Boris Stanojević, Udruga David
Obuhvatiti 20 i više stoljeća svakako je potrebno da bi se dobila što jasnija slika tko ili što su neke kršćanske crkve ponajviše Katolička crkva koja je važna za zbivanja u našem društvu.
Treba odmah pojasniti zašto je važno u ovom trenutku baviti se onim što je bilo prije ili u toku 20 stoljeća, kada su pred nama trenutno otvorena mnoga vjerska sporna pitanja koja tište mnoge ljude, i to ne samo kod nas već na globalnoj razini.
Mnogi analitičari u svijetu argumentirano ukazuju da treba ići ka korijenu vjerskog nastanka crkvenih oligarhija, gdje se nikako ne smije zaobići njihovo povijesno djelovanje – i ono što je najvažnije, sve se mora promatrati kroz njihov nauk. Crkveni ili vjerski nauk je doslovno svjetski gledano – Ustav koji točno određuje zakonske okvire djelovanja i ponašanja pripadnika jedne crkvene zajednice – danas se to još uopćeno naziva i svjetonazor – ipak, u biti je to mnogo više od toga.
Zbog tako kompleksnog i obimnog prikaza koji se želi obuhvatiti prikazat će se to fragmentirano i pokušati zadržati crvenu nit poimanja onog važnog što se želi rasvijetliti.
Na samom početku treba još razjasniti koje su danas, a bile su i oduvijek, sporne točke između civilnog društva i crkvenih stajališta o funkcioniranju društva. Znamo da ih ima nebrojeno ali sve bi se kratko moglo sažeti pod zajednički nazivnik: civilno društvo traži slobodu i ljudska prava za sve građane a ona se temelje na opće prihvaćenim ljudskim pravima i slobodama –( po deklaraciji iz 1948 god), te na stalnoj izgradnji i poštivanju humanosti prema pojedincima i čitavom društvu u cjelini, kao i prema drugim narodima. Znači, humanizam koji poštuje i brine se o svakome.
Crkveno stajalište funkcioniranja društva pristupa isključivo iz pozicije svog nauka. Crkva se svim silama bori da djeluje s pozicije većine i da pri tome čitavom društvu nametne svoj svjetonazor. Ona pri tome ne gleda na pojedinca, ne zanima je kako se taj pojedinac osjeća. Takvim pristupom njen isključivi nauk stvara podjele na više razina: između pojedinaca već u školama od najmlađe dobi, ljudima na radnom mjestu itd. Time se stvaraju grupacijske podijeljenosti – npr. političke podjele, podijele među narodima itd.
Da bismo mogli shvatiti crkveni nauk i njegovo djelovanje potrebno je vratiti se 20 i više stoljeća unatrag i pogledati kako je to sve nastajalo – znači, pogledati korijenje.
Svećenstvo ima svoje korijene u poganstvu. Svećenika, pismoznanaca bilo je još prije Abrahama, jer su sve rane religije od kamenog doba nadalje njegovale ritualne kultove i magijske prakse. Tako je bilo kod naroda kamenog doba kao i u tzv. Visokim kulturama. Npr. U starom Egiptu je bilo mnoštvo bogova i svećenika koji su studirali spise tadašnjih predaja i bili nadležni za provođenje sakralnih radnji. Pri tome se uvijek radilo o izvanjskim religijama u kojima se “Bog” umiruje a bogovi umilostive ritualima. U tim religijama nije se radilo o unutarnjoj promjeni čovjeka, već uvijek o izvanjskom ponašanju, što prepoznajemo i danas.
U doba Abrahama postojali su posebni kultovi i svečanosti za različita božanstva za koja se vjerovalo da stanuju u svojim hramovima. Vladari grada bili su smatrani za zemaljske zastupnike bogova. Svi vladari Mezopotamske regije smatrali su sebe zastupnicima bogova, a veliki dio njihovih dužnosti sastojao se u obavljanju sakralnih ceremonija. Središta obavljanja kultova u pravilu su bili hramovi a religiozne svetkovine održavale su se u svetim špiljama ili na posvećenim brežuljcima (a danas!?). Bogovi su u hramovima bili prisutni kao kipovi (a danas!?). Danas se smatra da je Abrahamov otac bio poslužitelj hrama i odgovoran za izradu kipova.
Čitav stari vijek obilježen je nebrojenim načinima žrtvovanja životinja a ponegdje i djece. Mnogo toga prenijeto je i prakticirano u Novom vijeku sve do današnjih dana.
Što se tiče Petrove prvostolnice, pred njom stoji golem kamen, obelisk. Obelisci potječu iz Egipta. Tamo su se štovali u kultu Sunca, točnije rečeno obelisk predstavlja piramidu: okamenjene zrake boga Sunca; one omogućuju komunikaciju iz zemaljskog područja s područjem bogova i obratno.
Sveukupno je trinaest tih obeliska doneseno iz Egipta u Rim. Skoro svi stoje pred crkvama, među ostalima pred Petrovom prvostolnicom i pred Lateranskom palačom. Na kraju krajeva oni simboliziraju idolopoklonstvo. Preko njih su položili kršćansku krinku, možda su na njima postavili križ i objasnili da je to sada kršćansko. Ipak sve to nije ništa drugo nego pogansko idolopoklonstvo.
Nekome će sve ove informacije izgledati besmislene i nepotrebne. Ipak, važno je za razumijevanje svega što se u ovom kratkom izlaganju želi pokazati. Ono što je važno naglasiti – u ovom izlaganju se koriste povijesne činjenice koje se većinom mogu naći u crkvenim dokumentima – naročito u Bibliji.
Sada dolazimo da ključnog povijesnog momenta koji na mnogo načina određuje život i zbivanja ljudi 20 stoljeća novog doba. Da bismo mogli pratiti, razumjeti ili pokušati nešto promijeniti na području ugrožavanja ljudskih prava i sloboda od strane vjerskih nauka, važno je imati uvid o događanjima unutar tog sustava. Važno je shvatiti i razjasniti što se stvarno događalo i odredilo povijesni tijek, koji je obilježen najokrutnijim nasiljima i zločinima nad milijunima ljudi – pod motom “u ime Boga”.
Pojasnimo odmah – sve današnje kršćanske crkve – uz one velike – Pravoslavna, Evangelička i Katolička kao najveća i najutjecajnija u svijetu, temelje svoj nauk na učenju tzv. najvećeg proroka svih vremena Isusa iz Nazareta.
Za razumijevanje pogledajmo tko je On bio i što je On naučavao a zatim to usporedimo sa naukom crkvi – naročito sa katoličkim naukom jer on je u našem društvu dominantan i za nas važan – uz napomenu dvije naprijed navedene crkve su po mnogo čemu slične.
Za Isusa iz Nazareta kažu da je bio sin Božji, koji je ljudima donio istinu. Poznate su Njegove propovijedi pod nazivom “Govor na Gori”, koje su bitni dijelovi njegova učenja – tj. suštinske upute za život po Božjim zakonima. Katolička crkva javno se očitovala da je to utopija. Kažu da je govorio o bitnom zajedništvu svih ljudi. Govorio je o moći ljubavi i mudrosti u kojoj su svi ljudi jednako vrijedni – naročito je naglasio odnos muškarca i žene kao jednako vrijedne. Upozoravao je ljude da ne slijede svećeničke kultne religije i govorio im gdje svećenstvo krši Božje zapovijedi i poganskom kultnom religijom zaslijepljuje narod. Zbog toga su ga progonili, izdali i ubili.
Mnogo bolje se Njegov nauk prepoznaje kad se promatra i uspoređuje sa tzv. “kršćanskim naukom”. Mi ćemo to učiniti sa Katoličkim naukom.
Svećenički stalež došao je Isusu glave – jer nisu mogli prihvatiti Njegov nauk u kojemu nema nadređenih ni podređenih. Svećenički stalež je u svim vremenima bio izdvojen stalež koji je obavljao kultne obrede. I danas pred očima crkvenih vjernika svećenici i župnici prikazuju se kao nešto posebno, jer oni navodno objavljuju i drže zakone Božje.
Pogledajmo što je svećenstvo ustoličilo u svom nauku i podmetnulo to Isusu iz Nazareta, koji je donio potpuno drugačiji nauk. Da li je Isus iz Nazareta u svojim govorima rekao ili tumačio sve što mu se pripisuje? Jasno, ne možemo ovdje navoditi svo crkveno učenje. Navest ćemo samo neka učenja koja još uvijek utiču na živote milijuna ljudi.
Pa krenimo:
– katolički teolozi uspostavili su dogme u koje se mora vjerovati pod svaku cijenu – pod prijetnjom prokletstva. U Konstantinopolu 543 god kao i 10 godina kasnije potvrđena, donesena su 9 prokletstava po kojima je državna crkva uklonila središnje sadržaje učenja Isusa iz Nazareta – jedno od tih Njegovih od crkve srušenih učenja bila je poruka o Bogu, koji ljubi, koji nikoga ne proklinje, ne izopćava niti osuđuje. Time je državna crkva imala u ruci najjače oružje protiv svih onih koji nisu htjeli slijediti njeno učenje. Ono je postalo duhovnom podlogom inkvizicije i križarskih ratova koje su milijune ljudi koštale života.
– drugo važno crkveno ustoličenje bilo je uspostavljanje ceremonija, rituala i običaja koji odgovaraju različitim kultnim postupcima poganstava – tim postupcima odvraća se ljudima mogućnost razmišljanja i uvida u prepoznavanju istine.
– nadalje važno prekrajanje izvornog nauka bila je peta Božja Zapovijed koja glasi: “Ne ubij” – kod protestantske i katoličke crkve već službeno stoji “Ne ubij namjerno” – kod nas svećenstvo na sav glas uči i primjenjuje – u samoobrani je dozvoljeno ubijanje. U proteklim epohama katolička crkva je dopuštala pokretanje ratova, kako bi se se inovjernike prisilno pokrštavalo ili ubijalo.
To se dogodilo npr. Židovima u dolini Rajne, kršćanskim Mađarima i Saracenima od franačke vojske u prvom križarskom ratu. To se dogodilo također i u vrijeme otkrivanja Južne Amerike stotinama tisuća Indijanaca. To se dogodilo i u 20 stoljeću kada su balkanske države trebale biti naseljene samo “kršćanima”. Ubijalo se i pljačkalo – i to tobože u ime Kristovo.
Mi nemamo vremena i nije nam to ni cilj baviti se cijelim crkvenim učenjem. Svjedoci smo gotovo svakodnevnog prekrajanja prošlosti. Ljudi pod svakodnevnim teretom borbe za egzistencijom ne zanimaju stvari koje bi ih trebale zanimati. Lakše im je sve primiti zdravo za gotovo. No, postoje mnogi koji osjećaju i vide da sve to što se oko nas i nama događa ne sluti na dobro. Vrlo utjecajni ljudi kod nas u Hrvatskoj javno izjavljuju da se ponovo nalazimo u srednjem vijeku.
Prisjetimo se opet, ne bez razloga: Pape stoljećima nastavljaju politiku smanjenja ljudskih prava. Grgur XVI 1832 proglasio je doslovno čovjekovu slobodu savjesti “ludošću”.
Papa Lav XIII – tumačio je ” da nikada nije dopuštao poticati slobodu mišljenja, slobodu tiska, slobodu naučavanja, kao i beziznimnu religijsku slobodu.
Papa Pavao VI zaklinjao je svijet da se”pravu slobodu savijesti” ne zamjenjuje “lažnom slobodom mišljenja”
Pio XII – Codex luris Canonici – preteća Codexa koji je izradio Paceili – stvara centralizaciju papinske vlasti – gdje se papinski autoritet smatra vječnom valjanosti.
Na prvom vatikanskom koncilu 1870 papa Pio IX objavio je dogmu o nepogrešivosti pape: time je Papa postao vrhovni sudac svim ljudima. On nije samo apsolutni vladar nad svim katolicima širom svijeta i to ne samo nad svećenicima nego i nad laicima.
Sva ta mišljenja i postupci izviru iz crkvenog nauka.
Ovdje malo zastanimo i dozvolimo si postaviti pitanje: što to sve ima sa naukom Isusa iz Nazareta? On sam prozivao je tadašnje svećenstvo govoreći im: ” Vi ste kao okrečeni grobovi, izvana ukrašeni – iznutra truli!”
Vatikan je uspio u razdoblju od jednog stoljeća zaogrnuti se moralnim plaštom, dobrom strategijom relativizacije i prebacivanjem krivnje na svoje prethodnike iz prošlosti, igrajući na kartu zaborava.
No, vratimo se na početak ovog izlaganja – zašto je potrebno čeprkati po 20 i nešto stoljeća – zašto se prisjećati milijuna žrtava – čemu i kome to može služiti.?Moglo bi se reći da je to zato što katolička crkva čini upravo to – neprestano proziva svoje protivnike i upućuje na njihove zločine (što nije sporno) i time vrlo vješto prikriva svoje prošle zločine.
I sada ono najvažnije u ovom izlaganju. Mogla bi se prihvatiti isprika od vrha katoličke (pa i nekih drugih crkvi) da su zlo činili njihovi prethodnici i to ne bi bilo sporno. No, to bi se moglo uvažiti i razumjeti da su iz svog nauka izbacili učenja po kojima su njihovi prethodnici činili mnoga zla diljem svijeta.
Budući do današnjeg dana niti slovo toga učenja nije promijenjeno – svaka isprika je čista kozmetika.
I sada treba istaknuti bit, bez koje je teško razumjeti ili tumačiti bilo što kada je u pitanju problematika koja je izvor mnogih nerazumijevanja, netrpeljivosti i sukoba.
Ključ je svega nerazumijevanja, što katolički nauk nema ništa zajedničko sa naukom Isusa iz Nazareta – svatko dobronamjeran to može provjeriti već u Bibliji koja je Ustav svih kršćanskih crkava kao i u svakodnevnoj praksi. Ako nema, a nema, tada čitava priča i spor ove priče dobiva sasvim druge dimenzije. Svaka crkva ima pravo na svoj nauk i to nije sporno. No, kada neka crkva ubaci svoj nauk pod ime drugog nauka – tada je to sporno.
Zašto? Može se govoriti o mnogim obmanama. Lažno predstavljanje koje je temeljeno na interesima koji za posljedicu imaju ugled u društvu, sklapanje Međudržavnih ugovora koji omogućuju korištenje novca svih građana iz državnog proračuna, potpuno zauzimanje prostora obrazovanja i putem svojih vjernika u političkoj vlasti crkva ima kontrolu nad svim institucijama ( ljudima).
Jedna od crkvenih zapovijedi prema svakom vjerniku nalaže da po svojoj savjesti trebaju odluke donositi i provoditi poštivajući prvo nauk crkve a tek potom zakon države. Kakve posljedice ima ta zapovijed vidljivo je u političkom životu!
I sve to i mnogo, mnogo više čini se u ime prakršćanskoga nauka Isusa iz Nazareta.
Zanimljivo je pogledati tko danas rehabilitira Kristov nauk (zato što polaze s točke humanizma) – to javno čine ateisti, mnogi humanisti, neke vjerske zajednice ali i sve veći broj katoličkih vjernika koji su prepoznali o kakvoj se prevari radi.
Dvadeset stoljeća jednog nauka koji se ni za jotu nije promijenio do danas. Dvadeset stoljeća milijuna i milijuna patnji, nasilja svih vrsta nehumanosti i smrti koje je teško opisati a kamo li shvatiti, pojavljuju se danas u propovijedima svećenstva, u njihovim kritikama i brigom za siromašne, u vjeronauku u školama. Dvadeset stoljeća jednog nauka koji napada javnu novinarsku riječ, napada novinare i sve one drugačijeg mišljenja. Dvadeset stoljeća nauka koji je sudjelovao na razne načine u spaljivanju žena i muškaraca, koji je utamničavao, mučio, ubijao na najokrutnije način povijesne velikane (sjetimo se – Jan Hus, Galileo Galilei, Đordano Bruno), proganjao i ubijao pavline, hugenote, katare i bogumile jer su se usudili živjeti izvorni nauk. Dvadeset stoljeća nauka koji je podržavao i sjedio za stolom Musolinija, Franka, Hitlera, Pinočea i koji je iznjedrio holokaust i milijune mrtvih u drugom svjetskom ratu.
Sve te grozote katolička i neke druge sudionice tih dvadeset stoljeća podmeću se Božjem , tj Kristovom nauku. Da se radi o potpuno suprotnom naukovanju danas to više nije tajna već je obveza da se odvoji integralna istina od kvazi istine.
Kada bi crkva posegnula za istinskim Kristovim naukom ona bi dokinula svoje postojanje – radi toga niti jedan papa nije do sada napravio nikakve izmjene katoličkog nauka.
Katolički nauk nije slijednik Isusovog nauka na koji se poziva. Tko to dokazuje, kada i gdje: Onaj na koga se svećenstvo poziva – Isus iz Nazareta i mnogi kasniji proroci. Svatko tko zna čitati to može ako želi pročitati u crkvenoj Bibliji. Time on i njegovi predstavnici (svećenstvo) nemaju više kredibilitet i važnost koji su si lažno ishodili. Također, automatski gube sva prava, privilegije i položaje u društvu. Međudržavni ugovori RH i Svete stolice automatski postaju ništavni.
Upozoravamo sve dobronamjerne ljude – ključ oslobođenja društva od klerikalizacije i porobljavanja čitavog društva leži upravo u nauku – Kanonu Katoličke crkve. Treba samo malo analitike, dobre volje da se usporedi, prepozna i odvoji stvarna istina od podvale.
Svaki drugi put je okretanje mlina na crkvenu vodu, pri čemu su mlin, mlinar i voda koja ga pokreće u rukama crkve.
Koji to autoritet trebaju imati biskupi, kardinali, svećenici koji žive u obilju kao kraljevi! Brinu li oni hoće li ostati bez posla! Brinu li oni da će im crkva otići u stečaj i dobiti prinudnog upravitelja. Brinu li oni za sigurnost svojih plaća ili mirovina! Brinu li oni kako će do stana ili kuće! Zar ova tako jasna pitanja ne daju još jasniji odgovor: Nauk čiji predstavnici (svećenstvo) ni po čemu ne dijele sudbinu naroda, nije nauk za narod. Nauk koji živi na račun naroda, nije nauk koji štiti narod. Nauk koji je sudjelovao ili podržavao nasilje i zločine nad ljudima, nije nauk Isusa iz Nazareta.
I na kraju izjava jednog sportskog radnika iz Sarajeva:
“Danas, pored izrazito jakih konfesionalnih religioznih utjecaja moral i etika su na najnižim granama.”
DAVID 