Pripremio: Aris Kostadinov
Tekst iz brošure “Prorok – Ono temeljno u našem vremenu za razmišljanje i samospoznaju”
Dijalog katoličkog i evangeličog teologa sa proročicom Gabriele
Prorok:
U svim je vremenima proročka riječ polazila od predegzistencije duše i njenog višekratnog utjelovljenja, što je između ostalog obrazloženo u Zakonu sjetve i žetve. Također su i Isus iz Nazareta i Njegovi učenici pretpostavljali to znanje. Duhovni učitelj ranoga kršćanstva, Origen, izričito je govorio o predegzistenciji duše, o čistim bićima koja smo jednom bili. Ponovno rođenje bila je logična pretpostavka njegovog učenja o vođenju kući svih duša i ljudi, prema kojem ćemo se kao čista bića vratiti svom izvoru, onda kada svoj pad, tj. otpadništvo od Boga otklonimo pomoću božanskog u sebi i te grijehe više ne činimo. Origen je govorio o tome da svatko tko je otpao, pri silasku s Neba na Zemlju mijenja svoje tijelo isto tako često kao i svoje prebivalište. Crkva je ovo Origenovo učenje o predegzistenciji duše proklela kao krivo učenje da bi sačuvala svoj položaj kao “pastira” svoga stada. Ipak, učenje koje je Origen donio ljudima uvijek je iznova dolazilo i dolazi, također i u današnjem vremenu preko proročke riječi, preko objava Krista Božjeg, jer je istina.
Uz pomoć države, jedna religiozna zajednica koja se domogla moći i ugleda, isposlovala je provođenje sadržaja svoga religioznog vjerovanja, koje prema priznanju jednoga njenog vodećeg predstavnika sadrži nešto “apsurdno”. Sotona nije mogao postupiti genijalnije kako bi čovječanstvo ponovo odvratio od Isusove radosne vijesti.
Postavlja se još pitanje o egzistenciji duše:
Ako Bog stvara dušu tek pri začeću djeteta, tko je onda stvorio dušu Boga, kojeg je navodno rodila Marija, jer se Marija naziva “Bogorodica” i “majka Božja”?
Stručnjak katoličke teologije:
Logički promatrano, morao bi postojati neki Nad-Bog. Jasno je da je Marija majka Isusa iz Nazareta u kome se inkarnirao Sin vječnoga Oca.
Prorok:
Jedno daljnje pitanje stručnjaku katoličke teologije:
Katolička crkva govori o tri božanske osobe, o osobi “Bog Otac”, osobi “Bog Sin” i osobi “Sveti Duh”.
U odnosu na Isusovo začeće kaže se: Marija je bila “zasjenjena” Duhom Svetim. Ne treba li “zasjenjena” u stvari značiti “prosvijetljena” jer se sjena odnosi na svijet, a Duh, kako je poznato je Svjetlo? Dakle, Marija je začela od osobe Svetog Duha. Prema tome nju je oplodila osoba. Dakle i nadalje ostaje pitanje: Tko je stvorio dušu BOGA, jer kako je već rečeno, Marija je nazvana “Bogorodica” i “majka Božja”?
Stručnjak katoličke teologije:
Crkva govori o tri božanske osobe koje su jedan Bog. Dakle u vezi s Marijom aktivna je samo jedna osoba, ali ujedno Isus kasnije naziva Boga-Oca Svojim Ocem. Moram priznati da me to čini nekako bespomoćnim i zbunjenim.
Po drugom pitanju – “Marija je bila zasjenjena Duhom Svetim” – mogu samo zaključiti, da se kod navještenja anđela – u njemačkim prijevodima Biblije svuda govori da je snaga Božja “zasjenila” Mariju. U objašnjenjima o tome upućuje se na oblak koji je 40 godina stajao iznad zavjetnog šatora, a izraelićanima je bio znak Božje prisutnosti.
Ali kao i uvijek, ljudi su više gledali na sjenu, koja je značila zaštitu od vrućine, nego na svjetlo, što je Bog za njih htio biti. Što god vjerovale institucije, tvoje pitanje kako je “osoba Sveti Duh” nekoga mogla začeti, mnogima će otvoriti oči, također i za to da je Isus i prije Svoga rođenja imao dušu, svakako neopterećenu vlastitom krivicom, i da je On u tom “titranju” došao k o n i m roditeljima koji su stojeći u Bogu, bili pretežito čista i nesebična bića.
Predodžba crkve sigurno ide u pravcu “oplodnje” ili “začeća” preko Svetog Duha; ona to ipak ne izgovara tako fizički-materijalno. Ona kaže: “Jer dijete koje ona očekuje je od Duha Svetoga.” (Mt 1, 20)
Prorok:
Isus nije bio Bog, nego Sin Božji. On sam je rekao: “Moj je Otac veći od Mene.” Dakle Bog, Bog-Otac je veći od Isusa. Marija je nazvana “Bogorodica”; znači da se utjelovio Bog, odnosno Bog-Otac.
Ako je Sveti Duh osoba, zašto onda katolička crkva govori o izlijevanju Svetoga Duha koji je na blagdan Duhova, kada su se vjernici, apostoli i učenici sakupili, postao vidljiv kao plameni jezici nad njihovim glavama? Je li se ovdje osoba Sveti Duh preobrazila i postala tekućom – jer se kaže “izlijevanje Svetog Duha ” – ili se pretvorio u plinoviti plamen kao plameni jezik? Ili taj događaj spada pod izjavu jednog crkvenog oca “credo quia absurdum”, što znači “vjerujem jer je apsurdno”?
Normalno se kaže da je Bog nepromjenjiv. Nije li Bog ipak promjenjiv? Može li se On u slučaju “Bogorodice” stvoriti kao duša, možda od “osobe” Svetoga Duha? Ne spada li i ovo tumačenje u tajne Božje, ili samo u tajne katoličke crkve?
Stručnjak evangeličke teologije:
Evangelička crkva je ovdje opreznija i njihovi se teolozi ponajčešće drže onoga, što se može naći u Bibliji.
U Evangeličkom katekizmu za odrasle piše: “Evangeličko obožavanje Marije može biti skromnije jer je Biblija skromnija.” (4. izdanje S.393)
Ono što međutim rijetki znaju: i po evangeličkoj ispovijesti Marija se izričito naziva “Majka Božja” (Konkordienformel, Epitome VIII.7)
Martin Luter piše o Mariji: To “treba obuhvatiti i srcem, što je to biti Božja majka” (Izlaganje Lk 1, 46; 1521; cit. po katekizmu str. 393)
Luter nadalje misli:
“Velike stvari nisu drugačije, osim da je ona postala majka Božja, kojim djelom joj je dano tako mnogo i tako velikih dobara da ih nitko ne može shvatiti. Jer tu proizlazi sva čast, svo blaženstvo, i da je ona u cijelome ljudskom rodu jedna jedinstvena osoba iznad svih, kojoj nitko (u tome) nije ravan, da ima dijete s Nebeskim Ocem, i to takvo dijete…”
Prorok:
Oprosti što te prekidam. Sve je to tako zamršeno. Kad bi se Bog bavio sa svim tim cijelim crkvenim misaonim blagom, ne bi li tada i On izgubio pregled?
Službene crkve uče o trojstvu koje se sastoji od tri osobe. Tamo se kaže da je Sveti Duh oplodio Mariju. Po Luteru je Bog-Otac onaj koji oplođuje. Po Luterovom učenju dakle Marija ima dijete s Bogom-Ocem, istovremeno je opet nazvana “Majkom Božjom”. Jedino što mogu potvrditi iz Luterovih izlaganja je to da je Marija bila jedinstvena žena te kao jedinstvena žena treba biti poštovana i cijenjena, jer je njena čista vjera i njena predanost Vječnome dovela do rođenja Isusa, u kojemu je Krist, naš Otkupitelj, Sin vječnoga Oca, došao nama ljudima.
Stručnjak evangeličke teologije:
Marija je u nutrini bila povezana s Bogom i, koliko znam, tiha i skromna žena. Ni u izvanjskoj nevolji, na primjer kratko prije rođenja Isusa, ona nije izgubila povjerenje u Božje vodstvo. Crkvena dogma o porođaju djevice međutim, učinila ju je ruglom mnogih ljudi. Pritom je ona postala majkom isto kao i svaka druga majka. Ali crkve su joj izmislile djevičanski porođaj i još dosta toga, i učinili je crkvenom sveticom.
Stručnjak katoličke teologije:
Loše je to dakako što se zbog ovih konstrukcija oko Marije akt začeća promatra kao nešto bezbožno, što kod Isusa ipak ne bi smjelo biti. Posljedica toga bila je pojačavanje kompleksa krivnje u svemu što je povezano sa začećem, za cjelokupno takozvano kršćanstvo u razdoblju od skoro 2000 godina.
Stručnjak evangeličke teologije:
Želio bih odgovoriti dalje na pitanje o “promjenjivosti” odnosno “nepromjenjivosti” Boga.
Evangeličke izjave o tome nisu uvijek jednoznačne.
To je povezano s razlikovanjem “Starog” i “Novog” zavjeta. Tako se u jednom teološkom udžbeniku kaže:
“U Starome zavjetu Bog se neće vezati niti na jedan pojavni oblik, u Novome zavjetu on se jednom za svagda vezuje na pojavni oblik Isusa iz Nazareta, u Starom zavjetu njega se razumije kao stvarno slobodnog, u Novome zavjetu kao onoga koji je dovoljno slobodan, da se veže u Isusu Kristu. U Starome zavjetu on važi kao stvarno sveti Bog, dok u Novome zavjetu biva shvaćen stvarno kao Bog koji ljubi. Ovdje je on prije svega sasvim drugi, tamo sasvim naš, ovdje onaj ‘koji nije čovjek’, tamo onaj koji postaje čovjekom. Ovdje u prvom redu Gospodin, tamo u prvom redu Otac, ovdje je naglasak na njegovoj transcendenciji, tamo na njegovoj imanenciji, koliko god se to oboje, u oba zavjeta, ne može dijeliti jedno od drugoga. Jer i Stari zavjet poznaje njegovu imanenciju, kao što se i obrnuto transcendentalne izjave mogu naći u Novome zavjetu koji je prožet paradoksom, da je upravo sveti Bog u Kristu postao milostivi Bog, da je upravo sasvim drugi Bog u Kristu postao sasvim naš, da upravo Bog koji nije čovjek, već je postao Bog-čovjek, da je upravo Adonai [primjedba: hebrejski za “Gospodin”] u svom Sinu postao naš Abba …” itd. (Pöhlmann, Kratak pregled dogmatike, 3. izd. str. 99)
Stručnjak katoličke teologije:
Bilo je i jedno pitanje, kako Sveti Duh može biti jedna osoba takozvanog božanskog trojstva, kao što tvrdi crkveno učenje.
U zbirci dogmi katoličke crkve obrađuje se pitanje triniteta (trojstva, trojednosti) pod naslovom “Bog Jedan i Trojedan!”:
“Stvarnost troosobnog života u Bogu je t a j n a crkvene vjere. Tajna troosobnog života jednoga Boga može se znati samo iz samoobjavljivanja Boga u Isusu Kristu; … pa ni tako ona ne može ljudskom razumu postati razumljiva iznutra
Samosaopćavanje Boga svijetu kao približena tajna znači:
u svojoj apsolutnoj praizvornosti – Otac;
kao samostalno djelujući princip u povijesti – Sin;
kao nama poklonjen i prihvaćen princip – Sveti Duh .”
Koliko je tajanstvena tajna božanskog trojstva pokazuje sljedeći izvadak iz zbirke dogmi.
“Tajna božanskog trojstva je tajna različitosti u Bogu, koje su tek puna stvarnost jedinstva božanske prirode koja u sebi nema različitosi: Tri osobe su ta božanska priroda: Otac, Sin i Sveti Duh. Cijela božanska priroda sa svojim osobinama je njegov nepodijeljeni posjed. Jedini razlog njegovih razlika su međusobni odnosi, u kojima oni zbog svog porijekla posjeduju tu prirodu: Otac, kao bezishodišno porijeklo Sina i Svetoga Duha; Sin na temelju vječnog začeća od Oca porijekla Svetog Duha; Sveti Duh na osnovu nastanka od Oca i Sina kao iz jednog porijekla”. (Neuner-Roos, Der Glaube der Kirche, 12 izd. str. 160).
“Kratko” i sažeto – bez uputa na dokumente, koncilske zaključke i slično koje su još umetnute u zbirci dogmi – učenje o tajni o Jednom i Tro-jednom Bogu glasi ovako:
“Postoji osobni Bog, s onu stranu svijeta, koji u sebi sadrži svu savršenost,
koji je sveznajući.
U Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, koje posjeduju božansku prirodu.
U svakoj od tih osoba je cjelovito, nepodijeljeno božanstvo.
Između tih triju božanskih osoba postoji stvarna razlika. Razlog tih razlika su
uzajamni odnosi između tih osoba na temelju njihovog nastanka.
Otac ima božansku prirodu po sebi;
Sin proizlazi iz Oca u vječnom začeću;
Sveti Duh proizlazi iz Oca i Sina kao iz jednog porijekla.
Otac, Sin i Duh Sveti prožimaju se međusobno u najsavršenijem prožimanju i
posjeduju jedno i isto djelo prema van u svijet.”
(Neuner – Roos, isto, str. 161).
Prorok:
Smijem li te prekinuti? Cijelo razlaganje o trojedinstvu djeluje toliko zamršeno da onoga koji u to vjeruje mora proći volja ući u božansko jedinstvo. Izjavu: ” Sveti Duh proizlazi iz Oca i Sina kao iz jednog porijekla” podrazumijevam duhovno začeće, jer ti si također rekao da je Sin proizašao od Oca u vječnom začeću. To još razumijem, jer Bog-Otac utjelovljuje princip Oca-Majke. Ali da dvije “muške” osobe, Otac i Sin začinju treću osobu, Svetog Duha – kako da se to razumije?
Dragi brate, takve besmislice nije učio niti jedan prorok. Svaki prorok, prije svega najveći prorok Isus, Krist koji je postao našim Otkupiteljem, donio je sliku Boga-Oca, sinovstvo i kćerinstvo u Ocu, odnosno djetinji odnos, ali nitko nije govorio o trima osobama koje trebaju biti jedna božanska priroda.
Život je Bog, a Bog je Duh. To je dah koji je prisutan u svemu i u svima. Iz struje Duha, Boga, manifestirao se Bog-Otac, najviše biće beskonačnosti. Može Ga se također označiti kao osobu. Duh kao takav, koji je djelotvoran i u najvišem Biću, Bogu-Ocu je princip Otac-Majka iz kojega je proizašao Sin, suvladar Neba, nazvan Isus, Krist. Iz svestrujećega, vječnoga Svetog Duha, daha, Boga, koji u Ocu utjelovljuje i princip majke, proizašla su sva božanska bića.
Stručnjak katoličke teologije:
Pa zbog toga sam prije bio bespomoćan i zbunjen. Ti nam ove riječi daješ iz unutarnjeg viđenja. One me podsjećaju na spoznaje koje su Origenu bile bliske u prvoj polovici 3. stoljeća. Tako on, da bi si mogao načiniti pojam Boga, kao pomoć uzima npr. svjetlost i sjaj sunca: “Sjaj sunca je neizmjerno veći i uzvišeniji nego svjetlo koje vidiš … Naše oči ne mogu promatrati najprije prirodu samoga svjetla, to znači supstanciju sunca; ali možemo promatrati njegov sjaj ili zrake, koje upadaju kroz prozor ili mala okna te iz toga zaključiti, koliko je velika užarena masa koja ispušta tjelesno svjetlo. Tako su i riječi Božje providnosti i umjetničko ustrojstvo ovoga svemira poput zraka prirode Boga u usporedbi prema Njegovoj supstanciji i samoj prirodi.” (usp. Origen, princ. I 1,5.6)
O Kristu Origen kaže npr:
“Krist je savršena slika i prilika Božja … On je mudrost Boga, zračenje Njegovog savršenstva i uzvišenosti, ‘stvoren’ kao početak djela Božjih – kada naime sve ono što čini Otac, čini jednako i Sin, tada se time što Sin čini sve kao Otac, Očeva slika oblikuje u Sinu koji je štoviše rođen iz Njega.“ (Usp. Origenes, princ. I 1,2.6)
I Origen je bio jedna karika u lancu preko koje je Božja poruka trebala istinito dolaziti do nas. Umjesto toga bile su konstruirane crkvene smjernice po kojima se ima orijentirati katolički teolog.
Isus nije rekao niti jednu riječ o “trostrukom Bogu”.
On je govorio o svome Ocu i o jedinstvu s Njim.
On je rekao da će nam poslati tješitelja, odnosno pomoćnika. (Iv. 16, 7)
Učenje o “trojstvu” bilo je utvrđeno tek u 4. stoljeću. Kako je došlo do toga?
Što se više Isusova poruka ukorjenjivala u Rimskom carstvu, to se više konfrontirala s vjerovanjem Rimljana u božanstva. Poruka o j e d n o m e Bogu bila je doduše jasna – ali tko je onda Isus, koji je Sin Božji? Rimski novokršćani koji su u nutrini ostali rimski nastrojeni, otkrivali su sve više paralela sa svojim nekadašnjim vjerovanjem koje se izražavalo prije svega obožavanjem bogo-trojstva (trojka bogova). Za jednog Rimljanina bila je važna trojka Jupitera (kao Oca bogova), Junone (kao njegove supruge) i Minerve (kao njihove kćeri); oni su važili kao glavna i zaštitna božanstva rimske države.
Rimski su kršćani pozdravljali kada se u novom kršćanstvu pojavilo nešto na što su bili navikli; utoliko su se manje morali odricati svoje vjere koje su bili donijeli sa sobom. Što je više “Rimljana” prilazilo, to su manje prakršćani imali što reći.
To što se pojam “triniteta” ili “trojstva” probio u drugoj polovici 4. stoljeća napokon nije povijesno uvjetovano, niti znači da je on točan. Sasvim suprotno, kao vjerska istina on je besmislen i neshvatljiv i stvarno lišen svake biblijske osnove.
Prorok:
Smatram da je s takozvanim “Božjim tajnama” počelo zamagljivanje vjernika, koje je zatim bilo uzdignuto na razinu sustava. Svećenički stalež se dakle uzdigao iznad ljudi kao i iznad logičnog i jednostavnog učenja Isusa iz Nazareta, a time i iznad Boga samog. Svatko je od nas u svome zemaljskom postojanju dobio razum koji bi se trebao upotrijebiti za mišljenje, po mogućnosti za logično mišljenje, tako da se prosuđuje i ne prihvaća sve što mu se ponudi.
Stoga tvrdim da je crkveni narod sam kriv ako zagovara poganski i srednjovjekovni sistem svećeničkog staleža, koji svoje vjernike drži pod bičem svojim “credo quia absurdum”.
Čovječanstvu ne bi bili potrebni ni kultovi ni običaji ako bi slijedilo Isusa, Krista, jer On nije uveo niti kult niti narodni običaj. I poslije 2000 godina još se uvijek može reći: pogani slijede sluge bogova koji primjenjuju poganske običaje kao ritual da bi svoje sljedbenike držali u raspoloženju.
DAVID 