U svakome katoličkom oltaru ugrađen je jedan dio navodnog sveca vatikanske Crkve. Mnogi ljudi to ne znaju! Umjesto da ljudima približi živoga, uskrslog Krista, Crkva od vjernika zahtijeva da štuju relikvije umrlih crkvenih muškaraca i žena na koje je ona po svojim mjerilima udarila žig „svetac“ i čije dijelove leša ugrađuje u oltare.

„Mumijska religija“

„Ustvari katolička religija je prava mumijska religija, religija štovanja mumija, jer od triju elemenata – duha, duše i tijela – ona se stalno drži tjelesnoga (…) Ali budući da neće tako očigledno biti mumijska religija, ona uzima samo mumije svetaca i zahtijeva da ih ljudi štuju, tako da dio mumije, ruka, na primjer, ili čak prepucij nekog sveca, mora biti ugrađen u oltaru – u svakom oltaru.“ (Vudu na katolički način, str. 24)

Nije li to lakrdijaški kult mrtvih? U svakome katoličkom oltaru ugrađen je jedan dio navodnog sveca vatikanske Crkve. Mnogi ljudi to ne znaju! Umjesto da ljudima približi živoga, uskrslog Krista, Crkva od vjernika zahtijeva da štuju relikvije umrlih crkvenih muškaraca i žena na koje je ona po svojim mjerilima udarila žig „svetac“ i čije dijelove leša ugrađuje u oltare. Sve se to dešava zloupotrebom imena Isusa, Krista.

Kult mrtvih za izrugivanje Krista

Kako to izgleda na kultnim mjestima za štovanje tih „svetaca“, u kućama od kamena: crkvama i kapelama? Tu lubanja „proglašenog svecem“, tamo kost ruke crkvenog učitelja, ovdje komad odjeće štovane redovnice, tamo tabernakul na- vodnoga mučenika – i usred nepregledne količine relikvija prezentira se mnoštvo primjeraka koji bi trebali potjecati iz vremena Isusa iz Nazareta: od kostiju do ostataka sandala, ostataka tkanina ili zahrđalih uporabnih predmeta. Kada se sve to događa još pod etiketom „kršćanski“, tada je to poruga i ismijavanje časnog imena Isusa, Krista, i Njegova učenja.

Dijelovi leševa ili čitavi kosturi ljudi koje je Crkva proglasila „svetima“ čak se nose uokolo u javnim procesijama – navodno, da bi jačali vjeru sudionika u procesiji ili ljudi koji stoje na rubu ceste. I sve to u 21. stoljeću!
Osim toga, ima desetine tisuća takozvanih kontaktnih ili dodirnih relikvija. Pod time se podrazumijevaju predmeti koje je, navodno, za života dodirnuo čovjek kojeg je Crkva proglasila „svetim“ ili su nakon njegove smrti došle u dodir s njegovim tjelesnim ostacima.

Isus iz Nazareta nedvosmisleno je rekao: „Ja Sam put, istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ – dakle po Kristu.

Čemu je onda potreban sav taj kult „svetaca“ i relikvija? Koja sila stoji iza toga? Bog mrtvih? Ili još uvijek Baal starog vijeka iz pretkršćanskih vremena?

Institucionalizirano pljačkanje mrtvaca?

Kontakt s relikvijama treba, navodno, služiti čak za to da se društvo učini miroljubivijim. Tako su to propovijedali crkveni dostojanstvenici 2012. u Meksiku. Tada je bezbroj vjernika moleći se pobožno gledalo jednu ampulu s krvi koja je umrlome papi Ivanu Pavlu II. za života bila izvađena u jednoj bolnici u Rimu. (it.radiovaticana.va)

Otrgnute glave papa Eleuterija i Lucija kao „relikvije glava
(Soba relikvija Rezidencije u Münchenu)

Ne bismo li se ovdje morali upitati: kako će štovanjem neke ampule krvi čovjek postati bolji?
Isus iz Nazareta nije naučavao ništa slično. On nas je pozivao: „Slijedite Me!“ Njegovo nasljedovanje – i jedino to – učinilo bi društvo boljim – a ne relikvija.

Svatko može takav kult ispitati za sebe osobno. Kako se ponašamo kad umre čovjek kojeg smo veoma cijenili? Bismo li kao znak cijenjenja i poštovanja štovali ostatke tjelesne tekućine tog čovjeka, na primjer, uzorak krvi?

Ili bismo li pojedine tjelesne dijelove voljenog umrlog čovjeka otkinuli i kod sebe, kod kuće čuvali na istaknutom mjestu ili možda podijelili rođacima? Prste, uši, vrh nosa ili cijeli nos, pojedinačne kosti, sa ili bez ostataka mesa? Ili pojedine organe kao srce u tekućini za konzerviranje, ili glavu otkinutu od trupa, kao što je slučaj s nekim crkvenim „svecima“? Ili barem nekoliko pramenova kose, par zuba, zubalo ili nokat s prsta ili noge?

To se zove „pljačkanje mrtvaca“ ili oskvrnuće leševa i u državnom zakonodavstvu postoji paragraf „ometanje mira mrtvih“. U svećeničkoj Crkvi Vatikana, naprotiv, nerijetko se mrtvaci komadaju i kao navodno sveti dijele cijelom svijetu.

U normalnim prilikama zakonodavac ne dopušta dijeljenje leša na više dijelova ili „ostataka“ – dakle „relikvija“.
Naprotiv, političari država s crkvenom dominaijom ne samo da izuzimaju Crkvu od obveze za pogreb kompletnog mrtvaca već neki od njih čak podupiru katolički kult skupa s njegovim kultom kostiju, mumija i relikvija, i to još s milijardama eura državnih subvencija.

Običnim građanima, naprotiv, nije dopušteno životnog partnera ili dobrog prijatelja pokopati u vrtu zajedničke kuće.

Sličnosti s vudu-kultom

Svaki je čovjek, samo po sebi razumljivo, slobodan prakticirati taj kult i hodočastiti nepokopanim tjelesnim ostatcima navodnih crkvnih svetaca. Ali trebalo bi paziti da se pritom ne zloupotrebljava ime Isusa iz Nazareta, koji nikada nije naučavao takav kult mrtvih.
Takve prakse dovoditi u vezu s imenom Krista, suvladara Nebesa, i Spasitelja svih ljudi i duša, je nepoštivanje principa Sina Božjeg.

Kod kulta relikvija – kao što je već spomenuto – nameće se usporedba s „fetišima“ u vudu-kultu. Fetiš je, prema Dudenovu rječniku, ’predmet kojem se pripisuju čudotvorne moći’. S religijsko-znanstvenog stajališta katoličko štovanje relikvija pokazuje mnoge sličnosti s vudu-kultom: od istaknutog položaja svećenika, preko čudotvornih kultnih predmeta i kulta mrtvih sve do proklinjanja svakog protivnika. Jer jao onome tko se ne slaže s katoličkim kultom relikvija. Njega će zasigurno „kompletno“ osuditi i „izopćiti“, kao što se kaže u prije citiranoj zbirci dogmi. Njegova sudbina će tada biti vječne paklene kazne.

Tekst iz knjige:

Rehabilitacija Krista Božjeg

Autori: