događaj u cjelokupnoj povijesti jezuitskog reda!

Međutim, je li on tu doista tako originalan, izvoran i samostalan, kako se čini ili još osjeća u sebi snažan impuls svojih jezuitskih odgajatelja, prema kojem bi misije, misije i još jednom misije bile primarna zadaća svakog jezuita? Ne pokazuje li sve u njegovu dosadašnjem papinskom mandatu da on želi podmladak oslabljenog jezuitskog reda restaurirati u smislu ideala Loyolskog, i jednako tako čitavom crkvenom kleru uvesti novu disciplinu bez zloporabnih i financijskih skandala, sve to dabome, zaogrnuto njegovim šarmom i ljubaznošću po starom latinskom motu: «Fortiter in re, suaviter in modo!» (Odlučan na djelu, pažljiv u načinu), kako je to naučio u jezuitskoj školi.

Tijekom šest godina, od 1973. do 1979., Jorge Mario Bergoglio je provincijal, dakle šef svih argentinskih jezuita. Ali tada se dogodio prekid u njegovoj crkvenoj i redovničkoj karijeri: Opozvan je sa svog položaja provincijala i poslan u «neku kuću za duhovne vježbe.» 70

Zašto? Nitko od njegovih crkvenih odnosno procrkveno nastrojenih biografa ne zna to objasniti. Neki nagađaju da je kao provincijal bio prestrog sa svojim podređenima.

Ali Bergoglio ne bi bio, bez ikakvog otpora sa svoje strane, godinama obrađivan i oblikovan jezuit, da se nije (bio?) voljno prilagodio. Sada je, doduše, «na određeni način nestao s pozornice», 71 djelovao je još samo kao dušobrižnik, kao župnik zajednice, duhovni savjetnik i ispovjednik u župama i kolegijima, nije više stajao pod svjetlima pozornice argentinske javnosti. Ipak je znao iskoristiti to vrijeme, primjerice tako što je 1985. apsolvirao dvomjesečni tečaj njemačkog jezika na Goethe-institutu u Njemačkoj, u godini nakon toga opet se tamo vratio da bi jedan semestar studirao na jezuitskoj Visokoj školi za filozofiju i teologiju u Frankfurtu na Maini.

Namjeravao je ovdje čak napisati jedan teološki doktorski rad. Zanimljivo je da se u njemu Bergoglio htio baviti religijskim filozofom Romanom Guardiniem kojeg je, već tada vrlo utjecajni Joseph Ratzinger, također nosio u srcu. Možda je zajednička simpatija Bergoglia i Ratzingera prema Guardiniu bila temelj za dugogodišnje prijateljstvo među njima; u svom temeljnom konzervativno-restauracijskim usmjerenju uvijek su se podudarali iako su se njihova taktika i strategija jasno razlikovale.

Iz nekog razloga, o kojem nigdje nije ništa rečeno, otac Jorge tada nije napisao disertaciju o Guardiniju i nije dalje studirao na Sv. Georgiju u Frankfurtu, nego se vratio u Argentinu, gdje ga je red premjestio u crkvu Družbe Isusove u Cordobi. Možda je njemu koji je sasvim dobro govorio njemački jezik, njemački teologa bio pretežak, možda je osjetio da je bio mnogo bolji izvršitelj nego mislilac. Svakako ne znamo zašto je prekinuo svoj studij teologije u Njemačkoj i rad na Guardiniu koji je također bio vrlo zahtjevan jezični estet.

U svakom se slučaju to u Cordobi bilo je kao potonuće. Nitko nije vjerovao u njegov novi karijerni skok, novi uspon na hijerarhijskoj ljestvici službene Crkve. Prema njegovoj vlastitoj izjavi, čak ni on sam. «Zapravo je bio dotučen». 72

10. Neobično prijateljstvo luksuza i siromaštva

ili

Bogati nadbiskup i siromašni jezuit

Iznenađujuće, iz potonuća je jezuita Jorge Maria Bergoglia podigao upravo jedan čovjek Crkve od kojeg se to najmanje moglo očekivati: nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Antonio Quarracino. Taj gospodin je bio sušta suprotnost Jorgeu. Vladao se kao neki barokni crkveni knez, volio je luksuz, okruživao se skupim umjetničkim djelima kao nekoć rasipni, pustopašni renesansni pape. Većina katolika njegove nadbiskupije bila je i jest siromašna, ali on je smatrao nespojivim sa svojim dostojanstvom da ne jede u najskupljim restoranima i ne noći u najskupljim hotelima.

Sam trubadur novog pape, Andreas Englisch koji ne dopušta da na papu padne i najmanja sjenka, ne može se suzdržati od nekih vlastitih kritičkih opaski o Quarracinu. On opisuje kako je kardinala Quarracina vidio kako ide u hotel Hilton u Rimu, u taj «neizmjerno elegantan i isto tako neizmjerno skup restoran ekskluzivnog rimskog hotela visoko iznad grada», u kojem se «izvrsno objeduje». Novinar Englisch je želio intervjuirati nadbiskupa, no morao je jako dugo čekati da bi dotični, nakon obilne večere, izašao iz hotela. Englischu nije preostalo ništa drugo već da čeka ispred hotela. Obrok u hotelu «ne bih si doista mogao priuštiti». 73

Tako nešto mogu samo ljudi kao kardinal Quarracino koji je jednako tako poveo sa sobom čitavu grupu udvorica u njihovim «crnim svećeničkim odijelima», koje on «duhovno» i financijski uzdržava. Nadbiskup je bio poznat kao pripovjedač viceva i nitko iz grupe koju je on tako velikodušno bio uzdržavao, ne bi se usudio ne smijati se kad bi ih šef zabavljao anegdotama. Jedan mladi argentinski redovnik koji je pratio novinara, pokušao je raspršiti njegovo razmišljanje protiv crkvenog kneza: «Quarracino je netko tko rado dobro jede, rado pije – ma, i u Argentini je poznat po tome da stalno priča viceve o homoseksualcima, loše viceve… ali on je Argentinac, mi plešemo tango, žena je žena, muškarac je muškarac… Ne možeš ga osuđivati zbog njegovih viceva». 74

U praksi jednog južnoameričkog crkvenog kneza koji ne pripada malim skupinama biskupa, koji gaji bar simpatiju za teologiju oslobođenja i teologiju siromaštva, to onda izgleda ovako: Biskup odnosno nadbiskup može s novcem koji mu daruju vjernici njegove biskupije, odnosno nadbiskupije, činiti što hoće. On nikome ne polaže račune, on je gospodar svoje dijeceze. Možda će ovdje netko pomisliti na limburškog biskupa Tebarz van Elsta kojeg je papa ipak pozvao na polaganje računa. No tada su to bili enormni troškovi izgradnje njegove rezidencije koji su postali suviše poznati javnosti, crkvena je pastva počela sve više protestirati, poraslo je istupanje iz Crkve, a svaki izlazak značio je jednog platišu crkvenog poreza manje. U takvim slučajevima službena Crkva reagira osobito alergično. Tebartz van Elst morao je smjesta napustiti Limburg. No, rimska Kurija pribavila mu je u međuvremenu novi položaj, a papa se nije protivio.

Kao biskup također nije povučen. Službena Crkva se grčevito pridržava dogme da je svatko biskupskim posvećenjem, u kontinuiranom, neraskidivom lancu povezan s prvim apostolima.

To je u stvarnosti mit, ali temeljem njega Crkva si je sama vezala ruke i ne može ni jednom biskupu oduzet status da je za vječno valjano posvećeni biskup. Ona ga u ekstremnom slučaju može suspendirati, oduzeti mu biskupiju. Ali čak i kad bi se odmetnuo, kad bi osnovao novu crkvu, ona mu ne može poništiti biskupsku čast, pa makar će, naravno, raspakirati sav svoj arsenal šikaniranja, ne bi li ga spriječila da u život uvede tu drugu crkvu.

Za većinu biskupa ta opasnost svakako ne postoji. Oni su čvrsti u vjeri (bar tako tvrde i objavljuju), i jednako tako čvrsto drže ruku nad imovinom svoje dijeceze. Nadbiskup Quarracino mogao si je dopustiti svoj luksuz iako mnogi siromasi u njegovoj ogromnoj dijecezi ne plaćaju crkveni porez jer se uvijek mogao osloniti na nemali broj bogataša s područja svoje vlasti. Ti naravno snažno griješe, ali katolički odgojena, većina njih od vremena do vremena osjeća potrebu olakšati svoju savjest kroz ispovijed i znatne darove Crkvi, odnosno biskupu. Neka vrsta trgovine oprostima koja cvate sve do danas!

Mnogi su svećenici u Argentini, ali i u čitavoj Srednjoj i Južnoj Americi siromašni, ne dobivaju uzdržavanje na temelju konkordatskih državno-crkvenih odnosa, kao što to postoji u Njemačkoj. Tako mnogi od njih kažu: «Radit ćemo kao i naš biskup. Odlučujemo se za bogatstvo!» Oni postaju, takoreći najamnici bogataša zemlje, u skupim elitnim školama Latinske Amerike «podučavaju sinove bogataša koji noću brutalno muče mlade mulatkinje, matematiku, latinski i crkveni nauk. Nude se kao neka vrsta privatnih ispovjednika, uzimaju mjesto za stolovima bogataša, voze se s njima u prestižna odmarališta». 75

A, kako je rečeno, pritisak ili čak samo navika da olakšaju svoju savjest putem ispovijedi ili donacije su veliki. Treba si samo predočiti brutalnu praksu s već spomenutim djevojkama: «U bijelim, bogatim obiteljima Latinske Amerike, u Čileu, Brazilu ili Argentini rade često mlade mulatkinje iz slamova. Većinu gazdarice iskorištavaju, tuku, ponižavaju. Noću dolazi muž u djevojčinu sobu i siluju je kao da je goveče. Među nedoraslim sinovima bogataša to je sasvim normalna vrsta nasilja, vrebati služavke i ponekad ih silovati zajedno s ocem.

Supruge to često podnose jer njihovi muževi onda ne idu k prostitutkama i ne donose boleštine. Ako djevojka zatrudni, gazdarica je izbacuje iz kuće, zadržava često njenu zaradu, vrijeđa je kao prostitutku i vraća je natrag u slam… « 76

To je, dakle, situacija u Južnoj Americi: bogata Crkva i bogati biskupi, od kojih je Quarracino bio jedan od najbogatijih, jer su svi profitirali od ogromnog bogatstva relativno male klike superbogatih Južnoamerikanaca. «Deset posto stanovnika raspolaže polovinom ukupnog prihoda u Latinskoj Americi». Ali preko 70 milijuna (u Latinskoj Americi) stanovnika je ”ekstremno siromašno” što znači da dnevno raspolažu s manje od jednog dolara. 77

Jedna šaka takozvanih teologa oslobođenja već desetljećima pokušava ispraviti tu ogromnu nepravdu. Oni nisu šikanirani, ugrožavani i proganjani samo od strane bogatih Južne Amerike, od tamošnje bogate Crkve kažnjavani, klevetani, odbacivani, nego i dekretom najviših vrhova rimokatoličke Crkve, Vatikana i rimske Kurije, opozivani, ekskomunicirani, suspendirani. Vrhunac tog progona: pontifikat pape Wojtyle Ivana Pavla II. 78 i njegova ondašnjeg prvog sluge Josepha Ratzingera, šefa Kongregacije za nauk vjere (ranije Svetog Oficija Inkvizicije). 79 Taj je po nalogu svog šefa sastavio dvije zatiruće osude protiv teologije oslobođenja, a glavni prijekor u njima, koji u nekim područjima našeg planeta za sobom još uvijek povlači neku vrstu duhovne destrukcije i mentalnog šoka, glasi: Teologija oslobođenja je komunističko-marksistički inficirana i stoga više nije prihvatljiva među raznovrsnim, od Vatikana nekritiziranim varijantama pravovjernih teologija.

Samo se po sebi razumije da nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Quarracino poradi svog bogatstva i životnog stila nije bio prijatelj teologije oslobođenja, ”teologije siromaštva” kako je još nazivaju. Vjerojatno će zauvijek ostati neotkrivena tajna zašto je taj crkveni knez tražio prijateljstvo s jezuitom Jorge Bergogliem, a ovaj, iako posvećen siromasima, to prijateljstvo nekritički prihvatio. Ovaj jezuit doduše nije bio oficijelan prijatelj ”teologije siromaštva”, nikada se nije otvoreno solidarizirao s njima jer je to plašilo crkvene poglavare, ali uvijek se zauzimao za siromašne, nastojao olakšati njihovu sudbinu i osobno vodio skroman, bogatstvu i luksuzu nesklon život.

Ni njegova vlastita redovnička braća nisu si mogla objasniti prijateljstvo to dvoje tako nejednakih crkvenih ljudi. «…iz nekog razloga kardinal Quarracino je u njemu nešto vidio… on je druge kandidate koji nisu bili jezuiti, koji su konačno upravo zbog toga trebali postati pomazani biskupi, odbio i zadržao Bergoglia…Nemam pojma, kako je usprkos tome to učinio, to će ostati zaključano u srcu kardinala Quarracina.» 80

Zaista kod jezuita nije uobičajeno, djelomično je čak i zabranjeno, težiti visokim položaju u crkvenoj hijerarhiji. Poradi toga je tek malo koji postao biskupom, biskupom ordinariusom, nadbiskupom, kardinalom, a nitko čak nije trebao postati papom. Bergoglio je doista prvi jezuit na papinskom tronu koji je time prešao jedan Rubikon koji se smatrao neprekoračivim, srušio je strogi tabu i kod mnogih jezuita izazvao iznenađenje. Pored sve njegove skromnosti – to je od njega bilo krajnje neskromno! Možda njegova poniznost i nije tako velika kako se svuda tvrdi, hvaleći je.

Radi toga je u Quarracinovoj nadbiskupiji i bio čitav niz svjetovnih svećenika koji su gajili opravdana očekivanja da će zauzeti položaj pomazanog biskupa, dakle drugog čovjeka odmah iza njega. Nitko nije mislio na jednog jezuita koji bi im taj karijerni skok mogao učiniti upitnim. Quarracino je ipak isposlovao da Bergoglio 13. svibnja 1992. bude imenovan biskupom i, što je bilo još teže provesti, 27. svibnja 1997. biskupom koađutorom s pravom nasljeđivanja položaja nadbiskupa Buenos Airesa nakon odstupanja ili smrti Quarracina. (Neki biografi navode 3.lipanj kao dan na koji je Bergoglio bio imenovan koađutorom nadbiskupa, ali ta razlika od jedne sedmice ovdje zbilja ne igra nikakvu ulogu).

Kao što je rečeno, procedura kroz koju se Jorge Bergoglio uspeo tako visoko, bila je vrlo teška jer za to nije bilo presedana u nadbiskupiji Buenos Aires, a poglavarima u Vatikanu već su bili ponuđeni neki biskupi, kad se on htio izboriti za prijatelja kao svog nasljednika. Ali Quarracino nije samo protežirao jezuita, nego je bio i izvanredan prijatelj s papom Ivanom Pavlom II koji zbog svoje prevelike poljske osjećajnosti nikada nije previše pazio na na pravila i crkvene zakone ako su se suprotstavljali njegovim simpatijama prema određenim osobama i političkim smjerovima. Zorni primjer: kako je svog bliskog prijatelja, biskupa Joachima Meisnera, povukao iz ondašnjeg DDR-a i protiv volje stolnog kaptola i kölnskih katolika postavio ga za biskupa najbogatije njemačke dijeceze. 81 Papi je bio potreban odani sluga na čelu Kölnske nadbiskupije zato jer je odatle trebao teći novac pokretu Solidarnost u Poljskoj.

Sam poljski papa sa svojom konzervativno-restauracijskom crkvenom politikom nije osobito volio jezuite, bio je mnogo bliži crkvenoj tajnoj organizaciji Opus Dei koja ih je u Vatikanu nadilazila. No, nadbiskupu Quarracinu koji je u Rim dolazio uvijek s bogatim darovima, nije naravno mogao odbiti nijednu želju i tako je Jorge Bergoglio s najvišim papinskim blagoslovom konačno postao pomazanim biskupom, zatim nadbiskupom koađutorom s pravom uspona na Quarracinov nadbiskupski tron kada ovaj više neće moći ili neće htjeti vladati. To je dosegnuo već devet mjeseci nakon svog imenovanja koađutorom. Quarracino je umro i Jorge Bergoglio je postao nadbiskupom Buenos Airesa i primasom Argentine i slijedom toga tri godine kasnije, 2001., kardinalom.

Za sve to morao je zahvaliti svom prijatelju, pokrovitelju i protektoru Quarracinu. Razlog da neobično prijateljstvo dvojice crkvenih knezova još jednom stavimo pod povečalo. No, možda zagonetka tog prijateljstva i nije tako nerješiva kako sam natuknuo.

Pogledamo li malo bolje, onda oni pokazuju više zajedničkih obilježja nego što se čini u prvi čas. Jedan voli bogatstvo, luksuz i rasipnost, on se pokazuje savršenim kao utočište za bogataše i moćnike Južne Amerike, s kojim se oni mogu poistovjetiti, koji im ne nameće lošu savjest i kojega su, kao i njegovu Crkvu spremni primjereno financijski podupirati.

Ali Crkva mora uvijek misliti na mase siromašnih. Ona si ne može dopustiti da ih prepusti drugim crkvama, sektama ili čak «zločestim» ateistima. Zadržati ih u Crkvi, izmiriti ih s Crkvom – za to se skroman, luksuzu nesklon biskup Bergoglio, koji posjećuje siromašne, koji im poklanja svoju primarnu pažnju, pokazao savršenim.

Nema dvojbe da je to Bergoglio činio od srca. Ali on je to činio i u ime svoje najviše jezuitske maksime apsolutnog služenja Crkvi, usmjeravanja čitavog svog djelovanja na njeno dobro, njenu veličinu i svesvjetsku moć! Kao što je to još puno ranije on sam rekao, odlučivši da stupi u jezuitski red: poslušnost, disciplina i misijski nalog, to su bile tri zvijezde ideala koji mu je taj red učinio tako simpatičnim i potaknuo ga na ulazak.

Quarracino i Bergoglio imaju dakle jedno značajno zajedničko obilježje: «Right or wrong, my church» bila je glavna deviza njihova postupanja. Iz toga odlučno proizlazi i druga: «Marširati odvojeno, udarati zajedno!» Strategija je sljedeća: Ti, Bergoglio, posveti se siromašnima, drži ih kao strpljive ovce u oboru Crkve; ja, Quarracino, brinut ću se za bogate. Tako ćemo obje grupe držati u krilu naše zajedničke majke Crkve!

Bergoglio se te strategije pridržava i kao papa. Nakon pape Ratzingera koji je održavao brojne kontakte s nasljednim i financijskim plemstvom i nije znao što započeti sa siromašnima82, došao je Bergoglio kao Franjo I koji ni u jednom svom obraćanju nije propustio spomenuti svoje simpatije prema siromašnima, izmučenima, iskorištavanima i kao papa nije uzalud odabrao ime onog fratra koji je, kao nitko drugi, ideal siromaštva živio kao primjer.

Kao treće, ono što ujedinjuje Quarracina i Bergoglia, ali i ne samo njih, već i Ratzingera, papu Wojtylu i gotovo čitav gornji klerikalni sloj Crkve: averzija prema svakoj vrsti pobune i prevrata, time protivljenje svakoj varijanti teologije oslobođenja i teologije siromaštva koja s obzirom na neumjerenost posjednika, njihova krutog i tvrdoglavog odbijanja svake promjene postojećih nepravdi i neekološkog pljačkanja planeta, principijelno ne isključuje pobunu i revoluciju.

Camilo Torres, jedan od velikih heroja te teologije formulirao je to ovako: «Odrekao sam se povlastica i dužnosti svećenika, ali nisam zbog toga prestao biti svećenik. Vjerujem da sam se iz ljubavi prema bližnjima priključio revoluciji. Odrekao sam se čitanja mise kako bih mogao bližnje ljubiti na zemaljskom području privrede i socijalnih napetosti. Ako moj bližnji ne bude imao ništa protiv mene, kad revolucija bude izborena do kraja, opet ću čitati misu bude li to Bog htio. Vjerujem da ovako ispunjavam Božju zapovijed…» 83

Iako je Ernst Bloch u svom klasiku «Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo» naglasio da su i sami jezuiti kao Bellarmin i Mariana opravdavali umorstvo tiranina, 84 Bergoglio i cijela falanga najviših crkvenih poglavara nisu opravdavali teoriju ili čak samo hipotetičku mogućnost nasilnog rušenja postojećih nepravednih odnosa. S njihova gledišta iz dobrog razloga jer gotovo 1700 godina postojanja jedne bogate Crkve, od vremena vladavine rimskog cara Konstantina, rezultat je jedino i samo činjenice stalnog fleksibilnog prilagođavanja svim sistemima vladanja koji su se tijekom povijesti pojavljivali i to potpuno neovisno o njihovim moralnim i socijalno humanim kvalitetama, dok se siromašnima, potlačenima i izrabljivanima, kojima je s obzirom na zemaljsku bijedu sve uvijek ostajalo isto, obećavalo nebo.

Leonardo Boff, teolog oslobođenja koji je u međuvremenu u Ratzingerovu «inkvizicijskom uredu» skrušeno potpisao izjavu o odustajanju i sada stalno pjeva hvalospjeve o ”novom revolucionarnom papi” jer ga je ovaj bio prilikom nekoliko susreta srdačno pozdravio i zagrlio (ipak razlika u odnosu na teologa oslobođenja Ernesta Cardenala kojem je Ivan Pavao II zbog prihvaćanja ministarske pozicije u revolucionarnoj vladi Nikaragve, opalio pljusku!), gaji posve lažne nade: I kao papa Jorge Bergoglio će slijediti svoje principe, kritizirat će kapitalizam sa svim njegovim izopačenostima, ne dirajući protudruštvene strukture koje ga omogućavaju, dok će siromašnima i izrabljivanima ove zemlje darivati smiješak, svoju nazočnost, srcegrijuće geste i riječi i kao vrhunac davati milostinju, koliko je može podmiriti iz donacija koje katolički svijet šalje u Vatikan.

«Pa što bi taj tako velikim očekivanjima preopterećen papa trebao učiniti? On ne može srušiti kapitalizam, to ne može nitko. On može samo izreći riječi kritike protiv nepravednog Mamona!» Tako to objašnjavaju neki papini fanovi. Moj odgovor: Yes, he can!» Ima još dosta područja na našem planetu gdje papinsko crkveno prokletstvo ostavlja utisak, crkveno prokletstvo koje su poglavari Crkve u svojoj dugoj povijesti tako često izricali protiv krivaca ali prečesto i protiv nevinih, s uništavajućim posljedicama za ove zadnje. Ali papa Franjo se neće odvažiti ni jednog jedinog od južnoameričkih veleposjednika koji sa svojim radnicima na poljima postupaju kao s robovima, koje u najboljem slučaju namiruju bijednom plaćom, ekskomunicirati, javno osramotiti, uskrativši mu sakramente. Kako je rečeno, u nekim regijama svijeta bio bi takav posljedični istinski papin čin vrlo djelotvoran, u svakom slučaju bio bi to dugo očekivani skok s riječi na djelo koji je Franjo I do sada propuštao.

Ali gdje i kada je rimska Crkva sebi stvarala neprijatelje među bogatima i moćnima? Ni papa Franjo to neće učiniti. Kao nadbiskup Buenos Airesa govorio je doduše protiv Kirchnera, kad su ovi vladali u Argentini, ali ih nije ekskomunicirao.

S druge strane, gdje je i kada jedan njemački biskup kritizirao nekog vladajućeg političara u tolikoj mjeri u kojoj je argentinski biskup Bergoglio kritizirao, kako gospodina Nestora Kirchnera koji je od 2003. do 2007. obavljao dužnost argentinskog predsjednika, tako i njegovu suprugu Cristine Fernandez de Kirchner, koja je 2007. stupila na mjesto predsjednice, nakon što je njen suprug odustao od nove kandidature? Predsjednik Kirchner je čak pretjerao tvrdeći da je Bergoglio bio vođa sveukupne opozicije u Argentini, a njegova supruga postala je kardinalova neprijateljica jer joj je predbacio da podupire «rastuću nejednakost» i da krši ljudska prava «kroz nepravedne ekonomske strukture». 85 Međutim, u razgovorima Bergoglia s predsjednicom, opet se pokazuje karakter moralnih odredbi papa Wojtyle i Ratzingera kojih se jezuiti tvrdoglavo pridržavaju. Christine Kirchner je željela u parlamentu izboriti zakon o homoseksualnom braku, Kardinal Bergoglio borio se žestoko protiv toga. Prema vlastitim riječima, on ne prezire homoseksualce ali se apsolutno protivi istospolnim brakovima isto kao i dvojica papa kojima se kao jezuit zavjetovao na poslušnost i vjernost. Piše jedno pismo koje upućuje samo samostanu karmelićanki u Buenos Airesu, koje, međutim, pokreće skandal. U njemu prikazuje ideju istospolnog braka kao đavolje djelo: «Argentinski narod će u sljedećim sedmicama morati prihvatiti izazov koji može teško pogoditi obitelji. Radi se o identitetu i preživljavanju obitelji: otac, majka i djeca. Radi se o životu djece koja bi mogla pretrpjeti štetu jer će im se oduzeti mogućnost da odrastaju kako je to Bog htio uz jednu majku i jednog oca. Radi se o odbacivanju Božjeg zakona koji je bio upisan u naša srca. Nemojmo biti lakovjerni, ne radi se samo o političkoj borbi, već o djelovanju oca grijeha (đavla) koji tako pokušava smesti Božju djecu i odvesti ih od svjetla». 86

Energija kardinala je u toj stvari gotovo bezgranična. Uvijek i uvijek iznova on pokušava spriječiti predsjedničino omogućavanje istospolnih brakova u Argentini. Ali ona je jednako tvrdoglava kao i on sam. U srpnju 2010. Argentina je «kao prva država u Latinskoj Americi u Senatu uvela istospolni brak». 87 Kardinal je to doživio kao svoj najteži neuspjeh. Ali alijansa Crkve i moćnika zbog takvog neuspjeha ne može biti uzdrmana. Predsjednica je bila prva vladajuća političarka svijeta koja je izabranom papi, jezuitu Bergogliu došla u službeni državnički posjet u Vatikan!

11. Nevjerojatna senzacija: Jezuit postao papom

Ono što su čak i iskusni jezuiti koji svoj vlastiti red poznaju kao vlastiti džep, smatrali nemogućim, postalo je 13. ožujka 2013. stvarnost: Po prvi put u gotovo šeststoljetnoj povijesti jezuitskog reda, jedan se jezuit uspeo na papinski tron, na stolicu ”Božjeg namjesnika” na zemlji. Kao što je rečeno, bila je senzacija već i to što se jedan jednostavan jezuit koji je bio opozvan s mjesta šefa argentinske provincije reda, mogao uspeti do položaja nadbiskupa Buenos Airesa, primasa argentinske Crkve i kardinala. Još je mnogo veći karijerni skok od te titule do položaja pape svjetske Crkve, mnogo veći nego kad bi bilo koji kardinal koji ne pripada jezuitskom redu, postao papom.

Da je Jorge Mario Bergoglio učinio taj ludi skok za neke je još jedna zagonetka ili odluka kardinala prilikom izbora pape navodno inspirirana Svetim Duhom. Ali kardinali su očigledno shvatili – bar u pretežnoj većini – da teški korupcijski skandali ere nedostatno kontaktibilnog i slabo komunikativnog pape Ratzingera koji se bavio više teologijom nego politikom, moraju prestati i da je za uvođenje jedne nove epohe u Crkvi potreban poduzetan čovjek. Jednim takvim smatrali su jezuita Bergoglia, za kojega se znalo da sebe smatra vojnikom Crkve prema idealu utemeljitelja reda Ignacija Loyolskog.

Među kardinalima je postojala doduše snažna opozicijska grupa onih koji su htjeli da sve ostane po starom. Na njihovu čelu stajao je kardinal državni sekretar Tarcisio Bertone, dakle, nakon pape najmoćniji čovjek u Vatikanu. Bertone se unaprijed pobrinuo, uz dopuštenje pape Ratzingera učinio je kardinalima čitav niz talijanskih crkvenih ljudi od kojih je s priličnom sigurnošću mogao očekivati da će za papu birati onoga koga im on predloži. Čak ni tako pobožan novinar kao Andreas Englisch nije se mogao sasvim obuzdati da kritički ne primijeti: «Bio je to Bertonijev majstorski čin: Učiniti kardinalima ljude koji, u odnosu na … Bergoglia, jedva znaju brojiti do tri. To su biskupi koji su postali kardinalima zato što se Vatikan nalazi u Italiji i brojni talijanski kardinali mogu osigurati moć Kurije. U njihovu je interesu da ne bude izabran papa iz Latinske Amerike, već čovjek Kurije kako bi sve ostalo po starom. Talijani u državnom sekretarijatu žele prije svega zadržati moć… Tarcisio Bertone je od početka svog službovanja prije sedam godina mjerodavno odlučivao tko smije postati kardinal, a tko ne. On želi kardinalski kolegij koji bi stajao kao utvrda, kako bi ometao Jorge Maria Bergoglia». 88

Kardinal državni sekretar Bertone želi pod svaku cijenu papom učiniti milanskog nadbiskupa, Angela Scolu. On mu je garant da se u Vatikanu, Kuriji i cijeloj Crkvi neće ništa bitno promijeniti. Ali Scola, uzdavši se u veliki Bertonijev utjecaj na kardinale – ipak je većina došla do svoje kardinalske časti zahvaljujući kardinalu državnom sekretaru -, već se ponašao, iako još nije bio izabran, tako razmetljivo kao da je već službeni gospodar Crkve. Na njemu se potvrdila gorka razočaranost koju su već neki papinski kandidati morali doživjeti, da je ušao u konklave kao budući papa, a izašao kao ne-papa, bez papinske časti.

Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa dobio je već u četvrtom glasanju glasove više od sedamdeset kardinala, 115 ih ima pravo glasanja, dakle, milanski nadbiskup nije više imao nikakve realne šanse. Peto glasanje donijelo je Argentincu 88 glasova, samo je večina kurijskih kardinala glasala protiv njega – i izgubila! Nisu mogli spriječiti da se jedan jezuit, još uz to jedan kojeg prati glas antibirokrata koji se gnuša neprozirne kompleksnosti kurijskog glasačkog aparata, popne na papinsku stolicu.

DRUGI DIO

ŠTO VJERUJE PAPA?

TEOLOGIJA FRANJE I.

U svojim knjigama i spisima papa nam predlaže najnaivniju, najfundamentalniju, najnekršćanskiju i ikakvom sumnjom najnetaknutiju sliku Boga, Isusa, Marije, Crkve i đavla, koju si samo možemo zamisliti, iako se danas više ne smije misliti jer je to djetinje jednostavna dogmatika koju već i običan ljudski razum, a još više svako povijesno kritičko razmišljanje ne može ništa drugo nego je odbiti. Začuđuje što je jedan veliki njemački nakladnik objavio te knjige. Očigledno se postupilo prema devizi: «Papa uvijek ide», ma što pisalo u njegovim knjigama.

Sve što stoji u evanđeljima, pa i u cijelom Starom i Novom zavjetu opisuje Bergoglio alias Franjo I kao da se doslovno tako dogodilo, kao da je to čista povijesna istina, u koju ne treba ni najmanje sumnjati. Prema njemu, Crkva, pape i biskupi prenose narodu vjernika ono što je od Boga preko Svetoga Duha u svetim knjigama nepogrešivo objavljeno. Ljudi to trebaju bez ikakva razmišljanja samo vjerno prihvatiti.

Što je Jorge Mario Bergoglio samo radio za vrijeme svog studija teologije, naročito studiranja Biblije kod jezuita? Jedno je sigurno, jezuiti su bili najrevniji branitelji crkvenog učenja, bili su red koji je najduže ustrajao na Platonovu i Ptolomejevu uvjerenju da se Sunce okreće oko Zemlje. No, konačno su i to naučili i nezamislivo je da neki od biblijskih egzegeta među jezuitima ne bi svoje učenike poučio o povijesno-kritičkoj metodi prilikom čitanja i dešifriranja starih tekstova. Zar teologija u Argentini toliko hramlje za teologijom u Europi da se tamo niti ne spominje ono što ovdje o prosudbi starih tekstova moraju naučiti svi koji studiraju na nekom teološkom fakultetu, iako u svojim propovijedima vjernicima to ne smiju tako otvoreno reći?

  1. Bog – Krist – đavao

Papina kristologija i sotonologija

Papin redovnički brat jezuit Bernd Hagenkord koji je napisao uvod papinske pobudnice «Evangelii gaudium» (Radost Evanđelja) dobro procjenjuje: «Nije potrebno egzegetsko znanje da bi se razumjelo što papa hoće reći». 89 Ne, ovo znanje neophodno za proučavanje povijesnih tekstova, pri čitanju poslanice pape Franje zaista nije potrebno. Ono, obilje čega je, međutim, potrebno jest djetinje, da ne kažem djetinjasto srce onoga tko je spreman pripovjedača bajki i recitatora mitova Jorge Maria Bergoglia alias Franju I, pratiti u njegovim izlaganjima.

Ovaj najviši crkveni učitelj ne poznaje sumnju, ne poznaje oklijevanje. Dakle jest tako kako on kaže: Isus Krist jest «Očeva objava», «objavitelj Oca», «konačni objavitelj Božje tajne.. on objavljuje Oca i donosi nam njegov nauk… on govori svijetu ono što je čuo od Oca». 90

Trebalo bi prihvatiti da papa sada razotkriva, da kazuje nama neukima u čemu je Božja tajna koju je objavio «jedinorođeni sin» Božji.91 Ali, to nije točno. Ostaje se pri tajni, pri čuvanju tajne. Bilo bi još ljepše kad bi nam Krist i papa koji ga nasljeduje tu razotkrivenu tajnu jednostavno tresnuli na stol. Ali ne, tajna ostaje tajnom! Dovoljno je što Krist i Franjo I. poznaju objavu tajne. Ostali nisu toga dostojni. Već je u «Braći Karamazovima» Dostojevskog, Veliki inkvizitor rekao da se Crkva uvijek morala kititi «velikom tajnom» jer samo okolnost da su ljudi uvjereni kako ona zna više nego ostatak čovječanstva, stvara u njima bazu za strahopoštovanje, respekt, divljenje, strah i duh podložnosti.

Na neki način Franjo osjeća da će inteligentni ljudi jednom postaviti pitanja i htjeti dobiti odgovore. Usto, kako ni sam u osnovi ne zna ništa, nema pripremljen odgovor na pitanje o «Božjoj tajni», a kao papi pripada mu tobože privilegija nepogrešivosti, on ne može ništa. Ljubazan, dobar, skroman postat će sad malo mrzovoljan.

Oni, kaže papa, koji ne poznaju Božju tajnu, sami su krivi. Jer, objašnjava on sasvim fundamentalističko dogmatski, «kao objavitelj Boga Isus Krist obasjava svakog čovjeka». Dakle, ako netko ne poznaje Božju tajnu, onda mu nedostaje «svjetlo ljudi» koje je Isus Krist sam. «Isusova prisutnost djeluje tako da nestaje tama i da nas obasjava istinsko svjetlo.» Ali oni «prepametni» odbijaju Boga i Krista jer se u njima odigrava drama okretanja od svjetla, oni odbijaju to svjetlo, «jer je njegova objava ispala drugačijom nego što su očekivali, postavila drugačija mjerila od onih pretpostavljanih». 92

Zbog toga se Isus u evanđelju, ali i papa, obraća «siromašnima u duhu» koji njegovo naviještenje jednostavno, smjerno i bez pitanja prihvaćaju. «Zato će se punina vremena» (opet jedan prazan, patetičan pojam!) «i punina Božje objave navijestiti onima koji su, gledano čisto ljudski, raspolagali s manje obilja: jednostavnim ljudima, takvima koji ponizno vrše zapovijedi (Iv 14,21), siromašnim ribarima (Mt 5,3) – njima Isus daruje spoznaju Oca, znanje koje samo Sin može objaviti (Mt 11,27)». S Isusom kome su možda tek evanđelisti bili pripisali te riječi, veliča i papa «tebe, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima (Lk 10,21)». 93

O «Božjoj tajni», pitanju Božje egzistencije i esencije, nije nam papa Franjo rekao ništa, iako bez ikakva utemeljenja dodaje da je Bog trostruk, što mi, bez Kristova svjetla, ne možemo razumjeti. 94 Da je Bog trostruk tj. da bi ista božanska suština bila u tri osobe, čini Božju tajnu samo još većom, apsurdnijom, iracionalnijom. Već prilikom studiranja teologije i u sjemeništu 95 razbijali smo mi apsolventi glavu na «višoj logici» odnosno matematici, prema kojoj bi u božanskoj dimenziji jedan trebalo biti jednako tri. Druge monoteističke religije nemaju s tim problema. One tumače jednostavno i uvjerljivo da je kršćanstvo, ukoliko zastupa triteizam, u osnovi politeizam, odnosno mnogoboštvo.

Još je nešto ovdje važno: U svom fundamentalizmu i dogmatizmu koji ne poznaje nikakve dvojbe, papa Franjo i židovskog monoteista Isusa pravi lašcem tvrdeći da je «Isus Krist …objavitelj tajne Božjeg trojstva» 96, iako on ne nosi nikakvu krivicu zbog nastanka tog pogrešnog vjerovanja čiju je konstrukciju Crkva stoljećima dotjerivala. Da je trajalo tri stoljeća dok Crkva nije Isusu udijelila dogmatičnu čast da je druga osoba Boštva, te da je prošlo još puno više vremena dok Duh Sveti nije prihvaćen u tu božansku konstelaciju – sve to prešućuje papa Bergoglio ili on to zbilja ne zna jer je spavao na predavanjima iz predmeta povijesti dogmi?

U svim svojim poslanicima Bergoglio nam predlaže nekritičnu crkvenu dogmatiku koju on još jezično opet pojednostavljuje kako bi jednostavni vjernik razumio riječi. Pored toga što on tu dogmatiku snažno zastupa u svojim objavcima, s vjerničkim oduševljenjem unoseći mnogo

jednostavnih parabola i osobnih doživljaja i premda sasvim sigurno nije korifej teologije, filologije i egzegeze, čini se da je taj vješti taktičar, praktičar, misionar i diplomat svejedno svjestan da masa onih koji ga u stotinama tisuća slave na javnim trgovima, u osnovi ne zna što bi započela s crkvenim učenjem i njegovim, razumu uvredljivim dogmama

Zaključak: Prigodom svojih susreta s masama ljudi, on prije svega čak ne naviješta sam taj nauk, već mnogo više svojom ljubaznošću, simpatijom, dobrotom, spuštanjem do siromašnih, svojim poljupcima, grljenjem bolesnih i umirućih, lukavo stavlja u središte svoju osobu prema devizi: Ako mene akceptiraju i poštuju, oni će bez poteškoća i bez razmišljanja prihvatiti i moju vjeru, moj nauk, pa i onda ako ga ne poznaju i možda čak i ne žele upoznati, ukratko rečeno: od ovog ljubaznog i povjerenja vrijednog zastupnika otkupit ćemo sve, pa i ono što nam možda i ne treba. Na taj se način najjednostavnije drže mase. Papa kao kultna figura!

Znakovito i potvrđujući gore navedeno, prilikom jedne audijencije upitao je neki konzervativni svećenik papu zašto u svoje javne nastupe tako rijetko uvodi katoličku dogmatiku. Njegov odgovor: «Polako, polako, to sve dolazi kasnije!» Neupućeni pitatelj ne shvaća da je papa Franjo apsolutno podudaran s Crkvom, da se apsolutno nalazi na crti stoljećima uvježbavane strategije službene crkve, prema kojoj mase ne treba prosvjećivati, već voditi. «Blaženi koji vjeruju, a nisu vidjeli» piše i u Ivanovu evanđelju (20,29).

Papa Bergoglio dobro zna: Usprkos slavljenim teološkim starovima kao što su Pavao, Augustin, Toma Akvinski, Rahner, Ratzinger itd., kršćanstvo je, bar u svom crkvenom obličju, religija mase, stada, ovaca čiji se gospodari ne nazivaju bez razloga nadpastirima. Bez mase nama moći! Sjajno blješteći i svjetlucavi teolozi samo su prekrivajući i zamagljujući ukras pravom cilju Crkve!

Što, dakle, vjeruje papa? Vjeruje li on doista u dogme koje u svojim poslanicama tako iscrpno i marljivo razlaže, ostavimo ovdje po strani, iako je nevjerojatno, u najmanju ruku teško za povjerovati da jedan, inače realan i razuman čovjek, može vjerovati u tu zbrku nemogućih stvari kao što su Isusovo rođenje od po Svetom Duhu začele djevice, Božje Trojstvo, pretvaranje kruha i vina u tijelo i krv Božjeg sina, nebesko uznesenje Isusa i Marije itd.

Ono u što papa Franjo, po mom mišljenju, sa sigurnošću vjeruje, jest, da njegova strategija ovladavanja masama bez dogmatskih normi i preduvjeta, samo putem metode prikazivanja svoje neizmjerne ljubaznosti, vodi k cilju koji se sastoji u tome da one zatim bez poteškoća bar in nuce prihvate sve dogme, zapovijedi i zabrane Crkve i podrede se vrhovnoj vlasti pape.

Franjo I. je sigurno dobar čovjek. Ali ne propustimo dodati: u referentnim okvirima svog crkvenog sustava. Činjenica da nije uvijek bio tako ljubazan kao danas, dokazuje da su njegovi postupci dobrim dijelom strategija i taktika. Čitav niz redovničke braće tvrdi naime da je on ranije znao biti vrlo strog, kategoričan i mnogo manje ljubazan. Njegova današnja ljubaznost ne može se objasniti samo staračkom blagošću. Jose Maria Poirier iz katoličkih novina Criterio primjerice, ocjenjuje da je Bergoglio prije bio «uvijek čovjek rascjepa … Vrlo je teško definirati ga… kako unutar jezuitske zajednice, tako i unutar argentinske Crkve, bio je ili jako voljen ili jako omražen. Između nema ništa.». 97

Josef Sayer, bivši voditelj biskupske institucije pomoći Misereor u Južnoj Americi uzima papu u zaštitu, potvrđujući međutim time moju tvrdnju. Bergoglio je «70-tih godina na mnogu subraću u jezuitskom redu djelovao vrlo autoritarno», ali «nekoliko decenija kasnije» nije više osjećao tu strogost kod njega. 98 Teologinja Martha Zechmeister, ranije gostujuća profesorica u El Salvadorum doživjela je papu kao «kompleksnu i ambivalentnu osobnost», s «vrlo konzervativnom teološkom podlogom i jednom više autoritarnom samosviješću». 99

Jedan njegov procrkveni biograf, Stefan von Kempis, ruga se: «Zašto Bergoglio ne bi trebao imati ”autoritarnu samosvijest”? «Taj čovjek nije uzalud zbog krutog ustrojstva stupio u jezuitski red. Kao provincijal prakticirao je … u nastupima jasna priopćenja i nametnuto vladanje, time si je stvarao protivnike unutar argentinske provincije reda … On je, tvrde neki (jezuiti) iza sebe ostavio rascijepljenu provinciju reda». 100

Kempis još jednom podsjeća na razlog zbog kojeg je Bergoglio uopće postao jezuit. On je stupio u taj red jer mu se sviđala njegova autoritarnost, «jer se u Družbi Isusovoj koristio vojnički rječnik, jer je vladala klima poslušnosti i discipline» i jer je «”misijsko poslanje” bilo ono što je fasciniralo Bergoglija».

Ranija Bergoglieva «ljubaznost» mogla je ići čak tako daleko da se nije ustručavao povrijediti svu svoju redovničku subraću ako mu se to činilo oportunim za njegovu svrhu ili dobrobit Crkve (pritom su mu obje ove stvari uvijek izgledale kao da među njima ne može biti suprotnosti). To se posebno i prije svih drugih njegovoj subraći začudnih odluka i postupaka, tiče njegove odluke da postane papa. Većina redovnika iz njegova reda bila je šokirana kad su saznali za to. Još se nikada jedan jezuit nije popeo na papinski tron. Ne samo da to nikada nije učinio, već to nije niti trebao učiniti! «Jezuiti trebaju biti sveobuhvatno obrazovani, ali ne trebaju težiti nikakvu važnijem položaju». Oni trebaju sebe doživljavati «kao sluge – prije svega sluge pape kojem su obećali naročitu poslušnost». 101 Logična posljedica: mnoga subraća su zbunjena jer je odbačeno jedno od njihovih najvažnijih načela i to od jednog jezuita koji kao takav nikada nije smio postati papom i usprkos tome dopustio si, odlučno ili drsko, svakako nimalo skromno, prihvatiti papinsku čast. Talijanski jezuit Antonio Spadaro iz lista Civilta Cattolica opisuje raspoloženje u redu nakon Bergoglieva uspona na tron kao «jednu za nas sasvim novu, gotovo zastrašujuću situaciju». Ledena šutnja, ništa od slavljeničkog raspoloženja, čak ni oko generalstva u Rimu. Vrata nisu stajala otvorena, nije se čulo pucanje čepova, već je fasada djelovala neprijaznije nego ikada prije.102

Dakle, ovom posvuda po ljubaznosti i skromnosti čuvenom papi jedno se ne može osporiti: enormna ambicija i hladno nametnuto pravo valjanosti, da bude onaj pravi i najvažniji za Crkvu u njenoj sadašnjoj nevolji.

Iako se ovaj crkveni čovjek može pred masama pojavljivati tako megasimpatičan i dirljivo pun ljubavi, ipak nije sve na njemu tako spontano, prirodno i unaprijed neproračunato kako se čini, već je iza svega sustav, strategija, namjera i misija!

Kad bi masa vjernika samo znala što će joj se dogoditi nakon što sasvim prihvati papu kao karizmatičnog donositelja spasenja! Ona će morati u drugom koraku, da tako kažemo, prihvatiti njegov nauk spasenja – a taj nije ljubazan, nego nečovječan i okrutan. Doduše: «Uskrs nas spašava od kaosa», kaže papa. Ali pod koju cijenu? Tako da «janje bude zaklano»! Janje je prema Bergogliju Isus Krist. I on je morao umrijeti (kako «čudesna» Božja slika!) jer je to htio njegov božanski Otac. Tu opet nastupa ta neobična teološka dijalektika: «Isusova smrt je (doduše) djelo ljudi, ali odgovarajuće Božjem savjetu ovo ljudsko djelo je Božje ”djelo”». Bog je pravi «subjekt Isusova izručenja zlim ljudima, tako da vlastitog sina nije poštedio, nego ga za nas predao». 103

Bergoglijev Bog ne čini ništa bez prolijevanja krvi! Tu je morala biti prolivena dragocjena krv vlastita sina, kako bi se «strašno zlom» čovječanstvu Bog mogao smilovati i spasiti ga. Ovom tako «dobrom» papi nije palo na pamet da je taj nebeski Otac mogao to učiniti malo jeftinije, primjerice tako da je ljudima jednostavno bio oprostio. Čini se da «teolog» Bergoglio, kao papa ipak šef svih katoličkih teologa, ne zna ništa o tome da neki teolozi, napose u Zapadnoj Europi, marljivo nastoje ukloniti ljagu krvoločnog Boga, tako da Isusovu smrt ne prikazuju kao pomirbenu, koja je navodno bila nužna da ublaži uvrijeđenog Boga Oca. Isus nije morao na sebe preuzeti smrt na križu radi toga što je htio spasiti čovječanstvo.

Za one koji razborito razmišljaju zamršena je već i pomisao kako je jedan jedini čovjek mogao na sebe preuzeti grijehe svih ljudi, svih vremena i područja. Onda je Božji sin morao propatiti još mnogo više no što je smrt na križu koju su uostalom morali podnijeti i mnogi drugi.

U Bergoglijevu «obranu časti» neka bude rečeno: Nekolicina naprednih teologa sa svojim osporavanjem Isusove pomirbene smrti u osnovi su heretici. Službena crkva čvrsto održava dogmu da je on morao umrijeti za grijehe čovječanstva. Kakva bi to revolucija bila u teologiji i dogmatici da je papa Franjo uredio kršćansku sliku Boga, da je izbacio sve okrutne aspekte Boga iz Starog i Novog zavjeta i službene crkvene dogmatike?! On to neće učiniti. On ne uviđa – to dokazuju sve njegove poslanice, da u njegovoj Crkvi nešto mora biti krivo s jednim tako okrutnim Bogom koji, ako je uvrijeđen, sam zahtjeva smrt svoga sina.

Ali, uzmimo sasvim hipotetski i spekulativno da sadašnji papa dođe na takvu ideju. Što bi učinio? Sazvao bi komisiju prominentnih teologa koji bi onda godinama razmišljali kako bi se mogla malo izgladiti okrutnost katoličke Božje slike, a da se ne mora bitno korigirati ovu dogmu o Isusovoj pomirbenoj smrti po nalogu Boga Oca. Prefriganac Bergoglio uvijek zna naći neki izlaz!

Protestantizam, nažalost, u ovoj točki ne stoji ništa bolje, prije još lošije. Reformator Luther je okrutne crte u katoličkoj Božjoj slici u svom vlastitom Božjem nauku uzdigao do psihopatske prekomjernosti 104, ali ni jedan evangelički teolog – tu ne treba biti prorok – nije u preostalim godinama do proslave petsto godišnjice zabijanja legendarnih teza na vrata dvorske crkve, pokrenuo razgovor o toj prekomjernosti.

Vratimo se papi. On kaže, kao što vidimo, da nas je «Uskrs izbavio iz kaosa». Dokaz o tome ne navodi. On, koji tako često govori o bijedi svijeta koji kroz kapitalističke izrabljivačke mehanizme sam sebe razara, ne vidi proturječnost što usprkos tome govori o čovječanstvu spašenu kroz Uskrs. To me podsjeća na Nitscheovu izjavu: «Otkupljeno bi mi morali izgledati, ti otkupljeni!»

Teolozi, najkasnije od Reimarusa i Davida Friedricha Straußa vrte ustrajno mit o Isusovu uskrsnuću od mrtvih, iznoseći jednu za drugom sve smionije interpretacije kako bi toj dogmi dali smisao koji zvuči bar donekle racionalno, dok papa, čini se, ništa ne zna o tome, štoviše fundamentalistički odlučno uzima za ozbiljno doslovno sve što su naivne duše u ranokršćanskoj Crkvi izmislile i naslikale kako bi vjernicima učinile uvjerljivim Isusovo tjelesno uskrsnuće. «U misteriju uskrsnuća», kaže papa, «Isus pokazuje svoje, k Gospodinu već uzneseno tijelo, dopušta dodirnuti svoje rane … svoje meso … To tijelo, te rane, to meso, zagovor su. U Isusovim ranama mi susrećemo Oca. On je živ, na taj način, u njegovu proslavljenu mesu i on živi među nama». Treba – kakav mrtvački izričaj – «imati udjela u njegovu mesu, strpljivo se s njim uputiti u njegovu patnju kako bismo imali udjela i u njegovoj slavi». 105

Kako bojažljivo zabrinuta za svoje «čisto učenje» mora biti crkva koja poziva jednog, od svakog razvoja teologije neokaljana svećenika iz teološki zaostale zemlje, kako bi ga učinila papom i uz njegovu pomoć izgradila bedem protiv «zločestih» modernističkih i postmodernističkih teologa?

Za vrijeme dok prije svega zapadnoeuropski teolozi nastoje Isusovo uskrsnuće sve češće spiritualizirati, učiniti ga čisto duhovnim, ako ne čak metaforičkim i alegorijskim događajem, za vrijeme dok jedan vodeći teolog 20. stoljeća kao što je Karl Rahner, Bergogliev redovnički subrat, izvodi dijalektički salto tvrdnjom da bi Isus morao važiti za uskrslog od mrtvih i kad bi nekim zbunjujućim slučajem njegov leš bio pronađen u nekom grobu, papa ostaje sasvim materijalistički pri tome da je Isus «mesom», «u svom mesu» uskrsnuo. Oprečno štoviše najkonzervativnijim teolozima koji brane Isusovo tjelesno uskrsnuće, papa stalno govori puno grublje i energičnije o «mesnom» uskrsnuću kako bi na taj način postigao još realističniju, čak materijalističku dokazivost.

«Gospodin nije samo duh», vrti Bergoglio alias Franjo I. nasuprot teologa koji žele razvodniti dogmu o uskrsnuću, «dodiruje me i obuhvaća», naglašava on u priključku na stih Lk 24,39 u odnosu na navodno uskrslog Isusa, «duh nema mesa ni kostiju kao što ih ja imam». «Riječ koja je postala mesom … neće nas prosuđivati prema zapovijedima jedne apstraktne ili samo spiritualne etike», nego prema tome jesmo li njemu i «svemu mesu» bili blizu kako bismo i u njemu prepoznali Božju riječ», 106 Pa, što se toga tiče Bergoglio se ne treba bojati posljednjeg suda: Prilikom svojih javnih nastupa on dodiruje svakoga tko mu se približi.

Papa tako često govori o «mesu» tamo gdje drugi govore o tijelu da nas to gotovo prisiljava da nagađamo kako mora biti da je on od početka čovjek koji teži za tjelesnim i

koji danas samo kroz krajnju ignacijsko-jezuitsku askezu i strogost može sačuvati suverenitet svog duha nad tijelom. Tragove njegove borbe s nagonima i tjelesnim užicima susrećemo svuda u njegovim neobično čestim «mesnim-izjavama».

«Ne uskraćuj se svom vlastitom mesu», upozorava Bergoglio u podnaslovu jednog poglavlja u poveznici na proroka Izaiju. Onaj tko bi u ovome pretpostavio radostan poziv i kretanje k poželjnoj tjelesnosti, bit će odmah osporen. Ne, «riječ koja je mesom postala oslobodila je meso grijeha kroz svoju patnju, to znači time što je na sebe preuzela bol sveg mesa. Isus se približio svem patećem mesu, platio je krivicu svojim vlastitim mesom». Bergoglio/Franjo I prostire pred našim sumnjičavim očima jednu «mesnu teologiju patnje» velikih razmjera. Jer, «ograničenosti našeg mesa razlogom su svih konflikata», naglašava, a «put poslušnosti» koji jedini vodi k spasenju je «podčinjavanje našeg mesa». «Zahtijevat će se od mesa da se odriče, da provede pročišćenje kroz omalovažavanje, hodočašćenje, prezir, ponižavanje. To je crta poslušnosti koja svoje ishodište nalazi u riječima U znoju lica svoga kruh ćeš svoj jesti iz prvog dijaloga s Bogom (Post 3,19). Kruhu koji se zaslužuje tu prethodi znoj poslušnosti, poniženja i odricanja». Nakon ovakvih riječi ostaje dvojba je li papi, unatoč svih drugačije zvučećih tvrdnji, doista tako stalo da ukloni siromaštvo siromašnih. On zahtjeva da bogatstvo koje je svojstveno siromaštvu, cijenimo više nego osiromašenje koje svjetsko bogatstvo donosi svima».107

Koliko bi današnjih kršćana koji su se, da ostanemo u teološkom žargonu, davno poistovjetili s ovim svijetom, doista ostvarivalo ove teške zahtjeve Bergoglieve teologije patnje? Možda samo malobrojni! Graniči sa šarlatanstvom ako on te stroge zahtjeve izražava samo u svojim knjigama koje tek malobrojni čitaju, dok se prilikom svih javnih nastupa masama pokazuje samo kao osoba bezuvjetno opravdavajuće dobrote, koja sve razumije, sve dopušta, sve oprašta. Najvažnije je to što oni dopuštaju da ih «Čarobni frulaš iz Hamelina» namami u čvrstim zidinama okruženu, Majku Crkvu. Ispravnoj formi i dresuri, strogom pravovjerju doprinijet će onda lukavi jezuit na papinskom tronu. Niti to formiranje i dresura ne događaju se, prema Bergogliu, bez stege, boli i žrtve za «meso». Ali papa nudi sredstvo spasa i iscjeljenja: molitvu! Mi se moramo, kaže papa, «u svom mesu zaputiti putem molitve», «naše meso prepustiti Božjoj prisutnosti», «božansku riječ spoznati u svem patećem mesu», «kako bi na posljednjem sudu i Krist koji je mesom postao, prepoznao nas».108

U svim svojim razlaganjima o za spasenje nužnoj patnji mesa, Bergoglio ostavlja daleko izvan horizonta svog razmišljanja i najveću od svih patnji mesa, naime onu životinja.109 Po njemu, računa se samo «kruna Stvaranja», čovjek! Njegova askeza je askeza Ignacija Loyolskog, na isteku srednjeg vijeka stojećeg, mračnog viteza univerzalnog prava Crkve. Postavlja se ozbiljno pitanje, ne čezne li papa u najtajnijem kutku svoga srca ipak najsnažnije za povratkom čovječanstva u mračni srednji vijek. Česta upotreba termina «meso» u njegovim knjigama treba možda prikriti da bi papa htio svakog kršćanina odgojiti za «asketu života», jednog asketu koji će ubiti sve vitalne nagone, odreći se svakog užitka. Jezuitski redovnik prema idealu Ignacija Loyolskog i njegovih strogih duhovnih vježbi poslužio bi kao model i mustra za svakog kršćanina!

Ako se kršćanin, prema papinu mišljenju, stalno treba boriti protiv iskušenja mesa, onda kod jednog fundamentalističkog teologa, kakav bez svake dvojbe, Bergoglio jest, ne može naravno, ne biti sotone jer je on najzad prema službenu crkvenom nauku pravi prouzročitelj iskušenja.(Doduše, u glavnoj molitvi kršćanstva «Oče naš» moli se samog Boga Oca da nas ne uvodi u napast, pa se čini da je on krajnji začetnik svih napasti. To je doduše u suprotnosti s dogmatičnom sotonologijom Crkve, ali je napokon logično: Ako je Bog prema crkvenom nauku Stvoritelj svega, on je također prauzročno odgovoran za sve, a time i za stvaranje Sotone i svih njegovih djela).

Doduše i sam konzervativni teolog kao što je Ratzinger nekoliko je puta u predavanjima i razgovorima glasno razmišljao o tome je li đavao personalno biće ili samo mitski i mistificirani pojam radikalnog zla, ali to ne može uzdrmati temeljno osvjedočenje pape Bergoglia prema kojem je đavao sasvim očito osoba, egzistirajuća i djelujuća, iako negativna, osobna moć. Đavao je iskušavao i samog Isusa. Prema papi opet je Isusovo meso ono što je đavao iskušavao: «Njegovo meso bilo je ono što je đavao izazivao … Kao neki novi Herod baca svoju zadnju kartu, tako da ”ubija”. Vjeruje da će tako pobijediti i prisvojiti meso koje za njega nije meso nego mamac, udica, u kojem se nalazi otrov koji će ga konačno ubiti: božanstvo».110 (Već je groteskno kako papa u ovoj konfuznoj izjavi otrov udice identificira s Bogom).

Prema papi đavao naravno ima nešto protiv toga da mi postanemo savršenim asketima. «Služenje idolima, odustajanje od ideala, prigovaranja – sve to znači Ne ljubavi i pouzdanju i protivljenje Jahvinu vodstvu. Svijet je poprište iskušenja». Najzad, svaka napast od strane đavla usmjerena je na to da postanemo nevjerni Bogu. «Svako iskušenje ima svoj prostor u polju napetosti između vjernosti i nevjere. Bog, naš Gospodin želi vjernost koja se obnavlja u svakoj kušnji. Upravo tu uključuje se u igru đavao, zavodnik. Sotona smjera na našu nevjeru ljubavi» prema Bogu.111

Kod teme Boga prestaje tolerancija pape Bergoglia. Bog kojem čovjek unatoč svim iskušenjima mora biti vjeran, nije ni hebrejski, ni islamski Bog, uopće nije Bog iz širokog prostora religija. Ne, to mora biti Bog Isusa Krista: «Nema zajedništva s Bogom bez obraćenja srca. Ne postoji obraćenje srca izvan Isusa Krista». Otvrdnuće koje je posljedica grijeha, «ispoljava se u tome da se ljubav, Božja riječ koja je postala mesom (koja nam govori o poniznosti, odricanju i križu) i svaka samoća koja dolazi iz srca Gospodina instinktivno odbacuje». Isus će «iznijeti na vidjelo svaku zloću svijeta podređena đavlu».112

Slika svijeta koju nam dogmatičar Bergoglio/Franjo I ovdje izobličuje, u toj je mjeri kristocentrično i sotonocentrično sužena da nas mora obuzeti jeza nad tolikom jednostranošću i zatucanošću.

Ako je đavao prema Bergogliu, ali i prema brojnim oficijelnim objašnjenjima većine papa, tako moćna, premda negativno djelujuća osoba, onda se može zaključiti da on može čovjeku oteti imovinu i opsjesti je. Jedan koji je tu dosljednost uzeo osobito doslovno bio je afrički svećenik Emmanuel Milingo. Godine 1969. imenovan je najmlađim biskupom među katoličkim dostojanstvenicima Afrike i najrazumljivijom zadaćom svoje službe smatrao je egzorcizam, istrebljenje Sotone iz svojih, njime tobože opsjednutih, vjerničkih podanika.

Time je bio sasvim podudaran s Crkvom jer Vatikanu je sve do danas bilo važno unutar svojih zidova udomaćiti funkciju šefa egzorcista, a u većini dijeceza svjetske Crkve najmanje je jedan svećenik zadužen prihvatiti tu službu radi onih vjernika koji sumnjaju da su opsjednuti đavlom. Iako je slučaj Milinigo, kako ćemo još vidjeti, pokrenuo toliko negativne pažnje i teško naškodio ugledu crkvenog vodstva, ni papa Franjo nije do danas poduzeo ništa protiv prastarih rituala egzorcizma. Bilo bi mu teško oficijelno ih zabraniti ako se sjetimo njegovih često ponavljanih izjava o egzistenciji i nazočnosti đavla u svijetu, čija je logična i praktična posljedica onda upravo egzorcizam. Na izvjestan način upravo je najrevniji istjerivač đavla, naime biskup Milingo, najeklatantnije doveo pred oči svjetske javnosti apsurdan, sramotan i skandalozan karakter istjerivanja đavla.

Dakako, gospoda u Vatikanu su prije svega radosno trljala ruke. Biskup Milingo činio im se poput zaštitnog bedema protiv nadiranja islama u Africi. Na svojim misama okupljao je desetke tisuća vjernika koji su hrlili k njemu ponajprije zato što je on svaki puta upriličio i istjerivanje đavla. Vjerovanje u demone bilo je u predkršćanskoj Africi vrlo rasprostranjeno i na njega su se svojim egzorcističkim ceremonijama lako mogli priključiti Milingo i čitava falanga afričkih biskupa i svećenika.

I sam tada vladajući papa Wojtyla bio je oduševljen. Čini se da uopće nije opazio kakav si je autogol zabio kad je o «velikim religijama Dalekog Istoka», taoizmu, konfucijanizmu, budizmu i hinduizmu, rekao da kao «kultni i ujedno etički sustavi» nisu bliski kršćanstvu kao «primitivne, ”animističke” religije …Stoga ne čudi da afrički i azijski animisti relativno lako postaju pristaše kršćana, lakše nego li predstavnici velikih religija Dalekog Istoka».113 Kako je rečeno, papa je tu dao za katoličko kršćanstvo upropašćujuće obrazloženje, distanciravši se od velikih, dijelom filozofski vrlo zahtjevnih religija Istočne Azije, i umjesto toga tako naglasivši njegovu bliskost s primitivno praznovjernim kultovima.

Najpopularniji egzorcist Afrike, biskup Milingo sve je više pretjerivao sa svojim istjerivanjem demona. Glede sve većeg broja vjernika koji žele od njega dobiti istjerivanje đavla, on je prakticirao egzorcizam i putem telefona, izvrgujući ga time smiješnosti. Pored toga, u međuvremenu avanziravši u nadbiskupa on čak ne uviđa zašto bi se trebao pridržavati zakona o celibatu i tajiti njegovo prekoračenje. U njegovu rimskom stanu kojeg mu je uredio Vatikan, jurcaju se none i fratri u ugodnom, radosno poletnom promiskuitetu.

Time je nadbiskup Milingo kojeg je prethodno Ivan Pavao II bio imenovao članom papinskog Savjeta za migrante, izložio Vatikan ruglu. Tako se Milingo u vrijeme dok je i dalje uživao veliku popularnosti, osobito među Afrikancima, zbog brojnih zamjerki od strane Kurije, usudio zaprijetiti da će osnovati vlastitu crkvu i odcijepiti je od Vatikana, što je kasnije doista i ostvario. Opomene najvišeg crkvenog vodstva ostavljale su ga hladnim, pokušaji posredovanja, pa čak i neka vrsta kućnog zatvora u Vatikanu, nisu koristili. Nadbiskup Milingo provocirao je papu i Crkvu tako što se oženio Koreankom Mariom Sung tijekom pompoznog showa sekte Moon u New Yorku i još više time što je oženjene svećenike pomazao za biskupe. Crkva je reagirala odlučno, prije svega zbog straha da bi u Africi Milingova crkva mogla postati opasnom konkurencijom rimskoj katoličkoj Crkvi, suspendiravši MIlinga i vrativši ga u status laika.

Sama suspenzija i status laika nisu osobito impresionirali Milinga. Budući da je prema stavu Crkve za biskupa pomazan snagom božanskog, a ne crkvenog prava, ostaju njegova pomazanja svećenika za biskupe valjanima iako (od Crkve) zabranjena (valide, sed illicite). Gospodari Crkve imali su opet sreće: veliki bijeg Milingovih fanova iz Crkve nije se dogodio. Slučaj Milingo završio je prilično jadno i nespektakularno.

Unatoč svojedobno vrlo burnom skandalu s egzorcističkom praksom nadbiskupa Milinga, Vatikan nije ništa naučio iz te afere. U Rimu kao i ostalom katoličkom svijetu egzorciranje Sotone i njegovih pomoćnika živahno se nastavilo, pa ni papa Franjo nije ukinuo tu staru praksu istjerivanja đavla jer je ona jednostavna i dosljedna i time navodno nužna praktična posljedica njegova vlastitog učenja o vladavini jedne zle nadosobnosti u svijetu.

Onaj tko misli kao papa mora se na kraju također složiti s istjerivanjem đavla. On o njemu kaže: «Protivnik je lukav. On poznaje naše ranjive točke. Sveti Ignacije opisuje ga kao ”vođu koji ono što želi imati pobjedi i opljačka…”»114 Na drugom mjestu: Čovjek tu ima posla s «lukavom tehnikom opsade jer je onaj od koga potječe vrlo lukav. Kod te opsade radi se o životu i smrti».115 Pa, ako je tako loše onda radije đavla istjerati pod svaku cijenu, makar «opsjednuti» pri tom umro, kao što se to uistinu i dogodilo u najpoznatijem slučaju zadnjeg desetljeća sa studenticom iz Klingberga kod Würzburga koju su tri svećenika egzorcirala do smrti.

Prema papi Franji bio je samo jedan koji se svim đavoljim iskušenjima uvijek i potpuno odupro: Isus Krist. Jasno je: On je prema papi Bergogliu, kao što smo to već čuli «objava Oca», «objavitelj Božje tajne». Ako pogledamo na Isusa, pred sobom vidimo «mudrost Božju koja je postala čovjekom». Isus Krist je «Božja mudrost, njegovo središte i okretišna točka». On je «Izvor» istinskog znanja i istinske vrline koji nikada ne presušuje, «Božja mudrost koja je postala mesom, postala čovjekom, postala poviješću». Odatle trebamo crpiti «prosvijetljenost, nadahnuće i snagu…». U Isusu Kristu nalaze se «princip i obilje mudrosti … koji je od početka bio predviđen za sve muškarce i žene svih vremena … (i) može utažiti čak i najveće čežnje»: Ova najviša i najopsežnija mudrost i Isusova uzornost bili su potvrđeni kroz «objektivnost uskrsnuća». On ne predstavlja «samo jednu od mnogih političkih, socijalnih ili kulturoloških alternativa», već su njegov jedinstveni uzor, njegova nenadmašna savršenost jedina šansa za preživljavanje čovječanstva i obnavljanje ljudske kulture. «Sve što možemo reći o Bogu bilo je i jest na ljudski način egzistentno: u Isusu iz Nazareta. Taj beskrajno milosrdni i dobri Otac nije nedostižna osoba: on je djelovao u riječima i djelima Učitelja. Zbog toga je kršćanska mudrost također i mudrost o ljudima». Isusova mudrost je tako univerzalna i opsežna jer utjelovljuje sve aspekte mudrosti: «intelektualnu, afektivnu i praktičnu mudrost». Crkva i crkvena pedagogija mogu «na svakoj od tih triju razina ponuditi Isusov uzor». Mi moramo «zgradu svog identiteta kao kršćani i učitelji i svoje pedagoške postupke izgraditi na stijeni mudrosti koja je postala čovjekom». «Kršćanska je mudrost preko Isusa jedan neosobni potencijal očovječenja, podizanja čovječnosti i izgradnje novoga društva».116

U ovom gornjem odjeljku papa je tako izdašno citiran da bi se pokazala eklatantna razlika, čak ponor između njegova propagiranja Isusa i onoga što se povijesno i znanstveno teološki utemeljenije može reći o njemu, tako jako hvaljenome. Naravno da Bergoglio/Franjo nije prvi Isusov propagator ali njemu pripada sumnjiva zasluga što na životu održava dvije tisuće godina dugu povijest obmane o tom čovjeku, ne obazirući se ni na kakvu kritiku.

Blaga obmana počinje već kod četiri evanđelista i pisca poslanica Pavla, dakle onih najstarijih koji su nam prenijeli sliku Isusa. Doduše već su se oni prilično trudili da Isusa uzvise, idealiziraju, ali još nisu bili tako rafinirani kao kasniji teolozi, tako da iz prvih kršćanskih svjedočanstava još uvijek možemo iščitati čovjeka proturječnosti i nesavršenosti, dok su kasnija temeljito izbrisala i najmanju mrlju s Isusove bijele odore. «Budući da je pri sastavljanju najstarijih spisa o egzistenciji i nauku rečenog Krista, u Pavlovim poslanicama, u evanđeljima Novog zavjeta i Djelima apostolskim, pero već bilo vođeno interesom za svetom obmanom i blagim stiliziranjem, onemogućeno je za sva vremena da se od ”originala” isusovske pojave napravi realistična slika – bez obzira na činjenicu da stručno područje ”novozavjetničara” do danas želi temeljiti svoje pravo na opstanak na svladavanju filološki nemogućeg, da ne govorimo o najnovijim putovanjima pape-teologa Benedikta kroz carstvo čiste aproksimacije u tri sveska».117

Međutim, dok u tri Ratzingerova sveska o «Isusu» imamo posla s jezično elagantnim, književno zahtjevnim radom, s tek povremenim bavljenjem «niskostima» egzegeze i analizom pojedinosti, Bergoglio/Franjo navode evanđelja o Isusu jednostavno prevlači dogmatikom, dogmatskom kristologijom koju je naučio u jezuitskim školama, iskrivljujući ih time do neprepoznatljivosti. Svakako, dva tisućljeća dugo krivotvorenje Isusa, njegovu preobrazbu u crkvenog Krista sa svim atributima vrhovništva jednog boga, nastavljaju obojica papa, premda različitim sposobnostima, sredstvima i naglascima.

Ovdje se međutim radi konkretno o krivotvorenju Isusa od (strane?)pape Franje. Nekoliko svojih knjiga napisao je doduše prije uspona na papinski tron, ali on se i kao papa poziva na njih, te je odobrio njihovo prevođenje na različite jezike i nakon stupanja na najvišu funkciju u Crkvi. Bez ikakve tekstovne analize, a kamoli kritike teksta, Bergoglio/Franjo tako citira mjesta iz Novog zavjeta kao da su neoborive, vječne istine.

Nikada ne spominje da četiri od Crkve prihvaćena kanonska evanđelja ne mogu biti povijesno točni opisi Isusa jer su nastala nekoliko desetljeća nakon njegove smrti i međusobno su proturječna.

Ako se već ne vodi minimalnim znanstvenim kriterijima odgovarajuće egzegeze teksta, mogao bi biti bar toliko pošten da skrene pažnju na ona mjesta u evanđelju koja proturječe slici potpune savršenosti Isusa kakvu on prikazuje. Isus u prva tri tzv. sinoptička evanđelja ne zna ništa o svojoj apsolutnoj ćudorednoj savršenosti koju mu Crkva kao i sadašnji papa oficijelno dogmatski potvrđuju. On ne zna ništa o svojoj potpunoj bezgrešnosti. Štoviše, daje da ga Ivan Krstitelj krsti u Jordanu kao i sve ostale grešnike i pokajnike (Mk 1,1-9). Kori čovjeka koji pred njim pada na koljena i oslovljava ga s «Dobri učitelju»: «Zašto me zoveš dobrim?. Samo je jedan dobri, Bog» (Mk 10,17).

Isus ne odgovara čak ni slici velikog humaniste kad brutalno i bezobzirno proklinje gradove koji mu nisu pružili dobrodošlicu, premda nije učinio ništa loše. Oni se jednostavno nisu «usudili» prihvatiti «Božjeg poslanika». «Amen, ja vam kažem: na Sudnji dan lakše će biti Sodomi i Gomori nego ovome gradu» (Mt 10,15; 11,24). «A ti, Kafarnaume, zar ćeš se dići do neba? Sići ćeš do pakla» (Mt 11,23; sl. Lk 10,15). Neprijateljski ali dostojanstveno Božji poslanik izjavljuje: «Čak i prah iz vašega grada, što nam se uhvatio za noge, otresamo od sebe i ostavljamo vama» (Lk 10,11).

Tako je to, Isus je, kako ga opisuju evanđelja, bio sačinjen od svjetla i sjene, od pozitivnih i negativnih osobina, kao što to vrijedi za svakog čovjeka, također i za druge utemeljitelje religija kao što su bili Mojsije, Buda, Muhamed itd., radi čega se apsolutno zabranjuje piramidalno hijerarhiziranje najsavršenijih primjeraka ljudskog roda.118 Najsavršeniji, sve druge ljude bez ikakve moguće sumnje nadvisujući ljudski ili bogočovječji pojedinac ne postoji i nikada neće postojati! Ali naravno da je svaka religija pokušala stvoriti kultnu figuru bez ljage i postaviti je na «čudesan s Bogom povezan» početak i ishodište svoga postojanja. No, svako iscrpnije proučavanje prošlosti uvijek bi moglo pokazati da niti jedan početak nekog povijesnog razvoja nije bio tako savršen i čudesan kako se to kasnije nastojalo prikazati.119 Ni jedan početak među raznovrsnim kretanjima u povijesti ljudskog roda bez svake sumnje, nije bio uzvišen. Bez takve sumnje ne bi čak ni bilo proučavanja. Upravo prema heurističkom principu nju treba dopustiti prilikom istraživanja svakog novog početka! To bi i papa Franjo trebao prihvatiti i na početak svoje kršćanske ideologije ne stavljati božansko savršenstvo.

«Jasno kao ni kod jedne druge religije pokazalo je znanstveno istraživanje početaka kršćanstva i Isusova života, što se događa kad si ljudi stvaraju boga. Kako jedan pojedinačni čovjek, religiozni entuzijast ili ekstremist okuplja pristaše preko odlučnih propagatora i naravno obilja povijesnih slučajnosti, da bi sebe samog oteo zaboravu i postao trajnim. Budući da odlučujući sadržaji nove vjere nisu dobiveni od njena navodna utemeljitelja, oni su se u prvim generacijama autonomno i mnogostruko oblikovali također i kao njegova oprečnost. Kako se karusel religioznog obožavanja vrtio sve brže, religiozna fantazija zahtijevala je sve veće i veće, a dogmatika Crkve ispunjavala joj je te želje. Na kraju je čovjek postao bogom, stvorenje stvoriteljem, a jedna židovska sekta postala je svjetskom religijom. Isus iz Nazareta je najprecjenjenija osoba svjetske povijesti, a Crkva koja se na njega poziva, pleše oko zlatnog teleta».120

U tom precjenjivanju sudjeluje i papa, kako to dokazuje njegovo opremanje Isusa svim titulama vrhovne vlasti Krista.

Možda stojimo pred jednom od najgorih uzurpacija svjetske povijesti: Iskoristilo se potpuno nedužnoga u sasvim drugačije svrhe, napokon i u konačnom efektu za jednu dokazano megalomanijom i vlastohlepljem opsjednutu crkvu, zapravo obuhvatnije rečeno: za sve «kršćanske» crkve jer one bez sustezanja i dalje sudjeluju u svjetskom teatru s Isusom.

Tako primjerice negdašnji predsjedavajući Evangeličke crkve Njemačke (EKD) Nikolaus Schneider u svom intervjuu za SPIEGEL 121 zvuči jednako kao i šef svih katolika: «Bog je Stvoritelj. On nam se objavio u Isusu Kristu». U čitavom dugom intervjuu ni riječi o manama, pogreškama, nesavršenostima, nedostacima karaktera, Isusovim postupcima i izjavama koji bacaju tešku sjenu i na Stvoritelja ako je taj Isus njegova Objava. Pri tom se glavnom predstavniku protestantizma u Njemačkoj, kao što je Schneider, prešućivanje svega negativnog o Isusu u evanđeljima može kao crkvenu propagandu pripisati manje nego Argentincu talijanskog podrijetla Bergogliu koji tijekom svog jezuitskog obrazovanja očigledno nikada nije upoznao poruke zapanjujuće demistifikacije biblijskih tekstova upravo od istaknutih evangeličkih učitelja Davida Friedricha Straußa, Harnacksa, Bultmannsa itd. itd.

Schneider se hvali da svaki Dan Evangelički Crkve «svako jutro počinje s biblijskim radom» Ali čemu njegovi biblijski «eksperti» podučavaju posjetitelje Dana Crkve ako u svojim biblijskim radovima Isusa prikazuju i nude kao čistunca ili pravog supermena, bez da im kažu da ni sam Novi zavjet u svim svojim spisima ne oslikava toliko Isusa bez greške i nedostatka kao što to čini današnja crkvena propaganda. Ne, sve negativno se velikodušno, u stvarnosti drsko, prešućuje. Naprotiv, u vezi s negativnim stanjem stvari nekadašnji šef protestanata u Njemačkoj arogantno je opomenuo: «da mi s evanđeljem želimo svijet oblikovati i promijeniti». Licemjerje gotovo da više i ne poznaje granice kad on veliča «Bibliju i kao knjigu u kojoj je Bogu stalo do toga da svijet učini milosrdnijim i pravednijim». 122 Više od stotinu genocida koje je, prema Bibliji, naredio Jahve, negdašnji predsjednik Savjeta ni ne spominje, a još manje Isusove prijetnje paklom kao kaznom u slučaju neusvajanja njegove poruke. «Tko ne bude vjerovao, osudit će se»! (Mk 16, 16)

Kako to da su šefovi obiju velikih crkava, Bergoglio i do pred kratko vrijeme Schneider, netaknuti rezultatima znanstvenog istraživanja Isusa, ovog lažno do Krista uzdignutog Isusa, mogli prezentirati i nuditi kao objavu Boga Oca? Smije li se njih kao svjesne izvršitelje, svjesne isporučitelje i propagatore lažne slike Isusa, smatrati šarlatanima? Kako to izgleda u njihovoj savjesti? Imaju li oni u svojoj psihi dvije strogo međusobno odvojene ladice: jednu sa njihovim više ili manje utemeljenim znanjem o stanju istraživanja Isusa, drugu time potpuno nedodirnutu s njihovom mitologijom Božjeg sina?

Ne možemo prodrijeti u njihovu psihu, tu smo prepušteni nagađanju. Sigurno je, međutim, da naviještanje Isusa koji nadilazi sve ljude i njegove transcendencije u smislu prirodnog, ne adoptivnog Božjeg sinovstva ima golemi privlačni i promidžbeni učinak na neprosvijećene mase. Upravljana čistim emocijama, nemajući pojma ni o čemu, zajednica Isusovih ljudi je diljem svijeta još uvijek impresivno velika.

Taj fenomen analizirao je već Sigmund Freud. Došao je do sljedećeg zaključka: Za osjećaj zajedničkog pripadanja, masama koje pripadaju Crkvi važna je «iluzija da je tu jedan poglavar….koji svakog pojedinog u masi ljubi jednakom ljubavlju. O toj iluziji ovisi sve; dopusti li se da ona padne, odmah će se, u mjeri u kojoj će to vanjska stega dopustiti, raspasti i Crkva».123

Prije svega papa Bergoglio se čini kao danas živuća potvrda, utjelovljenje, personifikacija tog Freudeova pogleda: Franjo I je kao navjestitelj apsolutne dobrote i savršenosti Božjeg sina, kojeg on sam najsavršenije prikazuje svojom univerzalnom ljubaznošću koja uzima u zagrljaj sve ljude; takoreći prikaz u dva stupnja: Isus Krist kao Božji sin prikazuje Boga Oca, papa kao Božji predstavnik na zemlji, sina. Perfektna hijerarhija naspram koje običnom čovjeku tobože bez alternative, preostaje još samo prigibanje koljena!

Upravo opisani fenomen Freud pošteno naziva iluzijom, obmanom. Naime, bez svake sumnje nadilazi mogućnosti najvećeg kapaciteta ljubavi jednog pojedinca da sve, apsolutno sve ljude ljubi jednakom ljubavlju. Ni Franjo I to ne može, morao bi biti toga svjestan, iako se on na svim masovnim okupljanjima s njim kao središnjom točkom, trudi pobuditi suprotni dojam.

Njegove geste ljubavi koje kod gledanja stvaraju prezasićenost, kardinal Brandmüller koji je pod papom Ratzingerom djelovao kao predstojnik-povjesničar Vatikana, naziva «površnima».

Objektivno, moralo bi se papu u odnosu na brojna grljenja, milovanja, poljupce smatrati šarlatanom. Subjektivno on se može osjećati kao onaj tko je poradi svoje velike kristovske ljubavi primio nalog od Boga da sve ljude pridobije za tog Krista.

Vještine da to provede dobio je svojim, u prvom dijelu ove knjige iscrpno predstavljenim jezuitskim obrazovanju. Psihološki je to stvarno moguće – i utemeljitelj reda je to u svojim, za svaku sljedeću generaciju jezuita obaveznim «Vježbama» temeljito prikazao – da volja jednog ljudskog pojedinca prisiljava vlastiti razum da se koncentrira samo na neke riječi, neke pojmove, primjerice na pojam Krist, zapostavljajući sve ostale sadržaje psihe, odnosno degradirajući ih kao marginalne i nebitne. Gotovo bez prestanka trebali su pitomci Ignacija Lojolskog u što življim slikama i predodžbama zamišljati svaku pojedinost Isusova života, njegov kretanje kroz krajolike Palestine, postaje njegova života i puta patnje, njegove govore, njegova djela, njegovu smrt i njegovo uskrsnuće, sve dok misli na njega ne bi psihu sljedbenika okovale, opsjele. Nije trebalo čekati na objavu odozgo kako su to do tada bili učili asketi i mistici katoličke Crkve, već je jezuit trebao s nesputanom prirodnom silom vlastite volje u svojoj duši prizvati i utisnuti u nju to božansko, naročito Krista. Zbog toga su Ignacija Loyolskog njegovi unutarcrkveni neistomišljenici nazivali su Pelagijem koji se oslanja samo na vlastitu snagu i nema potrebe za Božjom milošću. U svakom slučaju bio je brutalni «strojar duša»! Papa Bergoglio/Franjo I mogao je postati njegovom totalnom žrtvom.

Doista u njegovim spisima nema stranice na kojoj se ne osvrće na Krista i najčešće na Ignacija Loyolskog, što potpuno odgovara nalogu da se svakodnevno što češće ponavlja Kristovo ime. To bi bio Schopenhauerov «Svijet kao volja i predodžba» – čije je teze Ignacije anticipirao, samo što kod njega vlastitom voljom treba stvoriti vlastitu predodžbu ne svijeta, nego Krista. Izgleda da je na Krista «baždareni» papa Bergoglio desetljećima dugom dresurom najbolje usvojio to da ponovo zadobije svijet za Krista. Dvojbe zbog nepoklapanja njegove predodžbe Krista i rezultata znanstvenih istraživanja koja su se odnosila na osobu Isusa, čini se da papu ni najmanje ne uzbuđuju niti pogađaju. Ali s objektivnijeg, na doktrinu manje vezanog stanovišta koje poradi toga vodi više računa o rezultatima ovih istraživanja, moglo bi se kristološke dogmatičare svih boja s papom Franjom na čelu, u Schillerovu duhu nazvati «krivotvoriteljima istine» i «majmunima bogoslovlja».

  1. Vjera u nadzemaljsko

Papina mariologija

Njegova je mariologija kao i njegova kristologija potpuno neoriginalna, ali zato potpuno i radikalno crkveno i dogmatski podudarna. Samo slijepi fanatici najrestaurativnijeg, najkonzervativnijeg, najfundamentalističkijeg krila Crkve još mogu tu ženu, Isusovu majku, nekritički veličati, kao što to čini papa (prije preuzimanja papinske službe kardinal Bergoglio), odnosno kao što je činio.

Papa je opet zatajio odnosno potpuno i autoritativno prešutio da je ta žena od samog početka Crkvi stvarala najveće probleme koji traju sve do danas. O tome će još biti riječi, ali poslušajmo najprije što nam Bergoglio/Franjo trijumfalistički objavljuje o njoj.

Papa nema nikakvih problema da tu Mariju naziva « Majkom Božjom» i nju kao takvu preporuči narodu da je štuje kao «Zaštitnicu Argentine»124 Predočimo si besmislicu: Ta Marija žena je kao svaka druga, može rađati djecu, sinove i kćeri kao i svaka druga ali kako je Crkva njena prvog sina prema dogmi uzdigla do Božjeg Sina, ona je smjela, isto tako pismeno zajamčeno dogmom, biti proglašena Božjom Majkom. Katolik koji bi zanijekao Marijino božansko materinstvo, bio bi heretik. Kako to da ostali sinovi koje je Marija dobila ne trebaju biti Božji sinovi, izmiče svakoj racionalnoj logici.

No stiže i nešto još apsurdnije. Ta je žena prema Franji «sveta Djevica»125, koja doduše svoju kasniju djecu nije dobila bez učešća muškarca, ali njen prvi sin svoje utjelovljenje zahvaljuje samo Svetom Duhu. Može se razumjeti da je jedan visoko senzibilan teolog s nešto ženskastijom notom kao Joseph Ratzinger imao manje teka za takvu koncepciju i u svojoj knjizi «Uvod u kršćanstvo» objasnio da bi se taj božanski događaj trebalo shvatiti više metafizički, ne tako grubo fizički, čime je on vjerojatno prvi i posljednji put prekoračio dogmatske konopce Crkve koja, kao i sadašnji papa, tvrdoglavo inzistira na fizikalnosti aktivnosti Duha Svetoga kojom je odgovarajuće nadomješteno djelovanje muškarca. Ona (Crkva) dakle razmišlja materijalističnije od Ratzingera.

Ali to su teološke finese i cjepidlačenja koja za Beergoglia/Franju ne egzistiraju niti se pojavljuju na horizontu njegova razmišljanja. Svakako nigdje u svojim pismenim objavcima on nema ni najmanjeg problema s tim da Marijini atributi kao djevice i (Božje) majke stoje «skladno» paralelno jedan pored drugoga. On vjerojatno misli nešto kao, ovaj Ratzinger baš nema onu pravu pobožnost, čitao je previše svjetovnih autora jer «naša teologija mora biti pobožna ako hoće biti temeljita, ako želi imati sidrište u Gospodinu». Ratzinger sigurno pod hermeneutikom razumije nešto drugo, ali za Franju je pobožnost ključ razumijevanja biblijskih tekstova. Stoga on naglašava: «Pobožnost, na koju ja mislim, je takoreći temeljna hermeneutika naše teologije i učenja». Trebalo bi «osjećati Božju prisutnost», i kad je tome tako, «ako je Bog tu, onda se možemo baciti na koljena. Ljudski intelekt uključuje se tek kasnije i okušava se na produbljenim objašnjenjima…»126 Pojašnjenje: Tko je pobožan, doista pobožan, nema problema s «biti istovremeno majkom i djevicom» u istoj osobi. Ostalima nedostaje pobožnosti, poradi čega ne mogu razumjeti Božji misterij.(Uostalom: Franjo također poriče da je Marija nakon prvog sina dobila i druge sinove i kćeri iako su u Bibliji svjedočenja o tome jednoznačna. On se i u tome može pozivati na suglasnost sa oficijelnim crkvenim naukom).

Bergoglio/Franjo I ima ispravnu pobožnost i time hermeneutički ključ za razumijevanje Marije: Pobožnost mu je dostatna, ne mora se više brinuti ni o povijesnoj istini i točnosti, niti za samog sebe u odnosu na vjernike kojima pruža lažnu sliku Marije, tako lažnu da se njeno prikazivanje opasno približava obmani i prevari.

Poslušajmo najprije što on sam kaže o Mariji i usporedimo to u drugom koraku s proturječnim podacima koje o toj ženi pruža Biblija. Kad papa Bergoglio govori o njoj, nemamo više posla s normalnom pobožnošću nego s pobožnim blaženstvom, mistikom i ekstazom. Iz svega do sada rečenog znamo koliko je papi važno misionarenje svih naroda s ciljem da ih sve preobrati za Krista. Na temelju svog pobožnog zanosa on točno zna da je «Marija majka evangeliziranja», «majka misionarske Crkve». Ta žena ima magičnu snagu. Kao takva ona je omogućila misionarsku eksploziju za Duhove» i «bez nje ne možemo nikada potpuno razumjeti duh nove evangelizacije» Ona je «majka svih nas (kako to ona samo čini?) i kao takva «znak nade za sve narode», «misionarka koja nam prilazi da bi nas u ljubavi pratila i pritom majčinskom ljubavlju srca otvorila vjeri … majka za sve narode … crkveni uzor evangelizacije». Svi koji danas ženi dodjeljuju druge zadaće, prikazuju sliku suprotnu onoj Marije, prema kojoj je ona «od Duha Svetog vođena … sudbini služenja i plodnosti».… Njen «majčinski utjecaj» stvara stalno «za Boga novu djecu». «Ona je žena koja moli i radi», utjelovljuje «dinamiku pravednosti i nježnosti», bitno doprinosi «nastajanju novog svijeta». Važan je «marijanski stil pri misionarskom djelovanju Crkve» koji nam pomaže da opet vjerujemo u «revolucionare nježnosti i ljubavi».127

U neospornoj religioznoj erotici koju gdjekoji svećenički kandidat ubrzo nakon stupanja u sjemenište, u nedostatku drugih žena, usmjerava na jedinu mu tamo raspoloživu ženu Mariju, papa njoj pjeva svoju himnu:

«Djevice i majko Marijo,

vođena Duhom Svetim

primila si riječ života …

sva predana vječnom Bogu.

Pomozi nam reći naše ”da”

za potrebu preču no ikad,

Isusova radosna vijest da odzvanja….

Ti, ispunjena Kristovom prisutnošću … ustraješ postojano pod križem

u nepokolebivoj vjeri …

Ti, Djevice poslušna srca i pogleda, majko ljubavi, nevjesto vječnog vjenčanja,

zauzmi se za Crkvu čiji si ti najčišći uzor…

Zvijezdo nove evangelizacije,

Pomozi nam da obasjavamo …

Kako bi radost evanđelja stigla do granica zemlje…

Majko živog evanđelja,

Izvore radosti malenih,

Moli za nas. Amen. Aleluja!»128

Papa nam ovdje daje šablonski primjer načina kako je kompenzirajuća celibatska erotika i lirika negativno kreativna, tj. obmanjujuće stvaralačka, pa iz nedostatka može generirati mega-dobitak. Ništa nije povijesno istinito na toj, u duhu njegove Crkve pokrenutoj mistifikaciji jedne mlade Izraelke imenom Mirjam koja je kao Marija postala kultnim objektom. Ona je prema papi neprestano bila djevica, svog sina Isusa dobila je kao Božjeg sina djevičanskim začećem djelovanjem Duha Svetoga. Međutim najstarija pismena svjedočanstva kršćanstva, Pavlove poslanice oko 50. godine prema našem računanju vremena i Markovo evanđelje, ne znaju apsolutno ništa o takvu Isusovu rođenju od djevice. Pa i samo Ivanovo evanđelje, nastalo negdje između 100. I 130. godine, ne navodi ništa slično. Samo vremenski između njih nastala evanđelja Mateja i Luke koja su dotjerane i proširene interpretacije Markova evanđelja, iznose junačku sagu o Isusovu rođenju od jedne Duhom Svetim oplođene djevice. Ona doduše još nisu celibatom motivirana niti erotizirana, ali laž o djevičanstvu i Duhu Svetom izmišljena je zbog drugog razloga, naime da bi se uteklo dilemi da je «nadčovjek» Isus, mesija i Spasitelj svijeta, navodni utemeljitelj kršćanstva, ustvari na svijet došao izvanbračno, zbog preljuba svoje majke. Prvi ožalošćeni zbog te okolnosti nisu zapravo autori Matejeva i Lukina evanđelja, nego je to Josip, Marijin zaručnik. On je točno znao da nije prouzročio tu trudnoću. «Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno osramotiti, naumi je potajno otpustiti» (Mt 1,19).

Jednom je i sam Isus morao saznati o svom izvanbračnom porijeklu. Dok papa uživa u iznad svega srdačnom odnosu između Marije i sina Isusa i, u suprotnosti s izvješćem prvih triju evanđelja, govori o njenoj prisutnosti pri Isusovu raspeću i uzima je kao svoj zavjet, crtajući vruće ljubljenu majku, evanđelja ne prešućuju duboku averziju sina prema svojoj roditeljici. Oni još nisu tako rafinirani u prešućivanju odnosno izostavljanju neugodnijih osobina u Isusovu karakteru kao kasniji teolozi i njihovi, po Bibliji petljajući (čeprkajući??), «ispravljači».

Moglo bi biti da Isusova averzija prema majci proizlazi prije svega iz okolnosti da on sa svojim izvanbračnim porijeklom nikako nije mogao doći na čisto. On, osobiti Božji poslanik, tobožnji mesija židovskog naroda, izvanbračno dijete, vjerojatno ne Davidov potomak, možda začet po nežidovu? Taj raskorak morao ga je teško pogađati. Isusovo podrijetlo svakako je prekriveno tamom. U Talmudu postoji tzv. Pandera-, Pantera-, ili Panthera tradicija. Prema njoj je jedan rimski vojnik ili časnik zaveo neku Mirjam, Josipovu zaručnicu i oplodio je. Plod tog akta trebao bi biti Isus. Isus bi dakle bio Jošua ben Pantera, sin tog Pantere.129

Ova njemu očigledno bolna spoznaja nelegitimnosti vlastita podrijetla mogla je biti razlogom da se Isus uvijek distancirao od svoje majke, djelomično se čak postavljao osorno i s prezirom prema njoj, da je nikada nije oslovljavao drugačije nego bezdušno i omalovažavajuće riječju «žena».

Bilo bi psiho-logično, u okviru psihičkog razvoja mladog Isusa dosljedno i shvatljivo da je on, razočaran u svojim roditeljima, svojoj majci nikada ne oprostivši sramotu svog mračnog podrijetla, sve svoje pouzdanje poklonio samo još jedino idealnom Ocu na nebu, a o svojoj obitelji, ocu, majci, (polu-) braći i sestrama više ništa nije htio znati. Pritom bi se moralo spomenuti da je Isus koji nikada nije upoznao svoga vlastitog oca, tog rimskog časnika ili koga već, uvijek bio povezan samo sa svojim «hraniteljem» Josipom kojeg i sam latinski crkveni jezik stalno podcjenjivački navodi kao «pater putativusa», dakle, navodnog oca.

Možda je čak i sam Josip koji se nije snašao sa «sramotom» svoje zaručnice i nije je htio «otpustiti» (Mt 1,19) dječaku Isusu jednom ispričao povijest njegova podrijetla. Isus je to od nekoga morao saznati. Ili je Isus sam od sebe na to nagovorio svog hranitelja, nakon što su mu do ušiju doprla govorkanja kako je on izvanbračno dijete?

Bio je to sudbinski udarac i za samog Josipa. Još i danas to možemo dobro razumjeti: Mlada djevojka u Nazaretu, malom galilejskom gradiću, u tada uobičajenoj zaručničkoj dobi od dvanaest do dvanaest i pol godina, zatrudni. Josip, zaručnik te djevojčice po imenu Mirjam (latinizirano Marija), sasvim dobro zna da on nije prouzročio tu trudnoću. To je rupa, praznina koju će kršćanski pisci popuniti začećem djevice po Svetom Duhu ali doduše, kao što je spomenuto, još ne Pavao, najstariji kršćanski autor i ne najstarije, Markovo evanđelje, ali to nalazimo u Matejevu evanđelju anonimnog sastavljača i još daleko iscrpnije u evanđelju po Luki.

Teško je obrađivati ovu stvar bez ironije S tim se postupalo otprilike tako, kao kad roditelji svoju zatrudnjelu kći pitaju za oca njena još nerođena djeteta, a ona uporno odbija reći njegovo ime. Jedan od roditelja tada će frustrirano reći: «Onda si sigurno zanijela po Duhu Svetom?!». Na tu su ideju dakle došla i evanđelja po Mateju i Luki: Ona proklamiraju Marijina sina kao sina ne zemaljskog nego nebeskog oca, kao začeta po Duhu Svetom.

Je li možda već i mlada Mirjam postavila skretnicu za stvaranje te legende? Što sve ne čini prestrašeno ljudsko dijete u opasnosti? A opasnost je bila stvarna. Zaručnička nevjera smatrana je u starom Izraelu preljubom jer su zaruke bile prvi dio sklapanja braka i pravno se s njima postupalo kao s brakom. Prema židovskom pravu zaručnica je važila već kao muževa supruga, tako da bi ona postala udovicom ako bi on preminuo u vremenu od jedne godine, koliko je trebalo proći između zaruka i takozvanog «odvođenja kući». Ako bi prevareni zaručnik tražio pred sudom kažnjavanje svoje zaručnice, prijetila joj je u slučaju prevare najteža kazna: bila bi skupa sa svojim ljubavnikom kamenovana ako je bila stara jedan dan manje od dvanaest i pol godina. Ako je bila starija bila bi udavljena. Samo djevojčice koje još nisu navršile dvanaest godina izbjegle bi kaznu ( 5 Mojsije 22,13-29). Svećeničke kćeri prošle bi još lošije: «Ako se kći kojeg svećenika oskvrne, podavši se javnom bludništvu, ona oca svoga oskvrne, pa se mora na vatri spaliti» (3 Mojsije 21,9). Dakako, ni tada se propisi nisu primjenjivali tako strogo kako su bili zapisani. Dokazivanje nevjere jednog od zaručnika bilo je prilično otežano ispunjavanjem određenih uvjeta. Bila su nužna dva svjedoka koji bi morali dokazati da su zaručnicu i njenog tajnog ljubavnika opomenuli i upozorili na moguće posljedice i da su usprkos tome oboje ostali kod svog brakolomnog ponašanja. Da kazneni propisi ipak nisu tek tako odbacivani, dokazuje činjenica da je još u vrijeme vladavine kralja Heroda Agripe I. (41-44 n- Chr) izvršeno jedno takvo pogubljenje spaljivanjem.

Prema svemu što evanđelja izvješćuju o Josipu, Mirjaminu zaručniku, on nije bio borbeni tip, nije bio agresivan, prije malo pasivan, introvertirani karakter. On sigurno nije otišao pred sud protiv svoje zaručnice, mnogo više se izjedao u sebi od jada zbog njene očigledne nevjere. «Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno osramotiti, naumi je potajno otpustiti» (Mt. 1,19). Ovdje je evanđelist ili počinio objektivnu pogrešku u ovom slučaju uplevši se u proturječnost ili Josip ipak nije bio tako «pravedan», tj. toliko velikodušan i širokogrudan koliko to ovo mjesto želi prikazati. Upravo otpustivši je, izručio bi je sramoti. Čitavom nizu ljudi moralo je biti poznato da je bio zaručen s tom Mirjam. Da ju je zadržao kod sebe onda se trudnoća mogla uzročno povezati s njim. Da ju je otpustio prekinuvši zaruke onda bi i najbudalastiji znao da ono što se navijestilo u njenu krilu nije moglo biti od njega. Josip nipošto nije mogao prihvatiti da bi se pravi otac mogao pojaviti na sceni. Ono što je dakle, prijetilo Mirjam nije bilo kamenovanje ili gušenje, nego sramota da bude odbačena od zaručnika ali i opasnost da ostane stara djevojka jer se nakon otpuštanja više ne bi našao nijedan muškarac koji bi je želio oženiti. Sramota o kojoj se ovdje radi danas je mala ili uopće ne postoji. Međutim, u ono vrijeme i još k tome u jednom malom provincijskom mjestu, u unutrašnjosti Galileje, morala se Mirjam i njenim roditeljima činiti poput društvenog smrtnog udarca.

Razumno je stog prihvatiti da je naša Marija ili Mirjam učinila sve ne bi li otklonila taj smrtni udarac. Nije joj palo jako teško da svom dobroćudnom, malo neiskusnom, jednostavnom ali duboko pobožnom zaručniku dođe s pričom o božanskom Duhu kao ocu svog djeteta. I njemu je, uvijek spremnu na kompromis, nesklonu konfliktu, moralo biti do toga da se stvar riješi što je moguće prije i tiše jer je rogonja i u ono vrijeme mogao očekivati porugu okoline.

Možda ga je zaručnica smirivala dok nije zaspao i onda mu jasno i glasno sugerirala i ponavljala riječi koje je on onda objasnio, odnosno doživio kao objavu anđela Gospodnjeg u koju je povjerovao: «Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti svoju ženu Mariju jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga» (Mt 1,20).

Kao što je rečeno, sasvim je moguće da je mladom Isusu tu priču ispričao Josip sa svog stanovišta, svoje slutnje tko je mogao prouzročiti trudnoću njegove zaručnice, sumnje koje su ga mučile i onda spasonosno razrješenje zagonetke: to nije bilo zemaljsko začeće, već djelo Duha Svetoga. Vjerojatno je Isus samo polovično povjerovao Josipovoj priči. On, Isus, nije bio tako priprost kao Josip da bi povjerovao u tu verziju sa Duhom Svetim kao oploditeljem. Mora biti da je tu verziju smatrao trikom, jednom lažju svoje majke koju je zatim upravo zbog toga tako prezirao, tako podcjenjivao i s njom se ophodio tako s visoka. Činjenica je da Isus nije ni izdaleka dao nikakvu natuknicu o tome da je rođen od djevice i začet po Duhu Svetome; da su mu takve misli bile strane. Da to nije bilo tako onda bi on prema svojoj majci iskazivao više počasti, pažnje i poštovanja. Ali bilo je upravo suprotno: On joj se uvijek suprotstavljao, obraćao joj se sa «ženo», nikada s «majko», nikada nije govorio niti propovijedao o majčinskoj ljubavi, održavao je «rodbinske» veze isključivo s jednim transcendentnim, nadzemaljskim bićem, Bogom na nebesima kojeg je oslovljavao povjerljivo i pomalo infantilno s «tata» (Abba) jer mu je očigledno još kao djetetu u majčinoj kući nedostajala atmosfera povjerenja, zaštićenosti i duhovne topline što nije nužno morala biti njena krivica već njegovo vlastito postavljanje prema njoj i braći i sestrama. Što je sve prošla kao vrlo mlada djevojka? Možda je bila protiv svoje volje obećana mnogo starijem, pomalo dosadnom Josipu tako da se morala s njim zaručiti, a da ga nije voljela. Sve je to prošlo preko nje – odluka njenih roditelja, zaruke, bračno obećanje; sve je to prihvatila kao slijepi udes sudbine, no pritom nije mogla osjetiti nikakvo pozitivno čuvstvo kao radost, veselje ili ljubav. I onda se odjednom pred njom pojavio taj mladi, stasiti rimski časnik, udvarao joj, flertovao s njom, raspirio u njoj osjećaje koje nikada prije nije upoznala, koji su joj se činili strašni ali ipak neobično privlačni i slatki. A onda su u akciju stupili prirodni zakoni ili hormoni ili kako god se to već želi nazvati.

Možda je bilo i drugačije. Možda to nije bio elegantni, simpatični časnik nego priprosti, brutalni vojnik rimskih osvajačkih snaga koji je uzeo što je htio, koji ju je potpuno ili napola silovao, protiv kojeg je svaki otpor bio uzaludan.

Uostalom, ono što je Marija «zgriješila» nije bilo ništa opterećujuće, zlo, loše. To je moglo biti loše samo u okvirima raspoloženja propasti svijeta židovskog miljea njena vremena jer je u ono vrijeme svaki mladi Izraelićanin sanjao o tome kako će se roditi izraelski mesija. Taj je međutim morao biti pravi Izraelićanin, morao je biti iz «kuće Davidove». Popuštanjem Rimljaninu tu je šansu Marija prokockala. To joj Isus nije mogao oprostiti. Nije mogao oprostiti što se njegova snažno častoljubiva osobnost zbog toga morala oprostiti od vjerovanja da je on mesija. On je sada tim više naglasio duhovni moment Davidova potomstva. Ne «tijelo i krv» (vidi Mt 16, 17), ne tjelesna, krvna rodbinska veza koju je on, kao što smo već vidjeli, prezirao, nego samo duh iz kojeg je iznova rođen (Iv 3,3-13) mogao bi odrediti i odlučiti o pripadnosti Božjem Kraljevstvu i o Božjem poslaniku, mesiji kao vođi k tom Božjem Kraljevstvu (Mt 16,17). Biti tjelesnim Davidovim ili Abrahamovim potomkom ne znači baš ništa. Kad su mu Židovi stalno ponosno isticali kako oni imaju «Abrahama za oca» (Mt 3,9), da su «Abrahamovi potomci» (Iv 8,33; 39), naglasio je Isus nevažnost tjelesnog potomstva, pri čemu je čak uputio na mrtvu tvar, neživu materiju, iz koje Bog može podići potomstvo: «… kažem vam: Bog može od ovih stijena podići Abrahamovu djecu» (Mt 3,9). Duh je onaj «koji oživljava, tijelo ne vrijedi ništa» (Iv 6,63). Stoga ne vrijedi ništa tjelesno potjecati od Abrahama ili Davida, dar mora biti dobiven od Oca na nebu (Iv 6,65).

Aludirajući na njegovo izvanbračno porijeklo o Isusu njegovi protivnici kažu: «Odakle je ovaj, ne znamo (Iv 9,29). Podmuklo ga pitaju: «Gdje je tvoj Otac?» i dodaju cinično da «oni nisu rođeni iz preljuba», već da suprotno njemu imaju oca (Iv 8,19; 41). Rugali su se takvom «proroku iz Galileje» (Iv 7,52) Isus se nije izjašnjavao ni spuštao na njihovu «tjelesnu» razinu, nije čak ni pokušavao naći svog tjelesnog oca ili ga umiješati, prekorio ih je štoviše da «sude po vanjskom obliku» (Iv 8,15) jer su oni «od ovoga svijeta» dok je on «od neba» (Iv 8,23). Isus im je doduše priznao da ne poznaju njegova Oca (Iv 8,19), ali ovaj tjelesni, zemaljski otac njega ne zanima. Sa svojim neistomišljenicima diskutirao je samo na razini nebeskog Oca kojeg on dobro poznaje i čijeg je osobitog očinstva u vezi sa svojom vlastitom osobom bio potpuno svjestan: «Ja ga poznam, jer dolazim od njega, i on me poslao» (Iv 7,29). Od kakve je tu važnosti je li on na zemaljskoj razini začet kao Židov ili nežidov? Za njega je važno da točno zna odakle je stvarno došao i kamo ide (Iv 8,14), znanje koje nedostaje njegovim neistomišljenicima. «Ja sam», kaže Isus, «od Boga izišao i došao; nisam došao sam od sebe, već me on poslao» (In 8,42).

Ali protivnicima koji su od njega tražili upravo potomstvo Davidovo (Iv 7,42) i koji su htjeli dobiti odgovor na pitanje o tjelesnom podrijetlu, morao se Isusov apstraktno transcendentni odgovor činiti halucinacijom. Oni, ali i dio naroda, smatrali su ga zbog toga «poremećenim», demonom opsjednutim (Iv 7,20; 10,20). Kao što smo već vidjeli tako su činili i njegovi otac i majka, kao i njegova braća. Bio je to najzad tvrd orah koji je stavio pred njih: «Vi ste od ovoga svijeta, ja nisam od ovoga svijeta», i preokret sveg potomačkog reda: «Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam» (Iv 8,23; 58). Nikakvo čudo da su bogobojazni Izraelićani htjeli kamenovati velikog luđaka koji si je pripisivao vječnu preegzistenciju.

Kako je rečeno, Isusova mesijanska i božanska samosvijest nije bila pokolebana saznanjem o svom nelegitimnu porijeklu. Naprotiv, čini se da je tim oštrije i jače osuđivao i prezirao zemaljske, svjetovne, tjelesne, fizičke, krvne, obiteljske veze. Taj stav usmjerio je osobito protiv svoje majke koja ga je rodila u toj mračnoj, nižoj sferi, u tom «dolje». Zbog nje se morao gnjaviti s aluzijama i klevetama svojih protivnika. Zbog svoje «nestalne» majke tako je teško pred židovskom javnošću dokazivao svoje mesijansko pravo.

Bilo mu je lako oprostiti jednoj brakolomnici i bludnici koja mu je ljubila noge. To u osnovi nije vrijeđalo njegov mesijanski ponos, naprotiv, okolnost da joj je oprostio njene grijehe pojačala je kod nekih vjerovanje u njegovu božanstvenost. Ali oprostiti, u najgorem slučaju mladenačku lakomislenost, svojoj majci očito nije mogao. Tu je ostao krut, nepopustljiv, neobziran, neuviđavan. Ona je osramotila njegovu osobu, njegovo mesijanstvo, zato nije imao pardona!

Tako stojimo ovdje pred monstruoznom oprekom između Izraelićanke Mirjam i od Crkve obožavane Marije, također obožavane i od Franje I. Teško je zamisliti veću oprečnost od one između zbiljske Isusove majke i predmeta katoličkog ili isto tako ortodoksnog marijanskog kulta. Ovdje žena s brojnim kćerima i sinovima, od kojih prvi potječe iz preljuba, žena koja je svog prvorođenca smatrala religiozno malo luckastim, malo poremećenim i nije vjerovala u njegovo mesijansko poslanje – tamo žena koju se kao roditeljicu Krista, druge božanske osobe, kao Božju majku i Božju roditeljicu štuje kao božanstvo. Nju se prikazuje kao vječnu, vječno bezgrešnu djevicu, kao bezgrešno začelu, bez istočnoga grijeha rođenu, tjelesno i duševno u nebo uznesenu i kao glavni zalog ostvarenja svjetske misije njena sina i Crkve. Žena koja je preuzela patronat, pokroviteljstvo nad svime što njen «ljubljeni» sin posredstvom Crkve čini u svijetu.

Svim papama, također i sadašnjem, poznato je naravno što se provelo s Marijom! Na počecima kršćanstva moralo se šarolikom, svjetlucavom nebu brojnih poganskih božica suprotstaviti jednu ženu s kojom bi ga mogli preuzeti. S tim je utemeljena nezamislivo strma karijera jednostavne, male Mirjam iz Nazareta: uspon od neprimjetne, u «sramoti» udane židovske majke jednog, u njenim očima neuljudnog, religiozno zabludjelog sina, u božanstvenu kraljicu neba, u Svemajku života koja daruje toplinu i zaštićenost, u novu Evu. Stari gospodari u Rimu, svjetskoj centrali katolicizma, pletu i nadalje sve do danas na modelu, na arhetipu Marije, kako bi je svakome, pa i u naše vrijeme isticali kao ideal, kao nadljudsku Himeru. Ovim nastojanjima služe i od Crkve promicana Marijina ukazanja koja ona tumači kao stvarna i autentična: godine 1830. ono pred Catherine Laboure u Rue du Bac, 1846. ono u La Sallete, 1858. u Lurdesu, 1879. u Knocku u Irskoj, 1917. u Fatimi, 1933. u Benneuxu u Belgiji. Permanentnom papinskom strategijom u svjetskim okvirima igra božanski uzvišena Nadmajka i djevica Marija središnju ulogu. Zbog toga oni periodično posvećuju čitav svijet njenom «Bezgrešnom Srcu», učinio je to naposljetku još papa Ivan Pavao II 24. ožujka 1984., dakle onaj papa koji je najvišim programskim ciljem svoje službe smatrao reevangelizaciju Europe i svijeta uz pomoć Marije Majke Božje. «Pred ogromnim mnoštvom i milijunskom televizijskom publikom on je svečano posvetio čitav planet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Samo jedan papa može učiniti nešto tako komično – ili nešto tako zapanjujuće besmisleno, već prema tome što se vjeruje ili ne vjeruje. U svakom slučaju to ističe činjenicu da se papinska vlast kao i Marijina prostire na sve krajeve svijeta, sve do neba.». 130

Još više zapanjuje okolnost da majka jednog izvanbračnog sina, k tome još majka četiriju sinova i najmanje triju kćeri (Mt 13,55; Mk 6,3), bude visoko stilizirana kao neokaljana, netaknuta, bezgrešna i prečista djevica, koju osim Duha Svetoga nikada nije dotaknuo muškarac. S tom strategijom Marijine uzvišenosti suprotstavila se Crkva stoljetnim razvojem svoje teologije i prigovoru o nelegitimnom, izvanbračnom Isusovu rođenju. To je prema tome bila također kompenzacija, ne: nadkompenzacija ogromnih razmjera, sjetimo se proturječne situacije s istupanjima iz Crkve. Iza toga stoji neizmjeran strah, strah pred tim da utemeljitelj kršćanstva pred očima svjetske javnosti svih budućih tisućljeća bude raskrinkan kao izvanbračno dijete. Utemeljitelj kršćanstva nezakonit Marijin sin – nemoguće! Zbog toga je morao biti izgrađen mit o djevici i Majci Božjoj Mariji. Kao što vidimo papa Franjo nastavlja i dalje plesti taj mit jednako intenzivno ili još točnije: on taj mit još i obogaćuje s nekoliko komičnih nijansi. Bez Marije, kaže Franjo, mi bismo bili «siročad». «Crkva bez Marije je crkva siročadi». Papa smatra kršćane nedoraslima dok ne izaberu Mariju za svoju nebesku majku. «Nitko nije tako zreo da ne bi trebao Mariju». Ove je riječi Franjo izgovorio 10. studenog 2014. u Rimu u okviru jedne privatne audijencije za 8000 pripadnika Schönstattske kongregacije. Članovi Schönstatta su unutarcrkvena sekta u kojoj kult Marije često poprima upravo histerične crte. Papa se očigledno dobro osjeća u takvu društvu u kojem se mnogi fanatično bore za to da se Mariji pored svih već postojećih dogmatski proklamiranih atributa prikači još i dogma Suspasiteljice. Bez Marijina sudjelovanja njen sin navodno ne bi mogao spasiti čovječanstvo. Psihoanalitičar i terapeut C.G. Jung imao je pravo kad je tvrdio da kršćanstvo da bi djelovalo privlačno na emocije mase ne treba samo trojstvo triju muškaraca, nego četverstvo s uključenjem jedne žene, naime Marije. Papa Franjo realizira taj postulat na najbolji način.

  1. Vrijednost čovjeka – bezvrijednost životinja

Papin teološki antropocentrizam i pedagogija

U svojoj antropologiji, svom nauku o čovjeku, papa je apsolutno usklađen s Crkvom. Od Jahvina naloga za podčinjavanjem zemlje i njenih stvorenja u prvoj knjizi Biblije sve do početka 21. Stoljeća, glavna struja židovskih kao i kršćanskih teologa, vidi čovjeka kao svime vladajuću «krunu stvaranja». Od tog koncepta ni Bergoglio ne odstupa ni pedlja. Svu vlast, dostojnost i dostojanstvo na zemlji on priznaje čovjeku temeljem njegova odnošenja prema Bogu i Kristu, dok životinji i cjelokupnoj preostaloj prirodi ne daje nikakvu vrijednost, nikakva prava, nikakvu transcendenciju. Čak još gore: oni se gotovo i ne pojavljuju u njihovim raznovrsnim teološkim, antropološkim radovima. Priroda, neljudsko stvaranje, čitav raznoliki organski svijet Bergogliu/Franji je ravnodušan, irelevantan, nevažan, on se ne brine za njega. Njegova je teologija ne uključuje ni prirodu ni životinje.

I u vezi s tim čovjek šepa za vremenom. Ekološki pokreti, napose pokreti za zaštitu životinja stari su već gotovo jedno stoljeće, a u samoj katoličkoj i protestantskoj teologiji postoje – još izolirane, ali sve češće – kritike ohole antropocentrične doktrine službenih Crkava. No papa je nepokolebljivo vjeran svojim papinskim prethodnicima.

Konačno, on je nedavno proglasio svetim politički vrlo poduzetnog, dogmatski, međutim, svojeglavog Wojtylu, papu Ivana Pavla II koji je opet potvrdio i osnažio nepokolebljiv stav službene Crkve u pogledu životinjskog i biljnog svijeta. Wojtylin dekret koji se odnosi na naše ponašanje prema prirodi izvan nas je katastrofalan, dokument jednog nadasve ograničenog, hibridnog antropocentrika. «Životinje, biljke i ostala bića prirodno su od jučer, danas i sutra određeni za zajedničku dobrobit čovječanstva… Bog je životinje stavio pod vlast čovjeka» kojeg je jedinog stvorio na svoju sliku. «Zato se životinje smije koristiti za prehranu i izradu odjeće». Klaonice kao i industrija tekstila i krzna mogu biti zahvalne papi! Prema papinoj doktrini životinje se također smije «pripitomljavati kako bi čovjeku poslužile pri radu i dokolici». Papa velikodušno odobrava i pokuse na životinjama: «Medicinski i znanstveni pokusi na životinjama su u razumnim granicama etički dopustivi jer oni doprinose liječenju i spašavanju ljudskog života». Svakako protivno je «ljudskom dostojanstvu dopuštati nepotrebnu patnju i ubijanje životinje». Ali kada se to dešava za dobrobit i korist ljudi, kada to «služi brizi za kvalitetu života bližnjih» i «pravednom zadovoljavanju ljudskih potreba», oni, prema papi, ne pate i ne umiru nepotrebno. Zbog toga nije dostojno ljudi «trošiti novac za njih», i ne treba im pružati «onu ljubav koja dolikuje samo čovjeku».131

Svoj stav prema životinjama koji ne možemo okarakterizirati nikako drugačije doli oholim i arogantnim, koji se uopće ne obazire na njihove (kao ni ona biljaka) vrijednosti i njihova prava, na njihovu sposobnost osjećanja i patnje, papa Wojtyla smatra na Bibliji utemeljenim i apsolutno legitimnim.132 Bog je «životinje podložio ljudima». Biblijski tekst (Gen 1,28) «Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji». Radi se o vladanju nad zemljom i svim životinjama, što potvrđuju Knjiga mudrosti (Mud 9,1,2–3) i Psalmist (Ps 8,7-9).133

To je bila Wojtylina vizija «Kulture života» u kojoj se životinje i biljke ne pokazuju u pozitivnom poimanju, u kojoj su degradirani i svedeni isključivo na robove ljudi, na objekte za korištenje i izrabljivanje, koji ne posjeduje nikakve estetske, socijalno komunikativne, emocionalne i kognitivne vrijednosti i nemaju nikakva prava. Poljski papa sa svojim suradničkim stožerom zapanjujuće zaostaje za znanstvenim spoznajama o inteligenciji, snazi i socijalnom životu životinja i biljaka, što je djelomično objašnjivo njegovom nenaklonošću prirodnim znanostima i njegovim čestim pozivanjem na Tomu Akvinskog, ali se time nikako ne može opravdati. Poznato je da je taj srednjovjekovni mislilac koji je vulkane smatrao dimnjacima pakla, te držao da planete pokreću anđeli, životinjama pripisivao samo senzitivnu i vegetativnu dušu koja njihovom smrću nestaje.

Wojtylina etika životinja, biljaka i okoliša servira «tehnokratskom razumu» dobrodošlo biblijsko teološki utemeljeno opravdanje daljnjeg pljačkanja prirode. Ali kako bi papinstvo moglo vjerodostojno i konsekventno propovijedati i provoditi pravu kulturu života, jedan stvarno ekološki obrat od zaglibljelih puteva krupno-kapitalističkog iskorištavanja svih segmenata života koji naš prostorni brod Zemlju sasvim izvjesno guraju u katastrofu, kad ono samo – kao što će još biti pokazano – ima udjela u statusu ”sveposjedujućih” na osobito privilegirani način, povezano s istovrsnim odlučujućim vođama i instancama privreda, država i društava?

Papa Bergoglio, potpuno suglasan s onim što o životinjama kaže službena Crkva, osobito Wojtyla, ograničava se, međutim, na povremene izjave o toj suglasnosti. Možda je to zbog rastućeg broja ekološki zainteresiranih u Crkvi, pa preže od toga da ih vrijeđa daljnjim dugim ekskursima o fatalnom ponašanju službene crkve prema životinjama. Umjesto toga on u svojoj teološkoj antropologiji i pedagogiji pjeva to snažnije i gotovo isključivo pjesmu nad pjesmama o jedinstvenosti čovjeka i njegovoj prevlasti nad svim stvorenjima. U njegovoj antropologiji i pedagogiji priroda, životinje i biljke predstavljene su kao sustavno ili strukturalno jedva relevantne ili čak nerelevantne.

Na brojnim mjestima u svojim radovima on primjerice mašta o potrebi odgajanje čovjeka za fino opažanje ljepote. Tu nam se odmah nameće upućivanje na ljepotu prirode, ali papa poznaje i naglašava uvijek samo «ljepotu evanđelja, služenja, vjerovanja, sve do ”ljepote Boga”». Samog Isusa «dobrog pastira» on bi najradije opisao kao «lijepog pastira». Papa zamišlja neku «teologiju ljepote» priključenu odgovarajućim izjavama velikog Augustina na isteku antike.134

Usprkos svim vanjskim razlikama ovdje opet prepoznajemo jedan aspekt duboke suglasnosti između Ratzingera i pape Bergoglia. Ratzinger također smatra Augustina mjerodavnim teologom. Mjerodavnog za Ratzingera i Bergoglia i u odvraćanju od prirode odnosno ravnodušnog prema njoj. Crkveni otac Augustin koji je tako utjecao na povijest teologije i ideološki razvoj Crkve bio je upozorio: «Ljudi odlaze i dive se planinskim vrhuncima, moćnim morskim valovima, širokim rijekama, cirkulaciji oceana, kruženju zvijezda i pritom zaboravljaju sebe». On je upamćen i po poznatoj povijesno bremenitoj ali kobnoj tvrdnji: «Žudim samo upoznati Boga i dušu, ništa drugo».135 Da su se ljudi više divili onim, po Augustinu gledanja nevrijednim planinskim vrhuncima, moćnim morskim valovima itd., dakle prirodi u njenoj cjelovitosti, u njenim ciklusima i njenim promjenama, njenoj finoći i profinjenoj strukturi, više se udubljivali u nju, onda ne bi uopće došlo do onog sve grubljeg i surovijeg – upravo neekološkog – omalovažavanja svih bića i svih prirodnih stvari. To nepoštovanje značajno je pridonijelo, osobito u novo doba, mogućnosti nastupanja, bez većeg otpora, vladavine totalne industrijalizacije i tehnokracije, a istovremeno sve veće opustjelosti vanjskog svijeta i ljudske nutrine. Taj, kako se čini, danas gotovo nezaustavljiv posmrtni marš našeg okruženja, odavno je započeo.

Papa Bergoglio preuzeo je od crkvenog oca Augustina kojeg je tako cijenio i mit o odsutnosti osjećaja i razuma kod životinja i biljaka, poradi čega više nije vidio nikakva razloga da se na njih obazire u svom konceptu «teologije ljepote». Ipak je crkveni otac u svom djelu «O državi Božjoj» samopouzdano proklamirao: «Kad čitamo: ”Ne ubij”, ne smatramo da se to odnosi na grmlje jer ono nema osjećaja, a niti na nerazumna bića, bilo da lete, plivaju, trče ili gmižu jer nam se ona zbog nedostatka razuma koji im nije dan, ne mogu pridružiti. Zato je pravedni poredak Stvoritelja njihov život i njihovu smrt prilagodio našem korištenju». Crkvenom se ocu to može oprostiti – živio je na prijelazu 4. u 5. stoljeće. Ali da papa Franjo u 21. stoljeću ništa ne zna o brojnim i različito nijansiranim osjećajima biljaka i životinja registriranim u rezultatima istraživanja najvažnijih znanstvenih disciplina, odnosno da ih ne uzima kao integralni dio svoje antropologije i pedagogije, dokaz je uskogrudnosti bez premca.

I ne samo to. Izostankom ikakva angažmana za životinje u svojim djelima on sudjeluje u nastavljanju i porastu, u svim epohama za kršćanstvo opterećujuće naslijeđene krivnje za strašnu patnju životinja, za orgije mesožderstva koje uvijek iznova svoj vrhunac postižu svake godinu upravo u vrijeme velikih crkvenih blagdana. Doduše, velike kršćanske Crkve predstavljaju se kao izabrani upravitelji i umanjitelji ljudske patnje i bijede – bar verbalno». Ali bez smrti milijuna «sustvorenja» (kako ih naziva njemački Zakon o zaštiti životinja) koja dobro ispečena okrunjuju blagdanski stol, ovdje se ne može zamisliti ni Božić ni Uskrs. Ciničnu simboličnu snagu ima činjenica da je upravo 25. Prosinca (1865) započeo vijek industrijskog masovnog ubijanja životinja – otvorenjem Union Stock Yardsa – čikaške klaonice».136

Zaista, i to je trijumf kršćanstva koje, osim u u nekoliko, zbog njihova vegetarijanstva još progonjenih malih sekti, kanibalizam nad životinjama nikada nije moglo zaustaviti, a u svojim glavnim strujama čak nije ni htjelo!

Doduše, papa Franjo je, usprkos svom gotovo potpunom fokusiranju na Krista, u međuvremenu ipak primijetio da postoji «ekološki problem», da «se pojačava», «situacija s okolišem se vidno pogoršava», ali ne uviđa da bi sve to moglo biti povezano s našom izrabljivačkom manijom prema životinjskom svijetu. Razlog ekološke krize on vidi u tome «da su tradicionalni energijski resursi na izmaku».137

Na jednom, koliko ja vidim, jedinom mjestu, naime u svojoj papinskoj okružnici Evangelii gaudium on dopušta da «mi kao ljudi nismo samo korisnici, nego i čuvari drugih stvorenja. Kroz našu tjelesnost Bog nas je tako usko povezao sa svijetom koji nas okružuje da je dezertifikacija tla nešto kao bolest za svakog pojedinca i mi možemo izumiranje neke vrste oplakivati kao osakaćenje. Ne dopustimo da na našem putu ostaju znakovi razaranja i smrti koji uništavaju naš život i onaj dolazećih generacija». 138 No, kao što pokazuje posljednja rečenica papa oplakuje štete na ne-ljudskoj prirodi samo zato jer one na kraju opet štete čovjeku.

Ali papa ionako ne drži mnogo do naših prirodnih snaga da svladamo krizu. Jedina doista «revolucionarna» snaga je prema njemu u vjeri, a «izvor» njene «oslobađajuće snage» nije «ideološki već potječe iz njene povezanosti sa svetim. Naša vjera je hijerofantska, ona može u profanom spoznati sveto.»139

Međutim tko misli da u teološkom smislu i priroda pripada profanom, da bi se time papa bar na ovom mjestu njoj, svijetu biljaka i životinja s njihovim pravima, morao približiti, grdno će se prevariti. Umjesto toga papina misao se odmah vraća opet u sferu svetoga. Konačno morali bismo «biti na čisto s time da u jednom životu bez transcendencije stvari mogu postati božanstvima, a božanstva demonima koji svoje tobožnje korisnike na kraju isišu i proždru», 140 čime bi onda ekološka kriza ionako bila dokončana tj. završila bi u totalnom kaosu, apokaliptičnoj svjetskoj katastrofi.

Još gore od ekološke krize i njenih predubokih korijena bila bi «obmana osobe. Antropologija konačno ne može odustati od toga da ljudsku osobu stavi u odnos s onom osobom koja je transcendentna i upravo u toj transcendentnosti konačno objasni čovjeka». Ukoliko «čisti razum, čista znanost, čista umjetnost, čisti oblik državnog uređenja ne mogu same po sebi ovladati ekološkom problematikom, njihova «navodna čistoća» od svake transcendencije, dakle njihova apsolutna autonomija, vodi «na kraju uvijek u nihilizam»141 a time također i u ekološku katastrofu.

U usporedbi s tim apstraktnim govorom teologa Franje čini se normalnim i realnim karakteriziranje Friedricha Engelsa naše uloge ukupnom ustroju prirode. U «Dijalektici prirode» on naglašava da bismo se «na svakom koraku trebali podsjetiti na to da mi ne gospodarimo prirodom, kao što osvajač gospodari tuđim narodom, kao netko tko stoji izvan prirode, već da joj mi pripadamo mesom, krvlju i razumom, da stojimo usred nje i da se naše cijelo vladanje nad njom sastoji u tome da, u prednosti pred svim ostalim stvorenjima, možemo spoznati njihove zakone i ispravno ih primjenjivati.»142 To je u skladu s čuvenom izrekom biologa Juliena Huxleya, utemeljitelja «evolucijskog humanizma», prema kojoj «čovjek evoluira osvještavanjem samoga sebe». Budući da papa toliko priča o svojoj simpatiji prema siromašnima i dopušta si tako raznolike otrcane fraze protiv kapitalizma, morao bi s tim u skladu moći usvojiti i pitanje neomarksističkog filozofa Wolfganga Haricha. Taj je naime pitao «može li društvo kojem je glavni motiv materijalni profit bezuvjetno imati svoje mjesto u jednom homeostatskom svijetu».143

Upravo u vezi s papinim zakazivanjem što se tiče nužnosti podizanja vrijednosti životinja u katoličkoj Crkvi i teologiji, spontano se nameće pitanje: Je li on veliki čovjek? On je sigurno karizmatični svećenik, lovac duša, koji ispunjava čežnje vjernika i onih koji su osjećali nedostatak pažnje, milostivo sve grleći, sve obujmljujući i sve uljepšavajući (kao što je rečeno, pod «sve» misli se uvijek samo na ljude, ne na ostale dijelove stvaranja). No, u usporedbi s doista velikim ličnostima, velikim također u pogledu svog zauzimanja za izvanljudski dio stvaranja, Bergoglio/Franjo je mali broj, beznačajna pojava u povijesti ponašanja čovječanstva prema životinjama i prirodi.

Sjetimo se samo Alberta Schweitzera koji je podigao obzir prema svekolikoj prirodi do kriterija etike koja zaslužuje to ime. «Čovjek je etičan samo ako mu je svet život kao takav, onaj biljaka, životinja i čovjeka … kad se pokorava potrebi da pomaže svem životu kojeg može poduprijeti i usteže se nanijeti štetu ičemu živom … Život kao takav njemu je svet».

Schweitzerova etika nije kao kod Bergoglia/Franje regionalna, provincijalna, parcijalna, djelomična, disciplina skrojena samo za čovjeka, nego za glavni predmet ima najšire i najobuhvatnije shvaćanje života kao univerzalne stvarnosti. «Poštovanje života» kao osnovni princip etike temelji se na činjenici da je sav život, svako živo biće fenomen tajanstvene univerzalne «volje za život». Tko je dodirnut «beskrajnom, nedokučivom, pokretačkom voljom, u kojoj je ukorijenjen sav bitak», taj ima onu «vitalnu kozmičku empatiju» koja mu više ne dopušta ozlijediti ili ubiti ono što je živo, on pokazuje prirodnu spiritualnost koja vlastitu braću i sestre, životinje koje su štafetu života u evoluciji proslijedile nama, ne može više jesti, ne može se njima hraniti. «Etika je beskrajno proširena odgovornost prema svemu što živi». Čovjek bi morao shvatiti sebe kao biće nerazdvojive solidarnosti sa svime što postoji i živi, biće koje o sebi može reći: «Ja sam život koji želi živjeti, usred života koji želi živjeti».144

Schweitzerova etika strahopoštovanja pred životom bila bi prikladan temelj na kojem bi se konačno moglo poraditi na «teologiji prirode». Međutim papa Franjo i njegovi dvorski teolozi miljama su udaljeni od takve teologije, oni je u svom antropocentrički amputiranom viđenju stvarnosti niti ne razumiju. I dok je velika ličnost genijalnog filozofa, teologa, etičara i muzičara Schweitzera svoj teorijski maksimum unijela i u praksu, tako što je kao liječnik u Lambareni (Gabon) samopožrtvovno i nesebično spašavao živote i liječio, papa Franjo I se ograničava na akcijski simbolizam, na simbolične geste koje one mase previše spremne da vjeruju, previše željne da vjeruju, zavode u iluziju kako su te geste već stvarna djela davanja pomoći i ublažavanja nevolje. Glavni glumac Franjo svoju predstavu izvodi bez da se previše trudi, a unatoč tome trijumfira nad masama…

Papa ne može držati korak ni s jednim drugim velikanom, fizičarom Albertom Einsteinom. Unatoč tome što su njegovo vrijeme i snaga bili usmjereni na najvažnije teorijske probleme fizike, Einstein se uvijek iskazivao u razumu, osjećanju i angažmanu za bijedu životinja koju su uzrokovali ljudi, a koja je većinu gospodara Crkve, uključujući pape, ostavljala hladnima. Mesom pretrpani postavljeni stolovi crkvene vrhuške, papa, kardinala, biskupa, prelata itd., prilikom njihovih internih, daleko od očiju laika održavanih proslava, dodatno svjedoče o toj hladnoći. I papa Franjo, kako izvješćuje njegov glavni biograf Englisch, voli da mu serviraju teleće pečenje. Kako visoko iznad te slike koju nam nudi vodeći sloj Crkve stoji genijalni tvorac opće i posebne teorije relativnosti, kad naglašava: «Samo život u službi drugih jest život vrijedan življenja», pri čemu on područje služenja širi na sav život: «Život pojedinca ima smisao samo u službi uljepšavanja i oplemenjivanja života svega živućega. Život je svet, to znači da je on najviša vrijednost o kojoj ovisi svako određivanje vrijednosti». Važno je «posvećivanje nadindividualnog života», dakle života koji nadilazi individualni ego i obuhvaća također životinje i biljke. Samo je tako moguće progresivno produhovljenje čovječanstva. 145

Dok visoki kler obiju konfesija svečanim Hubertovim misama146 posvećuje, prati i odobrava masakr divljih životinja, Einstein osuđuje «uživanje u ubijanju», koje je povezano s lovom, «on pri pomisli na lov osjeća snažno i neposredno gnušanje, dok ja kod mnogih ljudi koji me okružuju …nalazim sasvim suprotnu duševnu reakciju. Znam da ljudi moje vrste ovaj duboki nesklad osjećaju kao tragičan». (za lektora: subjekti u ovom citatu čine se kao da nisu usklađeni, nemam navedenu knjigu i ne znam na koga Einstein misli pod «on») Einstein konstatira utjecaj duhovnog stava prema životinjskom svijetu «također na međusobno ponašanje ljudi».147Kratko i smisleno istaknuo je to filozof Arthur Schopenhauer kojeg je Einstein duboko poštovao: «Onaj tko je okrutan prema životinjama, ne može biti dobar čovjek». 148

Einstein se jednako zauzimao i za vegetarijanski način prehrane: «Ništa neće više podići šanse za preživljavanjem na Zemlji od koraka prema vegetarijanskoj prehrani».149 On međutim nije o tome mislio samo ekonomski i ekološki, već i u smislu da vegetarijanska hrana djeluje produhovljujuće, humanizirajuće: «Već svojim fizičkim djelovanjem na ljudski temperament mogao bi vegetarijanski način života djelovati krajnje pozitivno na sudbinu čovječanstva».150

Einstein je u pravu. Jedenje mesa zamračuje, ogrubljuje, destabilizira unutarnjeg čovjeka, naše najdublje Sebstvo. Kako se, međutim, može stvarnom humanošću, istinskom sučovječnošću i uopće vlastitim usavršavanje upravljati i donekle ih ostvarivati, ako crkva za mase istovremeno zna da se ubija svoju braću i sestre, naime životinje? Nemoguće je doseći više duhovne note svoje osobnosti ako se životinje muči, ranjava, iskorištava, lovi, kolje, u nekom obliku uvijek zlostavlja.

Ali Crkva, to dokazuje i papa Bergoglio koji si je pogrešno nadjenuo ime redovnika ljubitelja životinja Franje Asiškog, čak ne želi ljude podučiti višoj humanosti, spiritualnosti, etici jer bi to moglo dovesti do toga da oni dovedu u pitanje s jedne strane svoje «pastire», a s druge strane svoj status kao poslušnih «ovaca». Ne, Crkva jest i ostaje primarno crkva za mase, i zbog toga im papa neće savjetovati nikakvo odricanje od jedenja mesa jer to konzumiranje upravo konstitutivno pripada definiranju mase. Doduše, s tim aspektom neobuzdane pohlepe za mesom i većina gospodara Crkve postala je dijelom mase!

Ovdje ćemo spomenuti i trećeg velikana, možda najvećeg među njima jer je i on svojom teorijom i praksom jasno pokazao beznačajnost svih o crkvi ovisnih ličnosti i ograničenost njihova antropocentrična pogleda na svijet: Mahatma Gandhi. Einstein je o njemu rekao: «Buduće generacije teško će vjerovati da je jedan čovjek poput njega nekoć u mesu i krvi hodao ovom zemljom».151 Snagom svoje nenasilne, dugogodišnjim zatvorom, udarcima i mučenjima pokrenute pobune protiv britanskog imperija, on ga je primorao na predaju vlasti nad Indijom. On je svojim nesebičnim djelovanjem i patnjom dao drevnom hinduističkom i budističkom principu ahimsa, nenasilja, neubijanja, nepovređivanja ničega što živi, novu sveobasjavajuću svjetlosnu snagu (premda je i on znao da se i najnedužniji, iako relativno minimalno, zadužuju uzimajući biljnu hranu bez koje ne bi mogli živjeti).

Njegovi neuslišani napori na pomirenju hindusa i muslimana, njegovo zauzimanje za izvankastinske staleže, «nedodirljive», i protiv čitave trajno najžešće nepravednosti generiranog kastinskog sustava Indije, njegovo zauzimanje za ravnopravnost žena, za ukinuće dječjih brakova i protiv prostitucije, njegovi nažalost neuspješni pokušaji obnove indijskih seoskih zajednica – pitamo se, kako je taj slabunjavi čovjek sve to i mnogo više mogao stvarati, savladati, nadvladati. On sam vidio je izvor svoje snage u već spomenutoj ahimsa i satjagrah, ljubećeg, odlučnog, hrabrog obuhvaćanja (agrah) radikalne istine (satja) koje se ne usteže donositi nepopularne odluke koje u ekstremnom slučaju mogu dovesti i do smrti.

Poznato je da je Gandhi svoju nepotkupljivu principijelnu čvrstoću platio životom. Ubio ga je jedan zaslijepljeni fanatik. Svojim životom i smrću Gandhi je dokazao jedinstvo teorije i prakse koje je sam ostvario. On nije izgovorio ni jednu riječ koju nije bio potvrdio kroz praksu svog života. Umro je za istinitost svog uvjerenja da «ne može biti pravi čovjek onaj koji ne ljubi sva Božja stvorenja», da su «istina i ljubav zajedno cjelovita samopožrtvovnost».152

Doduše i papa Franjo stalno govori o totalnoj ljubavi i spremnosti na samopožrtvovnost.153 Ali ako bi to trebalo postati više od riječi, morao bi on odmah ukinuti odnosno raspustiti strukture apsolutističke papinske monarhije uključujući totalno korumpiranu kuriju i onu sa svim kapitalističkim klikama i mafijaškim korporacijama kolaborirajuću Vatikansku banku. Time bi doduše riskirao atentat i smrt, što se ne može zahtijevati ni od koga, izuzev od onoga koji stalno, kao papa, govori o tome kako prava ljubav prema Bogu i njegovoj Crkvi mora uzeti u obzir i smrt koja bi morala vrijediti kao najjači dokaz te ljubavi.

Ovime smo opet kod licemjerja pobožnih fraza, velikih riječi koje ne prate djela a kojih su kršćanskom kleru uvijek puna usta. Upravo je to Gandhi javno osudio: «Uvjeren sam da današnja Europa ne ostvaruje Božji duh, odnosno duh kršćanstva, već duh Sotone. A Sotona ima najviše uspjeha tamo gdje nastupa s Božjim imenom na usnama. Europa je danas kršćanska samo imenom. U stvarnosti ona se moli Mamonu: ”Lakše će deva proći kroz ušicu igle nego bogataš ući u kraljevstvo Božje.” To su Kristove riječi. Njegovi tobožnji sljedbenici mjere svoj moralni napredak prema svom materijalnom posjedu».154 Jedan od komentatora ove Gandhijeve izjave još ju je potkrijepio: «To je kršćanski obilježen kulturni krug koji je svijet doveo na rub samouništenja».155

Doduše papa se doista trudio oko svoje «teologije siromaštva» koja se trebala suprotstaviti utisku da Crkva služi Mamonu, ali vidjet ćemo u poglavlju posvećenom toj teologiji da i u toj točci frazeologija ima prevlast nad činjeničnim stanjem.

  1. Kako papa vidi Crkvu

Njegova ekleziologija

,

Katolici su valjani ljudi. Božje očinstvo, ono pâpe kao njegova predstavnika na zemlji i njihovo vlastito djeteštvo u odnosu prema tom najvišem očinskom autoritetu, većini katolika toliko je utisnuto u psihu i mozak da oni nikada ne bi učinili stvari koje se tiču vjere, religije i Crkve bez dopuštenja, odluke, dekreta, jednom riječju bez blagoslova odozgo, to znači konkretno papina blagoslova. Pa ako netko od njih nekad i prekorači čvrsto stegnutu vatikansku užad, imat će, ponekad i doživotno nečistu savjest. Ni u kom slučaju nisu svi katolici neprijatelji napretka, protivnici uklanjanja brojnih katastrofalnih situacija u Crkvi, mnogi bi čak bili za radikalne reforme u njoj, gotovo za unutarcrkvenu revoluciju da bi se zlo sasjeklo u korijenu, sve to pod jednim uvjetom: Papa mora biti uključen, u najmanju ruku mora dati suglasnost, mora dati zeleno svjetlo za svaku važnu akciju.

Svatko objektivan zna: Nijedan papa neće to učiniti. Ali katolici imaju neuništivu snagu, nadati se preko svakog nadanja. A kako ne vide da papa u vezi s provođenjem pravih reformi išta čini, oni i u najmanjoj naznaci u nekom papinu govoru ili u njegovoj najnedužnijoj gesti vide početak, vide prvi korak, tiho pokretanje reforme «koja će pokrenuti svijet».

To se ne događa samo jednostavnim katolicima. Novinari i papini biografi također podliježu toj iluziji. Jedan od njih je Andreas Englisch, autor bestselera «Franjo – Znakovi nade». On bi naravno želio konačno vidjeti reforme, a kako one izostaju, on ih konstruira. To čini vrlo lukavo. Pronašao je primjerice jednu radikalnu suprotnost između Franje i njegova prethodnika, pape Ratzingera. Ah, što govorim «radikalne», za gospodina Englischa je ta suprotnost upravo revolucionarna. Zbog toga podnaslov njegove knjige glasi: «Od baštine Benedikta XVI do revolucije u Vatikanu».

Papin biograf Englisch jako se ljuti već i na one koji u Bergoglijevu pontifikatu vide samo nastavak vladavine Benedikta XVI. «… mnogi kardinali i biskupi povjerovali su da će papa Franjo samo nastaviti putem kojim je bio krenuo papa Benedikt XVI. Franjo doduše djeluje pomalo ekscentrično sa svojom mušicom da se stalno zauzima za siromašne, ali uglavnom su Benedikt XVI i Franjo vrlo slični… Njegovi prvi vlastiti radovi, smatraju mnogi teolozi, bili su vrlo bliski njegovu prethodniku. Ali daleko do toga: objavljivanjem konstitucije ”Evangeli Gaudium” Ratzingerova epoha napokon je završena. Započelo je novo doba».156

Uz najbolju volju: u ovoj «konstituciji» novoga pape nigdje se ne može utvrditi nekakva radikalnija, čak revolucionarnija suprotnost Ratzingerovim uvjerenjima i pismenim radovima. Želja omiljelog Bergoglieva biografa, otac je te misli!

«Novo doba» koje je došlo s papom Franjom, njegov biograf Englisch vidi priije svega u tome što ovaj papa želi prenijeti evanđelje svim ljudima, dok se teoretičar Benedikt bavio apstraktnom teologijom, analizirao vjeru u svih pravcima i u osnovi zastupao izvjesni «elitizam» prema čijoj će teološkoj predodžbi biti spašen, odnosno mogao bi biti spašen samo mali dio čovječanstva. Kod Benedikta se «radi o konceptu, onom svjetla vjere, o apstraktnoj ideji. Franjo se naprotiv obraća … neposredno ljudima. Ne radi se o konceptu, njemu se radi o problemu ljudi».157

Ako bi to trebala biti «revolucionarna» novina koja je započela s papom Franjom, onda se s njom ne može daleko. Papa Ratzinger htio je sa svojom, u knjigama i enciklikama širenom teologijom doprijeti osobito do obrazovanih odnosno poluobrazovanih ljudi našeg vremena. To je ispravno. Papa Franjo bavi se više jednostavnim ljudima, prije svega siromasima u duhu, ne «u mesu». I to je u redu. Ali ako trubadur novoga pape sve to hvali kao radikalnu suprotnost Ratzingerovu konceptu, kao revolucionarni prodor novoga doba u povijesti papinstva, onda će njega slijediti i mnogi ljudi obuzeti Bergoglijevim entuzijazmom, onda je on minimalnim pomakom akcenta, jednim malim premještanjem težišta, kao što se događalo u svim stoljećima u dušobrižničkoj praksi Crkve, pretjerao.

Utvrdimo: Crkvena strategija pridobivanja ljudi, do čega je obojici papa bilo jako stalo, kod njih dvojice nešto se malo razlikuje ali u sadržajnoj suštini njihova učenja i propovijedanja nema razlike.

Štoviše u pogledu analize vjere nema razlike među njima. Ako Ratzinger tvrdi da postoji izvjesna pat pozicija između vjere i nevjere, da ni vjera niti nevjera same po sebi sigurno ne bi mogle biti, da posljednja posvuda prati prvu kao neugodan gost, onda je Franjo u svojoj prvoj okružnici u principu tvrdio slično: «Vjera uvijek sadrži jedan aspekt križa, izvjesno neshvaćanje koje ipak ne narušava unutarnju suglasnost. Ima stvari koje razumijemo i cijenimo samo tom unutarnjom privolom, … onostranom jasnoćom kojom možemo shvatiti njene osnove i argumente».158 Franjo je to izrekao doduše malo skromnije i nebuloznije ali je u stvari upravo to ono što misli Ratzinger.

I u onome što je obojici papa najvažnije, Crkvi, oni su suglasni bez ostatka. Svatko tko donekle poznaje Ratzingerove radove159, složit će se sa mnom da upravo citirana Franjina izjava izražava ujedno i najdublje uvjerenje njegova prethodnika (premda se obojica varaju ili govore neistinu u odnosu na Isusovo utemeljenje Crkve): «Isus je osnovao Crkvu i učvrstio nas u temelju Crkve … ”naše svete Majke, hijerarhijske Crkve”, tako ju je rado nazivao sveti Ignacije…ova formulacija ukazuje na tri međusobno usko povezana aspekta: svetost, plodnost i disciplinu. Mi smo rođeni za svetost u jednom svetom tijelu – tijelu naše svete Majke Crkve. Jesmo li prema našem pozivu ”sveti i bez mane pred njom” i hoće li naš apostolat biti plodan, ovisi o tome kako smo disciplinirano ugrađeni u to tijelo. Crkva je sveta … Ona neprekidno nastavlja Kristovu prisutnost … mi se premalo radujemo toj svetosti koja nas s našom Crkvom izmiruje jer sam Bog u njoj pohađa svoje tijelo… Crkva je Majka, ona rađa djecu snagom njoj povjerenih dobara vjere (depositium fidei). Ona je ”zaštitnica Radosne vijesti” koju treba propovijedati. Obećanje novoga saveza s Isusom Kristom, propovijedanje Gospodina i apostola, riječ života, izvori Božje milosti i dobrote, put spasenja: sve je to povjereno Crkvi i tvori sadržaj njena naviještanja koje Crkva čuva kao živo i dragocjeno blago, ne da bi ga čuvala skrivenog, već da bi ga priopćavala…, to znači da bi rađala, da bi poklanjala život. I ona je rađala svoju djecu u nepokolebivoj odanosti svom zaručniku … Ljubimo tajnu plodnosti Crkve kao što ljubimo tajnu djevice i majke Marije … Naša ljubav prema Crkvi je ljubav prema jednom tijelu u koje smo uključeni, a to iziskuje disciplinu».160

Papa Franjo osuđuje «nedostatnu disciplinu u svećeničkom životu». Taj manjak discipline kod svećenika može se, prema papi, sastojati i u tome da on ne razumije ili ne prihvaća «da nalog koji nam je povjeren, evangelizacija, nije nikada osobni i izdvojeni čin pojedinca već jedan duboko crkveni čin … akt Crkve. Njegov je čin institucionalnim odnosima, ali i nevidljivim vezama i skrivenim korijenima zakona milosrđa, tijesno povezan s naviještanjem vjere čitave Crkve. To pretpostavlja da on ne djeluje temeljem jednog poslanja koje pripisuje samom sebi ili nekog osobnog poticaja, nego u povezanosti s poslanjem Crkve i u njeno ime. … U tom pogledu naša disciplina potječe iz činjenice da ni jedan navjestitelj evanđelja nije apsolutni gospodar svoga vjerskog naviještanja kako bi o njemu mogao odlučivati prema svojim vlastitim mjerilima i nazoru. On to naprotiv mora činiti u zajedništvu s Crkvom i njenim pastirima. Naš pristanak uz carstvo ne može ostati apstraktan i bestjelesan, nego se očituje konkretno vidljivim stupanjem u zajedništvo vjernika; to zajedništvo je Crkva, vidljivi sakrament spasenja … i vidljivi znak susreta s Bogom. … Naš pristanak uz carstvo mora se skupiti na strani Krista koji je umro na križu, odakle je rođena njegova zaručnica, plodna majka jednog discipliniranog tijela koje ona hrani sakramentima. ”Postoji dakle uska povezanost između Krista, Crkve i evangelizacije. U ovom dobu Crkva ima zadaću evangelizirati. Ova zadaće ne može se provesti bez nje, još manje u opreci s njom”. …”Apsurdno je” kad netko tvrdi ”da ljubi Krista ali bez Crkve; da je poslušan Kristu, ali ne Crkvi; da je s Kristom ali izvan Crkve”».161

Čitateljice, čitatelju, oprostite mi zbog ovog, u dva prethodna odlomka citiranog predugog i ubitačnog teksta iz usta pape. Ali taj tekst predstavlja u suštini čitav crkveni koncept i program vladanja Franje I, i vidi se bez imalo teškoća da je taj hvalospjev Crkvi kao Kristovoj zaručnici, Majci vjernika itd., bez i najmanjeg odbitka je i nauk Crkve, a isto tako potpuno odgovara uvjerenje «čuvara vjere par excellence» Josepha Ratzingera.

Upravo o onome čemu se nadaju mnogi pripadnici Crkve i u što, vidi se, vjeruje papin biograf Englisch, naime posebice o promjeni kursa u odnosu na ekskluzivnu jedinstvenost Katoličke crkve i slijedom toga stroge autoritarne crkvene discipline, ne može biti govora.

Nije li Ratzinger u svojoj najvišoj funkciji kao šef vatikanske Kongregacije za nauk vjere, dakle još prije nego li je postao papom, uz najviši blagoslov tada još vladajućeg Ivana Pavla II, objavio službeni crkveni spis «Dominus Jesus», u kojem svim nerimokatoličkim zajednicama osporava da su «crkve u pravom smislu» jer one «nisu očuvale važeći episkopat i izvornu i cjelovitu stvarnost euharistijskih misterija», a papa Franjo još pooštrava to objašnjenje s gore citiranim odredbama da se ništa, ali baš ništa ne smije događati na području religioznog bez «zajedništva s Crkvom i njenim pastirima», bez «institucionalnog povezivanja» s Rimom, bez «povezanosti s poslanjem Crkve», bez «njena imena i naloga».

Obojica papa, Ratzinger kao i Bergoglio su apsolutni tvrdolinijaši kad se radi o «isticanju jedinstvenost i univerzalnosti spasa Isusa Krista i Crkve»162 U toj izvanredno važnoj točci su ovo dvoje nejednake braće u vjeri, jedan prije zbog hladne uljudnosti, drugi zbog srcegrijuće ljubaznosti, odjednom pustivši da padnu sve maske, goropadni, netolerantni fanatik i ledeni dogmatik! Kod ove središnje točke radi se konačno o uspostavi monopola u čitavom području religijskog i tu službena Crkva još nikada nije dopustila djelovanje milosti ili spremnosti na dijalog. To dokazuje povijest inkvizicije, spaljivanje heretika i šizmatika.

Usprkos tome fanovi Franje I neće tek tako primiti tvrdnju o njegovoj netolerantnosti.

Dakle, molim konkretno! Primjerice, slučaj gospođe dr.Marthe Heizer. Ona je voditeljica platforme WSK («Wir sind Kirche» – «Mi smo Crkva») u Austriji. Zbog činjenice da mnoge župe više nemaju svećenika, da mnoge zajednice ostaju bez euharistijskog slavlja, ta vjerna katolkinja osjetila se potaknutom da sama održi takva slavlja! Konzekvenca: bila je ekskomunicirana i papa Franjo nije spreman ukinuti tu crkvenu kaznu. Zašto? Ona nema legitimnost, nema ovlaštenje gospodara Crkve, napose ne njega koji je u takvima slučajevima posljednja odlučujuća instanca.

Papa koji u svojim radovima stalno koristi biblijske citate, slijep je i gluh kad se jedan biblijski tekst okreće protiv njega. On bi, naime, morao poznavati mjesto 18,19 u Matejevu evanđelju koje mu je predbacio dr.Haas u austrijskom časopisu Kirche In (KI): »Isus je kršćanskim zajednicama obećao (Mt. 18,19): ”Ako dvoje od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski”. ”Dvoje od vas”, ne više i ne manje, znači, svejedno da li muškarac ili žena, posvećen ili ne, dakle svatko kršten. I sada to ”dvoje” zamole za pretvorbu kruha i vina. Time bi euharistijsko slavlje bilo potpuno valjano i bez svećenika jer zbog čega Bog ne bi ispunio tu molbu? … Mt 18,19 je dio perikope Mt 18, 15-20. U njoj se Isus bavi zajednicom; on joj pokazuje put postupanja s grešnicima (15-17), on zajednici daje vlast vezanja i razrješenja (18), on se zajednici objavljuje kao posrednik i zagovornik (19) i obećava ”gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima” (20). Nerazjašnjivo je, zašto argumentacija … Mt 18,19) ne može biti primijenjena na ”euharistiju bez svećenika”».163

No, papa i njegovi činovnički vazali neće to učiniti. Bilo bi to «oduzimanje službe» kleru, bankrot posla visokih oficijelnih posrednika između zemlje i neba, između vjernika ovdje dolje i Boga tamo gore s dušama. Još je papa Pavao VI u svojoj «Svećeničkoj enciklici» svećenika službeno uzdigao u više biće: On je doduše manje od Boga, ali je više od običnog vjernika i zbog toga ovlašten igrati ulogu posrednika. Tog papu, još čuvenijeg zbog njegove netolerantne «Enciklike protiv pilule» Franjo je nedavno proglasio blaženim! Proglašenje svetim sigurno slijedi. Divljenja je vrijedno kako si pape dodaju lopte! Najvažnija stvar, njihov monopol u stvarima religije, zadržan je.

Sirotoj gospođi Heizer sve to ne pomaže. Crkva udomaćuje mnoge kukavice. Samo unutar platforme «Mi smo Crkva» zauzima se jedan dio «reformatora» da je svrgnu. «To je ravno drugoj ekskomunikaciji», kaže gospođa Heizer. Kao što je gore nadalje rečeno, većina katolika ne osjeća se dobro, ne može živjeti bez povezanosti s hijerarhijom i čak ako ne osjeća jedinstvo sa «svetim» ocem u Rimu koji neograničeno vlada, a ipak je tako «dobar».

No, postoji i nekoliko glasova za gospođu Heizer objavljenih u tiskanim medijima. U jednima se kaže: «Jedina mogućnost da se u oholosti i samouvjerenosti otvrdnula i okorjela hijerarhija Crkve preobrati, može se isključivo i jedino postići sredstvom gospođe Heizer: jednostavno slaviti euharistiju, jednostavno davati sakramente … bez ekskomunikacija, bez suspenzija, nikakvo crkveno izopćenje ne smije im nešto značiti. Kaznene mjere bile su uvijek instrument vladanja čovjeka nad čovjekom. Legitimitetu gospodara Crkve one više nisu potrebne».164

Ledena hladnoća pape Bergoglia u slučaju gospođe Heizer nije nikakva slučajna nesmotrenost. Pomislimo na oko dvjesto žena koje su se borile i borile za punu ravnopravnost u Crkvi i bile ekskomunicirane jer su u očima gospodara Crkve posjedovale neoprostivu «besramnost» u tu ravnopravnost ubrojiti i pravo na žensko svećenstvo, pravo da budu posvećene kao svećenice. Tu se hijerarhija, svejedno da li s Wojtylom, Ratzingerom ili Bergogliem na vrhu, osjetila napadnutom u samo srce svoje muške prednosti, budući da se ona još od uklanjanja ženskih apostola iz vrha vodstva rane Crkve prije 2000 godina, do današnjeg dana vodi devizom: Moć u Crkvi imaju samo muškarci, crkvena vlast mora biti muška, patrijarhatska, ne matrijarhatska.

Zapazite: Kod žena koje bi htjele biti pomazane kao svećenice, radi se o duboko religioznim, Crkvi odanim ljudima. I to je njihova dilema kojom smo se uvodno bavili u ovom poglavlju. Mnoge od njih pate zbog te ekskomunikacije, ne mogu biti potpuno sretne ako vrhovni poglavar u Vatikanu svečano i u svim oblicima ne dokine tu kaznu. One hoće ostati u Crkvi, žele joj služiti svim srcem, mogle bi ukloniti nedostatak svećenika zbog kojeg pate tolike župne zajednice. Ali poglavar u Rimu od kojega su upravo nakon Bergoglijeva papinskog izbora, bile toliko očekivale, ostaje neumoljiv, ne odstupa ni centimetra od rigoroznih normi dvojice svojih neposrednih prethodnika u odnosu na zabranu svećeničkog pomazanja žena.

Daljnji aspekt te dileme, u ranim godinama ulivene odanosti Crkvi, tog u glavu utuvljenog uvjerenja da je samo ova Crkva prava i da bez nje čovjek ne može postići spasenje, je obeshrabrenost tih žena, strah da osnuju vlastitu crkvu, da ostave iza sebe sav taj hibridno arogantni hijerarhijski aparat, shvativši da je nevažan. Umjesto toga nadaju se i one – kao i mnogi reformirani katolici – protivno svakoj nadi, da će papa jednom ipak uvidjeti, ukinuti crkveno izopćenje i odobriti žensko svećenstvo.

Pritom ne nedostaje vizija: Katolička crkva žena, sa ženama na vrhu, demokratski izabranim da budu pomoćnice, ne gospodarice svim pripadnicima svoje crkve. Jedna crkva kojoj će s vremenom pripadati sve katoličke žene jer su one u staroj crkvi uvijek bile samo druga kategorija i to su nepoštovanje, prezir, šikaniranje od strane klera, konačno potpuno prozrele. Ostvarenje te vizije značilo bi rušenje nedemokratske, hijerarhijske crkve muškaraca u kojoj su žene paradoksalno uvijek činile većinu. Njihovo kolektivno povlaćenje značilo bi praktično kraj moći klerika.

Ali ostanimo pri tužnoj realnosti. Činjenica je da čitav niz žena koje su papa Bergoglio i njegovi prethodnici zbog primanja biskupskog pomazanja od jednog otpadničkog ali valjano posvećenog katoličkog biskupa, odnosno od njega posvećene biskupinje, ekskomunicirali, zbog toga pati, teško pati. Već samo ta činjenica bila bi čovjeku kojem se kao ni jednom drugom u našoj neposrednoj prošlosti, pripisuje beskrajna dobrota, dovoljan razlog da se sažali nad tim ženama, da anulira njihovu ekskomunikaciju. Papa, međutim, ne pokazuje ni najmanji znak sućuti prema tim ženama.

S obzirom na to pokazuju se mnoge izjave Franje I kao čisto licemjerje. Za Boga, za Krista i njegovu Crkvu, kaže primjerice papa, «pozivam svakog kršćanina, svejedno na kom mjestu i na kom se položaju nalazi … Nema razloga zbog kojeg bi netko mogao misliti da taj poziv ne vrijedi za njega jer nitko nije isključen iz radosti koju nam donosi Gospodin … Radost iz evanđelja je za sav narod, ona ne smije nikoga isključivati».165 Tja, ni spomenute žene! One su dirnule najvažniju privilegiju muškog svijeta u Katoličkoj crkvi: njihovu samovlast u njoj. U vezi s tim ni novi papa nema pardona.

Kao što je rečeno, lijepe, njegovim negativnim postupcima proturječne riječi, papa izražava uvijek s velikim patosom kojim zavarava javnost i to kako u svojim spisima tako i u propovijedima. Tu često doista ne radi iznimke, on eksplicitno ne isključuje nikoga iz zajedništva s Bogom, Kristom i Crkvom. Djeluje upravo u svojoj najdražoj ulozi kao populist i misionar koji želi uhvatiti sve duše za Crkvu. Mudro ne spominje sva službena crkvena ograničenja s kojima se inače u potpunosti identificira: «U Crkvi je sadržana sva povijest svijeta», kaže primjerice i taj je križ simbol za «nadu … milosrđe i pokajanje … Crkvom odzvanja glas Gospodina koji govori preko svojih proroka: Ne plaši se jer ja sam te oslobodio … i opet ću te osloboditi … Gospodi, Bog tvoj, onaj je koji s tobom govori! On te neće napustiti i neće dati da propadneš … Ne plaši se i nemoj me odbiti».166 U svjetskoj zajednici Crkve nalaze se svi: Španjolac i Indios, misionar i konkvistador».167 Crkva je uvijek lakše opraštala konkvistadorima koji su jedan značajan dio opljačkanog blaga Južne Amerike predavali papi, nego hereticima, šizmaticima, disidentima svih vrsta koji su predstavljali opasnost za monopol njena jedina autoriteta u stvarima vjere i morala.

Papa se može lijepo razmetati jednakošću muškaraca i žena u Crkvi sve dok žene iz toga ne izvedu praktične zahtjeve. «Naš identitet kao muškaraca i žena vjere», oduševljava se papa, «počiva na pripadanju jednom tijelu s ne na tvrdnji naše izolirane samosvijesti. Krštenje znači pripadnost institucionalnoj Crkvi. Biću je potrebna pripadnost».168 To znači da se moramo krstiti kako bismo pripadali. Ali u odnosu prema ženama, krštenje nije dostatno, sve crkvene privilegije ograničene su na muškarce. U vezi s tim oni su u očima hijerarhije jednakiji! Kad se žene pozivaju na zdrav ljudski razum koji ekskluzivne privilegije za muškarce prepoznaje kao proturječnost papinoj tvrdnji o jednakosti muškaraca i žena, onda su one već postale žrtvama krivovjerja. U jednoj takvoj situaciji pustio je Franjo da padnu sve maske tolerancije i dobrote i osorno je i nepopustljivo objasnio: «Najgore što se čovjeku može dogoditi jest da se prepusti ”lutanjima” razuma. Takav čovjek je intelektualni ignorant».169 «Razum djeluje razarajuće ako mu se prepustimo».170 «U životu bez transcendencije» će «stvari», također i um, razum, «postati božanstva, a božanstva demoni koji svog tobožnjeg korisnika na kraju isišu i proždru»,171čuli smo od pape.

Kad teolozi kažu «transcendencija» oni pri tom ne misle na transcendenciju filozofa koja može značiti obilje mogućnosti nadmašivanja osjetilno opažajne realnosti, neko kratko i jezgrovito ali ipak prikriveno: Boga, kod katoličkih teologa još uže: Boga Crkve, a kod Bergoglia/Franje u ovom kontekstu još suženije: Boga, Krista i Crkvu. Žene su dakle «bez transcendencije», znači bez Boga, Krista i Crkve ako se pouzdaju u svoj zdravi ljudski razum, ako pozivaju na njega tražeći jednaka prava u Crkvi!

Gotovo na svakoj stranici svojih publikacija papa pretjerano hvali i veliča veličinu, uzvišenost i svetost Crkve. Crkva je ipak ženska, ona je žena, «zaručnica Gospodina» Isusa172, «njegova sveta i čista zaručnica»,173 kako to papi nije bilo teško potvrditi! To bi za njega morao biti dovoljan razlog da prema uzoru Crkve kao žene, kao «rađajuće Majke» stalno nove djece vjere,174 kao «Kristove zaručnice» da njeguje poštovanje prema svim ženama i ne uskraćuje im nikakva prava u toj Crkvi. Žene bi doista mogle, djelujući kao svećenice, probuditi vjeru i ljubav u mnogim ljudima, kao što je to bio slučaj u mnogim poganskim religijama.

U stvarnosti ni taj argument ne uvjerava crkvene poglavare, osobiti ne papu. Gospodin Isus je važniji i njoj kao zaručnici, ipak nadređen, nadvisuje je u svetosti i čistoći. Stoga romantično zaneseni minesenger «neokaljane» Crkve, Franjo, može iznenada u neprekidnu bujicu svojih hvalospjeva toj instituciji ubaciti bombu, da je «bludnica», «kreposna bludnica» naravno, «casta meretrix».175

Umjetno djelo, kreposna bludnica, biti bludnica, a istovremeno biti kreposna nije do sada doduše uspjelo ni jednoj ženi, možda u mašti, ali žena Crkva učinila je to; to je, kaže Franjo «misterij njene svetosti»,176 Racionalist se ne protivi misteriji, on bi trebao u nju vjerovati.

Mi se ipak želimo držati jednostavne logike i slijedeći nju imamo alternativu: ili kreposna ili bludnica. Oboje u jednoj osobi ne ide! Ako papa Franjo usprkos tome inzistira na Crkvi kao «kreposnoj bludnici» onda to čini možda stoga što se u rijetkim momentima radikalne iskrenosti priznaje da je Crkva u svim epohama svoje povijesti, ali najkasnije od 4. stoljeća, od cara Konstantina, kao bludnica bila uvijek u službi moćnika i gospodara ovoga svijeta, da se uvijek i uvijek iznova «uvlačila u postelju najsposobnijih» (K.H.Deschner). Prilagodba pod svaku cijenu, bez osvrtanja na moral, bila je njena najviša deviza, ako se radilo o vlastitu preživljavanju u brutalnim diktaturama ili se od partnerstva s njima mogla očekivati korist. Dugogodišnji korespondent WDR-a i NDR-a u Rimu, Hansjakob Stehle izvrsno je okarakterizirao tu bludničku strategiju Crkve vezano uz 20.stoljeće: Pape su tražili pred «masonima i slobodnim misliocima … utočište kod fašista, u odnosu na boljševike nacisti su im se činili privremeno kao manje zlo, napokon su se oslonili na kršćanske, pomirili se s liberalnim i socijalističkim demokratima, sa židovstvom i kremiranjem. Teološko primirje s ortodoksnima i protestantima, dijalog s vladajućim marksistima i blago divljenje islamskoj, budističkoj i hinduističkoj spiritualnosti – sve su to bile samo posljedice novih, a ipak starih tendencija k univerzalnom zagrljaju svijeta».177 Pape su znali iskoristiti svaki obrat velike svjetske politike: «Rusku pošast gladi, njemačku rapalsku politiku, Hitlerov antikomunizam, Staljinove pobjede i poraze, hladni rat i politiku popuštanja od Kennedyja do Forda, od Adenauerovih moskovskih putovanja do Brandtova klečanja u Varšavi».178 Stehle također spominje da je vatikanskog glasnogovornika i dugogodišnjeg antikomunističkog uvodničara

L’Osservatore Romana, profesora Frederica Alessandrinija upitao, «bi li Sveta Stolica koja je …dvadesetih godina preko Eugenia Pacellija dugo vremena pregovarala sa Sovjetima, zatim sklopila konkordate s Mussolinijem i Hitlerom, bila sklopila sporazum i sa Staljinom da je on bio na to spreman. Alessandrini je odgovorio: ”Vjerujem da bi. Ne zaboravite da je Sveta Stolica najzad bila zadovoljna i ugovorom s Francuskom revolucijom!”».179

Jasno je da uz tako enormnu sposobnost prilagođavanja u službi održavanja centralne papinske vlasti nad svim pojavama crkvenog, konačno i čitavog religioznog života u svim državama svijeta, moral mora biti zanemaren.

Papa Franjo se u tom smislu također dokazao kao vjerni odraz Crkve. U odnosima sa svojedobno argentinskim vojnim vlastima, ponašao se, s desnog krila peronizma pristigao Bergoglio, «tipično crkveno», on se s gotovo zmijskom jezuitskom lukavošću oplovio sve hridine ove diktature koja se zvjerski ophodila s ljudskim životom, ne izgubivši pritom nikada iz vida nadređeni cilj, osigurati egzistenciju Crkve. Ima doduše glasova koji tvrde da je on izgradio tajnu mrežu kako bi progonjene zaštitio od vojnih vlasti, odnosno oslobodio ih iz njihovih kandži.

Vratimo se još jednom Crkvi kao «kreposnoj bludnici». Franjo očito ne zna kakvo je kukavičje jaje ovdje stavio u gnijezdo Kristu kojeg je toliko uzvisivao. Jer ako je Crkva bludnica, a istovremeno i «Kristova zaručnica», onda je on zaručnik jedne bludnice! Franjo I koji je sirotog Isusa iz Nazareta kao prirodnog, ne kao možda posvojenog Božjeg sina i druge osobe Božjeg Trojstva, opskrbio i veličao sa svim titulama vrhovne vlasti istoga, sasvim u smislu crkvene dogmatike, učinio ga najvećim u čitavoj svjetskoj povijesti, uzdigao ga dakle do neba, ponizivši ga istovremeno na najsramotniji, najpogrdniji, najskandalozniji način, učinivši tog Krista zaručnikom bludnice, mega bludnice, ako uzmemo u obzir svu ljepljivu sluz beskarakternih prilagođavanja Crkve svim povijesnim zločinačkim sustavima posljednjih dviju tisuća godina. Papa je kao samozvani Kristov predstavnik na zemlji, ovoga srušio s pijedestala na takav način da to nije mogao gore učiniti ni jedan od fanatičnih neprijatelja kršćanstva

Slikovito govoreći, to je kao kad bi neki vrlo ugledan princ došao u Crkvu na svadbenu ceremoniju da oženi netaknutu djevicu i u posljednjem trenutku, već pred oltarom bio iznenađen viješću da obožavana već dugo nije djevica. Bolno! Papa nije o tome razmislio kad je, koliko ja vidim, u svojim spisima jedan jedini put Crkvu označio kao bludnicu. Tu je jednom istinski radikalan, a već blamira sebe i svoju Crkvu do srži!

Ipak, tko će uopće primijetiti tu blamažu odnosno sve te proturječnosti u papinu razmišljanju? Siromašni ovoga svijeta sigurno neće, oni imaju drugih problema. Zbog tog razloga papa također voli siromašne, pripremio je svoju «teologiju siromaštva» koja ne samo da siromašnima daje prioritet u Crkvi, nego hvali i njihovo «siromaštvo u duhu». Kao što je već rečeno, papa vidi taj prioritet već u Isusovu učenju: «Zato će obilje vremena i obilje Božje objave biti naviješteno upravo onima koji su, gledano čisto ljudski, pokazivali malo obilja: jednostavnim ljudima, takvima koji ponizno vrše zapovijedi (Iv 14,21), siromašnim ribarima (Mt 5,3) … Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro Oče, jer je takva bila volja tvoja … (Lk 10,21-23)».180

«Jasan znak autentičnosti karizmatika», kaže papa, «njegova je crkvenost, njegova sposobnost da se skladno uklopi u život svetog Božjeg naroda na dobrobit svih».181 «Siromašnima u duhu» to doista bolje uspijeva nego intelektualcima koji «lakše» usvajaju neograničene težnje autonomiji modernog doba jer su «izgubili uporište – uporište u transcendentnom», zbog čega su «često iskorijenjeni i nezaštićeni». Posljedica je često preosjetljiva «impulzivnost», «prekomjerna originalnost». Intelektualac koji je izgubio transcendentnost udaljuje se od «korijena svog identiteta», osjeća se «rascijepljen», «odijeljen od samoga sebe», brka «vlastitu čežnju za zovom transcendentnog s potrebom za imanentnim posredovanjima koja su i sama iskorijenjena.»182

Zbog toga se u intelektualnim odnosno obrazovanim krugovima proširio jedan «novi nihilizam» koji u globaliziranom, o «totalnoj internacionalizaciji kapitala i medija» ovisnom generaliziranju svih «osobitosti», također i onih religije i kulture, «urušenih i ignoriranih», prepušta ih «nemarnosti» u odnosu na «sociopolitičke obveze i stvarno sudjelovanje u lokalnoj kulturi i tradicijskim vrijednostima».183

Dok masa kao i narodna religioznost razmišlja radije mistično slikovito, mnogima koji razmišljaju racionalno nedostaje simbol i njegova snaga. Jer «to je pravo simbolično ispunjenje: ispunjenje čežnje za onim Jednim koje ne možemo objasniti, ali koje smo vidjeli jer smo mu dopustili da nas pronađe …A simbol, kako je poznato stvara kulturu». Još preciznije: Središnji simbol Crkve je «jedna istina shvaćena ne kao svemoćna, nego kao razapeta …koja izrasta iz svakog realnog susreta s Isusom Kristom».184

Poštedimo se brojnih daljnjih papinih karakteriziranja intelektualaca, uopće modernog odnosno postmodernog čovjeka. Jasno je da ni jedan intelektualac ne traži i ne vidi njegov željeni dušobrižnički tip Bergoglio/Franjo spasenje (preživljavanje i rast Crkve) u rukama siromašnih, u kontaktu s masama i religioznosti naroda. Odmaknuvši se dakle od teologije ili filozofije koja se «zadržava u carstvu čistih ideja», od vjere koja se «ograničava na retoriku»,185 mora se u službi Boga prigrliti sve što magnetično privlači narod, sve slikovno i ćutilno privlačno, ono čemu teži duša naroda, sve rituale, dakle simbole, ikone, procesije, hodočašća, križanje i škropljenje svetom vodom, kađenje tamjanom, krunice koju bi svaki siromah trebao imati i nizati (i papa to svakodnevno radi!), pjevanje, plesanje i pljeskanje. Nova antielitistička poruka pape Franje glasi: Vratite masama, siromasima, vjerničkom narodu njegove pobožnosti, rituale, sakramente, ceremonije, sve vrste i oblike izražavanja njihova raspoloženja, ako se – to je jedini uvjet – to odvija pod vrhovništvom Crkve i ljudi se neće okretati evangeličkim zajednicama.

Tu se nalazi jedan od razloga papina okretanja siromasima, njihovim osjećajima i potrebama: strah pred evangeličkom konkurencijom, koja se sa svoje strane ne plaši bilo kakve vrste ispoljavanja u svojim više ili manje pobožnim, više ili manje egzotičnim odnosno ezoteričnim susretima, a prije svega pokazuje jednu prednost u odnosu na papinsku crkvu, ona naime ne štedi s novčanom pomoći obraćenicima, dok papa sa svojim klerom jedno nikako ne može, naime odvojiti se od ičega što je jednom došlo u njihov posjed. Dakle, dajte narodu sve što želi, samo ne novac!

U vezi s tim bio je izvanredno poučan jedan detalj papina posjeta Brazilu, točnije Rio de Jeneariu, gdje je posjetio jednu favelu najsiromašnijih siromaha, ali se nije sjetio da im da ili bar obeća ikavu vrstu materijalne pomoći. Taj važan aspekt njegovih susreta sa siromašnima za vrijeme putovanja po svijetu morat ćemo pomnije istražiti u jednom kasnijem poglavlju o njegovoj teologiji siromaštva.

Kako je rečeno, papa je zato darežljiviji u stvarima koje ga ništa ne koštaju. Kao ni jedan drugi papa novije crkvene povijesti okreće se on protiv elitne spiritualnosti i religioznosti, protiv gnosticizma i «produhovljenih kultova», protiv «privatizacije» religioznog stila života i njegova individualiziranja, on naprotiv poziva na povratak i ponovno oživljavanje religije masa, primitivno praznovjerne narodne religije. Prema papinu uvjerenju narod ima vlastitu «spiritualnost», «narodnu mistiku». Radi se o pravoj,«u kulturi jednostavnih ljudi utjelovljenoj duhovnosti». Ona nije bez sadržaja, «nego ga ona otkriva i izražava više na simboličnom planu nego kroz uporabu funkcionalnog razuma». «Božji narod» je sa svojim bezbrojnim gestama i znakovima jedan kolektivni subjekt», koji vjeru može inkulturirati u svako društvo. Bergoglio/FranjoI, ovdje misli primjerice na «čvrsto vjerovanje svake majke uz bolesničku postelju sina, na koji je pričvršćena krunica, čak ako i ne poznaje rečenice Creda», ili na «enormnu nadu koju širi svijeća upaljena u jednostavnu stanu, da bi se Mariju molilo za pomoć, ili na onaj dubokom ljubavlju ispunjen pogled na raspetog Krista».186

U ušima dogmatičnijih, dogmi privrženijih biskupa i kardinala koji proces objave kršćanskih istina smatraju završenim smrću posljednjeg apostola, mora zvučati upravo heretički kad papa objašnjava: «Oblici izražavanja narodne pobožnosti imaju mnogo elemenata koji nas mogu poučavati, a za onoga koji ih je u stanju tumačiti oni su teološko mjesto».187

Laiku koji ne poznaje teološku terminologiju, termin «teološko mjesto» ne kazuje mnogo. On u teologiji znači mjesto, bazu na kojoj se mogu naći nove interpretacijske mogućnosti objavljene istine. I doista se papa drznuo čak do neke vrste dodjele nepogrešivosti pobožnom narodu i opet ne razmislivši u svom dodvoravanju da bi time mogao naškoditi jedinstvenosti svoje vlastite nepogrešivosti koja mu prema dogmi ekskluzivno pripada. No, on kaže da narod «ako vjeruje, ne griješi, čak i ako ne nalazi riječi da izrazi svoje vjerovanje. Duh ga vodi u istini …» Dobro, papa nadmašuje ovo uzvisivanje pobožnog naroda tako što ga na neki način čak i obožava: «Prisutnost Duha daje kršćanima izvjesnu «jednost» s božanskom stvarnošću».188

Svojim podizanjem vrijednosti pučke religioznosti teško da će papa moći dobiti poene u Europi. Štoviše u katoličkim zemljama našeg kontinenta, Irskoj i Poljskoj već ima znakova racionalnijeg pristupa tradicionalnim ritualima i mitovima vlastite Crkve. To još više vrijedi za države na sjeveru, Nizozemsku, Belgiju, skandinavske zemlje i Kanadu. To zna i papa. On potpuno svjesno postavlja novo težište misionarenja, naime na mase u Južnoj Americi, Africi i Aziji koje još nisu «upropaštene» «otrovom» prosvjećivanja, još nisu izgubile svoju praznovjernu naivnost. «Narod je», ističe on naglašavajući, «Crkva. Isus nije apostolima rekao da stvore ekskluzivnu grupu, elitne trupe». 189

Zbog straha od pobjedonosnog napredovanja protestanata u Južnoj Americi i islamske propagande u Africi, papa je spreman čak na priznanje pučke pobožnosti kojoj bi njegovi protivnici u Crkvi lako mogli prigovoriti kao heretički sumnjivoj. «Narod», kaže on, «neprestano evangelizira sam sebe» (gdje, međutim, popovi svih područja, religija i konfesija od početka nastajanja svoga staleža propovijedaju da je bez njihova posredovanja kontakt između neba i zemlje, između «običnog» puka i bogova, odnosno Boga nemoguć). «Pučka pobožnost» je autentični izraz spontana misionarskog djelovanja Božjeg naroda», u kojoj je «Duh Sveti protagonist». I zato, kaže papa, odjednom sasvim neuobičajeno i skoro antidogmatski, «ne bi se smjelo misliti da se objava evanđelja» kroz ljude iz naroda «mora prenositi uvijek s određenim čvrstim formulama ili istim riječima koje izražavaju apsolutno nepromjenjiv sadržaj. On će biti dalje prenašan u tako različitim oblicima da bi to bilo nemoguće opisati ili navesti».190

Krštenjem je «svaki pripadnik Božjeg naroda postao misionarski sljedbenik … Svaka krštena osoba je … aktivni nositelj evangelizacije i bilo bi neumjesno razmišljati o nekom planu evangelizacije koju bi provodili kvalificirani suradnici, dok bi ostatak vjerničkog puka bio samo primatelj njihova djelovanja. Nova evangelizacija mora uključiti novo razumijevanje noseće uloge svake pojedine krštene osobe.»191

U običnom govoru to znači daljnju ideološku šizofreniju: Sve krštene osobe trebale bi prema papinoj misionarskoj predodžbi, ako je ikako moguće, obraćati sve naivne ovce ove zemlje za Katoličku crkvu. Ali kad se jednom smjeste u toru Crkve, utvrdit će da sve krštene osobe nisu jednake jer kler zadržava svoje ekskluzivne privilegije, svoj monopol vladanja koje su pastiri ovaca čvrsto rezervirali za sebe. Opet je papa Franjo liberalan, djelomično čak nedogmatičan u svojim riječima, ali restriktivan u svom činjeničnom načinu djelovanja, svojoj strategiji i metodama koje konzerviraju moć hijerarhije.

Jedno se Franji I svakako mora ostaviti: on nije tako fokusiran na Europu i Rim kao većina kardinala, ne vjeruje da će Vatikan usprkos svoje upravljačke moći ostati centar katolicizma. Europu se može karakterizirati kako se hoće, može ju se opisivati kao sekularnu, areligioznu, krivovjernu, agnostičku, ateističku, slobodnu od metafizike ili čak opet kao slobodno fluktuirajuće religioznu, katolička više nije i više nikada neće biti! To je razlog potrebe novog pape za izvaneuropskim zemljama, nastojanja na misionarenju odnosno rekatolizaciji afričkih, azijskih i napose njegovih ljubljenih južnoameričkih masa. Jer i on je tjeran strahom da će čak i tamo katolicizam izgubiti vlast. U Brazilu, primjerice, najgušće naseljenoj zemlji latinskog potkontinenta, spustio se broj katolika tijekom samo 20 godina od 170 milijuna na 120 milijuna. U Argentini, papinoj domovini, u Srednjoj Americi, na Karibima itd. – posvuda isti fenomen nestanka katolika, odlazak masa u slobodne crkve koje prodiru iz Sjeverne Amerike koje sada papa u kršćanskoj toleranciji i ljubavi prema bližnjem više ne grli i ne odobrava, nego osorno odlučno osuđuje kao «sekte» budući da mu kradu njegove ovce.

Papa koji pred novinarima rado glumi liberala bez granica, pred jednim od njih iznenada je izgovorio zapanjujuću rečenicu, kako «ne postoji katolički Bog». On je, kako bi proizlazilo da je papa mislio ozbiljno, isto tako i islamski, židovski, budistički, hinduistički, indijanski, taoistički ili drugačije – kršćanski. Za više ili manje protestantske slobodne crkve SAD-a njegova liberalna širokogrudnost svakako ne vrijedi. Ma kako bile kršćanski karitativno aktivne (one to i jesu u daleko većoj mjeri od katoličke Crkve u Južnoj Americi) presudu protiv njih kojom su proglašene sektama, papa neće ukinuti!

On ih je osudio jer navodno donose «religioznost ”a la carte”», «jednostrano subjektiviziranje religije», uglavnom da se «mogu uvrstiti u brojne ”wellnes ponude” ezoterijskog, magijskog ili pseudopsihološkog karaktera». Njihov «redukcionizam» osporava «beskrajno bogatstvo Božje riječi»192 (mogao bi koji put vrhovni gospodar iz Rima otići na vjeronauk ili propovijed nekog svog klerikalnog subrata da vidi kako taj brat «redukcionistički» blebeće o svemu mogućem, samo ne o Bogu i njegovoj riječi. Ali ni papa ne radi drugačije: on grli ljude, tapša ih, draga djecu, a dogmatske ludosti svoje Crkve mudro ostavlja po strani!).

Da papa evangeličkim slobodnim crkvama predbacuje da «sve češće koriste čak i marketinške strategije kako bi stekle dobit», mora se u svjetlu činjenice da to u Njemačkoj obje crkve isto tako rade u velikoj mjeri, činiti farizejskim. Na kraju se papa odaje: on rogobori protiv «sekti» jer su one «masovni religijski fenomen» koji nije ukorijenjen «u svijesti pripadnosti svetoj majci Crkvi».193 Kao masovni fenomen on bi ih rado prihvatio, ali one se ne «korijene», nisu ukorijenjene u katoličkoj Crkvi kao navodno jedinoj pravoj crkvi. Dobiti slobodnih crkava teku svim mogućim kanalima, no u mamutske trezore Katoličke crkve se ne ulijevaju. To je čak i ovom, tako «dobrom» papi, teško oprostiti ovim

crkvama.

S tim «vraškim» slobodnim crkvama i sektama Crkvi i njenom papi mnogo je teže nego s gotovo svim državama svijeta. «Kreposna bludnica Crkva» drži ih već dugo u smrtnom zagrljaju tako da jedva mogu disati, ali uvijek moraju plaćati. Ni Franjo I neće završiti s tim zagrljajem, vjerojatno ne opažajući da time teško sramoti i religiju. Ta religija kao državna religija tako gubi «svoju unutarnju nedužnost i postaje tako vidljivo nadmena kao neka deklarirana metresa» (Henrich Heine194) Slobodoumnik Heine i dogmatični fundamentalist Bergoglio/Franjo suglasni su bar u jednome: Crkva kao «deklrirana metresa» i kao «kreposna bludnica» – to se poklapa, to se poklapa u potpunosti!19

III dio

Što papa poduzima?

Što propušta?

  1. Teologija siromaštva pape Franje

Suprotno prevladavajućem mišljenju duboko utisnutom u dušu masa koje ga slave, papa Franjo u stvarnosti nije spontan čovjek koji bi pokrenut atmosferom trenutne situacije rekao ili učinio nešto simpatično, već je on kalkulativan čovjek koji trijezno i racionalno proračunava svoje djelovanje na masu.

To se vrlo zorno pokazalo u vezi s njegovom prvom konferencijom za štampu koji je dao kao papa. Mnogi su bili stekli utisak da je čuvena rečenica koju je izgovorio na toj konferenciji bila trenutni produkt njegova srca puna sućuti za siromašne ovoga svijeta i da je upravo stoga trebala postati odlučujućom devizom njegova pontifikata. Rečenica koja je postala tako čuvenom i koju su mediji ponovili tisućama puta, glasi: «Ah, kako bih želio jednu siromašnu Crkvu za siromašne!»

Ova se izjava doista može nekome činiti kao spontani izljev osjećaja. U stvarnosti bio je to rezultat dobro pripremljena plana. Papa je znao da će na konferenciju doći brojni novinari (bilo ih je oko dvije tisuće!) i on je svog redovničkog brata patera Federica Lombardija, šefa vatikanskog ureda za tisak, kao i ostale ljude iz ureda za odnose s javnošću u Vatikanu, posebno upozorio da će na toj konferenciji za tisak reći neke važne stvari koje bi i oni trebali pažljivo zabilježiti.

Važna je onda bila ta tobože spontana papina izjava da on priželjkuje siromašnu Crkvu za siromašne ljude. No, to nije bilo jedino «spontano», a zapravo dobro pripremljeno iznenađenje za novinare. Budući da je papa nikada ne gubi iz vida svoj, svim njegovim mislima i njegovu načinu ponašanja pretpostavljen jezuitski ideal, misionarenje čitavog čovječanstva, njegov povratak u Katoličku crkvu, imao je papa spremnu još jednu važnu poruku namijenjenu ateistima koji su se nalazili među novinarima: «Kako mnogi od vas ne pripadaju Katoličkoj crkvi ili su nevjernici, upućujem vam iz srca svoj blagoslov, i to svakome od vas jer iako poštujem savjest svake osobe ja isto tako znam da je svatko od vas dijete Božje».196 Kako su se ti oslovljeni, ipak odrasli, iskusni ljudi osjećali kad su bili apostrofirani kao «djeca», dok se papu kao predstavnika Boga Oca na zemlji ne naziva djetetom, nego «papom», Ocem, čak «Svetim Ocem», nije nitko izvijestio.

Rečenica u kojoj papa želi siromašnu Crkvu za siromašne, nije samo raspirila debatu o pitanju radi li se o «spontanom suosjećaju sa siromašnima ili o kalkulaciji», ona je priredila i mnoštvo problema što se tiče njene logike, odnosno proturječnosti i višeznačnosti. Cijela četa teologa bacila se na posao ne bi li prokljuvila što je najviši vjerski učitelj tom rečenicom točno i konkretno mogao misliti. Uza svu svoju odanost šefu, morala se i kritika povući jer se on, vjeran svom uzoru, utemeljitelju reda Ignaciju, gotovo uvijek izražavao tako da je uvijek preostajalo prostora za interpretacije, špekulacije i floskule «isto tako – kao što –tako».

Evo dakle, nekoliko glasova iz tabora teologa i Crkvi bliskih novinara koji su se svi trudili da ne uvrijede Njegovu Svetost, ali nisu mogli spriječiti da prilikom njihova razmatranja o papinoj teologiji siromašnih, njena nejasnoća, nezrelost, čak proturječnost i neostvarivost izađu na vidjelo. Teologinja Magdalena Holztrattner, ravnateljica Katoličke socijalne akademije Austrije, postavila je primjerice tri temeljna pitanja: «Može li jedna siromašna crkva pomoći pogođenima siromaštvom? Nije li po tome crkva siromašnih i sama siromašna? Žele li uopće siromašni živjeti i slaviti u jednoj siromašnoj crkvi siromaha?» U čitavu svojem prilogu teologinja nije dala odgovor. Ona je, međutim, upozorila na poteškoće koje nastaju već pri samom pokušaju definiranja siromaštva jer «oni nisu homogena skupina koja govori jednim glasom.» Još bi teže bilo s praktičnom provedbom papine teologije siromašnih jer već i za sam potkontinent s kojeg on dolazi važi: «Biti siromašna crkva ili crkva siromašnih u Latinskoj Americi i dalje nije izričita volja hijerarhijski obilježene Crkve».197 U običnom govoru to znači: Samo u njegovoj domovini Argentini i susjednim zemljama tamošnji visoki crkveni sloj većinski je odbio poslušnost kad se radilo o provođenju odlučnih reformi u korist siromašnih.

Richard Herzinger naslovio je svoj članak u Die Weltu: «Novo siromaštvo pape samo je simulacija». On papi predbacuje nejasnost jer mnogi tekstovi papino siromaštvo shvaćaju prije svega kao «ideal čistog kršćanskog života», a ne u smislu materijalne bijede. Znači li to, pita on, «Vjerovati znači biti siromašan? I nije li to upravo temeljno pogrešno ako siromaštvo nije nikakva vrijednost po sebi, već se protiv njega treba i mora boriti?»198

Slično se izjašnjava i Gernot Facius, dugogodišnji urednik istih novina kad tvrdi da je «siromaštvo kod Franje više teološko filozofska kategorija. Konkretno: “Bogataš” je onaj kojeg u njegovu poslu vode svjetovne stvari, što, slijedi li se papu, nije u redu. ”Siromašan” je onaj koji se da voditi srcem. Gledano tako obojica mogu biti materijalno bogati ili materijalno siromašni … Onaj tko Latinoamerikanca reducira na riječ ”siromaštvo” ignorirajući njegove ostale propovijedi … nije ga razumio». Facius isto tako ispravno sagledava da nadređeni pojam iznad svega kod Franje čak nije teologija siromašnih i siromaštvo nego onaj misije: «Preko intencije apostolskog pisma Evangelii gaudium … pokrenuta je medijska euforija. Službeno priopćenje vlade iz Vatikana potvrđuje postavljanje cilja: Sve reforme moraju služiti ”Crkvi otvorenih vrata”, koja je nadahnuta ”sve doseći”. Više od stotinu puta pojavljuje se riječ ”misija”. Bez misije nema Crkve, ova središnja rečenica naveliko je bila ignorirana u izviješćima. Crkva budućnosti bit će misionarska ili je više neće biti … Kao ni Benedikt, ni Franjo nije fiksiran na siromaštvo nego na Isusa Krista. To je uvijek mjerilo njegova djelovanja».199

Sukladno tome Thomas Laubach, ordinarius za teološku etiku Univerziteta u Bambergu, konstatira da je kod Franje I siromaštvo «etičko pitanje koje je dogmatski utemeljeno».200 Uistinu je papa u Evangelii gaudium objasnio bez ako i ali: «Za Crkvu je opcija za siromašne u prvom redu teološka kategorija, a tek na drugom mjestu kulturološko, sociološko, političko ili filozofsko pitanje».201 To je jasno odbijanje svih predstavnika medija lijevog spektra koji su u Franji I htjeli vidjeti socijalnog revolucionara, čije teze pokazuju očitu bliskost s Marxovom kritikom kapitalizma. Opcija za siromašne kao teološka kategorija naime, prema Franji I konkretno znači da «Bog njima dodjeljuje ”svoju prvu milost”202 i mi bismo morali ići prema tijelu Isusovu koje pati».203 Opcija za siromašne je «razumjeti osobitu prednost u načinu kako djeluje kršćanska ljubav».204

Sve to dakle nije čisto simbolički, ljubav prema bližnjem je nešto više, nešto kao kad je papa u vrijeme Božića podijelio 400 vreća za spavanje beskućnicima u Rimu, ali to isto tako nije nikakav strukturalni preustroj društva koji bi siromašnima pomogao da dobiju ono na što kao punovrijedni ljudi imaju pravo, a što bi ih oslobodilo statusa primatelja milostinje.

Papa Franjo naravno govori na mnogim mjestima u svojim pismima i u brojnim predavanjima i propovijedima i o socijalnom aspektu siromaštva, i to ne samo teološko kristološki. Ali u tom pogledu njegova ostvarenja iscrpljuju se u empatičnom podupiranju pravednosti i jednakosti koje bi za siromašne trebale uspostaviti država i sekularne društvene inicijative, dok bi Crkva državi i društvu mogla ponuditi samo potporu.205 Da je sama Crkva skroz naskroz jedan kapitalistički sustav, da zbog toga ima više ili manje udjela u svim aktivnostima i prljavim poslovima globalnog kapitalizma, da svoje enormno posjedovanje zemljišta kao i građevina svih vrsta ne koristi za to da siromašnima preda jedan realni dio tog posjeda – sve to pokazuje i dokazuje da je papa Franjo konačno ipak samo simulant, jedan simbolični socijalist pretjeranih fraza i gesta. Zato je jedan, u stručnim krugovima cijenjeni teolog nakon podrobnog ispitivanja papinih izjava o socijalnim pitanjima, konstatirao: «Onaj tko ovdje vidi neki novi početak Crkve preko pape, u zabludi je. Govorenje o siromašnoj Crkvi ne nudi nikakav pokušaj mijenjanja strukturalnog ustroja Katoličke crkve ili kršćanske vjere».206

Pa i kad bi dobrohotni pritekli papi u pomoć i potvrdili da on u svom zanesenom idealističko frazeološkom načinu govora o siromašnoj Crkvi ponešto kratkovidno nije razmislio o svim praktičnim konsekvencama koje bi sa sobom povukla jedna prava strukturna pauperizacija Crkve, moralo bi se ipak sasvim trijezno razjasniti: Razabire li papa jasno ili ne stvarno stanje koje treba raspraviti, on mora, gledajući objektivno, nužno reći neistinu, ako propagira «siromašnu Crkvu» jer bi realizacija jedne takve Crkve definitivno značila kraj službene Crkve, što on sasvim sigurno ne želi. «Aparat jedne tako moćne svjetske institucije kao što je Katolička crkva ne može se održavati bez utroška enormnih sredstava. Kad bi htjela biti siromašna Crkva kakvu želi papa Franjo, morala bi se odreći svoje stoljećima gomilane imovinu ili je u potpunosti potrošiti na zbrinjavanje potrebitih. Njena centralizirana organizacija i hiperbirokratska administracija na čelu s nepogrešivim Božjim zastupnikom na zemlji i s univerzalno obvezujućim dogmama nad kojima bdije, ne bi se isto tako mogla održati».

Ako sada čitav niz propovjednika sa svojih propovjedaonica i sa oltara ponavlja odnosno širi papin romantični hvalospjev o siromašnoj Crkvi, oni su simulanti koji zavaravaju javnost jer svjesno ili nesvjesno, sudjeluju u naivnom propagiranju jedne «strukturalne aporije», jedne strukturno uvjetovane bezizlaznosti, bez da je kao takvu imenuju ili otkrivaju. Rečeno još jasnije i jednostavnije, oni prešućuju da bi «propisano materijalno siromaštvo srušilo čitav sustav Katoličke crkve», da «siromašna Crkva …strukturalno čak nije moguća». Budući da Crkva faktično i dalje ostaje bogata, da «i dalje posjeduje ogromne financijske resurse»,208 koje ni novi papa nije dirao, ideal «siromašne Crkve za siromašne» koji posvuda navješćuje, predstavlja u stvarnosti brutalno cinično ruganje istima!

  1. Gdje papa Franjo zakazuje –

Lista njegovih propusta u

praktičnoj provedbi teologije siromaštva

Unatoč dokazanom iluzionizmu u nemogućnosti realizacije siromašne Crkve socijalni romantičar Franjo I bajku o njoj objavljuje i dalje, dok se nekolicina razboritih teologa koji očekuju neuspjeh, povukla i nastoji naći kompromisno rješenje između bogatstva Crkve i crkvenog angažmana za siromašne. Oni dobro znaju da papa neće ništa od crkvenih dobara «otuđiti, zatvoriti račune, rasprodati posjede»209, ali oni se oslanjaju na iluziju da bi Crkva ipak mogla biti spremna na jednom nižem nivou na odricanje, smanjivanje, davanje:

  1. Primjerice kod crkvenog radnog prava, kojima Crkva nerijetko «budi dojam da je država

u državi ili … zaposlenike otpušta iz službe», jer su prekršili njen moralni kodeks. U svojoj kompleksnoj isprepletenosti s njemačkom državom Crkva kao institucija pokazuje i sama strukturne sličnosti»210 Ali najmanje što bi onda trebalo učiniti bilo bi ukinuti ograničenja za zaposlenike u crkvenim poduzećima i provesti izjednačavanje s radnim pravom državnih institucija i necrkvenih sindikata.

  1. Primjerice crkveni porez. Samo u jednoj pro forma oskudno prikrivenoj, ali u stvarnosti

postojećoj državnoj crkvi moguće je da država po nalogu Crkve naplaćuje crkveni porez. To bi se moralo potpuno ukinuti. Umjesto toga vjernici koji ne plaćaju svoj crkveni porez isključeni su iz primanja sakramenata. Tako je svakako u Njemačkoj. Apsurdno je da pripadanje Crkvi koja sebe naziva kršćanskom ovisi o plaćanju crkvenog poreza. U Italiji, u takoreći vlastitoj zemlji Vatikana, postoji čak kulturni porez. Pripadnik Crkve ne mora nužno plaćati crkveni porez, on može odlučiti za koju će drugu svrhu ista svotu biti plaćena.

Hoće li papa Franjo gledajući na rukovanje crkvenim porezom u Italiji, ukinuti njegovu crkveno državnu strukturu u Saveznoj republici Njemačkoj? On to apsolutno sigurno neće učiniti. Zašto ne? Iz razloga očuvanja odnosno uvećavanja bogatstva cjelokupne Crkve!

Pontifeks koji u svojim govorima grmi protiv kapitalizma također zna da je njemačka Crkva koja papi prosljeđuje jedan dio svojih prihoda, potpuno ovisna o tom kapitalizmu. «Crkveni porezni prihodi ovise o porezu na dohodak, ovaj o dohotku i gospodarskom rastu … Kapitalistička tržišna privreda nije moguća bez rasta», i crkve profitiraju od toga. Papina «siromašna Crkva za siromašne» morala bi se dakle otrgnuti od «rasta gospodarstva», od «podizanja bruto domaćeg proizvoda preko poreza na dobit i poreza na dohodak da bi doista bila siromašna Crkva za siromašne. Logična posljedica: siromašna Crkva za siromašne u Njemačkoj se ne može zamisliti bez prekida s državom».211

  1. Primjerice, ako bi se crkve «dobrovoljno odrekle kompenzacijskih isplata za izvlaštenja

prema carskom deputacijskom glavnom zaključku iz 1803., iz kojih se između ostalog hrane i biskupske stolice».212 Carski deputacijski glavni zaključak je bila zakonska uredba «Svetog Rimskog Crstva njemačkog naroda» iz ožujka 1803., potpisana od cara u travnju iste godine. Temeljem tog zakona naređena je sekularizacija crkvenih posjeda. Radilo se o «korektno ostvarenom zakonu unutar svojedobno važećeg državnog poretka»,213 iako Katolička crkva s Vatikanom kao vrhovnom centralom to do danas nije prihvatila i plačljivo se žali da joj je tada bilo opljačkano neizmjerno bogatstvo. Od sadašnjeg pape može se očekivati da ne jadikuje zbog toga, ali ne i da bude spreman odreći se i danas, zbog te «pljačke», vršenih isplata države Katoličkoj crkvi.

Smiješno je da Crkva i nakon više od 200 godina ustraje na «nadoknađivanju» i ni jedan papa, ni jedan kardinal ili nadbiskup nije digao svoj glas za to da se učini kraj toj smiješnosti. Još su smješniji naši ministri koji kao uslužni izvršni organi održavaju taj crkveni apsurd.

Pritom je još 1824. ondašnji «Brockhaus Lexikon» razjasnio: «U sekularizaciji, gledano s pravnog stanovišta, nema ničeg nepravednog jer vjerski vladari nisu svoju moć stekli voljom naroda kojim su vladali, već običnom drskošću, prema tome nemaju nikakva zakonito stečena prava». Ali crkveni protesti ponavljali su se svakog desetljeća, tako da je primjerice godine 1851. «Meyers Conversations Lexikon» oštro odgovorio da su «duhovni vladari u pravilu protiv volje naroda kojim su vladali do svoje moći i bogatstva došli drskošću, vrebajući tuđu imovinu, lukavošću i obmanom i tome slično», te se radi toga «za crkvenu vlast ne može navesti ni jedan prirodno pravni niti pozitivno pravni razlog».214

Crkva također do danas revno prešućuje da se prilikom sekularizacije najčešće čak nije ni radilo o oduzimanju crkvene imovine. Sekularizirani crkveni teritoriji bili su «najvećim dijelom carska lena koja su carevi po svom institucionalnom nahođenju dodjeljivali i oduzimali. To dakle nije bila katolička svojina, nego samo trenutnim vlasnicima na korištenje prepuštena carska imovina koja je sada bila nanovo raspodijeljena».215 Uostalom sa crkvenim vlasništvom župskih područja i ustanova socijalne skrbi nije se ništa promijenilo.

Kao što je rečeno, sve to jedva da nadmašuje komičnost. To je jedan crkveno državni unikum koji ni papa i njegova njemačka crkva, nad kojom ima dogmatski potvrđenu univerzalnu jurisdikciju koju može vršiti, niti odgovorni u našij državi nisu spremni dokinuti, a za to «dobri građanin» kao porezni platiša mora nositi glavni teret. I onda se čude «oni tamo gore» njegovoj mrzovolji prema državi!

  1. Primjerice kod prestanka državno crkvenih odnosa u mnogim državama svijeta.

Možemo biti sasvim sigurni, a dosadašnji pontifikat pape Franje to već dokazuje, on se neće nikada za čisto i strogo odvajanje Crkve i države zauzeti riječima koje inače koristi s lakoćom i obilato, jer za Crkvu iz te ljepljive mješavine tih dviju institucija proizlaze ogromne privilegije i financijske koristi, osobito u Njemačkoj gdje je Katoličkoj crkvi čak uspjelo jednom brutalnom diktatoru kakav je bio Hitler izmamiti još i danas dalekosežno važeći konkordat o dodjeli važnih prednosti.

«Slobodna Crkva» u «slobodnoj državi» – time bi sadašnji papa koji stalno naklapa o slobodi kršćanina, o oslobođenju siromašnih iz nepravednih odnosa, morao biti apsolutno oduševljen. Umjesto toga on ne dira miješanje države i crkve, kakvo postoji u mnogim državama, jer ta lukava lisica vrlo dobro zna da bi njegova Crkva bez snažnih financijskih injekcija država mogla spasti još samo na donacije i vjeru svojih članova i morala se srozati još dublje u tajne poslove globalnog kapitalizma.

Tako s tog gledišta država izgleda upravo kao garant daljnjeg opstanka Crkve. Svojim mnogostrukim potporama ona «bolesnog pacijenta Crkvu» (H.Küng) velikodušno održava na životu. U tom pogledu Crkva nije samo «kreposna bludnica», kako ju je papa Franjo koliko ja vidim nazvao jedan jedini put, vjerojatno zbog nesmotrenosti, nego «stara bludnica», čiju su dugotrajnu bolest već mnogi uočili. Uz iznimku vladajućih političara koji uvijek u svom stalnom strahu od gubitka vlasti misle da bi bez Crkve bili još bespomoćniji nego što to, bar u očima prosvijećenih, već dugo jesu.

Doista, kako bi revolucionaran bio papin čin u korist siromašnih da se on izjasnio kako će se milijardske svote koje njemačka država godišnje isplaćuje katoličkoj Crkvi, od sada koristiti za siromašne u Njemačkoj i u svijetu! Najmanje 25 milijardi eura godišnje moglo bi na taj način trajno poboljšavati udes siromašnih.

Da bismo bili sasvim konkretni u nastavku prikazujem multimilijardskih subvencija naše država dvjema crkvama, evangeličkoj i katoličkoj:

Povlačenje prihoda

Porezni gubitak kroz odbitak crkvenog poreza

(prema izviješću o subvencijama savezne vlade): 2,79 mlrd eura

Oslobođenje od poreza uključenih crkava: 1,50 mlrd eura

Gubitak prihoda ukupno cca: 4,29 mlrd eura

Izravne subvencije (nepotpuno)

Konfesije. Religijska poduka (u dvostrukom izdatku

katolička i evangelička u svim školama: 3.50 mlrd eura

Izobrazba crkvenih teologa na državnim sveučilištima

i uzdržavanje crkvenih visokih stručnih škola : 0,65 mlrd eura

Crkvena ušteda kroz naplatu crkvenog poreza preko

države i poslodavaca: 1,01 mlrd eura

Zaštita i održavanje spomenika

(samo udio Saveza i saveznih država): 0,24 mlrd eura

Dušobrižništvo odnosno misije u javnim institucijama

(vojska, policija, zatvori, zavodi): 0,08 mlrd eura

Ostali državni doprinosi temeljem konkordata i

crkvenih ugovora (plaće, Visoka crkvena škola u Eichstättu i dr.): 0,83 mlrd eura

Plaćanje cca 15.000 općina u Njemačkoj (procijenjeno): 4,00 mlrd eura

Troškovi javnih radijskih postaja za crkvene emisije: 0,20 mlrd eura

Doprinosi za crkvene institucije pomoći i misijsku djelatnost : 0,19 mlrd eura

Doprinosi za crkvenu kulturu: 0,02 mlrd eura

Ostalo, primjerice redovi, mediji, crkveni dani: 0,09 mlrd eura

Direktne subvencije cca: 10,81 mlrd eura

Državne subvencije crkvama ukupno: 15,10 mlrd eura

Pri tom u ovom prikazu nisu navedene državne subvencije za socijalni rad (primjerice dječji vrtići, domovi za stare, bolnice itd.). One godišnje iznose prema minimalnoj procjeni sljedećih bar deset milijardi eura, prema maksimalnoj procjeni čak dvadeset milijardi eura.217

Razmislimo li osim toga da obje crkve raspolažu s preko 8.251 000.000 m2 zemljišta (dakle 8 milijardi i 251 milijun kvadratnih metara!), od toga preko 544.566.000 m2 izgrađenih parcela, 5.767.449.000 m2 poljoprovrednih površina, 1.591.682.000 m2 šume, onda nam se jedan od stalnih apela njemačkih biskupa obiju konfesija upućen vjernicima da prihvate više izbjeglica, mora činiti kao poruga. Ovi samozadovoljni «velikaši» najčešće žive u prostranim palačama i ne misle o tome da u njih prihvate siromašne izbjeglice ili da nešto od onih osam milijardi kvadratnih metara crkvenog zemljišta daruju za izbjeglice. Kardinal Mainza Lehmann, čovjek koji se u svom životu nikada nije bavio askezom, koji je usprkos obaveznom celibatu živio s jednom ženom, ipak se na Novu godinu 2014/2015 bavio «oštrom kritikom» Nijemaca u pogledu njihova stava prema izbjeglicama i očuvanju mira.

U vezi s tim oni su «bijedni patuljci».218

Nesumnjivo je papa Franjo temeljem svoje, ničim ograničene jurisdikcijske vlasti nad cijelom Crkvom, gospodinu Lehmannu i drugim njemačkim biskupima mogao naložiti da gore navedene crkvene posjede daju za siromašne, beskućnike, izbjeglice itd. On to neće učiniti!

Procijenimo li da od ovoga što katolička Crkva posjeduje samo u Njemačkoj, a i u svim država na našoj planeti u kojima raspolaže vlasništvom, siromašnima nije dano ništa ili možda tek nešto neznatno, onda se papa Franjo ističe kao, po svjetskim mjerilima najveći licemjer i varalica siromašnih, kao jedan koji u pozadini posjeduje ogromnu imovinu, ali javno uzima siromašnima i skromnima, a od imućnih ovoga svijeta stalno traži da se odreknu svoga bogatstva. Papa na čelu jedne bogate Crkve kao njen najveći propagator siromaštva, koji je s njom apsolutno solidaran kad se radi o zadrtosti i škrtosti ove Crkve, nikada ne priznaje ništa, što je ona ikada per fas et nefas prisvojila! «O, želudac vam dobar Crkva ima, ta čitave je zemlje pojela, a nikad se nije prejela. Jer samo Crkva, drage moje žene, zna probavit stvari nepravo stečene». Ono što Goethe kaže u svom «Faustu» neće ni papa Franjo mijenjati. On će to samo još obogatiti s nekoliko varijanti. Jer, ponavlja Goethe : «Svećenstvo je besmrtno». Jednu varijantu nudi već ono što će biti rečeno pod e).

  1. Papin veliki propust prilikom posjete siromašnima u Rjiu

22. lipnja 2013. Godine uputio se novi papa na svoje prvo inozemno putovanje. Cilj tog puta bio je Svjetski dan mladih u Rio de Janeriu. Suprotno običajima svog prethodnika, papa je prilikom posjeta Brazilu izmijenio oficijelni program manifestacije poduzevši jedan sasvim privatan posjet. Uputio se najsiromašnijima od siromašnih, u jednu od 530 favela tog megapolisa u kojima ljudi stanuju u najnedostojnijim uvjetima. Točnije, on se sam pozvao na kavu k jednoj siromašnoj starici imenom Amara Oliviera i njenoj kćeri. Znao je naravno da njegov posjet neće ostati tajnim, da bi bijedna baraka ovih dviju žena mogla biti srušena od navale ljudi.

No, upravo se to sviđa dušobrižničkom tipu Bergoglio/Franjo: «Ja sam svećenik ceste … neka mi biskupi oproste, ali Crkva mora na ulicu»,219 Omiljeni papin biograf opisuje sljedeću scenu u baraci: «Nikada nisam vidio da oči pape Franje blistaju kao tog dana kada je tamo zagrlio te ljude. Ljudi poput Amare Oliviera bili su njegovi ljudi. Ovdje, među njima u od otpadaka izgrađenoj baraci, on se osjećao dobro… nije se moglo previdjeti koliko ga je usreživalo biti mešu najsiromašnijima u tim favelama … Bio je sretan pod sitnom kišom Rio de Janeria, okružen onima koje će, čini se ovaj divovski grad morati ispljunuti, koji su se osjećali kao otpaci».220 Papini obožavatelji sigurno će mi predbaciti cinizam, kad kažem da doista postoje bezbrojne varijante terapije stvaranja osjećaja ugode i papa je sebi priuštio svoj način da bi osjetio potpuno zadovoljstvo, pa ipak bi se moralo dopustiti i daleko važnije pitanje, je li i kako usrećio one koje je posjetio, te najsiromašnije od siromašnih, što im je donio. Tu zapinje u svim crkvenim akcijama milosrđa, pa i u ovoj papinoj. Budućida odgovor glasi: Nije im donio novac, nikakvu materijalnu potporu, ništa od vatikanskog blaga. Ne, on je donio nešto «puno dragocjenije», naime svoju papinsku osobu i njene utješne riječi.

Papin biograf Englisch uložio je sav zamislivi trud da tu vrijednost osobne blizine pape i njegova verbalna tješenja siromašnih što je moguće više uzvisi. Usprkos tome preostaje neki neugodan okus praznine. Razumljivo je da se siromašni stanovnici Ria osjećaju teško povrijeđenima u svom ljudskom dostojanstvu kad im ni država ni društvo ne pomažu zadovoljiti ni najosnovnije materijalne potrebe. I razumljivo je da će oni koji su zbog nedostojnih životnih uvjeta postali skromni, osjećati vrednijima kad jedan papa dođe k njima i dobrim ih riječima i gestama obodri, ohrabri i obraduje.

A on to zna sjajno učiniti. «Kad je Amaru uzeo za ruke, raspitivao se za njene unuke i koliko su stari, a Amara je mislila da će joj srce stati. ”Morala sam poslije doista obratiti liječniku, jednom koji je došao s papom. Mislila sam da neću podnijeti uzbuđenje”, rekla je Amara … ”Pri tom je papa činio sve tako lakim. Bio je sasvim prirodan. Mislila sam, došao je u kuću stari prijatelj”». Papa je još istaknuo: «Rado bih bio pokucao na svaka vrata, rekao ”dobar dan” i zamolio čašu svježe vode, popio kavicu – ne čašicu rakije – popričao kao sa starim prijateljima, oslušnu srce svakog od njih, roditelja, djedova i baka … Ali Brazil je prevelik!I nije moguće pokucati na svaka vrata! Tu sam morao izabrati, doći ovamo, posjetiti vaše naselje. Ovo naselje zastupa danas sve brazilske gradske četvrti».221

Ti ljudi favele doista su krajnje zahvalni za svaki izraz pažnje prema njima jer se tako često osjećaju obezvrijeđenima i podcijenjenima. Oni su «osjetili da je on jedan od njih, da je na njihovoj strani. Stanovnici te siromašne četvrti navalili su, tiskali su se oko njega, uprljali njegovu bijelu sutanu, a on je to upravo tako i htio. Želio je da ga ljudi gledaju kao nekog starog župnika koji se nakon duga izbivanja konačno vratio kući».223

Ti siromašni bili su toliko oduševljeni papom da im u toj situaciji nije ni palo na um da pokažu nezadovoljstvo time što papa nije njihov materijalni položaj ni na kakav način olakšao. Oni to poštuju, ali ne poštuje papa koji je morao misliti na to da im materijalno pomogne. «Možda im je potajno nešto gurnuo», reći će neko od papinih branitelja. Međutim, kao što je već rečeno, kod ovog se pape ne događa ništa što ne bude obješeno na velika zvona, svaka gesta, svaka riječ, svaki postupak bivaju populističko medijski isticani. Da je on nešto bio donirao, onda to njegov omiljeni biograf koji ne propušta ni najsitniju sitnicu koja govori o papi, sigurno ne bi prešutio. A da je iznimno prešutio, onda bi to papini jezuitski propagatori u Vatikanu sa svoje strane, rastrubili po svijetu.

Ne, papa je došao kao siromah siromasima. To je njegov zaštitni znak, kao siromah prilikom posjete faveli sigurno nije imao novaca u džepu svoje sutane. Ono loše u tome za prave siromahe je činjenica da je sve to bila predstava, teatar, iluzija, prevara. Papa nije stvarni siromah. On je samo kao jedan od njih, on im dolazi kao stari župnik. Kad bi on doista bio stari, siromašni, južnoamerički župnik onda bi on došao u svojoj iznošenoj, staroj, crnoj sutani, a ne u veličantvenoj bjelini. Može Franjo odbaciti ispraznu Ratzingerovu papinsku raskoš, usprkos tome on mora znati o veličanstvenom djelovanju njegove cvjetno bijele skupocjene odjeće na jednostavne ljude. On bi se začudio kako bi malo pažnje izazvao da se zaista pojavio sasvim normalno, da je primjerice došao u nekom svakodnevnom odijelu, po meni još i s bijelim svećeničkim kolarom kao posljednjim ostatkom njegova klerikalna uspona i osobitosti. Samo kao u bijelo odjeveno veličanstvo mogao je ovim jednostavnim ljudima u njihovoj bijedi izgledati kao donositelj spasa!

No, kako je rečeno, došao je samo kao kvazi siromah siromasima, u stvanosti iza sebe on ima čitavo vatikansko bogatstvo, bogatstvo cijele Crkve. Ova nejasnoća podsjeća na Picassovu ciničnu izjavu: «Želim biti siromašan da bih mogao živjeti kao siromašni» ili na sjajnu komediju Ericha Kästnersa «Tri muškarca u snijegu» u kojoj neki multimilijuner dolazi inkognito u jedan od svojih hotela i kao osoba sirotinjskog izgleda, siromašno odjevena, doživi najgore omalovažavanje od strane direktora hotela koji ga nije prepoznao što ovaj podnese lako i s humorom jer je svjestan svog bogatstva i skorog završetka svoje sirotinjske odiseje. Stvarni siromasi ove zemlje ne vide takav sretan završetak. A papa se nakon svog «napornog» posjeta siromašnima i bijednima Rio de Janeira vratio u svoje sređene prilike.

Ali ni samo odigrano papino kvazi siromaštvo prilikom njegova posjeta faveli u Rio de Janeiru ne može se ocijeniti baš sasvim uspjelim i uvjerljivim. On je tamo došao kao navodno siromah među siromašne, ali je uza se imao liječnika, dakle, bio je i imao ipak nešto posebno što si ni jedan stvarni siromah ne može priuštiti, liječnika koji dobro plaćen pazi na to da se ovom bogatom siromahu ili siromašnom bogatašu ništa ne dogodi.

Nadalje, «siroti» papa došao je tobože nizašto i vrlo hrabro u jednu od 530 favela Rio de Janeria!? Ne, zapravo on se pobrinuo da mu se ništa ne dogodi i ne može dogoditi! Iz «sigurnosnih razloga» bio je izabran dio favele Varginha koji je on posjetio. Svijet će, dakle, vidjeti papu u jednoj od takozvanih štićenih favela. Jorge Mario Bergoglijo bio je jedan od malobrojnih u vatikanskoj družbi koji je znao da u Rio de Janeiru ima 530 favela i da gotovo sve, bar 96 posto od njih nije ”sigurno”, već da su poprišta droge i sukoba dilera i kriminalaca, te da u tim ratovima gradskih četvrti, u koje se niti policija bez potpore vojske ne usudi, najviše pate žene, djeca i mladi».223 Gdje bi se nekom istinskom siromahu dala takva zaštita državnih organa kakva je bila pružena papi? Njegovog Gospodina su nekadašnji državni organi razapeli. Njegov papinski nasljednik, međutim, štićen je od organa državne sigurnosti. Zadivljujuće, dokle je dospjela Crkva! «Budala», rekao bi danas Veliki inkvizitor Dostojevskog, «dao se razapeti, mi gospodari Crkve naprotiv, uzeli smo državu u svoju službu.»

  1. Nikakva papina stvarna pomoć za izbjeglice

Papa može srcedrapajuće propovijedati o bijedi izbjeglica, posjetiti spašene izbjeglice na Lampeduzi, zaklinjati humanitarne organizacije svijeta, sve bogate države itd., da prihvate izbjeglice. On sam i njegova Crkva nisu organizirali nikakvu sistematičnu pomoć za njih. Stotine samostana u Njemačkoj, Italiji, u drugim europskim zemljama, kao i u Južnoj i Sjevernoj Americi, često još «blagoslovljeni» vrijednim veleposjedima, stoje prazni ili skoro prazni. Zbog manjka redovničkog podmlatka, u njima, ako uopće, stanuje i njima gospodari šaka časnih sestara ili redovnika. Je li papa neizmjerne prostore tih samostana i redovničke dvorce ponudio izbjeglicama? Naravno da nije! Oni bi mogli profanirati ta od pape i njegovih klerikalnih vrhovnika posvećena mjesta!

Pred upravo iz najgore opasnosti na moru spašenim brodskim izbjeglicama na Lampeduzi, papa je izvrsno ocrtao položaj: Ne možemo prihvatiti da Sredozemlje postane veliko groblje». Onaj tko preživi putovanje, nastavio je papa, morao bi potražiti utočište u prepunjenim logorima u Italiji. Državne ustanove su preopterećene. I što radi najveći licemjer protiv aktualne stvarnosti? Sredozemno more nalazi se praktično pred kućnim vratima Vatikana i bezbrojnih samostana i crkava južne Italije. Ali on nije čak ni pomislio na to da otvori portale, vrata i ulaze crkvenih prostora za te najsiromašnije od siromašnih. Svoju «svetu» zadaću on vidi samo u tome da čita bukvice političarima od kojih su i najneodgovorniji učinili više za te ljude od pontifeksa koji je zaglibio u stalnom opominjanj. Usprkos tome on ipak ostvaruje svoj najvažniji cilj, ostati stalno prisutan u medijima.

  1. Papa i prazne crkve

Kao što sam rekao, mnoge crkve, župni dvorovi, zgrade koje pripadaju Crkvi, stoje prazni, nisu iskorišteni ili ih posjećuje nekolicina bogomoljki. Ili su prodavane za visoku cijenu koju neće biti moguće postići budu li ih prethodno «zagadili» siromasi. Ni ovdje se nije mogla čuti moćna papina riječ da se crkve i primjerice prazne predavaonice daju na raspolaganje najsiromašnijima od siromašnih, a to nisu samo izbjeglice nego i svi oni koji si danas ne mogu više priuštiti stan. Vlast da to provede, naspram hladnom, o bogatstvu ovisnom establišmentu Crkve, imao bi papa. Tko bi u tom katoličkom stadu imao hrabrosti, tom svim crkvenim privilegijama opskrbljenom papinskom samovladaru koji posjeduje primat univerzalne jurisdikcije nad svim crkvenim dijelovima, prkositi ili protusloviti nekom njegovu nalogu. Ali on to nije ni zahtijevao. Crkveno bogatstvo usprkos svim njegovim uzvišenim izjavama ne smije ni u kom slučaju biti taknuto.

  1. Papa i vlasnički udio Vatikana nad glavnim gradom Italije.

Mala vatikanska država ne nalazi se samo unutar ovog grada, štoviše, svaka četvrta zgrada Rima pripada Vatikanu. Od tih zgrada papa nije ni najmanji djelić dao na raspolaganje siromasima toga grada. U prekrasnim patricijskim kućama često stanuje tek jedan nadbiskup ili kardinal, svakako često ne bez ekipe služitelja i nona koji su im duhovno i tjelesno na usluzi. Zato je papa isposlovao da se beskućnici mogu na Trgu sv. Petra, besplatno brijati, a dobiju i sapun i ručnik.

  1. Papa i vatikanski muzeji

U njima leže neizmjerna skupocjena blaga. Mogla bi biti prodana drugim muzejima koji bi ih isto tako dobro čuvali kao i vatikanski muzejski čuvari. Prihod od prodaje mogao bi dobro doći siromašnima. Ne ponavlja li papa uvijek biblijsku poučnu izreku: «Gdje ti je blago, tamo ti je i srce» i «ne skupljajte zemaljska blaga!» Sva bijeda siromašnih mogla bi biti uklonjena već samo prihodom od prodaje muzejskih dragocjenosti. Ništa od toga!

  1. Papa i njegovo privatno bogatstvo

Zašto papa ne daruje siromašne u svijetu bar od svog privatnog bogatstva? Pa on ga ni nema, odgovorit će spremno uznemireni papini fanovi. Ali nije li neobično da Radio Vatikan i vatikanska televizija CVT, oboje vođeni od jezuita, svaki nastup, svaki govor, svaku papinu gestu, pa i najmanju beznačajnost koje se odnose na njega, komentiraju i toplo predočuju javnosti, ali kad se radi o njegovoj imovini vlada željezna šutnja? Opaskom o privatnoj sferi ne mogu se izgovarati. Mediji u cijelom svijetu nisu bili uskraćeni uvida u «zadivljujuću poniznosti» novog pontifeksa koja se između ostalog sastojala u tome da on svako jutro sam posprema svoj krevet i ne dopušta da to rade službujuće redovnice. To je svakako «revolucionaran» čin jer su svi njegovi prethodnici ali i svi kardinali i biskupi orbis catholicus pospremanje vlastitog kreveta smatrali pretjeranim.

Rekli smo, o papi je izvješteno sve moguće i nemoguće, vatikanski propagandni stroj koristi brzohodni motor, prešućena je samo njegova privatna imovina. Papa, međutim isto tako ima svoj prihod, kao vrhovni crkveni suveren on ga čak može sam odrediti. O koliko se iznosu radi? Nema odgovora. Tajna njegova prihoda čuvana je bolje od ispovjedne tajne! Ali tu se on opet nalazi u najboljem društvu i zajednici sa svojim kardinalima i biskupima koji nikada ne daju točan odgovor o svojoj vlastitoj imovini i onoj svojih dijeceza. Vršni klerikalni sloj, njegovo bogatstvo i solidarni zid šutnje – u to neće ni novi Franjo dirnuti!

Kad bi on darovao nešto iz vlastite škrinjice, mediji bi bili puni pohvala. Ne, papa ne daruje ništa, on se ne razlikuje od svojih prethodnika koji su isto tako šutjeli o svom bogatstvu. Kod Pija XII to se ipak saznalo poslije njegove smrti, bilo je to «skromnih» 80 milijuna dolara!

Usprkos tome može se doznati bar o jednom dijelu novčanih prihoda Franje I. Honorari za njegove brojne knjige koje je na njemačkom izdao u financijski snažnoj nakladi Herder, donose mu svakako šestoznamenkaste iznose. Njegove knjige izlaze na mnogim jezicima, znači da se tu mora skupiti prilična svota. Da je nešto od toga darivao siromašnima, to ne bi ostalo skriveno pod pokrivačem jer on inače nema ništa protiv toga da svaki detalj njegova života bude objavljen.

A što radi s obaveznim poklonima koji idu uz svaku od brojnih audijencija kod Božjeg zastupnika na zemlji? Nedavno su Njegove Svetosti posjetili predstavnici nogometnog kluba Bayern i predali mu milijun eura kao «mali prilog»! Pri procjeni papina bogatstva ne bi trebalo zaboraviti tzv. Petrov novčić, godišnji dobrovoljni prilog nadbiskupija svjetske Crkve za «sirotog oca u Rimu». O uporabi ogromne svote koja na taj način»Svetom» Ocu pritječu svake godine, smije on sam autonomno i suvereno odlučivati. Nitko nije čuo ništa o tome da je i mali dio ovog iznosa bio dodijeljen siromašnima i nevoljnima.

  1. Ni novi papa neće ugroziti bogatstvo Vatikana

Papin trubadur, njegov omiljeni biograf Andreas Englisch u svojoj knjizi «Franjo – znakovi nade», priznaje «da glavnim stožerom kršćanstva u Vatikanu, … vlada pohlepa za novcem», da papa kao vatikanski šef raspolaže «ogromnim brojem nekretnina», da je Vatikan «jedan od najvećih vlasnika nekretnina u Italiji».224 Sve je to papa odlučno prešutio kad je u jednom od svojih govora zahtijevao od vlasnika koncerna i banaka da korigiraju strukturu kapitala u korist socijalno slabih.

Oni, međutim, već znaju kako to trebaju shvatiti, sigurno ne u smislu neke radikalne promjene, revolucije, budući da znaju kako papa kao vrhovni gazda Vatikana i sam gotovo bezizlazno involviran i upleten u «strukture zla», u «loš kapital», da Vatikanu neposredno od svršetka Drugog svjetskog rata pripadaju dijelovi Paramounth Studia u Hollywoodu, stotine građevinskih parcela za vikendice u Oyster Bayu, Long Islandu, kat Exchange Buildiinga, dugo vremena najvišeg oblakodera u svijetu, kao i Port Royal Tower u Montrealu/Kanada, brojni hoteli i golf tereni i mnogim gradovima širom svijeta i tako dalje i tako šire. Prilikom procjene vatikanskog kapitala može se gotovo potpuno držati općeg pravila, gdje god se unosno ulaže kapital, tamo je prisutna i Crkva i nju pri tom ni najmanje ne zanima pitanje moralnosti ili nemoralnosti jednog posla koji obećava profit. Kako je podrugljivo rekao korumpirani, od talijanske vlade proganjan, od pape Wojtyle u Vatikanu skrivan šef «Banke za religiozna djela», nadbiskup Marcinkus: «Crkva ne može opstati samo od ”Zdravo Marije”».225

Iako Vatikan, kao i sadašnji papa i dalje žestoko zabranjuju kondome i kontracepcijske pilule, ipak kao veliki dioničari imaju udjela u nekim poduzećima koja ih proizvode. Isto vrijedi i za vatikanske udjele u vojnoj industriji i proizvodnji oružja. Prilikom svog posjeta Jordanu 24.5.2014. u javnoj molitvi papa je molio Bogu neka «obrati one koji proizvode i prodaju oružje». Sa srdžbom u glasu pitao je: «Tko prodaje oružje tim ljudima da bi vodili rat?» Jer u tome je, kaže papa, «korijen nesreće». Pritom, što papi ne može biti nepoznato, Vatikan stvara profit na poslovima s oružjem. Još i danas postoje kontakti s najvećim talijanskim vojnim koncernom Fiumeccencia koji je svoju današnju snagu postigao, između ostalog, i vatikanskim investicijama. Austrijski ekonomski magazin «Format» od 25.3.2013., skreće pogled i na «milijardski imperij» jezuitskog reda koji ima udjela čak u proizvodnji zrakoplova Boeing. Ona je «jednim dijelom svakako u rukama redovnika… Da su time umiješani također i u međunarodnu vojnu industriju, čini se nikome ne smeta». Očigledno niti redovničkom bratu Jorge Mariu Bergogliju alias Franji I.

Međutim, koga sve to čudi? Kad se radi o papi Franji, ne treba nikada zaboraviti da je on skroz naskroz jezuit, tijekom mnogih godina odgoja i izobrazbe savršeno pripremljen ropski produkt jezuitskog reda, čijim se redovnicima, danas oko 20.000 njih, čini se, posebno leži bankarski život. Kroz njihove su škole prošli brojni top menadžeri, kao šef Europske centralne banke Mario Draghi. Pa i Bank of America ima svoje jezuitske temelje. Čudnovato jer se jezuiti svojom prisegom snažno odriču svih materijalnih iskušenja, ne težeći ni blagostanju niti posjedovanju. To vrijedi, međutim, samo svakog brata osobno, red kao takav smije dobro zarađivati. A on to vrlo uspješno i radi. Daljnji biseri u portfoliu redovnika su akcije talijanskog energetskog koncerna Eni (Agip), francuskog graditelja postrojenja Schneider Electric i kemijskog koncerna OM Group».226

Kao papa Franjo I je ujedno i vrhovni predstojnik jezuita, on je nadređen i generalu reda koji mu je obvezan na bezuvjetnu poslušnost. Ali papinu moćnu riječ protiv nemoralnih bankovnih poslova ovog reda nećemo dočekati, kao niti papinu naredbu da se dobit iz tih poslova bar jednim dijelom izdvoji za dobrobit siromašnih ovoga svijeta. Pa kako bi papa i mogao Družbi Isusovoj zabraniti nešto što nije zabranio Vatikanu, naime, kako smo već vidjeli, «gomilanje neizmjernog bogatstva, ulaganja kapitala, nekretnina i veleposjeda, udjela u poduzećima, beskrajnog zlatnog blaga itd.».227

  1. Što radi papa protiv razmetljivosti i raskoši biskupa?

Papa ne istupa protiv vodećeg sloja bogatih nacionalnih crkava orbis chatolicus, jednako kao ni protiv bogatstva jezuita i Vatikana. Možda je njihovo bogatstvo pretpostavka za to da poslušno plaćaju svoj danak centrali u Rimu. «Revolucionar» u Vatikanu sasvim sigurno neće zavrnuti tu financijsku slavinu. Što je veće bogatstvo, raspolaganje kojim je potpuno u vlasti dotičnog biskupa, to je masniji i danak koji on prosljeđuje Rimu.

Dopustimo i pitanje, što je s biskupskim palačama? Ni jednome od njih ne pada na pamet da u te palače, u kojima stanuju samo biskup i njegova služinčad, pusti nekog siromaha. Ali oni kritiziraju općine ako ne žele primiti još izbjeglica.

Još nedavno je kardinal i nadbiskup Reinhard Marx iz Minhena, jedan od najbogatijih nadbiskupa svijeta, svoju biskupsku upravu dao luksuzno renovirati za nekoliko milijuna eura, naravno uglavnom novca Slobodne Države Bavarske! Papa je tog kardinala, psihološki gledano očito dokazano samozadovoljnog gospodara jedne «site» nadbiskupije, pozvao u povjerenstvo za reformu Kurije! Možete misliti što će proizaći iz toga! Ništa. I doista, to povjerenstvo koje radi već više od godinu dana još nije ništa napravilo. Papa je u povjerenstvo pozvao osmoricu kardinala odnosno nadbiskupa iz svih dijelova svijeta. Međutim, kako da gospoda i dalje rade kao predstojnici svojih dijeceza, sigurno neće svoju glavnu pažnju fokusirati na Rim. To je doduše uvidio i papa jer je taj neumorni proizvođač komisija u međuvremenu oformio novo tajništvo za ekonomiju od pet članova koje u osnovi ima istu zadaću kao i ona osmočlano povjerenstvo, dakako s posebnim naglaskom na kontrolu Vatikanske banke.

Papa Franjo je mogao sasvim lako pribaviti dokaze da mu je doista bilo stalo do brze i efikasne obnove Kurije i Vatikanske banke, time što bi iz izgnanstva pozvao biskupa Carla Maria Vigana i postavio ga opet na njegovu raniju funkciju u Vatikanu. To nije do danas učinio, a time je prohujalo i previše vremena, tako da danas više nije moguće popraviti stvari. Tko je biskup Vigano ili tko je bio da je uklonjen? Pa, svakako nije bio produkt birokratskih navika Rimske kurije, već je kao vatikanski diplomat s različitim nalozima putovao brojnim zemljama svijeta, kad ga je papa Benedikt 16. srpnja 2009. Postavio za generalnog sekretara vatikanskog guvernera. Kao takav zapleo se kao niti jedan od njegovih prethodnika u toj službi u brojne rijetko komplicirane i razgranate novčane poslove Kurije i Vatikanske banke i sa zaprepaštenjem ustanovio da je sve što se ovdje događalo uglavnom povezano s korupcijom. Odlučan i nepodmitljiv, počeo je točku po točku obustavljati korupciju.

To je na scenu dovelo njegove protivnike, a to je zapravo jedna cijela armija, naime gotovo sve velečasne i najčasnije funkcionere u Vatikanu i Kuriji koji su bili više ili manje korumpirani. «Sustav korupcije u Vatikanu tiče se tolikih poslova i Vigano zna toliko da dogovore nije moguće zatajiti pred njim. Preostaje samo jedan izlaz: on mora otići».228 Korumpirani su intervenirali kod kardinala Tarcisia Bertone, šefu državnog sekretarijata, poslije pape najvažnijeg čovjeka u cijeloj crkvenoj regimenti. On je uspio nagovoriti papu Benedikta XVI. Vitanu je oduzeta moć, stavljen je opet na položaj crkvenog diplomate u Washingtonu. Cijela afera trebala je proći tajno. Ničega se papa, kardinali i biskupi koji stalno čiste fasadu Crkve jer znaju za smeće iza fasade, ne plaše više od indiskrecije. No, Vigano je papi napisao pismo, jedno tajno protestno pismo u kojem govori o korupciji i traći povratak u Rim. Benediktov komornik, Paolo Gabriele, dao je pismo nekim medijima. Posljedice su bile sramotne, «kompletna intriga eksplodirala je. Benedikt XVI i njegov kardinal, državni sekretar postavili su se kao zaštitnici onih zločinaca koji su dopustili cvjetanje korupcije u Vatikanu. Još je bilo gore kad je izašlo na vidjelo da su čovjeka koji je to trebao raščistiti, maknuli u stranu».229

Papa Franjo koji u svojim govorima uvijek promicao pravednost, javno osuđujući svaku nepravdu, morao je odmah u prvoj godini svoje službe, tog valjda jedinog čistih ruku, koji nije rehabilitirao korumpirane u Vatikanu, pozvati natrag u Rim i omogućiti mu da i dalje razotkriva korupciju – on nije ni prstom maknuo! To diskreditira i njega, ne samo njegova prethodnika, čini ga sudionikom korumpiranih, a njegovo sazivanje komisije za ispitivanje tajnih poslova Kurije i Vatikanske banke izgleda samo kao alibi-akcija.

Bilo dobro ili loše, reći će poneki papin simpatizer, u ovom posebnom slučaju papa je podbacio. No, on je ipak bar uzor skromnosti jer prilikom oficijelnih svečanih prigoda svoje papinske insignije, nošenje simbola svog papinskog dostojanstva, sveo je na najmanju mjeru. Kažu da nosi misnu odjeću i mitru iz vremena svoje biskupske službe u Argentini, pozlaćeni, srebrni ribarski prsten, ne od čistog zlata kao njegov prethodnik na papinskom tronu, a ni njegov palij neće biti nov.230

Njegovi protivnici smatraju ta mala odstupanja od standarda papinske odjeće «prenavljanjem radi ostavljanja dojma» i tu se doista radi o drangulijama. Mnogo važnije i donekle radikalno bilo bi se papa, a onda po njegovu uzoru kardinali i biskupi pojavljivali sasvim obično, odložili svoju dugu, do poda sežuću bapsku odjeću i kao drugi ljudi, kao i većina vladajućih političara hodali u uobičajenim, civilnim odijelima. Odmah bi bio otpuhnut pripadajući dio njihova nimbusa. Jedan papa bez svoje bijele odjeće, bez bjeline koja simbolizira čistoću, nevinost, nebesku veličajnost i nepovredivost – tko bi tu još dao da ga jedan takav papa u običnom odijelu, tapša, miluje, grli ili ljubi? Odjeća čini čovjeka! Može li se papa odreći takva, svojom odjećom stvarana utiska? Ne može i očito ne želi. A ni gornji sloj Crkve ne želi se isto tako odreći svojih neobičnih karnevalskih odora. Sama radikalnost u tim pravilima odijevanja čini se drugačijom!

Tu se ipak radi o mnogo toga više, naime, o promjeni čitavog načina života gornjeg hijerarhijskog sloja Crkve. To je već povezano s II Vatikanskim koncilom, kad se neposredno nakon njega to bilo pokušalo ali nije uspjelo. Mala grupa idealističkih biskupa, njih četrdeset, potpisala je u studenom 1965. kratko prije završetka koncila tzv. Pakta iz katakombi. U njemu su se ti biskupi obvezali da će živjeti tako «kao što žive ljudi oko nas kada je riječ o stanovanju, hrani, prijevoznim sredstvima», zatim da će se odreći «vanjskih znakova blagostanja i moći … kao službene odore i službenih insignija i titula, kao i nekretnina i vlastita namještaja». Svu dotadašnju imovinu biskupa trebale su biti prepisane biskupiji odnosno socijalnim i karitativnim ustanovama Crkve, «financijske poslove i poslove upravljanja imovinom predane u ruke laicima «da bismo mi mogli biti apostoli i pastiri, a ne upravitelji”». Četrdesetorica su se htjela odreći za svagda «da izgledaju kao bogataši, bez obzira koliko bili bogati, osobito u svojoj službenoj odori (skupa platna i uočljive boje), da njihovi službeni simboli budu izrađeni iz skupocjenih metala – zlata i srebra – nego će «istinito i stvarno morati odgovarati Evanđelju».231

Sve su to bile uzvišene izjave o namjerama koje su pojedini biskupi doista i proveli, ali velika većina niti ne pomišlja na to da promjeni svoj stil života. Većina biskupa ponaša se i dalje poput baroknih knezova, vozikaju se okolicom u luksuznim automobilima s vozačem, žive odvojeni od naroda kojem se od vremena do vremena milostivo pokazuju, u svojim palačama koje su iznutra odavno pretvorene u moderne luksuzne vile. Gotovo žalostivo i frustrirano zvučale su papine riječi kada je 6. lipnja 2013. Upozoravao sjemeništarce, novake i novakinje: «Boli me kad vidim svećenika ili redovnicu u najnovijem modelu automobila: To ne smije biti! To ne smije biti! … Uzmi neki skromniji model! A ako ti se toliko sviđa taj lijepi auto, misli na to kolika djeca umiru od gladi. Samo na to!»

Čini se da u Njemačkoj na gladne misli samo jedan biskup, naime, biskup Kamphaus iz Limburga. On je bio jedini biskup koji je živio spartanski i asketski, koji nije stanovao u biskupskoj palači, nego u daleko skromnijem svećeničkom sjemeništu. Time je bio trn u oku ostalih njemačkih biskupa. Jedni su ga ismijavali i rugali mu se, drugi su se prema njemu ponašali gotovo neprijateljski. Kad je otišao u mirovinu njemačka je biskupska posada konačno odahnula.

Poslije njega došao je jedan koji je sve opet popravio, biskup Franz-Peter Tebartz van Elst. Mladi čovjek bio je «format» koji je odgovarao bogatom establišmentu njemačkih biskupa. Za «smiješnu» svotu od 30,7 milijuna eura dao si je na Dombergu u Limbergu izgraditi «skromnu kućicu». Naravno, još djelomično vjernom narodu nije trebao pokazivati kako luksuzno stanuje. Gledano izvana objekt je stoga bio jednostavan, skoro bezbojan, nikako razmetljiv. Ali unutra, tu je vladalo bogatstvo najviših slojeva imućnih, primjerice grijani prolazi, brončani prozorski okviri, 200.000 eura vrijedan bazen s ukrasnim ribicama».232

Novi limburški biskup nije imao ni najmanje zadrške nit se sjetio nevolje milijuna, milijardi ljudi, kad se upustio u to da, kako mu je potvrdio i jedan dobrohotni kritičar, «svoje teološke predodžbe …prenese u građevinske». Pod teološkim predodžbama taj je kritičar vjerojatno mislio na «božansku» grandomaniju tog biskupa koji je slobodan od ikakva planiranja unaprijed, zahtijevao stalno nove skupe preinake, primjerice «zamjenu već ugrađenih prekidača za svjetlo senzorskim, … rušenje upravo završenog «Marijina vrta» i uređenje novog «Vrta tišine», … skidanje krova za naknadnu montažu držača za adventsku svijeću». S obzirom na takve ludosti osuda ovog kritičara ispada još i relativno blaga: «Izgleda da se ovdje ne samo troškovi, nego i skupocjena čak luksuzna oprema sama po sebi, suprotstavljaju zapovijedi siromaštva. To je očito izvjesna prepotentna dekadencija koja je upravljala poslom … To je ono što podsjeća baš na kneza-biskupa, ne na pastira». Sam biskup ostao je neuviđavan i nepopustljiv: «Tko jeftino gradi, gradi skupo».233

Prilično sam siguran da sam papa Franjo ne bi tog hvalisavog i bogatog biskupa opozvao s njegova limburškog trona da na njegovu žalost crkveni narod u Njemačkoj koji je postao tako kritičan, nije tako glasno protestirao protiv Tebartz-van Elsta. Papa zbog toga, između ostalog, tako rado posjećuje istočnoazijske, afričke i južnoameričke zemlje jer mase katolika koje ga slave još se ne bune u većoj mjeri protiv životnog stila svojih biskupa, poznavanje sadržaja vlastite vjere pretežno ignoriraju, i papu potpuno nedirnutog dvojbama, jednostavno bez zadrške slave kao novog donositelja spasenja. A on uživa u tom kupanju u gomili radosno kao nekada papa Wojtyla. Obojica papa odavno su shvatila da je katolicizam masovna religija, religija mase i za masu i da to mora i ostati želi li opstati.

Prosvjećivanje samo u smislu imanentne teološke kritike crkvenih dogmi vodi izravno u radikalnu razgradnju hijerarhijskog vrha koji je snagom svoje «nepogrešivost» te dogme i postavio.

Neki katolici vide, usprkos čisto verbalnog papina propagandnog rata za siromašne koji ostaje bez dubljih praktičnih konsekvenci, opasnost od porasta tobože od Boga danih prava biskupa na bogatstvo i luksuz. Volker Resing, u Njemačkoj vrlo utjecajan katolik, do listopada 2014. Glavnog državnog dopisnika Katolischen Nachrichten Agentur (KNA), od tada glavni urednik Herder-Korrespondenz, doveo se zahtjevom za materijalno ograničenim stilom života biskupa gotovo do «svjesnog i aktivnog ugrožavanja vlastite egzistencije.» Na pitanje «je li primjereno da jedan biskup vozi Mercedes ili …da se toga znakovito odrekne kako bi ukazao s jedne strane na blago nematerijalnog, a s druge strane na nevolju bližnjih», prema njemu, sigurno nije moguće «jednoznačno odgovoriti». «Simbolična radnje mogla bi biti isto tako ispravna kao i konkretna. Ali i ne mora, ona može jednako tako postati i praznom ljuskom». Na ovom mjestu dopustio si je katolički glavni urednik i laganu kritiku pape: «Gotovo farizejski djeluje ponekad fiksiranje na takve detalje svakodnevnog života. Ako papa nosi željezni križ na prsima, taj znak može funkcionirati jer je iznenađujući, jer može skrenuti pažnju na bitno. Donijeti odluku da se uklone svi biskupski zlatni križevi, bila bi neka vrsta rigoroznog siromaštva, koje nije pravi smisao – već ga čak izvrće».234

Kritika je čak i oštrija: Da je papa manje udarao u bubanj svoje vojne za siromašne onda ni sam «siroti» Tebartz-van Elst ne bi dospio u takvu unakrsnu paljbu rasrđenih katolika, misli V.Resing. «Iako su neki pothvati i ekstravagancije u Limburgu bili tako skurilni i drski, pored pravedne lokalne pobune, bez papinskog određivanja težišta kod te teme možda ne bi mogli razviti taj zamah svjetskih razmjera … Ne može biti da kao posljedica limburškog slučaja crkvene gradnje budu sada izložene općoj sumnji. Ako se možda u Berlinu s nervozom gleda na troškove renoviranja katedrale Sv.Hedvige, prije nego što uopće i postoji plan i ako u glavnom gradu neki kritiziraju arhitektonske natječaje već zbog njihovih troškova, onda se pouka Limburga krenula stramputicom. Katedrala u glavnom gradu, biskupska biblioteka u Münsteru ili uprava biskupije u Münchenu moraju možda biti skupe i možda ne moraju upravo zbog toga osiromašiti. Oprez s pojmovima je prikladan. Nije loše sve što košta milijune».235

On ima pravo u pogledu katolicizma koji ne može odustati od razmetljivosti, impozantnosti, monumentalnosti svojih građevina ali ne želi izgubiti puno poštovanja divljenje masa. Što tu vrijedi Isusov prigovor u Ivanovu evanđelju da se Boga ne treba častiti u hramovima i kamenim građevinama nego u duhu i istini? Crkva se nije nikada držala riječi svoga Učitelja ako se ta nije uklapala u njene stvari. Ona ih je štoviše tako dugo reinterpretirala dok nisu vrijedile za opravdavanje njenih vlastitih propisa i postupaka.

Ali čak i časopis Der Spiegel, varajući se u tome, još se uvijek nada da bi se odlukama pape Franje «još uvijek moglo nešto promijeniti za njemačke biskupe», promijeniti u odnosu na rasipanje crkvenog poreznog novca, raskošnih biskupskih sjedišta, crnih službenih limuzina s vozačima, dobro opskrbljenih vinskih podruma, brojnog kućnog osoblja».236

Benedikt XVI bio je spreman novom papi dati na raspolaganje Mercedes S-klase koji mu je bio poklonjen, a koji je vrijedio znatno više od 100 000 eura, što je ovaj ipak odbio.237

  1. No, nije li se nešto promijenilo bar u odnosu Crkve prema Mafiji? Konačno, papa bi

morao . ekskomunicirati mafiju. Također su pod Benediktom XVI trebale biti prekinute neke od brojnih veza između Vatikanske banke i mafije. Glasine da Institut za religiozna djela masovno pere Mafijin novac, sve više su jačale pa je na kraju Vatikan morao djelovati kako njegova banka ne bi izgubila i posljednju vjerodostojnost.

Bliskost politike i mafije odražava se i u okolnosti da su «mnogi računi» ove banke godinama služili «talijanskim političarima za prikrivanje njihova bogatstva – također i stoga što Vatikanska banka načelno ne objavljuje bilance».238 (Bilancu svoje imovine ne prikazuje zapravo niti jedna njemačka biskupija. Glavni vikar minhenske nadbiskupije kaže: «Bilo bi prekomplicirano naredati sve akcije i poslove s nekretninama. Izgubio bi se pregled). Pa i sam papin biograf Andreas Englisch koji svaku papinu gestu tumači papinim usmjerenjem na početak nove ere papinstva, dijeli sumnju talijanskog državnog odvjetništva da su «mnogi bogati Talijani desetljećima sistematski koristili Vatikansku banku IOR za pranje novca, utaju poreza i druge ilegalne bankarske poslove, sve to pod velom katoličke Crkve … da Vatikanska banka nije zbog naivnosti i pobožnog neznanja nego sustavnog zaobilaženja obaveze europske bankovne kontrole, u uvjerenosti da će papa eventualno uhvaćene počinitelje štititi od kaznenog progona». Kada je zatim uhapšen monsinjor Nunzio Scarano, glavni revizor vatikanske uprave, vodeći menadžer crkvene administracije APSA (Administrazione del Patrimonio della Sede Apostolica), jer je, prema optužnici, «višestruko propuštao prljavi novac preko računa Vatikanske banke IOR» i svote od preko 20 milijuna eura «htio preko talijanske granice ilegalno unijeti u Vatikan»239, mjera je bila puna. Papa Franjo je morao neizbježno djelovati, ne samo agitirati. Konačno, kardinalska skupština je prije njegova izbora za papu bila stavila obvezu da budući papa mora dokrajčiti «neprekidne skandale oko Vatikanske banke».240

Ne sudimo prestrogo, možda je papa prekinuo neke kontakte Vatikanske banke s mafijom i, kako to pokazuje primjer Scarana, prestao s vatikanskom praksom da u kriminalne bankarske poslove upletenim visokim duhovnicima osigurava azil u Vatikanu štiteći ih tako od kaznenog progona dotične države.

No, je li time povezanost Crkve i mafije prekinuta? Uzmemo li najoptimističniji slučaj, da mafija u budućnosti više neće imati posla s Vatikanskom bankom, onda bi ipak ostale mnoge regije južne Italije gdje se ni jedan siromašniji svećenik ne može odreći znatnih novčanih doznaka mjesne mafije, pa gospodari Crkve u Vatikanu, uključujući i papu u stvarnosti čak niti ne mogu željeti da ta rijeka novca presahne jer bi inače dušobrižnički pogon u tim župama klonuo. Osim toga tamo gotovo da i nema župnika koji bi, živeći još uvijek bolje od najvećeg dijela svoje zajednice, bio spreman pretrpjeti

mučeničku smrt zbog prekida svojih dobrih odnosa s mafijom.

Primjer jedne iznimke, svećenika mučenika u borbi protiv mafije, zbio se prije davnih dvadesetak godina.

Svećenik Giuseppe Diano u Casal di Principe, bastionu Camorre, stalno je žestoko kritizirao mafiju, nazivajući pritom stvari njihovim pravim imenom i čak odbijao sahraniti šefove Camorre. U ožujku 1994. mafija je poslala u crkvu dvojicu ubojica koji su ga ustrijelili.

Papa Franjo doduše često naglašava da je kriterij istinitosti ljubavi jednog svećenika prema Kristu njegova spremnost na žrtvovanje. Međutim ni on sam ne ide tako daleko da bi riskirao smrt, poduzevši da mafiju u svim njenim varijantama oficijelno i crkveno-pravno besprijekorno izopći iz Crkve, čime bi mafijašima u svim župskim zajednicama bili uskraćeni sakramenti.

Naravno, i papa je veliki populist koji u preobilju svog oduševljavanja ovacijama mase izgovori stvari koje u svojim knjigama i papinskim okružnicama nikada ne bi izgovorio. Dok u tim pisanim elaboratima ne odstupa ni za jotu od crkvene dogmatike, može ponekad, kao što smo vidjeli, pred novinarima i predstavnicima religija nemarno reći: «Nema katoličkog Boga», ili govoriti o Crkvi kao «kreposnoj bludnici». Crkvu kao «kreposnu bludnicu» označio je doduše još davno prije njega crkveni otac Ambrozije od Mailanda, ali kako je preuzeo taj izraz, mora da je bio načisto s tim da je stalno veličanje Crkve kao «Kristove zaručnice» u njegovim spisima jako udaljeno od okaljane realnosti te Crkve.

Papa je izazvao pometnju kada je 21. lipnja 2014. U Sibari/Kalabrija pred tisućama ljudi pripadnike mafije proglasio ekskomuniciranima. Radio Vatikan je odmah požurio pažljivo ispraviti papu. «To nije bila formalna ekskomunikacija presudom»! Komentator Njemačkog radija 23.6.2014. u 19:05 sati dopunio je pod naslovom Jake riječi, mučna realnost: «Crkveno-pravno to je nešto malo kompliciranije nego što je to papa formulirao. Potom je morao svakog mafijaša koji se ne pokaje zbog svojih grijeha i ne obrati se, pojedinačno izbaciti». Crkveno-pravna poduka za Franju?

I tako se još jednom, kao i uvijek kod tog verbalnog «revolucionara» osobito snažnim riječima usprotivilo različitim mafijaškim skupinama, kao što su Camorra, Ndrangheta, Cosa Nostra itd., riječim kao sljedeće: «Oni koji slijede puteve zla kao mafijaši, nisu u zajedništvu s Bogom», ili «zlu se klanjate i i prezirete opće dobro», ili «odabrali ste krivi put» ili krenuli ste «cestom prema grijehu». A mafijaši će u potpunosti neometani od Crkve i njenih vrhovnika «tijekom tjedna ubijati ljude, prodavati drogu, ucjenjivati – a nedjeljom ići na misu».241

Uostalom, papa nije originalni prvi pobornik crkve protiv mafije. Gospodari Crkve uvijek se iznova nabacuju snažnim riječima protiv nje – i time se zadovoljavaju jer neko od njih i sami održavaju kontakte s važnim «velikanima» mafije. Ali u širim klerikalnim krugovima propovijed se već smatra činom. Tako dostaje da propovjednik ponovi riječi koje je upotrijebio sicilijanski biskup u jednom svom dušobrižničkom pismu: «Mafija bez izuzetka pripada carstvu grijeha. Svi koji joj pripadaju moraju znati da žive u neizlječivoj proturječnosti s evanđeljem Isusa Krista i da su stoga izvan Crkvene zajednice».

Ni papa Franjo ne govori danas puno drugačije. No bilo je medija koji su stvar opet podigli do senzacionalnog događaja veličajući Franju I zbog ekskomunikaciju svih mafijaških bandi.

Zaključak: egzistencijalna shizofrenija pape pri pokušaju ostvarenja siromašne Crkve

Papa je doduše korumpiranim članovima Rimske kurije u svojoj božićnoj propovijedi 2014. Predbacio egzistencijalnu shizofreniju242. Međutim on sam se nalazi u jednoj opterećujućoj egzistencijalnoj shizofreniji jer on siromašnima koje vuče u sve praznije crkve ili ih u njih želi vratiti, mora obećavati «siromašnu Crkvu za siromašne», dok on sam dobro zna da to nije moguće jer srca pape, kardinala i biskupa previše ovise o bogatstvu, a time o kapitalu i također o državi koja radi i djeluje kapitalistički. Ideal je za njih postavljen previsoko, onaj idel koji bi bio realna nužnost za jednu istinsku Crkvu koja ljude, prvenstveno siromašne, ne bi varala a koju je od nacista ubijen evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer, opisao s iznimnom jasnoćom: «Crkva je samo crkva ako je ovdje za druge. Za novi početak morala bi sve vlasništvo darovati potrebnima. Župnici bi morali živjeti isključivo od dobrovoljnih priloga zajednice, eventualno se baviti nekim građanskim zanimanjem. Oni moraju sudjelovati u svjetovnim zadaćama ljudskog života zajednice, ne vladajući, nego pomažući i služeći».243

Papa Franjo koji nije spreman na pokušaj pretvaranja Bongoeffenove vizije u realnost, sklanja se trajno u neobaveznu teološko kršćansku retoriku. Gotovo ostaje utisak da ga njegova egzistencijalna shizofrenija, znanje o nemogućnosti realizacije siromašne Crkve, a za koju misli da je mora propagirati, već traumatično slijedi poput fantoma jer su u međuvremenu nastali nebrojeni obrati, varijante i fasete kojima on opisuje svoju najdražu ideju, siromašnu Crkvu za siromašne. Nema obraćanja, govora, propovijedi ni nastupa pape Franje u kojima on ne hvali siromaštvo na najrazličitije načine, ali ipak tako da sa svim tim varijacijama ciljano otklanja upravo ono najvažnije, strukturne promjene Crkve u korist siromašnih.

On rafinirano odmiče težište pomoći siromašnima od kolektiva Crkve, da bi je gotovo u cijelosti stavio u ruke pojedinaca, pojedinačnih članova Crkve. Siromaštvo je, kaže papa, «siromaštvo pred Bogom», a to znači «biti slobodan u odnosu na stvari», «učiti o mudrosti siromašnih», «biti uz siromašne»244, «prije svega ići k siromašnima»245, «biti solidarni s onima koji najviše trebaju našu pomoć», «pouzdavati se više u Boga nego u naše ljudske snage»246, «dijeliti», jer je to «pravi način ljubljenja»247.

Papinski «socijalni reformator», od nekih medija čak «Socijalist Veličanstveni, završava kao pastoralni teolog i homilet u svom nepresušnom obilju dostojanstvenih propovijedi: «Slijediti Isusa znači, namijeniti mu prvo mjesto; osloboditi se mnogih stvari koje posjedujemo i koje guše naše srce; odreći se nas samih, uzeti križ i nositi ga s Isusom. Odložiti svoje ponosno Ja i osloboditi se gramzljivosti, pohlepe za novcem koji je božanstvo koje opsjeda».248

Na kraju se pojam siromaštva u papinim govorima sve više razvodnjava. «Od fizičkog siromaštva» udaljava se Franjo prelazeći na «intelektualno siromaštvo» koje je «također realno» i na koje isto tako mora biti posijano «sjeme evanđelja».249 «Dati kruha gladnima» je čin pravednosti, ali mnogo je važnija «jedna dublja glad, glad za srećom koju samo Bog može umiriti».250

Slavni južnoamerički nadbiskup Dom Helder Camara, blizak teologiji oslobođenja, bio je još puno prije Bergoglijeva pontifikata upravo blasfemično drastičan, kad je razmišljao o nemogućnosti jednog doista pravog strukturnog obrata na vrhu Crkve za siromašne. On je čak pomislio na to da bi «američki bombarderi koji su 1944. Oslobodili Italiju od fašizma …možda mogli i Vatikan pretvoriti u prah i pepeo kako bi se omogućio novi početak jedne siromašne Crkve. No posumnjao je da bi bez unutarnjeg preobraćenja jednostavno mogao doći gospodin Rockefeller i opet sve izgraditi još raskošnije».251

3.Gospodar poučnih izreka

Iritantno, heretično, senzacionalno

u nekim papinim izjavama

Trenutačno ni jedan političar na našem planetu nije tako popularan, ali ni tako populističan kao papa Franjo. U kratkom vremenu uspio je potpuno pridobiti za sebe većinu ljudi i medija. «Ponizni nastupi i iznenađujući intervjui učinili su u kratkom vremenu pastira ”od kraja svijeta” planetarnom zvijezdom. Usprkos svojih 77 godina, papa Franjo odašilje s elanom svježe zaljubljenog preko svih njemu dostupnih kanala, radosne poruke. Sad si stavi klaunovski nos, sad ostavi svoje kardinale same za stolom i radije sjedne za stol sa siromasima iz Assisija. U Petrovoj katedrali ne stoluje više otuđeni profesor, nego genije odnosa s javnošću»252. Pa ni same njegove kritike kapitalizma koje ponekad zvuče vrlo oštro, bogataši ne uzimaju papi za zlo. Bagateliziraju ga najviše pišući ironično kako im se sviđa «kao pop-star, koji kao najmoćniji crkveni vođa govori o siromašnoj Crkvi za siromašne», dok se taj govor već sasvim populistički ne svede na «ugodnost novog siromaštva».253

Jedan važan aspekt će kod takvih ocjena svakako iznenaditi. Papine izjave mogle bi probuditi utisak da naivno spontano ili nemarno proizlaze iz trenutačne situacije, iz njegova talijansko-argentinskog temperamenta. U stvarnosti su bar neke od njih dobro promišljene i hladno iskalkulirane. Kod nekih njegovih izreka imao sam čak utisak da mu one služe kao sredstvo da se bar za nekoliko trenutaka oslobodi steznika svoje stroge katoličke dogmatike i teologije morala. To osobito vrijedi za skoro revolucionarno zvučeću tvrdnju koju je izgovorio pred jednim talijanskim novinarom254, prema kojoj nema katoličkog Boga. U nastavku nekoliko misli uz papine izjave kojih smo se već nekoliko puta dotaknuli.

a/ »Nema katoličkog Boga»

Ako je ova tvrdnja doista izrečena ozbiljno i iskreno, ako se dakle nije papi samo onako omakla jer je zbog svoje taštine prilikom susreta s liberalnijim suvremenicima ovima želio imponirati, onda je to bilo relativiziranje, slabljenje, čak dovođenje u pitanje gotovo dva tisućljeća katoličke teologije, katoličkog nauka o Bogu i otvaranje i omogućavanje jednog doista otvorenog, ravnopravnog dijaloga Crkve sa svim religijama i njihovima različitim predodžbama Boga!

Razmislimo o senzacionalnim posljedicama. Papa, njegovi kardinali, biskupi i svećenici, dakle sav katolički kler doslužili bi kao «Božji personal na tlu», kao Božji zastupnici na zemlji, kao posrednici između Boga i crkvenog naroda, jer su služili krivom Bogu, jer Bog, prema papinim vlastitim riječima, čak nije katolik. Čitav bi kler bio uvršten među sluge kumira jer su naviještali i širili lažnu Božju sliku.

Dogma o papinoj «nepogrešivosti» bila bi stavljena van snage jer je on «nepogrešivo» naučavao o krivom bogu.255 Ovaj papa koji se nije umorio naglašavajući u svim svojim pismenim očitovanjima da Bog, Krist i Crkva moraju biti cjelovitost, da se do Boga, prave religije, istinske religioznosti može doći samo u povezanosti s Crkvom i preko njena nauka, iskazuje se svojom tvrdnjom da «nema katoličkog Boga», politički kao heretik, kao buntovnik, kao revolucionarni pokretač jer razara temelj na kojem počiva čitava Crkva i sve njene organizacije. Taj temelj je doduše njihova dogma iz koje su izveli sve ostalo, dogma da Bog, njihov Bog koji kao instituciju odobrava jedino njih, koji se u Crkvi i za Crkvu objavljuje, a papi i njegovu kleru povjerio je zadaću da to priopćavaju narodu.

Papa Franjo koji jednako žestoko kao i njegov prethodnik verbalno suzbija svaki relativizam, koji apodiktički zastupa i brani apsolutnost katoličke vjere, svojom izjavom utire put jednoj teoriji relativnosti slika Boga i njima pripadajućih religija. Od pogleda da Bog nije katolički samo je mali korak do pogleda kako nije ni protestantski, židovski, islamistički, hinduistički, taoistički, šintoistički, ni drukčiji. Religije imaju samo predodžbe, Božje slike, kakav Bog doista jest, ako jest, nitko od svih njih ne može točno znati.

Čitava hajka koju inače tako milostivi papa, vodi protiv New Agea, sekti, ezoterije, panteizma, «slobodno fluktuirajuće i difuzne» religioznost (koju je podrugljivo nazvao ”Dio-Spray), pokazuje se time neutemeljenom i neozbiljnom jer baš ni jedna religija, konfesija, institucija, svjetonazor ne može točno reći tko je i kakav je Bog.

Katolička Crkva sada stoji pred epohalnim izazovom da da otkaz vlastitom papi jer je postavio jednu tako heretičku tezu ili da toga papu sa svim upravo navedenim posljedicama ove teze slijedi i ponizno prizna sebe kao agnostičku i relativnu religiju, ali time ekumeni svih religija čini veliku uslugu jer oslobođena sve umišljene oholosti i nepogrešivosti može stupiti u pravi i ravnopravni dijalog sa svim religijama i svjetonazorima. Ta tako dugo održavana era

«hvalisanja Bogom» (Elias Canetti) definitivno bi završila!

Ali i sam papa Franjo bi morao pokazati karte. Ako ja dobro vidim, on u osnovi ima tri mogućnosti. Može biti (ili) da se svojom izjavom kako nema katoličkog Boga, htio samo razmetati da bi izgledao što liberalniji, svjetovno i religijski otvoren ili si je u trenutku duhovne smetenosti dopustio jednu takvu heretičku tvrdnju ili je svečano urbi e torbi ex cathedra izložio da dokida dogmu o papinskoj nepogrešivosti jer ona ne odgovara istini, budući da Bog, ako postoji mora u svakom slučaju biti tako savršen da se ne može identificirati ni s jednom religijom jer se svaka religija sastoji od svjetla i sjena, osobito svaka velika svjetska religija koja pored pozitivnih značajki i djela, na svom računu ima i najteže prijestupe i zloćine.

Kako god (bilo?), ni jedan papa novije povijesti nije nikada rekao niti se odvažio na jednu tako revolucionarnu izjavu kao što je tvrdnja da »Nema katoličkog Boga», ni Ratzinger, ni Wojtyla, ni Pavao VI ili Pijo XII, također niti Ivan XXIII, koji je svojim temperamentom i karakterom naginjao dobroti i otvorenosti, ali je teološki bio prije pouzdan i lojalan.

Istina, crkveno učiteljstvo naglašava da Bog ostaje misterij, tajna svakoj ljudskoj spoznaji, koju ograničeni ljudski razum ne može u potpunosti razumjeti i pojmiti, da aksiom «Boga može spoznati samo Bog» uvijek vrijedi. Ali istovremeno to učiteljstvo apodiktički i monopolistički ustraje na tome da je samo ono u rukama drži «sveti ostatak» onoga što bi čovjek mogao spoznati o Bogu, i jedino koje može autoritativno i autentično reproducirati i interpretirati taj ostatak. Ovu najbolje čuvanu crkvenu riznicu znanja i spoznaja o Bogu nije se dakle usudio uzdrmati ni jedan papa, sve dok nije došao jedan profesorima i doktorima teologije Ratzingeru i Wojtyli naoko tako podčinjen čovjek iz Buenos Airesa i crkveno učiteljstvo i teologiju naučio što je strah izbivši im ruku monopol isključivog posjedovanja istine o Bogu.

Svejedno je li Franjo I bio svjestan dalekosežnosti svoje izjave, u osnovi njegova postavka kako «nema katoličkog Boga» sadrži tako snažan heretički, buntovni i revolucionarni eksplozivni potencijal da bi on svojom razornom snagom mogao potpuno razoriti čitavu zgradu «nepogrešivog» crkvenog učiteljstva i svetom samoproglašenu Crkvu.

Najveći, najjunačkiji, pa i najnužniji čin Jorgea Maria Bergoglia alias Franje I bio bi da ukloni samog sebe – ne kao čovjeka koji želi živjeti, koji ima pravo živjeti, nego kao papu, kao najvišeg crkvenog vođu, kao nepogrešivu sfingu i duhovnog vladara čovječanstva. Ma kako paradoksalno zvučalo, to bi kod ljudi povećalo ono dobro i ispravno kroz (samo) prividno negativan čin, njegova vlastitog ukidanja!

b) Ne baš sasvim heretička, ali ipak u velikoj mjeri podcjenjujuća za Crkvu, ako takva tvrdnja dolazi još i iz papinih usta, jest njegova teza da je Crkva «kreposna bludnica».

Ovu tezu papa Franjo nije formulirao u slobodnom razgovoru, nego u svojoj knjizi «Otvoren duh i vjerno srce»256 i sve eventualne prigovore koje bi to izazvalo, predusreo je pozvavši se na crkvene oce koji su već i prvim stoljećima kršćanstva Crkvu bili nazvali «casta meretrix», zapravo «kreposna bludnica».

Ako dobro vidim, samo su latinski crkveni učitelji i milanski biskup Ambrozije (340-397) tako nazivali Crkvu. Drugi crkveni oci nisu počinjali s tom proturječnošću (kreposna, ali bludnica), nego su Crkvu jednostavno i obično nazvali bludnicom. Ipak, ako papa, povezujući se s crkvenim ocima, Crkvu nazove bludnicom, onda on prilično obezvređuje gotovo nebrojene hvalospjeve o njoj u svojim publikacijama. U osnovi on vrijeđa i Krista prikazujući Crkvu kao «Kristovu zaručnicu», jer mu onda bludnicu podmeće kao kreposnu zaručnicu. No ne bih se ovdje htio ponavljati, o Crkvi kao kreposnoj bludnici pisao sam opširnije u poglavlju o Crkvi u drugom dijelu ove knjige.

c) Nastavimo vedro s papinom liberalnom širinom, kakvu je očitovao u svojim postavkama, «nema katoličkog Boga» i «Crkva – kreposna bludnica» koje smo upravo obrađivali. Argentinskom magazinu Viva servirao je on deset pravila za sretan i ispunjen život257. Ta pravila mogao je jednako tako dobro postaviti i neki propovjednik new agea, bilo koji guru koji se želi svidjeti svojim adeptima ili i svaki hedonist i bonvivan. Prvo papino pravilo: «Živi i pusti druge da žive!»

d) Drugo pravilo: «Budite velikodušni prema sebi i prema drugima!» Pažnja: «Mislite pozitivno!»

Kritika: Komu papa ne dopušta živjeti, prema kome ni u kom slučaju nije velikodušan.

Nažalost kad se radi o konkretnom, papin «velikodušno-veličanstven» program za život sudara se odmah sa svojim granicama. Bračni parovi koji su se rastali, dvije godine nakon stupanja novog pape na dužnost još su uvijek ekskomunicirani i ne smiju pristupiti sakramentima. Izvanredna biskupska sinoda koja je trebala raspravljati o odgovorima na širom svijeta Vatikanu upućivana pitanja u vezi s vjerom i moralom katolika, već s razišla s «ishodom» da su rasprava i odluka o pitanju dopuštenja rastavljenima da opet primaju sakramente, prebačene na sljedeću sinodu. Vrši se pritisak prije donošenja odluke i ne dopušta se baš velikodušno rastavljenim katolicima da žive.

Predstojnik rimske Kongregacije za nauk vjere, nadbiskup Gerhard Ludwig Müller, koji je kao biskup i tvrdolinijaš Regensburške dijeceze postao istinski nepodnošljiv, i kojeg je još papa Ratzinger pozvao u Vatikan, već signalizira da s njim, vrhovnim vjerskim kontrolorom, neće biti omekšavanja zapovijedi. «Puštanje rastavljenih k euharistiji rezultiralo bi kod vjernika zbrkom u odnosu na nauk Crkve», suprotstavio se osorno i nepopustljivo nadbiskupu Freiburga Zollitschu kad je taj htio započeti s inicijativom za dioništvo rastavljenih u pričesti.

Papa Franjo je mogao huškača premjestiti u neki manje eksponirani i manje utjecajni ured. Umjesto toga on je Müllera već unaprijedio za kardinala. Između njih dvojice, pape i čuvara vjere, stvara se podjela rada po uzoru na američke policijske serijale: Franjo pristupa običnim grešnicima «kao ”good cop” ljubazna lica, dok ”bad cop” Müller oštro osuđuje svaku pogrešku. I tako se to odvija i u praksi. Pontifeks poziva rastavljenu ženu i tješi je, o čemu kao slučajno doznaje pola svijeta, za to vrijeme njegov načelnik osuđuje», kako smo već čuli, inicijativu iz nadbiskupije Freiburg.258

Papa se pridržava bar trećeg pravila svog programa za sretan život koje glasi: «Ostanite mirni!» Njegova mirnoća osigurana je time što je reformatore i ”kočničare” postavio ravnopravno tako da gotovo i ne mora računati s odlučnim neprijateljima. Već spomenuta Komisiju osmorice (”G8”) mogli bismo doduše gledati kao kritičku i korektivnu protutežu Kuriji, ali i u nju je imenovao jednog strogo konzervativnog čovjeka Opusa Dei. Jednog člana tog karizmatičkog pokreta ”Kristovih legionara», teško narušena ugleda kroz korupciju i seksualne prakse njegova utemeljitelja, Franjo je učinio čak glavnim tajnikom vatikanske države. Prefrigani Bergoglio alias Franjo I vlada nad svima i neutralizira rivalstvom i intrigama međusobno suprotstavljene strane Vatikana i cijele Crkve!

Kako on rastavljenima ne daje živjeti, niti sudjelovati u sakramentima (čista suprotnost njegovu pravilu jedan) i ne pokazuje nikakvu velikodušnost prema njima (vidi pravilo dva), isto tako taj ”prema svijetu otvoren”, svemilostivi, svepomirujući, ne pokazuje nikakav pokušaj ostvarivanja ravnopravnosti žena u Crkvi, o čemu je isto tako već bilo riječi (poglavlje o Crkvi u 2. dijelu knjige). Pod ovim papom ne smiju postati svećenice, a niti đakonice, koje bi on posvetio. Ekskomunikacija oko 200 žena koje su bile ispravno, sed illicite (prema kanonskom pravu valjano ali nedopušteno) od odmetnutog biskupa pomazane za svećenice, «dobri» nije ukinuo niti će to učiniti. One bi rado slijedile svoj poziv za svećeništvom ali im Franjo ne dopušta da žive ono za što se osjećaju pozvane.

Franjo doduše uvijek naglašava «da muškarci i žene imaju jednako dostojanstvo», potiče ih doduše i ohrabruje da budu misionarke evangelizacije u svojim područjima života prema Marijinu uzoru, pozvao je doduše nekoliko puta ovu ili onu ženu u neku vatikansku komisiju u kojoj su većinu ionako činili muškarci, pokušao je doduše s umiljavanjem da ”veliko dostojanstvo“ muškarca i žene ne proizlazi iz svećeničkog pomazanja, nego od ”krštenja koje je svima pristupačno” i mi sa svećeničkom punomoći ”nalazimo se na razini funkcije a ne na razini dostojanstva i svetosti”, ali tu odmah slijedi tvrdi diktat pape, da je ”ograničavanje svećeništva na muškarce … pitanje koje nije za raspravu!” Roma locuta, causa finita! Tu se Wojtzla koji je kategorički branio svaku raspravu o svećeničkom pomazanju žena i Bergoglio ni najmanje ne razlikuju.259

Prema upravo odnosno prije kratkog vremena rođenoj djeci papa ne pokazuje velikodušnost. U ”krštenju” njima je nametnut jedan ritual, jedna apsurdna ceremonija, koja je u proturječju s papinom devizom ”Živjeti i pustiti živjeti”. Doduše i ovdje si je dopustio jednu od svojih patetičnih tvrdnji, uvjeravajući: ”Krštenje donosi veliko dostojanstvo i svima je pristupačno260 Ali kad bi krštenici mogli sami govoriti i odlučivati, glatko bi odbili to papino velikodušno obećano dostojanstvo krštenja. Jer kao ljudi, kao nekoliko minuta, sati, dana ili sedmica stari ljudi, oni prema nauku Crkve, od kojeg papa ne odskače, još uopće nemaju dostojanstvo

To moramo jednom potpuno osvijestiti: Čovjek koji sasvim svjež, još sasvim izvorno dolazi na svijet, prema katoličkoj dogmatici još uopće nema dostojanstva. On je prema toj dogmatici opterećen istočnim grijehom , nalazi se dakle pod vlašću đavla. Zato se nad njim mora provesti egzorcizam, istjerivanje đavla. To mora biti neki mali đavo, jer se egzorcizam koji će biti primijenjen na kršteniku zove ”mali egzorcizam”. Ali kao što je rečeno, đavo mora biti istjeran iz nedužnog djetešca. Pardon, za oficijelne crkvene učitelje ono nije nedužno, nego opterećeno pragrijehom Adama i Eve, a time je u vlasti đavla.

Opet vidimo koliko čovjek treba Crkvu. Tek sada dolazi milost u liku svećenika ili biskupa i ritualom riječi i gesta tjera zloduha iz krštenika, tako da ovaj sada posjeduje dostojanstvo, dostojanstvo koje papa Franjo, kako smo vidjeli, cijeni čak više od časti svećenika koja je samo funkcija i punomoć, a ne dostojanstvo. Ali kada je to rekao htio je samo odgovoriti žene koje su težile svećeničkom pomazanju. U stvarnosti on bi, pozvan na odgovornost od pape Pavla VI koji je u svojoj enciklici posvećenoj svećenicima vidio u svećeniku najviše dostojanstvo čovjeka (”manje od Boga, više od svakog čovjeka”), odustao i dao za pravo svom prethodniku. On ga je cijenio iznad svega i želi ga nakon Ivana XXIII i Ivana Pavla II također proglasiti blaženim i svetim. Inflaciju zamršenih proglašavanja blaženika i svetaca koje je potvrđivao papa Wojtyla, papa Bergoglio će hrabro nastaviti, iako on želi napraviti sve novo i drugačije.

Teško je povjerovati koliko učenje o istočnom grijehu može zamagliti mozak intelektualca

Svakako, Peter Scholl Latour, koji važi kao stručnjak na svom području, ali u teologiji očigledno neprosvijećeno dijete, rekao je u jednom talkshowu da se njemu istočni grijeh čini sasvim prihvatljivim, da je iskusio kako se u svakom čovjeku nalaze i dobro i zlo. Blažena naivnost! Za objašnjenje činjeničnog stanja dobra i zla u čovjeku njemu je potrebna dogma o istočnom grijehu!

Za sljedeću proturječnost, daljnje licemjerstvo u vezi s krštenjem, treba okriviti papu Franju. On je osudio, čak žestoko osudio prekid trudnoće, pobačaj. Poradi «vrijednosti ljudske osobe … ne smije se očekivati da Crkva promijeni svoj stav o tom pitanju. U odnosu na to želim biti potpuno iskren (zar inače nije?), Nije nikakav argument da je podložna vjerojatnim reformama ili ”modernizacijama”. Nije napredno umišljati si da će se problemi riješiti uništenjem ljudskog života. Nerođena djeca … su najnezaštićenija i najnedužnija od svih, kojima se danas želi osporiti ljudsko dostojanstvo». Krivo! Prema službenom nauku Crkve i sadašnjeg pape oni uopće nisu nedužni, nemaju čak nikakvo dostojanstvo budući da su i u majčinoj utrobi opterećeni istočnim grijehom, nalaze se pod vlašću sotone koje će se tek onda osloboditi i steći ljudsko dostojanstvo kad budu kršteni. Dalje papa kaže da je ljudski život, također i nerođen, uvijek ”nešto sveto i nepovredivo, u svakoj situaciji i svakoj fazi svog razvoja”. Krivo! Prema službenom nauku Crkve i sadašnjeg pape, život postaje svetim tek krštenjem, dok je za vrijeme razvojne faze u majčinu tijelu on je nesvet, uprljan sotonom. Proturječnost nad proturječnostima u koje se papa zapleo i koje on možda ni ne primjećuje ili ne želi primjetiti. Papa bi svakako napredovao kad bi tu čitavu štalu istočnog grijeha počistio, što se opet neće dogoditi!261

Uostalom, Crkva se tako tvrdokorno drži dogme o istočnom grijehu nerođenih da su se u ranijim stoljećimaizmišljale sve moguće, čak apsurdne metode kako bi se krna voda kroz majčino tijelo dovela do glavice nerođenog djeteta, ako je postojala opasnost smrti u majčinu tijelu.

Željeli bismo doviknuti papi, neka se pridržava svojih vlastitih pravila, zakona koje je sam postavio! Pustite nekrštene da žive (Pravilo 1), budite velikodušni prema njima (Pravilo 2), mislite pozitivno (Pravilo 3).

Podcjenjivanje i loše postupanje s nerođenom djecom nakon njihove prerane smrti nastavlja se, prema nauku Crkve i dalje ako nisu bili u majčinu tijelu na brzinu kršteni, što je, kako smo upravo vidjeli, krajnje komplicirano. Najveća okrutnost prema njima sastoji se na kraju u tome što ih Crkva nakon smrti ne može pustiti u nebo budući da tako nekršteni nisu nedužni nego krivi; nisu bezgrešni nego grešni; nisu slobodni od đavla, već đavlom opsjednuti, pa prema tome ne zaslužuju nebo.

Dakle, najnedužnija živa bića koja možemo zamisliti, jedno dijete u majčinoj utrobi koje još nije stiglo do rođenja, neće ”čuvari raja”, ”Božji personal na zemlji” pustiti u nebo jer nisu primili krštenje. Nismo nigdje čuli niti pročitali da papa Franjo misli nešto promijeniti u tom nemilosrdnom učenju.

Različiti teolozi koji ne žele potresati glavne smjernice službenog crkvenog nauka u tim točkama, pokušali su nerođenima i umrlima bez krštenja učiniti to bar nešto ugodnijim.

Takvi doduše ne odlaze, domišljaju se oni, u nebo, to nikako ne može biti zbog istočnoga grijeha, ali oni neće isto tako biti bačeni u pakao, nego će upasti u neku vrstu predpakla ili predneba, gdje im zapravo neće biti loše. Samo da će ostati isključeni iz vječnog blaženstva.

Katekizam Katoličke crkve (1993) koji je izdao papa Ivan Pavao II sklanja se u neobavezno, ali ne dokida zabranu neba za preminule bez krštenja: «Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ih može samo povjeriti Božjoj milosti» i izraziti «nadu da i za djecu koja su umrla nekrštena postoji put spasenja» (Nr. 1261). U običnom govoru to znači: «Treba se ipak Bog pobrinuti za ta bića, mi nemamo uvjerljiv razlog da bismo dopustili da vlada samilost. Dogmatska osnova učenja o istočnom grijehu ne dopušta omekšavanje.» Oklada da ni Franjo I to neće promijeniti budući da iznad svega cijeni Wojtylu kojega je upravo on proglasio svetim.

Kada se Crkva tako tvrdoglavo drži apsurdnih «istina», kao u opisanom slučaju, onda tu najčešće postoje zemaljsko egoistični razlozi. Što bi se dogodilo kad bi taj «tako milosrdni» papa Franjo jednostavno objasnio: «Ta nerođena djeca odlaze i bez krštenja u nebo»? Dogodilo bi se nešto poput klizanja tla. Krštenje više ne bi bilo nužno za spasenje. Mnogi čak više ne bi ni krstili djecu tako da bi ona za Crkvu možda bila izgubljena kao porezni platiše, a možda i kao donatori novca!

Franjo I, kao papa opremljen automatski i atributom nepogrešivosti, pokazao se međutim na začudo ne sasvim spremnim u poznavanju službene crkvene dogmatike. On opisuje krštenje tako entuzijastično i svečano, da morate pomisliti kako ono vjernika oprema najvišim mogućim dostojanstvom jednog kršćanina («Veliko dostojanstvo dolazi s krštenjem»). Zapravo, u pogledu participiranja u crkvenom dostojanstvu krizma se nalazi iznad krštenja. «Kroz sakrament krizme, kršteni su potpunije povezani s Crkvom i opremljeni naročitom snagom Duha Svetoga».262 «Krizma dovršuje milost krštenja».263 Krizmanik će primanjem tog sakramenta (od biskupa ordinariusa ili pomazanog biskupa) «kroz darove Duha Svetoga dovršiti puninu kršćanstva ».264 Dakle, Sveti Oče, učiti, učiti i dodatno učiti kako Vaša nepogrešivost u odnosu na određivanje odnosa između dogmatskog ranga krštenja i višeg statusa krizme ne bi postala nevjerodostojnom!

Velikodušnost, velikodušno dopuštanje življenja, Papa Franjo ne dokazuje, odnosno ne omogućava na osobit način kad se radi o žrtvama svećeničkog seksualnog iskorištavanja.

Retorički je on naravno opet u tome dobar. U razgovoru s već prije u drugom kontekstu spomenutim talijanskim urednikom dnevnog lista La Republica, Eugeniom Scalfarijem, Franjo je te prijestupe pedofilskih klerika nazvao «kugom» prema kojoj mora postojati «nulta-tolerancija», on će sam protiv toga postupati «sa svom nužnom strogoćom», bez obzira na to što bi se među krivcima nalazili čak biskupi i kardinali. Sasvim uzgred ublažio je papa svoj kazneni nagovještaj dodavši da su međutim tek dva posto katoličkih svećenika počinitelji zloporabe djece. Showmen Franjo pojavio se nakon jednog duljeg razgovora sa šest žrtava iskorištavanja stvarno «iscrpljen i potresen», kako je o tome odmah izvijestio jezuit i vatikanski glasnogovornik.265

Svakako, u realnosti i praksi pod papom Franjom jedva da se nešto promijenilo. «Mnogi ljudi koji su kao djeca bili žrtve seksualnog nasilja svećenika, izvješćuju o tome da je Vatikan istina bio upoznat s njihovim slučajevima koji su tamo trebali biti obrađeni, ali da nisu dobili nikakav odgovor na svoje upite». Nekadašnji učenik berlinske jezuitske škole Canisius-Kolleg, Mathias Katsch koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio seksualno iskorištavan od dvojice duhovnika tog koledža, a 1991. Podnio je svoju tužbu Vatikanu, čeka još i danas na konačni odgovor kako stoje stvari s njegovim slučajem.266

Plaćanje odštete žrtvama od strane Crkve, ako se ona uopće i odluči platiti jesu, izuzev u nekoliko državnih crkava, među njima i bogata njemačka Crkva, doista premale. Najviše što je ponuđeno iskorištavanima je 5.000 eura. Zašto papa ne preuzme inicijativu i novac Vatikanske banke koji leži neiskorišten, uplati žrtvama? Nedavno se opet pojavilo više stotina milijuna eura koji su «bili po strani» i zbog toga nisu bili prikazani u budžetu Vatikanske banke.267 papa bi trebao hitno promijeniti ime te banke koja se razmetljivo i dostojanstveno naziva «bankom za religiozna djela», ako ona svoj novac ulaže u svakojake dubiozne poslove, dok joj za one koje su svećenici iskorištavali ne preostaje ni cent.

Meni još smeta papina rečenica izgovorena tobože nenamjerno u razgovoru s Scalfarijem, kako se radi o samo dva posto svih katoličkih duhovnika koji su seksualno iskorištavali djecu i maloljetnike. Kod cca. 400.000 svećenika kojima raspolaže Katolička crkva to je još uvijek 8.000 klerikalnih počinitelja, dakle zapanjujući broj «Božjih posvećenika» koji su nasrnuli na nedužne mlade živote.

Papa Franjo, međutim, o tome izravno kaže neistinu jer on mora znati, mora mu biti poznat daleko veći broj svećenika koji su seksualne zlorabe vršili nad desecima tisuća djece i maloljetnika. Vatikan ima najbolju tajnu službu u svijetu jer duhovnici i njihovi pomoćnici pomoćnika iz svih zemalja globus catholicusa stalno izvješćuju centralu u Rimu o konkretnoj i detaljnoj situaciji u svojoj zemlji.

Visokoj gospodi u Vatikanu koji danas upravljaju svjetskom Crkvom nije moglo promaći da je kardinal William Joseph Levada još 2010. kao tadašnji načelnik Kongregacije za nauk vjere, izrazito upozorio: «To je velika kriza. Nitko ju ne bi trebao pokušati zataškati.266 Papa Franjo je to učinio jer je samo u SAD-u već 2004. bilo prijavljeno 4 392 svećenika zbog indicija o seksualnom iskorištavanju djece i maloljetnika. Indicija doduše još nije i osuda, ali od Američke biskupske konferencije opunomoćen, renomirani John-Jay-Institut za kriminalistiku državnog Univerziteta New York Citya pomno je istražio taj broj, a kada je prispjelo još i «dokumentirano izviješće, za koje je reporter Golden Globea kasnije … primio Pulitzerovu nagradu», javljale su se stalno nove žrtve, «ne samo u bostonskoj biskupiji, nego u čitavoj zemlji. Stotine duhovnika postalo je poznato kao počinitelji».269 A papa Franjo se usudio navesti samo dva postotka, dakle najviše 8000 svećenika na cijelom svijetu kao seksualne prijestupnike nad djecom i maloljetnicima.

Internacionalno poznati teolog Andrew Greeley izračunao je da je u posljednjih 25 godina 2000 do 4000 svećenika u SAD-u seksualno zlostavljalo više od 100.000 djece. Taj visoki izračun on podupire stručnom medicinskom literaturom, prema kojoj se pedofil obično ogriješi nad tucetom djece, kao i na jednom izvještaju crkvene komisije čikaške nadbiskupije, prema kojem je u zadanom razdoblju pet posto župnika zlostavljalo djecu.

Isplate obeštećenja koje je Crkva u SAD-u morala izvršiti, govore jasnim jezikom, tako da je to također indicija o velikom broju pedofila među svećenicima. «Broj kaznenih postupaka protiv svećenika raste, ali i civilne tužbe za naknadom šteta protiv biskupija ili redovničkih zajednica».270 Začudo da su među redovničkim zajednicama SAD-a financijski najopterećeniji jezuiti, dakle družba kojoj pripada i papa Franjo. No oni su uvijek bili i najrafiniraniji, ne samo u vezi s probavljanjem novca, nego i u taktici zadovoljavanja pod plaštićem morala i lijepih komplimenata.

Svakako, «prvotno… procijenjena visina odšteta od jedne milijarde dolara bila je već 2002. prekoračena … samo 2007. platile su katoličke institucije oštećenima i njihovim odvjetnicima u SAD-u 615 milijuna dolara … između 2004. I 2009. morao je nadbiskup Portlanda kao i šest daljnjih dijeceza, proglasiti bankrot».271

Međutim, to je samo materijalna šteta. Mnogo su veće one štete fizičke, fiziološke i psihičke prirode nanesene desecima tisuća djece i maloljetnika koji su iskorištavani od osoba od povjerenja, naime svećenika. Već i samo upozorenje na «spektar načina zlouporabe» povjerene im djece i maloljetnika izaziva duboko gnušanje. On se pruža od izrade nagih fotografija preko seksualno motiviranih dodirivanja, udaraca po goloj stražnjici, diranja genitalija, masturbacije sve do oralnog i analnog seksa».272 Teolog Anton A. Bucher ukazuje posebno na simboliku «batine i palice» koje «upotrebljavaju pastiri». Nebrojeno puta u svojoj papinskoj okružnici Evangelii gaudium papa naziva biskupe i svećenike pastirima, vjernike ovcama. «”Upravo upotrebljavanje batine može biti služba ljubavi”. Kako je moglo djelovati na nekadašnje učenike u Ettalu, na Canisius.Kollege-u itd., koji su osjetili batinu na svojoj stražnjici?»273 Ali ponekad se to dešavalo i «nježnije». Poznati su brojni slučajevi cjelotjelesne masaže golih učenika od strane «duhovnih» odgajatelja.

Papa Franjo i njegovih dva postotka pedo-kriminalnih svećenika, dakle pokušaj da se broj tih svećenika prikaže što manjim, ima svoj uzor u ponašanju večine biskkupa na svim kontinentima. Gotovo svi ti biskupi pokušali su prije svega slučajeve zlorabe u svojim dijecezama poricati, prešutjeti, prikriti, prikazati bezazlenim i masovnost slučajeva u SAD-u prikazati tako kao da je to bio poseban problem katoličke Crkve u Sjevernoj Americi. U cijeloj svjetskoj crkvi izvan SAD-a bilo je najviše nekoliko žaljenja vrijednih pojedinačnih slučajeva, tako su glasili uobičajeni komentari dijecezanskih glasnogovornika. Nadali su se u crkvenim krugovima i oslanjali se na djelovanje principa sv.Florjana i na guranje glave u pijesak. «Pa ako se to u američkim biskupijama posvuda i užarilo, vlastite kuće, nadali su se protivno svakom razboru, ostat će nekako pošteđene … Da u potaji drijemaju temeljni, strukturalni problemi, bilo je potisnuto kao i postojanje … davno kucajuće vremenske bombe u obličju tisuća iskorištavanih žrtava …»274

Ni sam papa Franjo ne ostavlja utisak da želi shvatiti i priznati strukturalne uzroke svećeničke zloporabe djece i maloljetnika. Ti razlozi, između ostalog, leže u tome što je crkvena vlast tisućama svećenika koji se već zbog svog prisilnog celibatnog steznika nalaze u neprirodnim stanjima osobne napetosti, u različitim crkvenim školskim i odgojnim institutima dala gotovo neograničenu moć nad stotinama tisuća, čak milijunima djece i maloljetnika. Već kod najnižih procjena dolazimo do desetaka tisuća žrtava pedo-kriminalne energije «duhovnih» voditelja. «To sigurno nije pretjerano jer je rimska Crkva svjetski koncern u području obrazovanja. Postoji oko 6500 crkvenih visokih škola, a broj osnovnih i srednjih škola iznosi preko 200 000. Broj učenika u katoličkim institucijama širom svijeta iznosi između 40 i 50 milijuna … Ako se samo u svakoj desetoj školi jedan jedini … svećenik, neprepoznat ili nespriječen bavi svojim sklonostima i pronađe svake godine samo dvije žrtve, bilo bi to već 40 000 mladića ili djevojaka. A broj djece i maloljetnika koji su zbrinuti u okviru normalnog župskog dušobrižništva, koji su ministranti, zborski dječaci ili izvišači, još je daleko veći, možda 300 milijuna. Primjena pogrešnih načela u postupanju s zlouporabom djece od strane svećenika nosi u sebi snažan štetni potencijal».275

I sad dolazi papa Franjo sa svoja dva postotka klerikalnih zlostavljača djece i čini se da ne vidi mnoštvo problema koje i sam taj navodni niži postotak nosi sa sobom.»Živi i pusti živjeti» preporučuje on u svojim pravilima kako postati odnosno biti sretan, ali je li on dovoljno učinio ili čini li dovoljno da bi djecu i mlade u crkvenim obrazovnim institucijama zaštitio od klerikalnih zlostavljača i omogućio im da žive bez straha?

Slučajevi koji su nekoliko godina kasnije kao lavina zasuli Europu, koji su se dogodili u Irskoj, Poljskoj i u Njemačkoj, pokazuju u suprotnom smjeru. Najčešće se okrivljene svećenike samo premjesti u drugu pedagošku ustanovu i ponaša se kao da je slučaj time riješen. Neko jače pospremanje u crkvenim institucijama ne može si papa Franjo dopustiti već i stoga jer eventualno sramotno otpuštene ne bi čak mogao nadomjestiti. Natuknica: manjak osoblja, manjak svećenika. On zato u pravilu radije ostaje pri statusu quo i oštroj verbalnoj kritici!

Priznajmo, čovjek stoji pred strukturalnim, čak nerješivim izazovom, ali da ne pokazuje nikakav sram, kao vladar jedne crkve čiji bezbrojni skandalozni slučajevi iskorištavanja izlaze pred svjetsku javnost i njena najvažnija tijela i izigrava apostola morala, najvišeg kneza mira i moralnog stražara, to ipak iznenađuje. Većina to doduše ni ne uočava,

odavna navikli na hvalospjeve od države, Crkve i gospodarskih lobija uzdržavanih «medijskih specijalista», upućene papama. predsjednicima, kancelarima i ministrima, bez optužbi ili kritike.

Zato je pažnju medija pobudila okolnost da se upravo među jezuitima, dakle u papinu vlastitom redu, našao čitav niz pedo-kriminalnih zločinaca. Skandal je bio to bolniji što jezuiti u cijelom svijetu imaju imidž i traženi su kao najpodobniji voditelji elitnih škola. U Njemačkoj su skandalom bile pogođene i tako ugledne škole koje su vodili jezuiti kao berlinski Canisius-Kolleg, hamburška Gimnazija sv.Ansgara, Sv.Blasien u Schwarzwaldu i Aloisius-Kolleg u Bonnu. Berlinski Tagespiegel izvješćuje o Canisius-Kollegu da su tamo «učitelji desetljećima seksualno zlostavljali učenike. Ta privatna gimnazija važi kao elitna škola koji su prošli mnogi vodeći političari i menadžeri».276 Hoće li papa Franjo bar zabraniti gotovo uobičajenu praksu poglavara reda koja se sastoji u tome da svećeničke zlostavljače samo premjeste na drugo mjesto gdje večina od njih živahno nastavlja svoju zlostavljačku praksu?

Jezuiti stoje kao vodeći, ali ne i sami na stupu sramote. Kad se jednom lavina otkrivanja pokrenula, javile su se i u Njemačkoj brojne nove žrtve «ne samo iz jezuitskih škola već i iz internata palotinaca, salezijanaca, marista, franjevaca, kapucina i benediktinaca čije se elitne škole i samostan u Ettelu to također tiče. Objavljeni su i novi prigovori na župske svećenike u gotovo svim njemačkim biskupijama».277 Bilo bi dobro da papa u svojim govorima i propovijedima ne govori o svojim grijesima i grijesima kršćanstva samo općenito i apstraktno, već da taj dugi i prekrcani teretni vlak crkvenih skandala i oslovi imenom. Augsburški biskup Walter Mixa priznao je da je u svoje vrijeme kao župnik tjelesno kažnjavao djecu, ali to nije htio ni u kom slučaju prepoznati kao seksualno zlostavljanje. Upravo spomenuti čuveni benediktinski samostan u Ettelu dopustio je makar, za razliku od brojnih drugih crkvenih institucija, da se protiv njega provede savjesna istraga. Bilanca tog istraživanja bila je svakako poražavajuća. Njihovi su učenici desetljećima bili brutalno zlostavljani, seksualno iskorištavani, perverzno-sadistički mučeni, u čemu je sudjelovalo petnaest redovnika. Ni sam opat Edelbert Höerhammer, voditelj samostana Ettal (1973-2005), nije smatrao da je batinanje ispod njegova dostojanstva. Njegovo tjelesno kažnjavanje učenika sastojalo se u tome «da je u slučajevima nepažljivosti, glavom učenika višekratno snažno udarao o ploču ili rub stola». Učenici su ispričali da su ih ostali redovnici tukli bambusovim štapom i izmišljali brojne načine bolnog kažnjavanja svojih pitomaca. Jedan vanjski specijalni istražitelj došao je svojim istraživanjem do zaključka da je «nedostajala promišljena i profesionalna internatska pedagogija, te da je o odgoju vladalo prihvaćeno mišljenje kako je tjelesno kažnjavanje legitimno pedagoško sredstvo». Pedagogija služi tome da «izgradi i očuva sustav obuzdavanja kojim bi se trebala slomiti volja učenika i postići njihova adaptacija na propisana pravila». Seksualni napadi bili su pritom samo «specifična varijanta nasilja». «Do 2011. Samostan je obeštetio 70 žrtava seksualnog i tjelesnog zlostavljanja s ukupno 700 000 eura».278s

U suprotnosti s ”dva-postotnom-tezom» pape Franje” došle su ankete i sociološke studije do zaključka da je četiri posto svećenika pedofilno i to predstavlja eklatantnu razliku s cjelokupnim stanovništvom u kojem broj pedofila iznosi samo 1%. Odakle ta razlika 4:1? Hijerarhija u Vatikanu, sve do njena vrha, nije o tome do sada razmišljala. Prilično poznata postala je izjava kardinala Sodane (tada pod Ratzingerom dekan kardinalskog kolegija i drugi čovjek u hijerarhiji, odmah iza pape) koji je cijelu problematiku seksualnog zlostavljanja djece i maloljetnika od strane svećenika sveo na «medijsko blebetanje». Postoje mnogi biskupi i kardinali koji kao i on samo umiruju i čitavu situaciju drže bezazlenom.

Mešutim, filozofi, psiholozi, antropolozi, sociolozi, pa i neki teolozi su okretniji od ukočenog crkvenog aparata. U traženju uzroka tog neproporcionalnog udjela svećenika u zlostavljanju djece i maloljetnika psihoanalitičari skreću pažnju na celibat koji stvara usamljenost pojačavajući istovremeno čežnju za tjelesnim dodirom. Psihijatar Conrad Baare objasnio je 1971. u svom dossieru upućenom biskupskoj sinodi koja se održavala u Rimu da 20 – 25 postotaka od 1500 svećenika koje je ispitivao ima ozbiljne psihičke probleme i njih čak 60% «pati od razmjerne emocionalne nezrelosti, što ih doduše ne sprečava u izvršavanju njihovih svećeničkih funkcija, ali im otežava da budu doista sretni ljudi i uspješni svećenici».279 Kad sam ja u jednom novinskom članku tvrdio da Crkva mora imati neki interes u tome, «kad kao službenike odgaja infantilne ”mamine sinove”», a kandidate za svećeničku službu drži seksualno nezrelima jer samo takve slabašne i labilne osobe uopće i akceptiraju crkveni zakon celibata, povezujući ga sa savješću, iako ga različitim seksualnim djelima krše, pritom ipak u sebi stalno noseći teški osjećaj krivnje, kontrirao je teolog Bucher da ta teza «nije pravedna prema onim svećenicima koji su se razvili integriranu osobnost».28o

Tu se postavlja još jedno pitanje, naime, razvija li se svaki svećenik temeljem celibata ili usprkos njemu u integriranu osobnost. Uvijek postoji određeni – doduše mali – broj pojedinaca koji usprkos najneugodnijih okolnosti i strukture koja sprječava slobodu, ipak postižu zrelost integrirane osobnosti. Za golemu većinu ljudi u svim područjima života i posebice za svećenike u celibatu, to ne vrijedi. Bucher je ipak još dodao da bi «pedofilija» mogla biti «kompenzacija za institucionalno sprječavanu seksualnost» i da su «sa svojom vlastitom seksualnošću ostali doslovno zaglavljeni u dječačkoj dobi» i kao takvi «predodređeni» da se psihoseksualno drže onih iste dobi, iako si sami odavno odrasli.281

Naravno da u svakom zvanju, ne samo u Crkvi, postoji jedan mali broj ljudi koji imaju tako puno duha, idealizma, predanosti za svoje zadaće i svoj rad, da ne ulaze u brak, ne žele i neće osnovati obitelj.

Ali upravo se to izjalovljuje Crkvi i papi Franji koji svećenicima ne dopuštaju da se slobodno odluče za ili protiv celibata bez da se moraju plašiti negativnih posljedica od strane službene Crkve, odluče li ovo drugo. Tako papa Franjo ostaje licemjer koji u svojih deset pravila za sretan život preporučuje svim ljudima da žive i daju živjeti, isključujući iz toga svećenike, naređujući im u jednom ljudskim pravima protivnom i diktatorskom zakonskom aktu «da alternativno izaberu između ljubavi prema Bogu i evolucijski zadane tjelesne ljubavi».282

Ja smatram da duhovni potencijal u čovjeku nije determiniran evolucijski zadanom tjelesnom ljubavlju, te se on može potpuno posvetiti svojim duhovnim interesima. Kad bi papa odluku o celibatu učinio aktom slobode svakog pojedinog svećenika onda ni jedan od njih ne bi trebao skrivati svoju ljubav prema nekoj ženi, a s druge strane Crkva bi imala elitu umnih ljudi kojima bi bez problema mogla vjerovati da ne hine svoju čistoću.

Osim rastavljenih i ponovo udatih žena koje u Crkvi ne smiju preuzimati nikakvu hijerarhijsku službu, djece koja su bez krštenja pod vlašću sotone i iskorištavanih žrtava klerikalnog seksualnog nasilja, postoje u Crkvi još brojni drugi podrazredi izrabljivanih, podčinjenih, u svom dostojanstvu esencijalno povrijeđenih, čije karakterizacije ćemo se ovdje poštedjeti.283

e/ Umjesto toga pokušat ćemo u nastavku dati zaključnu ocjenu za deset zapovijedi sreće ili životnih pravila pape Franje. U uvodu ovog poglavlja usmjerili smo težište naše analize samo na Pravilo1 («Živite i pustite živjeti»), Pravilo 2 («Budite velikodušni prema sebi i prema drugima») i Pravilo 3 («Budite opušteni»). Navest ćemo preostala pravila sreće, ne komentirajući ih. Pravilo 4: «Ugasite televizor i provedite vrijeme jedni s drugima!». Pravilo 5: «Ako je ikako moguće, ne radite nedjeljom». Pravilo 6: «Podupirite mlade, pobrinite se da nađu časno zanimanje!». Pravilo 7: «Respektirajte prirodu!» Pravilo 8: Mislite pozitivno!» Pravilo 9: «Respektirajte druge religije!» Pravilo 10: «Budite miroljubivi!»

Ovaj papin program za sreću, tako jednostavan i nespektakularan da ga svaki obični terapeut, svaki wellness-prorok, svaki new-age guru, ali i svaki humanist i sekularist, svaka religija, osobito one koje su kršćanstvu davno rekle zbogom, mogu potpisati i primijeniti bez poteškoća, u stvarnosti sadrži u sebi dinamit, senzacionalno revolucionarni eksploziv bez usporedbe. Ukida li papa Franjo ovim svojim programom sreće kršćanstvo, svoju rimokatoličku religiju, u osnovi čak sve religije, dokazujući ih kao nepotrebne jer ništa ne doprinose uspjehu života, postizanju sretnog života? U njegovim pravilima za sreću nema ni riječi, ni upute o tome da su potrebni religija, vjera, bilo koji religiozni ritual, praksa ili sredstvo koji bi pridonijeli uspješnosti ljudskog života. Jedina uputa na religiju koja se nalazi na predzadnjem mjestu njegova programa («Respektirajte druge religije!») ne mijenja zapravo ništa na stvari, ne predstavlja uvjet za sretan život ili postizanje životne sreće i može je pratiti i svaki bar donekle tolerantan ateist.

Ovaj papa koji u svim svojim knjigama, na svakoj stranici neprekidno govori o Bogu, Kristu, Mariji, Presvetom Trojstvu, crkvenim dogmama i sakramentima, bez kojih nema spasenja, bez kojih se ne može postići otkupljenje, u svom je sumanutom populističkom porivu da svima bude sve, da se svidi svim ljudima, napravio glupost, počinio upravo jedinstvenu pogrešku, tako što je u svojim zapovijedima sreće, pobjegavši od svih pravila i učiteljskog blaga Crkve, bez svoje religije i kršćanstva, ponudio svim ljudima jedan potpuno sekularan put k pravoj sreći.

Papa Franjo koji, kako smo vidjeli u gotovo svemu do sada rečenom u ovoj knjizi, nije nikakav reformator a kamoli revolucionar koji bi etablirane strukture kapitala i kapitalizma, Vatikana, Vatikanske banke, hijerarhije svoje crkve poremetio ili čak srušio, odjednom je s jedne druge točke gledanja ipak radikal, revolucionar par excelance jer je svojim udarcem, postavljanjem nekoliko jednostavnih pravila uspješnog života, religiju, Crkvu, kršćanstvo, Boga, sve njegove anđele i svece, prikazao kao nekorisne za postizanje sreće. I što je onda prava sreća drugo nego li sekularni izraz za spasenje, otkupljenje, raj, blaženstvo?

Ni jedan papa, ni jedan teolog u svekolikoj povijesti Crkve nije njihovu suvišnost tako preko svake mjere i izvan nje demonstrirao kao ovaj dušobrižnik iz Argentine koji odjednom kao svaki psihoterapeut želi pomoći duši bez tobože za zdravlje nužnih ljekovitih sredstava Crkve. Naravno da su kardinali koji su izabrali papu željeli nakon nepraktičnog pape-teologa Ratzingera, papu-dušobrižnika, pastoralnog papu. Ali da će im on u gnjezdo podvaliti takvo kukavičje jaje, s time sigurno nisu računali. On je de facto njih, čitavo svećenstvo kao posrednike spasenja između neba i zemlje, božanskog i ljudskog, kao one koji ni na koji način ne doprinose ljudskoj sreći, proglasio nepotrebnima i nekorisnima.

Naravno da to nije učinio svjesno, u punoj svijesti i namjerno. Svojom razgovorljivošću, da ne kažem brbljavošću, svojom klaunovskim žongliranjem poučnim izrekama doveo je samog sebe do apsurda. «Gospodar mudrih izreka» upao je u zamku svojih vlastitih izreka, postao je sam njihovom žrtvom! Svojim prevelikim ambicijom, svojom opsesijom da kršćanstvo i Crkvu opet učini aktualnim i medijski konformnim, platio je cijenu populizma, potpunim smanjivanjem svojih težnji do jedne «konzumerske-religije» na nivou časopisa Bild. Njegova light-verzija «biti – odnosno postati sretan», ne razlikuje se, ili tek neznatno, od one, od Kantova kategoričkog imperativa odvojene, nježne zapovijedi sreće našem današnjem društvu, kao univerzalni, svepovezujući «good feeling».

Ovo nije mjesto za istraživanje ima li religija još uopće smisla, postoji li vrsta religioznosti, neka varijanta religije koja bi danas još davala smisao, imala smisla. Neka se to odvija na drugom mjestu284 Ovdje i sada treba reći da papa Franjo svakako obavio sav posao i da je sve učinio kako bi se njegova vrsta religije, njegovo kršćanstvo i njegova Crkva dokazale kao nevažne, nebitne i beznačajne.

f/ Daljnja dosjetka iz scenarija jezičnih osebujnosti pape Franje mogla bi se opisati proturječnim pojmom «dostojanstvenog udarca». Za vrijeme svoje glavne audijencije u srijedu 4. veljaće 2015. Franjo je govorio o obitelji i ulozi oca u odgoju djece. Citirao je jednog oca kojeg je čuo da kaže: « Ponekad moram svoju djecu malo udariti, ali ne po licu kako ih ne bih ponizio». Slijedi papina pohvala oca: «Kako lijepo! On poznaje smisao dostojanstva. Mora ih kazniti, ali to radi pravedno i idemo dalje».285

Smiješan je otac kojeg papa tu hvali. Predočite si scenu: otac tuče dijete, doduše ne po obrazu, ali po drugom dijelu tijela i jednostavno ode dalje, ne ispričavši se i ne rekavši djetetu zašto ga je udario. Papi se sviđa takvo autoritativno držanje oca koji očigledno ne smatra potrebnim objasniti djetetu zašto ga je ponizio. Papi se izgleda osobito svidjelo to «raspolavljanje dostojanstva», primjena «polovine dostojanstva», nema udarca po obrazu jer je on za papu najčasniji dio tijela, ali zato po bilo kojem području tijela koje ne smatra tako važnim. Njegov Bog, Stvoritelj, tako to proizlazi iz papinih riječi, stvorio je čovjeka kao prilično fragmentiranog, s s vrlo časnim odnosno dostojanstvenim licem, ali s manje ili čak nimalo dostojanstvenim vratom, rukama, nogama, prsima, trbuhom, genitalijama itd. Kad otac po njima mlati, misli papa, ne vrijeđa dostojanstvo djeteta.

Možda se u takvu papinu stavu i shvaćanju, u njegovu parceliranju čovjekova dostojanstva, manifestira staro manihejsko-gnostičko iskušenje kojem je Crkva podlijegala tako često u povijesti, iskušenju da samo lice čovjeka prihvati kao pozitivno, kao odraz duha, Božjeg duha, a njegovo čitavo preostalo tijelo omalovaži kao gnusobu, prljavštinu, đavolje djelo. Po tim organima koji zapravo pripadaju đavlu može se naravno udarati bez grižnje savjesti! Ovo što je rečeno u ovom odlomku i nije tako spekulativno kako se čini u prvom trenu. Jezuiti, kao i Opus Dei, čiji neki predstavnici sjede u Rimskoj kuriji, još uvijek navode bičevanje u svojim propisima i od te kazne izuzimaju samo lice.

Tu sada imamo salatu! Tijekom dviju godina praktično cijeli svijet priviknuo se na to da na Petrovoj stolici vidi visokog svećenika koji se čini kao utjelovljenje čiste ljubavi, dobrote i milosrđa, kome se za razliku od njegovih, radi skandala sa zlostavljanje podozrivo gledanih svećenika, ne uzima za zlo obilno i pretjerano ljubi, miluje, grli i obujmljuje – i tu se iskazuje

Ovaj posvuda sa simpatijama zasipan uzorni primjerak jednog skroz naskroz pozitivnog čovjeka kao zagovornik kazne batinama, doduše ne pretjeranog, ali uvijek odmjerenog udaranja djece i maloljetnika od strane oca.

I sami novinari i papini biografi koji su znali za njegovu neumoljivost, za rigoroznost i autoritativnost kao provincijala, kao šefa argentinske Provincije jezuitskog reda, kojima je također bilo poznato da je zbog svoje strogoće bio smijenjen s tog položaja, oduđevljeno su pisali o Bergoglijevu procesu promjene čiji je krajnji rezultat trebao biti sada ovaj bez ostatka i greške dobri, pomirljivi, nježni papa Franjo. I sada taj fijasko s papinski kao legitimnom objašnjenom kaznom batinama. «Lupus naturam suam non mutat», rekli bi Latini. Vuk čud ne mijenja, on je samo uči bolje prikrivati.

Nije to bio baš cijeli svijet koji je šašu još tako dizao u nebo, uzvisivao, ali moglo se uvijek čuti i kritički glasovi koji nisu odobravali papinu «pedagogiju». Njegov imidž zadobio je veliku ogrebotinu. Objavljen je najviši stupanj uzbune jer kardinali su ga bili učinili papom (naravno ne bez inspiracije Duha Svetoga!) zato da bi nakon hladno-distanciranog prethodnika na Petrovoj Stolici ljudima pokazao apsolutno ljubazno lice Crkve. I sada taj obrat.

Morala je biti pozvana čitava apologetska mreža crkvenih krasnoslovaca kako bi svim mogućim interpretatorskim vještinama njegovu izjavu o kažnjavanju batinama prikazali kao nesporazum. Na čelu je vatikanski glasnogovornik Frederico Lombardi koji je naravno odmah pohitao u pomoć svom subratu Bergogliu alias Franji I i u pravoj jezuitskoj maniri koja nema problema da crno prikaže bijelim, bijelo crnim, objasnio da se papa nije zauzimao za kažnjavanje djece batinama već je samo potaknuo da se «korigira, bez ponižavanja».

I jedan drugi istaknuti papin subrat bio je spreman verbalno se savinuti kako bi ovoga izvukao s linije paljbe: Bernd Hagenkord, glavni urednik njemačkog izdanja Radio Vatikana.

«Prema mom mišljenju», rekao je dugogodišnjom jezuitskom dresurom psihički davno pogrbljeni, «ovdje se radi o dostojanstvu djeteta zapakiranom u autentično iskustvo. To nije obrana nasilja prema djeci, već naglašavanje njihova dostojanstva».

I drugi vatikanski glasnogovornik, Thomas Rosica, pritekao je u pomoć svom šefu i puhao u istu trubu: Papa, naravno, nije htio govoriti o nasilju ili okrutnosti prema djeci, nego više o tome da svakome treba pripomoći u odrastanju i sazrijevanju. «Pogledajte kako papa prilazi djeci i pustiti slike i geste neka govore same za sebe». Onda je u istom trenutku uslijedio napad, crkveni ljudi ne podnose da se izjava njihova najvišeg «veličanstva», «Njegove Svetosti» ne uzima ozbiljno, iako su jezuitski lisci ljudima ponudili jednu drugačiju, naime «ispravnu» interpretaciju papinih riječi. Ako dakle, kaže vatikanski glasnogovornik drsko i agresivno, netko iz papinih slika, gesti i riječi «želi izvesti nešto drugo, to onda otkriva problem kod onih koji očigledno nisu bili razumjeli papu koji je uveo revoluciju normalnosti».

Uostalom, kaže taj produkt crkvene sluzave kulture, «tko nije ponekad istukao dijete ili njega samog nisu istukli roditelji».

Ali novinar Marco Politi koji je još ne tako davno napisao jednu dosta kritičku knjigu o Vatikanu i eri pape Ratzingera ne želi si blokirati ugodan pristup papi i Vatikanu kao izvoru informacija i šapuće: «Papa ne želi reći: Od sutra se opet tuče!» Štoviše, jednostavno se poslužio «narodnim» jezikom, poput župnika ispred crkve na ulazu, da bi potaknuo na razmišljanje.

U takvim slučajevima umiješa se gotovo uvijek «katolička baza» i pogrubljuje sve skupa na gotovo napodnošljiv način. «Moglo se predvidjeti: Papa može biti kakav hoće, možda monopolistima javnog mišljenja ne odgovara što je papa katolik», kaže jedan čitatelj u svom pismu.286 Pa niti sam kritički reformski pokret Mi smo Crkva ne može se sasvim osloboboditi katoličkog prisilnog korzeta. «Ako papa Franjo ističe da odustajanje od toga da dijete udarimo po obrazu, svjedoči o tome da se poštuje dostojanstvo djeteta, onda to nije krivo», kaže glasnogovornica tog pokreta Sigrid Grabmeier, barem dodajući pritom da je i svaki udarac djeteta jedan udarac previše.287

Bar se globalni svijet korisnika interneta ne da uvjeravati kako su 2ad se radi o zaštiti pape. «Tući djecu bez vrijeđanja njihova dostojanstvo je okay? Uspijeva koliko i kupati se bez da se smočimo, ili izlazak sunca bez svjetla», tvitao je netko sarkastično. Taj čovjek je «reakcionarni mračnjak», tvitao je drugi. «Tko tuče djecu, bezdušan je», kaže treći. A četvrti: «On ipak nije baš tako moderan». Simone Peter, predstavnica «Zelenih» kaže nasuprot papi: «Svakodnevno nasilje nad djecom ne može biti bezazleno».

Nelegitimnost batinanja djece je evidentna. A sam populist Franjo I jedva da shvaća da se sa svojom izjavom o barinama nalazi u lošem društvu onih očeva i/ili majki koji nad svojom djecom između dvoije i četrnaest godina redovito vrše nasilje. Prema jednom istraživanju UNICEF-a time je pogođena milijarda djece, što je 60 posto sve djece koja uopće žive na ovoj planeti. Svakako papa nije imao razloga da se žali ili da osjeća kako se s njih nepravedno postupa kad se neki od roditelja te djece zbog opravdavanje mjera batinanja nad svojom dječicom ne bi pozivali na papin «pedagoški uzor». Svojim gledištem o dječjem odgoju, on se doista dokazuje reakcionarnim i autoritarnim, on sputava time naš temeljni zakon, ali i napredne ustave 38 svjetskih država koje su sve suglasne u pravnoj postavci da tjelesno nasilje nad djecom u svakom obliku i bez iznimke mora biti zabranjeno i kažnjivo. Prema §1631, čl.2 našeg Građanskog zakonika «djeca imaju pravo na nenasilni odgoj, tjelesno kažnjavanje, psihičko povređivanje i druge ponižavajući postupci su nedopušteni».

Moderni zakoni ne mogu se u toj stvari nikako pozivati na bibliju. Ona otkriva mnoštvo bodrenja i poticanja roditelja na kažnjavanje djece kako bi ova postala poslušna i dobra

U narodu se kaže: »Koga Bog ljubi, toga i tuče». Uistinu u svakoj religiji postoje fundamentalisti koji se pozivaju na Boga kad tuku svoju djecu. Je li papa u pogledu odgoja djece fundamentalist? Direktorica Njemačkog saveza za zaštitu djece, gospođa Honkanen-Schoberth, očekuje od pape «jasno pozicioniranje protiv tjelesnog kažnjavanja».288

g/ Vjerojatno će morati dugo čekati na to jer se čini da papa gaji istinsku simpatiju prema tjelesnom nasilju. No on ne odobrava samo udaranje djece, kao što smo vidjeli, nego i batinanje ljudi koji uvrijede svoju majku. Kao što prvi, prema papinu mišljenju, ne vrijeđaju dostojanstvo djece, ovaj zadnji, prema njemu, ne krši zapovijed tolerancije. Svakako, ovdje vrijedi prema papi: «Tko uvrijedi moju majku, čeka ga pesnica».

Upravo tako glasi papina izjava koju je dao u siječnju 2015. na svom putu u glavni grad Filipina, Manilu: «Kad bi dr.Gasbarri, moj dragi prijatelj, uvrijedio moju mamu, čekala bi ga pesnica». Treba znati da je dr.Gasbarri zbilja dobar prijatelj jer je on organizirao papino putovanje što je uključivalo mnogo logističkih napora. Ako bi papa udario tog dobrog prijatelja koji toliko čini za njega, kad bi ovaj uvrijedio njegovu mamu, to već pokazuje postojanje određenog potencijala agresije u papinim grudima, jednostavno rečeno, surovosti i brutalnosti. Bilo bi naravno dovoljno reći takvom prijatelju: «Upravo si uvrijedio moju majku. Shvati to i svakako se ispričaj!» Samo primitivci se odmah tuku. Ovdje to čini ili je na to spreman navodni najviši Božji zastupnik na zemlji, vrhovni svećenik katoličke Crkve i službeni reprezentant krščanstva kao religije ljubavi prema bližnjem u čije bi vrijednosti trebala spadati i pouka iz evanđelja koja kaže kako bi trebalo okrenuti i drugi obraz ako nas netko udari po prvom.

Sve bi to trebalo gledati mnogo dublje nego što mediji općenito čine. U jednom trenutku to bi omogućilo pogled na jednog papu koji je različit i različito razmišlja od onoga kakvim se stalno prikazuje u javnosti. Čovjek Jorge Mario Bergoglio postavio si je kao papa devizu

da u nastupu bude krajnje skroman, dobrohotan i ljubazan. To, međutim nije njegov vlastiti karakter, njegova priroda, to ne odgovara ni dresuri koju je prošao kod jezuita i koja ga stalno potiče na okrutnost bez milosti, okrutnost prije svega prema sebi samome, koja će međutim pod pritiskom psihičkog zakona ravnoteže jednom izbitii i prema drugome, udariti drugoga. Njegov prirodni karakter – radikalna autoritarnost – tjerao ga je u početku da se pozicionira protiv Drugog vatikanskog koncila, a sam da bude otvoreni neprijatelj teologije oslobođenja. Sigurno je već vrlo rano bio «karizmatični poglavar» argentinske jezuitske provincije, ali u ophođenju s onima pod svojim poglavarstvom bio je «nepopustljiv i bahat. Njegovi obvezatni zadani ciljevi i njegov autoritativni nastup, skupa s njegovim povezivanjem s desničarskom peronističkom Željeznom gardom, podijelila je argentinske jezuite u dva bloka». Kad je morao otići, ostavio je iza sebe takvo «ogorčenje da se jezuitska kurija u Rimu … naposljetku osjetila prisiljenom da za provincijala imenuje čovjeka izvana, jednog Kolumbijca. Do toga je došlo nakon što trojici argentinskih provincijala uzastopno nije uspjelo dokrajčiti Bergoglijev kult ličnosti i zacijeliti rane».289

Bergoglio si je kao papa dodao novi identitet, ali njegova stara adamovska priroda time je samo pokrivena drugom kožom, tapetom, ona će uvijek iznova izbijati van, kao sada kad želi odobriti tjelesno kažnjavanje djece i potući se ako uvrijede njegovu mamu.

«Bergoglijeva poniznost nije prirodna skromnost, sramežljivost ili povučenost. Ona je sve drugo nego nježna blagost. Poniznost pape Franje odgovara intelektualnom držanju utemeljenom na religioznoj odluci. Ona je vrlina koju je voljno učinio dužnošću jer je po svojoj prirodi previše ponosan kao i sklon dogmatičnom i zapovjedničkom ponašanju. Kod njega je poniznost svjestan pokušaj prevladavanja nesvjesnog dijela svog ega».290

Ono što iz papine prve, izvorne, još prije dresure jezuitskog odgoja postojeće i u podsvijesti djelomično održane prirode, od vremena do vremena probija, pokazuje nam sasvim različitog čovjeka, čak heretika koji si daje oduška i izriče stvari koje ne bi trebale čuti kritičke pobožne uši, kao ono da «Bog nije katolički», «Crkva je kreposna bludnica» i da se prava sreća, uspješan život mogu postići bez vjere u Boga, kršćanstva i Crkve. Ali iz te prve Bergoglieve prirode koja se kuha u njegovoj podsvijesti i u svakom trenutku može eksplodirati, proizlaze upravo njegove kolerične izjave o batinama i udarcima pesnicom, premda su jezuitskim odgojem mogle biti još i pojačane.

Potrebno je još dodati da stvar s udaranjem zbog obrane mame nije bila privatna izjava. Ona se dogodila za vrijeme puta u Manilu, u vezi s terorističkim napadom na satirički časopis Charlie Hebdo i tim povodom planule diskusije o slobodi mišljenja i odnošenju prema religioznim osjećajima. Prema papi ti osjećaji predstavljaju granicu za slobodu mišljenja. Ona završava tamo «gdje vrijeđamo religiozne osjećaje drugih» i «vjeru drugih izaziva, vrijeđa ili ismijava». Svaka religija ima «dostojanstvo s kojim se ne možemo šaliti».291

Da bi to predočio, papa je napravio paralelu sa svojom mamom. Vlastita majka je kao i religiozni osjećaj sveta i nepovrediva. Ako majka ili religiozni osjećaj budu povrijeđeni, sila je svakako dozvoljena, s iznimkom ubojstva ili umorstva jer, kaže papa, ubijati u Božje ime nije dopušteno.

Već dugo znamo da je papa manje teoretičar nego praktičar, političar, religijski menadžer i vođa, da mu egzaktnost, preciznost, definicijska jasnoća pojmova koje koristi, nisu tako važni. Ono što je ovdje priredio u vezi sa svojom majkom i religioznim osjećajima još je jednom sasvim poseban slučaj skrivanja i zamagljivanja sa svrhom imunizacije religije protiv svake kritike. Kada činjenično stanje jedne objektivne uvrede nije samo potresenost subjektivno uvrijeđenog?

Slično je i s religioznim osjećajima. Treba li sve za što se tvrdi da su religiozni osjećaji, također i najzanesenije, najnerazumnije, najfanatičnije, najegzotičnije, urotničko, najfantastičnije, najsljepije, najnagonskije, najpretjeranije staviti pod zaštitu spomenika, kako više ne bi podlijegalo kritici, samo zato jer će se uvijek naći ljudi koji će i najobičniju kritiku predstavljati kao povredu svojih religioznih osjećaja? Smije li netko tko se osjeća povrijeđenim na taj iracionalni način upotrijebiti šaku kao pomoć kako to preporučuje papa?

h/ «Svaka religija ima dostojanstvo s kojim se ne možemo šaliti», kaže papa. Je li doista tako? Postoje i đavolje religije, sotonski kultovi, crne mise itd. Smije li se s time šaliti? Imaju li i oni dostojanstvo? Gdje se u navodno časnim religijama nalazi granica između dostojanstva i nedostojnosti? Ne smije li se primjerice izrugivati ženske suknje biskupa i kardinala, njihove raskošne karnevalske kostime jer bismo time mogli dirali u jezgru dostojanstva religije koju predstavljaju? Treba li doista biti zabranjeno da se jedna pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusovu za vrijeme svete mise, dakle središte katoličke liturgije, podrugljivo otkloni kao «hokuspokus»? Papa kaže da podcjenjivanje religije ima granice. Tko povlači te granice? I gdje se nalaze? Ovdje opet u igru ulaze vladari, vođe religija i čine ono što im je najdraže: povlače granice, postavljaju zapovijedi i zabrana, produciranje još i još kodeksa prava.

Preostaje samo jedno rješenje. Sloboda mišljenja i religijska sloboda ne smiju biti ničim ograničene. Religija, svaka religija, svaka slika svijeta, svaki svjetonazor smije generalno kritizirati i biti kritiziran. On se smije braniti istim sredstvima, samo ne onima pape Franje: krivotvorenjem i nasiljem.

i/ Daljnja izreka poglavara Katoličke crkve ne odnosi se na tjelesno nasilje, nego ne seksualnost i razmnožavanje. Ali i tu se Franjo poslužio relativno ordinarnim jezikom. «Dobri katolici ne moraju biti poput zečeva», prenijeli su novinske agencije poput dpa i reuter (19.1.15.) te pontifeksove riječi. Ispravan doslovni tekst onoga što je papa rekao poslušajmo pažljivije. Na povratku s Filipina, nakon posjeta Manili rekao je slijedeće: «Neki ljudi misle – oprostite na izrazu -, da bi bili dobri katolici, morali bismo biti poput zečeva». Imamo k tome princip «odgovornog i svjesnog roditeljstva» i «brojne metode koje Crkva odobrava», kako bi se broj djece u jednom katoličkom braku prikladno planirao.

Prefriganac Franjo želi ostaviti utisak liberalnosti i poziva stoga katoličke majke i očeve na «slobodu» svjesnog i odgovornog roditeljstva, upozorivši pritom da Crkva nudi brojne metode kojima se sprečava začeće previše djece. Sve to služi samo prikrivanju činjenice da papa nije voljan odstupiti ni za milimetar od zabrane korištenja pilula i kondoma svojih papinskih prethodnika. Jer gdje su te brojne metode koje Crkva navodno ima u pripravnosti, kako bi katoličkim bračnim parovima koji su spremni pridržavati se te zabrane, omogućila ograničavanje broja djece?

Zapravo je papa ovdje izrekao neistinu jer u vezi s tim postoje samo dvije metode: «Ogino-Knausova metoda koja od roditelja zahtijeva pretjerano računanje kako bi odredili suprugine neplodne dane za vrijeme kojih onda Crkva roditeljima ljubazno dopušta spolni odnos; te «apel za suzdržanost», prema kojem se ne bi, da upotrijebimo papine riječi, vladali poput zečeva nego uz pomoć molitve i drugih asketskih vježbi trebali trenirati apstinenciju.

Vidimo kako je u toj točci seksualna doktrina Crkve i pape nemilosrdna, čak cinična. Za veliku većinu roditelja ovo suzdržavanje je praktično nemoguće. Već je Sigmund Freud je poslije tisuću puta potvrđenih uvida psihoanalitičara i terapeuta zaključio da je sublimacija tj. skretanje seksualnog nagona sa seksualnog objekta na više kulturološke ciljeve uspijeva tek manjini, «pa i tada samo privremeno». «Većina drugih postaje neurotična ili im drugačije škodi. Iskustvo pokazuje da većina osoba našeg društva koje žive zajedno, konstitucijski nije dorasla zadaći apstinencije».292 Tko će u svjetlu tih rezultata psihoanalize prigovoriti roditeljima da se nisu dovoljno uzvisili?

Uostalom Crkveni učitelji morala znali su dugo pije Freuda i svake znanstveno vođene psihoanalize o samovolji i relativnoj, od osobe do osobe različitoj neobuzdanosti spola odnosno falusa. Augustin, pored Tome Akvinskog najveći crkveni učitelja kršćanskog Zapada, naglašavao je uvijek iznova i krajnje uvjerljivo, prije svega u svojim «Konfesijama», «Samovolja», «neposlušnost», «nepokornost» ljudskog spolnog organa. Do spolnog uzbuđenja dolazi «nenadano, pa i onda kad to nitko ne želi».

Naravno da papa zna da se mnogi katolici ne pridržavaju zabrane korištenja pilula i kondoma. Der Spiegel čak tvrdi da «striktnu zabranu sprečavanja začeća ignoriraju gotovo svi katolici». Zabrana kondoma, na kojoj inzistira papa, bit će na njegovu kontu krivnje također upisana kao «kažnjiva» mjera. Čak i u konzervativnoj Bavarskoj «86 posto vjernika ne vidi nikakav grijeh u korištenju od Crkve osuđenih pilula ili na isti način osuđenih kondoma».293

Kler se još manje pridržava papine zabrane pilula i kondoma. Inače bi na svijetu bilo još puno više djece čiji bi otac bio svećenik! Izjava jednog južnoameričkog biskupa postala je krilaticom u klerikalnim krugovima, kad je ustvrdio da u svojoj sve većoj dijecezi raspolaže sa smo 15 svećenika od koji se samo jedan pridržava celibata, ali je zbog toga i nepodnošljiv. U crnoj Africi polovina tamošnjih svećenika hrabro živi u zajednici sa ženom, mnogi, mnogi održavaju seks s redovnicama koje se, odgajane za strogu poslušnost, ne usuđuju usprotiviti svećeniku.294

Čitav sustav crkvenog seksualnog morala je do srži korumpiran, ali papa Franjo čvrsto ustraje na zabrani «umjetnih» sredstava zaštite, stvarajući najviše grižnju savjesti kod onih roditelja koji se neuspješno pokušavaju pridržavati te zabrane. Time onda krše princip odgovornosti svjesnog roditeljstva.

Izreka pape Franje o zečevima otkriva na odbojan način što on misli o bračnoj zajednici muškarca i žene: po njemu, one se ne razlikuju od zečjeg nekontroliranog općenja! Papa se ne obazire na duhovno i duševno u odnosu između žene i muškarca, on to možda i nije sposoban shvatiti u svojoj celibatnoj oholosti. Katolik Heinrich Böll jedva da pretjeruje kada u «Gledištima jednog klauna» njegov lik iz romana govori jednom prelatu: «Sve što se o ovoj drastičnoj stvari govori, propovijeda i poučava je licemjerje. U dubini srca vi to smatrate u nužnoj obrani protiv prirode, u braku legitimiranom svinjarijom.» Očito je brak i za papu Franju samo od Crkve legalizirano, sakramentom blagoslovljeno, stoga službeno crkveno dopušteno parenje, nužda, razvrat, predavanje grešnoj nasladi.

U tom pogledu papa se gotovo ne razlikuje od celibatu uteklom, ali u celibatnom načinu razmišljanja ostalom zarobljenom bivšem redovniku Martinu Lutheru koji je sasvim ozbiljno tvrdio da su brak i prostituiranje jedno te isto, što se tiče čina «da ih se ne može razlikovati».295 I u braku obljuba nije ništa drugo nego «zla tjelesna požuda», koju ipak «kao bračnu dužnost ne treba osuđivati», jer «sveto Božje čovječanstvo… prekriva sramota zle tjelesne požude».296

Da je za Crkvu kao i za papu Franju brak čisto fizičko-tjelesna stvar, razabire se i iz službeno utvrđene crkvene doktrine, prema kojoj je brak doista valjan ako je izvršen spolni akt, pa Vatikan radi toga konzekventno poništava brak ako on ili ona izjavom o ništavosti braka može dokazati da brak nije seksualno ostvaren. Druga zanimljiva posljedica: Crkva ne odobrava sklapanje braka između muškarca i žene ako je jedna od tih osoba, ili su obje impotentne ili je nemoguće izvesti potpuni tjelesni kontakt. Ma kako bila velika ljubav između njih, ma kako bila velika i jaka duhovno psihička povezanost – sve to ne zanima ni Crkvu niti papu Franju. Svečano bračno obećanje seksualno nefunkcionirajućih, dano u potpunom prijateljstvu i simpatiji, Crkvu ne zanima. Ona to ne prepoznaje!

Crkvena knjiga zakona, Codex Iuris Canonici je u tome hladan i konzekventno ograničena duha, odbacujući sve duhovno, sav idealizam u odnosu na to. «Već postojeća i trajna nesposobnost za izvršenje spolnog odnosa … bila apsolutna ili relativna, čini brak u njegovoj biti nevaljanim».297 S obzirom na jedan tako ekskluzivan i na spolnom činu baziran pogled na brak, pojavljuje se tu papa Franjo sa svojim nekonzekventno licemjernim savjetom da se katolici, za volju Božju, ne bi trebali razmnožavati poput zečeva. Čovjek se iz neznanja ili iz populističkih razloga postavio čak protivno vlastitom pravnom sustavu!

Kao što je već rečeno, papa Franjo kaže i neistinu kad govori o «brojnim metodama» kojima Crkva navodno ide na ruku onim roditeljima koji ne žele imati više od troje djece, broj koji Franjo u vezi s time očito smatra još podnošljivim standardnim brojem. I ovdje ga osporava «Katekizam katolike Crkve» pape Ivana Pavla II koji poznaje samo dvije spomenute metode: «samopromatranje i metoda reguliranja začeća zasnovana na odabiru ženinih neplodnih perioda» i suzdržanost u periodu ženinih plodnih dana, čime će se sačuvati njeno tijelo i doprinijeti «odgoju prave slobode».298

Ako papa i dalje ustraje na «mnogim metodama» sprečavanja začeća usprkos podržavanja zabrane korištenja umjetnih sredstava zaštite, onda se uvlači sumnja da on možda misli na, po shvaćanju Crkve, grešne metode, primjerice coitus interruptus, pri kojem muškarac neposredno prije ejakulacije vadi svoj ud iz vagine i pušta da se sjeme izlije na trbuh ili leđa žene, ili na krevet. Tko misli da bi mi zbog ovih izraza mogao prigovoriti da sam prekoračio granicu srama, neka pogleda stotine stranica katoličke teologije morala koja se neprestano posvećivala coitusu interruptusu u svim njegovim varijantama i fasetama s nesumnjivo osobitom pozornošću.

j) Sljedeća papina izjava koju treba komentirati odnosi se na njegov stav prema homoseksualnosti odnosno prema homoseksualcima. Tijekom povratnog leta s Dana mladih koji se održao u Rio de Janeriu rekao je sljedeće: «Ako je netko homoseksualac, a traži Boga – tko sam ja da ga osuđujem? Te osobe se ne smije ni diskriminirati niti isključivati. To su naša braća».299 Ova papina izjava uslijedila je nakon novinarskog pitanja poatoji li možda u Vatikanu mreža homoseksualaca, čime se papa u toj prilici nije pobliže bavio (Jednom drugom prilikom on je to potvrdio).

Brojni mediji slavili su upravo citiranu papinu izjavu kao senzaciju, kao dokaz da će se Crkva sada na čelu s njim potpuno drugačije ponašati prema homoseksualcima, možda čak staviti izvan snage do sada važeće moralno teološke propise protiv homoseksualnosti.

Pritom bi nas pažljivo promatrana papina izjava, morala potaknuti na oprez. On je postavio uvjet za odobrenje svoje tolerancije: Homoseksualci trebaju tražiti Boga, onda ih papa neće osuđivati. U svom razgovoru s jezuitom Antoniom Spadarom300 papa to kaže još jasnije: «Ako jedna homoseksualna osoba ima dobru volju i traži Boga, onda ja neću biti netko tko bi je osuđivao». K tome je još dodao: «Ja sam (samo) rekao ono što Katekizam tumači».

Ali tolerancija prema homoseksualcima ne bi smjela biti uvjetovana, ona im pripada svejedno traže li Boga ili ga ne traže, jesu li u očima Crkve koja ih osuđuje dobre volje ili nisu. Ma kako simpatično zvučala papina izjava, ona je u osnovi netolerantna ili u najboljem slučaju ograničeno tolerantna.

Osim toga, ona ne donosi nikakav napredak u odnosu na ono što službena Crkva o tome odavno proklamira. Papa se poziva na svoje suglasje s Katekizmom Katoličke crkve koji je promulgirao IvanPavao II. On je također protiv diskriminiranja homoseksualaca kao i sadašnji papa, međutim sudi i osuđuje prakticiranje, življenje homoseksualnosti kao težak, kao smrtni grijeh. Papa Franjo se poziva na Katekizam bez ikakva ograničavanja, naglašavajući još dodatno u razgovoru sa Spadarom: «Poznajemo uostalom gledište Crkve, a ja sam sin Crkve. No, ne moramo beskrajno o tome govoriti … ne možemo se baviti samo pitanjem pobačaja, homoseksualnih brakova, metodama sprečavanja začeća».

Ne treba dakle sumnjati u to da papa Franjo potpisuje ono što Katekizam inače kaže o homoseksualnosti, naime da je «Sveto Pismo otklanja kao lošu», «da homoseksualni čini nisu uredni», da se njima «griješi protiv naravnog zakona», jer spolni čin ne daje dalje život, da «ne izviru iz prave čuvstvene i spolne potrebe komplementarnosti» i da ih «ni u kom slučaju ne treba odobravati».301

Katekizam ovdje griješi kao i papa koji se na njega poziva. Ako netko ima genetski uvjetovane homoseksualne sklonosti koje ima jednako kao i heteroseksualac heteroseksualne, onda on pokazuje također i pravu čuvstvenu i spolnu potrebu za komplementarnošću prema osobi svoga spola. U najvećoj je mjeri netolerantno osporavati mu potrebu za istospolnom komplementarnošću ili sposobnost afekata, viših čuvstava kao dobrotu, prijateljstvo, produhovljenu ljubav, istinsku predanost itd. Homoseksualna osoba čezne u svojoj cjelovitosti, dakle, duhom, dušom i tijelom za istospolnim partnerom odnosno istospolnom partnericom. Tu postoji sasvim adekvatna analogija u odnosu na heteroseksualca koji s jednakom čežnjom teži za partnericom.

Homoseksualci stoga imaju ista prava kao i heteroseksualci da svoju spolnu snagu koriste u zajedništvu s partnerom. Netolerancija Crkve u toj je stvari posebno velika, čak nečovječna, povezujući zabranu homoseksualnih čina s preporukom da «poteškoće koje mogu susresti, zbog svoje odgovornosti sjedine s Gospodinovom žrtvom na križu». Zvuči upravo cinično kad ih Katekizam uz to još poziva na čistoću, da vježbaju «krepost ovladavanja sobom», da mole za «sakramentalnu milost» kako bi se time približili «kršćanskom savršenstvu».302

k) Štoviše, papa je prigodom imenovanja dvadeset novih kardinala 14. veljače 2015. upotrijebio jednu osebujnu izreku. Prema «L’Oseervatore Romano», poluslužbenom dnevniku Vatikana, on je pozvao novoimenovane kardinale da svoju upravo stečenu čast «proslave umjereno» kako se ne bi «uvukao duh svjetovnog koje više opija nego rakija natašte». Očigledno da još i danas postoje razlozi za izgovaranje takvog upozorenja, premda proslave današnjih kardinala, čak ako se još i jako potrude, ne mogu doseći ekscesna, ekstravagantna slavlja papa i kardinala renesanse, koja su preskakale sve granice pristojnosti i morala.

Ne, papa Franjo je u vezi s tim preskočio nešto sasvim drugo, naime pravilo koje je objavio papa Pavao VI (prem.1978) a prema kojem broj za izbor pape ovlaštenih kardinala ne smije biti veći od 120. Toga su se pridržavali i pape koje su slijedili nakon Pavla VI, papa Luciani, papa Wojtyla i papa Ratzinger, ali ne i papa Bergoglio, pod kojim je zbog njegova imenovanja novih dvadeset kardinala sada broj izborno ovlaštenih kardinala 125. Gledano organizatorski, to je samo «revolucijica», još manje: samo jedna od mnogih «reformica» koje nam ovaj papa stalno servira od svog stupanja na tron, a da zbog toga ne može tražiti da ga se smatra istinskim reformatorom. Ali bar arogancija Franje I zaslužuje da bude primijećena. On može koliko hoće propovijedati «sentire cum ecclesia et papa», osjećati potrebu da marširamo sa Crkvom i papom – ako njemu ne odgovara, za njega to ne vrijedi, kao kad se uspeo na papinski tron, iako su do tada svi, pa i najugledniji jezuiti, pridržavali zapovijedi da pripadnik toga reda moraju služiti, a ne vladati kao pape; isto i sada u vezi s odredbom pape Pavla VI da broj za izbore ovlaštenih kardinala ne smije biti veći od 120.

Papa Franjo bi bio istinski reformator zastarjele organizacije hijerarhije, kada bi čitavu tu monstruoznu instituciju Kardinalskog kolegija, tu vodenu glavu na ”mističnom tijelu” Crkve raspustio jer ona s Duhom Krista, na kojeg se upravo papa Franjo tako rado i tako često poziva, nema baš ni najmanje veze, ne može se izvesti ni iz duha, niti iz riječi ili čina Isusa koje ionako možemo rekonstruirati samo s malim stupnjem vjerojatnosti. Ako Crkva ne može već uspostavu biskupske službe dokazati kroz Isusa (biskupi, episkopi bili su u ranom kršćanstvu najprije upravitelji crkvene imovine, takoreći domari prvih kršćanskih zajednica, daleko od svih karizmatičnih vođa zajednica i njima podređeni) onda to daleko manje može kad se radi o osnutku jedne tako neprirodne tvorevine kakvu predstavlja Kardinalski kolegij.

Ono što je svojedobno čuveni protestantski teolog Adolf von Harnack razložio općenito o pogrešnom razvoju ranog kršćanstva u «rimski katolicizam kao izvanjsku crkvu, kao državu prava i vlasti, koja više nije imala nikakve veze s evanđeljem, čak mu je bila temeljno proturječna», to se može i mora na sasvim poseban način odnositi na kardinalsku organizaciju u toj crkvi. U svojoj najvažnijoj funkciji, naime kao kurijski kardinali, ukoliko su kao takvi imenovani, oni nemaju ništa zajedničko s karizmom, religioznošću, pravom pobožnošću i eventualno s duhom Crkve, nego samo s njenim pravnim aspektom, s Crkvom kao državom prava, discipline, čuvanja hijerarhijske subordinacije, jednom riječju «svete», navodno od Boga dolazeće vlasti.

S druge strane međutim, prilikom imenovanja kurijskih kardinala koje vrši papa princip «sakralne vlasti» igra doista važnu ulogu. U jednoj apsolutnoj monarhiji kakva je rimokatolička Crkva «odlučujuće pozicije ne zauzimaju se po kriteriju sposobnosti nego po sasvim drugim aspektima kao što je poniznost i prije svega osobna povezanost s monarhom, dakle papom. Slično kao u evropskim kraljevskim i kneževskim kućama posljednjih stoljeća ne radi se gotovo nikada o tome, što bi dvor trebao ostvarivati i tko je za to sposoban …».303 Dakle i na papinskim dvorima se pretvaraju svom snagom. Vatikan je utvrda licemjerja, laskanja i ulizivanja. U vladanje Vatikanom i cijelom Crkvom involvirani kurijski kardinali nastavljaju kontinuirano, jednom imenovani od pape, zakon «prema gore (dakle njima) moliti, prema dolje (naime njima podređene) gaziti», nagrađujući napredovanjem u karijeri samo one koji su se osobito «ponizno», tj. ropski prilagodljivo ponašali prema svojim nadređenima. Najbrizantniji primjer iz novijeg vremena koji ilustrira ovo stanje je kardinal Tarcisio Bertone kojeg je papa Ratzinger kao osobu svoga najvećeg povjerenja bio imenovao predstojnikom državnog sekretarijata, dakle najvažnijeg «ministarstva» vatikanske države, time ujedno i drugim najvažnijim čovjekom, odmah iza pape u crkvenoj hijerarhijskoj strukturi. Ni Bertone nije bio imao pojma o upravljanju, ali zato tim više o načinu kako se stječe papino neograničeno povjerenje. Jedan papin biograf primijetio je ironično: Taj svećenik Tarcisio Bertone «usavršen je u tome kako pripremiti osmogodišnjake na pričest i snalazi se u teologiji morala, ali ne i u upravi …»304

Ali kardinalu državnom sekretaru Bertoneu je usprkos tome papa Ratzinger u okvir njegovih brojnih upravljačkih zadataka prenio još i upravu brojnim bolničkim centrima u vlasništvu Crkve u Italiji. I tu priča postaje tek zanimljiva i brizantna. Bertone ima jednog prijatelja, svećenika kao prijatelja, koji je isto tako «ponizno» predan papi kao i on sam. Zapravo je taj svećenik, zove se Luigi Maria Verze, hulja i lopov, pun kriminalne energije. On ima veliki krug obožavatelja koji kao njegovo veliko djelo slave utemeljenje velike katoličke bolnice San Raffaele u Segrati kod Milana, smatrajući ga općenito uzornim svećenikom. No on je dugo vremena radio neotkriven «urednim mafijaškim metodama, prijetnjama i ucjenama», da bi vlasnike građevinskih parcela koje su graničile s crkvenom bolnicom, prisilio na prodaju. Povezano s tim prljavim transferima stranog kapitala na «svojoj» bolnici on je napravio veliki posao. Bio je osuđivan nekoliko puta ali uvijek se izvukao samo s uvjetnom kaznom.

Očito je on bio «karizmatični» svećenik što ovdje, kao što smo vidjeli, znači «živjeti i dati živjeti». Fotografije pokazuju Don Verzea primjerice «u svečanom raspoloženju u wellness plivalištu luksuznog ljetovališta u Brazilu. On tamo nije samo provodio odmor, centar je pripadao njegovu «bolničkom imperiju»; taj tako «ponizno skromni» svećenik bio je čak previše otmjen za linijski let u Brazil, morao je koristiti privatni. Na kraju su njegove klinike bile opterećene dugom od preko milijardu eura. Nije ga se moglo konačno pozvati na odgovornost jer se 31, prosinca 2011. oprostio od svijeta. Kardinal državni sekretar Bertone nije napustio svog mrtvog prijatelja, pogađao se s Vatikanskom bankom radi te milijarde. Kako je stvar završila, čini se da nitko ne može točno reći. Čuvanje tajnosti u Kuriji se – usprkos povremenim Vati-Leaksima – i danas još piše velikim slovima!305

Korumpiranost Kurijskih kardinala pokazuje se i u tome što oni, jedva imenovani, ne prežu od toga da rođacima isposluju neko mjesto u Vatikanu. Nepotizam cvjeta u toj najvišoj crkvenoj središnjici sada kao i prije, iako se Crkva hvali kako je poslije onih ekscesa Srednjeg vijeka i renesanse radikalno očistila svoj stol.

Malo koristi što papa Franjo jednu za drugom imenuje komisije, da bi stao na kraj. podmićivanju, iznuđivanju i pranju novca u Vatikanu, odnosno Vatikanskoj banci. Većina tih «komisara» su kardinali koji uglavnom malo znaju o poslovodstvu i financijskim poslovima. U njihovim zavičajnim dijecezama o toj se stvari obično brine generalni vikar, ne bez razloga od klera zvan generalni fakir, odnosno neki financijski stručnjak. Kardinal Meisner iz Kölna kliče primjerice kako ima generalnog vikara koji brine o svim crkvenim svjetovnim poslovima a on sam je zbog toga slobodan za dragog Boga.306

Ali neovisno od odgovora na pitanje bi li zamjena kurijskih kardinala i njihovih duhovnih suradnika laicima koji su, za razliku od kardinala, činjenično prošli i završili s odličnim odgovarajuće studijske grupe upravljanja, gospodarskog i financijskog poslovanja, donijela poboljšanje u svinjac Rimske kurije, trebao bi papa Franjo postati svjestan da je jedan Kardinalski kolegij koji vlada i upravlja Crkvom u zajednici s njim, apsolutno protivan duhu kršćanstva, ako takav još uopće postoji. Svakako, taj Kolegij kardinala nalikuje više Senatu u starom Rimu, kako je Crkva zapravo neprestano težila prikazivati se kao legitimni nasljednik Imperium Romanum i imitirati mnoge njegove institucije, vladarske titule i simbole vlasti. Ali ni sam Julije Cezar, «diktator Rima, nije mogao formirati Senat po svom ukusu. Rimski biskup, što papa također jest, to svakako može».307

On može stvarati nove kardinale po nahođenju, konačno, papa Franjo se nije pridržavao odredbe Pavla VI o 120 kardinala kao najvećem broju ovlaštenih kardinala izbornika. Uza svu revnost u tom pogledu on nije premašio papu Wojtylu s njegovim imenovanjem 231 kardinala. Ono što ovaj papa, u fantaziji nekih medija slavljen kao reformator organizacije Crkve, sigurno neće učiniti jest raspuštanje Senata u purpur odjevenih eminencija, protjerivanje svakog sjećanja na njih u ladice vatikanskog arhiva. Možda je već papa Ivan XXIII razmišljao bar o reduciranju tog nadutog stranog tijela u «organizmu» Crkve. Na pitanje jednog novinara koliko ih radi u Vatikanu, lukavo je odgovorio: «Polovica».

Budući da se u odgovarajućoj formi nije dogodilo, niti će se dogoditi smanjenje odnosno raspuštanje Kardinalskog kolegija, gorućim ambicijama karijerista i nadalje su otvorena vrata i kapije Crkve. Gotovo svaki svećenik koji je već postao biskupom ili nadbiskupom, htio bi svakako doseći tu drugu po važnosti funkciju u Crkvi, naime postati kardinalom, ako već ne može biti papa.

l) Daljnja karakteristična izreka pape Franje koju ovdje treba komentirati odnosi se na njegovog grešnika. U intervjuu s jezuitom Antoniom Spadarom od 19.kolovoza 2013. ovaj mu je postavio izravno pitanje: «Tko je Jorge Mario Bergoglio?» Kad nekoga to upitamo, možemo očekivati svaki mogući odgovor u vezi s vlastitom osobom, vlastitim karakterom, vlastitim značajkama identiteta. Međutim, Bergoglio Franjo I imao je samo jedan odgovor u tom smislu, on je samo jedan odgovor smatrao adekvatnim i značajnim da bi najopširnije opisao svoju osobu: «Ja sam grešnik! To je najtočnija definicija. To nije način govora, književna vrsta. Ja sam grešnik». Papa je još dodao: «Mogu za sebe tvrditi da sam donekle lukav, da se snalazim, no također je točno da sam bezazlen. No, najsažetije, ono što mi dolazi iz dubine duše i što smatram najtočnijim, glasi: Ja sam grešnik, kojeg je Gospodin pogledao….Učinio sam toliko pogrešaka, da ih više ne mogu ni izbrojati. Pogrešaka i grijeha».

Papa je i u različitim drugim prilikama stalno naglašavao da je on grešnik, veliki grešnik, primjerice i na mnogim mjestima sveska intervjua Sergia Rubina i Francesce Ambrogetti: Papa Franjo: Moj život, moj put. El Jesuita.

Ako netko stalno ponavlja kako je grešnik, kako je počinio mnoge grijehe, ali ne imenuje konkretno ni jedan jedini grijeh, onda je to isprazna laž, koja u osnovi ništa ne kazuje, već prije pobuđuje sumnju, da netko tko je kao papa tako visoko uvažavan i tko važi kao velik, veći od većine ljudi, želi istaknuti svoju skromnost i poniznost. Zaista, papa je po mogućnosti izbjegavao da frazu «Ja sam grešnik» ispuni sadržajem.

U upravo spomenutom svesku intervjua, pronašao sam doduše mjesto gdje sebe okrivljuje za taštinu, samouvjerenost i oholost. Kaže kako se (kao generalni vikar dijeceze Buenos Airesa i u odsutnosti svog pretpostavljenoga, nadbiskupa, koji je bio na putu) osjećao «skoro kao Tarzan», da je bio «vrlo samouvjeren», «što je značilo da je griješio» da je «držanje» koje bi zauzeo bilo potpuno prožeto ohološću». Ipak, budući da gotovo u istom dahu ustvrđuje: «Ali nisam toga bio svjestan»308 onda to, prema učenju katoličke teologije morala, uopće nije grijeh, što je on, kao vrhovni crkveni učitelj morala, morao znati.

Mogla bi se nametnuti i druga indicija. Možda papa želi čestim naglašavanjem svoje grešnosti preduhitriti sve one koji nastoje naći tamna mjesta u njegovoj biografiji. Njima bi na taj način izvukao zrak iz balona senzacije, jer je papa i sam uvijek govorio kako je bio čovjek pun velikih pogrešaka i grijeha. Bergoglijev život pruža doista nekoliko mogućih područja napada koja smo uostalom u ovoj knjizi povremeno spominjali.

Njegova uloga u vrijeme strašne vladavine argentinske vojne hunte, između 1976. i 1983. još uvijek nije jednoznačno objašnjena. Nikoga tko živi pod tiranskim diktatorom koji prati sve i svakoga, ne možemo osuđivati samo zato što se ovome ne opire do krajnosti, naime do vlastite mučeničke smrti. Bergoglijev «grijeh» sastojao se samo u tome, ali sa sigurnošću u tome što on u to teško doba nije bio pravocrtan, da je dakle vozio cik-cak linijom, što se morao pričinjavati kao parcijalni simpatizer, u najmanju ruku kao krajnje korektan i lojalan. S druge strane nije mogao pomoći nikome od progonjenih u to vrijeme, o čemu svjedoče neki od njegovih argentinskih zemljaka. Gotovo sav gornji biskupski sloj argentinske katoličke Crkve je više ili manje kolaborirao s vojnom huntom. Možemo razumjeti da je ljudima koje je to egzistencijalno pogodilo, teško oprostiti današnjem papi što je u svoje vrijeme kao nadbiskup argentinskog glavnog grada, dakle kao osoba uvažavana autoriteta, odbio primiti Velike Mame s Plaza del Mayo. Te divljenja vrijedne žene, što je nadbiskup Bergoglio ipak morao znati, dale su sve od sebe da pronađu djecu i unuke koje je deportirala hunta. Bergoglio je ostao neosjetljiv, kao papa primio ih je na jednom zbilja kratkom susretu.

Čini se isto tako da Bergoglio nije rekao istinu kad je pred sudom tvrdio kako nije znao ništa o tome da je hunta oduzimala uhićenim ženama djecu koja bi se rodila za vrijeme boravka u zatvoru, što mu skoro nitko u Argentini ne vjeruje. Mnogi mu isto tako do danas nisu oprostili što 2010. nije bio spreman dati iskaz protiv hunte. Trebao je istupiti kao svjedok u jednom procesu «zloćina protiv čovječnosti», pozvao se međutim na jedan navodni argentinski zakon prema kojem biskup može odbiti izlazak pred sud i davanje iskaza. Na kraju je Bergoglio ipak bio primoran odgovarati na pitanja u prostorijama suda.

Ne može biti nikakve dvojbe o tome da Bergoglio snosi makar i indirektnu krivnju za tešku sudbinu dvojice isusovaca, Franza Jalicsa i Orlanda Yoria. Poznato je da je Bergoglio bio prije svega odlučno protiv teologije oslobođenja a time i protivnik obojice redovnika koji su se u slamovima požrtvovno zauzimali za siromašne i pritom se svakako nisu plašili dodira s lijevim grupacijama. Nijedno od toga nije se sviđalo njihovom ondašnjem pretpostavljenom, provincijalu Bergogliju. Iako je bio mlađi od obojice, naredio im je osorno i nedvosmisleno da prestanu s radom u slamovima. Kada oni to nisu učinili, Bergoglio je objavio njihovo iskljjučenje iz reda, poslije čega im je njihov tadašnji nadbiskup argentinskog glavnog grada, Juan Carlos Arambura, povukao dopuštenje vođenja mise.

Za obojicu je to imalo loše posljedice, što je Bergoglio morao predvidjeti. «Čini se neprijepornim da se Bergogliju zbog ljutnje na te ljude poremetio pogleda na realnost. Oduzimanje dozvole za vođenje mise bio je vojnoj diktaturi dovoljan znak da Crkva više ne štiti te svećenike. Bergoglio je politički oštrouman i dobro je znao što će uslijediti, kako će vojne snage postupiti, pa čak i kada će udariti. Morao je shvaćati kakvoj će opasnosti izručiti obojicu svećenika svojim postupkom….»309

Tijekom pet užasnih mjeseci nakon uhićenja od strane tajne službe hunte obojica jezuita su bila maltretirana i mučena. Kao što sam rekao, ne može se poreći Bergoglieva sukrivnju u njihovoj sudbini. Sam ondašnji milanski nadbiskup, kardinal Martini, rekao je kako je «Bergoglijeva uloga u vrijeme vojne diktature bila dvoznačna».310 Velike Mame s Plaze del Mayo ipak se još uvijek nadaju da će papa, kako je to njihovim predstavnicima prilikom susreta bio obećao, dopustiti neovisno istraživanje dokumenata argentinske Crkve o njenoj ulozi za vrijeme argentinske vojne diktature.

Skratimo: Njegovo negativno djelovanje protiv početaka teologije oslobođenja, nesumnjivo otvara široko polje pretpostavki; njegova prvotna averzija protiv II Vatikanskog koncila; njegovo podvojeno ponašanje prema vojnoj hunti, koja je umorila i na savjesti nosi najmanje 30 000 ljudi; njegovo autoritarno i okrutno ponašanje prema podređenima za vrijeme službe na poziciji provincijala i još ponešto iz vremena koje je prethodilo pontifikatu. Napokon, punu istinu o svojim grijesima u tom periodu života i djelovanja zna smo on. Ali, inače tako razgovorljiva osoba, «čovjek od puno riječi» (Der Spiegel) u vezi s tim šuti kao zaliven. Pred novinarima Rubin i Ambrogetti izrekao je o tim godinama samo jedno općenito priznanje grijeha: «Ne želim nikome stvarati lažnu sliku – ja sam doista grešnik kojega je Bog u svom milosrđu ljubio na povlašten način. Život mi je već u ranim godinama donio vodeće pozicije … i na svom putu sam morao učiti iz svojih pogrešaka. Učinio sam, naime, brojne pogreške. Pogreške i grijehe. Bilo bi krivo kad bih se danas prikazivao i rekao: Molim oproštenje za grijehe i propuste koje sam možda skrivio i dopustio. Molim danas za oprost za grijehe i propuste koje sam zaista skrivio i dopustio».311

Štoviše, kad mu je u Sikstinskoj kapeli na latinskom jeziku bilo postavljeno pitanje: «Prihvaćaš li kanonski izbor a vrhovnog svećenika?», on nije odgovorio možda kao njegov prethodnik s «accepto» (prihvaćam) nego s priznanjem: «Ja sam veliki grešnik, s pouzdanjem u Božje milosrđe i strpljivost, s bolom prihvaćam izbor». Nema sumnje, on je priznao grijehe – čak teške, inače u tako važnom času ne bi sebe označio kao velikog grešnika -, ali prešutio je točan broj tih grijeha i njihov specifični karakter.

Stoga naposljetku možemo reći: Čovjek koji stalno jadikuje nad grijesima svoje prošlosti djeluje bijedno! Samo onda u jednom dijalektičkom skoku tu jadikovku preobrazi u hvalu: «Za mene», kaže papa, «svijest da sam bio grešnik, spada među najveličanstvenije stvari koje se mogu dogoditi čovjeku…»312

Ako papi oduzmemo njegovu tvrdnju da je veliki grešnik, gotovo da smo prisiljeni –

uostalom i prema katoličkoj teologiji morala – , velikog grešnika izjednačiti sa zločincem, s delikventom većeg kalibra. U tom slučaju morala bi «njegova Svetost» žurno sići s papinskog trona jer pape bar posljednjih 150 godina nisu kao njihovi prethodnici samo tvrdili da su najviši učitelji morala u svijetu, oni su – za razliku od mnogih svojih prethodnika – nastojali prakticirati bar privid i biti življena moralnost, tako da su neki od njih bili proglašeni svetima, bili su uzdignuti do svetosti. Kao, prema njihovoj tvrdnji najviši učitelji morala i najviša moralna instanca naše planete, drznuli su se također stalno istupati pred najvažnijim internacionalnim i nacionalnim institucijama i gremijima, pred parlamentima, EU, UN itd. i tamo okupljenima naviještati «najviši» moralni i socijalni nauk, upravo onaj papa i papinskih enciklika. Ako je papa zaista veliki grešnik, dakle, kako je upravo rečeno, kriminalac, onda, ako već neće sići s papinskog trona, bar više ne bi trebao javno nastupati kao vrhovni moralni autoritet, a skromnost koju tako često prikazuje, zaista razumjeti i prakticirati kao ono što ona u svojoj biti jest, naime suzdržanost koja se stalno ne pokazuje u medijima.

Papa Franjo koji je po vlastitom priznanju veliki grešnik, ne povlačeći praktične posljedice, izgleda kao isprazni propovjednik, kao retoričar koji patetično pretjeruje u odjelu poniznosti, skromnosti, čak, kao što smo upravo vidjeli, grešnosti.

Redovnik Luther izvijestio je o svojim samotnim borbama za moral u svojoj samostanskoj čeliji. Bergoglio nije trošio riječi na to, iako je, ako je muškarac, podložan istim tjelesnim iskušenjima kao i svi ostali ljudi. Budući da i o tome šuti, a predstavlja se kao veliki grešnik, opet daje puno slobodnog prostora svim mogućim fantazijama o tome što je onda mogao sve raditi u samoći svoje ćelije. Kako vidimo i jedno apstraktno, nekonkretno brbljanje o vlastitim grijesima može voditi k posljedicama koje on sasvim sigurno nije želio.

Nitsche je rekao za Lutheru da je bio «nevolja od fratra», nadamo se, da sadašnjeg papu zbog njegova razmetanja izjavama, na kraju i o svojoj vlastitoj Crkvi, neće ismijavati kao «nevolju od pape».

Majke općenito najbolje poznaju svoju djecu. Možda je majka Jose Maria Bergoglia najjasnije prozrela svog potomka. Kao jedina od svih Bergoglievih rođaka, ona se dugo vremena, gotovo sve do svećeničkog posvećenja svoga sina, odlučno protivila njegovoj želji da postane svećenik. Kada je svojoj majci prvi puta obznanio da će postati svećenik, «moja majka», kaže Bergoglio, «to nije baš dobro primila». Njena «reakcija je bila drugačija», no što je on bio pretpostavljao. Rekla je: «Ne znam, ne vidim te u tome». Jorge Mario Bergoglio ostao je pri svojoj odluci: «Kad sam stupio u sjemenište, moja me majka nije pratila, nije htjela ići sa mnom. Dugo godina nije prihvatila moje odluku … bilo je tako da sam ja odlazio kući, ali ona nije nikada došla u sjemenište. Kad je konačno prihvatila, učinila je to s izvjesnim odstojanjem … Njenim je osjećajima bilo potrebno dugo vrijeme sazrijevanja». Novinari Rubin i Ambrogetti kojima je papa to pripovijedao bili su reakcijom njegove majke malo zbunjeni i to im je dalo za misliti: «Valjda je mislila da to nije njegov put …»313

Novinari su mogli biti u pravu. Kako si jedna jednostavna žena, kakva je bila majka današnjeg pape, predočava svećenika? Dobar, tih, ponizan, pobožan, provodi najviše vremena moleći u crkvi, nesebičan dušobrižnik bolesnima, slabima, djeci, maloljetnicima i starima. Majka Jorge Marija Bergoglija znala je da on sve to nije, da je možda tašt, arogantan, da je bio slavohlepan i željan važnosti, previše volio biti u središtu pozornosti, svuda je morao biti prva violina. On je sam u razgovoru sa Spadarom dodao da je «od rođenja bio najnediscipliniraniji čovjek». Zbog toga ga se «disciplina jezuita … jako dojmila».

Mnogo je razloga zbog kojih majka nije željela vidjeti svoga sina u crnom habitu. Ali nećemo to ovdje svesti na pretpostavke.

Nije nikakvo nagađanje, već bi mogla biti istina, da se papin « prigovor kuriji» u božićnom obraćanju 2014. znatnim dijelom odnosio na njega samog. Mediji su doduše govorili o «papinskoj grmljavini», da je navalio na Rimsku kuriju, da se radi o «obuhvatnom udaru» protiv nje, ali kad se pažljivije čita tekst božićne propovijedi, onda se to odnosi na «15 kurijskih kardinala» pri čijem nabrajanju i opisu skoro uvijek uključuje i vlastitu osobu. «Kurija je», kaže papa, «kao svako ljudsko tijelo izložena bolesti, nedostacima i manama».

U tom pogledu mislio je i na samog sebe kad je govorio o «bolesti rivalstva i taštine», o «terorizmu brbljanja» i «hvalisanja»; o oholosti «osjećati se besmrtnim»; o «bolesti plašljivih ljudi»; o «duhovnom Alzheimeru» itd. Upravo bi se duhovni Alzheimer morao predbaciti papi jer pored sve pokretljivosti u pogledu njegovih brojnih posjeta dalekim zemljama i opsesije stalnim audijencijama uglednika s umjetničke i kazališne scene, iz politike, privrede, financijskog svijeta i društva, on je ipak u svojoj teologiji zastala i otvrdnula osoba (v. II dio ove knjige).

A kad još oslovljava «parcijalnu shizofreniju» Kurije, onda se ipak i sam nalazi u toj shizofrenoj situaciji, karakterističnoj za sve katoličke svećenike, u nesloživoj dvostrukoj ulozi, s jedne strane kao predstavnici, propovjednici, izvođači i izvršitelji Crkve koja vjernicima usađuje osjećaje krivnje, kažnjava i proklinje grijehe, a s druge strane i sami podložni uplitanju u grijehe i time putem vlastite internalizirane svijesti o grešnosti, postaju porobljeni i ucjenjivi od strane Crkve.

Uz to svećenik mora vjernicima pripovijedati mitove, legende i bajke o podrijetlu Crkve i kršćanstva u koje on sam ne može vjerovati, pogotovo ako je svoj studij teologije završio na nekom svjetskom sveučilištu, a ne nekom zaostalom sjemeništu Opusa Dei, «Kristovih legionara» ili neke druge karizmatične unutarcrkvene sekte. Dvoklasni sustav u Crkvi (elitno znanje samo za teologe – trivijalni vjerski nauk za laike) je ustvari strukturalna shizofrenija i time nije samo bolest Crkve nego i cjelokupnog katoličkog svećenstva!

Naravno da dogmatsko-fundamentalistički zaglavljeni papa ne bi potpisao tu karakteristiku svećenika. Prema njemu je svećenikova propovijed, ako se on drži crkvenog nauka, čista istina, i on je treba kao uvjereni «prorok» koliko može glasno vikati u svijet. Svećenik, redovnik, redovnica, kaže papa u intervjuu koji je dao jezuitu Antoniu Spadaru, «ne smije nikada odustati od proroštva». To ne znači, dodao je odmah, da se svećenik kao prorok «suprotstavlja hijerarhijskoj strani Crkve». Ali ako svećenik ispuni taj, sustavu odgovarajući, uvjet, znači «biti prorok, ponekad biti glasan … Proroštvo stvara galamu, buku – neki misle ”cirkus”». Pa, sadašnji papa može onda zaista biti najglasniji, najspektakularniji, pravi prototip svećenika-proroka!

m/ Sljedeća šuplja izreka iz, čini se neiscrpnog papina govorničkog repertoara, glasi: «Kao u zraku lebdeći sprej, panteizam je ništa»314; «ništa što traje», dodao je.

Ovaj čovjek, koji, čini se, u rijetkim trenucima, ali ipak, doživi inspiraciju ili predosjećaj koji proširuju svijest, pa izgovara revolucionarne stvari, primjerice kako nema katoličkog Boga, taj isti čovjek je ovdje u svojoj osudi panteizma opet skroz fundamentalistički ograničen. I u drugim prigodama govorio je neprimjereno o «Dio-sprey-u», dakle «sprej-Bogu» svih new-age predodžbi, o «jednoj neosobnoj ”spiritualnoj kupelji u kozmosu”, jednom Bogu ”koji je svuda pomalo, a da ne znamo što je on”».315

Panteist se, kaže papa, lako može spustiti do «ponašanja potrošača ili u najboljem slučaju do ”subjektivne idealističke transcendentnosti”». Panteizam ne vodi do «prave religioznosti». Panteistički Bog je «difuzni bitak», koji se konačno utjelovljuje u slici «božanstva» i tako panteisti dođu do toga «da obožavaju drvo ili da u drvetu gledaju Boga».316

Brojni pasusi u ovoj knjizi svjedoče da papa Franjo ne raspolaže nekom osobito visokom apstraktnom inteligencijom. Upravo tu osrednjost osobito jasno pokazujem ovom osudom panteizma. Aktualni vrhovni učitelj katoličkog kršćanstva očigledno još nije čuo o velikim panteistima i njihovim veličanstvenim filozofskim sustavima od antičkog Heraklita preko Plotina, Johannes Scotus Eriugena, Giordana Bruna, Baracha Spinoze, Fichtea, Schellinga, Hegela sve do Alberta Einsteina, da spomenemo samo nekolicinu. U suprotnom on ne bi tako prezrivo govorio o panteizmu, makar brojne modernističke i postmodernističke varijante panteizma, objedinjene pod zajedničkom nazivom «nove religije ili religioznosti», mogu izražavati veličinu i dostojanstvo filozofskog panteizma razumljivo samo fragmentarno ili čak iskrivljeno. Papa Frano dopušta si, međutim osudu cijelog panteizma, ne samo nekoliko njegovih new-age devijacija!

Jasno, gospodari Crkve nisu do danas oprostili dominikanskom redovnikku Giordanu Brunu što je njihovu jednolično mračnu sliku svijeta zamijenio multiverzumom blistave ljepote i snažne životnosti. Zbođg toga su ga morali godine gospodnje 1600. spaliti na lomači! O njemu je papa svakako morao nešto čuti u predmetu povijest Crkve. Budući da je Crkva postojano ocrnjivala Bruna, a da papa, čini se ne poznaje druge panteiste, moglo bi to biti razlogom zbog kojeg je on tako površno i ignorantski osudio cijeli panteizam. Nepogrešivost brojnih drugih papa sastojala se često samo u tome što su na osnovu svoga polovičnog ili još manjeg poznavanja novih svjetonazorskih struja, o kojima nisu imali nikakva pravog pojma, ove u potpunosti odbacivali. (v. «Silab» i Index od Crkve zabranjenih knjiga!)

Kako malo poznaje ovaj gospodin Bergoglio alias papa Franjo, svoju vlastiti crkvenu religiju! Jer, ona ima dogmu o Svetom Duhu i o tom Svetom Duhu se kaže u nauku, propovijedima i crkvenim pjesmama da je njegova snaga, njegova duhovna energija posvuda, da sve stvari, sav bitak, oživljava, prožima i produhovljuje. «Sveti Duh» je «duh svijeta» (teolog Karl Rahner). Gdje je tu razlika u odnosu na panteizam koji papa tako ocrnjuje, kad kaže o njemu da je njegov Bog «svuda pomalo, a da ne znamo što je on»? Zna li onda taj nepogrešivi, koji se nalazi na papinskom tronu, što je njegov Bog, njegov Sveti Duh? Zar Bergoglio nije čuo za «negativnu teologiju» prema kojoj ne možemo ništa znati o Bogu, što on jest, već samo što on nije? Tu su teologiju zastupali svi veliki crkveni oci i teolozi na čelu s Tomom Akvinskim, «doktorom angelicusom», «anđeoskim», kojeg Crkva preporučuje crkvenim učiteljima i na razmišljanje o kojem stalno upućuje teologe. Izgleda da Franjo I još ništa nije o tome čuo. Umjesto toga u svom teološkom nepoznavanju panteizma koji nije baš tako udaljen od crkvenog nauka o Svetom Duhu, a koji, ako je «difuzan» kako se izruguje papa, čini se nije ništa difuzniji od mnogobrojnih proturječnosti koje sadrži crkveni nauk o Bogu i Svetom Duhu.

«Kozmička religioznost i spiritualnost» za papu je, čini se, trn u oku. Jasno je da joj se on protivi. Ako danas jedan obrazovan čovjek, intelektualac, znanstvenik, još uopće ima antenu za religioznost, onda bi ona mogla biti pretežno samo kozmička, kozmičko-panteistička. Takav čovjek onda promatra univerzum, šeta kroz prirodu, ali sasvim sigurno ne odlazi na katoličku službu Božju. To našem užarenom crkvenom apologeti Franji sigurno pričinja bol, pa se on ruga da je kozmička religioznost «predodžba neosobne spiritualne kupelji u kozmosu».

Ima li on uopće pojma što je to kozmička religioznost, u čemu se sastoji? On se sastoji u «zanesenom divljenju harmoniji prirodnih zakonitosti u kojima se objavljuje jedan tako superioran um, da je smislenost sveukupnog ljudskog razmišljanja i djelovanja nasuprot tome tek isprazan odraz».317

Papi ne bi smjelo biti nepoznato da upravo citirana izjava potječe od panteista i spinozista Alberta Einsteina, vjerojatno najvećeg genija teorijske fizike 20. stoljeća. Papa je doduše u svojih «deset pravila za sreću», kao sedmo stavio savjet da respektiramo prirodu, pa prešutio, jer očigledno nije ni poznavao, respekt prema, odnosno pred onima koji su nam posredovali neizrecivo dublju i bogatiju sliku prirode. Einstein bi mogao dodatno poučiti papu, ako se ovaj i dalje uopće bavi kozmičkom religioznosti: «Religiozno produktivne prirode svih vremena bile su ispunjene tim osjećajem divljenja isto kao i veliki istraživači prirode. Ljudi kao Demokrit, Franjo Asiški i Spinoza vrlo su blizu jedan drugome», jer su bili prožeti tom kozmičkom mističnom spiritualnošću.318

Evo još četiriju izjava panteista Einsteina koje bi papu trebale, posve odgovoriti od toga da širi površne budalaštine o panteizmu kao primjerice onu da nije «prava religioznost»

I da je «kult». «Moja religija», kaže Einstein, «predstavlja ponizno štovanje jednog beskonačnog duhovnog vrhunaravnog bića, koje se manifestira u onim malim podrobnostima koje možemo razabrati svojim slabim i nedostatnim osjetilima. Ta duboka čuvstvena osvjedočenost o egzistenciji više misaone snage koja se manifestira u nedokučivom svemiru, čini sadržaj moje predodžbe Boga.»319

«Ono, s dubokim čuvstvom povezano uvjerenje o superiornom umu koji se objavljuje u

spoznajnom svijetu, predstavlja moje shvaćanje Boga. Možemo ga, dakle, u običnom načinu načinu izražavanja označiti kao panteističkog …Ništa ne može biti ljepše od čudesnog. Tko tu ostaje bez osjećaja, tko ne može uroniti i ne poznaje duboku uzdrhtalost opčinjene duše, mogao bi isto tako biti i mrtav, on već i u životu ima oči zatvorene».320

«Moja je religioznost u poniznom divljenju beskonačno superiornom duhu, koji se objavljuje u onom malom što mi svojim slabim i bezvrijednim razumom možemo spoznati.»321

«Doživljaj tajanstvenosti … stvorilo je religiju. Znanje o postojanju one za nas neprodorne, manifestacije najdubljeg uma i blještave svjetlosti, koje su našem razumu pristupačne samo u svojim najprimitivnijim oblicima, to znanje i čuvstva znače pravu religioznost; u tom smislu i samo u tom, ja pripadam duboko religioznim ljudima … Dovoljan mi je misterij vječnosti života, svijest i slutnja čudesne strukture postojanja, kao i posvećena potraga za razumijevanjem jednog još tako sićušnog dijela uma koji se manifestira u prirodi».322

Razumljiva je sumnja da papa tako sotonizira panteizam (da, sotonizira! On često ponavlja: ”Tko se ne moli Bogu, moli se đavlu”323) jer panteizam čini kastu klerika nepotrebnom. Svećenici sebe predstavljaju kao posrednike između neba i zemlje, između Boga i čovjeka. Ali ako ljudi, obuzeti pravom religioznošću, traže izravan pristup prirodi, univerzumu, svijetu životinja i bilja i u njima prebivajućem principu bitka ili temelju postojanja, onda oni ne trebaju nikakvog posrednika, nikakvog «duhovnika» koji je navodno duhovniji i obrazovaniji od njih samih i samo im kao takav može pokazati put prema višem. U panteizmu je svatko božanski, svatko u sebi nosi božansku iskru, dakako na razne načine skrivenu ispod slojeva njegove uvjetovanosti sredinom i njegovim egoizmom. Toga se čovjek, međutim, mora sam osloboditi uz snagu božanskog što stanuje u njemu. Više nije potreban dvoklasni sustav popova i laika!

Naravno, ovo religiozno posvećenje svega, svojstveno panteizmu, ima za papu i njegovu klerikalnu kastu u sebi nešto uvredljivo. On radije proglašava svetim jednog papu kao Ivana XXIII, papu Wojtylu ili za kratko papu Montinija, Pavla VI, ma kako njihove pogreške i moralni nedostaci bili poznati upućenima, uvijek će se naći neka redovnica ili pobožna duša koje će «vjerodostojno» posvjedočiti da su njihove teške patnje bile izliječene samo uz pomoć ovog ili onog «sveca».

Čak i sam kult relikvija, obožavanje nekoliko kostiju koje se pripisuju nekom svecu iz davnih vremena, više je na srcu Crkvi i današnjem papi s njegovom intenzivnom simpatijom prema narodnoj pobožnosti, nego taj izravni pristup vjernika prirodi. I to je jedan od razloga zbog kojih se s ekologijom u Crkvi dugo vremena postupalo tako maćehinski (v. poglavlje o papi antropocentriku u 2. Dijelu ove knjige).

Papa Franjo, koji, u svojoj pohlepi za popularnošću želi privući sve i svakoga, ipak nije mogao izostaviti zaštitu prirode, životinja i biljaka konačno je 28. lipnja 2015. izdao encikliku o ekološkoj problematici. Ona počinje riječima «Laudato si» (Hvaljen budi), referencom na čuvenu pjesmu Sunca Franje Asiškog, pod tim naslovom.

Na izvjestan način, papa je izdao Franju Asiškog, redovnika koji je tako ljubio sunce i mjesec, životinje i biljke a čije je ime uzeo kardinal Bergoglio sada kao papa. Čovjek iz Assisija je doista grlio stabla, vidjevši Boga i u drveću – sve stvari i postupci koje papa Franjo ocrnjuje kao služenje kumirima i đavlu. Ali ovaj je papa Franji Asiškom uskratio sljedbeništvo i u drugom pogledu, nepravedno prisvojivši njegovo ime. Franjo Asiški propovijedao je, naime, potpuno siromaštvo, smatrao je da bogatstvo korumpira Crkvu. Papa nije istisnuo ni jedan jedini cent iz vlasništva Crkve, mogao je to učiniti i privatno, kao što ponekad i jest činio, istresavši sav novac koji je nosio u džepovima, ali pazeći da to «sasvim slučajno» sazna i javnost.

Poznato je da je Franjo Asiški od vremena do vremena propovijedao čak i gol, kako bi zorno prikazao da se pravi Isusov učenik svega odriče. Papa Franjo ne samo da ne ide tako daleko, on čak hvali skupo odijevanje i preodijevanje svojih klerika. «Svećenička misna odjeća» prema njemu «nije samo ures i radost» lijepog, već mnogo više izraz «uzvišenosti našega Boga».324 Prema tome: striktno održavanje fašničkih i karnevalskih kostima papa, kardinala, biskupa, monsinjora, župnika i kapelana! Masa to voli – a inteligentniji ionako više ne idu crkvu ili idu iz oportunističkih razloga.

Papa još prigovara panteizmu da je ono najviše što može postići «imanentna transcendencija». «Nepogrešivom» je tu opet potrebna dopunska nastava, ovaj put iz epistemologije. Je li ikada itko u čitavoj duhovnoj povijesti čovječanstva postigao transcendenciju bez imanencije, bez imanencije svoga tijela, svoga mozga, svoje psihe, svog razuma i snage volje, odakle se onda uzdiže, prekoračuje granice, može «transcendentirati», a da, dok živi, ne može potpuno uteći iz kućišta svoje imanencije?

Panteisti, kakvi su to u stvarnosti bili Ludwig Feuerbach i Ernst Bloch (i pored toga što ih neki njihovi poklonici ne žele vidjeti kao takve), objasnili su zašto može postojati samo put «imanentne transcendencije», primjerice put otkrivanja transcendencije u etičkim vrijednostima. U svim visokim etičkim vrijednostima, ljubavi, istinitosti, dobroti, pravednosti, pravom suosjećanju i samilosti itd., nalazi se jedan trenutak prekoračenja granica, beskonačne povezanosti sa svim bitkom, nešto apsolutno, upravo neka dinamička transcendencija, za razliku od supstancijalne, kao što bi bilo prihvaćanje jednog osobnog Boga. Feuerbach je zastupao i dinamičku transcendenciju svijesti. On ne priznaje beskonačnu svijest Boga, nego beskonačnost ljudske svijesti. Ona je doduše u jednom faktičnom trenutku ograničena, ali potencijalno ipak beskonačna jer se kao dinamička transcendencija njegovo znanje i biće obogaćuju kroz nove spoznaje, iskustva, doživljaje i djelovanje. Istinski postoji samo ta vrsta transcendencije. Transcendencija bez imanencije, dragi papa, to se može tvrditi samo retorički, homiletički, dogmatski ili čudno praznovjerno, u stvarnom svijetu transcendencija bez imanencije ne postoji!325 Međutim, ovdje u njegovoj izjavi o panteizmu, opet se pokazuje Janusovo lice pape, koje smo u ovoj knjizi susretali na svakom koraku. On s jedne strane razmetljivo proklamira kao Pravilo 9 u u svojim «Zapovijedima sreće»: «Respektirajte druge religije!» S druge strane, prelazeći podrugljivo prezrivo preko kozmičke spiritualnosti kao srca religioznog panteizma, on ne pokazuje nikakvo poštovanje prema velikim ljudima i misliocima koji su ga zastupali. Kod ovoga pape, uza svu prikazivanu ljubaznost, uvijek iznova provaljuje to podcjenjivanje ljudi, kao kad u već spomenutom razgovoru s jezuitom Spadarom, priznaje da mu kod nekih svećenika, redovnica ili redovnika, koji, čini se, baš ne odgovaraju njegovu idealu o služenje Crkvi, odmah «pada na pamet: ”rođeni neženja” ili ”stara djevojka!”»326 Papa ne razmišlja o tome da su taj sluga ili služiteljica Crkve zbog ideologije zakona o celibatu i samostanske čistoće, postali takvima kako ih on s podcjenjivanjem opisuje i on neće ukinuti tu ideološku prisilu.

Papina osuda panteizma koje smo upravo postali svjedocima, pokazuje se kao odličan završni akord ove knjige. Među brojnim papinim izjavama ona se iskazuje kao njihov posljednji negativni vrhunac, kao hitac koji fatalno kreće unazad i pogađa samog svog začetnika, odlučno ga diskreditirajući među istinski religioznim i humanim ljudima ovoga svijeta.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s