Religijske zajednice i princip sekularnosti – afirmacija ili negacija vjere?

Autor 11.4.2016. u 07:56

Religijske zajednice i princip sekularnosti – afirmacija ili negacija vjere?

Izvor: http://www.tacno.net/naslovnica/religijske-zajednice-i-princip-sekularnosti-afirmacija-ili-negacija-vjere/
Sekularna država nije antiteistička ni antireligijska država, ali mora sačuvati svoju neutralnost u odnosu prema svima, a sačuvat će ju čuvajući nepovredivost temeljnih ljudskih prava, prije svega i prvenstveno – individualnih ljudskih prava i prava manjina.

Piše: Drago Bojić

Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) o zabrani isticanja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama BiH izazvala je i izaziva različite reakcije i interpretacije. Ona je u bosansko-hercegovačkoj javnosti shvaćena prvenstveno kao zabrana nošenja hidžaba, što je za veliki dio muslimanske populacije neprihvatljivo jer se nošenje hidžaba shvaća kao vjerska obaveza, a neprihvatljiva je i za dio civilnog sektora jer u tome vide povredu temeljnih ljudskih prava, u ovom konkretnom slučaju prava žene. Zabrana nošenja hidžaba u javnim institucijama slične reakcije izaziva i u zapadnoeuropskim zemljama i pokazuje da o značenju, ulozi i mjestu hidžaba ne postoji konsenzus ni unutar islamskih zajednica ni između tih zajednica i sekularne države.

U specijalnom broju njemačkog mjesečnog časopisa za društvo i kulturu (Herder Korrespondenz) posvećenom temi suvremenog islama u Njemačkoj i u islamskim zemljama, između ostalog se govori i o značenju i ulozi i mjestu hidžaba u islamu. Dok je za jedne neprihvatljiva zabrana nošenja hidžaba u javnim institucijama jer se „hidžab ne može svesti na simbol“, jer je on „božanska zapovijed“ i jer bi „zabrana značila prisilno povlačenje žena koje ga nose iz javnog društvenog života“, za druge je „relikt prošlosti i arhaičnih društava“, nije vjerska obaveza već „sredstvo koje se zloupotrebljava u patrijarhalnim društvima za podčinjavanje žena“. Uglavnom ova dva suprotstavljena stava karakteriziraju i rasprave o hidžabu u Bosni i Hercegovini.

Ova odluka VSTV-a i reakcije koje su potom uslijedile pokazale su koliko je osjetljivo područje ljudskih i „vjerskih“ prava, kako o tome, unatoč i međunarodnim konvencijama i aktima, u pojedinačnim slučajevima ne postoji konsenzus između sekularne države i vjerskih zajednica ali ni unutar jedne te iste vjerske zajednice. Rasprave o odluci VSTV-a o zabrani isticanja vjerskih simbola u pravosudnim institucijama prilika su da se progovori i o drugim temama i problemima koji se tiču odnosa sekularne države i vjerskih zajednica, da se iznova otvore i one teme koje se smatraju završenima, počevši pritom od Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini koji privilegira takozvane „tradicionalne“ Crkve i vjerske zajednice, zanemarujući prava manjinskih vjerskih zajednica i njihovih pripadnika, da spomenemo bar jedan „problem“ koji proizlazi iz tog zakona. Prilika je to da se progovori i o disharmoniji i napetostima ljudskih i vjerskih prava, teoloških principa i učenja određenih vjerskih zajednica i njihovih institucionalnih društveno-političkih interesa.

1. Disharmonije i napetosti između ljudskih i „vjerskih prava“

Ljudska prava – to po mnogima najvažnije iznašašće modernoga svijeta – nisu proizišla iz religijskog konteksta i trebalo je vremena da se ona bar načelno prihvate i kao religijske vrednote. Zapadno kršćanstvo je s početka u ljudskim pravima gledalo „prometejski ustanak modernoga čovjeka protiv Boga“, ne uviđajući pritom da se ta prava, uz druge religijske i kulturne tradicije, temelje i na kršćanskim vrednotama i načelima. Zbog svoje specifične moderne povijesti, označene prije svega prosvjetiteljstvom, zapadno kršćanstvo (katoličanstvo i protestantizam) se prvo moralo suočiti s ljudskim pravima i slobodama. To se puno kasnije dogodilo u istočnim kršćanskim crkava (primjerice u pravoslavlju), a još kasnije u islamskim društvima zbog različite moderne povijesti u tim društvima i zemljama.

Danas se načelno prihvaća da se ljudska prava, između ostalog, temelje i na zajedničkoj baštini monoteističkih religija (židovstva, kršćanstva i islama), da ona reflektiraju njihove najvažnije vrednote i da su bitni dio monoteističkog shvaćanja čovjeka, njegova dostojanstva, njegove slobode i njegovih prava. No, ta općeprihvaćena načelnost često bude dovedena u pitanje kad se povedu javne rasprave o vjerskim pravima i granicama tih prava, njihovom mjestu i važenju u suvremenim pluralnim sekularnim društvima. Budući da se u religijskim zajednicama na neka od ljudskih prava gleda ipak kao na nešto što je „izvana došlo“ i što se ponekad i s otporom prihvaća zbog nemogućnosti da se održi prevlast vlastitog ideološkog pogleda na svijet, uređenje i kontrola društveno-političkih odnosa, ljudska i među njima vjerska prava konstantno izazivaju napetosti u odnosu između sekularne države i odnosnih religijskih ili konfesionalnih grupa.

Prvo problemsko polje kad se govori o ljudskim i vjerskim pravima tiče se bitno odnosa sekularnog društva i religije odnosno religijskih zajednica koje su i danas, iako manje nego prije, u suprotstavljenom odnosu. Kao primjer koji dobro oslikava ovu napetost može se navesti pravo na slobodu mišljenja i govora, jedno od temeljnih ljudskih prava, koje je iz perspektive hijerarhijski ustrojenih religijskih zajednica koje svoje doktrine i dogme postavljaju kao apsolutno važeće, tek djelomično prihvatljivo, odnosno u onoj mjeri u kojoj ne dovodi u pitanje njihovu unutarnju zakonsko-pravnu regulativu i postojeći hijerarhijski poredak moći.

U vezi s tim nužno se mora postaviti pitanje je li uopće moguće sačuvati nepovredivost temeljnog ljudskog prava na slobodu mišljenja i govora u hijerarhijski ustrojenim vjerskim zajednicama u kojima se nepovredivo dostojanstvo čovjeka, njegovih prava i sloboda, podređuje institucionaliziranoj poslušnosti autoritetu (vlasti) i odredbama koje iz tako postavljenih odnosa proizlaze!? Pritom, i u ovom slučaju kao i u mnogim drugim, nije samo riječ o „zloupotrebi religije od strane institucije i vlasti“, kako se ponekad tvrdi, nego se bar dijelom mora prihvatiti činjenica da religijske zajednice i „po sebi“ – po svojim vjerovanjima, tradicijama, praksama, apsolutiziranjem svojih istina, fanatičnim misionarstvom ili izopačenim uvjerenjima, mogu biti pokretač nasilnog djelovanja prema drugima, uskraćivanja prava i sloboda drugima, kao što je to slučaj i u suvremenim društvima.

Drugi primjer za ovo problemsko područje odnosi se na konfesionalni vjeronauk u školama kojim se dovodi u pitanje neutralnost sekularne države i krše prava ljudi koji ostaju izvan etabliranih religijskih zajednica. Ako povelje, konvencije i akti o ljudskim pravim zahtijevaju poštivanje dostojanstva, sloboda i prava svih ljudi, uvođenje konfesionalnog vjeronauka u obrazovne sustave često krši prava pripadnika drugih (manjih) vjerskih zajednica i prava onih koji ne pripadaju nijednoj konfesionalnoj zajednici. Uz „pozitivno pravo“ na slobodu vjere, postoji i „negativno pravo“ da se ne pripada nijednoj vjeri, nijednom svjetonazoru. Uz to treba naglasiti da je sekularna država jamac i „pozitivnih“ vjerskih i svjetonazorskih prava (da ih osigura i štiti njihovu nepovredivost), ali i „negativnih“ prava – pravo ljudi da ne pripadaju nijednoj vjerskoj ni svjetonazorskoj zajednici i da se zaštite od „pozitivnih“ vjerskih prava, primjerice konfesionalnog ideologiziranja javnog obrazovnog sustava ili isticanja vjerskih simbola u javnim institucijama.

Onako kako se s jedne strane zahtijeva pravo na religiju i na slobodu vjere, jednako se i s istim važenjem mora zahtijevati i „sloboda od religije“ u javnim prostorima i institucijama. Budući da je bosansko-hercegovačko društvo pluralno, konfesionalni vjeronauk u školama, pokazuju to mnogi primjeri iz dosadašnje prakse, često diskriminira one koji ne pripadaju odnosnim konfesionalnim skupinama ali i one koji pripadaju konfesionalnim skupinama ali zbog manjinskog statusa to pravo ne mogu ostvariti na cijelom prostoru države. Iako, dakle, religijske zajednice deklarativno prihvaćaju da su temeljna ljudska prava i njihova vlastita baština, to dolazi u pitanje kad određena religijska zajednica svoje institucionalne interese i kolektivna prava pretpostavi pravima pojedinca.

2. Konkurentnost i međusobna isključivost vjerskih prava

S obzirom na povijesna iskustva u kojima su religije i konfesije u pravilu isključivale jedne druge, ili posve, po principu čistih religijskih ili konfesionalnih teritorija (primjerice u zapadnoeuropskim zemljama), ili djelomično, po principu privilegiranosti brojčano ili politički nadmoćne religijske skupine (primjerice u zemljama Osmanskog carstva), čini se da se njihov suživot ponajbolje ostvaruje u religijski neutralnoj sekularnoj državi. Činjenica da su i ljudska prava i slobode proizišle iz građanskog (sekularnog) backgrounda dodatno potvrđuje ovu činjenicu i istodobno ukazuje kako upravo među različitim religijama i konfesijama često najmanje ima spremnosti za prihvaćanje načela jednakosti svih ljudi – i u pravima, i u slobodama, i u obavezama.

Budući da svaka religijska i konfesionalna zajednica polazi od, makar i djelomičnog, ograničavanja samostalnosti ljudske slobode, nijekanja autonomije vremenitih stvari, od apsolutističkog razumijevanja svetih tekstova iz kojih se izvode kolektivna vjerska prava – koja često zapravo i ne pripadaju temeljnim ljudskim pravima i više su rezultat tradicije određenog kolektiva ili izraz njegovog kulturnog, nacionalnog ili identitarnog karaktera – nužno mora doći do društveno-političkih sučeljavanja religijskih ideologija i nemogućnosti zajedničkog konsenzusa o temeljnim ljudskim pravima. Kako god paradoksalno zvučalo, vjerska prava može garantirati samo vjerski neutralna sekularna država koja bi svima garantirala jednaka prava, ali i dužnosti s obzirom na zabranu kršenja prava drugih. U tom smislu, sekularna država ne može biti samo sluga pojedincu i kolektivu, kako se često hoće, nego prije svega neutralna instanca koja ograničava samovolju pojedinaca i kolektiva.

Drugo problemsko područje kad se govori o ljudskim pravima tiče se, dakle, međusobnog odnosa religijskih i konfesionalnih zajednica, različitih povijesnih iskustava, ali i njihovih različitih teologija i antropologija. Kao primjer za ovo područje neka budu spomenute rasprave o mjestu islama u suvremenim europskim državama koje sebe između ostalog u kulturološkom smislu razumijevaju kao „kršćanske“ kulture. Rasprave u zapadnoeuropskim državama dovode u pitanje i tradicionalno (predmoderno) kršćansko razumijevanje vjerskih prava i sloboda s jedne strane, i ukazuju na nemogućnost da se određeni zahtjevi pripadnika kršćanske ili islamske vjeroispovijesti prihvate kao temeljna ljudska prava s druge strane, jer su izraz povijesti i tradicije monoreligijskih teokratskih društava čiji principi nisu uskladivi s razumijevanjem prava u pluralnim društvima.

Drugo jednako važno pitanje u kontekstu govora o međusobnoj isključivosti vjerskih prava tiče se statusa manjinskih vjerskih zajednica koje su u većini država zapostavljene u odnosu prema takozvanim tradicionalnim i brojčano nadmoćnim vjerskih zajednicama. I samo letimičan pogled na priznate religije i vjerske zajednice u različitim državama svijeta pokazuje kako su manjinske vjerske i svjetonazorske zajednice diskriminirane i kao grupe i kao pojedinci. Slučaj je to i u Bosni i Hercegovini, a ta diskriminacija je, kako je već spomenuto, dijelom prisutna u Zakonu o vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini, u kojem se privilegiraju takozvane „tradicionalne“ vjerske zajednice.

Pokušaji maksimalizacije vlastitih kolektivnih prava, što je karakteristika svih konfesionalnih i religijskih zajednica, borba za društveni monopol i ideološku nadmoć nad drugima, što nužno znači i isključivost prema drugima i povredu prava drugoga, suprotno je onome što religijske zajednice (ovdje se misli na monoteističke religije) ističu kao svoje temeljne teološke principe – da je svaki čovjek slika Božja i da je drugi prva i najvažnija norma života i djelovanja, odnosno same vjere. I ovdje se kao i u prethodnom slučaju pokazuje disharmonija teološkog učenja s društvenima zahtjevima određene religijske zajednice. Harmoniziranje različitih religijskih i teoloških tradicija i njihovo povezivanje sa sekularnim vrednotama zahtjev su principa jednakosti i pravednosti ali i garant mirnog suživota. U tom smislu religijske zajednice imaju pravo „umiješati se“ u društveno-političke procese u onom smislu u kojem daju svoj doprinos većoj humanizaciji sekularnih društava, teološki kazano „većoj pravednosti“ za drugoga, a ta se pravednost ponajprije odnosi na zaštitu prava pojedinca i prava manjina koja također ne mogu biti neograničena.

3. Kolektivna vjerska prava ograničavaju i ugrožavaju individualna ljudska prava

Treće područje na kojem postoji disharmonija između principa sekularne države i zahtjeva religijskih zajednica tiče se odnosa individualnih i kolektivnih prava unutar tih zajednica. Religijske zajednice snažniji naglasak stavljaju na kolektivna vjerska prava i u tom duhu su i gotovo svi ugovori između države i vjerskih (crkvenih) zajednica, pri čemu u tim ugovorima uglavnom nema govora o unutarnjim razlikama pripadnika jednog te istog kolektiva, odnosno o individualnim pravima unutar određene vjerske ili svjetonazorske zajednice. Može se dogoditi i događa se da na takav način postavljena vjerska prava i zakoni koji ih uređuju suspendiraju neutralnost sekularne države u odnosu prema vjerskoj zajednici čiji predstavnici mogu samovoljno prakticirati svoju moć u odnosu prema pojedinačnim članovima te zajednice, što je slučaj u svim hijerarhijski ustrojenim vjerskim zajednicama.

Kolektivni ugovori pogoduju religijskim zajednicama jer na taj način u nekim pitanjima zadržavaju autonomiju i moć nad pojedinačnim članovima svoga kolektiva, pri čemu to može značiti i ponekad znači povredu temeljnih prava pojedinaca. Inzistiranje na kolektivnim vjerskim pravima izravno umanjuje individualna ljudska prava, zanemaruje kolektivnu raznolikost, unutarnju dinamiku života toga kolektiva, razlike u pogledima i shvaćanjima. U tom kontekstu sekularna država mora tražiti načine i mehanizme kojima može zaštititi prava pojedinca (osobe) od dominacije kolektivnih prava.

U ovome kontekstu može se, bar djelomično, govoriti i o već spomenutim različitim interpretacijama nošenja hidžaba. Teško je pritom izbjeći pitanje – o čemu raspravljaju i suvremeni muslimanski teolozi – spada li nošenje hidžaba u individualna ili kolektivna, u vjerska ili građanska ljudska prava? O tome bitno ovisi na koji će se način država postaviti prema ovom pitanju, ali o tome ovisi i kako će se ovo pitanje tretirati unutar određenih islamskih zajednica. U tom kontekstu otvaraju se i mnoga druga pitanja koja su u izravnoj ili neposrednoj vezi s ljudskim pravima i sekularnom državom a tiču se primjerice prava žena u odnosnim vjerskim zajednicama ili primjerice prava ljudi drugačije orijentacije. Može li i na koji način država dopustiti dvostruke pravne standarde unutar jednog važećeg (sekularnog) pravnog sustava – neuskladivost principa sekularne države i učenja, shvaćanja i zakona vjerskih zajednica?

4. Vjerska prava moraju biti ograničena

Kad se govori o „vjerskim pravima“ – o pravima koja zahtijevaju institucionalizirane vjerske zajednice – nužno se mora govoriti i o granicama tih prava budući da ona u pluralnim društvima nisu moguća u svojoj apsolutnoj formi a da pritom određena država ne bi morala žrtvovati svoju neutralnost i pri čemu bi bila zakinuta i prava pripadnika drugih vjera, prava ljudi koji ne pripadaju nijednoj religijskoj zajednici, ali pri čemu bi došli u pitanje i neki etički principi ponajprije principi jednakosti i pravednosti.

U regulaciji toga odnosa moguće je i potrebno dvostruko djelovanje: od strane sekularne države koja uređuje granice vjerskih prava, ali i od strane određene religijske ili konfesionalne grupe koja se sama odriče svojih prava. Bez ovog drugog, kako god se ono u prvi mah moglo činiti paradoksalnim, teško je bez zakonskih prisila i društvenih napetosti kao njihove posljedice urediti odnose u pluralnoj sekularnoj državi. U ovom kontekstu neka bude spomenuto osjetljivo pitanje isticanja vjerskih simbola u javnim institucijama s kojim smo i započeli ovaj tekst.

Kada primjerice predstavnici monoteističkih religija ističu da su dostojanstvo i sloboda osobe i uopće temeljna ljudska prava (i) njihova najvažnija vrednota, inzistiranjem na isticanju vjerskih simbola u javnom prostoru i javnim institucijama nužno dovode u pitanje upravo tu vrednotu i nužno se moraju ogriješiti o temeljna ljudska prava drugih osoba. Upravo u ovom kontekstu je važno da se odustane od maksimalističkih zahtjeva od strane vjerskih zajednica. Onako kako se po principu odvojenosti države i crkve (vjerskih zajednica) ne može sakralne prostore profanirati a da se time ne povrijedi sveti prostor i vjerski osjećaji i prava, jendako tako se ne može sakralizirati i religizirati javne prostore i institucije a da se pritom ne suspendira neutralnost sekularne države i ne povrijede prava drugih ljudi. To u konačnici znači da je zabrana isticanja vjerskih simbola nužna u državnim institucijama jer je to u duhu zaštite temeljnih ljudskih prava i zaštite neutralnosti sekularne države i jer se istodobno onemogućava apsolutizacija vjerskih prava (jedne ili više vjerskih zajednica) i povreda negativnog vjerskog prava nepripadanja nijednoj vjerskoj ili svjetonazorskoj zajednici.

Bosna i Hercegovina je ustavno-pravno definirana kao sekularna država s odijeljenošću religije i države, što to ne znači i ne smije značiti ignoriranje, degradiranje ili izgon religije iz društva, ali znači i mora značiti ograničavanje vjerskih prava odnosno kolektivnih institucionalnih interesa vjerskih zajednica. Sekularna država nije antiteistička ni antireligijska država, ali mora sačuvati svoju neutralnost u odnosu prema svima, a sačuvat će ju čuvajući nepovredivost temeljnih ljudskih prava, prije svega i prvenstveno – individualnih ljudskih prava i prava manjina.

Govor objavljujemo uz izričitu saglasnost Fondacije Centar za javno pravo kao vlasnika autorskih prava. Original je objavljen ovdje 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s