Kolumna Josipa Supića

Otvoreno pismo gospodinu Tončiju Matuliću, profesorupxl_120323_2135
i dekanu Teološkog fakulteta Sveučilišta u Zgrebu

Cijenjeni gospodine!

Prelistao sam dvije Vaše knjige: obimne opsegom, zahtijevaju daleko više vremena i pažnje nego što sam im mogao posvetiti. Nadam se tome u bliskoj budućnosti. Znači: prelistao sam ih. Slobodan sam Vam iznijeti neka od svojih zapažanja.

Ipak, smatram da je, prije svega, red predstaviti Vam neka od mojih gledišta:

Tvrdim: kršćanstvo je, kao sekta judaizma, izravni izdanak monoteizma kako ga vidimo određenog u Bibliji, preuzetog, preko Mojsija, od egipatskog faraona Ehnatona: isključivo je i nesnošljivo. Preuzetno, bez pokrića u istini i logici, tvrdeći za sebe i svoju organizaciju, Crkvu, da su transcendentnog podrijetla, da im je utemeljitelj Bog, proglasilo je sebe jedinim nositeljem istine, slobode, pravde i nade te zaštitnikom univerzalnih etičkih vrijednosti.

Nadalje tvrdim: kršćanstvo je nastalo u krilu otvorenoga helenizma kao dijete neprirodnoga braka između grčke filozofije, rimskoga smisla za djelovanje i orijentalnih biblijskih mitova. Isusov nauk, osobito Govor na gori, kako ga donose evanđelja, odražava, s jedne strane, helenizirani judaizam prisutan u Palestini, osobito u Galileji, i, s druge strane, uz prilagodbe, izmjene i dopune tekstova evanđelja prema potrebama i uvjetima pojedinih kršćanskih općina, helenizirano društvo u kome se je kršćanstvo širilo. Tekstovi Poslanica Pavla iz Tarza u potpunosti odražavaju sredinu u kojoj su nastali: sredinu heleniziranih Židova i pogana. Zanemarujući ostale aspekte helenizma, ovdje pod helenizmom mislim, u prvom redu, na ukupnost etičkih zasada grčke filozofije od Sokrata i Platona do Zenona iz Citija, te stoika, Seneke, Epikteta do cara Marka Aurelija.

Također tvrdim: u carstvu mnogih naroda i jezika, mnogih kultura i kultova, mnogih osiromašenih i besprizornih stanovnika gradova, mnogih ostarjelih demobiliziranih vojnika i robova kršćanstvo se je sa svojim univerzalizmom lako i brzo širilo: razlikovalo se je od nebrojenih poganskih kultova svojom isključivošću, propovijedanjem jednakosti, naviještanjem nade i karitativnim djelovanjem, osobito brigom o starijima i nemoćnima. Omasovljeno, organizirano po općinama, uz početke hijerarhijske povezanosti preko biskupa i patrijarha, pronicljivom i vještom državniku, caru Konstantinu, kršćanstvo je pružilo jedinstvenu, upravo povijesnu mogućnost da ga iskoristi kao ideološku osnovicu Carstva. Konstantin, sazvavši Prvi ekumenski sabor u Nikeji, predsjedavajući tom saboru to je i postigao: kao ideološka osnovica Carstva, kršćanstvo je ubrzo postalo državnom religijom: moglo je djelovati samo u obliku i sadržaju utvrđenom na Saboru, kršćanske sekte su onemogućene i zabranjene, ostale religije, osim judaizma, su zabranjene, a njihovi hramovi i kultna mjesta razoreni ili prisvojeni od strane kršćana. Kršćanstvo se je, kao Crkva, organiziralo prema upravnim jedinicama, postalo je sastavnim dijelom vlasti i udarilo temelje svoje filozofije: jedan Bog, jedan car, jedna religija. Biti kršćaninom postalo je osnovnim uvjetom javnog djelovanja pojedinaca: javne su službe postale pristupačne samo kršćanima. Naravno, u takvim je uvjetima oportunizam bio masovna pojava: kršćanima su postajali i oni koji mu baš i nisu bili skloni: obrazovani i društvena elita.

S jedne strane ekskluzivni i netolerantni monoteizam, s druge strane puna umreženost s vlašću, postigli su da je kršćanstvo izgubilo karakter religije: postalo je ideologijom.

Tvrdim: prvi kršćanski oci, odgojeni u helenističkom duhu, jednu su praktičnu vjeru obukli u ruho koje joj je bilo tuđe: obukli su je u filozofsko platonovsko i stoičko ruho, ruho znanosti, te se je tako, preko učenja sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga, uzimanjem od Grka, kršćanstvo okitilo tuđim perjem: postalo je izvorom spoznaje svega i svačega, istisnulo znanost na način da je postala sluškinjom teologije. S druge je strane kršćanstvo, kako bi dokazalo da nije od jučer, proglasivši se jedinim slijednikom judejske tradicije, furtimaškim stilom Židovima otelo njihov znak identiteta, njihovu povijest, njihovu Bibliju. Tako je kršćanstvo, sada ću ga tretirati kao Katoličku Crkvu, uz podršku svjetovne vlasti stoljećima provodilo politiku isključivosti i netolerancije, kažnjavanja, zabrane knjiga, i, uz tvrdnju da moral i moralne istine dolaze od Boga, da su temeljni moralni uvidi koje je ono, kršćanstvo, otvorilo stajali pred očima svih tako očito i neprijeporno, da ih se je moglo promatrati kao sam po sebi razumljiv uvid svakoga razumnog čovjeka, kao očitost razuma. Kada je u XVII. stoljeću nastupilo Prosvjetiteljstvo, za koje papa Benedikt XVI kaže da je „patologija“ razuma, sve je puklo te će Sveti otac reći (citiram ga): »Ono što se je tada činilo kao nepobitan uvid razuma, darovana od Boga, ipak je svoju očitost zadržalo samo dotle dok je sva kultura, sav kontekst života, bio obilježen kršćanskom predajom. U mjeri u kojoj se raspadao temeljni kršćanski konsenzus i preostao samo goli razum, koji ne dopušta da ga poučava ikakva povijesna realnost, nego hoće slušati samo sebe, raspala se i očitost moralnih načela. Razum, koji je presjekao svoje korijene u vjeri jedne povijesne, religiozne kulture i htio biti još samo empirijski razum, postao je slijep.«

Teško je shvatiti takav pesimizam: niti su se moralna načela raspala, niti je razum postao slijep. Moralna su načela dobila odrednicu slobode od razuma koji se je oslobodio stege. Što se tiče kršćanskoga konsenzusa koji se je, kako kaže papa, raspao, treba reći da se konsenzus nije mogao raspasti, jer ga nije ni bilo: sve, upravo sve, što je bilo obilježeno kršćanskom predajom bilo je silom nametnuto. Što se, pak, tiče povijesne realnosti o kojoj govori Sveti otac, točno je to da ju je razum iskoristio i time se oslobodio okova nametnutih vjerom i njezinom organizacijom, Crkvom; ne bi bilo zgorega da Crkva samu sebe razmotri u povijesnoj realnosti od svojih početaka do danas: tada bi, konačno, shvatila da ona nije porod transcendentnih sila te da je zemaljskoga podrijetla.

Tvrdim opetovano: kršćanstvo je matrica iz koje vuku korijene europski totalitarni sustavi i totalitarni režimi: Staljinovu rušenju Hrama Krista spasitelja u Moskvi prethodilo je rušenje glasovitoga Artemidina hrama u Efesu po nalogu cara Teodosija Velikog, ali i drugih hramova u Carstvu. Ekskomunikacije slične onima u Crkvi, imali smo prilike vidjeti i u Staljinovu režimu; inkviziciju i likvidaciju nepoćudnih, identičnu onoj u Crkvi, vidjeli smo i u totalitarnim režimima u Europi; zabranu i paljenje knjiga, doduše bez posebno objavljenoga Indeksa zabranjenih knjiga, sreli smo u svim totalitarnim režimima; obećanje nade i sijanje straha odlika je bila svih totalitarnih režima kao i Crkve. Nametnuta uniformnost mišljenja, zabrana frakcija i kontrola obrazovanja pratilac je svih netolerantnih režima kao i Crkve.

Zbog svega rečenoga nije ništa neobičnoga u tome što se slažem sa stavom neimenovanoga profesora na Sveučilištu u Bonnu koji je, prema navodu pape Benedikta XVI. u glasovitom predavanju u Regensburgu, izrazio mišljenje kako na sveučilištu u Bonnu postoji nešto neobično: dva teološka fakulteta, katolički i protestantski, koja se bave nečim što ne postoji: Bogom.

Vjerojatno vam je poznata misao matematičara i filozofa Piergiorgia Odifreddija kako je prava religija matematika, dok je sve ostalo praznovjerje, te da je, drugačije rečeno, religija matematika siromašnih duhom.

Uz ovo pismo predstavljanja priložit ću neka svoja razmišljanja izazvana listanjem Vaše knjige Metamorfoze kulture: bez obzira na moje opće stajalište, na moj stav prema teologiji i metodologiji kojom se služite, ne mogu izbjeći a da ne naglasim kako Vam se divim i kako vam zavidim na znanju i na snazi volje što ste iskazali pišući Metamorfoze kulture i Tužaljke kamenja hrvatske pustinje: napisati preko 1300 stranica izvornoga teksta i opremiti ga odgovarajućim aparatom ravno je podvigu uspona na Himalaju.

S poštovanjem Vas pozdravljam.

Josip Supić

Zagreb, 13. 11. 2016.

_______________________________________________________________________

Obaviještavamo čitaoce naših stranica da objavljivanjem tuzemnih i inozemnih tekstova iz raznih medija kao i tekstova naših dopisnika i kolumnista ne znači da su to stajališta naše redakcije. Smatramo da razna otvorena sučeljavanja doprinose svima dobronamjernim analitičarima da uoće i iznjedre istinu, koja može pomoći u širenju pozitivne svijesti našeg društva.

Redakcija Udruge David

 

 

 

 

Uz knjigu „Metamorfoze kulture“ autora Tončija Matulića.

 

Dok listam i čitam ovu knjigu neprestano osjećam prodoran krik i žal autora: zašto i kako nam se je to dogodilo: zašto je nekoć (u europskoj kulturi) prisutan Bog u međuvremenu (u toj istoj kulturi) postao strani Bog?

 

Autor je teolog i treba cijeniti njegov rad: knjiga je, sa stanovišta teologije, uspjelo i dobro napisano djelo, a kritički stav prema mnogim pojavama u Crkvi predstavlja osvježenje u šturoj apologetskoj literaturi. Moje sam gledište o teologiji iznio u pismu autoru; sa mnogim se njegovim stavovima ne slažem: smatram da ne zadovoljavaju kriterije znanstvenog pristupa društvenim pojavama. Ipak, sve se, na kraju, svodi na osnovno pitanje, pitanje o postojanju Boga, i, s tim u vezi, na pitanje o ateizmu, o slobodi i budućnosti kršćanstva i ulozi Crkve, kakao u prošlosti, tako i sada.

 

Za razliku od militantnih klerika kojima oltar često služi za sipanje otrovne žuči, pa i mržnje, Tonči Matulić, to mu treba priznati, njeguje akademski visoki prag tolerancije prema protivnicima i, uz naglašavanje nužde dijaloga sa svima, pa i s ateistima, predstavlja raritet među klericima.

 

Kolikogod je širok krug pitanja koja Tonči Matulić dotiče u knjizi „Metamorfoze kulture“ sva se ona mogu svesti na: pitanje o Bogu i ateizmu, pitanje o vjeri i njenom položaju u suvremenom društvu i pitanje o djelovanju i zadaći teologije u postmodernoj civilizaciji. Interesantne su analize postmodernoga vremena francuskog teologa Christiana Duquoca što ih donosi Matulić i kojima želi pokazati razmjere i uzroke marginalizacije kršćanstva: kršćanstvo je marginalizirano jer više ne sudjeluje aktivno u donošenju važnih socijalnih odluka (to je valjda posljedica a ne uzrok marginalizacije, J.S.); marginalizirano je jer je diskreditirano zbog netolerancije, zbog nenormalnosti njegovih priziva na tradiciju, autoritet, naravni moralni zakon, transcendenciju, sveto, te u konačnici na Boga. Kolikogod autor posebno naglašava da se ne pridržava klišeja teologije iz prošlosti, u traženju odgovora na veliki dio pitanja koja postavlja odgovara kako svekoliki problemi suvremenog svijeta koji se danas nazivaju krizom, u krajnjoj instanci imaju veze s problemom Boga, tj. s krizom vjere u Boga Oca Gospodina našega Isusa Krista. To je, po mome sudu klišej iz prošlosti.

 

Ne mogu se suzdržati a da ne naglasim revnost dušobrižnika kao jedan od načina marginaliziranja vjere među obrazovanima. Nedavni istup nadbiskupa zagrebačkoga i kardinala Josipa Bozanića sa tvrdnjom da „nije moguće pisati povijest sveobuhvatnog odgoja i obrazovanja kao i istinskog društvenog zajedništva u našem narodu bez doprinosa svetaca koji je snažno opečatio hrvatski identitet“ najobičnija je besmislica. Trojica svetaca koje Hrvatska ima ničim, baš ničim, nisu opečatili (!) hrvatski identitet. Ako je kardinal želio reći da je bilo klerika koji su dali pečat hrvatskom društvenom i nacionalnom identitetu, trebao je spomenuti biskupa i bana Jurja Draškovća, biskupe Maksimilijana Vrhovca i Jurja Josipa Štrosmajera. Teško je, doduše, tu trojicu podvesti pod svetačke kriterije, ali su oni dali, svaki za sebe, značajan obol hrvatskoj kulturi.

 

Tvrdim da je Crkva velikim dijelom izgubila na kredibilitetu zahvaljujući revnosnim dušobrižnicima.

 

Teolog Matulić je uočio, ali je tu i stao, da su ustrojstvo Katoličke Crkve, njezina hijerarhijska i piramidalna struktura, njezino ponašanje i djelovanje u povijesti, velikim dijelom pridonijeli današnjoj njezinoj društvenoj izdvojenosti u zapadnoj kulturi: izgubivši ulogu društvenoga regulatora, Crkva se već puna dva stoljeća ne snalazi i iz svih akcija koje poduzima, uključujući i Drugi vatikanski koncil, mora se zaključiti da želi vratiti ili, barem, zaustaviti povijest. U uvjerenju u božansko poslanje Crkve, crkveni ljudi stalno ističu da je europska kultura njezino djelo, zanemarujući da se europsko društvo i njegova kultura posljednja tri stoljeća razvija upravo protivno željama i nastojanju Crkve. U korist profesora Matulića reći ću da ističe kako bolji životni uvjeti u suvremenosti nisu nastali primarno zahvaljujući djelovanju Crkve, nego uglavnom suprotno, zahvaljujući njenu opiranju. Želim dodati i naglasiti: Crkva ne shvaća da je kršćanstvo samo jedna od povijesnih pojava te da će kao svaka druga takva pojava doživjeti kraj. Vjere i kultova će biti, to je van svake sumnje, ali ne one kakvu danas poznajemo kao kršćanstvo u licu Katoličke Crkve.

 

Teološkom metodologijom kojom se autor služi, metodologijom ograničenom ideologijom i dogmom, i ne može naći pravoga odgovora na krikom postavljeno pitanje; primjenom matematičke, znanstvene metodologije dobiva se brz i jednostavan odgovor: dogodilo se je prosvjetiteljstvo i s njim, kako autor kaže, emancipacija čovjeka, dogodila se je sloboda, dogodila se je povijest, povijest koja je stoljećima bila zarobljena, kontrolirana, teleološki i eshatološki usmjeravana; dogodilo se je da je s Prosvjetiteljstvom, tom patologijom razuma kako hoće papa Benedikt XVI., počeo postupak razvoda braka između grčko-rimskih korijena europske kulture i istočnjačkih biblijskih mitova; dogodilo se je to da se Europa polako ali sigurno vraća svojim korijenima te da kršćanstvo, u prvom redu ono naše, katoličko, također polako ali sigurno, silazi sa povijesne scene. Tako se je, eto, dogodilo da je europska kultura izbacila Boga iz svojega bivanja, Bog joj je postao stranac.

 

U kontekstu vraćanja korijenima treba promatrati procvat i bujanje religijskih pojava sinkretizma, gnoze, individualističkog, slobodnog oblikovanja religioznosti, ezoterizma i svega onoga što, prema navodima autora, Željko Mardešić naziva novom religijom. Tu, kako navodi autor, citirajući opet Ž. Mardešića, treba naročito naglasiti nebrojene protestantske sekte. Upravo to, nova religioznost, čak i novi kultovi, daje čar slobodi i podsjeća na povratak poganskom politeizmu, pravom religijskom šarenilu koje je u temelju europske kulture, ali potisnuto iz nje kršćanskim monoteizmom. Možemo čak govoriti o kulturnom sjećanju na vrijeme poganskoga politeizma i o okolnosti kako je kršćanstvo velikim dijelom nametnuto silom te se nije potpuno utisnulo u duše vjernika: emancipacija je probudila sjećanje na vrijeme slobode. Poput svakog ideološkog monizma, kršćanstvo je od samih svojih početaka suzbijalo „skretanja“ od ortodoksije: poznato je, kako donosi Walter Bauer u kapitalnom djelu Rechtgläubigkeit und Ketzerei im ältesten Christentum, da su među prvim kršćanskim općinama postojale veće ili manje razlike u poimanju i propovijedanju kršćanstva; poznato je, kako saopćava Bart D. Ehrman, da su se tekstovi prvih kršćanskih spisa, Evanđelja, dopunjavali i falsificirali prema potrebama i željama pojedinih općina ali i prema znanju i pismenosti prepisivača tih tekstova. Poznate su i odluke Prvog ekumenskog sabora o zabrani sekta: sekte su bile odraz onoga što danas nazivamo pluralizmom. Ne želim izbjeći i ne povući analogiju: u istom kontekstu ništa nova nije donijela Rezolucija O jedinstvu partije Desetoga kongresa Ruske komunističke partije (boljševika) održanog 1921. godine. Kako čitamo u Staljinovima Pitanjima lenjinizma, tom rezolucijom »Kongres nalaže neodložno i beziznimno raspuštanje svih skupina, koje su se osnovale na bilo kakvoj platformi, i naređuje svim organizacijama da najstrože paze i ne dopuste makakva frakcionaška istupanja. Neizvršenje ove kongresne odluke povlači beziznimno i neodložno isključenje iz Partije

 

Autor uspjelo zapaža pojave u suvremenosti, smisleno ih, racionalno, povezuje. Međutim, uvlačeći Isusova čuda u povijest, govoreći o tim čudima kao o izvanrednim znakovima Božjega djelovanja u povijesti, dodajući poput propovijedi, kako je nemoguće bez obraćenja prepoznati i prosuditi znakove vremena jer se najprije u Isusu Kristu može prepoznati najizvrsniji i najuzvišeniji znak vremena, upravo Božji znak vremena, te kako se, zatim, može i u svim ostalim povijesnim događajima, prošlima, sadašnjima i budućima, prepoznati znakove vremena kao pojave i događaje koji stoje u bitnom suodnosu prema Isusu Kristu – vjerodostojnom Znaku Boga Živoga u povijesti, autor se prepušta potpuno iracionalnim mislima u tumačenju povijesti.

 

Mnogo je toga napisano o povijesnosti Isusa Krista: različita smo mišljenja imali prilike pročitati, te na kraju, s puno sigurnosti možemo reći da o Isusu Kristu znamo samo to da je živio, da je, kao heretik i/ili kao buntovnik, osuđen na smrt i razapet na križ. I to je sve. Njegovo djelovanje, opisano u Evanđeljima, najvećim je dijelom stvar prilagodbe željama i potrebama pojedinih kršćanskih općina. Graditi konstrukcije o ulozi Isusa Krista u povijesti kao što čini teolog Tonči Matulić, u znanstvenom je smislu nedopustivo. Ali, prema vjeri, Isus je osnivač Crkve, te se, teološki dakako, stvari doživljavaju drugačije; Tonči Matulić i naglašava teološki pristup pojavama, ali tada treba reći da se znanstveni i teološki pristup razilaze, te da je stvar vjere a ne razuma složiti se s teologom Matulićem.

 

*

Ne želim povući visoku ocjenu koju sam dao radu profesora Matulića: ne mogu taj rad promatrati drugačije nego kroz prizmu okolnosti da autor pripada Katoličkoj Crkvi te da je po obrazovanju katolički teolog, a po djelatnosti i zvanju profesor teologije: moja je ocjena i uvjetovana tom okolnošću. Profesor je, kao teolog, po sili svojega poziva u javnom djelovanju vezan dogmom i autoritetom crkvenoga učiteljstva. Ipak, moram zamjeriti autoru Matuliću ideološku sljepoću u opširnom opisu kapitala i kapitalizma: Karl Marx je, jednostavno rečeno, nezaobilazno ime kada se govori ili piše o tim pojavama. Tonči Matulić nekoliko puta spominje Marxa ali samo u kontekstu ateizma. Marxov ateizam samo je jedan, i to usputni, zanemariv, aspekt njegova djelovanja; svježina, originalnost i značenje analize kapitala i kapitalizma u Marxovim djelima Kapital, Prilog kritici političke ekonomije, Teorije o višku vrijednosti i danas zadivljuju oštroumnošću i proročkim predviđanjima: o kapitalu i društvenim odnosima u kapitalizmu se niti danas ne može govoriti a da se ne spomene Marx. S druge strane, Marxovo političko djelovanje, temeljeno na njegovu i Engelsovu Manifestu komunističke partije, pokrenulo je lavinu društvenih promjena u Europi: socijaldemokratske stranke i organizirani radnički sindikati su promijenili društvenu sliku Europe: visoka socijalna i zdravstvena zaštita i besplatno školstvo dovele su na javnu scenu potlačene i siromašnije slojeve društva. Teško mi je vjerovati da profesor Matulić sve to ne zna; njegovo izbjegavanje spomenuti Marxovo ime na mjestu na kome je ono moralo biti spomenuto, moram, stoga, podvesti pod pojam ideološkoga slijepila. Spominjanje od strane autora enciklike Rerum novarum pape Lava XIII. kao epohalni obrat Crkve spram socijalnih previranja u društvu, samo potvrđuje dojam o njegovu ideološkom sljepilu: ta je enciklika nastala zato da se razbije jedinstvena sindikalna fronta.

 

Sveučilišni profesor ne smije pasti na banalnim ocjenama koje promoviraju i nameću neobrazovani političari: Marxa i marksizam se ne smije promatrati kroz staljinizam; marksizam je i europska socijaldemokracija: od Austrije i Njemačke, preko Francuske, Belgije i Nizozemske, do Danske, Švedske i Norveške socijaldemokracija je dala biljeg društvenom razvoju i društvenim odnosima: to su zemlje visoke društvene i ekonomske stabilnosti, zemlje sa najnižim stupnjem korupcije i najvišim stupnjem socijalne zaštite.

 

Josip Supić

Zagreb, 13. 11. 2016.

Jedna misao o “Kolumna Josipa Supića

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s