Zašto bi Bog, svemirska ljubav, Svoju gledanu i stvorenu djecu izlagao paklenim mukama? Kad bi On to činio, tada Bog ne bi bio svemirska ljubav, nego vrag, primitivan kumir, koji se raduje patnji drugih.
_______________________________________________
Kao crvena nit provlače se te prijetnje prokletstvom i izopćenjem kroz crkveni priručnik. Kao da ih uopće nema, papa Franjo na jednoj je misi u Petrovoj stolnoj crkvi u veljači 2015. pozvao 160 kardinala na veću hrabrost i iskrenost. On je rekao:
„Put Crkve je taj da nikoga ne osuđuje za vječnost, da izlijeva Božje milosrđe na sve ljude koji ga iskrena srca izmole.“ (vatican.va)
U travnju 2015. Papa je dalje obznanio:
„Milosrđe – u toj riječi objavljuje se tajna Presvetoga Trojstva. Milosrđe je posljednji i konačni čin kojim se Bog susreće s nama.“ (Propovijed- na bula „Misericordiae vultus“, 11.4.2015., citat prema vatican.va)
Što je onda sa sljedećim; do danas obvezatnom vjerskom tezom papinske Crkve?
„Tko hoće postati blaženim, taj se prije svega mora čvrsto držati katoličke vjere; tko je ne sačuva u čitavome njezinom opsegu i neokrnjenu, bez sumnje će se izgubiti.“ (Neuner/ Roos, broj 915)
To znači: tko ne sačuva neokrnjenim samo jedan aspekt crkvene vjere, mora zato završiti u vječnome paklenom ognju.
Nije li to u krajnjoj suprotnosti s tvrdnjom Pape da vatikanska Crkva nikoga ne bi osudila za vječnost?
A što je sa stotinama sličnih vjerskih teza, jednakih dogmama, u kojima Crkva čini upravo to, naime, ljude osuđuje za vječnost? Jesu li one nevažne?
Ako jesu, zašto Papa ne postupi u skladu s time? Ako nisu, zašto onda Papa pokušava stvoriti drugačiji privid riječima „Put Crkve je taj da nikoga na osuđuje za vječnost, da izlijeva Božje milosrđe na sve ljude koji ga iskrena srca izmole“?
Ključ leži u detalju: Crkva će izliti „milosrđe“ na one „koji ga iskrena srca izmole“. Od koga izmole? Od Crkve! Ali to je samo „milosrđe“ Crkve, koja ga poklanja onima koji joj se podčine. Jer Bog, Vječni, Stvoritelj univerzuma, dopušta da Njegovo milosrđe vlada nad svima; za to mu sigurno nije potreban grješan svećenik.
Samo nekoliko primjera od više stotina nemilosrdnih vjerskih teza, istovjetnih dogmama, u kojima se ljudi proklinju:
„Mi bacamo anatemu – dakle prokletstvo – i na sve one koji ne priznaju uskrsnuće tijela mrtvih.“ (Denzinger/Hünermann, broj 47)
„Tko ne priznaje kao svete kanonske spise sve knjige Svetog pisma sa svim njegovim dijelovima, kako ih je naveo crkveni sabor u Trientu, ili tko poriče da su dani od Boga, neka bude isključen.“ (Neuner/Roos, broj 98)
„Neka bude isključen“, u originalu „anathema sit“, u prijevodu, kao što je rečeno, znači „neka bude proklet“, a to znači nakon tjelesne smrti navodno vječno prokletstvo.
Crkveno vječno proklinjanje vrijedi i za „onu herezu“ „koja stanje današnje Crkve dovodi u nered, koja naučava i tvrdi da se ne treba obazirati na anathemu i da treba zanemariti crkveno vezivanje.“ (Denzinger/Hünermann, broj 794)
Sljedeći crkveni poučak je do danas isto tako obvezatan:
„Tko kaže ili vjeruje da je kazna zlih duhova i bezbožnih ljudi samo privremena i da će se nakon određenog vremena okončati, i da će zatim doći do potpune obnove (apokatasta- sis) (…) zlih duhova i bezbožnih ljudi, neka bude isključen.“ (Neuner/Roos, broj 891)
Pod brojem 895 čitava snaga nemilosrdnog nauka Vatikana neušminkana izlazi na vidjelo.
A pod brojem 905 može se pročitati nemilosrdna odredba Vatikana:
„Kazna za osobni grijeh je patnja vječnog pakla.“
„Mi dalje određujemo: kao što je Bog općenito naredio, duše onih koji preminu u stvarno teškom grijehu, odmah silaze u pakao, gdje pate u paklenim mukama.“
Paklene muke bez kraja – nije li to prava pravcata nemilosrdnost?
Isus, Krist, učio je suprotno od vatikanskog nauka o paklu. On je rekao:
„Ako vi, premda ste zli, možete davati djeci svojoj dobre darove, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole.“ (Matej 7, 11)
Kakav bi to zemaljski otac bio koji bi jedno svoje dijete poslao u pakao za vječnost? – Okrutan despot. Zašto onda vatikanska Crkva to pripisuje baš Bogu Stvoritelju, Ocu ljubavi?
Zašto bi Bog, svemirska ljubav, Svoju gledanu i stvorenu djecu izlagao paklenim mukama? Kad bi On to činio, tada Bog ne bi bio svemirska ljubav, nego vrag, primitivan kumir, koji se raduje patnji drugih.
Onaj tko poznaje pouke Isusa iz Nazareta zna da je On, knez mira i pacifist, odbijao svako nasilje, prema tome i paklenu primjenu nasilja. Tko naučava vječne paklene muke, služi stoga onome koji je protiv Krista Božjeg.
DAVID 