Povijesne činjenice ukazuju na ništavnost Međudržavnih ugovora imeđu RH i SS
Neobičnu je navadu u nekoliko navrata pokazao Joseph Ratzinger, jednom kao kardinal, drugi put kao Sveti otac: kao da mu je vjerska gorljivost blokirala razum, svoje je misli izražavao tako da bi ih pokrio citirajući stavove drugih autora i njima ih pripisao.
Tako u predavanju u Parmi 15. ožujka 1990., kao kardinal, prikriva vlastiti stav o Crkvi i Galileju citirajući filozofa Feyerbenda: „Crkva je u Galilejevo vrijeme bila mnogo bliža razumu nego Galileo; također je uzimala u obzir etičke i socijalne posljedice Galilejeve doktrine. Presuda Galileju bila je razumna i pravedna; njezina se revizija može opravdati samo razlozima političkoga oportunizma“. Naravno, pri tom se misli na reviziju koju zahtjeva suvremena javnost. Doživio je Ratzinger da se je zbog ovoga citata dio studenata i profesora Sveučilišta Sapienza (Znanost) u Rimu siječnja 2008. protivio njegovu najavljenu inauguracijskom predavanju na tome Sveučilištu, te je i sam odustao od predavanja.
Drugi se je slučaj desio u Münchenu 12 rujna 2006. Tada je, kao papa, citirao bizantskoga cara Manuela II. Paleologa, koji je u razgovoru s jednim obrazovanim Perzijancem, muslimanom, a riječ je bila o odnosu religije i nasilja, rekao: »Samo mi pokažite što je to novoga donio Muhamed: vidjet ćete tada samo zle i neljudske stvari, kao što je njegova zapovijed da se mačem širi vjera koju je on propovijedao.« Navodi zatim papa kako je car u detalje objasnio razloge zašto je širenje vjere putem nasilja nerazumno: nasilje je nespojivo kako s božjom prirodom tako i s prirodom duše. »Bog«, rekao je car, »ne voli krv – i nerazumno djelovanje protivi se božjoj prirodi. Vjera je rođene iz duše, ne iz tijela. Onaj tko želi nekoga privesti vjeri mora biti sposoban dobro govoriti i na pravi način razmišljati, bez nasilja i prijetnji… Nije potrebna jaka ruka da bi se uvjerila razumna duša, kao ni bilo kakvo oružje ili koje drugo sredstvo prijetnje smrću.«
Zaključuje papa kako carev stav protiv nasilnog obraćanja znači: ne djelovati u skladu s razumom protivi se božjoj prirodi. Nastavlja papa svoja razmatranja o razumu i vjeri i nameće stav kako se razum i vjera dopunjuju: razum je bez vjere slijep. S druge strane, napominjem više usput, jedan od onih koji su upravo najviše pridonijeli oblikovanju Katoličke Crkve, organizacijski po ugledu na apsolutnu i centraliziranu vlast u Rimskom carstvu, a sadržajno povezujući neoplatonizam s Biblijom i spisima Novoga Zavjeta, sv. Augustin, naglašava kako se vjerovanje protivi razumijevanju, ističući kako moramo vjerovati mnoge stvari koje ne možemo razumjeti, ali i da je vjerovanje nužan uvjet razumijevanju.
Točno je da je citat o Muhamedu, zlu i širenju vjere mačem dio širega konteksta carevog govora, ali je točno i to da jako strši, čak i u tom širem kontekstu. Međutim i papino razmišljanje o nasilnom širenju vjere, o pokrštavanju, o tome kako se to protivi razumu i božjoj prirodi, upućuje na zaključak kako se je na katoličkoj strani zaboravilo da se i katolička vjera širila mačem. Je li neumjesno podsjetiti kako se je, za Karla Velikog, širila katolička vjera u Saskoj: preko trideset godina je trajalo osvajanje Saske zemlje, a motiv osvajanju je bio širenje vjere. Mnogi su Sasi otjerani, mnogi pogubljeni zbog protivljenja novoj vjeri. Treba podsjetiti i na način širenja katoličke vjere u baltičkim zemljama: pravi, križarski ratovi su se vodili radi pokrštavanja Prusa, baltičkih Slavena i drugih baltičkih naroda. Ako ovome dodamo i način širenja vjere u Latinskoj Americi, kada su se, uz prisilno pokrštavanje, zatrli i posljednji tragovi domorodačkih kultura i kultova, dobijemo ne samo sliku, nego i dokaz da se je Katolička Crkva obilato služila nasiljem šireći katoličku vjeru.
S razlogom možemo pitati: zar je Crkvu zahvatila dementiosenilis?
Tarique Ali, filozof i jedan od rijetkih ateista među muslimanima, komentirajući papine riječi, je ovako napisao:
»Bavarac, reakcionarni klerik, je poput oštre britvice: mislim da je znao što i zašto to govori. U liberalnom svijetu koji trpi zbog propadanja prirodnoga okoliša, zbog siromaštva, gladi, tlačenja, siromašnih predgrađa (Planet of slums, kako ih opisuje Mike Davis), papa više voli uvrijediti osnivača suparničke religije. Reakcija islamskoga svijeta bila je predvidiva ali depresivno nedovoljna.«
*U počecima kršćanstvo je bilo organizirano prema kršćanskim zajednicama bez ikakvih hijerarhijskih naznaka u njihovu međusobnu odnosu; sve su funkcije u zajednicama bile izborne. Upravo prema idejama sv. Augustina, Katolička Crkva se organizira kao centralizirana hijerarhijska institucija sa doktrinalnim autoritetom i koja na vrhu ima nepogrešivu osobu koja se predstavlja opunomoćenikom samoga Boga na zemlji. Daleko je Crkva od toga da slijedi suvremene trendove za bilo kakav oblik demokratskog ustroja; Katolička Crkva, tako u njoj smatraju, ima natprirodne, vanzemaljske korijene: osnovne crkvene političke strukture, nepromjenjive i nužne za njezino postojanje, izgrađene su na temeljima božanskoga prava. U tome se kontekstu podrazumijeva da je neke od crkvenih institucija, službeno potvrđenih od strane rimskoga katolicizma, neposredno osnovao Krist ili, posredno, naredio Bog. Dodatno, demokratski ustroj znači mogućnost postojanja više opcija, čak i međusobno isključivih; Crkva kao instrument prijenosa božjih poruka ne može dopustiti različite interpretacije tih poruka: to vodi k relativizmu i raskolu. Ostaje, znači samo jedno: kako čovjek ne može provjeravati sve što mu govori vjera, mora, a to je stvar praktične nužnosti, imati puno povjerenje u Crkvu u njezin autoritet u poučavanju i vođenju vjernika.
Koliko god Crkva sebe nastoji prikazati božjom kreacijom, ona kao institucija i kao organizacija djeluje na ovome svijetu, ponaša se kao i sve druge institucije i organizacije: temeljem svojih pravila od svojih pripadnika traži lojalnost i izriče im kazne za povredu tih pravila. Ipak, postojala je značajna razlika: stoljećima nije bilo moguće niti zamisliti da bi netko, osim Židova, mogao živjeti u Europi a ne pripadati Crkvi: svi su joj ljudi pripadali, htjeli oni to ili ne, svi su joj morali biti lojalni: njezina su pravila obvezivala sve.
Bilo je to vrijeme, stoljećima je trajalo, u kome je, kako kaže Joseph Ratzinger (O relativizmu i vrijednotama, Split, 2009.) postojao nepobitan uvid razuma darovana od Boga, vrijeme koje se je održalo samo dotle dok je sva kultura, sav kontekst života, bio obilježen kršćanskom predajom. »U mjeri u kojoj se raspadao temeljni kršćanski konsenzus i preostao samo goli razum, koji ne dopušta da ga poučava ikakva povijesna realnost, nego hoće slušati samo sebe, raspadala se je i očitost moralnih načela«, kaže kardinal i papa i dodaje: »Razum, koji je presjekao svoje korijene u vjeri jedne povijesne, religiozne kulture i htio biti još samo empirijski razum, postao je slijep.«
Govoriti o razumu, o tome kako je postao slijep zbog toga što se raspadao temeljni kršćanski konsenzus, stvar je stava i procjene čovjeka zaslijepljenoga monoteističkom dogmom, čovjeka koji vidi ali ne prihvaća nešto što se na očigled svih nas događa: ne vidi kako se raspada neprirodni brak između Atene i Jeruzalema, između grčke filozofije i tuđih joj istočnjačkih mitova, između razuma i nametnute mu vjere.
Govoriti o temeljnom kršćanskom konsenzusu kojega je zapravo definirala i nametnula Crkva svojim autoritetom, čini mi se preuzetnim: konsenzusa nije bilo.
Vrijeme u kome je sva kultura, sav kontekst života bio obilježen kršćanskom predajom, vrijeme u kome ne prevladava goli i slijepi razum, već visoka moralna načela kako ih predstavlja kardinal i papa Ratzinger, to je bilo vrijeme u kome se je očitost moralnih načela pokazivala u monoteističkom stilu: u isključivosti, netoleranciji i mržnji prema različitima u discipliniranju kaznama, sijanjem straha i obećavanjem isprazne nade u vječni život, drugim riječima: nasiljem.
Osim inkvizicije, kao najstrašnijega sredstva nasilja kojime je disciplinirala svoje pripadnike, to jest sve ljude u svijetu u kojemu je djelovala uz vlast, kao vlast ili pomagač vlasti, koristila je Crkva kao sredstva nasilnog discipliniranja i ekskomunikaciju i Indeks zabranjenih knjiga.
*Ekskomunikacija – isključenje iz zajedništva – glavni i najstroži ukor, duhovna kazna koja okrivljenoga kršćanina lišava prava sudjelovanja u zajedničkoj blagodati kršćanskoga društva. Budući da je riječ o kazni, predmnijeva se postojanje krivnje; kako je to najstroža kazna koju Crkva može izreći, prirodno je da se predmnijeva zaista težak grijeh. (The Catholic Encyclpedia, New York)
Teološku podlogu za ekskomunikaciju dao je Crkvi sv. Ciprijan, biskup Kartage (živio u prvoj polovici III. stoljeća od 200. do 258.), napisavši:
»Kristova zaručnica ne može biti preljubnica, ona nije izopačena, ona je čista. Ona pozna samo jednu kuću, gleda na svetost ležaja sa djevičanskom skromnošću. Ona nas čuva za Boga; ona predaje kraljevstvo sinu koji će doći. Tkogod se izdvoji od Crkve i pridruži se preljubnici, izdvaja se od obećanja što ih donosi crkva; Krist neće nagraditi onoga tko napusti njegovu crkvu: taj je tuđinac, taj je bezbožan, taj je neprijatelj. Ne može više imati Boga za oca onaj koji nema crkvu kao svoju majku. Ako se je mogao itko spasiti tko je bio izvan Nojeve arke, tako će se moći spasiti i onaj tko ne bude vezan za Crkvu.«
Donose se dva primjera akta o ekskomunikaciji.
- Slučaj Raymonda VI. grofa Toulouse (1156.-1222.)
(Prema knjizi La tragédie Cathare autora Georges-a Bordonove; prijevod sa francuskog J.S.)
Optužba:
»Od rana je djetinjstva pohotno pipao očeve priležnice i požudno s njima lijegao…«. Optužen je grof i za herezu: »Obožavao je Perfektne (patarene, J.S.) kao pravi vjernik; dopustio je da ga mnogi od njih prate prikriveni u laičku odjeću, s namjerom da mu se dodijeli Consolament ukoliko mu se zaprijeti smrću. Odbio je kazniti heretika koji je tako poludio da je na veoma gnusan način oskvrnuo oltar u jednoj crkvi i, ne obazirući se na Boga, onečistio oltarnik.«
Ukratko, Raymond VI. se je ponašao »kao izvršitelj đavolovih naputaka, izgubljeni sin, Sotonin prvorođenac, neprijatelj križa i progonitelj Crkve, prvak među hereticima, tlačitelj katolika, ministar prokletih, otpadnik od vjere, pun zločina i prava riznica svih mogućih opačina.«
Pravorijek, kako ga izriče papa Inocent III.:
»On (grof Raymond VI. od Toulouse) se ekskomunicira zato što je platio najamnike unajmljene da poharaju zemlju; zato što nije poštovao korizmeni mir, blagdane i dane posta i molitve, zato što je uskratio svojim protivnicima pravičnost i povjerio Židovima obavljanje javnih poslova, progonio opate, pretvarao crkve u tvrđave, povećao putarinu do nepodnošljive visine, lišio karpetranskog biskupa njegovih dobara, odbio potpisati Provansalski mir; na kraju, zato što štiti heretike, prima ih u svoju kuću i što je, usprkos ponovljenim prisegama, i sam postao heretik.«
»Dok se grof ne pokori, njegovi podanici i vazali oslobađaju se obveza vjernosti i poštovanja prema njemu. Ekskomuniciraju se također svi prinčevi, kaštelani, službenici i vitezovi koji mu po objavi ove presude priskoče u pomoć. Ovim istim udarcem neka budu pogođeni suci, advokati ili liječnici koji se ponude da ga opsluže, kao i ostali, sve do potkivača koji bi svjesno potkovao njegove konje, konje njegovih ljudi i njegove vojske.«
(Optužba i Pravorijek su iz 1207.)
-
Rimska pontifikalna formula ekskomunikacije iz 1952. godine (obrazac)
»(Ime osobe), vođen đavlom, prekršivši otpadničkim putom obećanje koje je dao svojim krštenjem, nije se bojao oštetiti Crkvu Božju, ukrasti crkvenu imovinu i nasilno ugnjetavati Kristove siromahe. U našoj brizi za njega ne želimo da on bude izgubljen zbog našega pastoralnoga nemara. Zato što ćemo pred strašnim sudom morati položiti račun glavaru pastira, našemu gospodinu Isusu Kristu, u skladu strašnim upozorenjem koje nam je sam gospodin uputio ovim riječima: Kad bezbožniku reknem: umrijet ćeš, a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti sa svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu (Ez 3, 18). Zato smo ga, pozivajući da se popravi, nadoknadi štetu i učini pokoru i razumijevajući ga očinskom pažnjom, čak četiri puta kanonski upozorili tako da bi mogao obuzdati svoje zlo. Ali on – jao – prezirući ljubaznu opomenu Božje Crkve, koju je uvrijedio, i vođen duhom ponosa, nije htio popraviti štetu.
„…Zbog čega presudom svemogućega Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, svetoga Petra, prvoga među Apostolima, i svih svetih, i snagom ovlasti koja nam je božanski povjerena da vežemo i razvezujemo na Nebu i na zemlji, lišavamo zajedništva sa tijelom i krvi našega gospodina (ime osobe) sa svim njegovim sukrivcima i svim njegovim pomagačima; izdvajamo ga od društva svih kršćana; isključujemo ga iz krila naše Svete Majke Crkve, kako na nebu, tako i na zemlji; izjavljujemo da je on ekskomuniciran i anatemiziran i osuđujemo ga na vječnu vatru sa Sotonom i njegovim anđelima i svim prokletnicima. Tako dugo dok se on ne otrgne iz đavolovih lanaca, ne popravi se, ne izvrši pokoru i ne ispravi štetu Crkvi koju je uvrijedio, izručujemo ga Sotoni da mu propadne tijelo, tako da bi njegova duša mogla biti spašena na Sudnji dan.« (S engleskoga preveo J.S.)
*Evo, malo za ugođaj: možemo se pohvaliti da su i neki od hrvatskih vladara bili ekskomunicirani ili izloženi prijetnji ekskomunikacije:
Hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (1177.-1235.) ekskomuniciran je jer je na dvoru zapošljavao Židove i muslimane;
Hrvatsko-ugarski kralj Ladislav IV. (1262.-1290.) ekskomuniciran je jer djelovao protiv Katoličke Crkve i živio na poganski način s Kumanima;
Maršal Josip Broz Tito i svi katolici koji su sudjelovali u postupku protiv nadbiskupa Stepinca;
Caru Josipu I., hrvatsko-mađarskom kralju (1678.-1711.), papa Klement XI. zaprijetio 1708. godine ekskomunikacijom.
Gotovo je svaki crkveni sabor, od najstarijih vremena utvrđivao grijehe koji su izazivali ekskomunikaciju. Često su to bile na oko bizarne stvari; evo nekih primjera:
Sabor u Efezu 431. godine:
Svatko tko ne ispovijeda da je Isus Bog i da Marija nije božja majka. Svatko tko kaže da je Isus samo uzeo Božje ime te da nije istiniti Bog.
Prvi vatikanski sabor, 1869.-1870.:
Ako netko kaže da čuda nisu moguća i da zato sva izvještavanja o njima, čak i o onima koje prikazuju sveti spisi, trebaju biti odbačena kao bajke ili mitovi; ili da čuda nikada ne mogu biti sa sigurnošću biti potvrđena niti da se njima može dokazati božansko podrijetlo kršćanske vjere: neka bude anathema (neka se ekskomunicira). Ako se bilo tko ne slaže sa odredbom sabora o papinoj nepogrešivosti, neka se ekskomunicira.
U jednom od kanona utvrđuje se ekskomunikacija zbog pobačaja: Crkveni Kanon 1398:
Osoba koja uspješno obavi operaciju pobačaja automatski se ekskomunicira.
*
U Otvorenomu pismu velečasnom Ivanu Mikleniću sam istaknuo da kršćanstvo predstavlja matricu iz koje korijene vuku europski totalitarni sustavi i totalitarni režimi, da su ti sustavi i režimi neželjena djeca kršćanstva. Uz svoj monizam, ti se sustavi konstituiraju slično monoteističkom katolicizmu, a to i odgovara prirodi monizma: hijerarhijska, piramidalno centralizirana i autoritarna struktura s nepogrešivom osobom na vrhu koja se smatra izvršiocem naloga povijesti iznutra; netolerantnost i isključivost prema vani. Zato dopuštam sebi digresiju i navodim, usporedbe radi, kraći izvadak iz, možda, najgroznije knjige ikada napisane, iz knjige pune laži i opsjena, iz knjige Historija SKP (b), kratki kurs. [SKP (b) znači: Svesavezna komunistička partija (boljševika)]:
»Da bi partija pravilno funkcionirala i planski rukovodila masama, potrebno je da bude organizirana na načelima centralizma, s jedinstvenim statutom, s jedinstvenom partijskom disciplinom, s jedinstvenim rukovodećim organom na čelu – kongresom partije, a u vrijeme između kongresa CK-om partije, s podvrgavanjem manjine većini, pojedinih organizacija centru, nižih organizacija višim. Bez tih uslova partija radničke klase ne može biti prava partija, ne može vršiti svoje zadatke rukovođenja klasom.«
Partija je koristila i jezik nasilja: ekskomunikaciju, tj. izbacivanje iz partije, ali i iz života. Vidimo na primjeru kako se je to odvijalo:
»Godina 1937. otkrila je nove podatke o izrodima iz buharinsko-trockističke bande…
Sudski procesi su pokazali da su trockističko-buharinski izrodi, izvršujući volju svojih gospodara – inozemnih buržoaskih špijunskih službi – postavili sebi za cilj razaranje partije i sovjetske države, podrivanje obrane zemlje, olakšavanje inozemne vojne intervencije, pripremanje poraza Crvene armije… uspostavljanje kapitalističkog ropstva u SSSR. Sovjetski sud osudio je ¸buharinsko-trockističke izrode na smrt strijeljanjem. Narodni komesarijat unutrašnjih poslova izvršio je presudu.«
*Crkva je danas izmijenila retoriku: proglasila je sebe jedinom čuvaricom naravnoga zakona i moralnih vrijednosti; u tome se svojstvu nameće društvu, i, koristeći pri tome legitimna sredstva suvremene države, upućuje vjernike i obvezuje ih na određeno ponašanje u javnom djelovanju. Opsjednuta relativizmom kao najvećim grijehom sadašnjice, smatrajući demokratsko pluralističko društvo gnijezdom relativizma, Crkva pokušava svim načinima nametnuti u onim državama u kojima računa na uspjeh svoja moralna i općenito vrijednosna gledišta. U novije vrijeme je to, poput otvaranja fronte na ratištu, počelo sa „Doktrinalnom notom o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu“ iz 2002. g. Nota je zapravo naputak vjernicima katolicima kako se ponašati u demokratskim zemljama, a po zapovjedničkom stilu veoma podsjeća na instrukcije koje su ideološke komisije komunističkih stranaka upućivale članstvu.
Čitajući Doktrinalnu notu stječe se dojam da su njezini autori prespavali nekoliko stoljeća: kao da ne shvaćaju i kao da ih zbunjuje što se u suvremenim, demokratskim i sekularnim državama izabrani nosioci vlasti ponašaju u skladu s pravilima koja im nameću dvostruku odgovornost: prema općem dobru i prema biračima, te da se eventualne konfliktne situacije između tih odgovornosti moraju rješavati racionalnom debatom ili u skladu s politikom stranke a nikako ne u skladu sa diktatom bilo koje Crkve. Mišljenja i stavovi, kako Katoličke Crkve, tako i drugih vjerskih zajednica, kao, uostalom i odgoj i obrazovanje, socijalni položaj i etničko podrijetlo, će vjerojatno utjecati na djelovanje pojedinih sudionika u vlasti, ali u pluralističkomu i demokratskom društvu prevladavaju pitanja općega dobra i ona, i samo ona, mogu diktirati kako postupke tako i stavove demokratski izabranih sudionika vlasti. Nije Crkva pozvana da daje lekcije demokraciji: temelji demokracije i njezini dosezi nebrojeno su puta napadani od strane Crkve: kao da smo zaboravili da se je tek papa Pijo XI. (1922.-1939.) pomirio s time da država ne mora imati monarhijski oblik vlasti.
Izrazi: etički pluralizam i moralni relativizam, tako često i olako korišteni u Doktrinalnoj noti, i nisu korišteni za drugo nego kao pritisak i napad na pravo ljudi da autonomno iskoriste svoje pravo na moralni izbor.
Crkva, odnosno crkveno Učiteljstvo, određuje koji su programi i zakoni nepravedni. Farsično je kada se u Noti tvrdi kako kršćanska vjera nije nikada težila da društvena i politička pitanja smjesti u strogi okvir: taj strogi okvir je bio nametnut kršćanstvom i, osobito, Katoličkom Crkvom i stoljećima je neprobojno čuvao njezine interese, često na štetu nacionalnih interesa i interesa općeg dobra. A što reći o naglašenom isticanju Note kako je dužnost svakog katolika inzistirati na tome da shvaćanje osobe i općeg dobra koje zagovara Crkva bude sastavni dio političkih institucija zajednice?
U kojoj je mjeri razumno, moguće i prihvatljivo da netko, pa bila to i Crkva, nameće vlastita moralna shvaćanja drugima putem političkih institucija, tj. vlasti? Ako bi se to dopustilo Crkvi, to bi mogli zahtijevati i drugi subjekti javnoga života, nositelji drugačijih moralnih shvaćanja. Znamo, međutim, da je za Katoličku Crkvu neprihvatljiva ideja da postoje jednako valjane i razumne moralne, vjerske ili filozofske doktrine koje su u suprotnosti s njezinom naukom.
*Osnovna etička pitanja koja Crkvi predstavljaju posljednju liniju obrane su kontracepcija i pobačaj: na tim pitanjima se očituje potpuna vezanost Crkve dogmama, njezina nespremnost da shvati, s jedne strane, tragiku žena i muškaraca, vjernika, pogođenih njezinim krutim stavom, ali i, s druge strane, postulate pluralnoga demokratskoga i liberalnoga društva.
Teško je s punom ozbiljnošću suditi o razmatranjima pape Ivana Pavla II. objavljenima u zbirci „Teologiji tijela: ljudska ljubav u božjem planu“. Papi, duboko zabrinutom seksualnim moralom, osnovne su brige kontracepcija, razvod braka, nedozvoljena veza, homoseksualnost kao znaci „kulture smrti“. U moralnom je smislu izjednačio kontracepciju sa pobačajem i, u isto vrijeme, naglasio kako su grijesi protiv seksualnoga morala i svetosti života zaista zlo: ništa ih ne može opravdati. Inače njegovi komentari i njegovo govorenje o „ekstazi“ seksa kao duhovnom iskustvu, sasvim su po strani od realnosti života.
Donosim stav i mišljenje pape Ivana Pavla II. o kontracepciji:
»Može se reći da, u slučaju umjetne podjele tih aspekata, stvarno tjelesno sjedinjenje se je zbilo u bračnoj vezi, ali to ne odgovara unutrašnjoj istini i dostojanstvu osobnoga zajedništva – zajedništva osoba. Zajedništvo zahtjeva da jezik tijela bude izražen recipročno u potpunoj istini njezina značenja. Ako te istine nema, ne može se govoriti ni o samosvojnoj istini niti o istini uzajamna poklona i o uzajamnom prihvatu sebe na strani osobe. Takvo nasilje nad unutrašnjim redom bračnoga zajedništva, koji je ukorijenjen u istinski red osobe, čini bitno zlo kontracepcije.«
Razumjeli ili ne, očito kontracepciju treba zabraniti!
Na račun uporabe prezervativa: »Moralno je nedopustivo propovijedati prevenciju bolesti AIDS tako da se koriste sredstva koja vrijeđaju autentični ljudski osjećaj seksualnosti.« Uporaba prezervativa je grijeh, te je jedan od biskupa, pozivajući se na stav Ivana Pavla II. rekao: »Ako prezervativ štiti život, nema razloga to vidjeti kao manji grijeh… radi se o većem dobru.«
Kontrola rađanja postala je prava mora crkvenome vrhu. Bez ikakva utemeljenja u spisima ili tradiciji, protiv stavova liberalnijih biskupa i kardinala, papa Pavao VI., prethodnik Ivana Pavla II. enciklikom Humanae vitae (1968.) zacementirao je učenje Crkve o kontroli rađanja: osobni njegov stav postao je crkveni zakon. Konzervativni nasljednici mu, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., imajući identično gledište, striktno i strogo primjenjuju taj zakon: ide se i na ekskomunikaciju onih koji ga povrijede.
Očuh je seksualno zlorabio devetgodišnju djevojčica u Brazilu; zatrudnjela i djevojčina majka i liječnik koji je obavio operaciju pobačaja, ekskomunicirani;
u SAD, godine 2010.. ekskomunicirana časna sestra u bolnici jer je pomogla u operaciji pobačaja;
Urugvaj 2012., predsjednik Biskupske konferencije: tko neposredno sudjeluje u operaciji pobačaja automatski će biti ekskomuniciran, a ako katolik glasa za zakon koji dopušta pobačaj, tim se činom isključuje iz Crkve.
Veoma aktivan je bio Vatikan na Konferenciji o populaciji i razvoju, što je u organizaciji Ujedinjenih naroda održana u Kairu 1994. g. Vatikan je, koristeći tradicionalna stajališta o ženama i njihovim pravima u arapskim zemljama, uspio postići suglasnost arapskih zemalja da se ne unese u završnu deklaraciju Konferencije bilo što seksualnom odgoju, kontracepciji, planiranju obitelji i legalnom pobačaju.
Kardinal Ratzinger je, u svojstvu predstojnika Kongregacije za nauk vjere, objavio godine 1987. „Donum vitae (Dar života) – Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja – Odgovori na neka aktualna pitanja“. U tekstu je kardinal izjavio da učenje Crkve o braku i rađanju potvrđuje kako je enciklika Humanae vitae naglasila „nedjeljivu vezu, određenu božjom voljom i koju ne može prekinuti čovjek prema vlastitoj želji, između dva značenja bračnoga čina: značenje spajanja i značenje rađanja “. Kako se homologna oplodnja invitro i prijenos embrija zbivaju izvan tijela – proces koji zahtjeva „akciju trećih osoba čije kompetencije i tehničko djelovanje određuju uspjeh postupka“ – taj se oblik poroda smatra nemoralnim. „Moralno“ rađanje zahtjeva bračni čin vjenčanih osoba ujedinjenih kao „jedno tijelo“.
I tako u nedogled: nametanjem svojih stavova ljudima, miješajući se u njihov život, Crkva nikako da zaboravi da se je dogodila Renesansa, da se je dogodilo Prosvjetiteljstvo, da se je dogodio Liberalizam, da se je dogodio pluralizam i najveći suvremeni grijeh, relativizam. Velikim sam slovima pisao nazive pojava koje su svaka za sebe predstavljale i značile epohu: te su pojave u nizu, jedna za drugom, otvarale i otvorile vrata slobodi, onoj slobodi koja je stoljećima bila sputana u jednodimenzionalnom kontroliranom položaju.
Kardinal i papa Ratzinger, koristeći tuđe misli potvrđuje vlastiti stav o ulozi Crkve u politici: navodi katoličkog filozofa Jacques-a Maritaine-a kako je kršćanstvo izvor spoznaje koja prethodi političkom djelovanju i prosvjetljava ga. Ipak, ublažujući taj stav, nastavlja da se kao izvor istine za politiku ne misli kršćanstvo kao objavljena religija, nego kao kvasac i kao povijesno potvrđen oblik života, te da istina o dobru, koja dolazi iz kršćanske predaje i za um postaje uvid, a time i razumno načelo, nije silovanje uma i politike bilo kakvim dogmatizmom.
Uz razmatranja kako Crkva ne smije samu sebe uzdići u državu ili htjeti u njoj ili nad njom djelovati kao tijelo moći jer da to vodi k apsolutnoj državi, Joseph Ratzinger se ne ustručava naglasiti kako crkvena stajališta predstavljaju opće, univerzalne vrijednosti i postaviti zahtjev da se njezina stajališta implementiraju u državno zakonodavstvo; ne ustručava se Crkva koristiti svoje afilijacije i razne grupe za pritisak kako bi se postigli ti ciljevi. Mi u Hrvatskoj veoma dobro znamo kako to djeluje: u tom se djelovanju baš i ne vidi samo kvasac i djelovanje istine, već silovanje uma i politike dogmatizmom.
*Na rubu povijesti, zemlje Latinske Amerike bile su desetljećima pozornicom vojnih pučeva: vojne diktature u sprezi sa domaćim latifundistima i eksploatatorskim sjevernoameričkim kompanijama gušile su i najbezazlenije pokušaje društvenih reformi. Tamošnji obespravljeni, siromašni i eksploatirani ljudi, uz obrazovane klerike, očekivali su nakon Drugog vatikanskog sabora primjenu programa saborske deklaracije Gaudium et spes u kojoj se jasno kaže da će se Crkva priključiti pokretima za izgradnju društva koje će odražavati ljudsko dostojanstvo. Na toj pretpostavci nastao je u posljednjoj čevtrini dvadesetog stoljeća pokret poznat kao Teologija oslobođenje: intelektualno vodstvo pokreta bili su katolički intelektualci, svećenici i laici, dok su masovnu snagu pokretu davali osiromašeni seljaci i stanovnici gradskih slumova.
U svojstvu predstojnika Kongregacije za nauk vjere, ideološke batine Crkve, kardinal Joseph Ratzinger, zamjerio je Teologiji oslobođenja to što je ona nastojala Kristovo učenje o siromašnima iz Govora na gori primijeniti na suvremene društvene uvjete; Kristovo učenje o siromašnima znači, pisao je kardinal, da ćemo biti suđeni nakon smrti s osobitim osvrtom na to kako smo postupali sa siromašnima: bez razmišljanja Crkva je stala na stranu vojnih diktatura, veleposjednika i velikih kompanija. Smatrajući pokret ozbiljnom prijetnjom Crkvi, kardinal je nekima od njegova prvaka zabranio javne nastupe, dok je nekim istaknutijim svećenicima, pozvavši ih u Rim, te na temelju procjene da su zapostavili duhovnu ulogu Crkve i nadomjestili je neprikladnim socijalno ekonomskim aktivizmom, ograničio djelovanje: njih 107 na broju maknuto je sa položaja koje su zauzimali, bilo da su bili urednici katoličkih publikacija, učitelji i profesori katoličkim školama ili čak biskupi.
U „Instrukciji o nekim aspektima teologije oslobođenja“ kardinal Ratzinger ističe kako je oslobođenje u prvome redu oslobođenje od robovanja grijehu: svi oblici robovanja potječu od grijeha, bilo to robovanje u kulturološkoj, ekonomskoj, socijalnoj ili političkoj sferi; treba se boriti protiv grijeha, jer grijeh je taj koji tako često lišava ljude da žive dostojnim životom. Dodaje kardinal, kako je jasno razlikovanje onoga što je u tome osnovno a što sporedno nužan uvjet za svako teološko razmišljanje o oslobođenju.
Stav Vatikana prema Teologiji oslobođenje doveo je do likvidacije pokreta. Zar je moguće ne spomenuti kako je bilo više sličnih pojava u povijesti Europe? Ti su pokreti također bili inspirirani učenjem Evanđelja, a Crkva je svojim stavom prema njima mnogo doprinijela njihovoj likvidaciji. Kršćanstvo je stoljećima u Europi bila jedina ideologija, jedina platforma koja je pružala mogućnost bilo političkog bilo društvenog bilo vjerskog djelovanja ljudima, a ljudi su samo tražili pravdu koju im je propovijedala Crkva.
*Može li se izbjeći paralela sa jednom drugom akcijom koja se je zbivala nekih pedeset godina ranije istočno od Vatikana, u Sovjetskom savezu? Prenosim i navodim iz „Historije SKP (b) – kratki kurs“:
»Da bi priveo kraju ispravljanje pretjerivanja i pogrešaka, započeto člankom druga Staljina, CK SKP (b) odlučio je da još jednom udari po tim griješkama, objavivši 15. marta 1930. godine odluku „O borbi protiv iskrivljavanja partijske linije u kolhoznom pokretu“.
U toj odluci podrobno su analizirane učinjene griješke, koje su bile rezultat odstupanja od lenjinsko-staljinske linije partije, rezultat direktnog kršenja partijskih direktiva.
CK je isticao da je praksa „lijevih“ pretjerivanja direktna pomoć klasnom neprijatelju.
CK je nalagao: „radnika koji ne znaju ili ne žele da povedu odlučnu borbu protiv iskrivljavanja partijske linije smijeniti s položaja i zamijeniti drugima“ [SKP (b), u rezolucijama, dio II. str. 663.]
CK je smijenio rukovodstva nekih oblasnih i pokrajinskih partijskih organizacija (Moskovskaoblast, Zakavkazje), koja su počinila političke griješke, a nisu ih znala ispraviti.«
*Pojava tiskane knjige omogućila je Katoličkoj Crkvi lakše i brže širenje njezina nauka, ali je značila i neočekivanu opasnost: tiskana knjiga omogućila je širenje ideja koje ne samo što nisu bile u suglasnosti sa crkvenim učenjem, već su često bile i u izravnoj suprotnosti s tim učenjem. Osim toga, Lutherova Reformacija, pokrenuta u vrijeme kada su se na veliko otvarale nove tiskare, iskoristila je tu, tada najsuvremeniju tehnologiju komunikacije, kao pogodno sredstvo širenja utjecaja. I mi, u Hrvatskoj, možemo biti ponosni na djelovanje hrvatskih protestanata u širenju pisane riječi na hrvatskom jeziku, na njegovu kajkavskom i čakavskom narječju pisanom glagoljicom. Malo se toga sačuvalo od trideset tisuća tiskanih knjiga na hrvatskom jeziku: na zahtjev tadašnjega hrvatskoga bana i zagrebačkoga biskupa Jurja Draškovića hrvatski je Sabor zabranio njihovo širenje.
Reformacija je bila samo jedna, u počecima možda najveća, briga, ali su brigu izazivale i knjige slobodnih autora; ne zaboravimo bilo je to vrijeme Renesanse, vrijeme u kojemu se je rađala sloboda misli, vrijeme otkrića i prodora grčke i rimske klasike. U nastojanju da suzbije širenje publikacija koje je smatrala opasnima vjeri, heretičkima, antiklerikalnima i nemoralnima, Crkva je na Tridentinskom saboru (1545.-1563.) odlučila objaviti Indeks zabranjenih knjiga.
Službeni su cenzori pratili objavljene knjige, i, ako bi ocijenili da neka knjiga iskrivljava crkveno učenje ili da vrijeđa moral, upisali bi je u katalog zabranjenih knjiga. Brigom Svete kongregacije rimske inkvizicije prvi takav katalog obavljen je 1559. godine; posljednji je katalog objavljen 1948. godine. Godine 1966. Indeks zabranjenih knjiga je povučen.
Teško je naći iole značajnije djelo iz europske kulture kojega nema na Indeksu zabranjenih knjiga, bilo da je riječ o znanstvenim ili filozofskim djelima, bilo da je riječ o onim književnim. Giordano Bruno na čelu je kataloga, godina je 1600. Simone de Beauvoir je na kraju liste, godina je 1956.
Giordana Bruna slijede: Hugo Grotius, Thomas Hobbes, Descartes, Montesqieu, Voltaire, Kant, Darwin, Stendhal, Flaubert i niz dugih.
*O inkviziciji se toliko zna te ne smatram potrebnim i o njoj pisati. Inkviziciju su, kao govor nasilja, prihvatili europski totalitarni sustavi i, davši joj druge, eufemistične nazive, primjenjivali su je, poput Crkve, u zaštiti svoje istine.
Uz ovaj tekst prilažem kratak izvadak iz vlastita eseja „Razmišljanja o jednoj propovjedi“ iz 2014. godine:
»Monoteizam, kao i svaki totalitarni sustav, potvrđuje se i strogim pravilima: čvrsto obvezuje sljedbenike na njihov prihvat i poštovanje; otpadnici, disidenti, heretici oštro se kažnjavaju: najblaža je sankcija izbacivanje iz kruga sljedbe, ali ako smo na ili pri vlasti, tada su sankcije puno ozbiljnije, te mogu doseći i najvišu kaznu.
Judeo-kršćanski monoteizam, Katolička Crkva:
Isus iz Nazareta, otpadnik, disident i heretik: kažnjen je smrću;
Katari, patareni, bogumili (11-12 stoljeće), disidenti, otpadnici i heretici: svi su uništeni Križarskim ratom;
Jan Hus (1373.-1415.), teolog, rektor Praškog sveučilišta, disident: spaljen;
Girolamo Savonarola (1452.-1498.), dominikanac i propovjednik, disident i heretik: spaljen;
Martin Luther, monah i teolog, utemeljitelj protestantizma (1483.-1546.), otpadnik i heretik: ekskomuniciran;
Giordano Bruno (1548.-1600.), dominikanac, filozof, heretik: spaljen.
Nesnošljiv i isključiv judejsko-kršćanski monoteizam, poglavito onaj katolički, iznjedrio je svoja čeda, europske totalitarne sustave, koji su, svaki na svoj način, dostojno slijedili svoj uzor i, dosljedno čuvajući svoje totalitarno biće, ništa lošije od Crkve, neumoljivo i strogo postupali sa svojim otpadnicima.
Komunizam:
Sovjetski savez: Disidenti Kamenjev, Buharin, Radek sudskim putem osuđeni na smrt; otpadnik i disident Trocki, izbačen iz partije i ubijen u Meksiku.
Istočno-europske zemlje: Laszlo Rajk, Trajčo Kostov, Koči Dzoze, Imre Nagy; oni i čitav niz otpadnika osuđeni na smrt.
Jugoslavija: Hebrang, heretik, likvidiran; Đilas, disident, osuđen na kaznu zatvora; Dedijer, Đilasov prijatelj i sljedbenik, izbačen iz partije; Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, disidenti, izbačeni iz partije.
Nacizam i fašizam:
Njemačka: nacistička otpadnička grupa SA koju je vodio Ernst Röhm; svi likvidirani u Noći dugih noževa 30.VI . na 1.VII. 1934.
NDH: Lorković i Vokić, likvidirani.
Italija: Galeazzo Ciano, likvidiran.«
Muče me dva pitanja:
-
Uz uglađenost ponašanja, uz visoko obrazovanje i duboko znanje, Joseph Ratzinger je i kao predstojnik Kongregacije i kao Sveti otac svojim djelovanjem pokazao da je hladan, bezosjećajan birokrat; zaslijepljen vjerskim monizmom, siguran da je u pravu, bez imalo skepse je svoju javnu djelatnost podredio naporima u dokazivanju komplementarnosti znanosti sa vjerom i punoj, bezobzirnoj primjeni vjerskih dogmi. Zar mogu izbjeći tvrdnju da smo takve zaslijepljene birokrate i bezobzirne izvršioce u služenju njihovu monizmu vidjeli i u europskim totalitarnim sustavima, od SSSR preko nacističke Njemačke, fašističke Italije, Francove Španjolske, pa i Pavelićeve Hrvatske?
-
Iz Otvorenoga pisma velečasnom Ivanu Mikleniću preuzimam tamo citirane riječi pape pape Benedikta XVI o grijesima Katoličke Crkve u prošlosti: „Treba se čuvati zahtjeva da se napuhanom arogancijom sudi prethodnim generacijama, koje su živjele u drugačijim vremenima i u drugačijim okolnostima. Potrebna je poniznost u nijekanju grijeha iz prošlosti, i nikako olako dopuštati optužbe za koje nema pravoga dokaza ili ignorirajući tadašnje različite predrasude.“
Kako se vidi papa relativizira grijehe Crkve. Je li spreman relativizirati i grijehe drugih totalitarnih režima?
Josip Supić
Zagreb, 03. 11. 2016.
Koristio sam:
Historija SKP (b) – kratki kurs, izdanje Kulture, Zagreb, 1947.
Joseph Ratzinger, O relativizmu i vrjednotama, Split, 2009.
Daniel Gawthrop, TheTrial of Pope Benedict, Vancouver, Canada, 2013.
John Cornwell, The Pope in Winter, London, 2005.
Georges Bordonove, La tragédie Cathare, Paris, 1991.
Britanica On line.
Josip Supić, Otvoreno pismo velečasnomu Ivanu Mikleniću, Zagreb, 2016.
__________________________________________________________________
Obaviještavamo čitaoce naših stranica da objavljivanjem tuzemnih i inozemnih tekstova iz raznih medija kao i tekstova naših dopisnika i kolumnista ne znači da su to stajališta naše redakcije. Smatramo da razna otvorena sučeljavanja doprinose svima dobronamjernim analitičarima da uoće i iznjedre istinu, koja može pomoći u širenju pozitivne svijesti našeg društva.
Redakcija Udruge David
DAVID 