Da li se nešto promjenilo od 2010 god.
08.08.2010.
Autor: Uredništvo
Na sve strane možemo čitati i uvjeriti se u katastrofalno stanje u svijetu – političko, moralno, ekonomsko, duhovno… Priroda i životinje podižu svoj glas protiv izrabljivača i uzročnika svih nedaća na zemlji – čovjeka! Taj isti čovjek izdigao se iznad Stvoritelja, zloupotrijebio Riječ, osnovao crkve kao utvrde iskaza moći, uništio i uništava sve oko sebe bez razmišljanja o tome kada će i na koji način sve što je oko nas ispostaviti račun. 
Prava na temeljima pravednosti su pogažena bez obzira što papa na čelu samozvane moralne vertikale društva Rimokatoličke crkve kazuje da „prava treba poštovati jer su izraz pravednosti, a ne samo zato što to nalaže zakon“.
Kucnuo je čas. Apokalipsa je u tijeku bez obzira na tumačenja kolektivnog intelekta kroz navodna znanstvena tumačenja. Strah kao manipulativni faktor upotrijebila je svećenička kasta da bi vladala svijetom isključivo u vlastitom materijalnom interesu i to je činjenica koju treba prepoznati. Račun je ispostavljen – katastrofe i korjenite promjene Zemlje su u tijeku, nazovi „kršćanstvo“ pod plaštom rimokatolicizma izvodi igrokaz imperijalnog saveza s političarima, a narod je taj koji plaća porez državi i crkvi a ceh posljedica prirodi, životinjama i planetu Zemlji.
Vatikan obznanjuje svijetu poput zvijeri u janjećem krznu poznatu maksimu zdušno ubirući novac: „ Vi ste zauvijek prokleti jer ne vjerujete u to što mi objavimo (prema Neuner-Roos, red. br. 85)“
Vi – a to smo mi, čitatelji ove kolumne, vječno prokleti jer ne vjerujemo dogmama. Posljedice snosimo opet mi, ali račun za posljedice ne plaća Vatikan, jer on je ispostavljen opet – nama?
Do kada ćemo trčati za vlastitom propašću koja se više ne da zaustaviti već samo eventualno ublažiti. Ali i mogućnost ublaženja posljedica nalazi se opet u nama. Jer Otac je u nama, a ne u crkvama od kamena i u srcima svećenstva koja su isto tako od kamena. Martin Luther nam je ponudio svoju misao: “Ah, to su takvi sramotni proždrljivci i sluge vlastitih trbuha da bi bilo bolje kada bi bili svinjari ili čuvari pasa nego dušobrižnici i pastiri”? Sam papa nam kazuje i daje savjet kako „ ravnodušnost ili pomanjkanje djelovanja nanose stvarnu štetu“.
Iz knjige:
Tko sjedi na Petrovoj stolici? Verlag: Das Wort
Tolstoj je već znao tko je osnovao crkvu …
„ Vi ste zauvijek prokleti jer ne vjerujete u to što mi objavimo (prema Neuner-Roos, red. br. 85)“
To dakle proglašava crkva. Tko vjeruje da je Bog to zapovjedio crkvi? Tko vjeruje u to? Nijedan normalno misleći čovjek neće vjerovati u to da je Isus, Krist, Bog, naš Otac prenio crkvi takvu misao, takav mandat. Ako je Bog ljubav, tada je On ljubav. Ljubav oprašta, ispričava, ljubav nosi. Ali crkva proklinje! – Tko onda sjedi na Petrovoj stolici?
Mora li se to sada izgovoriti, ili si svaki slušatelj i svaki čitatelj može to sam objasniti?
Vrlo razgovijetno je to rekao jedan ruski pisac, naime Lav Tolstoj, i to u svojoj pripovijetki «Obnova pakla».* (* Lav Tolstoj, Obnova pakla) Ta je pripovijetka bila objavljena tek nakon njegove smrti, a njegov sin koji ju je objavio bio je optužen za bogohuljenje, ali je zatim i oslobođen. U toj pripovijetki radi se – po smislu – o tome da je nakon događaja na Golgoti, kada je Isus umro na križu, vrag bio prognan u najdublji bezdan Pakla. Bio je dakle «zavezan». Zašto? Zato jer su ljudi od tog vremena nadalje nastojali provesti u djelo pouke Isusa iz Nazareta. Bilo je manje svađe, ljudi su se mirili jedni s drugima, i vrag više nije imao što raditi. Pakao je bio prazan. onda međutim, nakon dugog vremena, u paklu je ponovo nastala galama. Nekoliko vragova je ušlo s bakljama unutra, jako radosni, a Belzebub je pitao: «Ljudi, što se tu događa?» Oni su odgovorili: «To što se uvijek događa.» Oni su pakao ponovo pustili u pogon. – »Da, ali kako ste to uspjeli? Na to je drugorangirani vrag rekao. «Izmislio sam crkvu.»
Lav Tolstoj zatim izlaže kako se to odvijalo: Da su osnivanjem crkve među ljudima opet započele svađe, da se opet stvorila «elita» koja je tlačila i iskorištavala ostale, da je i država iskorištavala ljude, da je na taj način bio uništen početak prakršćanstva i da su zbog toga zločini postali veći i brojniji nego prije.
U nastavku je nekoliko kratkih odlomaka te Tolstojeve pripovijetke. Kad vrag čuje «izmislio sam crkvu», on pita «Dobro, što je zapravo ‘crkva’?» On to ne zna. Na to mu njegov zastupnik objašnjava sljedeće:
«Crkvu si čovjek može predstaviti onako kao kad ljudi lažu i osjećaju da im ne vjeruju, a oni se tada pozovu na Boga i kažu: ‘Budući da ljubim Boga, sve što kažem je istina.’ To je zapravo crkva, samo s tom posebnošću da su ljudi koji pristaju uz tu crkvu, čvrstog uvjerenja da su nepogrješivi i da se kasnije ne mogu odreći ničega, bila to makar besmislica što su je rekli samo jedan jedini put.
Crkva nastaje na sljedeći način: Ljudi uvjere sebe i druge da je njihov učitelj, Bog, izabrao određene ljude, kojima je prenio punomoć da jedini mogu istinito izlagati njegovo učenje, kako se ne bi krivo shvatio zakon koji je on objavio ljudima.» To je crkva.
Dakle: I Tolstoj je smatrao da je vrag osnovao crkvu. A da ostala Tolstojeva izlaganja nisu izmišljotine pokazuju sljedeća crkvena pravila katoličke crkve, koja se mogu pročitati u Neuner-Roos, red. br. 44: «Zbog toga se uvijek mora zadržati onaj smisao vjerskih istina što ga je jednom rastumačila sveta majka crkva; nikada se ne smije odstupiti od tog smisla u ime neke tobožnje više spoznaje.» I kako je već citirano: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju, pisanu i nepisanu, neka se isključi.» (Neuner-Roos red. br. 85)
U Neuner-Roos, red. br. 234 čitamo: «Moramo utvrditi u vjeri da izvan apostolske, rimske crkve ne može nitko biti spašen; ona je jedina arka spasenja i svatko tko u nju ne uđe, mora potonuti u potopu.»
Iz ovoga također slijedi: prema crkvenom nauku sve ostale religije već spadaju u vječno prokletstvo. Velike religije, to su npr. hinduizam, budizam, islam, đajinizam, konfučijanizam, judaizam, taoizam. Tu spadaju i svi protestanti, ali i sve ostale konfesije koje nisu katoličke. Uvijek se tvrdi da je na Vatikanskom koncilu ta izjava bila ublažena, ali to je laž, ona nije bila ublažena. Jer je na Vatikanskom koncilu zaključeno sljedeće: «Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu katolička crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ući ili u njoj ostati.» (Neuner-Roos. red. br. 417)
sada se čovjek treba upitati: Tko od protestanata širom svijeta ne zna za katoličku crkvu? Svi oni znaju za katoličku crkvu. To znači da prethodna izjava pogađa sve ljude osim najviše neka izolirana plemena u Papui Novoj-Gvineji ili u području Amazone, koja stvarno još ništa ne znaju o postojanju neke katoličke crkve. Za sve ostale međutim vrijedi: Po mišljenju crkve oni padaju kao žrtve prokletstva.
Serija okruglih stolova je na temu: Tko sjedi na Petrovoj stolici? Osnivač evangeličke crkve, Martin Luther je rekao nešto o tome. U «vojnoj propovijedi protiv Turaka» 1529. on se izjasnio: «Vjerujem da je papa zakrabuljeni, utjelovljeni vrag, zato jer je apokaliptički kršćanin.» Ili: «Protiv papinstva utemeljenog od vraga.» Tamo se mogu pročitati i sljedeće Lutherove riječi: «Jer vrag koji je uistinu utemeljio papinstvo, govori i djeluje preko pape i rimske stolice. Tu si sa dna pakla izveo papu, bilo što da je on i bilo odakle, naime užas svekolikog idolopoklonstva svih vragova..»
To o papi govori osnivač evangeličke crkve. I premda to nije bilo demantirano –evangelička crkva se unatoč tome dodvorava katoličkoj i tako se pokušava vratiti u to jedno krilo. Zašto? Da bi još ipak umakla vječnom ognju? – Grubo rečeno dakle to znači: Evangelička crkva se dodvorava vragu. Zbog čega?
Možda zbog toga što i sama u sebi nosi još mnogo toga poganskog. Marijin kult i relikvije evangelici nisu doista prihvatili, ali su ipak preuzeli mnogo toga što je također pogansko. Oltari u crkvama su npr. pogansko misaono blago, poganska praksa. Propovjedaonica je postojala još u Izisinom kultu. Prakršćani nisu imali niti večeru u katoličkom i evangeličkom ritualnom obliku. Oni su slavili zajedničku gozbu ljubavi, na kojoj su zajedno blagovali, na kojoj su se nahranili i siromasi. Kasnije je od nje načinjen ritual: Bila je premještena prijepodne; pojavio se župnik s posebnom odorom; načinjen je oltar i iz toga je nastala misna žrtva, žrtveni objed, kakvih je bilo u poganskim kultovima.
Luther je preuzeo sve to, a i mnogo toga drugog – među ostalim glavni sastavni dio crkvenog života, «svećenika». On je dakle odobravao drskost čovjeka da se postavi između pojedinih ljudi i Boga. Središnje načelo katoličkog nauka je da pojedinac može doći u nebo samo ako vjeruje što mu jedan drugi čovjek tvrdi. To praznovjerje je usvojila evangelička crkva: Samo svećenik može posredovati spasenje. Pritom crkve time još više proturječe svojoj vlastitoj Bibliji, jer tamo stoji: «Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi:» – i sada dolazi ono – ne svećenik, već u Bibliji piše: «čovjek Krist Isus». (1 Tim 2, 5) O svećeniku nije bilo ni govora.
Pritom sve to ne koristi protestantima što su preuzeli toliko toga od katoličke crkve, koja je to opet preuzela od poganstva. Jer kao što je rečeno: Sve dok protestanti ne preuzmu cjelokupne središnje postavke katoličke vjere, oni su također prokleti – to određuje katolički nauk. To znači da se evangelici mogu dodvoravati – ali im to po katoličkoj vjeri ne koristi ništa. Ali zašto oni to čine ima svoje razloge u tome što katolička crkva sama zna uvijek iznad svega vješto prikrivati svoj nauk.
Sada smo čuli mnogo toga o vječnom prokletstvu, o vječnom paklu, o tim grozotama. Međutim ako se čovjek točno raspita o tome, tada to često čak i katolici poriču i prikazuju bezazlenijim nego jest. Na primjer u časopisu «Weltbild» za katolike postoji rubrika „pitanja i odgovori“. Tamo je postavljeno pitanje: «Što se danas može reći o paklu?» – Odgovor glasi: «Postoji teza da pakao za čovjeka znači da sasvim jednostavno on prestaje postojati. Nema ga više.» (Weltbild 20/96, članak «Vječno osamljen»)
Odjednom se donose posve nova tumačenja! Stoga se postavlja pitanje: Što se onda opet skriva iza toga? Pojedinac više neće postojati?
O tome treba reći: Tu se zapravo radi o bogohuljenju. S jedne strane čak ta crkva zna da čovjek u sebi nosi besmrtnu dušu; a s druge strane ona očito hoće razglasiti da će onaj tko ne vjeruje u njene dogme biti uništen. Dakle bit će uništen život stvoren od Boga ako se ne vjeruje u dogme te organizacije. zapravo teško je zamisliti nešto više sotonsko.
Kod citirane izjave ne radi se samo o rastvaranju u nirvanu, jer bi pri tome energija i dalje postojala. Ali se ovdje kaže : On se raspada u Ništa. Što je zapravo «ništa»? Postoji li uopće Ništa ako je sve energija? – Božji zakon ne poznaje raspadanje, rastvaranje, nestajanje ili prolaženje, nego jedino preobrazbu, i to evoluciju, sazrijevanje u više oblike bitka odnosno života. Iza ovakve izjave da jedno biće prestaje biti, skriva se ili duboko duhovno neznanje, ili želja da se uništi Božje stvaranje.
Pakao po sebi je zapravo misao o kojoj se mora reći: Ako makar i jedan čovjek dospije u vječno prokletstvo i ostane tamo, tada bi to doista bila pobjeda nad Bogom, jer je Bog stvorio taj život. Bog je Bog ljubavi i ako makar i jedan čovjek ostane proklet, tada bi Bog bio pobijeđen. Prema tome nauk o paklu i vječnom prokletstvu je bogohuljenje.
Katolička crkva tvrdi da je od Boga ustanovljena kao potrebna za spasenje. Što znači dakle «potrebna za spasenje»?
To znači da je za čovjekovo spasenje potrebno da on bude u toj crkvi. Ako nije u toj crkvi neće biti spašen. To znači da je on proklet.
To je pismeno utvrđeno u jednoj dogmi, koja se opet može pročitati kod Neuner-Roos, red. br. 381: «Sveta rimska crkva osnovana po riječi našega Gospodina i Otkupitelja, čvrsto vjeruje, ispovijeda i navješćuje da «nitko izvan katoličke crkve, ni poganin» ni židov ni nevjernik niti netko odvojen od jedinstva, neće postati sudionikom vječnog života, štoviše propast će u vječni oganj koji je priređen za vraga i njegove anđele, ukoliko se prije smrti ne priključi njoj (crkvi).»
DAVID 