Hubertus Mynarek: Papa Franjo – Kritička biografija

Prevodilac s nemačkog na hrvatski: Vesna Očić 

Poštovani posjetioci i podržavatelji naših web stranica, započinjemo objavljivati knjigu Hubertusa Mynareka “Papa Franjo – Kritička biografija”. Autor, katolički teolog, bivši univerzitetski profesor u Beču, danas svjetski poznati analitičar i istraživač djelovanja Katoličke crkve i mnogih njenih protagonista. Moguće će vas zanimati jedno analitičko mišljenje -“Tko je ustvari Papa Franjo ili Jorge Mario Bergoglio. Danas objavljujemo prvo poglavlje knjige.

Zahvaljujemo gosp. Hubertusu Mynareku što nam je dozvolio prijevod i objavu njegove knjige na web stranici – Udruge David. Zainteresirane za ev. kupnju knjige na njemačkom jeziku upućujemo na link:

http://www.tectum-verlag.de/papst-franziskus.html

Redakcija

SADRŽAJ

Predgovor

I Dio

Od kemijskog laboranta do pape svjetske Crkve

Uzorna karijera Jorge Maria Bergoglija

1. Papino podrijetlo
2. Mladi Jorge Mario Bergoglio kao radnik
3. O katoličkoj vjeri podučavala ga je baka
4. Ljubavna priča s Amalijom Damonte
5. Poziv da postane katolički svećenik
6. Ulazak u crkveni elitni red – Duh i zloduh jezuita – Bergoglijev fini instinkt za obnašanje vlasti
7. Bergoglijeva izobrazba za „pravog jezuita“ (cjeloviti pregled)
8. Jezuitsko sjemenište – mjesto prisilnog boravka
9. Uspon i slom karijere u životu jezuita Bergoglija
10. Neobično prijateljstvo luksuza i siromaštva ili bogati nadbiskup i siromašni jezuit
11. Nevjerojatna senzacija: jezuit postao papom

II Dio

U što vjeruje papa? Teologija Franje I

1. Bog – Krist – đavao

Papina kristologija i sotonologija

2. Vjera u nadzemaljsko

Papina marijologija

3. Vrijednost čovjeka – bezvrijednost životinja

Papin teološki antropocentrizam i pedagogija

4. Kako papa vidi Crkvu

Njegova ekleziologija

III Dio

Što radi papa? Što propušta?

1. Teologija siromaštva pape Franje

2. U čemu papa Franjo zakazuje –

Lista njegovih propusta u praktičnoj provedbi teologije siromaštva

a) kod crkvenog radnog prava

b) kod crkvenog poreza

c) u pitanju dobrovoljnog odreknuća kompenzacijskih isplata

d) u nužnosti prekida državno-crkvenih odnosa

e) prilikom posjete siromašnima u Riju de Janeiru

f) u efikasnoj pomoći izbjeglicama

g) u rabljenju praznih crkava

h) u svom ponašanju prema vlasničkom udjelu Crkve nad gradom Rimom

i) u vezi s Vatikanskim muzejima

j) u pitanju svog privatnog bogatstva

k) s bogatstvom Vatikana

l) u vezi s razmetljivošću i raskoši biskupa

m) u ponašanju Crkve prema mafiji

Zaključak: egzistencijalna shizofrenija pape pri pokušaju ostvarenja siromašne Crkve

3. Gospodar poučnih izreka

Iritantno, heretično, senzacionalno u nekim papinim izjavama

a) Ne postoji katolički Bog

b) Crkva je „kreposna bludnica“

c) „Živi i pusti druge da žive“

d) Budite velikodušni prema sebi i prema drugima

Kritika: Komu papa ne dopušta živjeti, prema kome ni u kom slučaju nije velikodušan:

prema rastavljenim bračnim parovima

prema ženama koje žele postati svećenicama

prema dojenčadi kojoj se u krštenju nameće egzorcizam istjerivanja đavla

prema još nerođenima u majčinoj utrobi koji u slučaju smrti neće doći u nebo

prema djeci i mladima koje su svećenici seksualno iskorištavali

e) Dokazuje li papa sa svojih „Deset točaka programa za sreću“ suvišnost kršćanstva?

f) Papina preporuka roditeljskog „dostojanstvenog batinanja“ djece

g) „Tko uvrijedi moju majku, čeka ga pesnica“

h) „Svaka religija ima dostojanstvo s kojim se ne smijemo šaliti“

i) „Dobri katolici ne moraju biti poput zečeva“

j) „Ako je netko homoseksualac i traži Boga – tko sam ja da ga osuđujem?“

k) Papina opomena dvadesetorici novoimenovanih kardinala slave „umjereno“

– kritika instituta kardinala?

l) „Ja sam veliki grešnik“

m) „Kao u zraku lebdeći sprej, panteizam je ništa“

 

 

PREDGOVOR

Prošlo je već više od dvije godine od kako se Jorge Mario Bergoglio uspeo na papinski tron. Zajednica njegovih obožavatelja snažna je i u pravilu se ne smanjuje. S druge strane, sve je više glasova onih koji kritiziraju ovog ne više sasvim novog papu. A ti glasovi dolaze sa svih strana, sa svih mogućih političkih, svjetonazorskih i konfesionalnih slojeva. Zanimljivo je što kritike sve češće dolaze od papina vlastitog klera, čiji je on ipak vrhovni gazda.

Ima katoličkih svećenika, čak i nekolicina biskupa, kardinala i visokih kurijskih službenika kojima je novi papa premalo konzervativan i tradicijski osviješten, previše sklon reformama ili čak previše revolucionaran. Ima i drugih predstavnika istog staleža koji tvrde naprotiv da papa Franjo još nije ostvario niti jedan reformski prijedlog. Upravo ovim kritikama priključili su se mnogi laici iz katoličkog građanskog pokreta „Mi smo Crkva“.

Začuđuje zbog kakvih sve sitnica kritičari prigovaraju. Jedan svećenik piše: „Nije prikladno da se papa pokazuje u bijelom talaru, a da ispod njega nosi stare iznošene hlače. On bi htio biti bolji od samog Isusa… zbog hira neće nositi ovaj ili onaj ornat, također ni prsten…

Bogu hvala što nije došao na ideju da stanuje u nekom jednosobnom stanu u predgrađu Rima“. Papa je „nekim zatvorenicima oprao noge i poljubio ih. Krist je svojim učenicima noge prao ali nikada ljubio“. Jedan drugi konzervativni svećenik misli kako papa ne reprezentira Crkvu dovoljno dobro. „On i dalje nosi one cipele, kao da je još argentionski biskup. Ne želi se zvati papa nego rimski biskup. Za mene je to premalo“.

Međutim, u konzervativnim glavama mogu se i takve sitnice razmahati u snažnu averziju prema papi. Neki konzervativni katolici dvoje čak i oko zakonitosti izbora. Jedan piše da doduše još nitko izričito o tome ne razmišlja, kako na Petrovu tronu sada sjedi lažni papa. Ali znamo konačno „da su se takve stvari događale“ i morali bismo „biti spremni da će se ponoviti. Svjedočimo li upravo sada takvom razvoju?“ Neki drugi konzervativac sklon je i dalje svom idolu Benediktu XVI. i pretpostavlja da „ako je papa Ratzinger bio prisiljen dati ostavku“, onda Franjo „nije zakoniti papa“.

Predsjedavajući poljske biskupske konferencije, nadbiskup Stanislaw Gadecki, čak tvrdi da je stekao utisak „kako većina biskupa zdravo razmišlja“ i da su stoga protiv pape Franje. Po svojim važnim izjavama poznati vođa poljskog pokreta Solidarnost, Lech Walesa, vinuo se do hipotetskog proročanstva, kako bi se u nekoliko mjeseci moglo pokazati „da je Duh Sveti pogriješio“ kad je većinu kardinala inspirirao da Bergoglija učine papom.

Nasuprot tome, progresivniji krugovi u katoličkoj Crkvi i izvan nje još se uvijek nadaju da bi papa Franjo mogao postati istinski reformator i pravi revolucionar. Osnaženi su osobito u anglosaksonskom prostoru dobro primljenom papinom biografijom Paula Vallelya, nekadašnjeg dopisnika The Timesa i sadašnjeg urednika The Independenta. Podnaslov te biografije glasi: „Od reakcionara do revolucionara“, a njen autor uložio je sav zamislivi trud da skupi tragove koji ukazuju na to da je papa doista na putu da postane religijski revolucionar.

Dakle, debate o papi, o njegovim revolucionarnim ili konzervativnim stavovima se ne stišavaju. Pri tom se u svim tim diskusijama previđa da se dogodilo nešto što se u izvjesnom smislu doista može nazvati revolucijom. Ona se sastoji u tome da je po prvi put u dvotisućljetnoj povijesti Crkve ostvarena čudna, svojevrsna „personalna unija pape i jezuita“.

Nikada jedan jezuit nije postao papom! Vrijedi kao nepisan, ali svet, nedodirljiv i gotovo samorazumljiv zakon da to također nije trebao i nije smio postati. Najviša obveza koju je uspostavio ovaj red i koja ga uzdiže iznad svih ostalih redova Crkve bio je zavjet služenja i to ne običnog i općeg služenja, nego posebnog, apsolutnog služenja papi. Deviza je glasila: jezuiti trebaju služiti, ne vladati. Oni trebaju biti papi na raspolaganju neograničeno i neizmjerno, čak bez ikakva moralnog oklijevanja.

S obzirom na tu radikalnu obvezu služenja papi, tijekom 600 godina duge razvojne povijesti ovoga reda nije niti jednom jezuitu palo na pamet da postane papom, pa čak niti da to poželi postati. Bilo bi to ravno svetogrđu, neoprostivom rušenju tabua.

I sada dolazi jedan jezuit iz daleke Argentine koji počinja to svetogrđe, ruši taj tabu, razara cijeli taj sveti poredak, tu hijerarhiju i strogo međusobno razlikovanje služenja i vladanja, dakle ih u pravom smislu riječi re-volvira, re-volucionira. Sluga postaje gospodarom, uzurpator se vinuo na papinski tron!

Kad bismo primijenili jednu smioniju sliku iz politike, ovaj prevrat u vatikanskom karijernom pravilu toliko je po sebi nevjerojatan kao da je Heinrich Himmler, šef elitnih trupa SS-a koncipiranog specijalno da bi bezuvjetno štitio „führera“, sam postao reichkancelarom.

Svijet, mediji još nisu shvatili, još nisu razumjeli što ta personalna unija pape i jezuita u suštini znači i kakve će posljedice imati. Ova knjiga postavila si je zadaću osvijetliti sve moguće aspekte relevantnosti, smisla i konzekvenci te senzacionalne novine u razumijevanju i strukturi papinstva. Tema ove knjige bit će osim toga i struktura osobnosti ovog pape: njegove dvije prirode, njegova originalna priroda i ona koja mu je nametnuta i kojoj je desetljećima dugim trudom obučen u svom redu. Učinak Izmjenična ciklusa ovih dvaju karaktera, njihove ambivalencije i antagonizmi bio je da su se nastupi, ponašanje i djela pape doimali pomalo čudnima. U ovoj knjizi bavit ćemo se i čitavim tim kompleksom njegova djelovanja i reagiranja kao pape.

I Dio

OD KEMIJSKOG LABORANTA

DO PAPE SVJETSKE CRKVE

UZORNA KARIJERA

JORGE MARIJA BERGOGLIJA

U ovom pregledu ogradit ćemo se naravno od riječi karijera. Ipak svi mediji izvješćuju o njegovoj skromnosti i jednostavnosti i skloni su mu vjerovati kada tvrdi da nije smjerao takav strmi uspon do osvajanja papinskog trona. S druge strane ja ne poznajem ni jednog papu u novijoj crkvenoj povijesti koji nije prethodno nijekao svoju želju da postane papom, a onda je to ipak postao i to bez stvarnog pritiska i prisile svojih kardinalskih kolega. Onoga tko doista ne želi, nitko neće prisiliti da to postane.

1. Papino podrijetlo

Čini se da u životu dječaka Jorge Marija ništa nije posebno ukazivalo na ovakvu karijeru. Rodio se 17. prosinca 1936. godine kao sin talijanskog useljenika Jose Marija Francisca Bergoglija i njegove supruge Marie Sivori. I ona je imala talijanske korijene: majka iz Pijemonta; otac Argentinac čiji su roditelji došli iz Genove.

Obitelj nije, nasuprot nekim medijskim izvještajima, iselila u Argentinu zbog siromaštva. Prodali su svu imovinu u Italiji jer je Argentina u to vrijeme – to je godina 1929. – mamila još većim mogućnostima uspjeha, „neiscrpnim izvorima poslova“, „boljom zaradom“ i većom „socijalnom propusnošću“. Pored toga su i djedova braća s očeve strane bila u Argentini već od 1922. godine i u gradu Parana posjedovala su tvrtku koja se bavila asfaltiranjem i „palaču Bergoglio“ koja je, prema riječima kasnijeg pape, „imala četiri kata, te je kao prva kuća u gradu posjedovala i lift“. U svakoj pojedinoj etaži stanovao je jedan brat.¹

4. Mladi Jorge Mario Bergoglijo kao radnik

Otac Jorge Maria bio je zaposlen kao knjigovođa. „Nismo plivali u izobilju“, kaže Franjo u svom osvrtu, „nismo imali ni automobil…, ali nije nam ništa nedostajalo“. Usprkos tome njegov strogi otac sa svojim rigoroznim radnim moralom nije imao razumijevanja za potrebno slobodno vrijeme svoga trinaestogodišnjeg sina. „Budući da si stigao do drugog stupnja školovanja, vrijeme je da počneš i raditi. Pronaći ću ti neki posao za vrijeme praznika.“²

Sin se morao složiti. U obiteljskoj strukturi Bergoglijevih, s ocem kao osobom neosporna autoriteta svako protivljenje takvu planu bilo bi ionako uzaludno. Tako se Jorge zaposlio u čistačkoj službi tvornice čarapa u kojoj je njegov otac radio kao knjigovođa. Dvije godine je radio na poslovima čišćenja, a onda je napredovao. Sada je mogao preuzeti neke upravljačke zadaće. Godinu dana kasnije dobio je mjesto kemijskog laboranta.

Stvarno nije bilo u redu ono što se zahtijevalo od mladića: svakodnevno raditi od sedam do trinaest sati, zatim jedva sat pauze za ručak, a onda škola do dvadeset sati, stručna škola specijalizirana za kemiju prehrambenih namirnica. Godine 1956. po završetku školovanja stekao je diplomu kemijskog tehničara.

Kako je rečeno, pobuna zbog godina teškog rada u mladosti nikada nije bila tema kasnijeg pape. Ali su to tim više bile tri zvijezde: rad, poslušnost i disciplina koje i u pravilima jezuitskog reda igraju tako veliku ulogu, zbog čega se Jorge Mario vrlo rano odlučio za taj red.

Osvrćući se, rekao je: „Zahvaljujem svom ocu što me je poslao raditi. Rad je bio jedna od stvari koje su mi najviše koristile i u laboratoriju sam upoznao ono dobro i ono loše svake ljudske djelatnosti. (…) Useljeničke obitelji ne trpe lijenu djecu, oni ih zapošljavaju. (…) Moja pretpostavljena bila je jedna izvanredna žena, simpatizerka komunista; kasnije, za vrijeme vojne diktature, bila je ubijena“. Ona i komunistički listak Propositos „pomogli su mi u oblikovanju političkog mišljenja. Međutim, nikada nisam postao komunistom.“. Ta žena ga je također „naučila što znači ozbiljno raditi. Doista mnogo zahvaljujem toj velikoj ženi.“.³

3. Baka ga je podučila katoličkoj vjeri

Od početka je katolička vjera igrala je veliku ulogu u životu Jorge Marija. Tome je doprinijela njegova baka Rosa. Ona ga je „učila molitvama“, pripovijedala mu „priče o svecima“ i time mu „dala sredstvo za sav život“.⁴ Zapravo do današnjeg dana ne možemo previdjeti neku djetinju naivnost u vjerskom učenju i propovijedima tog čovjeka.

Zašto je baka bila ta koja mu je tako trajno ugradila njegovu prvu vjersku konstrukciju? Pa, „bio je smješten u obitelji djeda i bake“, „obilježile“ su ga najviše njihove navade, budući da ga je majka koja je opet bila trudna, već s trinaest mjeseci bila povjerila baki Rosi. „Baka i djed su živjeli u blizini i da bi pomogli mojoj majci, baka me je jutrom odvodila i uvečer opet vraćala.“⁵

3. Ljubavna priča s Amalijom Damonte

Ljubavna priča njegove mladosti kojom papa pomalo koketira s novinarima, također baca određeno svjetlo na njegovu podložnost autoritetu, njegovu nepromišljenu spremnost na poslušnost. Volio je djevojku Amaliju Damonte iz susjedstva koja je kao i on bila dijete useljenika iz Pijemonta. Postojalo je, kaže još živuća Amalija, „velika prisnost između njih“, njoj se sviđalo „što se on uvijek šalio, ali pritom bio galantan“. Doskora su „svako poslijepodne provodili zajedno“. Jednom joj je rekao: „Ako se ne udaš za mene, postat ću svećenik!“⁶

To je moglo biti mišljeno sasvim ozbiljno, a možda je bilo rečeno tek tako. Svakako, razgovarajući s novinarima ona to nije dalje objašnjavala. Ali na ovom mjestu se vidi kako svjetska povijest može ovisiti o samo jednoj rečenici. Da je Jorge Mario Bergoglio bio oženio svoju Amaliju, danas ne bi bilo pape Franje. No odluka o tome konačno čak ni nije bila u rukama Amalije i Jorge Marija, nego u onima autoriteta njihovih roditelja kojem su se bez protivljenja i bespogovorno podredili. „Naše obitelji nisu bile suglasne s našim prijateljstvom“, rekla je Amalija prisjećajući se, tome se prije svegaq protivila njena obitelj. „Moj otac je uočio da ima nečega između mene i Jorgea. Time nije bio zadovoljan jer je smatrao da smo još premali. Zabranio mu je da se viđamo i Jorge ga je odmah poslušao“. Kao što je rečeno: pobuna protiv oca? Apsolutno nesvrhovito u svijetu predodžbi oboje mladih ljudi! „Apsolutno ne. Mi smo odrasli s tradicionalnim vrijednostima. Italiani onesti e laburatori, pošteni i radini Talijani … Ako je babo“, otac, „nešto rekao, onda je bilo tako i basta“.⁷

Stvar između Amalije i Jorgea mogla je – govoreći hipotetski – proteći i drugačije da su se bili usprotivili roditeljskoj zabrani vjenčanja i da je Crkva u tom času ukinula zakon o celibatu kojem se u svakoj epohi protivio veći ili manji broj svećenika. Onda bi se bili mogli vjenčati, a Jorge Mario je usprkos tome mogao postati ili ostati službujući svećenik. Možda bi čak bio postao kao prvi oženjeni svećenik papom. Novinari Francesca Ambrogetti i Sergio Rubin dotakli su se malo te pomisli i pitali ga kako danas razmišlja o celibatu klera. Njegov odgovor: „U sadašnjem trenutku ja bih se i dalje držao izjave Benedikta XVI.: da celibat ostaje. I sam tako mislim“.⁸

Svećenici koji su za ukidanje crkvenog zakona o celibatu često se prilikom kritiziranja tog zakona koriste prostački drskim opaskama, ne trudeći se oko ozbiljnih argumenata. Na moje čuđenje i papa kreće s tog nivoa. Jednom je nekog svećenika čuo kako kaže da mu ukidanje celibata ne bi samo dopustilo da ima ženu, već da bi time dobio i punicu.⁹

Kako je rečeno, prezirne opaske o braku nisu ograničene samo na niži kler, visoki crkveni dostojanstvenici kreću se često tom razinom. Prilikom jednog susreta tadašnjeg nadbiskupa Beča, kardinala Königa, s poduzetnicima, jedan od njih ga je upitao hoće li se već jednom ukinuti taj zakon o celibatu svećenika. Bez da se upustio u iscrpniju argumentaciju u korist tog zakona koji je podržavao, kardinal König je sasvim nemarno objasnio: „Ah, znate, ja bih vam radije odgovorio opisom jednog stvarnog događaja. Mislim tu primjerice na anglikanskog biskupa Chichestera kojeg je papa pozvao kao predstavnika ekumene u statusu gosta na II Vatikanski koncil. Sada si to predočite: taj biskup bio je izvanredno privlačan, visok, vitak, sportskog izgleda, fascinantna osoba. Pored njega njegova žena: mala, debela, neugledna. Što mislite da bi taj biskup odgovorio kada bi još jednom mogao odlučivati o tome da oženi tu ženu?“¹⁰

Nastupa šutnja u dvorani, čak i kod onih koji su prije toga kardinalove riječi slušali pobožno i s puno poštovanja.

Inače, Amalija Damonte nije dugo žalovala za svojim Jorge Marijom. Postala je knjigovotkinjom, udala se, a nakon smrti svog prvog muža udala se i drugi put. „Novi papa ne treba se uostalom plašiti da bi njegov stari plamen mogao odjednom iskrsnuti prilikom njegovih službenih nastupa na Petrovu trgu. Nikada u životu nisam bila u Italiji, pa se neću tamo uputiti niti u ovim godinama.”¹¹

Crkveni knezovi nisu uvijek zbog skandala tako obazrivo zaobilazili svoje dragane. Jedan od posljednjih pokrenuo se oko Henryja Koudryja, čikaškog nadbiskupa. Taj se u odnosu na Kuriju i papu Ivana Pavla II. u svojoj moći i zbog svojih financijskih doprinosa Vatikanu osjećao tako jakim da je na svoje svečano proglašenje kardinalom upadljivo i provokativno doveo u Rim svoju ljubavnicu, čime je obmanuo, šokirao papu i čitav njegov papinski dvor. Jer za to vrijedi nepisano, ali uvijek važeće crkveno pravilo: „Si non caste, caute“ (ako ne čestito, onda bar pažljivo).¹²

Dojam je da nakon svog doživljaja poziva da stupi u katoličko svećenstvo Jorge Mario Bergoglio nije nikada morao uzimati u obzir takvo „pravilo“. „Dvostruki život“ jednog župnika koji živi u vezi s nekom ženom on naziva „prevarom“. Neko je ponašanje etično samo onda kad se „principi i stvarno ponašanje poklapaju.“¹³

3. Poziv da postane katolički svećenik

Kako se postaje svećenikom? Mora li na početku tog puta stajati neki osobiti događaj, doživljaj poziva? U tom bi slučaju katolička Crkva imala još manje svećeničkih kandidata no što ih ima sada.

Ne, da bi se bilo primljeno u sjemenište, dostatno je izraziti svoju volju da se život provede u službi Boga, Krista i Crkve.¹⁴ Spomene li kandidat neki naročiti doživljaj poziva u službu, moglo bi u nekim sjemeništima biti čak i poteškoća s rektorom, prefektom ili duhovnikom budući da crkvene dužnosnike često doživljaj odmah asocira na mistiku. Znamo konačno koliki su mistici bili ujedno i heretici jer zbog svog unutarnjeg iskustva više nisu sasvim ozbiljno shvaćali autoritet Crkve u pitanjima vjere i morala.

Jorge Mario Bergoglio doživio je doduše takav poziv u službu, ali taj je bio tako crkveno usklađen da kod poglavara nije mogao izazvati ni najmanju dvojbu glede njegove pravovjernosti. Bilo je to 21. rujna 1953. godine. Jorge Mario bio je sedamnaestgodišnji mladić koji se nije značajnije razlikovao od svojih vršnjaka. S nekima od njih želio je proslaviti taj Dan studenata koji se obilježavao svake godine. No, za razliku od svojih drugova, prije nego su se sastali, otišao je u crkvu. Bio je praktični katolik, ali kao i mnogi drugi do tada uglavnom katolik po navici: išlo se u crkvu, vjerovalo se u ono što je župnik govorio s propovjedaonice, primalo sakramente, sudjelovalo u procesijama jer su to tako činili i ostali u okruženju. Nije dublje promišljao o tome.

Ali toga dana, prilikom boravka u župnoj crkvi, bilo je drugačije. Kako se često već ispovijedao u toj crkvi, iznosio ispovjedniku svoje grijehe ili bar ono što je time smatrao, a da pri tom nije osjećao ništa posebno. Ali toga dana je osjetio kako ga gotovo magično privlači jedna ispovjedaonica u kojoj je sjedio svećenik kojega nije poznavao, ali koji mu se činio posebno produhovljenim, spiritualniji od ispovjednika kojeg je poznavao i pred kojim je do tada priznavao svoje grijehe.

Ova je ispovijed postala njegovim doživljajem poziva u službu. Ona ga je uzdrmala, prikazala mu njegovu katoličku vjeru u novom svjetlu, postao je svjestan poziva da postane svećenikom. Poslije više od pola stoljeća, Jorge Mario koji se u međuvremenu uzdigao do nadbiskupa Buenos Airesa, kardinala i primasa argentinske Crkve, opisuje to ovako: „Nešto mi se osobito dogodilo u toj ispovijedi. Ne znam što je to bilo, ali promijenilo je moj život. Rekao bih: pogodilo me kad sam bio otvoren i nezaštićen. Bila je to iznenađenost, neizmjerna začuđenost jednim stvarnim susretom. Primijetio sam da sam bio čekan. To je religiozno iskustvo. Začuđenost zbog susreta s nekim tko te očekuje. Od tog trenutka Bog je onaj kojeg se obožava onom isključivošću kakva postoji samo u prvim ljubavima. Tražiš ga, ali on prije traži tebe. Želiš ga naći, ali on prije nađe tebe“.¹⁵

Otada je mladić živo drugačije. Bilo je gotovo sa „svjetovnim“ zadovoljstvima. Grupa prijatelja s kojima je izlazio na ples morala je sada izlaziti bez njega. Proslavama Dana studenata više nije prisustvovao. „Od onog trenutka Bog je za mene bio taj koji nas preduhitruje“.¹⁶

Ipak Jorge Mario nije odmah poslije tog poziva stupio u sjemenište. Prošle su tri do četiri godine prije nego je učinio taj korak. U međuvremenu je maturirao u gimnaziji i nastavio raditi kao kemijski laborant. Teška bolest koju je prebolio u tom razdoblju doprinijela je bržem sazrijevanju i izgradnji vanjštine i viših razina njegove psihe. Teška upala pluća dovela ga je gotovo do vrata smrti. Amputirali su mu gornju polovinu desnog plućnog krila u kojoj su liječnici pronašli tri ciste, a stanje bolesnika u visokoj groznici nije se popravljalo. Jorge Mario je očajavao.

Njegova majka i drugi brižni posjetitelji nisu ga mogli utješiti. Tek jedna opatica, sestra Dolores, koja ga je bila pripremala za prvu pričest i koja ga je posjetila, napravila je malo „čudo“. „Rekla je nešto što mi se duboko usjeklo i ispunilo me velikim mirom: ‘Slijedi Isusa’“.¹⁷ Tako je Jorge Mario koji sve do danas pati od plućne insuficijencije, preko bolesti bio doveden do sasvim osobne spoznaje o dubokom smislu svake patnje. Karakteristično je za njegovo viđenju patnje, ali i uopće za čitav njegov pogled na život i sve njegove pojedinosti da je nakon onog doživljaja poziva sve mogao vrednovati još samo „kristocentrično“. „Patnja po sebi ne predstavlja nikakvu vrlinu, ali način na koji je prihvaćamo može svakako biti krepostan. Naš poziv je punina i sreća. U potrazi za njima, patnja predstavlja granicu. Smisao patnje stoga razumijemo u potpunosti tek kroz Božju patnju u Kristu“.¹⁸

Problematikom posljednje rečenice bavit ćemo se podrobnije u poglavlju „Što vjeruje papa?“ Ovdje samo želim bez komentara tek istaknuti radikalni kristocentrizam njegova viđenja svih stvari i činjenica. Bez Krista za njega uopće nema nikakva smisla. On se pita, „što bi bilo da Bog nije u Kristu postao čovjekom, dakle da Bog nije došao kako bi životu dao smisao“: Zato je ključ smisla ljudske sreće isključivo „u tome da križ shvatimo kao klicu uskrsnuća. Svaki pokušaj olakšavanja patnje daje tek djelomičan rezultat ako nije utemeljen u transcendenciji. Poklon je razumjeti patnju i prihvatiti ju.“¹⁹

„Svjetovnim“ ljudima današnjice nije osobito ugodno takvo kristološko uvođenje patnje. Za Jorge Marija Bergoglija ona je bila razlog više vjerovanju kako je poziv da postane svećenik Božje djelo. U vremenu između tog doživljaja u ispovjedaonici i svog stupanja u sjemenište nekoliko godina kasnije on je sada još jasnije vidio da je „duhovni poziv Božji zov srcu koje na njega svjesno ili nesvjesno čeka. Uvijek su me se doimala čitanja iz brevijara u kojima je bila riječ o tome da je Isus promatrao Mateja na način koji bi se mogao opisati kao ‘milošću odabran’. To je upravo bio onaj način kako sam za vrijeme ispovijedi ja osjećao da me Bog gleda. (…) ‘Milošću odabran’, to je bila moja misao vodilja do biskupskog pomazanja i to je jedan od ključeva mog religioznog iskustva: služba milosrđa i odabir čovjeka na temelju jedne ponude. Ponude koja bi se mogla ovako izraziti: ‘Vidi, ti si ljubljen kao ti sam, ti si izabran i jedino što se od tebe traži jest da dopustiš da budeš ljubljen’. To je ponuda koju sam dobio“.²⁰

Upravo kao što je i papa Ratzinger u svojoj prvoj enciklici „Deus caritas est“ stalno naglašavao kako ljubav ne bi bila moguća da nas Bog prethodno već nije bio ljubio, tumači i kasnije papom postali Jorge Mario: „Ljubav se zasniva na tome da nas je Bog prethodno ljubio. Svako religiozno iskustvo koje u sebi ne nosi tu porciju divljenja, iskustvo iznenađenja, veličanstvenosti u ljubavi, u milosrđu, hladno je, ne povezuje nas u potpunosti. Bilo bi to jedno distancirano iskustvo koje nas ne vodi u područje transcendentnog“. U svakom slučaju, „u naše vrijeme je teško živjeti tu transcendenciju…“²¹

3. Ulazak u elitni crkveni red – duh i zloduh jezuita –

Bergoglijev fini instinkt obnašanja vlasti

Na neki način sudbinski – papin sljedbenik bi rekao: željen i pripremljen od providnosti, bio je i ulazak Jorge Marija Bergoglija u jezuitski red. On u njega nije stupio odmah 1956. godine kao dvadesetogodišnjak, već najprije u sjemenište nadbiskupije Buenos Airesa. Budući da je u njemu proveo ipak oko dvije godine, mora biti da je nešto planirao, imao neku ideju, postati svjetovnim svećenikom ili redovnikom. Ali onda, dvije godine kasnije, njegova je odluka bila čvrsta: neću biti dijecezanski svećenik, nego redovnik, pristupit ću Societas Jesu, Družbi Isusovoj!

On sam ovako opisuje svoju motivaciju da pristupi jezuitima: „Nakon što sam najprije bio u nadbiskupskom sjemeništu Buenos Airesa, privučen progresivnom snagom Družbe Isusove za Crkvu – stupio sam u nju. Vojničkim jezikom rekli bismo: jer se ta snaga razvija u poslušnosti i disciplini. Uz to, taj je red orijentiran na misije. S vremenom se, naime, u meni pojavila želja da se priključim misiji u Japanu, gdje jezuiti od davnine obavljaju važan apostolat.“²²

Papin biograf Stefan von Kempis formulirao je papin motiv da prijeđe k jezuitima malo drugačije: „… pristupio sam jezuitima jer su oni bila avangardna snaga Crkve, jer se u Družbi Isusovoj koristio vojnički rječnik, jer je vladala klima poslušnosti i discipline“.²³

„Poslušnost i disciplina“ u obje upravo citirane papine izjave – dokazuju, kao što ćemo to još češće vidjeti u daljnjim odlomcima ove knjige, da dobrota, ljubav i čovjekoljublje tog čovjeka nisu tako spontani, kako ih prikazuje većina medija, već ostaju podređeni principima discipline i poslušnosti prema Crkvi, ne prekoračujući nikada okvire tih principa. Bergoglio, ta sasvim i potpuno u vlasništvo Crkve i jezuitskog reda predana individualnost jednog čovjeka, u svojoj inače sasvim iskreno mišljenoj ljubavi prema čovjeku, slijedi međutim uvijek i strateški cilj, svojim znacima ljubavi pridobiti ih, odnosno ponovno zadobiti za Crkvu. On konačno – za razliku od europskih crkvenih knezova – ima pred očima da su iz Katoličke crkve Južne Amerike vjernici masovno izlazili i prelazili evangeličkim crkvama. A njih (crkve) obasipaju prebjezi, koji su uglavnom siromašni, dobrim djelima svih vrsta.

Kako se u tom pogledu očituje čak jedan odlučan katolički list koji osim toga izlazi u njemačkoj katoličkoj nakladi? „Svojim nastupima, u javnosti ocjenjenima kao autentičnim i osvježavajućim, on je za sebe pridobio ljude i medije. Baza moći koju u medijsko i informacijsko doba ne treba podcjenjivati … Franjo vjerojatno ima fini instinkt za obnašanje vlasti. On poznaje pravila diplomacije, ali i to kako ih može ponekad iznenađujuće drugačije primijeniti kao „oružje“ za vlastite potrebe“.²⁴

Upravo to! „Fini instinkt za obnašanje vlasti“ i posjedovanje „oružja diplomacije“ u čitavoj je svojoj povijesti dokazivao i jezuitski red i zbog toga su taj red i papa Bergoglijo jedno srci i jedna duša. Tu se je susrelo dvoje koje si u potpunosti odgovaraju i slijede apsolutno iste ciljeve. Nije bez važnog razloga što naslov knjige koja sadrži informativne razgovore o njegovu životu i njegovu putu, vođenima s novinarima Ambrogetti i Rubin, u prvom argentinskom izdanju glasi El Jesuita. Skroz naskroz, do najdublje dubine duše i u posljednjem kutku svoga bića Bergoglijo se osjeća kao jezuit i najodaniji sin utemeljitelja svoga reda, Ignacija Lojolskog. Još jednom Bergoglijev originalni ton: „U Družbi Isusovoj dotakle su me tri stvari: misijski karakter, zajedništvo i disciplina“ (rekao je papa Franjo u intervjuu s Abtonijem Spadarom 19. kolovoza 2013.).

Najstroža disciplina i bezuvjetna poslušnost bile su već za utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog (1491.-1556.) najvažnije sredstvo i apsolutno nužne pretpostavke postizanja njegova najvišeg i jedinog cilja: misionarenja i obraćenja čitavog čovječanstva, njegovo podređivanje bogočovjeku Isusu Kristu i njegovu zastupniku na zemlji, papi. Gotovo je nevjerojatno kakve su sve napore, žrtve, angažmane i naprezanja, kolike moralne ali i nemoralne postupke, metode, taktike i strategije, Ignacije i Družba Isusova koju je utemeljio, uložili za postizanje toga cilja. „Još nije u svjetskoj povijesti bilo takve družbe. Niti stari rimski Senat nije s većom sigurnošću u uspjeh oblikovao svoje planove osvajanja svijeta. S većim razumijevanjem nije još zamišljena provedba neke veće ideje. Ta će družba vječno biti obrazac svim društvima koje osjećaju organsku čežnju za beskonačnim širenjem i vječnim trajanjem“, piše romantičar Novalis u svom idealiziranom zanosu.²⁵

Pripadnici jezuitskog reda čine doslovno sve da bi odgovarali misijskoj devizi apostola Pavla, svima postati sve. Oni su kao učitelji i diplomati pojavili na dvoru kineskoga cara, probili se do japanskog cara, postali hinduističkim brahmanima i jogijima, kineskim mandarinima, studirali Talmud i uplitali se u židovsko-ortodoksna specijalna učenja tako temeljito da su ih rabini pozivali u svoje sinagoge da pred cijelom zajednicom tumače svete knjige, čak su muslimani u jednom, njima potpuno prilagođenom, jezuitskom redovniku gledali novog proroka odnosno na zemlju opet došlog Ivana Krstitelja. Južnoameričkim Indiosima, koje su španjolski konkvistadori lovili, progonili, maltretirali i ubijali, uspostavili su Božju državu, u kojoj su ti zlostavljani „divljaci“ konačno imali mir od svojih mučitelja.

Kao ni jedan drugi red rimokatoličke Crkve, jezuiti su iz tišine svojih samostana odnosno svojih duhovnih domova, izlazili u svijet, vođeni uvijek svojom glavnom nakanom, osvojiti ljude za Boga, Krista, papu i Crkvu. Kao vojnici i časnici „Isusove satnije“ čija je svrha svjetska vlast, priskrbili su si pristup „kabinetima vladara i ministara, parlamentima i sveučilištima, audijencijskim dvoranama azijskih despota, logorskim vatrama crvenokožaca, zvjezdarnicama, fizikalnim i psihologijskim institutima, kazališnim pozornicama, znanstvenim kongresima i političkim tribinama; istraživali su što ljudi mogu misliti i osjećati i tako su za prihvaćanje svoje religioznosti iskoristili čitav taj veliki bučni svijet s obiljem njegovih interesa i ciljeva. Trudili su se da sa svjetovnim ljudima važe kao svjetovni ljudi, s učenjacima kao učenjaci, s umjetnicima kao umjetnici, s političarima kao političari i da u svim tim djelokruzima budu poštovani kao ravnopravni“.²⁶

U pogledu načina ostvarivanja tog, svim ostalima nadređenoga cilja, svjetske vlasti Krista i Crkve, nisu bili razmaženi. Cum grano salis reklo bi se da im ništa nije bilo preskupo, ništa nije bilo preprosto, ako je koristilo postizanju tog najvišeg cilja. Istaknuto i posebno djelotvorno sredstvo bila je ispovijed. Stvorili su si imidž najinteligentnijih redovnika i poznavatelja ljudskih duša. Prema tome su najotmjeniji, najbogatiji i najmoćniji u crkvi i u društvu smatrali čašću imati jednog jezuita za ispovjednika. Carevi i kraljevi, kneževi i visoko plemstvo, političari, poduzetnici i vojskovođe, često i njihove supruge i konkubine klečali su pred njima i bez zadrške obznanjivali svoje opačine i grešne fantazije. Sa svom svojom lukavošću koristili su ti ispovjednici ove u „svetom“ sakramentu ispovjedi dobivene informacije za svoje svrhe, čak i za upravljanje čitavim državama i kontinentima u tom smislu. Biskupi, nadbiskupi, kardinali, pa i sami pape često su držali jezuite kao ispovjednike. Tako je rastao njihov utjecaj u biskupijama i na papinskom dvoru, u čitavoj Crkvi.

Pape su vjerovali da im se mogu slobodno povjeravati jer su jezuiti nadigrali sve ostale redove i kongregacije time što su jedino oni uz uobičajene redovničke zavjete siromaštva, čistoće i opće poslušnosti svim poglavarima, dodavali i zavjet apsolutnog podređivanja papi. Mora da je to na određeni način imponiralo i papi jer ih je obasipao brojnim dokazima svoje naklonosti.

Ni jedan biograf odnosno kritičar pape Franje ne može točno znati u kojoj mjeri je njemu bila poznata negativna strana jezuitskog reda kad mu je pristupio. Ni ova knjiga neće sasvim osvijetliti tu stranu jer ona konstitutivno i strukturalno pripada ambivalentnom karakteru toga društva i zato što je papa Bergoglio u velikoj mjeri biće tog reda. Ignoriranje, nepoznavanje bitnih činjenica, uvijek je slab argument uvjerenja kako se za nešto ne moramo osjećati odgovornima.

Bergoglio je puno čitao o životu utemeljitelja reda Ignacija Lojolskog. Je li mu moglo potpuno promaći da je Ignacije svojim učenicima savjetovao da dobro upoznaju karakter vladara, moćnika, utjecajnih ljudi, da bi im se na taj način lukavo prilagodili, ulagivanjem ih još učvrstili, pritom ih također uvijek „vedrinom i najljubaznijim riječima“ zadržali? U najmanju ruku je u ovom posljednjem – uz nekoliko iznimaka o kojima će još biti riječi – uvijek ljubazan i susretljiv papa Franjo istinski sljedbenik naputaka utemeljitelja svoga reda.

Zar Bergoglio nije nikada saznao ništa o onoj dvoličnoj strategiji svoga učitelja koja se sastojala u tome da se kod važne korespondencije u svakom pojedinom slučaju pišu dva pisma, jedno „glavno pismo“ blagotvorno neopasnog sadržaja koji je uvijek mogao biti objavljen, i jedno „sporedno pismo“ apsolutno tajnih odredbi, uputa, obavijesti, ponižavanja itd.?

Lojolski nije imao skrupula da se ne bi poklonio pred Baalom, mitskim božanskim simbolom bogatstva i moći, ako je smatrao da bi to moglo koristiti Crkvi. „… Uporaba ljudskih načina i korištenje zemaljskih protekcija za dobre i Bogu ugodne svrhe“ ne bi u stvarnosti, kaže Ignacije uljepšavajući, bilo nikakvo služenje Baalu. „Naprotiv, tko propusti poslužiti se takvim sredstvom i odbaci te od Boga darovane talente jer ih smatra ”kiselim tijestom” i lošom mješavinom zemaljskih sredstava s milošću, taj očigledno nije dobro naučio kako sve navoditi prema najvišem cilju, slavi Božjoj“.²⁷

Mnogi principi, devize i načela ne potječu možda čak od utemeljitelja reda, ali se pripisuju „mudrosnom repertoaru“ jezuita. Gotovo je nemoguće da Jorge Mario Bergoglio nije o njima nikada ništa čuo, primjerice o u jezuitskim udžbenicima o moralu ipak preporučljivom restrictio mentalis, dakle taktiku polovične, ograničene istine: ne lažemo, samo ne kažemo cijelu istinu. Ili: ne oklijevajmo ako postoje izgledi za sretan završetak neke afere jer se pobjednik više ne mora opravdavati. Njegov se uspjeh kod ljudi računa više od svega ostalog.

Jezuitski opat G.Sanchez postavio je u svojoj teologiji morala („opus morum“, Lib. I, cap.9 n.13, str. 26) pravilo: „Sve dok su riječi dvoznačne ili dopuštaju različit smisao, nije laž upotrijebiti ih u onom značenju s kojim ih govornik želi povezati; iako ih slušatelji i onaj koji priseže, sami shvaćaju u nekom drugom smislu – da, pa i ako onaj koji ih izgovara nije vođen pravednom stvari“. O različitim vrstama dopuštenih laži ovaj jezuit kaže sljedeće: „Od velike je koristi ako se može prikriti mnogo od onoga što mora biti prikriveno ali to bez laži ne bi moglo biti i kad taj način ne bi bio dopušten… Imamo dakle pravedan povod da se poslužimo takvom dvosmislenošću, koliko četo to bude nužno i korisno da bismo spasili tijelo, zaštitili čast i imovinu; ili za vježbanje bilo koje druge vrline“ (isto, str. 15).

Ovaj jezuitski teolog dopušta čak i ubijanje pod određenim okolnostima: „Dopušteno je ubiti onoga o kojem pouzdano znamo da prijeti nečijem životu, tako da primjerice jedna žena, ukoliko zna da je muž tijekom noći namjerava ubiti, a ne može pobjeći, smije ga u tome spriječiti“. Taj krvavi čin može za nekoga obaviti i netko drugi „ako to nalaže kršćanska ljubav“ (moralni teolog Busenbaum S.J., Meditationes Theologicae, mor. L.III. Tract. IV.D.V.).

Brojne sažete i istaknute misli vodilje za svoju redovničku braću naveo je i čuveni ozloglašeni jezuit Balthasar Gracian, rektor sjemeništa Družbe u Tarragoni u svojim „Priručnim proročanstvima“. Trebalo bi znati pronaći „prstolomac“ svakome; ništa odlučno ne odbiti, tako ostaje sačuvana ovisnost molitelja; nikome ne pružiti priliku da nas potpuno upozna; ne živjeti prema čvrstim pravilima, već oportunistički, prema okolnostima; primjenjivati ljudske instrumente, kao da nema božanskih, a božanske kao da ne postoje ljudski; vlastite postavljene ciljeve prikazati tako, kao da se radi o prijateljskoj pomoći nekom strancu, kako bismo za sebe izvukli ono najbolje moguće.²⁸

Ovi i slični savjeti Ignacija Lojolskog, generala reda tijekom njegove povijesti od 16. stoljeća i bezbrojnih učitelja vježbenika i iskušenika jezuita, donijeli su im mnoštvo više ili manje pravednih, više ili manje nepravednih zamjerki. Najčešće im je zamjerana dvoličnost, lažna svetost, ulizivanje moćnicima ove zemlje i intrigantnost. Odmah iza toga čuo se prigovor zbog dvostrukog morala, moralne pokvarenosti koju su prouzrokovali jezuiti, njihovi učitelji i praktičari. Veliki matematičar i duboko religiozni Blaise Pascal tvrdio je da „ništa nije dovoljno slabo i nepravedno“, a da to „jezuiti ne bi znali kistom svog maglovitog i razuzdanog moralnog nauka prikazati pobožnim, čestitim i svetim“. Veliki engleski mislilac i moralist Thomas Carlyle nazvao je Lojolino učenje „najkobnijim evanđeljem svih vremena“, a najugledniji od liberalnih evangeličkih teologa wilhelminskog carstva, Adolf von Harnack, optužio ih je da je glavna svrha čitava njihova djelovanja „sramotno prikazati kao oprostivo i bezdušnim zločincima pokazati put na kojem će još uvijek moći steći mir u Crkvi“.²⁹

Knjigu Moć i tajna jezuita, koja sadrži vjerojatno najveći broj optužbi protiv morala i povijesti djelovanja jezuita, dobio sam u ruke još s trinaest godina. Čitao sam je kao najzanimljiviji roman ali kao pobožni katolički mladić rekao sam sebi: „To ipak ne može biti tako!“ Imao sam ipak samo malu mogućnost uspoređivanja, naime trojica ili četvorica jezuita koji su svake godine u mojoj župnoj crkvi u Gross Strehlitzu održavali vježbe, bili su impresivni propovjednici i imponirajuće osobe i na mene su ostavljali mnogo dublji utisak nego svećenici moje župne crkve. Taj utisak djelovao je dakle na sasvim osobit način, tako da nisam povjerovao navodima spomenute knjige.

Pretpostavljam da je i Jorge Mario Bergoglio prije svog ulaska u jezuitski red isto tako pročitao ponešto negativno o njima, ali na kraju, kao dobar katolik isto tako uvijek zaključivao da sve to mora da je izmišljena banalna stvar neprijatelja Crkve.

Moje vlastito naivno vjerovanje u neporočnost jezuita još se primjereno pojačalo. Jedan od spomenutih jezuita bio je pozvao nas dječake u dobi od 13 do 16 godina u katoličko sjemenište. Kad smo se svi skupili pred njim, održao nam je tako goruće predavanje o čistoći da smo bili oduševljeni . Nije škrtario niti sa zornim primjerima: „U konviktu koji vodim, odmah nakon praznika to vidim kod nogometa: ako netko više ne juri za loptom jednako kao i prije praznika, onda je on izgubio energiju kroz masturbaciju ili druženjem s djevojkama.“ Znam kako sam nakon njegova govora stajao s drugovima i svi smo se hvalili kako ne želimo gubiti energiju: „Nema više gledanja djevojaka, nikada više nećemo grešno dodirivati vlastito tijelo“. Otac jezuit je također naglasio da već i jedna nečista misao ili pogled škode misaonim sposobnostima, koncentraciji i pamćenju mlade osobe.

Tada sam međutim doživio jedan niski udarac u svom poštovanju jezuita. Dogodilo se to deset godina poslije – u međuvremenu sam postao kapelan u istoj župi, župi moga djetinjstva -, u moju je ispovjedaonicu jednog nedjeljnog poslijepodneva ušla je jedna dama, stara otprilike 30 godina. „Želim,“ započela je oklijevajući, „razgovarati o jednom slučaju koji se dogodio još prije deset godina, ali meni ne da mira jer do danas točno ne znam što da o njemu mislim. Mnogo bi mi značila konačna prosudba o njemu jer bi taj sud mogao odlučiti o tome, hoću li moći i dalje vjerovati ili ne u idealizam svećenika“.“ Iz njena daljnjeg izlaganja shvatio sam da se u slučaju koji je opisala radilo o onom jezuitu kojeg sam u djetinjstvu tako poštovao. Nakon jedne staleške propovijedi za mlade žene, taj se pojavio u župnom uredu u kojem je i ona imala nešto za obaviti. On joj je odmah pristupio, odveo je diskretno u sporednu prostoriju i rekao: „Znate li da su umjetnici, liječnici i svećenici nešto sasvim različito od običnih ljudi. Oni stoje i iznad uobičajena morala koji se zahtjeva od običnih smrtnika. Svećenik je povrh toga još i liječnik i umjetnik u jednoj osobi. Ukratko, nemojte krivo shvatiti ako vas zamolim da se sada razodjenete. Vrlo se lijepi i ja ne želim ništa drugo nego pred sobom vidjeti Božje umjetničko djelo bez prekrivača.

Autoritetu i snazi uvjerljivosti s kojom je to izrekao nije se mogla suprotstaviti i stoga se pred njim svukla. On ju je zatim pažljivo promatrao iz različitih perspektva, ali je nije dodirivao, čak joj je nakon tog promatranja zahvalio i obećao da će je opet pozvati. Morala mu je dati svoje ime i adresu. Prošlo je nekoliko sedmica kad je on odjednom pokucao na vrata njena roditeljskog doma i zamolio njene roditelje za dopuštenje da nasamo razgovara s njom. Kad su se našli sami u jednoj sobi, opet je od nje zahtijevao da se razodjene, zatim je izvadio bijelu svilenu maramicu i njome dodirivao gotovo sva mjesta na njezinu tijelu. Pri tom ju je stalno pitao: „Osjećate li nešto? Osjećate li zadovoljstvo?“ Iako ona i danas smatra da je on želio čuti potvrdan odgovor, ona bi to uporno nijekala jer je tada bila samo zbunjena i kao zamrznuta. On je u njihovu kuću dolazio još nekoliko puta, čitava bi se ceremonija ponavljala Ali na svoje pitanje o zadovoljstvu dobivao je uvijek isti odgovor.

Ni ja nisam točno znao kako da prosudim taj događaj. Ali u mojim očima, u očima mladog svećenika koji je iz sjemeništa upravo poslan u svijet, taj dvolični jezuit počinio je smrtni grijeh (odnosno nekoliko njih jedan za drugim) i moj idealistički pogled na njegovu Družbu doživio je težak udarac.

Kasnije sam u nekom moralno-teološkom traktatu jednog jezuita pročitao: „Pripisuje li se ispovjedniku koji ženu ili muškarca namami na oprostivo loše postupke, teška krivnja? – Dodirivati ruke ili grudi žene, prstima štipati ili uštipnuti: to su u pogledu čistoće zanemarivi grijesi ako se radi o običnoj zabavi bez daljnje namjere ili opasnosti kaljanja.“ (J. Escobar, Theologia morum, Tract. V. Exam II Cap. V.n. 110 S. 608).

U smislu te moralno teološke interpretacije njegova redovničkog druga, ovaj opisani jezuitski svećenik nije čak počinio ni teški grijeh.

Kod Escobara sam pronašao još čitav niz daljnjih uljepšavanja nemoralna ponašanja u području seksualnosti. On pita primjerice: „Kako se ponašati u odnosu na spavanje s tuđom zaručnicom?“ Odgovor: Pa sad, „on nije prekoračio obično kurvanje budući da ona još nije žena onog čovjeka. Escobar također pita: „Je li onaj koji prvi put počini taj seksualni prijestup, obavezan to otkriti u ispovjedaonici?“ Odgovor: „Djevice su to obvezne zbog defloracije, ali mladići nisu. Tako misli Suarez. Ja bih se ipak složio s Vasquezom da ni djevice nisu na to obvezne, pogotovo ako se još nalaze pod roditeljskim krovom, da, ako djevica pristane slobodnom voljom onda to njeno ponašanje nije obeščašćenje; ona nije počinila nepravdu ni prema samoj sebi niti prema roditeljima jer je ona gospodarica svog djevičanstva“.

S obzirom na u njegovim moralno teološkim djelima naučavanim labavim principima ponašanja, nisam se poslije u životu više trebao čuditi onim jezuitima koji su te principe – često još i premašujući ih – ostvarivali u svojim djelima. Mislim primjerice na onog, šezdesetih godina 20. stoljeća u Njemačkoj najpopularnijeg jezuita, jednog govornika bez premca koji je nosio mase u velikim gradovima do pravih vihora oduševljenja. S obzirom na savršen sustav kontrole u jezuitskom redu morali su njegovi poglavari odavno dobiti obavijesti o tome kako su njegove rigorozne moralne propovijedi u izravnoj suprotnosti s njegovim životnim aferama.

Ali mnogo važnije od strahovanja koja su poradi toga mogli imati, bila je za njih okolnost da popularnost koju taj svećenik uživa uzima sve veći zamah. Doskora su predavaonice i crkve u kojima je on nastupao postale premale, tako da je govorio na trgovima mnogih velikih gradova pred desecima tisuća ljudi. Pedesetih i šezdesetih godina 20. Stoljeća bilo je malo govornika u katoličkoj Crkvu koji bi svojim religioznim i moralnim apelima mogli opčarati toliko ljudi. Uzgred, često su bile banalnosti ono što je on nudio kao najbolje. Tako je veliki dio „seksualnih problema našeg vremena“ sveo na to da žene nose preuske pulovere, preduboke dekoltee i prekratke suknje. „Krivica“, urlao je, „da onda budu silovane, velikim dijelom leži na njima samima“. Osobito ljutito grmio je i protiv pobačaja. Mogao si je dopustiti da liječnike koji vrše pobačaje tako točno opiše da je bar dio slušatelja znao o kome se radi. Nisu nedostajali ni huškački pozivi da se nešto poduzme protiv tih liječnika.

Ljudi koji su nagrnuli na otvorene trgove velegradova i slušali ga, oprostili su religioznom „idealistu i reformatoru“, rado i bez problema njegovu demagogiju. Taj vitki, gotovo mršavi čovjek, koji je uvijek i pod svaku cijenu branio Crkvu („Na mojoj crnoj sutani vidi se i najmanja mrlja više nego na vašoj šarenoj odjeći!“) stizao je posvuda. Pretjerivanja, bestidnosti i sloboda kojom je vrijeđao neke svoje slušatelje, pripisivala su se pretjeranosti njegove strastvene, mistično rasplamsale psihe, koja u osnovi želi jedino braniti Božju čast. Gospodari Crkve trljali su ruke: taj čovjek pravi katolicizam opet privlačnim, aktualnim, oslobađa ga mirisa prašine, krutosti, okorjelosti. A novac se gomilao u kutijama i posudama za skupljanje milostinje crkava onih gradova u kojima je nastupao jezuit.

Ovaj čovjek kojeg su ljudi smatrali rijetko idealističnim, altruističnim i moralnim, imao je međutim osobit „leš u ormaru“, naime ženu kojom je duševno i tjelesno u potpunosti upravljao. Autor ove knjige spominje ovaj slučaj jer mu se ta žena obratila pismom, a kasnije smo kontaktirali i osobno. Pisala mi je da je se dojmila moja knjiga „Gospodari i robovi Crkve“ i da temeljem osobnog iskustva „mogu reći samo kako to nije pamflet … Kao ljubavnica oca …, koji me kukavički i prostački osramotio, mogu se samo složiti s ovim zborom optužbi.“ Nakon što ju je on ostavio, pokušala se dva puta ubiti (doista su dvoje novine izvijestile o tome kako ju je iz Maine spasila vatrogasna straža). „Čak sam bila namjeravala da se zapalim iz protesta protiv tog licemjerja i ugnjetavanja“ od strane jednog svećenika. Ona je potom istupila iz katoličke Crkve jer nije mogla prevladati šok što je morala doživjeti da je takav idealist kao taj svećenika hladno iskoristio njene osjećaje, a zatim je beskrupulozno ostavio. Njeno je zdravlje bilo narušeno, njen život razore i ona sada tek tako vegetira. „Htjela sam najprije“, rekla mi je u jednom pismu, „o svemu reći SPIEGELU i prof. Bense“, čuvenom borbenom ateistu, „ali tri četvrtine mojih pravih prijatelja odgovorilo me… Ne bih ni fizički niti duševno podnijela da je pater u procesu, u kojem bi mu Rim svakako pomagao u liku jezuitski lukavog odvjetnika, sve porekao. Pater je prijetio istim koracima i mojim prijateljima“. (Slijedi navođenje imena jednog poznatog katoličkog bračnog para.) Njoj samoj prijetio je slanjem u nervnu kliniku. „Tko zna“, piše u daljnjem pismu, „kako sustav Rimske crkve može uništiti ljudima.“³⁰

Misionari, koji pod svaku cijenu žele osvojiti svijet za Krista i Crkvu, su redom svi jezuiti, također i pater Bergoglio alias Franjo I koji je želio kao misionar ići u Japan, ali i gore opisani svećenik koji je, kad se odvojio od žene koju je iskoristio, hladno objasnio: „Zbog jedne žene neću izdati svoju veliku misiju!“. Misionarski (u smislu: ni na koji način ne smijemo naškoditi misijskom cilju preobraćenja masa) postupili su i „superiori“, poglavari tog svećenika kad je zaprijetilo da će za njegovo krivolovstvo u lovnom području seksualnosti doznati šira javnost. U roku jednog dana povukli su ga iz prometa. Više se uopće nije pojavljivao. Kućni zatvor! Misija i disciplina – temeljne vrijednosti Družbe Isusove!

Mnogi intelektualci iz svih tabora sve do ateističkih cijene elitni karakter jezuita, njihovo navodno najviše mjesto u hijerarhiji svećenika i redovnika. Ali ni jedanom Jorge Mario Bergogliju, koji nikada nije izrazio ni najmanju kritiku svoga reda, nije mogla ostati nepoznata afera kao ona jezuita Jeana Daniéloua. Čovjek je bio jedan od utemeljitelja i najinteligentinji predstavnik Nouvelle Théologie, koja je trebala donijeti novi vjetar u požutjeli i zastarjeli svijet skolastičko-tomističke teologije. Nakon početne pobune konzervativaca u Vatikanu, sticala je ta nova teologija u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća sve veći snačaj i javni prestiž. Daniélou je za svoje zasluge u napretku teologije primio iz ruku pape čak i kardinalsku kapicu.

Tada je međutim došlo do skandala koji je potresao Družbu Isusovu i Crkvu, a svi ostali, koliko su od toga shvatili, smijali su se, cerekali ili lavirali negdje između ironije i prezira: čuveni francuski kardinal Daniélou doživio je poslijepodne 20. svibnja 1974. godine srčani infarkt, „upravo u trenutku kad je stupio u stan G.S., 24, striptizete jednog noćnog kluba, nakon teškog penjanja na četvrti kat u Rue Dulong Nr. 56“.³²

I u jednom drugom slučaju koji se odigrao na najvišoj razini teologa Družbe Isusove, činilo mi se gotovo nevjerojatnim da sadašnji papa u to vrijeme nije baš ništa o tome znao. On koji tako naglašava uzorni karakter tog Društva i gleda ga kao odlučujući razlog svog stupanja u taj red, ne bi doduše o toj aferi rekao niti riječ, ali ona mu je morala doprijeti do ušiju. Očito i za papu Bergoglija vrijedi: „De suis nihil nisi bene“ (o svojima samo dobro). I kao papa on mora kao i svaki papa prije njega biti „zaglađivač fasade“³² Ne može gotovo ništa drugo, i on se osjeća prisiljenim bilo kako i bar većim dijelom prikrivati neizmjernu kaljužu Crkve. Inače će dokinuti sebe samog i nepogrešivost svoje papinske funkcije.

A sada idemo do ljubavne afere najpoznatijeg i vodećeg teologa 20. stoljeća, jezuita Karla Rahnera. U nakladi istaknute katoličke Herder-Verlag upravo izlazi novo izdanje spisa ovoga, kako ga nazivaju, „teologa stoljeća“. Njegovu aferu i neke druge ne tako pozitivne karakterne osobine uglednog teologa, nakladnik naravno ne spominje.

Dugo vremena odrastajući i obrazujući se u atmosferi celibata i stezi jezuitskih visokih škola i instituta, Rahner jer prvi put susreo poznatu spisateljicu Luise Rinser 27. veljaće 1962. godine u Innsbrucku. Doskora se razvilo nešto što bi vanjski promatrač mogao nazvati jedino tragikomedijom. Ona je u tom trenutku stara 51 godinu, a on već 57. Ali ljubav, zna se, ne poznaje granice, a strast još manje. Ona nas čini slijepima, jer dama je svoju fiziološku zrelost i atraktivnost ostavila već daleko iza sebe. Međutim, talentiranoj spisateljici, udatoj i majci dvojice sinova, imponirala je pažnja koju joj je poklonio tako poznati teolog i izvjesno je da je i ona njega mogla privući svojim „unutarnjim vrijednostima“ i svojom rječitošću. U svakom slučaju Rahner se kao slijepi, zaljubljeni pijetao vezao za tu ženu. Napisao joj je tisuće ljubavnih pisama i dopisnica. Jezuitski red svakako nije smatrao zabavnim što je ona nakon Rahnerove smrti dio te korespondencije objavila u okviru jedne knjige,

Toj dami nije nedostajalo rafiniranosti niti u drugom pogledu. Ona je prije te stvari s Rahnerom bila u intimnom prijateljstvu s jednom drugom crkvenom veličinom, benediktinskim opatom samostana Ettal, dr.Johannes M. Hoeckom. A tu vezu svakako nije bila spremna prekinuti samo zato što se na njenu obzoru bio pojavio Rahner. Naprotiv, svim sredstvima ženskog ljubavnog umijeća, ona je učinila da se dvoje visokih crkvenih ljudi natječu među sobom. Opat se u međuvremenu isto tako ponašao poput zaljubljena pijetla. Rinser o opatu: „Zamka sudbine se zatvorila. Nečuveno. On nema nikakva iskustva. Strelica ga je podmuklo pogodila. On ne osjeća kako je duboko upao.“ Naposljetku je taj istaknuti redovnik bio tako opijen svojom strašću da je živahna Luise u svom dnevniku mogla konstatirati: „Rekao je danas: postat ću ono što ti učiniš od mene“.

Taj rob ljubavi bio je naravno čudesno podoban da postane Rahnerov suparnik. Jer taj je (nazivao ju je „čupavice“, ona njega „ribo“) sve jače navaljivao da se uda za njega.

Preburna Rahnerova zaljubljenost i tetošenje išli su joj već na živce. Dakle, „osjetila se prisiljenom da ga zaustavi. Tome joj je poslužio opat. Pismo od 3. siječnja 1964. godine pokreće raspoloženje koje će obilježiti budući razvoj. Luise Rinser objašnjava Rahneru da će se o njoj od sada skrbiti Hoeck i da je njeno odbijanje samo samoobrana. Stalno spominjanje opata iritira teologa. Luise Rinser točno zna s kime ima posla. Vitalni Karl Rahner, velik u mislima, s gotovo 60 godina neiskusan u stvarima ženske erotike. Cijelog života potiskivano zadovoljstvo želi provaliti. Luise Rinser učinila je Karla Rahnera ljubomornim prema svim pravilima ženskog umijeća. Ona uživa u njegovoj pojačanoj žudnji, osjeća se nadmoćno.“

Čitatelj ovog izviješća smiju napokon biti naklonjeni, gajiti simpatiju prema sirotom, ljubavno neiskusnom Rahneru. Možda je on posve nehotično posrnuo u tu aferu s jednom iskusnom ženom Nesimpatična je na tom čuvenom jezuitskom teologu međutim njegovo licemjerje i njegova dvoličnost. Usprkos svojim vlastitim vitalnim nevoljama u stvarima zakona o celibatu i seksualnosti, po nalogu Njemačke biskupske konferencije Rahner piše poznato ozloglašeno „Pismo o celibatu“, jedan članak u formi otvorenoga pisma upućena jednom „dragom subratu“, u kojem mu okrutno i nedvosmisleno pojašnjava i teološki „dokazuje“, da se svećenik bezuvjetno mora pridržavati crkvenog zakona o celibatu, da ne bi bilo ispravno da ga službena Crkva dokine. Rahner stvara kod „dragog“ subrata – a time su mišljeni svi svećenici, jer je Rahnerov članak kao posebno izdanje biskupa, poslano svim njemačkim i austrijskim klericima – lošu savjest za slučaj da se ovaj eventualno nema namjeru pridržavati svoje obveze celibata.

To je dakle ono tipično jezuitski kod Rahnera; službeno silovito i idealistički zahtijevati crkveni zakon o celibatu za sve svećenike i redovnike, a neslužbeno „prema van u strogoj tajnosti držano prijateljstvo sa spisateljicom Luise Rinser, gajiti i njegovati, kako mu je to prigovorio njegov „prijatelj“ Hans Küng. Küng koji kao od sustava neodvojiv teolog, nikada nije posebno oštro napadao Crkvu i njene ljude, ipak kritizira kod Rahnera jedan drugi aspekt njegova ophođenja sa zakonom o celibatu za svećenike: „Tako sigurno ne bih nikada mogao“, naglašava Küng, „kao Karl Rahner na Dan svećenika u predvečerje Dana katolika, pred tisuću svećenika, govoriti o svećeničkoj egzistenciji i pri tom svjesno isključiti zajedničko svećeništvo svih kršćana a pitanje celibata odbaciti kao periferno; i to je Rahner“. Pri tom je, kaže Küng, „Luise Rinser u posljednjem desetljeću Rahnerova života igrala središnju ulogu“: Tisućama svoje subraće, međutim, on nemilosrdno određuje pridržavanje celibata i time njihove konflikte vidi kao „periferne“!

Ali tko zna koliko je u toj stvari na imala udjela Rahnerova jezuitska lukavost i domišljatost, a koliko se svodila na eventualno ucjenjivanje tog teologa od strane crkvenog vodstva. Napokon, ozloglašeno „pismo o celibatu“ bilo je napisano po „preporuci“ tadašnjeg predsjedavajućeg Njemačke biskupske konferencije, kardinala Döpfnera i on mu je vrlo vjerojatno objasnio da bi otkrivanje afere Rinser/Rahner pred širom javnošću teško narušilo ugled ovog posljednjeg kao uzornog svećenika, jezuita i širom svijeta poštovanog teologa.

Čini se da je Rahner sam bio gnjevan na najviše crkveno vodstvo, bez da je ikoji njemački biskup pokušao nešto posredovati. Jer, s obzirom na jedan neuspjeli pokušaj atentata na papu Pavla VI., on uopće nije bio tužan, štoviše prišapnuo je Küngu „s malicioznim smiješkom“ kako ne bi bio baš smrtno ožalošćen da je atentat uspio“.

U debati o nepogrešivosti, Rahner je kategorički branio papinsko gledište, dok je u privatnom krugu o tome cinički rekao kako „Isus ništa od toga ne bi razumio“.

Osobno sam doživio Rahnerovo laviranje između svih stolaca u bamberškom sjemeništu. Sjedili smo pri ručku skupa sa voditeljem i duhovnikom sjemeništa, kad sam ga upitao što misli o Romanu Guardiniju. Ah što, rekao je Rahner podcjenjivački, on je tek popularni spisatelj, ne veliki teolog. Nešto kasnije gotovo da nisam povjerovao da dobro čujem jer je u jednoj radijskoj emisiji u čast Guardinija, Rehner toga hvalio kao jednog od najvećih teologa 20. Vijeka, koji je mnogo učinio u napretku teologije.

Međutim, tragikomedija oko Rahnera i Rinser još nije sasvim završena. Ovoj, do duboke starosti vitalnoj dami, nisu bila dovoljna velika dvojica, opat i jezuit. „Nakon benediktinca Johannesa M. Hoecka i jezuita Karla Rahnera bio je španjolski karmelićanski monah“ (Jose sanchez de Murillo) „posljednji u zbirci erotične brze lokomotive Luise Rinser“, piše kršćanski katolički magazin Kirche In.

Trojica visoko inteligentnih, vrlo uglednih redovnika iz različitih vodećih redova Crkve, postali su na groteskan način ljubavni robovi jedne ostarjele spisateljice. Tako djeluje i tome vodi crkveni zakon o celibatu.

Ono tako loše u ovoj aferi nisu eros i seks, već licemjerje koje je pokazalo svo troje redovnika kad su u neposrednoj povezanosti sa svojim ljubavnim aferama kao „posvećeni“ svećenici slavili mise.

„Karl Rahner više puta posjećuje Luise Rinser u Rocca di Papa, celebrira misu u maloj kapeli koju je posvetio njegov rival … Možda je to bio ljubavni trokut, dok se to moglo igrati. Preostala je prazna pozornica“, piše ironično Kirche In.³³

Duh i zloduh jezuita ovdje su u najvećoj mjeri opisani realistično, a ne općenito kako je uobičajeno, da bi se prenijela atmosfera koja vlada u ovom redu, brižljivo zaštićena od vanjskog svijeta. U tu je Družbu stupio Jorge Mario Bergoglio. Budući da je u sjemeništu svjetovnih svećenika, neposredno prije tog ulaska, bio imao dvije godine za razmišljanje o biću i nalogu jezuitskog reda, nije mogao biti neuk, morao je znati u što se upušta i da najviša premisa toga reda, iz koje proizlazi sve ostalo što čini, glasi: „Bila u pravu ili u krivu, to je moja Crkva“.

Pod tom premisom kao zvijezdom vodiljom i vrlo rano organizirani strogo i gotovo vojnički, marširali su jezuiti odmah u prvoj liniji protureformacije protiv reformi Calvina, Luthera i Zwinglija, bili su u tom pogledu najbrža interventna postrojba, potpuno na raspolaganju papama, koja, kako je poznato, nije pazila na skrupule kad se radilo o tome da se ta „nevolja“ novih „sekti“ zagrabi u korijenu i po mogućnosti istrijebi.

Ni jedan red nije tako ispunio nalog srednjovjekovnog pape Inocenta III. („Svaki klerik mora biti poslušan papi, i onda kad naređuje zlo; nitko nema pravo suditi o papi“) kao jezuitski red temeljem svoga četvrtog zavjeta, apsolutne, neograničene poslušnosti papi. To je započelo odmah s utemeljiteljem reda Ignacijem Lojolskim koji je živio i postupao prema devizi: „Da dođemo do istine u svemu, trebamo uvijek biti spremni vjerovati da je ono što nam se čini bijelim, crno, ako to hijerarhijska Crkva tako definira“³⁴. Kad je generalna kongregacija jezuita za vrijeme pontifikata Pavla VI. predložila papi modernim vremenima prilagođen koncept organizacije i djelovanja reda, a papa taj koncept kategorički odbio, postavljeno je vrhovnom jezuitu, jezuitskom generalu Pedru Arrupe pitanje, ne bi li taj papin postupak možda mogao biti pogrešan. Njegov odgovor: „Za nas je papa istina“.

Jezuit prof. Alighiero Tondi, ugledni poznavatelj i dužnosnik Vatikana, koji je postao poznat zbog svog istupanja iz jezuitskog reda i bijega pred progoniteljima u ondašnju DDR, piše u svojoj knjizi „Jezuiti“ izdanoj 1961. godine u nakladi Aufbau-Verlaga u Berlinu: „Prilikom koncipiranja reda, Ignacijev je cilj bio stvoriti Vatikanu jedan klerikalni organizam, vojnički ustrojen s jedinstvenom naredbodavnom vlašću, sa slijepom i apsolutnom poslušnošću, okretnošću u kretanju i jakom udarnom snagom. Do tog vremena u Crkvi nije postojalo ništa takvo… Zbog toga je je osnivač taj organizam nazvao Družba Isusova. Ali prema nauku katolicizam znači služiti Isusu: služiti Vatikanu; red je dakle jedna družba vojnika u službi Vatikana“. O pravilima jezuitskog reda Tondi kaže: Ta pravila, taj način, tumačiti ih i živjeti, sve to „energično odražava taj duh, čija su važne značajke zamjenjivanje prirodne osobnosti osobnošću jedne egzaltirane osobe, potpuna jednostranost kako u potrebama tako i u težnjama čovjeka, nepokolebljivost i strogoća u nazorima i praktičnom životu i fanatizam”.

Svi jezuiti su uvježbavani prema Pravilu 32 Konstitucija reda: „Svi trebaju slobodno raspolaganje samima sobom i svojim prilikama s pravom poslušnošću prepustiti superioru, ništa, ništa ne skrivati od njega, čak ni svoju savjest, ne mu se odupirati, ne protusloviti i nikada ne davati sud o njegovu stavu…“.

Još gore zvuči Pravilo 36: „Svakoga uvjeriti, da onaj tko živi u poslušnosti, mora dati da ga božanska providnost preko superiora vodi i upravlja kao da je leš koji dopušta da ga na sve načine okreće i prevrće; ili štap u ruci starca koji onome koji ga drži u ruci, služi za svaku moguću svrhu“.

Onaj koga se po ovim pravilima indoktrinira i manipulira, teško da će se ikada izvući iz te luđačke košulje. Tondi je to doživio na vlastitu tijelu. Iako je u javnosti bio slavljen zbog svog izlaska iz jezuitskog reda, a u DDR-u bio obasipan svim mogućim počastima, on im je na kraju okrenuo leđa i spustio se opet pokajnički pred noge „Svetog Oca“.

Vjeruje li još itko tko još može realno razmišljati da je jezuit Bergoglio alias papa Franjo I nakon toliko godina studiranja i dresure od svojih rektora i superiora manje indoktriniran i jezuitski oblikovan od njemu inteligencijom jasno nadmoćnog prof. Tondija?

Posvuda, u svim područjima svijeta u kojima djeluje, Družba Isusova imala je uvijek za najviši misijski cilj ne samo preobraćenje ljudi da prihvate kršćanski nauk, nego i preoblikovanje tih ljudi u robove Krista, pape kao njegova predstavnika na zemlji i poslušnu djecu svemajke Crkve. Nekim je papama taj radikalni fanatizam jezuita u preodgajanju ljudi, u bezuvjetnom htjenju prirodnu osobnost ljudi transformirati u umjetnu osobu, kreaturu prema ograničenim mjerilima „Duhovnih vježbi“ Ignacija Lojolskog, otišao čak predaleko. Papa Klement XIV 21. srpnja 1773. donosi dekret „Dominus ac Redemptor Noster“ kojim ukida red Družbe Isusove.

Doduše, tom ukidanju doprinijeli su i drugi faktori: mržnja apsolutističkih kraljeva Francuske prema jezuitima; države Portugal i Španjolska koje su se osjećale ugroženima od strane jezuita u svojim „pravima“ na južnoameričke domoroce; kritika poučavanja tog reda koji se duže i fanatičnije od ostalih crkvenih redova i skupina čvrsto držao aristotelovsko-ptolomejske slike svijeta i sukladno tome bezobzirno suzbijao Galilea; kao i osnivanje Svetog Oficija, središnjeg upravnog tijela vatikanske Inkvizicije, (da se podsjetimo savjeta koji je utemeljitelj reda bio dao papi). Jezuiti su se miješali u sve, utjecali na politiku, gospodarstvo i financijsko poslovanje, tako da je bilo razdoblja u kojima su jezuiti bili najomraženija bića na zemlji. U zemljama kao što su Portugal, Rusija, Švicarska, Španjolska i neke države Južne Amerike bili su povremeno odnosno trajno zabranjivani, kao i u Njemačkoj za vrijeme Bismarckove „Kulturne borbe“.

No papinstvo se nije moglo trajno odreći svog „SS“-a. Godine 1814. Papa Pijo VII vratio je jezuitskom redu pravo postojanja i sve njegove privilegije. Sada su na svoju veliku radost opet mogli neograničeno vladati u sektorima odgoja i obrazovanja, pri čemu uvijek iznova, sve do današnjih dana, izlazi na vidjelo njihovo janusovsko lice. Upravo je gimnazija u Berlinu koju vode jezuiti, a koja je bila gonjena zbog seksualnog iskorištavanja učenika, bila po mom mišljenju prva koja je kroz usta svog direktora, jezuita, te događaje otvoreno priznala i obznanila.

Duh jezuitizma još uvijek puše u mnogim obrazovnim institucijama. Prednjači papinski univerzitet Gregoriana, i nadalje čvrsto u rukama jezuita, kao i čuveni Collegium Germanicum kroz koji mora proći svaki njemački klerik koji želi studirati na Gregoriani i kroz koji je, iako Švicarac, prošao i Hans Küng koji se čak hvalio kako je „u Rimu punih sedam godina živio u Papinskom zavodu Collegium Germanicum et Hungaricum i na Papinskom sveučilištu Gregoriana apsolvirao svoj studij filozofije i teologije“.³⁶ Tako se i kod njega zadržalo nešto „jezuitsko“, primjerice njegovo laviranje u stvarima papinske nepogrešivosti i pitanja legitimacije papinstva ³⁷ ali i njegov strah da iziđe iz Crkve. U vezi s mojim izlaskom iz Crkve pisao mi je: „Dijelim Vašu kritiku apsolutističko autoritarnog rimskog sustava, a posebno Vašu kritiku evanđelju protivnog zakona o celibatu“.³⁸ Ipak, nikada neće učiniti moj korak odvajanja od Crkve, „jer je ovdje … moja duhovna domovina“.³⁹

Tu opet prepoznajemo isusovačko preoblikovanje karaktera! Kako netko može imati svoju „duhovnu domovinu“ u jednoj „apsolutističko autoritarnoj“ instituciji koja je preko tisuća svećenika počinila toliko neopisivih zločina, prije svega nad djecom i mladima? Imajmo na umu da je u SAD-u, čije se društvo s ovim problemom ophodi mnogo hrabrije i otvorenije nego što to činimo mi u Europi, bankrotiralo već dvanaest biskupija, te zbog toga više ne mogu plaćati odštete za pretrpljenu bol nanesenu žrtvama jezuita, benediktinaca, dominikanaca, franjevaca i tzv. svjetovnih svećenika.

Jezuitska indoktrinacija kod Künga ide tako daleko da pretjeruje s postavkom kako on ne bi mogao svojoj „duhovnoj domovini“ Crkvi „okrenuti leđa isto tako kao ni demokraciji u politici“. ⁴⁰

To je, bez pretjerivanja, najgore ideološko opravdavanje Crkve koje uopće postoji. Jer Katolička crkva je od vrha do dna upravljan, dakle, ne iz naroda proizašao, apsolutističko-diktatorski vladajući sustav i kao takav upravo je suprotan demokraciji. Navesti oboje u jednom dahu, kako je to učinio Küng, predstavlja u odnosu na demokraciju zastranjenje, upravo uvredu za nju.

No, vratimo se nakon ovog uvoda u ukupnu atmosferu jezuitskog reda natrag Jorge Mariu Bergogliu kao produktu te atmosfere koje se ne može osloboditi nitko tko joj je bio izložen tijekom nekoliko desetljeća.

7. Bergoglijeva izobrazba u „pravog jezuita“

Ukupni pregled

Oblikovanje jednog normalnog mladog čovjeka u novu osobnost u smislu normi utemeljitelja Reda i njegovih nasljednika zahtjeva puno vremena, svakako mnogo više vremena od onog koje je potrebno za obično apsolviranje da bi se postalo svjetovnim svećenikom – to zvuči bombastično ali znači samo da će običan svećenik nakon pet ili šest godina studija i svećeničkog posvećenja biti poslan u „svijet“ da bi kao vikar ili kapelan odnosno kasnije kao pastor ili župnik obavljao svoju službu u dušobrižništvu neke zajednice.

Odgovornima jezuitskog reda uvijek se ovih pet ili šest godina činilo prekratkim periodom kad se radilo o tome da se od još prilično neobrađenog materijala, jednog pojedinca, kreira savršen produkt jezuitskih odgojnih i obrazovnih metoda.

Jorge Mariju Bergogliju, kasnije papi Franji I, trebalo je petnaest godina od njegova stupanja u Družbu Isusovu, da bi 22. travnja 1973. mogao položiti „svečane vječne zavjete“ i time konačno postati „pravim jezuitom“ u smislu ideala toga reda. Međutim, što se tiče trajanja izobrazbe jednog jezuita, on nije bio iznimka jer u pravilu otprilike toliko traje odgoj i obrazovanje kod svakog pripadnika reda do trenutka kad u to društvo budu prihvaćeni kao punopravni članovi.

Najprije, odmah po ulasku u red, dolazi novicijat koji traje dvije godine. Novaci stanuju uglavnom u posebnoj, od rektora vođenoj kući novicijata, po mogućnosti odvojenoj od drugih zgrada i instituta reda. Nakon tih dviju godina, novaci su spremni položiti prve zavjete reda. Poslije toga više nisu novaci, već skolastici koji će tijekom četiriju ili pet godina studirati i apsolvirati humanističke znanosti i filozofiju. Slijedećih četiri ili pet godina moći će kao docenti prenositi stečeno znanje slijedećim tečajevima u kolegijima reda. No, to nije sve: Tek sada smiju na „svetu“ teologiju i nju će studirati četiri godine. Zatim slijedi još jedna pokusna godina i tek tada skolastici postaju profesorima odnosno koadjutorima. Ovi posljednji polažu samo jednostavne zavjete. Prava elita su profesori (istinski sljedbenici) koji ne polažu kao jedine samo tri uobičajena redovnička zavjeta siromaštva, poslušnosti i čistoće, nego i zavjet potpune, bezuvjetne poslušnosti u odnosu na sve naloge pape, ma kakvi oni bili. Postoji i peti zavjet, obveza katekumenata, poučavanja ljudi o kršćanskom nauku. Ali s time se ovdje nećemo pobliže baviti.

To je, dakle, općenita, u različitim kućama jezuita uvijek lako primjenjiva shema obrazovnih razdoblja jednog kandidata reda. Kod Jorge Marija Bergoglija to je konkretno izgledalo ovako: svoj novicijat apsolvirao je u Cordobi – Argentina, humanističke znanosti u Čileu, filozofiju na Filozofskom fakultetu u San Miguelu (Veliki-Buenos Aires), 1964./65. godine predavao je književnost i psihologiju na Kolegiju bezgrešnog začeća u Santa Feu, 1966. iste predmete na kolegiju „San Salvador“ u Buenos Airesu, 1967. – 1970. godine studirao je teologiju, zaključio taj studij magisterijem, 13. prosinca 1969. godine nadbiskup Ramon Jose Castellano zaredio ga je za svećenika, 1970./71. godine uračunat mu je njegov jednogodišnji boravak u Alcala de Henares, Španjolska, kao tertiat, dakle treća i posljednja godina probandata jezuitskog obrazovanja. Iako još nije bio punopravni član jezuitskog reda, djeluje već 1972/73 kao magister novaka, konzultor jezuitskog provincijala. Kao što je rečeno, u travnju 1973. godine položio je svečane vječne zavjete. Šok terapija jezuitske dresure je završena! ⁴¹

Govorim ovdje o šok terapiji iako Bergoglijo o svim tim godinama nije puno rekao, osobito ne o novicijatu koji uključuje najstrože discipliniranje pitomaca. Međutim, imamo knjigu duhovnih vježbi utemeljitelja reda i “Konstitucije” Družbe Isusove, prema kojima magistri novaka, superiori, rektori, konzultori i admonitori postupaju u odgoju i obrazovanje svojih pitomaca, što se nesumnjivo odnosilo I na razvojni proces Jorge Maria Bergoglia u režiji njegovih jezuitskih pretpostavljenih.

8. Jezuitsko sjemenište, mjesto prisilnog boravka

Novak Jorge Mario morao je prije svega naučiti i u nutrini prihvatiti da najvažnija i ispred svih vrlina, nije mnogo hvaljena, sa svih propovjedaonica propovijedana kršćanska ljubav, nego poslušnost. „Za napredak je korisno prije svega“, kaže 31. pravilo Konstitucija reda, „da se svi predaju potpunoj poslušnosti, tako što će poglavare, kako je to uvijek bilo, gledati kao predstavnike našeg Gospodina Krista…“

Svi novaci, dakle i Jorge Marijo, morali su naučiti, kako je utemeljitelj reda poučavao, da poslušnost nije odmah poslušnost, već da više predstavlja stepenastu građevinu na čiju se najvišu razinu teško uspeti. Ignacijeve Duhovne vježbe pomažu novacima da ostvare najdonji, najniži stupanj poslušnosti, „poslušnost djela“ koji se sastoji u tome da provedu neki nalog, neku naredbu. Što pritom izvršitelj naloga misli, ne igra nikakvu ulogu. Zato je poslušnost na toj razini ”nesavršena”, sasvim izvanjsko, površno izvršenje. Viši stupanj poslušnosti sastoji se u unutarnjem usvajanju volje nalogodavca od strane novaka. Volja nalogodavca je sada volja primatelja naloga.

No procedura pojačanog oduzimanja vlastite individualnosti novacima od strane duhovnog diktatora Ignacija Loyolskog i njegovih sljedbenika ide i dalje. Nije mu bilo dosta posjedovanje žrtvine volje, on je posegnuo i za njenim intelektom. On, kaže Ignacije, ne samo da treba isto htjeti, nego i „isto misliti kao i superior, svoju prosudbu treba podrediti pretpostavljenom u onoj mjeri u kojoj uopće samo predana volja može pognuti intelekt.“

To je čisti voluntarizam, čisti iracionalizam! Um na taj način manipuliranoga bit će tako podređen ne samo vlastitoj volji (što ne mora u svim slučajevima biti štetno, možda može dobro doći makar vlastitom egu dotične osobe), nego i tuđoj, onoj pretpostavljenoga koji može htjeti i naređivati što želi jer novak nema pravo na mišljenje o inteligenciji ili intelektu pretpostavljenoga. Dakle, slijepa poslušnost, beskrajna „poslušnost leša“!

Ignacije nije tek tako lutao u tim svojim propisima, u nastojanjima oko totalnog discipliniranja svojih učenika. Ne, on je znao što pokreće, sasvim je jasno izvijestio o tome. Usporedio je žrtvovanje volje i intelekta preko pitomaca s nemilosrdnim Jahvinim nalogom Abrahamu: „Tako se mogao osjećati Abraham kad mu je Bog naložio da žrtvuje svoga sina Izaka“. U slučaju novaka događa se, prema Ignaciju, žrtvovanje razuma, odricanje vlastitog pogleda, „za veću slavu Božju“.

Posljednja dvojba, jesmo li mogli krivo razumjeti preziranje podređenih subjekata Ignacija Loyolskog, otpada kad čitamo sljedeća objašnjenja koja nalazimo kako u njegovim prenesenim izjavama, tako i u Knjizi duhovnih vježbi: „Uopće ne smijem htjeti pripadati sebi, već svom Stvoritelju i njegovu predstavniku. Moram se dati voditi i upravljati, kao što se voštana grudica daje mijesiti, moram se ponašati kao leš bez volje i razumijevanja, kao malo raspelo koje se bez poteškoća dopušta premještati s jednog mjesta na drugo, kao štap u ruci starca koji me postavlja gdje on želi i gdje me može najbolje upotrijebiti. Tako trebam uvijek biti pri ruci da se pretpostavljeni mnome posluži i mene upotrijebi kako on smatra dobrim“.

Očito je novak Jorge Marijo Bergoglijo usvojio te upute svojih nadređenih poglavara reda, očigledno mu, međutim, to predavanje volje i intelekta nadređenima nije palo lako. U osvrtu na vrijeme novicijata i daljnje godine potlačenosti od poglavara reda priznao je da je tada prije svega bio „u velikoj mjeri samouvjeren“, (…) “što znači da sam griješio… Čitavo moje držanje bilo je prožeto ohološću“.⁴²

Ako netko smatra ohološću hodanje vlastitim putem, činjenje pritom pogrešaka koje prepoznaje kao grijeh, učinio je već prve korake prema predavanju svoje volje i svog razuma drugome.

Bergoglio priznaje da je usprkos tome trebao još puno vremena, da je morao „vježbati strpljivost“, prije nego je bio spreman na to predavanje. „Kad je čovjek mlad, vjeruje da može promijeniti svijet. Ali onda… otkriva se logika strpljivosti u vlastitu životu… Vježbati strpljivost znači prihvatiti vrijeme… U spoznaji vlastitih granica, u dijalogu s vlastitom ograničenošću, izgrađuje se strpljivost“. Ponekad nas život ne vodi prema činiti nego prema podnijeti, tako da podnosimo svoje granice, a granice drugih preuzimamo na sebe“. On, Jorge Mario Bergoglio, bi si zadao, „sam riješiti sve probleme„ imao bi „magičnu predodžbu“ o vlastitoj „efikasnosti u relativizaciji nečega“. On zna „da se život ne rađa bez boli“, i da mi „u svim stvarima koje nešto vrijede i obećavaju rastenje, moramo proživjeti trenutke boli. Bol je nešto što pridonosi rastu“.⁴³ Misleći time, svakako nije isključeno, samopokoru, kaznu batinanja samoga sebe, ispaštanje za svoje grijehe, prije svega za svoju neposlušnost.

Još malo nejasniji bit će Bergoglio u svojoj knjizi „Otvoren um, vjerno srce“. „Zahtijeva se od tijela“, tako tu kaže, „da se odrekne sebe, da se pročišćenje provede putem omalovažavanja, hodočašćenja, prezira, poniženja. To je linija poslušnosti…“ Plaći prethodi „znoj poslušnosti, poniženja i odricanja“. Nema poslanstva, nema misije bez poslušnosti! Spoznao je da je i osobna molitva „najuže povezana s poslušnošću prema poslanju“. Današnja generacija prepušta se jednostavno „igri ćudi, ”ovo mi se sviđa” i ”ovo mi se ne sviđa”. Nema molitve, nema poslušnosti, nema požrtvovnosti tijela….i stoga ova generacija muškaraca i žena ne poznaje ”Riječ koja je tijelom postala” … To su oni koji ”ostvaruju sami sebe”. Kvalificirani pojedinci… ali nikada se ne zalažu za preneseno im poslanje, za koje bi bili spremni odreći se sebe samih“. ⁴⁴

Pa i ako se Jorge Mariu na početku činilo teškim unutarnje usvajanje odredbi i pravila utemeljitelja reda, morao je proći kroz to jer „Exerzitie“, „duhovne vježbe“ Ignacija Loyolskog i njegove „Konstitucije“ koje je korigirao praktično do kraja života, apsolutni su temelj odgoja i oblikovanja svakog jezuita, prema Loyolinu najdubljem uvjerenju i svakog kršćanina, čak i svih ljudi. Stoga su „Duhovne vježbe“ i za ne-jezuite osmišljene i planirane kao četverotjedno meditativno-kontemplativno uranjanje u dubinu Božje riječi u Bibliji, ali još mnogo više one predstavljaju uvijek iznova ponavljano uvježbavanje jezuitskih novaka u sustav uvjerenja, mišljenja i djelovanja utemeljitelja reda koji se sa svojim „Duhovnim vježbama“ i „Konstitucijama“ dokazao kao vjerojatno čak najstroži i najokrutniji duhovni tiranin svih vremena. Uz njega može stati najviše Escriva de Balaguer, osnivač Opusa Dei.

Što netko mora raditi da bi druge učinio malima, manje vrijednima, predanima, pokornima, uslužnima i totalno poslušnima? Mora im usaditi korjenitu svijest o grešnosti. U oba svoja djela učinio je to Ignacije na stotine, na tisuće puta. Preobraziti objekt odgoja u bezvrijednog grešnika bila je za Loyolskog prva, najnužnija pretpostavka postizanja cilja, učiniti od njega idealnog roba u službi jezuitskog generala, pape i Crkve.

Radi toga je prema Ignaciju uvijek prva duhovna vježba namijenjena svima „razmatranje i promišljanje grijeha, pronalaženje onoga što tražite: pokajanja, boli i suza zbog vaših grijeha.“ Trebate „u svakoj od pet dnevnih vježbi ili razmatranja“ grijeha „ustrajati jedan sat“. Kroz tri dana grešnik treba „svakog jutra provesti sat vremena u razmatranju prvog, drugog i trećeg grijeha, zatim tri sljedeća dana razmatra nizanje grijeha, poslije toga tri dana u iste sate razmatra odgovarajuća djela“. ⁴⁵

Na što Ignacije misli pod prvim, drugim i trećim grijehom? Čovjek je savjesno brižljiv. Počinje s „grijehom anđela“ koji su se predvođeni Luciferom pobunili protiv Boga. „Kroz usporedbu jednog grijeha anđela sa svojim brojnim grijesima“ trebam se „to više stidjeti i zbuniti: ako, su, naime, oni zbog jednog grijeha dospjeli u pakao, koliko sam ga puta zaslužio ja zbog tolikih grijeha“. Drugi grijeh je „grijeh Adama i Eve“, s kojim je „tako velika nesreća došla u ljudski rod“, jer se zbog toga „toliko mnoštvo kreće prema paklu“. Treći grijeh je poseban grijeh svakog pojedinog koji je zbog jednog smrtnog grijeha otišao u pakao i bezbrojnih drugih koji su bili prokleti radi manjih grijeha nego što sam ga ja počinio“. ⁴⁶ Kasnije ćemo još vidjeti kako je snažno ova Loyolina teologija grijeha prešla na njegova duhovnog sina.

Koje zaključke i namisli treba grešnik temeljem ovih triju fundamentalnih grijeha povući odnosno stvoriti? Ignacije mu to kaže: On treba moliti „za veliku prožimajuću bol i za suze nad svojim grijesima.“ On se treba „prizvati u sjećanje sve grijehe svoga života, godinu po godinu, razdoblje po razdoblje“. Nadalje on treba „ocijeniti grijehe promatranjem grdobe i pakosti što je svaki počinjeni smrtni grijeh krije u sebi“. On treba „umanjiti sama sebe uspoređivanjem, promatrajući sav gnjilež i grdobu svoga tijela… gledati sebe kao kavu otvorenu ranu i čir, iz kojega se iscijedilo toliko grijeha i toliko zloće i najgnusnijeg otrova“. I konačno on treba „razgovarati s našom Gospom da mi od svog Sina i Gospodina isprosi milost da oćutim unutarnju spoznaju svojih grijeha i kajanje zbog njih“ i „s grozom uklonim od sebe svjetovne i isprazne stvari“. Zaključiti „obavezno moljenjem zdravomarije“! ⁴⁷

Savjesni sistematičar grijeha Ignacije Loyolski naravno zna što je smrtni grijeh. Može ga se počiniti „na dva načina“: „najprije tako da čovjek pristane na zlu misao s namjerom da poslije sagriješi kao što je pristao ili da bi je htio djelom izvršiti kad bi se to moglo. Drugim se načinom sagriješi smrtno kad se samim djelom izvrši onaj grijeh. I takav je grijeh veći s tri razloga: prvo, jer dulje traje; drugo, zbog snažnijeg djelovanja; treće, zbog veće štete za obje osobe“. ⁴⁸ Vidi se: često hvaljen kao preteča „modernog“ katolicizma on još stoji duboko u srednjovjekovnoj skolastici.

Ali što predbacujemo jednom teologu 16. stoljeća, kada klerik 21. stoljeća, naime papa Bergoglijo osobno, još uvijek propovijeda isto što i utemeljitelj njegova reda: „Grijeh nas“, tako on kaže još danas, „grli, opterećuje, potkopava našu osnovu i naš identitet, naime naše pripadanje Crkvi. To je lukava opsadna taktika jer je onaj od koga potječe vrlo prepreden. Kod te se opsade radi o životu i smrti“. Jednom će „zloba svijeta podložnog đavlu postati očigledna … Iza čina neposluha uvijek je nepoštivanje Gospodina, idolopoklonstvo, grijeh čarobnjaštva“. Sadašnji papa je svoje lekcije kao novak, kao učenik Ignacija Loyolskog učio marljivo i nije ih do danas zaboravio. On ga citira u upravo danom tekstu, a također i njegove “Duhovne vježbe“: „Sveti Ignacije poziva nas da razmišljamo o tome kako su me oni (anđeli i sveci, H.M.) živa tijela trpjeli i uzdržali u životu“. (Duhovne vježbe 60) Papa, jednako kao i njegov predak, zahtjeva iscrpno ispitivanje savjesti, točku po točku, poticaj po poticaj: „U kojim situacijama smo mrak pretpostavili svjetlu?“ ⁴⁹

Kako malo papa drži do autonomnog, samostalnog identiteta ljudske osobnosti, pokazuje se i u tome što on taj identitet poistovjećuje s pripadnošću Crkvi (v. citat u prethodnom odjeljku!). Jasno i dosljedno! On je i sam svoj identitet morao kao jezuitski novak predati Crkvi. Ni utemeljitelja reda kao ni njegova učenika u 21. stoljeću ne zadovoljava samo izazivanje depresivne svijesti o grešnosti kod pitomaca. Oni mu povrh toga ucjepljuju strahotnu svjesnost pakla. Ignacije tu postupa vrlo sistematično, dosljedno razvija scenario pakla, gotovo matematički precizno. Vođa jezuita pokazuje svojim stalnim ukazivanjem na grijehe i grešnost ljudi i svojim surovim oslikavanjem pakla psihopatologiju koja traži sebi slično. Čovjek se ne može oteti misli da je autor te patologije i sam bio psihopat.

Prvi korak ulaska u tematiku pakla Ignacijevih vježbi je takozvana „priprema“. Ona se sastoji u intenzivnom naprezanju imaginacije da se predoči „dužina, širina i dubina pakla“. Drugi korak je nastojanje u vlastitoj nutrini osjetiti, oćutjeti kaznu koju trpe prokleti. Nakon toga se mora svako od pet osjetila samo i pojedinačno baviti paklom:

„Prva točka će biti: okom mašte gledati one silne vatre i duše kao da su u ognjenim tjelesima“.

„Druga: Slušati plač, jauk, viku, psovke protiv Krista, našega Gospodina i protiv svih njegovih svetaca“.

„Treća: Udisati dim, sumpor, nečist i gnjilež“.

„Četvrta: Okusom kušati gorke stvari, kao što su suze, žalost i crv savjesti.“

„Peta: Opipom dotaknuti, oćutjeti kako one vatre ližu i pale duše“. ⁵⁰

Prema Ignaciju, prilikom tih vježbi sa svrhom odgajanja svjesnosti pakla, važno je „promatrati sebe kao velikog grešnika okovana u verige, u času kad, teško vezan okovima, treba stupiti pred višnjeg i vječnog Suca“. Da bi se ta svijest još više pojačala Ignacije predlaže: „ne htjeti misliti na stvari koje gode i razveseljavaju …. jer želim li oćutjeti bol i muku i suze zbog svojih grijeha, smeta mi svaka pomisao na radost i na veselje“. Stoga si treba „uskratiti svaku svjetlost i u tu svrhu zastrijeti prozore i zatvoriti vrata za vrijeme boravka u sobi … ne smijati se niti reći išta što bi pobuđivalo na smijeh“ i „obuzdati oči“. ⁵¹

Utemeljitelj reda katalogizirao je i pokoru za počinjene grijehe. Razlikuje unutarnju pokoru

koja se sastoji od kajanja zbog počinjenih grijeha s čvrstom odlukom da više ne počini ni njih ni ikoje druge grijehe, od vanjske pokore koja je „kazna za počinjene grijehe“ a propisuje uskraćivanje hrane i spavanja, te od tjelesnog trpljenja: „Trapljenje tijela sastoji se u tome da mu zadajemo bol, kakva se zadaje kad se na golu tijelu nosi kostrijet, ili uže, ili pas, kad netko sam sebe bičuje ili se ranjava, i na druge načine pokore“. Prema Ignaciju kojeg na ovom mjestu ne možemo nazvati drugačije nego ”ekspertom za batine” čini se ipak „uputnijim …, bičevati se tankim užetima“ što tek „izvana bole“, bez da „prouzrokuju znatniju unutarnju bolest“. ⁵² Ljudi će konačno ipak biti potrebni za ostvarenje ciljeva reda.

Savršena svjesnost grešnosti i pakla postiže se ako se realizira izreka pape Grgura Velikog koja glasi: „Dobroj naravi svojstveno je vidjeti krivicu tamo gdje krivice nema“, ⁵³ U stvarnosti to nije dobro, nije savršeno, to je iracionalno, ilegalno, to je idiotski!

Razmislimo li k tome da su faze postizanje i produbljivanja svjesnosti o grijehu i paklu vezane na čvrsto određeno vrijeme, onda je hermetički zaključan zatvor duhovnog terora postao stvarnost. Naime, prva vježba održava se u ponoć, druga u zoru prilikom ustajanja, treća prije ili poslije mise … četvrta u vrijeme večernje, peta sat vremena prije večere“. Ignacije nije propustio odrediti „ispravno“ držanje tijela: Promatranje sebe počinje na koljenima ili ležeći prostrt ili ležeći nauzak s pogledom prema gore“. ⁵⁴

Možda će netko sada reći: „Moj Bože, to je sve rekao jedan čovjek 16. stoljeća. Sve to danas više ne vrijedi, pa ni za današnje jezuite“. Naravno da o tome nisam pitao sve današnje jezuite, ali sam pročitao knjigu Bergoglija alias Franje I. I treba reći: Čovjek 20. I 21. stoljeća, papa Bergoglio je preuzeo, usvojio i učinio svojim duhovnim vlasništvom sve ono što je Ignacije rekao i naložio u svojim „Duhovnim vježbama“ i „Konstitucijama“. On je upravo savršeno utjelovljenje učenja i uputa utemeljitelja reda. Ono što mu je u godinama novicijata i njegova daljnjeg obrazovanja kod jezuita u ranim godinama života utuvljeno, objavljuje ostarjeli nadbiskup Bergoglio i još stariji papa Franjo još uvijek na isti način.

Uzmimo kao dokaz samo njegovu knjigu „Otvoren um, vjerno srce“ koja objašnjava duhovne korijene i viziju Crkve, koja prvog papu iz Latinske Amerike nosi i inspirira“,⁵⁵ i s čuđenjem ćemo utvrditi da se on gotovo na svakoj stranici za potvrdu svojih vlastitih shvaćanja s dubokom suglasnošću i oduševljenjem poziva na „Duhovne vježbe“ utemeljitelja reda, tražeći sebi slične. Obojica, Loyolski i Bergoglio imaju isto mišljenje, osobito u pogledu grijeha, pakla i đavla. Suzdržat ću se ovdje od daljnjih citata o paralelnosti mišljenja njih dvojice jer će o tome između ostalog još opširnije biti riječi u poglavlju „Što vjeruje papa?“ ⁵⁶ Naravno da u jednom tako velikom redu kao što je jezuitski ima i nazadnjačkih i naprednih struja. No mi se u ovoj knjizi bavimo papom Bergogliom. A za njega vrijedi ono što se u Rimskoj kuriji govori u pogledu njegova ponašanja prema izvornom smjeru utemeljitelja reda: „Nazivaju ga ‘starim jezuitom’. To čine zato jer za razliku od novih jezuita on nije čovjek koji svoje vrijeme najradije provodi baveći se naukom, već je od onih staroga kova koji su izgrađivali Latinsku Ameriku i nikada nisu zaboravili da je utemeljitelj reda, Ignacije Loyolski prije svega bio Božji vojnik. On se ponaša upravo tako. Usprkos svoj ljubaznosti i poniznosti, usprkos svojoj dojmljivoj skromnosti i jednostavnosti, on je ratnik“. ⁵⁷

Ovaj ratnik Jorge Mario Bergoglio osjeća se poslanim da željeznom disciplinom obnovi Družbu Isusovu i uz to cijelu Crkvu, njihove odvojene dijelove dijelove vrati čvršćem redu i to u duhu utemeljitelja reda. Za one koji ga pažljivo promatraju, on ne taji svoje prave ciljeve. „U Družbi Isusovoj dodirnule su me tri stvari: karakter poslanja, zajedništvo i disciplina“, rekao je primjerice u već spomenutom razgovoru s Antoniom Spadaro 19. kolovoza 2013. godine.

Ono što šteti postizanju tog cilja Bergoglio/Franjo zapostavlja. On nikada direktno ne kritizira sve to mučenje za vrijeme svog novicijata i daljnih godina školovanja za ”pravog jezuita”; o boli, patnji, poniženjima i omalovažavanju, govori, kako vidimo, samo općenito, dodajući pritom odmah kako je to bilo apsolutno nužno.

Ne, Jorge Mario Bergoglio/Franjo I., drži se sve do danas, kontinuirano i nepokolebljivo naloga svoga pra-uzora Ignacija, po kojem sljedeće osobe, institucije i od strane Crkve utvrđeni kao sveti objekti i postupci, nikada nisu za kritiziranje, već uvijek samo za pohvalu.

1. „Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da svoj duh držimo spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati, Crkva hijerarhijska.“.

2. „Pohvalno govoriti o ispovijedi svećenika i o primanju Presvetog Sakramenta…“

3. „Hvaliti često slušanje svete mise, a tako i pjevanje, psalme i druge molitve u crkvi i izvan nje, kao i sate raspoređene u određeno vrijeme za sav Božanski časoslov, i za svaku molitvu, i sve kanonske sate“.

4. „Mnogo hvaliti redovnički stalež, djevičanstvo i uzdržljivost, a ne hvaliti toliko ženidbu koliko ikoje od njih“.

5. „Hvaliti redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće i druga djela savršenosti na koja nismo vezani…“

6. „Hvaliti moći svetaca, štujući te relikvije i utječući im se, hvaliti postaje hodočašća, oproste, svete godine, križarske povlastice i paljenje svijeća i crkvama“. (Vidi se, novi papa potvrđuje i priznaje cijeli brimborij kojim se neprosvijećene mase bogomoljaca navezuju na Crkvu. Njegovo tako često druženje s mnoštvom poklonika, to nam uvijek iznova dokazuje).

7. „Hvaliti odredbe koje se tiču posta i nemrsa … tako i pokore ne samo unutarnje nego i vanjske“.

8. „Hvaliti ukrašavanje i gradnju crkava, a isto tako i slike i štovati ih prema onome što predstavljaju“. (Prema Ivanovu evanđelju Isus osuđuje gradnju i posjećivanje crkava: ”Doći će čas kad se nećete klanjati Bogu ni u hramu u Jeruzalemu, niti na brdu Gerizim, već u duhu i istini”. Ali Bergoglija to ne brine ako vrhovni guru na to gleda drugačije,

9. „Hvaliti napokon sve crkvene zapovijedi, uvijek spremni da tražimo razloge u njihovu obranu, a nipošto protiv njih“.

10. „Trebamo biti spremniji da odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime neki od njih nisu ni sada, a možda nisu ni prije bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim narodom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i narod bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne…“

11. „Hvaliti pozitivnu i skolastičku nauku; kao što je, naime, pozitivnim učiteljima, primjerice sv. Jeronimu, sv. Augustinu, sv. Grguru, svojstveno više buditi čuvstva da u svemu i nada sve ljubimo Boga, našega Gospodina, te da mu služimo, tako je opet skolasticima kao na primjer sv. Tomi, sv. Bonaventuri i učiteljima sentencija više svojstveno da za naše doba utvrđuju ili objašnjavaju stvari potrebne za vječno spasenje te da se više bave otkrivanjem i pobijanjem svih zabluda i svih varki“.

12. Ovdje Ignacije zabranjuje uspoređivanje s dušama i svecima, „jer se čovjek tu nemalo vara kad se primjerice kaže: ovaj zna više od sv. Augustina…“

13. Ovdje je izražen najgori od svih Ignacijevih naloga: „Da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo“.

U točkama 14 i 15 Ignacije Loyolski zabranjuje govoriti o predodređenju „koliko god bio dobar, nitko tko nije predodređen za nebo, ne može se spasiti“, jer to može štetiti ”priprostom puku” jer će onda reći: „hoću li biti spašen ili proklet, već je unaprijed određeno, unatoč mojim dobrim ili zlim djelima ne može biti drugačije“, te će tako „omlitaviti i zanemariti dobra djela“.

Zanimljivo je još i 18. Pravilo Loyolskog koji se ne ustručava koristiti strah kao motiv spasa. Iako, kaže Ignacije, „Bog nadasve cijeni čistu ljubav, ipak trebamo mnogo hvaliti i strah pred njegovim Božanskim Veličanstvom. Nije, naime, samo djetinji strah nešto Bogu milo i sveto, nego i strah sluge … mnogo pomaže da se čovjek oslobodi smrtnog grijeha …“ ⁵⁸

Što se tiče predestinacije kojom se bave točke 14 i 15 može se primijetiti da se Loyolski u vezi s time nije puno udaljio od Martina Luthera protiv čijeg se učenja gorljivo borio. Luther je samo bio otvoreniji i iskreniji i sasvim otvoreno priznao tezu da Bog u svojoj suverenosti na koju ne može utjecati nijedan čovjek, jednog neovisno oslobađa, drugog proklinje i sve to čini ne osvrćući se na njihove dobre ili zle misli i postupke. Njegova apsolutna autonomija pretrpjela bi štetu kad bi Bog dopustio da njegov sud određuju zasluge čovjeka. ⁵⁹

Vratimo se Bergogliju/Franji i njegovoj potpunoj spremnosti prihvaćanja pouka i naputaka utemeljitelja njegova reda. Ta vrsta spremnosti prihvaćanja širi se do u najsitnije pojedinosti, čak, da ovdje navedemo samo još jedan jedini primjer, na izgled žene. Obojica utvrđuju: Žena predstavlja analogiju đavla, ona se prema mužu ponaša kao đavao prema čovjeku. Kod Ignacija Loyolskog to glasi ovako: „Neprijatelj se vlada poput žene jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je svojstveno kad se svađa s nekim muškarcem da izgubi srčanost te nagna u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tako svojstveno neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašiti i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske prirode u provođenju svoje rušilačke namisli s tako golemom zlobom“.

Papa Franjo citira u svoj opširnosti i punoj suglasnosti ove principijelne tvrdnje utemeljitelja reda u njegovim „Duhovnim vježbama“ (br. 325), on ih prikazuje i osnažuje još i vlastitim riječima u svojoj knjizi „Otvoren um, vjerno srce“.⁶⁰

Kao što je već više puta rečeno, Jorge Mario nije nikada izravno kritizirao svoj red odnosno njegove odgojne metode. Ni drugi jezuiti to ne čine, sve dok su jezuiti, a to najčešće ostaju do kraja svog života jer korzet u koji su ugurani na početka novicijata osjećaju na kraju kao drugu, čak kao novu, konačno i pravu prirodu svoga sebstva, ali često i stoga što se plaše konsekvenci u slučaju izlaska iz reda. Rijetki se odvaže na taj korak, a i tada to rijetko dovodi do toga da svoja iskustva s redom objese na velika zvona. Jedan od tih smionih piše: „Cilj“ jezuitskog odgoja „sastoji se u poništavanju ljudske, prirodne osobnosti i njenog zamjenjivanja umjetnom, fiktivnom osobom jednog sektaša, jednog hladnog fanatika u službi Crkve“. Pretpostavljeni stalno naglašavaju svoja nastojanja „da ”izbruse” duh novaka, prosvijetle ga i prilagode vremenu“, no u stvarnosti u toj vrsti odgoja prevladava zli duh „stupidnosti i srednjovjekovlja, zaostajanja za vremenom“. Pobožnost kojoj se nekoga poučava je „srednjovjekovni pijetizam“, prisilna poniznost, iz blizine promatrana, naliči pobožnosti neke bogomoljke . Svakog trenutka moli se „sa ili bez razloga“, sv. Marija „časti se ne samo kao Mater pietatis, kao glava novicijata, već na stotinu drugih načina. Neprestano se vide savijena koljena, noge novaka pokrivene su žuljevima i ranjave. Više puta dnevno bacaju se svi zajedno na koljena na golom podu“. Učitelji novaka zahtijevaju osim toga da svim svecima i blaženicima reda bez iznimke „iskazuju svoju predanost“, da se, dakle, svetkovina jednog blaženika slavi trodnevnim, a sveca devetodnevnim pobožnostima. To postaje gotovo bezumnim i jednom će se urušiti jer Družbe Isusova ”posjeduje” oko trideset svetaca i oko sto pedeset blaženika. Osim toga mnogi od tih svetaca i blaženika bili su u stvarnosti, kad se sastruže kićenost legende, „blijede, bezbojne i beznačajne osobe: katolički Olimp nastanjen je nevažnim božanstvima“. ⁶¹

Moto svakog učitelja novaka glasi: Zapošljavaj novake stalno, neprekidno. Oni ne smiju doći u situaciju da razvijaju vlastite misli. „Odmah po ulasku u novicijat započinje četrdeset dana šutnje s dnevno četiri (pa i pet) meditacija … Osam dana mora učenik, neiskusan kakav već jest – među njima ima i petnaestogodišnjih … dječaka – meditirati o grijesima, strašnom Božjem Sudu i paklu. To je pravo mučenje. Vrata su zatvorena i zabranjeno je bilo s kim razgovarati; izuzeti su ispovjednik, redovnici kuće i učitelj novaka. Osam dana drže se sobe i hodnici u polutami. Sunčeva svjetlost ne smije prodrijeti u kuću. Svaka meditacija suočava dušu s vječnim ognjem i sa svemoći jednog ljutitog i strašnog Boga … Krist se pojavljuje u svim svojim oblicima izražavanja kao nemilosrdan Bog“. ⁶²

Onaj tko je sve vježbe novicijata bilo na koji način ipak izdržao, ima iza sebe besprimjerno ispiranje mozga. On je „uništen“ i postao je „objekt“, „leš u rukama superiora … Od sada će biti slijepo poslušan, spreman na sve, sposoban za sve, podoban za špijuniranje i denunciranje subraće kod superiora… izgleda da je konačno postignuto zatiranje pojedinca i njegovo preobraženje u… roba Družbe Isusove i Vatikana“. ⁶³

Budući da jezuitski red provodi zatiranje Jastva ne samo teoretski, nego i praktično, bijeg ”opranog mozga” iz savršeno organiziranog zatvora, čini se nezamislivim. To se, međutim, događa, rijetko doduše, ali ipak. Nekadašnji jezuit Tondi kaže o tome: „Ponekad se ni duhovno nadmoćni, karakterno čvrsti redovnici ne mogu toga osloboditi. Tek rijetki uspijevaju izići neoštećeni ili čak zdravi, ako da, onda to samo zahvaljujući svom naročito otpornom temperamentu i snazi neobično kritičkog duha. Takvi redovnici na kraju uvijek iziđu“. ⁶⁴

Alighiero Tondi kojem zahvaljujemo uvid u vrlo uznemiravajuće detalje o unutarnjoj jezgri i svrsi jezuitskih odgojnih metoda, skupio je, kako vidimo, snagu da istupi iz Družbe Isusove: „Kad sam se bio osvjedočio da cilj te odgojne metode nije samo oduzeti ljudima sposobnost življenja, već da ona slijedi daleko opakiju namjeru, ugasiti svjetlo duha, odlučio sam okrenuti leđa toj organizaciji i napustiti Crkvu koja uz podršku svog vodećeg centra, Vatikana, tu metodu štiti i zastupa“. Tondi je smatrao važnim ukazati na to da „najvažniji crkveni red, jezuitski red, uz punu suglasnost Vatikana i pape ovu odgojnu metodu provodi u djelo“.⁶⁵

Neki bi mogli prigovoriti da je to, što je ovdje rečeno o jezuitima, možda općenito tako, ali u posebnim slučajevima, specijalno što se tiče pape Franje, nije točno. On ne ostavlja utisak neke uništene osobnosti, on se ističe prirodnošću, srdačnošću, spontanošću, neposrednošću svojih emotivnih uzbuđenja i iskrene simpatije prema ljudima.

Tom prigovoru nije lako proturječiti, ali napomenimo da su ljudi igrači uloga, ustvari, igraju svaku ulogu, čak i onu potpuno prirodno djelujuće osobnosti. To dokazuje svaki film. Zađemo li još dublje, probijemo li se do područja filozofije, onda ćemo možda naići na Sartreov egzistencijalizam koji to igranje uloga ljudskog roda još radikalizira, tvrdeći da čovjek na svijet dolazi bez bića, bez esencije, egzistencija prethodi esenciji. Što će on učiniti od sebe, njegova je stvar. Nulta esencija posjeduje svu slobodu da oblikuje svoju esenciju, svoje novo biće.

Ovdje se nalazimo doista blizu korijena naše teme. Jer, ma kako nevjerojatno zvučalo, mogli bismo s dobrim razlozima Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove, gledati kao prethodnika Sartrea, čak egzistencijalizma uopće. Praotac jezuita, kako smo vidjeli, učinio je sve, ali baš sve da bi svaku pojedinu osobinu i sposobnost koje su njegovi pitomci donijeli na svijet i/ ili stekli prije ulaska u red, radikalno i potpuno iskorijenio i to s ciljem da stvori novu, baš jezuitsku osobnost, (jednu) osobnost koja je koncipirana i konstruirana sasvim prema ”idealu” koji je postavio Ignacije i prema, do norme uzdignutim odgojnim metodama reda „Duhovnim vježbama“ i „Konstitucijama“. To je nova Ignacijeva esencija, a ona u svom ishodištu nije daleko od Sartreova koncepta, i pored toga što se on zatim od njega znatno udaljio, budući da je Sartre svom Pojedincu dao da slobodno i samostalno gradi svoju esenciju, dok su jezuitski poglavari kod svojih pitomaca na toj bazi obukom postizali ”poslušnost leša”. Ali ovdje kao i tamo početak, ishodišna točka je ista: volja da se stvori nova esencija, nova priroda čovjeka, brišući, odnosno poništavajući prethodno postojeće osobine.

Efekt može biti isti, barem u početku i naizgled jer i Sartreov Pojedinac može reći: „Želim izgraditi esenciju, jedno biće koje će djelovati prirodno, da bi svi ljudi mogli reći kako je taj čovjek ugodno prirodan“. O jezuitskom pitomcu njegov odgojitelj može reći: „Kakvu sam uvjerljivo prirodnu osobu napravio od te sirovine čovjeka“. Naravno, oba produkta se čine autonomnima, možda čak prirodnima ali kao heteronomno izmanipulirani oni to nisu jer su obojica, Sartre kao i Ignacije, zgazili vlastitu prirodu čovjeka koju ovaj bar djelomično i potencijalno ima već prilikom rođenja i koja – rečeno protivno Sartreu – nikako nije potpuno bez značajki, prvi teoretski, posljednji teoretski i praktično.

Konstatiramo, dakle, što se tiče problema prirodnosti i ljubaznosti: I Bergoglio, alias Franjo I, mogao ih je steći jer su one pitomcima izričito propisane: „Zabranjuje se mrštiti čelo i osobito nos jer se treba vidjeti izvanjska vedrina koja odražava unutarnju“ (Pravilo 5 Ignacijevih tzv. „Pravila smjernosti“). „Čitavo lice treba izražavati više radosti nego tuge ili drugih manje uzvišenih čuvstava“ (Pravilo 7). Sve geste .. i svi tjelesni pokreti, trebaju biti takvi da svakome pružaju duhovnu okrepu“ (Pravilo 11).

Bergoglio/Franjo, produkt predugog procesa indoktrinacije i dresure u jezuitskim obrazovnim institucijama, savršeno je usvojio ova pravila i uvjerljivo ih demonstrira pred masama kao navodno svojstvenu, urođenu prirodnost!

Također i poslovična skromnost i poniznost pape Franje su u okviru njegove, od odgajatelja i učitelja dobivene nove osobnosti, umjetni produkti, ma kako uvjerljivo oni izgledali onima koji su spremni vjerovati. Iako Pravilo 1 nalaže „da u izvanjskim kretnjama trebaju biti vidljive skromnost i poniznost, povezane s religioznom zrelošću“, Pravilo 2 dodaje da „glavu ne treba bezbrižno okretati na jednu ili drugu stranu, već s dostojanstvom“. Treba je također držati „malo pognutom prema naprijed“ jer to očito naglašava skromnost dotičnog.

Doista je tako kako kaže Tondi i odnosi se na sve jezuite, također i na papu, koji su odgojne postupke izdržali do kraja: nakon poništenja čovjekove prirode, oni su postali „drugačije, umjetne, prividne osobe“. „To“, kaže Tondi, „nitko ne može izbjeći“. ⁶⁶

Posebno je tragično što se to odnosilo i na Alighiera Tondija. Kao što je već navedeno, on se doduše hrabro izvukao iz svog jezuitskog „mjesta prisilnog boravka“, no nakon nekoliko godina pokajnički se vratio u tu Družbu. Ne treba mu zamjeriti ako razmislimo kakve su dugogodišnje manipulacije bile vršene na njegovoj psihi i kakvim je progonima bio izložen zbog svog izlaska iz reda: „Nakon godina unutarnje patnje, u traganju za svjetlom, nakon neizmjernih žrtava, nakon što sam na sebe bio preuzeo opasnosti svih vrsta i bio spreman preuzeti i one koje me čekaju u budućnosti, bio sam od vatikanskih novina, Katoličke akcije i državnog komiteta zatrpavan uvredama, klerikalci su mi prijetili smrću, bio sam napadnut na ulici i kukavički uznemiravan bestidnom bujicom anonimnih uvredljivih pisama. Usprkos toj prljavštini i tim nedjelima koja su dolazila od onih koji su htjeli biti istinski sljedbenici Isusa, usprkos toj neshvatljivoj mržnji „svetom“ samoproglašene Crkve, oprostio sam sve i svima…“⁶⁷

9. Uspon i slom karijere

u životu jezuita Bergoglija

Takve ispade katoličke ”ljubavi prema bližnjem”, kakve je iskusio taj disident, Jorge Mario Bergoglio naravno nije morao podnijeti. On je uzorni primjer jezuitskog odgoja, na idealan način utjelovljuje novu esenciju, novu srž, kakvu je utemeljitelj reda zamislio i zahtijevao da se takva stvori rabijatnim metodama. U tom smislu novostvoreni Bergoglio je poslušan, prilagodljiv, predan, ponizan, skroman, također i strog kada on odgaja druge jer je Ignacije jezuitskim pedagozima propisao tu strogost. Jedan od Bergoglievih učenika, Argentinac Guillermo Ortiz, danas voditelj programa Radio Vatikana za španjolski jezik, prisjeća se da je Bergoglio bio ”jedan od najzahtjevnijih učitelja” i da je ”puno tražio”. ⁶⁸

Radi toga je uzorni primjer Bergoglio brzo izgradio i karijeru u svom redu. Već 1972. godine postaje magister novaka, dakle, još prije polaganja svečanih vječnih zavjeta u travnju 1973. Iste godine postaje provincijal argentinske provincije jezuitskog reda. To ne zvuči puno, ali to znači da je on šef svih jezuita u Argentini! Jedan redovnički brat komentira ovaj brzi i strmi Bergogliev uspon: Jedan jezuit ne može napraviti veću karijeru u Crkvi. „Najviše što jezuit može postići je to da postane šef jezuita ili provincijal u svojoj domovini… Jezuiti nisu ovdje da bi postali biskupi. Samo je mali, jako mali broj jezuita koji su biskupi. Jezuiti su ovdje zbog nečeg drugoga. Oni služe u posebnoj misiji“. ⁶⁹

Pa, ovdje se taj brat jako zabunio. Taj tako „skroman i ponizan“ Bergoglio grabi bez problema – ali ne bismo se htjeli zadržavati unaprijed na stvarima s kojima ćemo se poslije morati baviti iscrpnije– ne samo do biskupske, već čak do papinske funkcije, apsolutno prvi i jedini takav događaj u cjelokupnoj povijesti jezuitskog reda!

Međutim, je li on tu doista tako originalan, izvoran i samostalan, kako se čini ili još osjeća u sebi snažan impuls svojih jezuitskih odgajatelja, prema kojem bi misije, misije i još jednom misije bile primarna zadaća svakog jezuita? Ne pokazuje li sve u njegovu dosadašnjem papinskom mandatu da on želi podmladak oslabljenog jezuitskog reda restaurirati u smislu ideala Loyolskog, i jednako tako čitavom crkvenom kleru uvesti novu disciplinu bez zloporabnih i financijskih skandala, sve to dabome, zaogrnuto njegovim šarmom i ljubaznošću po starom latinskom motu: „Fortiter in re, suaviter in modo!“ (Odlučan na djelu, pažljiv u načinu), kako je to naučio u jezuitskoj školi.

Tijekom šest godina, od 1973. do 1979. godine, Jorge Mario Bergoglio je provincijal, dakle šef svih argentinskih jezuita. Ali tada se dogodio prekid u njegovoj crkvenoj i redovničkoj karijeri: Opozvan je sa svog položaja provincijala i poslan u „neku kuću za duhovne vježbe.“⁷⁰

Zašto? Nitko od njegovih crkvenih odnosno procrkveno nastrojenih biografa ne zna to objasniti. Neki nagađaju da je kao provincijal bio prestrog sa svojim podređenima.

Ali Bergoglio ne bi bio, bez ikakvog otpora sa svoje strane, godinama obrađivan i oblikovan jezuit, da se nije (bio?) voljno prilagodio. Sada je, doduše, „na određeni način nestao s pozornice“, ⁷¹ djelovao je još samo kao dušobrižnik, kao župnik zajednice, duhovni savjetnik i ispovjednik u župama i kolegijima, nije više stajao pod svjetlima pozornice argentinske javnosti. Ipak je znao iskoristiti to vrijeme, primjerice tako što je 1985. apsolvirao dvomjesečni tečaj njemačkog jezika na Goethe-institutu u Njemačkoj, u godini nakon toga opet se tamo vratio da bi jedan semestar studirao na jezuitskoj Visokoj školi za filozofiju i teologiju u Frankfurtu na Maini.

Namjeravao je ovdje čak napisati jedan teološki doktorski rad. Zanimljivo je da se u njemu Bergoglio htio baviti religijskim filozofom Romanom Guardiniem kojeg je, već tada vrlo utjecajni Joseph Ratzinger, također nosio u srcu. Možda je zajednička simpatija Bergoglia i Ratzingera prema Guardiniu bila temelj za dugogodišnje prijateljstvo među njima; u svom temeljnom konzervativno-restauracijskim usmjerenju uvijek su se podudarali iako su se njihova taktika i strategija jasno razlikovale.

Iz nekog razloga, o kojem nigdje nije ništa rečeno, otac Jorge tada nije napisao disertaciju o Guardiniju i nije dalje studirao na Sv. Georgiju u Frankfurtu, nego se vratio u Argentinu, gdje ga je red premjestio u crkvu Družbe Isusove u Cordobi. Možda je njemu koji je sasvim dobro govorio njemački, jezik njemačkih teologa bio pretežak, možda je osjetio da je bio mnogo bolji izvršitelj nego mislilac. Svakako ne znamo zašto je prekinuo svoj studij teologije u Njemačkoj i rad na Guardiniu koji je također bio vrlo zahtjevan jezični estet.

U svakom se slučaju to u Cordobi bilo je kao potonuće. Nitko nije vjerovao u njegov novi karijerni skok, novi uspon na hijerarhijskoj ljestvici službene Crkve. Prema njegovoj vlastitoj izjavi, čak ni on sam. „Zapravo je bio dotučen“. ⁷²

10. Neobično prijateljstvo luksuza i siromaštva

ili

Bogati nadbiskup i siromašni jezuit

Iznenađujuće, iz potonuća je jezuita Jorge Maria Bergoglia podigao upravo jedan čovjek Crkve od kojeg se to najmanje moglo očekivati: nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Antonio Quarracino. Taj gospodin je bio sušta suprotnost Jorgeu. Vladao se kao neki barokni crkveni knez, volio je luksuz, okruživao se skupim umjetničkim djelima kao nekoć rasipni, pustopašni renesansni pape. Većina katolika njegove nadbiskupije bila je i jest siromašna, ali on je smatrao nespojivim sa svojim dostojanstvom da ne jede u najskupljim restoranima i ne noći u najskupljim hotelima.

Sam trubadur novog pape, Andreas Englisch koji ne dopušta da na papu padne i najmanja sjenka, ne može se suzdržati od nekih vlastitih kritičkih opaski o Quarracinu. On opisuje kako je kardinala Quarracina vidio kako ide u hotel Hilton u Rimu, u taj „neizmjerno elegantan i isto tako neizmjerno skup restoran ekskluzivnog rimskog hotela visoko iznad grada“, u kojem se „izvrsno objeduje“. Novinar Englisch je želio intervjuirati nadbiskupa, no morao je jako dugo čekati da bi dotični, nakon obilne večere, izašao iz hotela. Englischu nije preostalo ništa drugo već da čeka ispred hotela. Obrok u hotelu „ne bih si doista mogao priuštiti“. ⁷³

Tako nešto mogu samo ljudi kao kardinal Quarracino koji je jednako tako poveo sa sobom čitavu grupu udvorica u njihovim „crnim svećeničkim odijelima“, koje on „duhovno“ i financijski uzdržava. Nadbiskup je bio poznat kao pripovjedač viceva i nitko iz grupe koju je on tako velikodušno bio uzdržavao, ne bi se usudio ne smijati se kad bi ih šef zabavljao anegdotama. Jedan mladi argentinski redovnik koji je pratio novinara, pokušao je raspršiti njegovo razmišljanje protiv crkvenog kneza: „Quarracino je netko tko rado dobro jede, rado pije – ma, i u Argentini je poznat po tome da stalno priča viceve o homoseksualcima, loše viceve… ali on je Argentinac, mi plešemo tango, žena je žena, muškarac je muškarac… Ne možeš ga osuđivati zbog njegovih viceva“. ⁷⁴

U praksi jednog južnoameričkog crkvenog kneza koji ne pripada malim skupinama biskupa, koji gaji bar simpatiju za teologiju oslobođenja i teologiju siromaštva, to onda izgleda ovako: Biskup odnosno nadbiskup može s novcem koji mu daruju vjernici njegove biskupije, odnosno nadbiskupije, činiti što hoće. On nikome ne polaže račune, on je gospodar svoje dijeceze. Možda će ovdje netko pomisliti na limburškog biskupa Tebarz van Elsta kojeg je papa ipak pozvao na polaganje računa. No tada su to bili enormni troškovi izgradnje njegove rezidencije koji su postali suviše poznati javnosti, crkvena je pastva počela sve više protestirati, poraslo je istupanje iz Crkve, a svaki izlazak značio je jednog platišu crkvenog poreza manje. U takvim slučajevima službena Crkva reagira osobito alergično. Tebartz van Elst morao je smjesta napustiti Limburg. No, rimska Kurija pribavila mu je u međuvremenu novi položaj, a papa se nije protivio.

Kao biskup također nije povučen. Službena Crkva se grčevito pridržava dogme da je svatko biskupskim posvećenjem, u kontinuiranom, neraskidivom lancu povezan s prvim apostolima.

To je u stvarnosti mit, ali temeljem njega Crkva si je sama vezala ruke i ne može ni jednom biskupu oduzet status da je za vječno valjano posvećeni biskup. Ona ga u ekstremnom slučaju može suspendirati, oduzeti mu biskupiju. Ali čak i kad bi se odmetnuo, kad bi osnovao novu crkvu, ona mu ne može poništiti biskupsku čast, pa makar će, naravno, raspakirati sav svoj arsenal šikaniranja, ne bi li ga spriječila da u život uvede tu drugu crkvu.

Za većinu biskupa ta opasnost svakako ne postoji. Oni su čvrsti u vjeri (bar tako tvrde i objavljuju), i jednako tako čvrsto drže ruku nad imovinom svoje dijeceze. Nadbiskup Quarracino mogao si je dopustiti svoj luksuz iako mnogi siromasi u njegovoj ogromnoj dijecezi ne plaćaju crkveni porez jer se uvijek mogao osloniti na nemali broj bogataša s područja svoje vlasti. Ti naravno snažno griješe, ali katolički odgojena, većina njih od vremena do vremena osjeća potrebu olakšati svoju savjest kroz ispovijed i znatne darove Crkvi, odnosno biskupu. Neka vrsta trgovine oprostima koja cvate sve do danas!

Mnogi su svećenici u Argentini, ali i u čitavoj Srednjoj i Južnoj Americi siromašni, ne dobivaju uzdržavanje na temelju konkordatskih državno-crkvenih odnosa, kao što to postoji u Njemačkoj. Tako mnogi od njih kažu: „Radit ćemo kao i naš biskup. Odlučujemo se za bogatstvo!“ Oni postaju, takoreći najamnici bogataša zemlje, u skupim elitnim školama Latinske Amerike „podučavaju sinove bogataša koji noću brutalno muče mlade mulatkinje, matematiku, latinski i crkveni nauk. Nude se kao neka vrsta privatnih ispovjednika, uzimaju mjesto za stolovima bogataša, voze se s njima u prestižna odmarališta“. ⁷⁵

A, kako je rečeno, pritisak ili čak samo navika da olakšaju svoju savjest putem ispovijedi ili donacije su veliki. Treba si samo predočiti brutalnu praksu s već spomenutim djevojkama: „U bijelim, bogatim obiteljima Latinske Amerike, u Čileu, Brazilu ili Argentini rade često mlade mulatkinje iz slamova. Većinu gazdarice iskorištavaju, tuku, ponižavaju. Noću dolazi muž u djevojčinu sobu i siluju je kao da je goveče. Među nedoraslim sinovima bogataša to je sasvim normalna vrsta nasilja, vrebati služavke i ponekad ih silovati zajedno s ocem.

Supruge to često podnose jer njihovi muževi onda ne idu k prostitutkama i ne donose boleštine. Ako djevojka zatrudni, gazdarica je izbacuje iz kuće, zadržava često njenu zaradu, vrijeđa je kao prostitutku i vraća je natrag u slam… „⁷⁶

To je, dakle, situacija u Južnoj Americi: bogata Crkva i bogati biskupi, od kojih je Quarracino bio jedan od najbogatijih, jer su svi profitirali od ogromnog bogatstva relativno male klike superbogatih Južnoamerikanaca. „Deset posto stanovnika raspolaže polovinom ukupnog prihoda u Latinskoj Americi“. Ali preko 70 milijuna (u Latinskoj Americi) stanovnika je „krajnje siromašno” što znači da dnevno raspolažu s manje od jednog dolara.⁷⁷

Jedna šaka takozvanih teologa oslobođenja već desetljećima pokušava ispraviti tu ogromnu nepravdu. Oni nisu šikanirani, ugrožavani i proganjani samo od strane bogatih Južne Amerike, od tamošnje bogate Crkve kažnjavani, klevetani, odbacivani, nego i dekretom najviših vrhova rimokatoličke Crkve, Vatikana i rimske Kurije, opozivani, ekskomunicirani, suspendirani. Vrhunac tog progona: pontifikat pape Wojtyle Ivana Pavla II. ⁷⁸ i njegova ondašnjeg prvog sluge Josepha Ratzingera, šefa Kongregacije za nauk vjere (ranije Svetog Oficija Inkvizicije). ⁷⁹ Taj je po nalogu svog šefa sastavio dvije zatiruće osude protiv teologije oslobođenja, a glavni prijekor u njima, koji u nekim područjima našeg planeta za sobom još uvijek povlači neku vrstu duhovne destrukcije i mentalnog šoka, glasi: Teologija oslobođenja je komunističko-marksistički inficirana i stoga više nije prihvatljiva među raznovrsnim, od Vatikana nekritiziranim varijantama pravovjernih teologija.

Samo se po sebi razumije da nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Quarracino poradi svog bogatstva i životnog stila nije bio prijatelj teologije oslobođenja, ”teologije siromaštva” kako je još nazivaju. Vjerojatno će zauvijek ostati neotkrivena tajna zašto je taj crkveni knez tražio prijateljstvo s jezuitom Jorge Bergogliem, a ovaj, iako posvećen siromasima, to prijateljstvo nekritički prihvatio. Ovaj jezuit doduše nije bio oficijelan prijatelj ”teologije siromaštva”, nikada se nije otvoreno solidarizirao s njima jer je to plašilo crkvene poglavare, ali uvijek se zauzimao za siromašne, nastojao olakšati njihovu sudbinu i osobno vodio skroman, bogatstvu i luksuzu nesklon život.

Ni njegova vlastita redovnička braća nisu si mogla objasniti prijateljstvo to dvoje tako nejednakih crkvenih ljudi. „…iz nekog razloga kardinal Quarracino je u njemu nešto vidio… on je druge kandidate koji nisu bili jezuiti, koji su konačno upravo zbog toga trebali postati pomazani biskupi, odbio i zadržao Bergoglia… Nemam pojma, kako je usprkos tome to učinio, to će ostati zaključano u srcu kardinala Quarracina.“⁸⁰

Zaista kod jezuita nije uobičajeno, djelomično je čak i zabranjeno, težiti visokim položaju u crkvenoj hijerarhiji. Poradi toga je tek malo koji postao biskupom, biskupom ordinariusom, nadbiskupom, kardinalom, a nitko čak nije trebao postati papom. Bergoglio je doista prvi jezuit na papinskom tronu koji je time prešao jedan Rubikon koji se smatrao neprekoračivim, srušio je strogi tabu i kod mnogih jezuita izazvao iznenađenje. Pored sve njegove skromnosti – to je od njega bilo krajnje neskromno! Možda njegova poniznost i nije tako velika kako se svuda tvrdi, hvaleći je.

Radi toga je u Quarracinovoj nadbiskupiji i bio čitav niz svjetovnih svećenika koji su gajili opravdana očekivanja da će zauzeti položaj pomazanog biskupa, dakle drugog čovjeka odmah iza njega. Nitko nije mislio na jednog jezuita koji bi im taj karijerni skok mogao učiniti upitnim. Quarracino je ipak isposlovao da Bergoglio 13. svibnja 1992. godine bude imenovan biskupom i, što je bilo još teže provesti, 27. svibnja 1997. godine biskupom koađutorom s pravom nasljeđivanja položaja nadbiskupa Buenos Airesa nakon odstupanja ili smrti Quarracina. (Neki biografi navode 3. lipanj kao dan na koji je Bergoglio bio imenovan koađutorom nadbiskupa, ali ta razlika od jedne sedmice ovdje zbilja ne igra nikakvu ulogu).

Kao što je rečeno, procedura kroz koju se Jorge Bergoglio uspeo tako visoko, bila je vrlo teška jer za to nije bilo presedana u nadbiskupiji Buenos Aires, a poglavarima u Vatikanu već su bili ponuđeni neki biskupi, kad se on htio izboriti za prijatelja kao svog nasljednika. Ali Quarracino nije samo protežirao jezuita, nego je bio i izvanredan prijatelj s papom Ivanom Pavlom II koji zbog svoje prevelike poljske osjećajnosti nikada nije previše pazio na na pravila i crkvene zakone ako su se suprotstavljali njegovim simpatijama prema određenim osobama i političkim smjerovima. Zorni primjer: kako je svog bliskog prijatelja, biskupa Joachima Meisnera, povukao iz ondašnjeg DDR-a i protiv volje stolnog kaptola i kölnskih katolika postavio ga za biskupa najbogatije njemačke dijeceze. ⁸¹ Papi je bio potreban odani sluga na čelu Kölnske nadbiskupije zato jer je odatle trebao teći novac pokretu Solidarnost u Poljskoj.

Sam poljski papa sa svojom konzervativno-restauracijskom crkvenom politikom nije osobito volio jezuite, bio je mnogo bliži crkvenoj tajnoj organizaciji Opus Dei koja ih je u Vatikanu nadilazila. No, nadbiskupu Quarracinu koji je u Rim dolazio uvijek s bogatim darovima, nije naravno mogao odbiti nijednu želju i tako je Jorge Bergoglio s najvišim papinskim blagoslovom konačno postao pomazanim biskupom, zatim nadbiskupom koađutorom s pravom uspona na Quarracinov nadbiskupski tron kada ovaj više neće moći ili neće htjeti vladati. To je dosegnuo već devet mjeseci nakon svog imenovanja koađutorom. Quarracino je umro i Jorge Bergoglio je postao nadbiskupom Buenos Airesa i primasom Argentine i slijedom toga tri godine kasnije, 2001. godine, kardinalom.

Za sve to morao je zahvaliti svom prijatelju, pokrovitelju i protektoru Quarracinu. Razlog da neobično prijateljstvo dvojice crkvenih knezova još jednom stavimo pod povečalo. No, možda zagonetka tog prijateljstva i nije tako nerješiva kako sam natuknuo.

Pogledamo li malo bolje, onda oni pokazuju više zajedničkih obilježja nego što se čini u prvi čas. Jedan voli bogatstvo, luksuz i rasipnost, on se pokazuje savršenim kao utočište za bogataše i moćnike Južne Amerike, s kojim se oni mogu poistovjetiti, koji im ne nameće lošu savjest i kojega su, kao i njegovu Crkvu spremni primjereno financijski podupirati.

Ali Crkva mora uvijek misliti na mase siromašnih. Ona si ne može dopustiti da ih prepusti drugim crkvama, sektama ili čak „zločestim“ ateistima. Zadržati ih u Crkvi, izmiriti ih s Crkvom – za to se skroman, luksuzu nesklon biskup Bergoglio, koji posjećuje siromašne, koji im poklanja svoju primarnu pažnju, pokazao savršenim.

Nema dvojbe da je to Bergoglio činio od srca. Ali on je to činio i u ime svoje najviše jezuitske maksime apsolutnog služenja Crkvi, usmjeravanja čitavog svog djelovanja na njeno dobro, njenu veličinu i svesvjetsku moć! Kao što je to još puno ranije on sam rekao, odlučivši da stupi u jezuitski red: poslušnost, disciplina i misijski nalog, to su bile tri zvijezde ideala koji mu je taj red učinio tako simpatičnim i potaknuo ga na ulazak.

Quarracino i Bergoglio imaju dakle jedno značajno zajedničko obilježje: „Right or wrong, my church“ bila je glavna deviza njihova postupanja. Iz toga odlučno proizlazi i druga: „Marširati odvojeno, udarati zajedno!“ Strategija je sljedeća: Ti, Bergoglio, posveti se siromašnima, drži ih kao strpljive ovce u oboru Crkve; ja, Quarracino, brinut ću se za bogate. Tako ćemo obje grupe držati u krilu naše zajedničke majke Crkve!

Bergoglio se te strategije pridržava i kao papa. Nakon pape Ratzingera koji je održavao brojne kontakte s nasljednim i financijskim plemstvom i nije znao što započeti sa siromašnima⁸², došao je Bergoglio kao Franjo I koji ni u jednom svom obraćanju nije propustio spomenuti svoje simpatije prema siromašnima, izmučenima, iskorištavanima i kao papa nije uzalud odabrao ime onog fratra koji je, kao nitko drugi, ideal siromaštva živio kao primjer.

Kao treće, ono što ujedinjuje Quarracina i Bergoglia, ali i ne samo njih, već i Ratzingera, papu Wojtylu i gotovo čitav gornji klerikalni sloj Crkve: averzija prema svakoj vrsti pobune i prevrata, time protivljenje svakoj varijanti teologije oslobođenja i teologije siromaštva koja s obzirom na neumjerenost posjednika, njihova krutog i tvrdoglavog odbijanja svake promjene postojećih nepravdi i neekološkog pljačkanja planeta, principijelno ne isključuje pobunu i revoluciju.

Camilo Torres, jedan od velikih heroja te teologije formulirao je to ovako: „Odrekao sam se povlastica i dužnosti svećenika, ali nisam zbog toga prestao biti svećenik. Vjerujem da sam se iz ljubavi prema bližnjima priključio revoluciji. Odrekao sam se čitanja mise kako bih mogao bližnje ljubiti na zemaljskom području privrede i socijalnih napetosti. Ako moj bližnji ne bude imao ništa protiv mene, kad revolucija bude izborena do kraja, opet ću čitati misu bude li to Bog htio. Vjerujem da ovako ispunjavam Božju zapovijed…“ ⁸³

Iako je Ernst Bloch u svom klasiku „Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo“ naglasio da su i sami jezuiti kao Bellarmin i Mariana opravdavali umorstvo tiranina, ⁸⁴ Bergoglio i cijela falanga najviših crkvenih poglavara nisu opravdavali teoriju ili čak samo hipotetičku mogućnost nasilnog rušenja postojećih nepravednih odnosa. S njihova gledišta iz dobrog razloga jer gotovo 1700 godina postojanja jedne bogate Crkve, od vremena vladavine rimskog cara Konstantina, rezultat je jedino i samo činjenice stalnog fleksibilnog prilagođavanja svim sistemima vladanja koji su se tijekom povijesti pojavljivali i to potpuno neovisno o njihovim moralnim i socijalno humanim kvalitetama, dok se siromašnima, potlačenima i izrabljivanima, kojima je s obzirom na zemaljsku bijedu sve uvijek ostajalo isto, obećavalo nebo.

Leonardo Boff, teolog oslobođenja koji je u međuvremenu u Ratzingerovu „inkvizicijskom uredu“ skrušeno potpisao izjavu o odustajanju i sada stalno pjeva hvalospjeve o ”novom revolucionarnom papi” jer ga je ovaj bio prilikom nekoliko susreta srdačno pozdravio i zagrlio (ipak razlika u odnosu na teologa oslobođenja Ernesta Cardenala kojem je Ivan Pavao II zbog prihvaćanja ministarske pozicije u revolucionarnoj vladi Nikaragve, opalio pljusku!), gaji posve lažne nade: I kao papa Jorge Bergoglio će slijediti svoje principe, kritizirat će kapitalizam sa svim njegovim izopačenostima, ne dirajući protudruštvene strukture koje ga omogućavaju, dok će siromašnima i izrabljivanima ove zemlje darivati smiješak, svoju nazočnost, srcegrijuće geste i riječi i kao vrhunac davati milostinju, koliko je može podmiriti iz donacija koje katolički svijet šalje u Vatikan.

„Pa što bi taj tako velikim očekivanjima preopterećen papa trebao učiniti? On ne može srušiti kapitalizam, to ne može nitko. On može samo izreći riječi kritike protiv nepravednog Mamona!“ Tako to objašnjavaju neki papini fanovi. Moj odgovor: Yes, he can!“ Ima još dosta područja na našem planetu gdje papinsko crkveno prokletstvo ostavlja utisak, crkveno prokletstvo koje su poglavari Crkve u svojoj dugoj povijesti tako često izricali protiv krivaca ali prečesto i protiv nevinih, s uništavajućim posljedicama za ove zadnje. Ali papa Franjo se neće odvažiti ni jednog jedinog od južnoameričkih veleposjednika koji sa svojim radnicima na poljima postupaju kao s robovima, koje u najboljem slučaju namiruju bijednom plaćom, ekskomunicirati, javno osramotiti, uskrativši mu sakramente. Kako je rečeno, u nekim regijama svijeta bio bi takav posljedični istinski papin čin vrlo djelotvoran, u svakom slučaju bio bi to dugo očekivani skok s riječi na djelo koji je Franjo I do sada propuštao.

Ali gdje i kada je rimska Crkva sebi stvarala neprijatelje među bogatima i moćnima? Ni papa Franjo to neće učiniti. Kao nadbiskup Buenos Airesa govorio je doduše protiv Kirchnera, kad su ovi vladali u Argentini, ali ih nije ekskomunicirao.

S druge strane, gdje je i kada jedan njemački biskup kritizirao nekog vladajućeg političara u tolikoj mjeri u kojoj je argentinski biskup Bergoglio kritizirao, kako gospodina Nestora Kirchnera koji je od 2003. do 2007. godine obavljao dužnost argentinskog predsjednika, tako i njegovu suprugu Cristine Fernandez de Kirchner, koja je 2007. godine stupila na mjesto predsjednice, nakon što je njen suprug odustao od nove kandidature? Predsjednik Kirchner je čak pretjerao tvrdeći da je Bergoglio bio vođa sveukupne opozicije u Argentini, a njegova supruga postala je kardinalova neprijateljica jer joj je predbacio da podupire „rastuću nejednakost“ i da krši ljudska prava „kroz nepravedne ekonomske strukture“. ⁸⁵ Međutim, u razgovorima Bergoglia s predsjednicom, opet se pokazuje karakter moralnih odredbi papa Wojtyle i Ratzingera kojih se jezuiti tvrdoglavo pridržavaju. Christine Kirchner je željela u parlamentu izboriti zakon o homoseksualnom braku, Kardinal Bergoglio borio se žestoko protiv toga. Prema vlastitim riječima, on ne prezire homoseksualce ali se apsolutno protivi istospolnim brakovima isto kao i dvojica papa kojima se kao jezuit zavjetovao na poslušnost i vjernost. Piše jedno pismo koje upućuje samo samostanu karmelićanki u Buenos Airesu, koje, međutim, pokreće skandal. U njemu prikazuje ideju istospolnog braka kao đavolje djelo: „Argentinski narod će u sljedećim sedmicama morati prihvatiti izazov koji može teško pogoditi obitelji. Radi se o identitetu i preživljavanju obitelji: otac, majka i djeca. Radi se o životu djece koja bi mogla pretrpjeti štetu jer će im se oduzeti mogućnost da odrastaju kako je to Bog htio uz jednu majku i jednog oca. Radi se o odbacivanju Božjeg zakona koji je bio upisan u naša srca. Nemojmo biti lakovjerni, ne radi se samo o političkoj borbi, već o djelovanju oca grijeha (đavla) koji tako pokušava smesti Božju djecu i odvesti ih od svjetla“. ⁸⁶

Energija kardinala je u toj stvari gotovo bezgranična. Uvijek i uvijek iznova on pokušava spriječiti predsjedničino omogućavanje istospolnih brakova u Argentini. Ali ona je jednako tvrdoglava kao i on sam. U srpnju 2010. godine Argentina je „kao prva država u Latinskoj Americi u Senatu uvela istospolni brak“. ⁸⁷ Kardinal je to doživio kao svoj najteži neuspjeh. Ali alijansa Crkve i moćnika zbog takvog neuspjeha ne može biti uzdrmana. Predsjednica je bila prva vladajuća političarka svijeta koja je izabranom papi, jezuitu Bergogliu došla u službeni državnički posjet u Vatikan!

11. Nevjerojatna senzacija: Jezuit postao papom

Ono što su čak i iskusni jezuiti koji svoj vlastiti red poznaju kao vlastiti džep, smatrali nemogućim, postalo je 13. ožujka 2013. stvarnost: Po prvi put u gotovo šeststoljetnoj povijesti jezuitskog reda, jedan se jezuit uspeo na papinski tron, na stolicu ”Božjeg namjesnika” na zemlji. Kao što je rečeno, bila je senzacija već i to što se jedan jednostavan jezuit koji je bio opozvan s mjesta šefa argentinske provincije reda, mogao uspeti do položaja nadbiskupa Buenos Airesa, primasa argentinske Crkve i kardinala. Još je mnogo veći karijerni skok od te titule do položaja pape svjetske Crkve, mnogo veći nego kad bi bilo koji kardinal koji ne pripada jezuitskom redu, postao papom.

Da je Jorge Mario Bergoglio učinio taj ludi skok za neke je još jedna zagonetka ili odluka kardinala prilikom izbora pape navodno inspirirana Svetim Duhom. Ali kardinali su očigledno shvatili – bar u pretežnoj većini – da teški korupcijski skandali ere nedostatno kontaktibilnog i slabo komunikativnog pape Ratzingera koji se bavio više teologijom nego politikom, moraju prestati i da je za uvođenje jedne nove epohe u Crkvi potreban poduzetan čovjek. Jednim takvim smatrali su jezuita Bergoglia, za kojega se znalo da sebe smatra vojnikom Crkve prema idealu utemeljitelja reda Ignacija Loyolskog.

Među kardinalima je postojala doduše snažna opozicijska grupa onih koji su htjeli da sve ostane po starom. Na njihovu čelu stajao je kardinal državni sekretar Tarcisio Bertone, dakle, nakon pape najmoćniji čovjek u Vatikanu. Bertone se unaprijed pobrinuo, uz dopuštenje pape Ratzingera učinio je kardinalima čitav niz talijanskih crkvenih ljudi od kojih je s priličnom sigurnošću mogao očekivati da će za papu birati onoga koga im on predloži. Čak ni tako pobožan novinar kao Andreas Englisch nije se mogao sasvim obuzdati da kritički ne primijeti: „Bio je to Bertonijev majstorski čin: Učiniti kardinalima ljude koji, u odnosu na… Bergoglia, jedva znaju brojiti do tri. To su biskupi koji su postali kardinalima zato što se Vatikan nalazi u Italiji i brojni talijanski kardinali mogu osigurati moć Kurije. U njihovu je interesu da ne bude izabran papa iz Latinske Amerike, već čovjek Kurije kako bi sve ostalo po starom. Talijani u državnom sekretarijatu žele prije svega zadržati moć… Tarcisio Bertone je od početka svog službovanja prije sedam godina mjerodavno odlučivao tko smije postati kardinal, a tko ne. On želi kardinalski kolegij koji bi stajao kao utvrda, kako bi ometao Jorge Maria Bergoglia“.⁸⁸

Kardinal državni sekretar Bertone želi pod svaku cijenu papom učiniti milanskog nadbiskupa, Angela Scolu. On mu je garant da se u Vatikanu, Kuriji i cijeloj Crkvi neće ništa bitno promijeniti. Ali Scola, uzdavši se u veliki Bertonijev utjecaj na kardinale – ipak je većina došla do svoje kardinalske časti zahvaljujući kardinalu državnom sekretaru -, već se ponašao, iako još nije bio izabran, tako razmetljivo kao da je već službeni gospodar Crkve. Na njemu se potvrdila gorka razočaranost koju su već neki papinski kandidati morali doživjeti, da je ušao u konklave kao budući papa, a izašao kao ne-papa, bez papinske časti.

Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa dobio je već u četvrtom glasanju glasove više od sedamdeset kardinala, 115 ih ima pravo glasanja, dakle, milanski nadbiskup nije više imao nikakve realne šanse. Peto glasanje donijelo je Argentincu 88 glasova, samo je večina kurijskih kardinala glasala protiv njega – i izgubila! Nisu mogli spriječiti da se jedan jezuit, još uz to jedan kojeg prati glas antibirokrata koji se gnuša neprozirne kompleksnosti kurijskog glasačkog aparata, popne na papinsku stolicu.