Kolumna Josipa Supica
Nije lako javnomu djelatniku nositi se s bremenom indoktrinacije, poglavito ako je novinar i, k tome 
još, glavni urednik javnoga glasila: osim što mu ograničava slobodu mišljenja, slobodu istraživanja i izražavanja, indoktrinacija ga čini mrzovoljastim jer, po sili svojega poziva i rada, javno mora zauzimati i pokazivati nametnuta stajališta (s kojima se, možda, i ne slaže); postaje nepovjerljiv i sumnjičav prema svakomu tko ne pripada njegovu stadu: izdvojen je, stalno se osjeća ugroženim od svojih kolega iz struke, javnih djelatnika.
Riječ je, naravno, o ideološkim granicama i ograničenjima, o stadu što ga vode glavni pastir i njegova družina: oni, glavni pastir i njegovi adlatusi, saopćavaju objavljene istine, formuliraju i objavljuju nove, obvezujuće istine; oni su jedini pozvani određivati i naređivati kako će pripadnici stada misliti i izražavati svoje mišljenje: radi se, zapravo, o ispiranju mozgova pripadnicima stada.
Bez obzira na to što se ovo može reći za svaki ideološki zatvoren sustav ideja i istina, ovdje mislim na religiju kao oblik ideologije, na kršćanstvo i njegov monoteizam, na katolicizam i njegovu crkvu, na Katoličku Crkvu. Ova je razmišljanja, komentarom „Čas je suočavanja s pojavom totalitarizma“ objavljenim u Glasu koncila broj 39 od 25. rujna 2016., potaknuo pisac komentara, glavni urednik i stalni komentator toga lista, gospodin Ivan Miklenić.
*
Jadikuje komentator u Glasu koncila kako su se minulih dana u hrvatskoj javnosti dogodila dva „neugodna napada na kršćanske vrijednosti koja su dovela u pitanje ravnopravnost kršćanskoga uvjerenja s drugim svjetonazorima, i koja otkrivaju koliko puno ima totalitarne svijesti u dijelu javnih djelatnika i u dijelu pučanstva“. Ističe se, dakle, (1) ugroženost i neravnopravnost kršćanskoga uvjerenja i (2) postojanje u velikoj količini (puno!) totalitarne svijesti u dijelu javnih djelatnika i pučanstva! Iako su, nastavlja autor, u dva događaja ideološka polazišta za osporavanje kršćanskih vrjednota i njihovih nositelja bila različita, iskazane netolerantnost i isključivost pokazale su gotovo jednako totalitarno lice, a očitovana totalitarnost pokazatelj je koliko je hrvatsko društvo još daleko od zdrave demokratske, tolerantne, pluralne svijesti. Za sve kojima je ozbiljno stalo do stvarne demokratizacije hrvatskoga društva velik je izazov što se hrvatsko društvo još nije oslobodilo dugogodišnje totalitarističke svijesti iz vremena komunističke vladavine, a već je opasno ugroženo novim totalitarizmom suvremenih ideologija koje na nasilnički način žele promicati zapadnu kulturnu revoluciju.
Dva neugodna napada na kršćanske vrijednosti koja su dovela u pitanje ravnopravnost kršćanskoga uvjerenja s drugim svjetonazorima i koja su otkrila koliko puno ima totalitarne svijesti u Hrvatskoj, dva događaja, koja, doduše, imaju različita ideološka polazišta za osporavanje kršćanskih vrjednota ali pokazuju jednaku netolerantnost i isključivost, jednako totalitarno lice, zaista su strašna i hitno treba sve poduzeti kako se takve strahote ne bi ponovile!
Možemo li zamisliti nešto gorega: dio javnih djelatnika i dio pučanstva podsmjehom je reagirao na vijest kako je Blanka Vlašić osvojenu olimpijsku medalju poklonila Bogu! Može li biti odvratnijeg napada na kršćanske vrijednosti i na ravnopravnost kršćanskoga uvjerenja s drugim svjetonazorima? Ili, pak, ona druga grozota: pripadnice „Ženske mreže Hrvatske“, zarobljene svojim predrasudama, održale su prosvjed pod parolom i transparentom „Samo u sekularnoj državi moguća je ravnopravnost“!
Naravno, smatra komentator: „Bilo bi više nego čudno da 45-godišnja sustavna ateizacija društva, javnog prostora i posebno izloženih društvenih skupina ne bi urodila baš nikakvim uspjehom.“ Jedini mogući odgovor na pitanje kako su se u demokratskom društvu mogla zbiti opisana dva grozna slučaja je u tome što i „dalje u dijelu društva živi stara totalitarna svijest koja se ne miri ni s kakvim demokratskim promjenama, nego i dalje želi nametati antireligiozna, upravo (Bože sačuvaj!) ateistička stajališta.“ Kakve li drskosti: u Hrvatskoj se je na popisu stanovništva 93% žitelja deklariralo vjernicima!
Može i treba Blanka Vlašić biti ponosna na svoje izvanredne sportske uspjehe. Uspjesi su rezultat njezina napornoga rada, njezinih odricanja, njezine izdržljivosti: treba joj se diviti. Ne pomaže njoj nikakva sila sa strane, pa niti Bog. Što ona o tome misli, stvar je njezina odgoja, ali ta draga osoba nije u pravu kada vlastite uspjehe pripisuje nekoj sili sa strane. Podsmjeh koji je izazvala njezina izjava izraz je slobode i življenja u pluralističkomu društvu, društvu u kakvom vjerujemo da živimo; nisu podsmjeh izazvale nikakve kršćanske vrednote već besmislica jedne, očito nepromišljene i besmislene izjave, upravo tako kao što izaziva podsmjeh nepromišljeni i besmisleni, nažalost i opasan komentar urednika i komentatora Glasa koncila.
Ne mogu se upuštati u procjenu znanstvenoga rada Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS) i onih ostalih, više od tisuću i petsto koliko ih ima u svijetu, ali me njihovo postojanje podsjeća na to da su i u jednom drugom, zatvorenom ideološkom sustavu postojale visoke i više partijske škole kao znanstveno-istraživački zavodi za koje se je tvrdilo da su znanstveni, kojima je, ipak, smisao postojanja bio u indoktrinaciji i pranju mozgova slušateljima, polaznicima. Ne mogu procjenjivati karakter 1. Hrvatskoga kongresa forenzične ginekologije i perinatologije, što ga je organiziralo HKS; bez obzira na okolnost što su mu pokrovitelji bili kardinal Bozanić, predsjednica Republike i biskup Košić, njihovo pokroviteljstvo kongresu ne jamči znanstvenost, iako je suorganizator kongresa bila Hrvatska udruga katoličkih liječnika. Upravo obrnuto: čini se da pokroviteljstvo jednoga ideologiziranoga nadbiskupa i kardinala i jednoga krajnje ideologiziranoga biskupa narušavaju znanstveno dostojanstvo kongresa. Žene koje su prosvjedovale uz transparent „Samo u sekularnoj državi moguća je ravnopravnost“ su dobro znale osnovicu i razloge svoga prosvjeda. Valjda glavni urednik ne misli da su i u jednomu teokratskomu, ne-sekularnomu društvu, žene ravnopravne! Uostalom, taj isti glavni urednik je u svomu listu objavio što o ženama misli profesor fundamentalne teologije gospodin Raguž, kolega mu po zvanju, obrazovanju i svjetonazoru. Treba li ljude poput njih dvojice podsjećati kako se je stoljećima u katoličkomu obredu sklapanja braka svećenik obraćao mladoj? Ako su zaboravili podsjećam ih: „Budi poslušna i vjerna kao Sara, pokorna kao Rebeka i plodna kao Rahela.“ (Citirano po sjećanju.)
Sjeća li se glavni urednik Glasa koncila zašto se je dio studenata i profesora protivio tome da papa Benedikt XVI. na sveučilištu La Sapienza u Rimu održi nastupno predavanje u siječnju 2008. godine? Oni su se sjećali kako je papa, još kao kardinal i predstojnik Kongregacije za nauk vjere, u govoru održanom u Parmi siječnja 1990. izrazio stav da je Inkvizicija, osudivši Galileja, bila u pravu i smatrali su, zbog opće poznatoga stava Benedikta XVI. o odnosu vjere i znanosti, da papa nastoji staviti znanost pod kontrolu i vratiti je u krilo pseudo znanosti religijskih dogmi. Mnogi su to, katolici i laici, u ime prava na slobodu govora, zamjerili profesorima i studentima ali ih, u društvu tolerancije, u Italiji, javna glasila, pa ni vatikanski L’Osservatore romano, nisu prozivala zbog njihova stava niti optuživala za napad na kršćanske vrijednosti.
Puka je, i besmislena, igra riječima kada komentator piše: „Nije se baš nikada čulo da bi ikoji znanstveni kongres o bilo kojoj temi u organizaciji nekoga katoličkoga sveučilišta, kojih ima u svijetu više od tisuću i petsto, ikada doveo u pitanje pluralnost suvremenoga društva.“ Teško je oteti se dojmu da je komentator, pišući citiranu rečenicu, vjerovao da su njegovi čitatelji maloumni. Naravno da kongresi, čak i oni pseudo znanstveni, ne dovode u pitanje pluralnost suvremenoga društva. U pitanju je nešto daleko ozbiljnije, nešto što pisac komentara ne razumije ili ne želi razumjeti: odnos kršćanstva, u ovome slučaju Katoličke Crkve, prema znanosti. Znanost ne trpi ograničenja, dok Katolička crkva, obvezuje svoje vjernike dogmama:
„Crkveno se učiteljstvo služi puninom autoriteta primljenog od Krista kad definira dogme, to znači, kad, u obliku koji kršćanski puk obvezuje na neopoziv pristanak vjere, izlaže istine sadržane u božanskoj objavi, ili pak istine koje su s takvima nužno povezane.“ (Citat preuzet iz Katekizma Katoličke Crkve.)
(Dajem primjer jedne besmislice-dogme i njezina pseudo-znanstvenoga opisa:
Opus Dei o dogmi o uznesenju djevice Marije u nebo:
Marijino je mjesto na Nebu, gdje ju je njezin Sin očekivao. Jednoga dana koji je za nas nepoznat, Isus ju je poveo u nebesku slavu. Kada je objavio dogmu o Marijinu Uznesenju, 1950., papa Pio XII. nije želio objasniti je li Djevica umrla i uskrsnula odmah ili je išla izravno u nebo i nije umrla.)
Prema tome, kada se zna da su organizatori Kongresa u Topuskom, Hrvatsko katoličko sveučilište i Hrvatska udruga katoličkih liječnika, kao svoje pokrovitelje naznačili kardinala i nadbiskupa Josipa Bozanića i biskupa Vladu Košića, lako je zaključiti kako se znanstveni rad stavlja pod njihovu kontrolu, u okvire crkvenoga učenja, u okvire katoličke dogme. Nijedna dogma, pa niti dogma Katoličke Crkve, ne dopušta pluralnost mišljenja, ne dopušta razumu razviti kritički misaoni i logički aparat: ona je propis koji obvezuje pripadnike stada.
Zlonamjerno i lažno optužuje urednik i komentator Glasa koncila pripadnice „Ženske mreže Hrvatske“ da su prosvjedovale protiv kongresa „zarobljene u svojim predrasudama.“ Svojim je predrasudama potpuno zarobljen upravo on, gospodin Ivan Miklenić, jer, vezan nametnutim mu dogmama, ne želi i ne može shvatiti da samo slobodni ljudi, ljudi koji ne pripadaju nekom ideološkom stadu, kao što pripada on, mogu biti promicatelji pluralizma, znanosti, tolerancije, ljubavi i razumijevanja među ljudima.
*
Znači, antidemokratska i totalitarna svijest, nameće stanovništvu Hrvatske antireligiozna, upravo ateistička stajališta i tek će, iskorjenjivanjem te i takve svijesti u Hrvatskoj procvasti demokracija, koja će omogućiti puni razvoj pravih kršćanskih vrednota kao što su netolerancija i isključivost i tako likvidirati svaki svjetonazor koji se protivi kršćanskoj vjeri, osobito onu odvratnost od smrtnoga grijeha, ateizam!
Zar nije ta bezbožnička neman, uostalom, potpisala sramotne Vatikanske ugovore, povrijedila nacionalni ponos i suverenitet i dozvolila stranoj sili reguliranje unutrašnjih pitanja, uvela vjeronauk u škole i tako omogućila kršćansku indoktrinaciju naše djece; zar, pretvorivši javnu televiziju u vjersku katoličku tribinu, ne prijeti stalno ta grešna izraslina na zdravom tkivu našega naroda našoj ravnopravnosti: zar mi nismo izabrano stado našega jedinoga Boga, zar mi nismo jednakiji od svih ostalih?
*
Repliciram osnovnu misao glavnoga urednika i komentatora: bilo bi zaista više nego čudno da višestoljetna monoteistička indoktrinacija svih društvenih skupina i javnog prostora jednoumljem, netolerancijom i isključivošću ne bi urodila baš nikakvim plodom.
Završna rečenica komentara Čas je suočavanja s pojavama totalitarizma glasi: „Čas je da se svi oni kojima je stalo do demokracije i slobode suoče s tim pojavama totalitarizma u hrvatskom društvu“.
Smijemo li se, u obrani slobode i demokracije, suočiti s pojavom totalitarizma u hrvatskom društvu što ga propovijeda i nameće upravo pisac komentara uz svesrdnu pomoć i podršku primitivnoga, netolerantnoga, isključivoga, nabijenoga mržnjom prema različitima i zatvorenoga u sebe nacionalizma?
Josip Supić
U Rovinju 8. listopada 2016.
______________________________________________
Obaviještavamo čitaoce naših stranica da objavljivanjem tuzemnih i inozemnih tekstova iz raznih medija kao i tekstova naših dopisnika i kolumnista ne znači da su to stajališta naše redakcije. Smatramo da razna otvorena sučeljavanja doprinose svima dobronamjernim analitičarima da uoće i iznjedre istinu, koja može pomoći u širenju pozitivne svijesti našeg društva.
Redakcija Udruge David
DAVID 