Monoteizam i religijsko nasilje

 

Zagreb, 17. listopada 2016.

Kolumna Josipa Supića

Primjeni fizičkoga nasilja – bilo na osobnoj, kolektivnoj ili institucionalnoj razini – prethode procesi STG31864eskalacije u obliku komunikacije kao i u jeziku. Ti procesi izopćuju, izdvajaju, stigmatiziraju pojedince i grupe; uvijek kada se u povijesti „zlo“ i njegove osovine verbalno preciziraju, prijeti i fizička primjena nasilja protiv pojedinaca i grupa. Primjeni fizičkog nasilja komunikacijom i jezikom pripremaju teren propovjednici i ideolozi, publicisti i učenjaci: nasilje u jeziku, kao što nam govori povijest, naročito kada ga vrše politički i institucionalni stupovi moći, rijetko ostaje bez fizičkih posljedica.

Vjerski fanatizam i oživljavanje religije alarmantno su povezani s nasiljem, sviješću o prijetnji, mržnjom, strahom i proizvodnjom neprijatelja; teroristički napadi postali su naša svakodnevica: godinama smo svjedoci kretanja monoteističkih, abrahamovskih religija prema fundamentalizmu, koji svjesno pobuđuje i potpiruje.

Te religije imaju“, kaže poznati kulturolog i egiptolog Jan Assmann, „pored istine koju objavljuju i nekoga tko stoji pred njima, protiv koga se bore. Jedino one znaju za heretike i pogane, krivovjerje, sekte, praznovjerje, idolopoklonstvo, magiju, neznanje, nevjeru, herezu i druge pojavne oblike, kako god se već nazivaju, onoga što one denunciraju, progone i isključuju kao neistinito“.

Poznata nam je povijest naših, kršćanskih, osobito katoličkih vjerskih institucija; poznato nam je kako se kršćanski fundamentalizam manifestirao: među tamne mrlje europske povijesti spadaju i inkvizicija, autodafe, protjerivanje i ubijanje ljudi koji su imali drugačija uvjerenja.

Kršćanstvo se je tek u doba prosvjetiteljstva i sekularizacije pripitomilo: postalo je srdačnije i otvorenije prema ljudima. Kada danas u našem, zapadnom svijetu neki žale za gubitkom vrjednota i ideja, kada govore o relativizmu, treba ih podsjetiti da je upravo to „gubljenje istine“ bilo ono što je položilo temelje civiliziranju društva u našoj suvremenosti.

Bile su to misli, ali i izvodi, iz predgovora što ga je, uz knjižicu Monoteizam i jezik nasilja autora Jana Assmanna, napisao austrijski povjesničar i antropolog Hubert Christian Ehalt.

 

*

Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene!“ (Pnz 5, 6.7)

Prva je to od deset božjih zapovjedi koje donosi Biblija, kršćansko Sveto pismo Staroga zavjeta, stožerna deklaracija mojsijevskoga monoteizma i osnovica nesnošljivosti i isključivosti.

Biblija je sveta knjiga i temelj tri velike monoteističke religije: judaizma, kršćanstva i islama.

*

Nastanak monoteizma povezuje se s egipatskim faraonom Amenhotepom IV. koji je vladao Egiptom u 14. stoljeću prije nove ere. Pokušao je mladi faraon nametnuti Egipćanima novu religiju koja je bila u potpunoj suprotnosti s njihovim tisućgodišnjim tradicijama i svim njihovim životnim običajima: bio je to strogi monoteizam, prvi pokušaj te vrste u svjetskoj povijesti; uz vjerovanje u jednog jedinog Boga rodila se je vjerska netolerancija, nepoznata pojava u starom, politeističkom vijeku. Amenhotepov pokušaj nije uspio: nakon faraonove smrti razoreno je sve što je podsjećalo na njega i na njegovu monoteističku vjeru.

Smatraju istraživači da je Mojsije bio Egipćanin, da je pripadao krugu oko faraona Amenhotepa, da se je, kao privrženik Amenhotepova monoteizma, nametnuo Židovima kao vođa i među njih uveo monoteizam.

*

Židovski monoteizam je kodificiran u Bibliji.

Ne ispitujem Bibliju: suvremena povijesna, arheološka, kulturološka i filološka istraživanja, daju zaključiti da se način i vrijeme nastajanja biblijskih tekstova razlikuje od onoga što ispovijedaju spomenute monoteističke religije.

Katekizam Katoličke Crkve o Svetom pismu donosi sljedeće:

»105 Bog je autor Svetoga pisma. „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga“. „Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane – imaju Boga za autora i što su Crkvi kao takve predane.“

106 Bog je nadahnuo ljudske autore Svetih knjiga. „Pri sastavljanju Svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće.“

107 Nadahnute knjige donose istinu. „Budući da sve ono, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju, valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našeg spasenja bude zapisano u Svetom Pismu.“«

*

Biblija, kršćanski Stari Zavjet, donosi Jahvine zapovjedi Izraelcima kako postupati s inovjernicima i otpadnicima:

»Pnz 13, 6-12: A onaj prorok ili sanjač neka se pogubi jer je poticao na pad od Jahve, Boga vašega, koji vas je izveo iz zemlje egipatske i otkupio vas iz kuće ropstva. Onaj te htio zavesti s puta kojim ti je Jahve, Bog tvoj, naredio da ideš. Tako treba da iskorijeniš zlo iz svoje sredine. Kada te brat tvoj, sin majke tvoje, ili sin tvoj vlastiti, kći tvoja, žena u tvom naručju ili prijatelj tvoj koji ti je kao i život, potajno zavodio govoreći: „Hajde da iskazujemo štovanje drugim bogovima“, kojih ne poznaješ ni ti niti su ih poznavali tvoji oci, o bogovima onih naroda što ih oko vas budu, bilo tebi blizu bilo od tebe daleko, od jednoga kraja zemlje do drugoga – nemoj pristati niti ga slušaj! Neka ga tvoje oko ne sažaljuje, ne štedi ga i ne sakrivaj ga, nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne na nj da ga usmrtiš, a onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenjem dok ne umre, jer je kušao da te odvrati od Jahve, Boga tvoga, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Sav će se Izrael, kad to čuje, napuniti strahom te više neće počinjati takva zla u tvojoj zemlji.

Br 25, 1-11: Dok je Izrael boravio u Šitimu, narod se upustio u blud s Moapkama. One pozivahu narod na žrtvovanje svojim bogovima, a narod sudjelovaše u njihovim gozbama i klanjaše se njihovim bogovima. Tako se Izrael osramoti s Baalom peorskim. I Jahve planu gnjevom na Izraela. „Pokupi sve narodne glavare“, reče Jahve Mojsiju. „Objesi ih Jahvi usred bijela dana da se Jahvin gnjev odvrati od Izraela.“ Onda Mojsije rekne izraelskim sucima: „Neka svatko pobije one svoje ljude koji su se osramotili s Baalom peorskim.“ Baš tada neki Izraelac dođe i dovede k svojoj braći jednu Midjanku naočigled Mojsija i naočigled sve izraelske zajednice koja zaplaka na ulazu u Šator sastanka. Kad to opazi Pinhas, sin Eleazara, sina svećenika Arona, ustade ispred zajednice: uze koplje u ruku i pođe za Izraelcem u odaje i probode ih oboje, Izraelca i ženu: nju kroz slabine. Tako pomor Izraelaca prestade. A onih koji su od pomora pomrli bilo je dvadeset i četiri tisuće. Jahve reče Mojsiju: „Pinhas, sin svećenika Eleazera, sina svećenika Arona, odvratio je moj gnjev od Izraelaca, obuzet među njima mojim revnovanjem. Zato u svome revnovanju nisam istrijebio izraelskoga naroda.«

Jahve naređuje ubijanje i nagrađuje poslušne izvršitelje njegovih zapovjedi:

»Iz 32, 25.29: »Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuman – Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima – stade na taborskim vratima i povika: „Tko je za Jahvu, k meni!“ Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega. On im reče: „Ovako govori Jahve, Bog Izraela: ‘Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.’„ Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. „Danas ste se posvetili Jahvi za službu“ reče Mojsije, „tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov.«

Jahve zabranjuje miješovite brakove:

»Iz 34, 12-16: Čuvaj se da ne praviš saveza sa stanovnicima zemlje u koju ideš; da ne bude zamkom u tvojoj sredini. Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove, počupajte im ašere. Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu. Jahve – ime mu je Ljubomorni – Bog je ljubomoran. Ne pravi saveza sa stanovnicima one zemlje da te oni kada se odaju bludnosti sa svojim bogovima i žrtve im budu prinosili, ne bi pozivali, a ti pristao da jedeš od prinesene žrtve, da ne bi uzimao njihove djevojke za žene svojim sinovima, da one – odajući se bludništvu sa svojim bogovima – ne bi sobom povele i tvoj sinove.«

Jahve propisuje pravila ratovanja te daje upute i zapovijedi kako postupati sa osvojenim gradom i njegovim stanovništvom:

»Pnz 20, 10-14: Kada dođeš pod koji grad da na nj navališ, najprije mu ponudi mir. Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata svoja, sav narod što se nađe u njemu podvrgni tlaki neka za te radi. Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. Kada ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj.

Pnz 20, 15-18: Tako čini sa svim gradovima koji budu vrlo daleko od tebe, koji ne budu gradovi ovih naroda odavde. U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, nego ih udari haremom – kletom uništenjem: Hetite i Amorejce, Kanaance i Perižane, Hivijce i Ebusejce, kako ti se Jahve, Bog tvoj, naredio, tako da vas ne nauče činiti sve one odvratnosti što ih čine svojim bogovima te da ne protiv Jahve, Boga svoga.«

Jahve prijeti kažnjavanjem nepokornosti i otpadništva:

»1 Kr 9, 6-7: Ali ako me ostavite, vi i vaši sinovi, ako ne budete držali mojih zapovijedi i zakona koje sam vam dao, ako se okrenete bogovima i budete im služili i klanjali im se, tada ću istrijebiti Izraela iz zemlje koju sam mu dao; ovaj ću dom , koji sam posvetio svome imenu, odbaciti od sebe, i Izrael će biti poruga i podsmjeh svim narodima.«

Biblijske kratice:

Knjiga Izlaska: Izl

Knjiga Brojeva: Br

Ponovljen zakon: Pnz

Prva knjiga o kraljevima: 1 Kr

 

[Za potrebe ovoga teksta služim se Katekizmom Katoličke Crkve u izdanju Hrvatske biskupske konferencije (Zagreb 1994.) i Jeruzalemskom Biblijom u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb 2001.).]

*

Nisu Jahvine zapovijedi grozne samo s našega gledišta: one su bile strašne i u vremenu kada su pisane, prije nekih tri tisuće godina: brat je i tada bio brat, prijatelj je i tada bio prijatelj: ubiti brata bio je i tada jedan od najgroznijih zločina.

Po stajalištu Crkve Sveto pismo je izvan vremena; ipak u Katekizmu, u njegovoj točki 110, nalazimo nešto veoma rijetko u stavovima Crkve, nešto što se može smatrati ogradom, relativizmom. Donosi se tekst točke 110 Katekizma:

»Da bi se shvatila nakana svetih autora, treba uzeti u obzir prilike njihova vremena i njihove kulture, ondašnje književne vrste, onovremeni način shvaćanja, izražavanja i pripovijedanja. „Istina se, naime, drugačije iznosi i izražava u tekstovima, prema tome jesu li povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili drugovrsna govora.«

Daleko ozbiljnije djeluju rezultati znanstvenih istraživanja koji ove strašne riječi povezuju, s razlogom i s pravom, s politikom vladara na istoku: to je jezik politike, te istraživač Othmar Keel navodi kako su asirski vladari zakletvom obvezivali sebi podređene kraljeve da služe samo asirskog velikog kralja i da svakog tko bi podanike pokušao nagovoriti na otpadništvo od velikoga kralja iz Asura, bez oklijevanja denunciraju.

Takvi rezultati otvaraju nova pitanja, pitanja u vezi s autorstvom Biblije.

*

Biblijski, mojsijevski monoteizam, zasnovan na isključivom pojmu istine, vlastite istine, unio je u svijet poganskih, otvorenih i međusobno snošljivih religija novost netolerancije i isključivosti, a jezikom nasilja izuzeo se je od svakog odstupanja, svake kritike i polemike. I kada danas, u svijetu u kojem živimo, gledamo nasilje koje se poziva na Boga i svete spise, ne možemo zaobići pitanje o postojanju veze između isključivog pojma istine u monoteizmu i jezika nasilja, bio on verbalne ili tvorne, fizičke naravi. Smatram u svjetlu toga pitanja: kakogod se tumačili citirani biblijski tekstovi, njihov jezik ne samo što jasno pokazuje znakove nasilja već i upućuje na nasilje. Upravo su tako i shvaćeni i u kršćanstvu i u islamu: ne samo shvaćeni već i provođeni.

*

Ušuljavši se u otvoreno helenizirano društvo Rimskoga carstva, u nastojanju pokazati društvu u kojem se je, nepozvano, našlo, kako ono nije od jučer, kako je njegovo podrijetlo znatno starije, i otevši Židovima Bibliju, njihovu ključnu oznaku identiteta, proglasilo je sebe jedinim istinskim slijednikom Abrahama i Mojsija. Dokazivali su kršćanski oci kako su njihovi, tj. židovski, patrijarsi stariji od grčkih filozofa, kako su grčki filozofi primali nauk patrijarha i tome slično. Poznato je kako su se kršćanske općine umnožavale i kako se je, u stilu vremena, gotovo u svakoj od njih propovijedalo različito kršćanstvo: prvih stoljeća kršćanstva nije postojalo nikakvo centralno tijelo koje bi usmjeravalo i ujedinjavalo propovijedanje učenje nove religije.

Tek je na Prvom ekumenskom saboru u Niceji kršćanstvo dobilo organizirani oblik, upravljačku strukturu i teritorijalni ustroj: dok je car Konstantin, sazivač Sabora, dobio na raspolaganje organizaciju koja je djelovala na čitavom teritoriju Carstva i koja je postala ideološki temelj unutrašnje politike Carstva, kršćanstvo je dobilo vlastito, ekumensko ispovijedanje vjere: ono, ispovijedanje vjere, postaje temeljnim crkvenim i carskim zakonom, ustavom, kako bi reklo danas, po načelu: jedan Bog, jedan car, jedno carstvo, jedna vjera. Sabor je likvidirao mogućnost djelovanja kršćanskih sekta; o njihovu postojanju zorno govore spisi pronađeni u egipatskoj pustinji, u knjižnici Nag Hamadi.

Ipak, car Konstantin bio je tolerantan i kršćanstvo nije, za njegova života, uspjelo potpuno profilirati svoj monoteizam; počelo je to nakon Konstantinove smrti.

Sin Konstantinov, Konstancije, vladalac istočnoga dijela Carstva provodi protiv krivovjeraca politiku fanatične netolerancije: prijeti se smrtnim kaznama za krivovjerje i zatvaraju se njihovi hramovi. Kršćanstvo prodire u sve političke institucije, u filozofsku misao, umjetnost i kulturu.

Car Teodozije Veliki koncem četvrtog stoljeća donosi opću zabranu svih poganskih kultova, prijestupniku zabrane prijeti kazna s uvrijede Veličanstva: kršćanstvo postaje u potpunosti državnom crkvom a krivovjerje postaje zločinom protiv države.

Na istoku, u Siriji i Egiptu, zabilježena su mnoga djelovanja mahom primitivnih fanatiziranih monaha: njihovi upadi u kuće pogana, uništenje poganskih hramova su dnevna pojava. Najstrašniji, najglasovitiji je bio zločin što ga je monaška rulja godine 415. počinila u Aleksandriji prema filozofkinji i matematičarki, Hipatiji: ubijena je, kažu, tako da su njezino tijelo vukli gradskim ulicama i potom raskomadali.

Na zapadu imamo prvi zabilježeni zločin u ime kršćanskog monoteizma u Trieru: godine 385. smaknut je asketički zanesenjak, propovjednik Priscilijan sa još šestoricom njih zbog krivovjerja.

Treba dodati i to da su javne službe u kršćanskoj državi bile dostupne samo kršćanima.

Počela je tako u kršćanstvu primjena Jahvinih monoteističkih zapovjedi iz Biblije.

*

Židovi su među prvima bili na udaru, ističe teolog Hans Küng; ima više razloga kršćanskom antijudaizmu: Židovi su krivi za Isusovu smrt na križu; taj je prokleti narod razvrgnuo savez s Bogom i za to je opravdano kažnjen razaranjem jeruzalemskoga hrama od strane Rimljana; kršćanstvo je sebe proglasilo jedinim i pravim slijednikom židovske tradicije i prisvojilo Bibliju. Zabranjuju se miješani brakovi kršćana i Židova, zabranjuje se gradnja sinagoga: židovstvo se postepeno vodi k potpunoj društvenoj izolaciji.

Teološka podloga politike prema Židovima našla se je u tobožnjim Isusovim riječima upućenim Židovima u Evanđelju po Luki (13, 28-30), a odnose se na Sudnji dan:

Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe van izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.“

Iako je na djelu već bila raširena praksa kažnjavanja heretičkih grupa globom, batinanjem, zatvaranjem, mučenjem i smrtnom kaznom, Sv. Augustin (354.-430.) bio je prvi u kršćanstvu koji je dao teološku podlogu primjeni sile, smatrajući da se tako može djelovati na izgubljene sinove kako bi se vratili svome stadu. Mislio je na donatiste, šizmatičku kršćansku grupu u sjevernoj Africi. Kako ističe povjesničar Perez Zagorin: „Augustin je insistirao da car i političke vlasti imaju pravo satrti svetogrđe i šizmu donatista, budući su obvezani suzbiti krivu i zlu vjeru jednako kao i spriječiti zločin poganske idolatrije.“

Teološko opravdanje za uporabu sile protiv heretika Augustin je temeljio na paraboli o kukolju iz Matejeva Evanđelja (13, 24-30) u kojoj Isus govori kako treba pustiti do žetve da kukolj raste zajedno sa žitom i tada ga treba pokupiti u snopove i spaliti.

*

Pozivajući se na Isusov nauk kako ga donose Evanđelja, crkveni prvaci stalno ističu da kršćanska vjera promiče mir, ljubav, toleranciju i samilost. Povijest kršćanstva, osobito Katoličke Crkve, pokazuje da to baš i nije tako; pokazuje ta povijest upravo punu primjenu nasilja kako ga vidimo opisanoga u Bibliji, kako ga je Jahve naredio, bilo da je riječ o prisilnoj kristijanizaciji čitavih naroda, bilo da je riječ o osvajačkim ratovima ili o postupanju protiv heretika, otpadnika od vlastitih redova. Našlo se je opravdanje za primjenu nasilja i u Isusovim riječima u Evanđelju po Mateju i u Evanđelju po Luki.

Matej (10, 34.38): „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od sve krve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“

Luka (12, 51-53): „Mislite li da sam došao mir dati na zemlju? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.

*

Dobar dio stanovništva Carstva primio je kršćanstvo „dobrovoljno“. U pitanju je najčešće bio puki oportunizam: oni ne kršteni su bili društveno izolirani, nisu imali pristupa javnim službama. Ipak, pretežni dio tadašnjih poganskih naroda u Europi silom je preveden u kršćanstvo; najpoznatiji slučajevi kristijanizacije, uz uporabu ratne sile, su osvajački pohodi Karla Velikog u Sasku. Pokrštavanje Prusa i Balta je postignuto osvajanjem: uz vojski išli su svećenici i odmah krstili ljude na osvojenom teritoriju. Uz osvajanje Južne Amerike išlo je prisilno pokrštavanje, ali i primjena drugih Jahvinih zapovijedi iz Biblije, kao: „Porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove, počupajte im ašere.“

Kada je papa Urban II. na saboru u Clermontu 1095. godine najavio pokretanje Prvog križarskog rata, uz poklike mase kako to hoće sam Bog (Bog to hoće, Dieu le veut!), izjavio je kako najavljeni rat nije samo pravedan, već da je on i sveti rat. Taj su rat pratili tako grozni čini, ubijanja i plačke, osobito u osvojenomu Jeruzalemu, da su potpuno odgovarali Jehovinim zapovijedima iz Biblije:

U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, nego ih udari haremom – kletim uništenjem.“

Katolička Crkva je sveti rat definirala „kao rat koji nije samo pravedan: on nosi sobom oslobođenje od grijeha i duhovnu zaštitu onima koji se u njemu bore.“

Sveti Bernard de Clairvaux (1090.-1153.), kapucin, crkveni učitelj, filozof i teolog pisao je: „Kristov vitez može s povjerenjem udariti i jakim pouzdanjem umrijeti: služi Kristu kada udara i spašava sebe kada padne… kada nanese smrt, to je u Kristovu korist, kada pogine, to je njegova dobit.“

Križarski rat protiv Katara/Albingeza (1209.-1229.) bila je vojna akcija koju je potaknuo papa Inocent III. protiv katarske hereze u južnoj Francuskoj. Katari, kršćanska sekta, znači hereza, zahtijevali su reforme u Crkvi. Rat se je vodio gotovo uz punu primjenu pravila koja je u Bibliji nametnuo Jahve: uništavanjem imovine i ubijanjem ljudi.

Govoriti o inkviziciji zaista nema smisla: metode koje su se primjenjivale protiv optuženih heretika, tortura, autodafé, lomače su poznate. Glavna snaga u primjeni tih metoda bili su Dominikanci, redovnici, pripadnici reda sv. Dominika.

Jan Hus, češki teolog, filozof, rektor Karlova Sveučilišta u Pragu, unatoč tome što mu je car Sigismund garantirao sigurnost, bio je živ spaljen na lomači u Konstanci dok se je tamo održavao crkveni sabor. Zbog zahtjeva za reformama u Crkvi smatra se da je bio preteča Lutheru. Na oštar prigovor cara Sigismunda odgovoreno je da se heretiku ne može garantirati sigurnost.

Teško se mogu navesti svi slučajevi primjene nasilja od strane Crkve; ipak, ne smije se ne spomenuti strašni Tridesetgodišnji rat (1618.-1648.) na tlu Njemačke: sukobili su se u tome ratu katolici i protestanti, ali je, uz sudjelovanje skoro svih europskih država, u konačnici završio kao opći rat bez smisla, ali i potpuno uništenom Njemačkom.

Tu je i Bartolomejska noć godine 1572. u Parizu: masakr katoličkih grupa ubojica i katoličke rulje nad hugenotima/protestantima. Ubijeno je, smatra se, preko 30 tisuća ljudi.

*

Danas su protestanti tolerantni liberali: poštuju vjerske tradicije, mnogi su kritični prema tim tradicijama, ali ih održavaju. Protestantski teolozi su marni istraživači povijesti Crkve i preko njih smo saznali mnogo toga što od katoličkih istraživača nikada ne bismo saznali: protestanti nemaju piramidalne strukture Crkve, nemaju centralizirane hijerarhije, nemaju Crkvenog učiteljstva da ih vodi i naređuje što se smije a što ne smije.

Ipak, i oni su kršćani; imaju i oni nekoliko tamnih mrlja u povijesti. Sudioništvo protestanata u Tridestgodišnjem ratu već je spomenuto.

Engleski Lord protektor Oliver Cromwell (1599.-1653.), protestant, svoj nalog za genocidni masakr katolika u Irskoj opravdao je pozivajući se na Bibliju, na pripovijest o Jošui i bitci za Jerihon. Bitka je vođena po uputama Jehove (Jošua 6, 1-21); opis kraja bitke glasi: „I tada izvršiše kletvu ništeći oštricom mača sve što bijaše u gradu: muško i žensko, staro i mlado, volove, ovce i magarad.“

Tu je i Calvin (1509.-1564.), začetnik protestantske Prezbiterijanske i Reformirane crkve. Danas jedno od najslobodnijih mjesta na svijetu, Ženeva je za dana Calvinove teokratske diktature bila gubilište onih koji nisu prihvaćali kršćansku vjeru koju je nametao Calvin stanovnicima grada.

Thomas More (1478.-1535.), pisac poznate Utopije, humanist, državnik, savjetnik kralja Henrika VIII., Lord kancelar Engleske, protivio se je izdvajanju Engleske od Katoličke Crkve i poništenju Henrikova braka sa Katarinom Aragonskom; odbio je priznati Henrika glavarom engleske crkve i položiti mu zakletvu kao njezinu glavaru. Osuđenom zbog izdaje, odrezana mu je glava.

________________________________________________

Obaviještavamo čitaoce naših stranica da objavljivanjem tuzemnih i inozemnih tekstova iz raznih medija kao i tekstova naših dopisnika i kolumnista ne znači da su to stajališta naše redakcije. Smatramo da razna otvorena sučeljavanja doprinose svima dobronamjernim analitičarima da uoće i iznjedre istinu, koja može pomoći u širenju pozitivne svijesti našeg društva.

Redakcija Udruge David

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s