Što i tko ustvari stoji iza Majke Tereze, Majke Božje…..

Kakve koristi od pisanja, kakve koristi od priča?

To sam spoznao – iz crkve sam istupio”

________________________________________________________________

Osjećate li se još kao teolog?

Ako ne, kako se onda osjećate?

(Stručnjaku za katoličku teologiju)


majkatereza_05032013_shutter625

… Pišete da su riječi Biblije još one iste, ali da je nova osnova s koje dopuštate da ona djeluje na Vas: “Ona je postala nova preko Duha Božjeg, preko proročke riječi koju sam smio razabrati preko tebe i koja me odvela do Krista.”

Foto: Shutterstock

Kako ste doživjeli odvođenje Kristu, i kako sada živite? Osjećate li se još kao teolog? Ako ne, kako se onda osjećate? Niste li u izvjesnom smislu postali ovisni o proroku? Ili se sada osjećate neovisnije? Čime zarađujete za svoje izdržavanje? * ( o ovome vidi stranu …)

Pa što je onda zapravo vjerodostojnou toj crkvi?

U svom životu pročitao sam s interesom mnogo toga i povjerovao u to. Kasnije se ispostavilo da je neistinito. U tom pogledu sam, sitničavo rečeno, postao skeptičan. U “Proroku br. 13” pročitao sam opet nešto interesantno, npr. sljedeće na strani 4: “Koliko mi je poznato, ceremonije, rituali i običaji takozvanih kršćanskih crkava danas, odgovaraju različitim kultnim postupcima poganstva. U poganskom vremenu postojao je oltar (žrtvenik, prim. prev) na kojem su se izvršavali žrtveni postupci i žrtvovale životinje bogovima … Kako se mogu današnji običaji kao studij teologije, posvećenje svećenika, ređenje župnika, oltari, rituali, ceremonije, dogme, tamjan, sveta vodica, obožavanje relikvija, ispovijedanje vjere bez ispunjavanja Božjih zapovijedi, usuglasiti s Isusovim učenjem? To isto vrijedi i za darovanje svijeća, otpust, opraštanje grijeha od župnika i svećenika, hostiju pri večeri, pomazanje bolesnika a također i obožavanje Marije.” Dalje se tada kaže: ”Isus međutim nikada nije govorio o svemu tome.”

U odgovarajućoj literaturi pročitao sam kako je bilo kod poganina. Saznao sam da je bilo onako kako je nagoviješteno u Proroku br. 13 na str. 4. Morao sam utvrditi, ne samo na svoje čuđenje već i na svoj užas da kako u katoličkoj tako i u evangelističkoj crkvi postoji više poganstva nego učenja Isusa iz Nazareta. Pa što je onda zapravo vjerodostojno u toj crkvi?!

Na temelju svog istraživanja i svoga stečenog uvjerenja sada sam učinio korak koji je zapravo odavna sazrio i istupio sam iz crkve. Hoću biti kršćanin a ne poganin …

Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!

Jedan plakat mi je skrenuo pažnju na veoma interesantnu brošuru “Prorok, br. 13” koju sam naručio i pročitao.

Kao oduševljen pristaša knjiga Karla Heinza Deschnera nalazim “Prorok “ br. 13 na strani 5 u načinu prikazivanja upravo otmjenim i suzdržanim. Tko poznaje Deschnerove knjige, naročito knjige “Kriminalna povijest kršćanstva”, “Ponovno je zakukurikao pijetao” i “Opus diaboli”, taj ne mora više pitati je li točno to što piše prorok, npr.: “Prijašnji i današnji svećenički stalež, takozvani posrednici između Boga i ljudi, oduvijek su se koristili svjetovnom vlašću. U mnogim situacijama su bili huškači protiv inovjernika, a država izvršni organ njihove hajke.” Kod Deschnera se može pročitati k a k o se to dogodilo u podrobnostima. Tu se čovjeku već diže kosa na glavi!

Koliko je prorok u pravu i sa svojim pitanjem: “Kako je to u našem vremenu? Također i danas su svjetovni i crkveni glavari u prvom planu, a narod, kao i u prijašnjim vremenima stoji otraga.”

Čitanje Deschnerovih knjiga moglo bi zainteresiranome “naknadno isporučiti” ono što u objektivnom prikazivanju proroka logično biva uskraćeno. Saznat će da narod nije samo “stajao otraga” nego da je bio i kako je bio zlostavljan, mučen, i nasiljem i mučenjem pokršten. Za ilustraciju ponešto iz upravo spomenutih knjiga. Deschner govori neuvijeno:

»Bramberški biskup Fuchs von Dornheim oko 1630. ubio je otprilike 600 vještica i vještaca, svih pet gradonačelnika grada. Njegov bratić, Würzburški nadpastir Adolf von Ehrenberg poslao je oko 1200 vještica i čarobnjaka na lomače, a onda je platio sv. mise za njihove duše. Nadbiskup Johann von Trier likvidirao je 1585. toliko vještica da su u dva sela preživjele samo dvije žene. “Zacijelo će polovica grada završiti na tome”, tuži se jedan župnik iz Bonna polovicom 17. stoljeća, gdje su se pod pritiskom Kölnskog nadbiskupa Ferdinanda von Bayerna spaljivala već trogodišnja djeca zbog njihovog ”zavodničkog vraga”.« (Opus Diaboli, str. 34)

»…Svaki katolik je morao pod prisegom svečano obećati proganjanje krivovjeraca i svake dvije godine ponavljati prisegu, roditelji su morali izdavati svoju djecu, djeca svoje roditelje, muževi svoje žene, žene svoje muževe. Tu je započelo doušništvo i uhođenje, špijuniranje i zastrašivanje, što će moderne policijske države još dalje usavršiti, započelo je naveliko iznuđivanje izvanjskog konformizma, a time i ona jedinstvena mješavina podmuklosti i licemjerstva koja otada karakterizira kršćansku narodnu dušu … «

»Svaka je prijevara dopuštena pri dokazivanju “krivovjeraca”. U potjeru za njima huška se općenito, javno se odgaja okrutnost. Plaćaju se visoke cijene za mjesta na prozorima s pogledom na lomače, a vjernicima što dovlače drva jamče se potpuni oprosti. Priređuju se raskošna izricanja presuda s lomačama na kojima se masovno, ponekad i pred 200000 gledalaca ubijaju ljudi. Na njihovom posljednjem putu nabija im se luđačka kapa, štipa ih se užarenim klještima, lomi im se ponekad desna ruka, a zatim se, dok se ovisno o pravcu vjetra, guše ili polako sagorijevaju, pjeva: “Veliki Bože, mi te slavimo.” – “Uzvišena predstava socijalnog savršenstva” – hvali inkviziciju još 1853. vatikanski jezuitski časopis … «

»Samo je veliki inkvizitor Torquemada u Španiji osobno poslao na lomače 10 220 ljudi, a 97 371 na galije. A još sredinom 20. stoljeća kršćani muče u Frankovoj Španiji, u Koreji, Alžiru, Grčkoj, Vijetnamu … Ali također i užasna kazna zatvorom zbog rodbinske odgovornosti vratit će se opet u nacističku Njemačku – papa Grgur IX. ekskomunicirao je do sedmog koljena, a papa Urban II. u ubijanju ekskomuniciranih “iz revnosnosti za majku crkvu” nije vidio ubojstvo.

Nisu se spaljivali svi “krivovjerci”. Pokajnicima se ukazivala milost. Bičevali su ih nedjeljom za vrijeme mise, jednom mjesečno u svakoj kući gdje su komunicirali sa sebi sličnima, i u procesijama na svakoj postaji. Ponekad su ih također tjerali gole po ulicama prije nego su ih bičevali na oltaru, posao koji čak ni papinski legati nisu smatrali ispod svog dostojanstva. Drugi pokajnici su došli na “zid”. Dosuđivao se murus largus, jedno relativno lako oduzimanje slobode kretanja, i murus strictus, pri čemu su rukama i nogama bili doživotno prikovani na zid u tvrđavskoj podzemnoj tamnici bez prozora – po papinskoj odredbi što je moguće manja i mračnija – čega nije bilo ni pod Hitlerom. Još strašniji je bio murus strictissimus, o kome inkvizicijski popisi dakako šute.« (Ponovno je zakukurikao pijetao, str. 26-28)

»Već se u 6. stoljeću povećava – zbog beskrajne bijede – crkvena desetina koju je tada legalizirao Karl krvnik od Saske, i ubire se sve do 19. stoljeća. U 8. stoljeću su se prijevarom dočepali crkvene države i uvijek iznova su dali da je franački i saski vladari potvrđuju i povećavaju i konačno se ona sama bori dalje, naoružana do zuba, s vlastitom vojskom i s vlastitom flotom. Pljačka se sve što se može opljačkati, dvorci, zamci, gradovi, cijele grofovije i vojvodstva. Krade se sve što se može pokrasti: već u 4. stoljeću imovina poganskih hramova, u 6. stoljeću imovina svih poganina uopće, zatim posjed milijuna protjeranih ili ubijenih Židova, sva imovina spaljenih krivovjeraca, a često isto tako spaljenih vještaca i vještica. I ako se svi inomišljenici izuzmu, također i vlastite vjernike uvijek novim i većim porezima, najmom, kamatama, ucjenama, otpustom, obmanama s čudima, prijevarama s relikvijama, pri čemu se novac često utjeruje ekskomunikacijom, zabranom i mačem …

U srednjem vijeku crkva posjeduje – ne samo od pljačke i rata, jamačno, već i od dotacija onih s kojima je bila udružena – jednu trećinu ukupnog evropskog tla i daje ga na obradu kmetovima seljacima koji svojim gospodarima često vrijede manje od stoke. Ne slučajno jedan takav seljak u vrijeme procvata kršćanstva ne košta ni kao pola konja! Ne slučajno crkva, koja je već u 4. stoljeću trebala jeftinu radnu snagu za svoja sve veća dobra, koja je pooštrila i učvrstila ropstvo, napokon sigurno posjeduje najviše robova. Ne slučajno ona onemogućava i oslobađanje njih – kao “crkveno dobro” – što inače nema nigdje, štoviše ona iz godine u godinu određuje nova porobljavanja … « (Opus Diaboli, str. 119)

»Otok Haiti, nastanjen indijanskim narodom na visokom stupnju, imao je pri dolasku katolika oko 1 100 000 stanovnika; 1510. još 46 000, 1517. još 100. “Ovdje je uz teškoće i žrtve postignuto lijepo”, rekao je papa. “Ovdje se danas posvjedočuje Krist.” « (Opus Diaboli, str. 217)

»”Kršćani”, piše Las Casas, “navalili su među narod, nisu poštedjeli niti dijete niti starca, niti trudne niti porođene, rastrgali su im tijela i isjekli sve na komade, isto kao da su nasrnuli na stado ovaca …” – “kako bi najavili Krista, Otkupitelja”, klicao je papa, “kako bi branili dostojanstvo mještana, nastupili za njihova nepovrediva prava” i “kako bi Kraljevstvo Božje … učinili prisutnim kod vaših predaka”.

Kladili su se jedan s drugim tko od njih može jednim udarcem mača raspoloviti čovjeka, kopljem rascijepiti glavu ili iščupati utrobu iz tijela.” “Otada”, klicao je papa, “ovaj se ljubljeni narod otvorio vjeri u Isusa Krista.” “Novorođena mala stvorenja su”, izvještava Las Casas, “trgali za noge s prsa njihovih majki i zavitlali ih glavom o stijene.” “Slava Gospodinu koji me je ovdje doveo”, vikao je papa… ”Druga su vukli ulicama na leđima, smijali su se i šalili tome i konačno ih bacali u vodu govoreći: ‘Praćakaj se sada tu, ti malo lupeško tijelo!’” – “Drugi su puštali da majka i dijete istovremeno skoče na mač…” – “ …gdje je bio postavljen prvi križ, gdje je bila pročitana prva misa i gdje je bila izmoljena prva Zdravomarijo.”

Pravili su također široka vješala, tako da su noge skoro dodirivale zemlju, vješali su po trinaest, u čast i slavu Otkupitelja i dvanaest apostola, i trinaest indijanaca – na svakoga po jednog, zatim su podmetnuli drva i vatru i spalili sve žive” – “…u činu milosti i stvarnog poziva Crkve”, smatra papa. “Ona je tu da evangelizira.”« (Opus Diaboli, “Jedan papa putuje na mjesto zločina”, str.210/221)

Najgori opis (izvještaj očevidca) hoću vam svakako ovdje uštedjeti. Nalazi se na str. 223/224.

»U Meksiku je prilikom dolaska katoličkih Španjolaca živjelo prema procjeni 11 milijuna Indijanaca, dobrih sto godina kasnije, još 1,5 milijuna. « (Opus Diaboli, str. 224)

»Tijekom 600 godina progone se valdenzi samo zato jer su Bibliju uzimali ozbiljnije. 1234. papa Grgur IX. tjera u križarski rat protiv štedinških seljaka koji su bremenskom nadbiskupu uskratili teške dažbine. 5000 muškaraca, žena, djece biva ubijeno a njihova gospodarstva nastanjena novim naseljenicima.

U ranom 15. stoljeću Martin V. i Eugen IV. propovijedaju križarske ratove protiv husita, pri čemu na objema stranama dolazi do groznih užasa, katolicima na čelu izrezuju križeve, husitima kaleže, svećenike kuhaju u bačvama s katranom ili probadaju na oltaru. Čitavi su gradovi iskasapljeni i ispražnjeni, stotine sela spaljena, isprobavajući već onda taktiku spaljene zemlje.

Ali još nakon drugoga svjetskog rata protestantski teolog Thielicke poučava nas: “Kršćani koji odslužuju svoju ratnu službu pod Božjim očima uvijek su razumjeli svoj zanat tako, da ga vrše u ime ljubavi!” Dok njegov kolega Künneth 13 godina nakon Hirošime objašnjava: “Čak atomske bombe mogu stupiti u službu ljubavi prema bližnjemu.” « (Opus Diaboli, str. 30/31)

A ovo su samo nekoliko sićušnih “proba za kušanje”! Ne može se reći da je sve to prošlost! Konačno nije tada bio jedan Isus, a danas drugi. Isus je isti, on je sadašnjost. Dakle i sada vrijedi njegova izjava: “To što ste učinili i najmanjem od moje braće, učinili ste meni.”

Također i stručnjak za katoličku teologiju, za moje stanje znanja, piše previše blago i suzdržano. Kada se “u uhu” još ima Deschnera, zvuči daleko ublaženo to što se čita u “Proroku”: “…Svećenici su tvorili izdvojeni stalež koji većinu ljudi obmanjuje da je Bog ‘tajna’, nešto tajanstveno što ne dopušta da se gleda u njegove karte.” Nemojte mi molim vas uzeti za zlo ako kažem: To je suviše općenito i, točno promotrivši, suviše laskavo s obzirom na ono što se stvarno događalo, kako su u ime križa obje crkve postupale zločinački. Glib Crkve je pun krvi i prljavštine i nema dna.

Pa Vi svojom suzdržanošću činite upravo još čast Crkvi! Zašto? Crkva nikada nije znala za milosrđe ni milost, čak niti za trag pravednosti. Ako mene pitate: Crkva je Antikrist, iako danas možda to nije tako očigledno. Što mislite, kako bi u srednjem vijeku npr. skočili na Vas?! Ali moć Crkve pala je u nemoć. Siguran sam: Neće trajati još dugo, i njena je urica došla …

Uostalom ja ne dobivam honorar da hvalim Deschnerove knjige. Mogu samo reći: Pročitajte ih i bit ćete upućeni, a u njima ćete naći i izvorne dokaze.

Poganska mjera je puna.

Sve je opet puno bogova …

gore nego u panoptikumu

Kod naslova “Zaklopite Bibliju!” u prvom bi se trenutku čovjek mogao prestrašiti: Nije li Biblija riječ Božja? I istovremeno osnova sveukupne kršćanske teologije? Ali ako se slijedi dijalog oba teologa s prorokom, postaje jasnije što se mislilo s provokativnim naslovom i koliko je istinit podnaslov: “Izdaja Isusa Krista i proroka”.

Možda su oba teologa mogla još malo jasnije razraditi na kakvom trošnom tlu njihova nekadašnja braća u službi grade teološki misaoni sustav: na biblijskom tekstu što ga poznajemo samo iz prijepisa od prijepisa; već u 4. stoljeću postojalo je na stotine različitih verzija Biblije, koje je napokon Jeronim po nalogu pape sastavio u jedan novi tekst, pri čemu je toliko slobodno raspolagao po miloj volji da se sam bojao da će ga nazvati lošim krivotvoriteljem. Mnogo toga što u Bibliji trebamo uzeti kao “Božju riječ” nastalo je greškama u prevođenju, ispuštanjima, dodavanjima i pravim krivotvorinama. Samo zbog toga je bezuman poduhvat na tome graditi “znanost o Bogu” (=teologiju). Temeljito uzevši to je bilo moguće samo zato jer su zastupnici te tobožnje znanosti uspjeli ljudima kršćanskog Zapada nametnuti zabranu mišljenja, čijem je prekoračenju stotinama godina prijetila lomača, a još i danas prijeti vječno prokletstvo.

Niti jedna druga znanost si ne može priuštiti da se toliko malo propituju njene pretpostavke kao teologija. To ne vrijedi samo za njene biblijske osnove, nego i za pitanje je li Bog i vjera u njega uopće mogu biti predmetom “znanstvenih” napora. U pogledu povijesnih pojavnih oblika religioznih uvjerenja to može biti slučaj. Također se može istraživati kakve psihološke i socijalne posljedice imaju određene religiozne predodžbe za vjernike i njihovo vrijeme. Ali što se tiče samih vjerskih sadržaja, oni se uskraćuju ljudskom intelektu: Boga se ne može shvatiti glavom, već se može samo iskusiti u srcu. To su znali i kršćanski mistici ali su njih teolozi ponajčešće suzbili ili čak poslali u smrt.

Kakve je apsurdne tlapnje tijekom stoljeća isproducirao teološki intelekt postalo je vrlo jasno u dijalogu proroka i oba teologa. Zdravi ljudski razum i glas srca raskrinkali su umotvorine učene gospode. Neočekivano ih je prorok uhvatio na djelu pri predodžbama o Bogu koje predstavljaju padanje natrag u mnogoboštvo. Da se Bog sastoji od tri osobe, Oca, Sina i Svetog Duha, pri čemu Otac i Sin začinju trećega. Ne bi smjelo biti slučajno da je ovo učenje nastalo kad je rano kršćanstvo bilo zamijenjeno državnim kršćanstvom koje se pomiješalo s rimskim misaonim blagom. Niti rimljani nisu bili zadovoljni s jednim Bogom.

Da bi se napunila poganska mjera morala je doći opet jedna boginja – u liku “majke Božje”. Današnji su se katolici toliko navikli na taj pojam da više uopće ne primjećuju njegov bogohulni sadržaj: Da svemogući Bog ima majku? Upozorenje da se time dakako misli na Isusovu majku ne pomaže katoličkim teolozima da se izvuku iz neprilike: Nije li Isus prema njihovom mišljenju Sin Božji i nije li Bog? “Velika majka”, kao boginja-majka vodeća figura poganskih mitova, toliko je začarala propovjednike “majke Božje” da su oni simbol majke stavili pored Otkupitelja, štoviše, čak iznad njega: U Altöttingu,Fatimi, Lourdesu, Čenstohovi ili ostalim mjestima obožavanja “majke Božje” jedva da se govori o Kristu Božjem. ”Marijin kult” (koji se potpuno bez ustručavanja tako i naziva) potisnuo je Otkupitelja čovječanstva – ili pored osoba “Bog-Otac”, “Bog-Sin” i “Bog-Sveti-Duh” instalira četvrto božanstvo. Majci-božanstvu pridružuje se prikladna pratnja s tonzurom i ženskom odjećom, kako se pojavljuje u prostoru Sredozemnog mora obilježenog mitovima Velike Majke, pri čemu je često k tome pripadao i celibat. Psiholog Erich Neumann, jedan od najboljih poznavalaca ranopovijesne mitologije, piše o kulturi boginje majke: “Žrtva kose muškaraca je staro svećeničko obilježje, od ćelavosti egipatskih svećenika do tonzure katoličkih duhovnika i budističkih monaha. Žrtva kose je, unatoč najrazličitijih poimanjima Boga i religije, uvijek povezana sa seksualnim odricanjem i celibatom, tj. sa simboličkom samokastracijom. Šišanje kose i službeno igra tu ulogu u krugu Velike Majke … Također i ženskom odjećom koja je kod kastriranih svećenika Velike Majke u Siriji, Kreti, u Efezu itd. dokazana i koja se održala u odjeći katoličke duhovnosti, preko žrtve je izvršena identifikacija s Velikom Majkom. Muško joj se žrtvuje, čime se postaje njenim zastupnikom, postaje se žensko, nosi se njena odjeća… Budući da su ti svećenici kastrati igrali vodeću ulogu u kultu brončanog vremena u Siriji, Maloj Aziji i čak u Mezopotamiji, posvuda na teritoriju Velike Majke nalazimo aktivne iste pretpostavke” (Erich Neumann, Ursprungsgeschichte des Bewustseins, 2. izdanje, München 1974. str. 58)

Nije slučajno da se “majka Božja” Marija obožava u organizaciji koja sebe naziva “majkom Crkvom”. Jaka zavodnička privlačna snaga “Velike Majke”, simbola kolektivnog nesvjesnog, postaje iznova primjetna – također i preko duhovne kastracije, zabrane mišljenja koju majka Crkve zahtijeva od svojih pristaša. Zahtjevi za isključivost drevne poganske boginje-majke postali su opet popularni kao i kultovi, rituali, praznovjerje i magija. Vjerovanje u čudo djelovanja relikvija ne zaostaje u ničemu za poganskim misterijama. I nebo puno svetaca došlo je na mjesto antičkog neba s bogovima. A na Zemlji obožava se Bog u truplu na križu ili u hostiji u tabernakulu i moli se madonina figura na oltaru. Sve je opet puno bogova koji zadovoljavaju svaku ljudsku projekciju – Luterovog boga koji ljutito unaprijed određuje ljudske sudbine (što je kod Calvinista npr. opravdalo trgovinu robljem), “dragoga Isuseka” s kojim se ismijava ozbiljnost Govora na Gori Nazarećanina, i “djevice Marije” koju frustrirani svećenici i prepredeni mafijaši na isti način preklinju za pomoć. To je gore nego u panoptikumu.

Do svega tog moglo je doći jer se svećenički stalež iznova uspio ugurati između Boga i ljudi. Razgovor između proroka i oba teologa učinio je to izopačenje “kršćanstva” veoma jasnim i istovremeno pokazuje jedini put rješenja: Boga nalazimo samo u sebi – okretanjem prema nutrini i slijeđenjem Njegovih zapovijedi i Govora na Gori Isusa iz Nazareta.

____________________________________________________________________

Tekst prvog izdanje brošure “Prorok” br. 13 “Zaklopite Bibliju! Izdaja Isusa, Krista i proroka” izazvala je živu diskusiju; mnogi su se čitatelji osjetili oslovljenima  razgovorom između proroka i dva teologa

Pripremio: Aris Kostadinov

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s