Otvaramo mogućnost reklamiranja knjiga na našim stranicama koje se u svom sadržaju bave
istraživanjem istine o kršenju ljudskih prava i sloboda od strane vjerskih institucija.
Kliknite ovdje za informacije i narudžbe
Nekoliko citata iz knjige “Rehabilitacija Krista Božjeg”
Citat l:
Izdaja učenja Isusa Krista
Isus iz Nazareta nije osnovao crkvu od kamena. On nije naučavao dogme i proglašavao rituale. Isus iz Nazareta nije naučavao štovanje „svetih slika“ i relikvija, i prema tome nije ih ni naredio.
Isus iz Nazareta nije naučavao krštenje dojenčadi niti je to naredio.
Isus iz Nazareta nije naučavao sakramente. Oni ne spadaju u zakon života ni u Božju riječ preko Njegove proročice.
I bezgrešno začeće spada u ornamente previše ljudskih fantazija svećenika.
Ispovjedaonice i ispovjednici također ne pripadaju Njegovu učenju.
Isus iz Nazareta nije naučavao oprost ni trgovinu oprostima. Kult mrtvih i kult predaka On je odbacivao. Rekao je: „Slijedi me, a pusti mrtve nek ukopavaju svoje mrtvace!“ (Matej 8, 22)
Isus iz Nazareta poznavao je Božji zakon, sedam Božjih osnovnih snaga: božanski Red, božansku Volju, božansku Mudrost i božansku Ozbiljnost kao i Dobrotu, Ljubav i Krotkost, Ja- Sam-koji-Jesam. Krist Božji u Isusu znao je što znači izjava: „Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ (Matej 5, 22)
Savršenstvo je zakon Božjeg kraljevstva, mira, ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zakon slobode. Tako je, tako to ostaje i tako će biti vječno.
Život prema Božjem zakonu omogućio bi da na Zemlji nastane raj, Kraljevstvo mira.
No na ovoj Zemlji vlada kaos. On potječe od vođa izvanjskih religija, koji su oko sebe skupljali i skupljaju svoje „poslušne ovčice“ da bi se borili protiv drugih religija i ljudi koji ne pripadaju njihovu klanu.
Citat 2:
Kome služi Crkva? „Veliki inkvizitor“ Dostojevskog raskrinkava
Jedan veliki mislilac koji je jasno prepoznao tu zloupotrebu je ruski pisac Fjodor Dostojevski (1821. – 1881.). U noveli „Veliki inkvizitor“ u romanu „Braća Karamazovi“ Dostojevski je napisao jednu od najdubokoumnijih analiza rimokatoličke svećeničke religije i u njoj raskrinkao njezine pobude za zloupotrebu Kristova imena. Mjesto događaja novele „Veliki inkvizitor“ je španjolski grad Sevilla u 16. stoljeću, u kojem su buktjele crkvene lomače a društvo je uživalo u pogubljenjima „heretika“ pod vodstvom velikog inkvizitora.
Dostojevski opisuje da se u to vrijeme Krist ponovo pojavljuje. Narod prepoznaje Krista i neizmjerno Ga poštuje sve dok Ga stari veliki inkvizitor ne zatvori. Prethodne večeri veliki inkvizitor je pred cijelim dvorskim društvom i svim građanima Seville odjednom spalio stotinu „heretika“ – „ad majorem Dei gloriam“, što znači „na što veću slavu Božju“. Dostojevski opisuje kako moćni svećenik u ponoć posjećuje ćeliju u kojoj je zatvoren Krist, i optužuje Ga monolozima:
Zastaje kod vrata i dugo, minutu dvije, pilji Mu u lice. Napokon Mu tiho prilazi, stavlja svijećnjak na stol i pita Ga: „Jesi li to Ti? Ti? Ali ne dobivši odgovora, brzo nadodaje: Ne odgovaraj, šuti! A i što bi mi mogao reći? Ja dobro znam što bi mi rekao. Uostalom nemaš ni pravo dodavati ništa onome što si već prije rekao.
Zašto si nam došao smetati? Jer došao si nam smetati, to Ti i sam znaš. A znaš li što će biti sutra? Ja ne znam tko si Ti, niti želim znati jesi li to stvarno Ti ili tek lik Njegov; ali sutra ću te osuditi i spaliti na lomači kao najgoreg heretika, a onaj isti puk koji Ti je danas ljubio noge sutra će na moj mig pojuriti da zgrće žar uz Tvoju lomaču, znaš li Ti to?“
Nakon te prijetnje veliki inkvizitor optužuje Krista:
„Zar nisi onda često govorio: ‘Hoću da budete slobodni?’ E pa, evo, sad si vidio te slobodne ljude! (…) Da to nas je skupo stajalo“, nastavlja gledajući Ga strogo. „Ali napokon smo dovršili taj pothvat, u Tvoje ime. Petnaest stoljeća baktali smo se s tom slobodom, ali sad smo to obavili, zauvijek obavili.
Ne vjeruješ da smo to zauvijek obavili? Gledaš me krotko i nećeš me udostojiti čak ni svoga nezadovoljstva? Ali znaj da su ti ljudi sada, baš sada, uvjereniji nego ikad da su potpuno slobodni, a zapravo su nam sami donijeli svoju slobodu i ponizno je položili pred naše noge. Ali to smo mi učinili.“
Veliki inkvizitor otvoreno priznaje da su preokrenuli učenje Isusa iz Nazareta i nastavlja svoju optužbu:
„I tada ćemo mi dovršiti tu njihovu kulu, dovršit će je onaj koji ih nahrani, a nahranit ćemo ih samo mi, u Tvoje ime, slagat ćemo im da je to u Tvoje ime.
O nikad, nikad se oni neće sami bez nas nahraniti! Nikakva im znanost neće dati kruha dok god budu slobodni, a na kraju će nam donijeti svoju slobodu i položiti je nama pred noge i reći nam: ‘Možete nas i podjarmiti samo nas nahranite!’
I sami će napokon shvatiti da se ne može ni zamisliti da će ikad za sve biti dovoljno slobode i zemaljskog kruha, jer se oni nikad, nikad neće znati podijeliti među sobom!“
Citat 3:
Sukrivnja Crkava za fašizam
Crkva i rat – samo ta jedna tema ispunjava mnoge knjige. Sedamnaest stoljeća krvi i patnje, umorstva i ubojstva u ime Boga i u ime Njegova Sina, Krista.
Stoga će možda biti dovoljno da se, za primjer, pobliže pozabavimo samo dvadesetim stoljećem. Jer upravo je posljednje stoljeće pokazalo da ratnog huškanja Crkve nije bilo samo u dalekome srednjem vijeku, naprotiv: gotovo savršena simbioza svećenstva i vojništva dosegla je svoj vrhunac u nedavnoj prošlosti pod fašizmom, koji su podupirali crkveni zastupnici obiju konfesija.
„Upravo mi Nijemci ni u kojem slučaju ne smijemo zaboraviti što se dogodilo počevši od njemačkog tla“, to se čuje uvijek iznova. To je točno. Ali zašto se onda prevelika krivnja takozvanih kršćanskih crkvenih institucija gotovo i ne tematizira, dakle prepušta se zaboravu?
Do danas crkvene institucije rasipaju velika sredstva da svoju znatnu sukrivnju u fašističkim diktaturama i njihovim zločinima u Europi relativiziraju, učine bezazlenom, zataškaju, poreknu. Unatoč tome ima publikacija neustrašivih pisaca iz raznih zemalja koji detaljno dokumentiraju ulogu takozvanih kršćanskih Crkava u strahotama fašizma u Europi.
U svojoj knjizi „Božji zastupnici“ istraživač crkvene povijesti Karleinz Deschner raskrinkava „bezobzirnu politiku moći pobožnih muževa crkve od Pija X. (1903. – 1914.) do Pija XII. (1939. – 1958.)“.
On dokazuje „da su pape odlučujuće doprinijele političkoj katastrofi 20. stoljeća“, kako piše na poleđini knjige.
Autor piše: „Rimsko papinstvo (…) prije svega preko Pija X., imalo je znatnog udjela u izbijanju Prvoga svjetskog rata.“ (str. 29)
„Papa Pio XI. odlučujuće je pridonio usponu fašizma u Italiji“ (str. 41) i, Deschner dokazuje dalje, također u Austriji, Njemačkoj i konačno u Španjolskoj.
DAVID 