»Je li se vjernike zapravo vodilo za nos?«

Kolumna Josipa Supića

26.10.2016

»Jesu li tolerancija i vjera u objavljenu istinu suprotnost? Drukčije rečeno: Jesu li spojivi kršćanska vjera i modernitet? Ako tolerancija spada u temelje moderniteta, nije li onda tvrdnja da smo spoznali pravu istinu zapravo ohola preuzetnost koju treba odbiti, ako se mora prekinuti spirala nasilja koja se provlači poviješću religijâ? Ovo se pitanje danas postavlja sve dramatičnije u susretu kršćanstva i suvremenoga svijeta; i sve se više širi uvjerenje da je napuštanje zahtijeva za istinom kršćanske vjere temeljni uvjet za novi svjetski mir, temeljni uvjet za pomirenje kršćanstva i moderniteta.«

Tako počinje kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., polemički osvrt na studiju MOJSIJE EGIPĆANIN – dešifriranje traga u pamćenju, što ju je egiptolog Jan Assmann objavio 1997. na engleskom i godine 1998. na njemačkom jeziku. (Hrvatski prijevod pojavio se je 2010.; izdavač Antibarbarus, Zagreb.)

Osvrt Josepha Ratzingera, naslovljen ETIKA – TOLERANCIJA – SLOBODA, objavljen je na hrvatskom jeziku kao treće poglavlje knjige VJERA – ISTINA – TOLERANCIJA. (Kršćanska sadašnjost, 2004.)

Studija Jana Assmanna se nadovezuje na niz radova o Egiptu objavljenih u Europi od renesanse i prosvjetiteljstva do naših dana; jedna je od njegovih osnovnih teza, a od nje, osporavajući je, polazi u polemici i Joseph Ratzinger, da su bogovi politeističkih religija, mahom kozmički, pridruženi jedni drugima u funkcionalnoj ekvivalentnosti pa su se mogli „prevesti“ jedni u druge. Religije su funkcionirale kao mediji međukulturalne prevedivosti; bogovi su bili međunarodni jer su bili kozmički. Nitko nije osporavao ozbiljnost tuđih bogova ni zakonitost tuđih oblika bogoštovlja: antičkim je politeizmima bio posve stran pojam krive religije.

Primjerom politeizma Jan Assmann uzima Egipat i njegovu kulturu. U 14. stoljeću prije nove ere mladi faraon Amenofis IV. (1363.-1336.) uzima ime Ehnaton prema bogu Atonu/Suncu, proglašava Atona jedinim bogom, nalaže rušenje hramova posvećenih drugim bogovima kao i zabranu svih kultova i svetkovina drugih bogova, osim kulta Atona; izgrađuje grad Aketon kao centar štovanja i svetkovina posvećenih bogu Atonu.

Kako tvrdi Jan Assmann, ne može biti sumnje da je Ehnaton bio prvi u povijesti čovječanstva koji je utemeljio religiju u znaku istine, te sve prethodno odbacio kao neistinu; ta se je istina sastojala u isključivom štovanju jednog jedinog boga. Taj bog nije bio prvi među bogovima, kao, na primjer, Zeus ili Jupiter u grčko-rimskoj mitologiji; uz njega nije bilo drugih bogova. Spretnom i uvjerljivom naracijom Jan Assmann uvodi u igru Židove u Egiptu ističe kako je preko Mojsija monoteizam usađen među Židove, postao ključni element njihova identiteta, te preko Biblije odredio identitet kršćanstva i islama.

Monoteizam, Assmann o njemu govori kao sekundarnoj, kontrareligiji, znači uvjerenost u jednu istinu, u onu vlastitu, u razliku između istinske i lažne religije. Ekskluzivna istina koju propovijeda i nameće monoteizam se objavljuje ljudskom rodu, kodificira se kao kanon svetoga pisma. Jedino monoteistička religija je univerzalna i istinita: jedino ona, monoteistička religija, poznaje heretike i pogane, lažne doktrine, sekte, praznovjerje, idolatriju, magiju, neznanje, nevjeru i herezu i sve ono što ti pojmovi mogu značiti za ono što će ta religija žigosati, progoniti i isključiti kao manifestaciju neistine.

Predbacuje kardinal Ratzinger Assmannu da takvim idejama o monoteizmu zastupa gledište kako izlazak treba tražiti povratkom u „Egipat“, gledište prema kome treba ukinuti razlikovanje između pravoga i lažnoga u području religije, prema kome se trebamo vratiti u svijet bogova koji izražavaju kozmos u njegovoj raznovrsnosti te ne poznaju nikakva uzajamnog isključivanja.

Gotovo u ljutnji kardinal predbacuje Assmannu to što ističe kako se s mojsijevskim monoteizmom neizbježno pokazala i „svijest o grijehu i čežnja za otkupljenjem“; to se, kaže kardinal, tiče egzistencijalne strane religije i izrečeno je takoreći iz duše modernoga čovjeka. Assmann naglašava kako „grijeh i otkupljenje nisu egipatske teme“, te kako je za Egipat i njegov politeizam znakovit moralni optimizam. Iz te tvrdnje Assmann izvodi gledište da je, kako mu se čini, upravo mojsijevskim monoteizmom grijeh ušao u svijet te da je to, možda, najvažniji poticaj da se dovede u pitanje monoteizam. Kardinala takvo gledište navodi na tvrdnju kako je pri tome svemu točno uočeno da se pitanje o istini i pitanje o dobru ne mogu odijeliti jedno od drugoga. Nastavlja kardinal: „Ako istina više nije spoznatljiva niti se da razlučiti od onoga što nije istina, onda se ni dobro ne može spoznati: razlikovanje između dobra i zla gubi svoj temelj.“

U vezi sa odbijanjem istine kardinal ljutito spominje i filozofa Wittgensteina, čija je sekretarica zapisala ove njegove misli: (1) „Ova religijska rečenica ne nalikuje nekoj rečenici prirodne znanosti.“ i (2) „Religijska vjera dade se prije usporediti sa zaljubljenošću nekoga čovjeka, negoli s njegovim uvjerenjem da je nešto istinito ili lažno.“

Kardinal spominje kako se Assmannove i Wittgensteinove ideje pojavljuju i u katoličkih teologa, kako vjernici to osjećaju te se pitaju nije li ih se crkvenim učenjem zapravo vodilo za nos .

Zaključuje kardinal svoj osvrt ovako:

»Za našu problematiku čini mi se važnim slijedeće: teme istinitoga/pravoga i dobroga ne mogu se odijeliti jedna od druge. Platon je bio u pravu kad je najviše božansko biće poistovjetio s idejom dobra. (Točno je. Platon je bio u pravu kada je tako mislio, ali je točno i to da njegova ideja o najvišem božanskom biću nimalo nije odgovarala ideji božanskoga, ljubomornoga bića iz Mojsijevske monoteističke tradicije. J. S.) I obratno; ako ne možemo spoznati istinu o Bogu, ostaje nam nedostupna također istina o tome što je dobro i što je zlo. Onda nema ni dobra ni zla; preostaje nam samo kalkulacija posljedica: etos je zamijenjen procjenom i proračunom. Još jasnije rečeno: tri pitanja o istini, dobru i o Bogu samo su jedno jedino pitanje. I ako nema odgovora na nj, onda – s obzirom na bitne stvari našega života – tapkamo u mraku. Tada je ljudski opstanak zaista tragičan – i onda, dakako, razumijemo to što treba značiti otkupljenje. Biblijski pojam Boga priznaje Boga kao dobro, štoviše kao Dobroga. Taj pojam Boga dopire do svoje krajnje visine u ivanovskome iskazu: „Bog je ljubav“. Istina i ljubav su istovjetne. Ta rečenica – shvaćena u svim svojim zahtjevima – najviše je jamstvo tolerancije; ona je jamstvo ophođenja s istinom čije je jedino oružje ona sama i time je istina ljubav.«

Mnogo slatkih, uglađenih riječi koje finim ruhom sakrivaju prijetnju: onima koji ne mogu spoznati, ili ne žele prihvatiti istinu o Bogu, onu istinu za koju kardinal kaže da je istina, nedostupna je također istina o tome što je dobro i što je zlo; onima, pak, koji nemaju odgovora na tri pitanja koja nameće kardinal, na pitanje o istini, dobru i o Bogu, ne preostaje drugo nego tapkati u mraku: život im je tada tragičan i, očito besmislen.

Ma što kardinal Joseph Ratzinger, alias papa Benedikt XVI, o tome rekao ili napisao, izlazak iz monoteizma ne vodi čovjeka ni u „Egipat“ ni u bilo koji drugi politeizam, niti u mrak i beznađe; vodi ga u prostor slobode, jedini prostor u kome čovjek može doživjeti puninu svoga bića, jedini prostor u kojemu čovjek može doživjeti smisao svoga bivstvovanja.

*

Razlikuje li se kardinalova prijetnja od jezika prijetnje i nasilja iz gregorijanske pjesme iz 13. stoljeća Dies irae, pjesme koja se stoljećima ponavlja? Ljepota Mozartove i Verdijeve kompozicije postavila je Diaes irae u vrh sakralne glazbe: prijetnja, strah i nada iz pjesme snažno su naglašeni. Radi usporedbe, donosim tekst pjesme iz Hrvatskoga bogoslužbenika tiskanoga u Zadru 1923. godine:

Dies irae, Dan gnjeva:

Dan od gnjeva, vaj! nemilom, svijet će spržit ognja silom, veli David sa Sibilom.

Kolik’ trepet tad će biti, kada sudac bude siti, sve potanko rasuditi.

Trublja čudan zvuk će dati, po grobnicam zajektati, silom pred sud sve sabrati.

Smrt i narav čudom stanu , kad stvorovi svi ustanu, da pred Bogom sucem panu.

Knjiga će se otvoriti, pisano će sve tu biti, po čem će se sviet suditi.

Sudac dakle kad zasije, skrovito se sve otkrije, nekažnjeno ništa nije.

Što ću reći, grešnik jedan, komu l’ ću se uteć biedan, kad će drhtat i pravedan?

Kralju strašne veličnosti, koj’ spasavš po blagosti, spas’ me, vrelo sve milosti!

Blag Isuse, spomeni se, da ti za me uputi se, u dan onaj smiluj mi se.

Ištuć mene trudan sio, otkupit me križem htio, zalud taki trud ne bio!

Pravi suče osvećenja, dar mu podaj otpuštenja prije dneva rasuđenja.

Kako krivac uzdahnjujem: radi grieha problieđujuem; oprosti mi jer tugujem.

Mariju si odriešio, razbojnika uslišio, meni nadu podielio.

Što ne vriedi molba moja, nek učini milost tvoja, da ne gorim bez pokoja.

S ovčicama namjesti me, od kozlićâ razluči me, tebi s desne postavi me.

Kad proklete osuđene u plamene daš paklene, s blaženima zovi mene.

Smjerno molim lice tvoje, kô prah srce skrušeno je: nastoj oko svrhe moje.

Aoh, plačni onaj dane, iz pepela kad ustane grješni čovjek da se sudi,

Milostiv mu, Bože, budi! O Isuse, prosti svima, pokoj vječni daruj njima! Amen.

*

Na kardinalovo pitanje iz početke osvrta: »Jesu li tolerancija i vjera u objavljenu istinu suprotnost?«, odgovor mora glasiti DA. Pitanje inače samo u sebi sadrži suprotnost: vjera, naime, isključuje, ne tolerira, znači da joj se i ne može nešto suprotstaviti. Suprotnosti se susreću u dijalogu: u ovom slučaju dijaloga nema, dijalog otpada prije susreta s protimbom.

Na drugo kardinalovo pitanje: »Jesu li spojivi kršćanska vjera i modernitet?«, odgovor mora glasiti NE!

Odgovor na treće pitanje: tvrdnja da je kršćanstvo spoznalo pravu istinu zapravo je ohola preuzetnost koju treba odbiti; spirala nasilja i nesnošljivost koja se provlači poviješću religijâ mora se prekinuti, jer tolerancija spada u temelje moderniteta; kardinalova misao kako se sve više širi uvjerenje da je napuštanje zahtijeva za istinom kršćanske vjere temeljni uvjet za novi svjetski mir, temeljni uvjet za pomirenje kršćanstva i moderniteta, je točna.

*

Kardinal Joseph Ratzinger piše jasno o tapkanju u mraku i tragičnom životu onih koji ne prihvaćaju istinu koju on pripovijeda; piše to, ipak, manirom uglađena čovjeka: s bijelim rukavicama na rukama… Kardinalovi epigoni u Hrvatskoj nisu opterećen uglađenošću, niti nose bijele rukavice: koriste direktan jezik: uz ljubav koju propovijedaju svojemu stadu, siju mržnju prema različitima, prema onima za koje kardinal Ratzinger kaže da tapkaju mraku i da im je život tragičan.

Evo kako i što nadbiskup i kardinal Bozanić u propovijedi na Božić 2007. godine misli o onima koji tapkaju u mraku: govorio je nadbiskup o tminama, zapravo grijesima: »Te

strašne pojave nazivamo tminama jer su plod pogrešnih usmjerenja, nerazumnog ponašanja, nejasnoća, pogrešnog shvaćanja društvenih i civilnih procesa, nepoznavanja uvjeta razvoja određene zajednice. To su grijesi volje i zajedničkog stava, posljedice kolektivnih zabluda u procjenjivanju i proširene moralne i duhovne lijenosti.«

Naveo je nadbiskup tri grupe tmina: prvu grupu nadbiskupovih tmina zanemarujem: radi se o osobnim grijesima, krađi, provali, pronevjeri, nepoštenju. U drugoj grupi, na drugom mjestu, kako kaže nadbiskup, su tmine koje možemo nazvati društvenim zabludama; tu slijedi niz tmina: njihovo navođenje sličnije je Borgesovoj Kineskoj enciklopediji nego li ozbiljnoj analizi i svrsi. Ipak treba reći: među tim tminama nalazi se i korupcija, zapravo nalaze se „prošireni oblici korupcije“.

»Sve to«, kaže zagrebački nadbiskup i kardinal Bozanić, misleći na drugu grupa tmina, »vodi u razdvajanje i razaranje društvenog tkiva koje nije izazvano ovom ili onom zločinačkom radnjom već postaje znakom opće bolesnog stanja nekog društva, znakom teške bolesti koja napada i uništava tijelo naroda i društva.«

Zatim se opisuje treća grupa tmina: »Ipak, od tih društvenih grijeha gore su tmine koje nastaju kao posljedice određenog mentaliteta koji – jer je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti – u sebi više ne pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi te skine maske, kako bi nadvladao te društvene zablude. Riječ je o tmini vezanoj uz konačne sudove o životu i smrti, o smislu ljudskoga života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na zemlji – ukratko, o gubitku nade u vječni život, najcrnjoj i neprobojnijoj tmini za koju Ivan piše: svijetlo u tami svijetli, i tama ga nije prihvatila.«

Javnost je, naravno, odmah shvatila na koje je tmine mislio nadbiskup govoreći da su gore od društvenih zabluda i grijeha koje pripadaju drugoj grupi tmina, to jest i od korupcije: mislio je na ateizam i agnosticizam. Koliko god on nastojao uvjeriti javnost na propovjedi održanoj tjedan dana kasnije, na novogodišnjoj misi, da nije rekao kako je ateizam gori od korupcije, da nije spomenuo ateizam, nikoga nije uspio uvjeriti: opis onoga što je opisao kao tminu iz treće grupe vrlo je precizan i jasan: to su oni koji imaju drugačija mišljenja o smislu ljudskoga života, oni koji nemaju nade u apsurd vječnoga života i čiji se sudovi o životu i smrti razlikuju od sudova nadbiskupa i kardinala Bozanića. To mogu biti samo oni koji odbacuju istinu koju propovijeda Crkva, koji se, skraćeno, nazivaju ateistima ili, eventualno, agnosticima.

*

Ima li pristojnih riječi kojima bi označili božićnu propovijed nadbiskupa Bozanića?

*

Ako se zna, a zna se, da u Skandinaviji, Njemačkoj i Nizozemskoj broj ateista i agnostika prelazi polovicu od ukupnoga broja stanovnika, moramo li zaključiti da toliki ljudi žive u mraku, u tmini, u grijehu, da im je život tragičan, da je korupcija ugušila društveni razvoj tih zemalja, da žive u društvu koje boluje od teške bolesti koja napada i uništava tijelo naroda i društva?

*

Kardinal Joseph Ratzinger želio je u osvrtu na studiju Jana Assmanna MOJSIJE EGIPĆANIN pobiti autorove teze o politeizmu, onom egipatskom, koji zrači moralnim optimizmom, kao i o monoteizmu, onom mojsijevskom, koji je na svijet donio svijest o grijehu i čežnju za otkupljenjem. Nije uspio: umjesto da stupi u dijalog s autorom, da se protuargumentima na istoj ravnini suprotstavi autoru djela što ga napada, kardinal je vodio monolog. Već sam ranije, u otvorenom pismu vlč. Ivanu Mikleniću, koristeći izreku Umberta Eca kako kardinal Ratzinger nije veliki filozof, iznio svoje gledište da je kardinal zapravo ideolog: sada dodajem i tvrdim: on je lažni filozof!

Kolikogod kardinal nastojao to prikriti svojim zaista visokim obrazovanjem i vješto korištenim intelektualnim kapacitetom, nije u stanju preskočiti granice koje mu nameće ideologija i dogmom zatvara vjera. Može li se, naime, označiti drugačije nego ideološkim stanovište, koje se bez daljnje rasprave iznosi: »Monoteizam kao pomirenje između prosvjetiteljstva i religije, božanstvo, prema kojemu je na putu razum, istovjetno je s Bogom koji se pokazuje u objavi. Objava i razum odgovaraju jedno drugom, oni se podudaraju. Postoji „prava religija“: pomireni su pitanje o istini i pitanje o božanskome biću.«?

Uz ovo treba ponovno citirati misao filozofa Wittgensteina: » Ova religijska rečenica ne nalikuje nekoj rečenici prirodne znanosti.«

Utemeljenost tvrdnje o tome da objava i razum odgovaraju jedno drugom, da se podudaraju kardinal Ratzinger nadovezuje na pisanje crkvenih otaca iz prvih stoljeća kršćanstva i na stanovište sv. Augustina iz „De civitate Dei“ (O Božjoj državi). Može li se danas iznijeti i prihvatiti takva tvrdnja? Danas je vrijeme relativizma, po mišljenju kardinala i pape Ratzingera, najvećega grijeha naših dana: danas, bogme, nije lako prodati rog za svijeću. Relativizam prepoznaje i rog i svijeću: prepoznaje fizikalne i prirodne zakone i odbija prihvatiti kao istinu ono što su prihvaćali ljudi prije dvije tisuće godina, odbija prihvatiti istinu o uskrsnuću mrtva čovjeka, odbija prihvatiti istinu o hodanju po vodi, o ulozi anđela u začeću ljudskoga bića, o uzašašću na nebo. Relativizam je sraz razuma i vjere, skepse i smisla objavljene istine.

Relativizam je grijeh! To je stalni kardinalov poklič. Ipak, u jednoj se je stvari kardinal Ratzinger pokazao snažnim pristalicom relativizma: u stvari u kojoj je riječ o grijesima i pogreškama Crkve u prošlosti. Kako bi umanjio značenje tih pogrešaka, kardinal Ratzinger, to jest papa Benedikt XVI., je koristio temeljni argument relativizma, tj. predrasudu: javno je, naime, rekao: „Treba se čuvati zahtjeva da se napuhanom arogancijom sudi prethodnim generacijama, koje su živjele u drugačijim vremenima i u drugačijim okolnostima. Potrebna je poniznost u nijekanju grijeha iz prošlosti, i nikako olako dopuštati optužbe za koje nema pravoga dokaza ili ignorirajući tadašnje različite predrasude“.

Stavljajući u kontekst vremena grijehe vlastite organizacije, a radilo se je o inkviziciji, o Galileju, o antisemitizmu, o vjerskim ratovima, o pljački Carigrada i masakru nad Katarima, kardinal ih zapravo opravdava.

Citiram talijanskoga filozofa Umberta Galimbertija:

„Uvodeći kriterij predrasude kako bi se umanjili grijesi Crkve u povijesti, papa je otvorio velika vrata relativizmu, koji je, kako uči hermeneutika, i kako je svima poznato, u protuslovlju s mogućnošću da se podrži apsolutna istina“.

Komentirajući papinu izjavu, sa jakom se dozom ironije pita Umberto Galimberti: nije li Benedikt XVI. zapravo jedan od najinteligentnijih interpretatora onoga relativizma što ga je on, Benedikt XVI., u više navrata osudio kao predsoblje nihilizma, koji sa svoje strane otvara vrata raspadu svih vrijednosti.

*

Ako bi pretpostavili nemoguće, to jest da je Jan Assman živio u šesnaestomu stoljeću i objavio svoga Mojsija, izostao bi tada osvrt na knjigu od strane jednoga od najviših funkcionera Crkve. Knjiga bi dospjela na Indeks zabranjenih knjiga, autor bi, ako je katolik, doživio ekskomunikaciju iz Crkve, a nije isključena ni mogućnost da mu Sveta inkvizicija pokuca na vrata. Ovo sve u znaku mojsijevskoga monoteizma, u znaku ljubavi, dobrote, slobode i tolerancije o kojima piše kardinal i papa Joseph Ratzinger: jer „biblijski pojam Boga priznaje Boga kao dobro, štoviše, kao Dobroga.“ „Bog je ljubav“, nastavlja kardinal, a „istina i ljubav su istovjetne.“

*

Javno postavljam pitanje: ne bi li se na kardinala i papu Josepha Ratzingera mogla primijeniti citirana misao filozofa Wittgensteina: „Religijska vjera dade se prije usporediti sa zaljubljenošću nekoga čovjeka, negoli s njegovim uvjerenjem da je nešto istinito ili lažno.“?

______________________________________________________________________

Obaviještavamo čitaoce naših stranica da objavljivanjem tuzemnih i inozemnih tekstova iz raznih medija kao i tekstova naših dopisnika i kolumnista ne znači da su to stajališta naše redakcije. Smatramo da razna otvorena sučeljavanja doprinose svima dobronamjernim analitičarima da uoće i iznjedre istinu, koja može pomoći u širenju pozitivne svijesti našeg društva.

Redakcija Udruge David