Konstantin je iz poganske crkve kulta napravio državnu crkvu, to jest državnu religiju koja je do danas sa svojim krvavim i okrutnim korijenima još uvijek isprepletena poganskim kultom. Krvavi, okrutni i barbarski religiozni kultovi razvili su se već nakon Mojsija i nastavili su se u nekadašnjem rimskom carstvu.

Konstantin: Suradnja crkve i države.

Daljnje otpadništvo od Isusovog učenja – državna crkva,

izvanjska religija moći

fotos: povijest.net/konstantin-veliki

Teolog nam sada skicira daljnji razvoj kršćanstva do Konstantina: U prva tri stoljeća često je dolazilo do progona kršćana, ali oslanjajući se na Pavla mnogi su reagirali u većoj mjeri prilagođavanjem i podređivanjem državi, kako bi pribavili dokaz da im se čini nepravda. Za vođenje zajednica bili su prije svega odgovorni starješine, proroci i jedan „anđeo“, koji je beskompromisnim životom slijedeći Isusa održavao vezu s Bogom (usporedi Otk 2 i 3: Poslanica „anđelima“ zajednica). No anđeli i proroci mogli su se održati samo nekoliko godina. Pavao je doduše spomenuo „Pojave i objave Gospodina“, međutim pažnju je pojačano usmjeravao i na svoju osobu i prijeteći se suprotstavio mogućim objavama, koje bi njegovo učenje mogle dovesti u pitanje: Ali ako bi vam tko – bili to mi, bilo anđeo s neba – navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili neka je proklet! (Gal 1, 8)

Pavao (ili neki učenik koji je upotrijebio njegovo ime) konačno je ovlastio Pavlove pristaše Timoteja i Tita da uz starješinu postave biskupa kao voditelja zajednice. Tako piše u 1. poslanici Timoteju u Bibliji: Tko teži za biskupskom službom, čezne za visokom službom. (3, 1)

Već početkom 2. stoljeća iz tih se mjera razvila čvrsta hijerarhijska institucija s biskupom na čelu, stepenicu ispod bile su starješine, daljnju stepenicu ispod đakoni, i biskupi su uskoro vodili zajednice poput kraljeva, govori se o „monarhističkom episkopatu“. Iza Biskupa su uskoro došli metropolitanski biskupi nadležni za veće regije odnosno „patrijarsi“, a od biskupa glavnoga grada Rima nastao je „papa“.

Dužnosnici su se očito sve više trudili oko ugleda i društvene sposobnosti zajednica, možda također i da spriječe eventualne progone. Prakršćanski principi su se povlačili još dalje u pozadinu ili su se njih napuštali. Već je Pavao na primjer odobravao ropstvo, pa su i u zajednicama postojali robovlasnici. Kao posljedica toga podaničkog mišljenja sve je više članova zajednice također zagovaralo ratnu službu za kršćane.

Kako je išlo dalje sažeto izlaže jedan čitatelj knjiga Karlheinz Deschnera:

Taj razvoj dobro je došao caru Konstantinu, rođenom oko 285. On se vrlo brzo udružio s crkvom. Ta simbioza države i crkve, klasično drugarstvo – po principu: ruka ruku mije; vrana vrani oči ne kopa – pokazala se kao izuzetno djelotvoran i dugotrajan svrhovit savez za vladanje i manipuliranje podanicima. Moć, „vlast“ države čvrsto se povezala s autoritetom „Boga“ – nepobjedivo sredstvo pritiska i stege, da se u narodu provede praktično sve što se hoće.

Kod Karlheinz Deschnera u Kriminalnoj povijesti kršćanstva, o tome nalazimo iscrpno poglavlje (Svezak 1, str. 213 i dalje): Konstantin je bio rođen u današnjoj Bugarskoj oko godine 285. Njegov je otac bio vojni tribun i od 305. car (vrhovni vladar) u zapadnom dijelu rimskog carstva, koje je tada radi boljeg upravljanja Dioklecijan podijelio na četiri dijela.

Konstantin je poput svog oca bio veoma ratoboran i osim toga okrutan. Neprestano je vodio rat protiv raznih germanskih plemena. Pobijeđene protivnike najvećim dijelom dao je baciti zvijerima u cirkusu, a dva pobijeđena kneza da ih rastrgaju medvjedi.

Nakon toga Konstantin je u desetogodišnjem građanskom ratu podvrgao pod svoju vlast ostala tri cara suvladara pri čemu se povremeno povezivao s jednim od njih, Licinijem, i nakon što je Licinije maknuo s puta cara suvladara Maksimina, sam ga je napao s leđa. Prije toga se Konstantin kao prvo riješio konkurenta Maksentija – u poznatoj bitci na milvinskom mostu (312.), gdje je navodno sanjao: „Pobijedit ćeš u tom znaku.“

Pristalice i porodice pobijeđenih protivnika u svakoj borbi bile su nemilosrdno istrijebljene. Najzad pobijeđenom Liciniju Konstantin je obećao poštedu – ali ga je godinu dana kasnije dao isto tako zadaviti.

Konstantinova okrutnost se nije zaustavila ni pred vlastitom porodicom. Britanski povjesničar Shelly o tome piše: „Taj hladnokrvni i licemjerni grubijan prerezao je grlo svome sinu, zadavio svoju ženu, ubio svog tasta i svog šurjaka…“, pri čemu ne treba shvatiti da je to radio vlastoručno. Svoju je ženu dao ubiti jer joj je bio pripisan (nedokazani) preljub – on sam bio je svakako notorni preljubnik.

Konstantin si je dao izgraditi raskošnu palaču, oblačio se u najvećem sjaju i luksuzu, dao se oslovljavati kao „ Božji zastupnik “, kao „naše božanstvo“ (nostrum numen), a od svećenika slaviti kao „spasitelj“ i „otkupitelj“.

Ovim smo kod obostrane koristi: Konstantin je privilegirao crkvu, a ova je za uzvrat opravdavala njegovu neizmjernu moć.

Tijekom svog života, do neposredno pred svoju smrt (337.), Konstantin nije bio službeni kršćanin. Tek sasvim na kraju dao se krstiti, ali opet ne katolički, već „heretički“, naime arianski. U prvim godinama svoje vladavine, dok je još vladao Galijom, Konstantin je potpomagao poganstvo – a ni kasnije se nije jasno odredio, dao je npr. kovati novac s likom boga sunca.

Nije dakle moglo biti neko unutarnje uvjerenje što je natjeralo Konstantina da se udruži s crkvom.

Odlučujuće je bilo: U Galiji je bilo malo kršćana. No tada Konstantin počinje osvajati Italiju gdje ih je već bilo mnogo. U Maloj Aziji, koju je najzad osvojio, u ponekim regijama kršćani su predstavljali polovinu stanovništva. Tu je pomoć crkve bila dobrodošla.

Deschner piše: Konstantin, koji je od rana mnogo putovao, bio je dobro informiran, također i religijsko-politički, osobito o strogom, gotovo vojnički discipliniranom, po čitavom imperiju raširenom kadru Katolike, najzatvorenije organizacije kasnoantičkog svijeta. I u toj crkvi on je valjda vidio nešto kao unaprijed oblikovani model svoga vlastitog carstva. (str. 242.).

Suradnja Konstantina s pavlinski obilježenom crkvom od samog je početka bila u najboljem redu. Crkva je razbuktala hajkačku kampanju protiv svoga prvog protivnika Maksencija. Ovaj do danas važi kao krvavi progonitelj kršćana i kao uzor zla i tiranije. U stvarnosti Maksencije je bio sposoban i umjeren vladar, svakako manje ratoboran – i tolerantan prema kršćanstvu. Samo: On je dao prognati dva rimska biskupa jer je nakon njihovog izbora bilo velikih svađa među „kršćanima“. Maksencije je sve jednako oporezivao, također i bogate – a crkva već tada nije stajala na strani siromašnih i manje ratoborno nadarenih, dakle manje moćnih političara.

Jedva da se prilagodio u Rimu nakon svoje pobjede nad Maksencijem, Konstantin je već izrazio svoju zahvalnost: Crkva je dobila velike darove zemljišnih posjeda, vraćena joj je crkvena imovina; samo rimska crkva je primila „preko jedne tone zlata i gotovo deset tona srebra“ (str. 236.). Iz državne kase, koju je punio pljačkanjem svojih podanika, Konstantin je posvuda u carstvu financirao ogromne i raskošne crkvene građevine. Ali ne samo to: Svećenike je oslobodio davanja, dao im je pravo da mogu postati nasljednicima, dakle sposobnost nasljeđivanja (koju su prije poganski kultovi imali samo u izuzetnim slučajevima), crkvi je dao čak sudske ovlasti – protiv pravorijeka jednog biskupa nije postojala mogućnost prigovora.

Deschner: Ne malobrojni biskupi su u svojim službenim sjedištima već mogli oponašati obilježja i ceremonije carskog dvora. Imaju pravo na posebne titule, na tamjan, pozdravljaju ih padanjem na koljena a oni sjede na prijestolju koje je preslika božanskog prijestolja. Drugima propovijedaju poniznost! (str. 238.)

Uskoro crkva je postala tako bogata i privilegirana da je Konstantin morao skrenuti suprotno: Ograničio je npr. mogućnost da svećenici mogu postati bogati – jer su tako htjeli izbjeći obavezu plaćanja poreza! Pod Konstantinovim nasljednicima crkvi je bilo ponovno ograničeno pravo nasljeđivanja – svakako ne trajno.

Ruka ruku mije: Već 314. crkva je odlučila da se odmah isključe kršćani koji pobjegnu od vojne službe – zaokret za točno 180 stupnjeva, jer prije je bio isključen onaj koji je stupio u vojnu službu.

Uloge su bile jasno podijeljene: Car je imao glavnu riječ, također i u religioznim stvarima – on je npr. 325. godine sazvao koncil u Nikei i diktirao je od tada važeće ispovijedanje vjere. Car je bio vrhovni, Bogu ravan vladar – crkveni dostojanstvenici su dolazili odmah iza njega, često su živjeli u istoj raskoši. Sa svoje strane su se zahvaljivali tako što su opravdavali moć cara i njegove ratove, prikrivali njegova nedjela i stalno mu se umiljavali laskanjima bez premca.

Konstantin – prauzor simbioze između crkve i države. Deschner o tome piše: Konstantinovi prethodnici bojali su se kršćanstva, djelomično su ga suzbijali. On ga je upregnuo obiljem dokaza svoje naklonosti i povlastica za sebe … U stvari on je svećenstvo uzeo u službu i nametnuo mu svoju volju … Crkva je doduše postala moćna, ali je izgubila svaku slobodu … On i oni [Konstantin i biskupi] učinili su crkvu državnom crkvom … (str. 242. i dalje)

Konstantin, iako sam nije bio uvjereni katolik, ostavio je crkvi slobodne ruke kod započetih progona inomišljenika, otprilike kod razaranja poganskih hramova od strane „kršćanske“ svjetine. Očito pod svećeničkim utjecajem dopustio je protužidovske zakone – tako je npr. prijelaz kršćanina na Židovstvo bio kažnjavan smrću. Konstantin je povremeno – zbog političke taktike, ali karakteristično ne stalno – progonio i heretičke pokrete donatista u sjevernoj Africi i markionita. Donatisti u sjevernoj Africi su bili protiv saveza prijestolja i oltara i udružili su se u savez s pobunjenim zemljoradnicima protiv veleposjednika. To naravno nije bilo u smislu crkve i države!

Pod Konstantinovom vladavinom pojavila se – također ne slučajno – po prvi put riječ „katolički“ kao oznaka za razgraničenje od takozvanog „krivovjerstva“.

Toliko o ovom povijesnom pregledu.

Tko ima uši da sluša, neka čuje; a tko ima srce za Krista, neka slijedi što piše u Ivanovom Otkrivenju: Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala! (Otk 18, 4)

Poganska kultna crkva nastala je preko Pavla, koji je Isusova učenja krivo interpretirao, dakle ugradio ih je u pogansku tradiciju Rimljana i opremio ih je sa svim njihovim vlastoljubivim i borbenim strukturama moći.

Pavao je podcjenjivao žene kao odsjaj muškarca, muškarac je kod Pavla naprotiv odsjaj Boga. Na taj način je nastala crkvena „kršćanska“ muška privreda koja traje do današnjeg vremena. Isus je naprotiv poučavao jednakost između muškarca i žene. On nije pravio razlike; On nije uzdigao muškarca do odsjaja Boga i nije ponizio ženu do odsjaja muškarca. To je opet Savao, to jest Pavao, ali ne Isus, Krist.

Konstantin je iz poganske crkve kulta napravio državnu crkvu, to jest državnu religiju koja je do danas sa svojim krvavim i okrutnim korijenima još uvijek isprepletena poganskim kultom. Krvavi, okrutni i barbarski religiozni kultovi razvili su se već nakon Mojsija i nastavili su se u nekadašnjem rimskom carstvu. Današnje su državne crkve – došlo je do odcjepljivanja od jedne rimske kultne crkve moći – izvanjske religije moći koje s Isusom, Kristom, imaju malo zajedničkog. One upotrebljavaju, to jest zloupotrebljavaju ime Isusa, Krista. Vrtlog iz Starog zavjeta i od brutalne i ohole drskosti Konstantina je ostao.

Pripremio: Aris Kostadinov

Iz “Proroka 15” dato preko proročice Gabriele

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s