Učesnik: Marjan Hajnal,
magistar političkih nauka, arheolog, pisac, humanista
Integralni tekst (na Skupu prezentiran samo dio)
ESEJ O VJERI I RELIGIJI
Prije nego se osvrnem na glavnu temu koja nas je okupila da napomenem da iako sam po rođenju Bosanac, a prema trenutnom mjestu prebivanja Izraelac, ne smatram da imam ovlaštenje nastupiti u ime te dvije države, ali mogu reći da nastupam u ime skupine intelektualaca koji djeluju pri Centru humanističkog projektovanja slobodnog društva.
Poznata je činjenica da radikalizacija religije nije nov fenomen i da je tokom povijesti religijski fanatizam često korišten kao moćni agens djelovanja na podsvijest ljudi usmjeravanih na ostvarenje ciljeva uskog kruga manipulatora željnih vlasti i moći.
S obzirom na složenost, delikatnost i interdisciplinarnost problema klerikalnog udara na osnovne vrijednosti i odlike slobodnog društva, poslužiću se nekim paralelama, s ciljem da argumentiram kako je svaka zloupotreba religije politički obojena, odnosno, da je politizirana religija, ili, obratno, teologizirana politika, u suprotnosti sa postulatima vjere i vjerovanja. Prvo što se treba imati u vidu odnosi se ne samo na formalnu, već i suštinsku razliku pojmova religija i vjera. Te kategorije ni u kom slučaju nisu sinonimi, a male zabune i zablude, ili svjesno plasirani naizgled beznačajni falsifikati, kao i svaki mali plamen, mogu izazvati katastrofalne posljedice. Religija je uvijek služila kao najzapaljiviji materijal za manipulaciju masama i postizanje dalekosežnih ciljeva. Nisam prvi koji i ateizam svrstava među religije, jer, na svjetsko-političkoj sceni, bezbožnici su sami sebe pretvarali u svemoguće demijurge, kojima se klanjalo kao božanstvima. Posljedice su poznate, nakon svih velikih democida koji su ispunili historiju ateo-političkog bezumlja, što potvrđuju cifre poginulih u najvećim stradanjima, u Kini i na prostorima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Sociologija religije, hermeneutika objave, politička filosofija i kulturna antropologija samo djelomično mogu osvijetliti dekadentnu pojavu diskreditacije, prijetnji, vrijeđanja, zlostavljanja i ubistava na religijskoj osnovi.
Religija je oblik društvene svijesti, dinamičan dijalektički proces, sastavni dio kulture, kognitivna djelatnost, fragment povijesti, poligon političkog odmjeravanja i sučeljavanja interesa. U pozadini ekspanzije i nametanja religije kao bitnog fragmenta kulture uvijek stoje težnje ka ostvarenju duhovne, i, kroz nju, i ekonomske imperije. Pri tome postoje bitne razlike. Ako je bitan novac kao sredstvo do cilja, a cilj je ostvaranje vlasti nad pučanstvom kom je potrebno posvećenje putem nadređenih posvećenika, novcu su podređena dva kritična i najosjetljivija momenta u životu svakog pojedinca: rođenje i smrt. Svećenstvo privikava naivni um da mu je neophodan prevoditelj iz prirode u duh i obratno, iz duha u prirodu. Europljani (zahvaćeni hipokrizijom kršćanstva, ne uviđajući korijene dekadencije zbog svog deformiranog odnosa prema religiji) doživljavaju većom prijetnjom po svjetski mir, proces islamizacije Europe od neo-krstaškog ekonomskog i vojnog podčinjavanja zemalja Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka. Na tom polju se zamagljuju relacije i uzroci sukoba. Najčešće se iz službenih arapskih krugova kao krivci navode Izrael i Amerika, međutim, ne treba podcijeniti ulogu Kine, Rusije, Njemačke, Francuske, Velike Britanije… Površni i posve neinformirani promatrači uočavaju samo vidljive posljedice znatno dubljeg unutarnjeg konflikta koji se vodi u svijesti i podsvijesti svakog vjernika.
Sadašnji kleronacionalizmom poneseni lideri, mahom su epicentri opasnih konflikata, jer svoje imaginacije i fantazmagorije induciraju kroz podsvjesnu potrebu slabijih i nesigurnijih bića da budu vođeni. Pri tome se sljedbenici često nađu u položaju da su obmanuti, zavedeni, zloupotrijebljeni. Da se to ne bi dogodilo, mora im se kultivirati vjerovanje. Ono ne smije biti slijepo i apodiktički nametnuto. Potrebno im je objasniti što vjera jeste, a što ne smije biti. U nominalnom smislu, sam pojam kler je sve više u totalnoj opreci sa samim sobom. Udružen sa nacionalnom politikom, već se potvrdio u svojoj najdestruktivnijoj formi kao kleronacizam, u svom rušilačkom pohodu, od Persepolisa, Jerusalima, do Aušvica, i natrag, do Bagdada, Gaze, Homsa, Palmire…
Vjera je neuvjetovani individualni emocionalno-intuitivni stav spram transcendentalnog vrhunaravnog bića kojeg neko naziva Bog, Elohim, Allah, Tao, Theos, Deus, God, Gott, Perun, Hristos, Ješua, Odin, Amon-Raa, Višnu, Manitou, Amaterasu, Veliki Duh…
Nekad davno riječ religio značila je vjerujem. Danas su to nepomirljivi pojmovi.
Religija je postala institucija. Vjera se zadržala na nivou apercepcije.
Religija dolazi spolja. Vjera se formira iznutra.
Religija mjeri vrijeme satom atomske apokalipse. Vjera se stidljivo ogleda u neprolaznoj i nepropadljivoj duši.
Prozori religije su sa rešetkama. Vjera je nesputano zagledana u kosmos.
Religija stanuje u torbama i na policama, ukoričena tvrdim ili mekim povezom. Vjera se nosi u srcu.
Religija prijeti svojim vanjskim simbolima, objektima na neprikladnim mjestima, na otetom zemljištu, bukom uznemirava okruženje, ona zastrašuje svojom kolosalnošću sračunatom na fascinaciju vjernika čineći ga sićušnim, bijednim, beznačajnim, u kom se minorizira njegova ličnost, njegova sloboda, njegovo pravo da živi bez posrednika. Takva religija bešćutno ruši tuđe bogomolje, uništava pojedince, porodice i narode. Pravi vjernici nikada neće smetati svojoj braći sa nešto drugačijom duhovnom dioptrijom, za njih je Tvorac Univerzuma, i Svega Postojećeg, JEDAN, vidljiv u svemu i sa svakog mjesta u svim dimenzijama i shvatljiv sa svim svojim smislovima. Oni nikada neće posegnuti za tuđim blagom i posjedom, dosljedni su Desetoj zapovijedi koja je kvintesencija svih ostalih. U njoj, koju je uz ostale, navodno, na Sinaju, Bog prenio Mojsiju, piše nedvosmisleno:
Ne poželi kuće bližnjega svoga
Ne poželi žene bližnjega svoga
Ni sluge njegovoga
Ni sluškinje njegove
Ni vola njegova
Ni magarca njegova
Niti išta što je bližnjega tvojega!
(II knjiga Mojsijeva, 20.17)
Ne poštuje li se ova zapovijed, šta vrijede sve ostale?
(za širu informaciju pogledati link https://marjanhajnal.wordpress.com/2012/10/29/korijeni-povijesnih-lutanja-i-zabluda-marjan-hajnal/)
Religija proizvodi revolucije i kontrarevolucije, nasilje, bijes, masovnu smrt. Vjera gradi mir i blagostanje, uvažava svjetovne zakone, nikada ne poseže za sredstvima nasilja, preferira uspon ka samosvijesti, nasuprot vulgarnoj anarhiji.
Religija priziva gene. Vjera ne prihvata ultimatume.
Religija se oslanja na jezik, razum, um i inteligenciju. Vjera pronalazi univerzalno uporište u predanoj bezinteresnoj službi.
Religija je tehnika. Vjera stremi humanosti.
Religija je srebroljubiva. Vjera podnosi siromaštvo.
Religija je raskošna i bučna. Vjera uživa u skromnosti i kontemplativnoj tišini.
Religija je začarani krug osvete. Vjera inklinira samokorekciji, razumijevanju i praštanju.
Religija očekuje, iznuđuje, otima. Vjera je blagodarna.
Religija obećava lažni raj, a od Planete pravi pakao. Vjera gradi mir i bori se da nada postane stvarnost.
Religija je okrutno egocentrična, gradi bedeme. Vjera dopušta razlike i dijeli prostor sa svom braćom i sestrama.
Religija prijeti i nemilosrdna je. Vjera upućuje na samilost.
Religija svojim zdanjima prkosi nebeskim visinama, samom Bogu. Vjera poštuje zemlju, žubor bistrog potoka, čist zrak, miris behara, oranice, sijena, pečenog kruha.
Religija je opijum i trans. Vjera zahtijeva budnost.
Religija je drugo ime za politiku. Vjera sadrži etički kodeks, Bogo-bojaznost, potpuno predan odnos služenja Bogu koliko i drugim ljudima, ljubav prema Svevišnjoj Božanskoj Ličnosti, tolerantnost prema svim oblicima postojanja, solidarnost, trpljenje i poštenje.
Religija je zabrana. Vjera je brižnost, moral i savjest.
Religija preferira okultnu magiju i mistiku. U vjeri je sve kristalno transparentno, dostupno, jednostavno i ostvarljivo.
Za religiju su krv i bol paravan za nerazvijenu samosvijest. Za vjeru je sve stvoreno svetinja.
Svrha religije je moć. Cilj vjere je ljubav.
Religija žudi za krajem svega i sije požare i rasulo. Vjera voli vječitost Početka Istine.
Religija je okrenuta carstvu arhi-demona užasa i vječitom ciklusu ponavljajuće smrti. Duša čistog vjernika je odana ljepoti nenasilnog trajanja prolaznog trenutka, na putu ka definitivnom utočištu uz lotosova stopala Tvorca svih svjetova Univerzuma.
Za osudu je svaki oblik raspirivanja vjerske netrpeljivosti koja počiva na omalovažavanju Božjih poslanika, bilo da je u pitanju Buda, Zaratustra, Krišna, Isus, Manu, Muhammed, Baha’u’llah… Neko ko je zaista iskreno ponizan i u srcu sasvim predan vjernik zna vrlo dobro pravila ponašanja i takav se nikada neće usuditi da napada tuđe proroke, druge vjernike i njihove bogomolje. Nekome su oni tuđi, ali Bogu su svi poslanici-avatari njegovi sinovi koje je poslao ljudima da ih štiti i čuva u pokornosti.
Pravimo li paralele i analogije među religijskim djelovanjima, doći ćemo do identičnog zaključka: zloupotreba vjere i vjernika u svrhu bespogovornog održanja religije kao instrumenta političke moći. U Iranu se provode decenijski duge krvave represalije nad pripadnicima Baha’i pokreta, za koje su svi proroci podjednako važni. Kako objasniti da muslimani u Afganistanu, Siriji, ili Pakistanu, ubijaju druge muslimane, bombaši-samoubice ulaze s eksplozivom u džamije među mirne vjernike? U Saudijskoj Arabiji osim islama ne može postojati druga religija. Ništa nije bolje u drugim konfesijama. Budisti u Mijanmaru proganjaju i ubijaju muslimane. Slično je u Kini u kojoj Kinezi terorišu muslimane Ujgure, kao što i praktikante bezazlenog miroljubivog Falun Gonga svirepo muče i ubijaju. Ruski ortodoksi su izraziti anti-islamski ksenofobi. Pravoslavlje koje ne osuđuje Hitlerovog miljenika Nikolaja Velimirovića i izroda Kačavendu može biti samo krivoslavlje. U Izraelu je u Hebronu ortodoksni Jevrejin, izvjesni doktor Baruh pucao po muslimanskim vjernicima u džamiji dok su se mirno molili (vjerovatno je maloumnik mislio da je osobno upoznao Boga i dobio njegovo odobrenje za takav gnusan čin). Katolička Inkvizicija nije zamrla i bori se za kršćanski karakter Europe, čemu je pečat u Norveškoj dao manijakalni islamofobični Breiwik. Kako objasniti ratove koje su križari vodili protiv muslimana, i uzvratno, ratove muslimana protiv bizantskog hrišćanstva? Zašto se katolički Zapad suprotstavlja ortodoksno-hrišćanskom vjerovanju, politizirajući vjerske sukobe pretvarajući ih čak u instrumente za svjetske konflikte, a i jedni i drugi tvrde da je Isus njihov Bog? Među Jevrejima vjernici se oštro dijele na reformiste i ortodoksne haredim. Haredim uhode reformiste i prijete im, omalovažavaju ih, a ateiste napadaju i socijalno marginaliziraju. Zabilježeni su slučajevi slanja eksplozivnih pošiljki jevrejima-hrišćanima (jehudim-mašihim), napadi kiselinom na „neadekvatno odjevenu“ ženu, i sl., do ubistva djece – nakon što je ortodoksni fanatik otkrio da mu je žena hrišćanka i ne želeći da mu djeca rastu kao hrišćani on ih je pobio. Zar sve ovo ima veze sa Bogom?
Klero-političari su teizirani anti-pol vjernicima. Političar se uzdiže do trona božanstva, vlada, inaugurira i ruši, umišljajući da je svemoguć. To je religija političkih hulja i demona, opsesije su im vlast i moć. Kada se naruši njihov monopol, zavode istomišljenike, nemilosrdno pokreću i regrutiraju čak i prave vjernike u ratove.
Zapad već odavno nastoji diktirati tempo razvoja islamskog svijeta, miješajući se u sve pore privatnosti. Nedopustivo je ograničavanje slobode odijevanja muslimanki. Ko ima pravo ženi skinuti maramu, burku, ako ih ona prihvata? Ono što je za Zapad simbol demokratije, u vidu razvratne feministkinje na štiklama koja mijenja muškarce kao neko košulje, koja puši i pije alkohol na javnim mjestima, kvazi-estetskim korekcijama silikonizira svoje tijelo radi obmane, uzastopno bezbožno ubija plodove vlastitog tijela, za islamski svijet je s pravom znak totalne sotonističke dekadencije.
S druge strane, kamenovanje žena do smrti, obrezivanje ženskog spolovila, nedopuštanje ženskoj djeci da se školuju, javno batinanje, linč zbog tzv „porodične časti“, robovlasnička preprodaja, poligamija, pedofilija, fizičko kažnjavanje, depersonalizacija žene kao individue i često apsolutno podcjenjivanje samosvjesnosti njene duševne duše, povodi su za zapadnjačku feminističku diskusiju o muškom šovinističkom teroru nad ženom muslimankom.
Manipulacija koja je sada na Zapadu uveliko na djelu, uperena protiv arapskog svijeta, jaše na talasima 11. septembra 2001. Inkvizicija se teško miri sa činjenicom da druga konkurentska religija/politika ugrožava primat Vatikana i koristi napad na Ameriku kao univerzalni izgovor za anti-arapski antisemitizam i dodatno uporište za dovršenje realizacije doktrine monopolističko-vojne globalizacije svjetskog tržišta. Islam se protivi tome i tad se protiv njega koriste niski udarci. Koristeći metode uvreda proroka Muhammeda, lažni kršćani demonstriraju svoju inferiornost u odnosu na prave čestite i dostojanstvene muslimane koji nikada neće podići svoj glas protiv proroka Isusa, jer svaki musliman zna da je Isa također Božji poslanik. U tome je osnovna razlika, a suština sukoba i omalovažavanja, koje može prerasti u „sukob civilizacija“, leži u banalnim, ali maestralno insceniranim povodima. Uzalud se, nakon što je snimljen sramni film „Nevinost muslimana“ pronalazi izgovor u činjenici da je režiser robijaš na dopustu koji je prevario glumce, i da ovi nisu ni znali da snimaju film o proroku Muhammedu. Pale su žrtve, među njima i američki ambasador u Libiji, a uporedo se u Francuskoj reaktueliziraju karikature sa likom proroka Muhammeda, što samo intenzivira eskalaciju nezadovoljstva islamista, među kojima ima mnogo onih koji će iskoristiti povrijeđena osjećanja vjernika za već viđene akcije talibana, mudžahedina, selefija, vehabija, al-qaidovaca… Ne može se izbjeći utisku da je i posljednji rat u Bosni iniciran spolja, o čemu sam pisao u kolumni „Bosna kao makro-psiho-eksperiment“. Istina je da su Osmanlije, osvojivši Bosnu, porušili 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana, stotine pravoslavnih crkvi, da su odveli stotine hiljada hrišćana/kršana i preveli ih na islam, ali je također istina da se protiv Muslimana Bosne i Sandžaka dogodilo 11 genocida, da je samo u posljednjem ratu porušeno više 1425 vakufskih objekata, 90 turbeta, 15 tekija, spomenika kulture od povijesnog značaja, kao i Stari most u Mostaru. Ti objekti mogu se obnoviti ili sagraditi novi, ali ožiljci na dušama ostaju trajno. Istina je da su Osmanlije prakticirali „Danak u krvi“, pravo „prve bračne noći“, silovanja, ali, sa tom cijenom ničeg zajedničkog nisu imala djeca i žene sa muslimanskim imenom u Višegradu na koje se obrušila neman četništva povampirena 1992. Zar žive ljude, žene sa djecom i nemoćne starce spaljivati u zatvornim kućama, ili ih klati i bacati sa mosta u Drinu? Samo u Sarajevu je ubijeno 1600 djece. I sve to u eri digitalne tehnike i osvajanja kosmosa? Također se ne mogu nikakvim racionalnim putem opravdati ubistva i mučenja u jasenovačkim logorima smrti i pokrštavanja preživjele djece iz nekatoličkih porodica, a počiniteljima stravičnih zločina ukazivati počasti nazivajući škole njihovim imenima. Ista institucija, krijući se pod Hristovim imenom, ubila je 80 miliona ljudi širom svijeta.
U metežu koji se sukcesivno širi, malo ko obraća pažnju na skrivene inspiratore haosa, a o tom svjesno programiranom haosu postoji čitava nauka. O njima, npr. religiozni islamski fanatici ne znaju niti je iko u stanju da ih zaustavi u njihovom rušilačkom pohodu, pružajući dodatne argumente za filmadžije, karikaturiste i razne Breiwike, koji će tvrditi da su u pravu, zanemarujući i bacajući pod debele tepihe u svojim prljavim kućama sve democide što ih već dva milenija u Hristovo ime čini crkva.
Rješenje je u kontroli medija ekstremnih krugova i u obuzdavanju svojih fanatika. Kad je u Izraelu spaljena džamija, u njoj su se sutradan našli izaslanik Rabinata i Šimon Peres, a vinovnici su pronađeni i uhapšeni. Nakon što su vandali oskvrnuli samostan u Latrunu (nedaleko od Jerusalima), indicirani su isti počinitelji (ortodoksni Jevreji) koji su napali i grafitima oskvrnuli i muzej Holokausta Jad-Vašem. No, i njima je zakon pokucao na vrata.
Jedno je sigurno: politizirano religijsko ludilo je opasna i zarazna bolest čiju epidemiju treba sprečavati svim raspoloživim sredstvima, jer ako se ne zaustavi, ona će prerasti u pandemiju koja upravo sada prijeti da uništi čitavu Planetu. Forsirano se nastoji na krajnje artificijelan i monstruozan način materijalizirati majansko proročanstvo o globalnoj katastrofi i dovršenju ljudske civilizacije, čemu teže ekstremno fanatizovani bolesni apokaliptici svih konfesija. Thanatos je njihov idol. Ali, ako je to za utjehu, niko se nije usrećio ko je napadao poštene vjernike i rušilački atakovao na njihova svetilišta i svetišta, groblja i svete knjige, omalovažavao i vrijeđao proroke. Kazna će ih stići i bez ljudskog suda.
Činjenica je da smo okruženi prijetnjom. Prijetnja je upućena samom opstanku humanosti. U ime Boga, ne samo da ginu oni sa suprotne strane plota, lažni vjernici ubijaju i jedni druge u istom dvorištu: kršćani ubijaju kršćane, hrišćani ubijaju hrišćane, muslimani ubijaju muslimane, jevreji ubijaju jevreje, budisti ubijaju budiste, jedni o drugima odlučuju da li su pravovjerni ili nisu. I svi zaboravljaju na Mahatmu Gandija koji je svoj put i opredjeljenje ovjekovječio i svojim nadgrobnim spomenikom kojim je obavijestio i zadužio čovječanstvo o jednosti bića čovjeka u svakom čovjeku, neovisno o tome kojoj se vjeroispovijesti priklonio ili spontanitetu slobodnog življenja.
Na kraju, ovom prilikom, u cilju zadobivanja vječnog mira kojem teže dobronamjerni, prosvijetljeni i iskreni sljedbenici katoličanstva, za dobrobit samih vjernika, pa i ugled same Katoličke crkve, želim se ovim putem obratiti crkvenim velikodostojnicima Svete stolice, a poglavito samom Papi Franji, da se pristupi zvaničnoj i potpunoj rehabilitaciji Đordana Bruna, jednog od najvećih znanstvenika i humanista u povijesti. Nad njim je Inkvizicija počinila stravičan zločin, i neshvatljivo je da i danas, 416 godina nakon spaljivanja tog znanstvenika, dominikanca, zbog njegove navodne hereze, on još uvijek gori na lomači, a kako je duh vječno živ, sa besmislenim i bezrazložnim produžavanjem kazne nad dušom Đordana Bruna, produžava se agonija svjetskog duha i čitavog Univerzuma. U ime humanosti i mira, apelujem na glas razuma i najviši stupanj emocionalne inteligencije bez kojih je čovjek tek blijeda sjena onog pozvanja zbog kojeg se otjelovljen pojavio, da se u što kraćem roku, po mogućnosti za vrijeme ovog Pontifikata i uz blagoslov samog Pape, upravo iz krila katoličke crkve, duši Đordana Bruna vrati njeno ovozemaljsko priznanje i dostojanstvo. Brunova tragička smrt nosi mnogo značajniju simboličku poruku s negativnim predznakom od same strašne simbolike njegove smrti. Brutalnim sedmogodišnjim mučenjem i na koncu pogubljenjem, nije mučen i pogubljen samo Bruno, mučeno je i pogubljeno slobodoumlje i pravo da se bude u pravu. Zakone i kazne tvore ljudi, a niko od ljudi nije nepogrešiv. Čovjek nije Bog, čak i ako je prihvaćen kao njegov predstavnik. Krajnje je vrijeme da se ovi stavovi shvate i prihvate. Ako bi se Hrista moglo pitati što on misli što bi želio u pogledu Đordana Bruna, svaki pravi iskreni vjernik dao bi isti odgovor. Na redu je da takav odgovor konačno uslijedi i od Svete stolice, i posebno od Kongregacije za očuvanje katehizisa katoličke vjere. Da samo podsjetim da je naziv te Kongregacije drugi naziv za Inkviziciju. Zato pozivam sve dobronamjerne ljude da se budni i samosvjesni okrenu svom iskonskom biću i vjeri u srcu, nepokolebljivi i neustrašivi kao što je bio Hrist, kao što je bio njegov vjerni poklonik Bruno koji je u posljednoj sesiji suđenja i neposredno pred pogubljenje izjavio:
“Pogriješio jesam, ali samo utoliko što sam tražio da se vlasti odreknu oni koji je imaju”; “Vi meni izričete presudu s većim strahom nego što je ja primam, vi se plašite, ne ja”. “Ne, dobri moj Brate! Radije ostajem živ u smrti, nego mrtav u životu… Ako usvojimo iste metode, ako pribjegnemo nasilju i laži, prije ili kasnije postat ćemo poput njih. Duša se privikne na okrutnosti i, na koncu, uživa u moralnoj uspavanosti koja je prati. Oni nisu zakopali mene, već samo jednu malenu klicu filosofije koja će proklijati u nadolazećim stoljećima. Ne oplakujte klicu, mislite na stablo! Doći će dan, Braćo, kad će mudrost civilizacija, starijih od naše, obnoviti izvor znanja u nama. Toga će dana dogmatsko i separatističko shvatanje pasti!”
Na nama da je odlučimo da li ćemo biti živi pokopani u vidljivim tijelima, mnogi živi bačeni u oganj, trajući kao tek ovaploćene aveti, ili, oslobođeni svih okova i prijetnji lomačom, opstati kao ponosni, slobodni, dostojanstveni, savjesni, samosvjesni i humani ljudi.
____________________
Uz temu o radikalizaciji religije neophodno je razraditi teze (pregled nije konačan):
Genocid Katoličke i Pravoslavne crkve nad pripadnicima Crkve bosanske – Bosanskim hristjanima
Genocid Engleske i Španije nad Indijancima
Turski genocid nad Srbima
Turski genocid nad Armenima
Njemački genocid nad Jevrejima
Genocid ustaške NDH nad bosanskim pravoslavcima
Genocid nad Romima
Kineski genocid nad Falung-Gong pokretom
Iranski genocid nad Bahaistima
Izraelski genocid nad Palestincima
Genocid Srbije nad bosanskim Muslimanima
Kineski democid
Talibanski genocid
Boko Haram
Isil
Genocid pod Staljinom
Genocidi počinjeni od strane SAD i NATO
DAVID 