Križevi

 

Europski sud za ljudska prava

Predmet Lautsi protiv Italije pokrenut je pred Europskim sudom za ljudska

prava povodom zahtjeva gospođe Lautsi koji je podnijela u svoje ime, ali

i u ime svoja dva djeteta koja pohađaju državnu školu u Italiji. Podnosi- teljica zahtjeva tvrdila je da je obvezno izlaganje raspela u učionicama

protivno njezinu pravu da odgaja djecu u skladu sa svojim uvjerenjima

zajamčenom čl. 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava

i temeljnih sloboda (Konvencija) te pravu njezine djece na slobodu vjero- ispovijedi zajamčenom čl. 9. Konvencije. Presuda kojom je zahtjev jed- noglasno usvojen donesena je 3. studenoga 2009., međutim nije postala

pravomoćna. Italija je, temeljem čl. 43/1. Konvencije, podnijela zahtjev za

podnošenje slučaja Velikom vijeću budući da slučaj postavlja važno pita- nje koje utječe na tumačenje i primjenu Konvencije i njezinog Protokola

br. 1, a ujedno je i ozbiljan problem općeg značenja. Odbor od pet sudaca

Velikog vijeća prihvatio je 1. ožujka 2010. zahtjev Italije. Veliko vijeće

održat će raspravu u ovom predmetu 30. lipnja 2010. Budući da je riječ o

predmetu od interesa ne samo za Italiju već i za druge europske države,

presuda se prikazuje iako će o tom slučaju konačnu odluku donijeti tek

Veliko vijeće.

Lautsi protiv Italije

Zahtjev br. 30814/06

Presuda Drugog vijeća Europskog suda za ljudska prava od 3. studenoga

2009.

Čl. 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju (pravo na obrazovanje) razmatran

zajedno s čl. 9. Konvencije (sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi)

Čl. 14. Konvencije – zabrana diskriminacije

Čl. 41. Konvencije – pravedna naknada
SUDSKA I UPRAVNA PRAKSA / Europski sud za ljudska prava

HRVATSKA JAVNA UPRAVA, god. 10. (2010.), br. 2., str. 543–556

HRVATSKA JAVNA UPRAVA

ČINJENIČNO STANJE

I. Okolnosti predmeta

Podnositeljica zahtjeva gospođa Soile Lautsi talijanska je državljanka koja

živi u Abano Termama u Italiji. U školskoj godini 2001/2002. njezino dvo- je djece pohađalo je državnu školu Istituto comprensivo statale Vittorino da

Feltre u Abano Termama. Svaka učionica imala je raspelo na zidu, uklju-

čujući učionice u kojima su djeca gospođe Lautsi pohađala nastavu. Pod- nositeljica zahtjeva smatrala je to protivnim načelu sekularizacije prema

kojem je željela odgajati svoju djecu. Obavijestila je školu o svom stajali-

štu, upućujući na presudu Kasacijskog suda iz 2000. koji je utvrdio da je

prisutnost raspela na biračkim mjestima u suprotnosti s načelom sekulari- zacije države. U svibnju 2002. upravljačko tijelo škole odlučilo je ostaviti

raspela u učionicama. Ministarstvo državnog obrazovanja naknadno je u

listopadu 2007. usvojilo direktivu br. 2666 kojom je svim ravnateljima ško- la preporučilo izlaganje raspela.

Dana 23. srpnja 2001. podnositeljica zahtjeva žalila se na odluku škole

Regionalnom upravnom sudu Veneta iz razloga što krši ustavno načelo

sekularizacije i nepristranosti tijela javnih vlasti. Ministarstvo državnog

obrazovanja, koje se uključilo u postupak kao stranka, naglasilo je da se

pobijana situacija temelji na kraljevskim dekretima iz 1924. i 1928.

Dana 14. siječnja 2004. Regionalni upravni sud Veneta usvojio je zahtjev

podnositeljice da se predmet uputi Ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti

prisutnosti raspela u učionicama. Pred Ustavnim sudom Vlada je tvrdila

da je takvo izlaganje »prirodno«, budući da raspelo ne predstavlja samo

vjerski simbol, već je i »zastava« jedine crkve spomenute u Ustavu – Kato- ličke crkve. Raspelo se stoga treba smatrati simbolom talijanske države.

Dana 15. prosinca 2004. Ustavni se sud proglasio nenadležnim zato što

osporavane odredbe nisu odredbe zakona, već su sadržane u propisima

koji nemaju pravnu snagu. Postupak pred upravnim sudom je nastavljen

te je 17. ožujka 2005. sud odbio tužbu podnositeljice. Utvrdio je da je

raspelo simbol talijanske povijesti i kulture pa, kao posljedica toga, tali- janskog identiteta te simbol načela jednakosti, slobode i tolerancije, kao

i sekularizacije države. Podnositeljica se žalila Consiglio di Stato koji je,

presudom od 13. veljače 2008., odbio njezinu žalbu s obrazloženjem da

je raspelo postalo jedna od sekularnih vrijednosti talijanskog Ustava te da

predstavlja vrijednosti građanskog života.
II. Mjerodavno domaće pravo i praksa

Obveza izlaganja raspela u učionicama potječe iz vremena prije ujedinje- nja Italije. Čl. 140. Kraljevskog dekreta Kraljevine Pijemonta i Sardinije

br. 4336 od 15. rujna 1860. propisivao je da »svaka škola mora biti oprem- ljena … raspelom«.

Godine 1861. kad je nastala talijanska država, Statut Kraljevine Pijemonta

i Sardinije iz 1848. postao je Ustav Italije. Određivao je da je rimska ka- tolička apostolska vjera jedina državna vjera te da se druge postojeće vjere

dopuštaju u skladu sa zakonom.

Osvajanje Rima od talijanske vojske 20. rujna 1870., nakon čega je Rim

anektiran i proglašen glavnim gradom nove Kraljevine Italije, dovelo je

do krize u odnosima između države i Katoličke crkve. Zakonom br. 214

od 13. svibnja 1871. talijanska država jednostrano je uredila odnose s Cr- kvom te dodijelila papi niz privilegija kako bi se osiguralo zakonito provo-

đenje religijskih aktivnosti.

Nakon pojave fašizma, država je izdala nekoliko okružnica kojima se na- stojalo provesti usklađivanje s obvezom izlaganja raspela u učionicama.

Čl. 118. Kraljevskog dekreta br. 965 od 30. travnja 1924. (Pravila srednjih

škola Kraljevine) propisuje: »Svaka škola mora imati nacionalnu zastavu, a

svaka učionica raspelo i Kraljev portret«. Čl. 119. Kraljevskog dekreta br.

1297 od 26. travnja 1928. (Odobrenje općih pravila o osnovnoškolskim

uslugama) navodi raspela među »nužnom opremom u školskim učionica- ma«. Domaći sudovi utvrdili su da su te dvije odredbe još uvijek na snazi

te da se primjenjuju u ovom predmetu.

Lateranski pakt, potpisan 11. veljače 1929., obilježio je pomirenje Italije

i Katoličke crkve. Katolicizam je potvrđen kao službena vjera Italije. Čl.

1. Lateranskog ugovora propisuje: »Italija prepoznaje i ponovo potvrđuje

načelo zajamčeno čl. 1. Albertinskog statuta od 4. ožujka 1848. prema

kojemu je rimska katolička apostolska vjera jedina državna vjera.«

Godine 1848. Italija je usvojila svoj republički Ustav. Čl. 7. Ustava izričito

potvrđuje da su država i Katolička crkva, svaka u svom području, nezavis- ne i suverene. Odnosi između države i Katoličke crkve uređuju se Late- ranskim sporazumima, a amandmani na te ugovore koje prihvaćaju obje

stranke ne zahtijevaju nikakav postupak izmjene Ustava. Čl. 8. Ustava

propisuje da su nekatoličke vjere »ovlaštene organizirati se u skladu s vlas- titim pravilima, pod uvjetom da se ne uspostavljaju protivno talijanskom

pravnom poretku«. Odnosi između države i tih drugih vjera moraju biti

»propisani zakonom na temelju ugovora s njihovim predstavnicima«.
Status katoličke vjeroispovijesti izmijenjen je kao posljedica ratifikacije

(Zakonom br. 121 od 25. ožujka 1985.) prve odredbe Protokola uz novi

Konkordat s Vatikanom od 18. veljače 1984., kojim su izmijenjeni i dopu- njeni Lateranski ugovori iz 1929. Tom odredbom je utvrđeno da se načelo

izvorno proglašeno u Lateranskim ugovorima, prema kojemu je katolička

vjera jedina vjera talijanske države, više ne smatra važećim.

U presudi br. 508 od 20. studenoga 2000. talijanski Ustavni sud sažeo je

svoju sudsku praksu potvrđujući da ustavna načela jednakosti svih građa- na bez obzira na vjeru (čl. 3. Ustava) i jednake slobode svih vjera pred za- konom (čl. 8.) zahtijevaju da odnos države bude obilježen ekvidistancijom

i nepristranošću, bez pridavanja važnosti broju pripadnika određene vjere

ili razmjeru društvenih reakcija na povrede prava jednih ili drugih. Jedna- ka zaštita savjesti svakog pripadnika neke vjere načelo je koje nije u pro- turječju s mogućnošću uređivanja odnosa između države i određenih vjera

na različite načine u svrhu čl. 7. i 8. Ustava. Takav položaj ekvidistancije i

nepristranosti odražava načelo sekularizacije koje je Ustavni sud izveo iz

odredba Ustava i koji ima obilježje »vrhovnog načela«, određujući državu

kao pluralistički entitet. Različita uvjerenja, kulture i tradicije moraju ko- egzistirati u jednakosti i slobodi.

U presudi br. 203/89 Ustavni sud ispitao je pitanje neobvezne prirode

učenja katoličke vjere u državnim školama. Tom je prilikom potvrdio da

Ustav sadržava načelo sekularizacije (čl. 2., 3., 7., 8., 9., 19. i 20.) i da

je religijska priroda države izričito napuštena 1985. putem Protokola uz

nove sporazume sa Svetom Stolicom.

Kada je zatraženo da presudi o obvezi izlaganja raspela u državnim ško- lama, Ustavni je sud donio svoju odluku br. 389 15. prosinca 2004. u ko- joj je, ne presuđujući o meritumu, utvrdio da je postavljeno pitanje očito

neutemeljeno budući da se odnosi na propise, bez pravne snage, koji ne

spadaju pod njegovu nadležnost.

IZ OBRAZLOŽENJA PRESUDE

I. NAVODNA POVREDA ČL. 2. PROTOKOLA BR. 1.

ZAJEDNO S ČL. 9. KONVENCIJE

Podnositeljica je tvrdila, u svoje ime te u ime svoje djece, da je izlaganje

znaka križa u državnoj školi koju su njezina djeca pohađala miješanje koje

nije sukladno s njezinim pravom da im osigura da steknu obrazovanje i

poučavanje u skladu s njezinim vjerskim i filozofskim uvjerenjima u smislu

čl. 2. Protokola br. 1 koji propisuje:
»Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih

funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo

roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i

filozofskim uvjerenjima.«

Podnositeljica je nadalje tvrdila da je izlaganjem znaka križa također po- vrijeđena njezina sloboda uvjerenja i vjeroispovijedi, zaštićena čl. 9. Kon- vencije, koji propisuje:

»1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to

pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slo- bodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje

svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim

vršenjem i obredima.

2. Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo

takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokrat- skom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda,

zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.« (Paragraf 27.

presude.)

Vlada je odbacila te argumente. (Par. 28.)

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da pritužbe podnositeljice nisu očito neutemeljene u smis- lu čl. 35/3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nisu očito neutemeljene ni

iz drugih razloga. Stoga se moraju proglasiti dopuštenima.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

a. Podnositeljica

Podnositeljica je … napomenula da se izlaganje raspela temelji, prema

talijanskim sudovima, na odredbama iz 1924. i 1928. koje se smatraju još

uvijek važećima, iako su iz vremena koje prethodi talijanskom Ustavu i

ugovorima sa Svetom Stolicom iz 1984. te protokolima uz njih. Međutim,

ustavnost tih spornih odredba nikada nije bila ispitana, budući da Ustavni

sud nije bio u mogućnosti odlučiti o pitanju jesu li u skladu s temeljnim

načelima talijanskog pravnog poretka zbog toga što potječu iz propisa. Te

su odredbe nasljeđe vjerskog shvaćanja države koje je sada u današnjoj
Italiji u suprotnosti s dužnošću sekularizacije države te vrijeđaju prava

zaštićena Konvencijom. U Italiji postoji »vjersko pitanje«, budući da je,

zahtijevajući da se raspela izlažu u učionicama, država dodijelila Katolič-

koj crkvi povlašteni položaj, što predstavlja miješanje države u pravo na

slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi podnositeljice i njezine djece te

njezino pravo odgajati svoju djecu u skladu sa svojim moralnim i vjerskim

uvjerenjima, pa je oblik diskriminacije nekatolika. (Par. 30.)

Podnositeljica je tvrdila da u stvarnosti raspela, povrh svega drugog, imaju

vjersko značenje. Činjenica da križ »može biti tumačen i na druge nači- ne« ne oduzima njegovo glavno značenje koje je vjersko. Dajući prednost

jednoj vjeri putem izlaganja simbola ostavljao se učenicima državnih škola

– uključujući djecu podnositeljice – dojam da država staje uz određeno

vjersko uvjerenje, dok u državama koje su uređene vladavinom prava nitko

ne bi smio shvaćati da je država bliža jednoj vjerskoj denominaciji nego

drugoj, osobito osobe koje su ranjivije zbog svoje mladosti. (Par. 31.)

Podnositeljica je izložila da situacija na koju se žali, pored drugih poslje- dica, dovodi do pritiska kojem su neporecivo podvrgnuti maloljetnici i

dojma da je država otuđena od onih koji ne dijele kršćanska uvjerenja. Po- imanje sekularizacije zahtijeva da država bude neutralna i da drži jednaku

udaljenost od svih vjera, kao što ne smije biti percipirana da je bliža nekim

građanima nego drugima. Država mora jamčiti svim građanima slobodu

savjesti, počevši od osiguranja da usluga javnog obrazovanja omogućuje

poticanje osobne autonomije i slobode mišljenja u skladu s poštovanjem

prava zajamčenih Konvencijom. (Par. 32.)

U vezi s pitanjem slobode učitelja da izlaže druge vjerske simbole, odgo- vor bi bio negativan, budući da ne postoje odredbe koje bi dopuštale takvu

praksu. (Par. 33.)

b. Vlada

Vlada je u prvom redu primijetila da je pitanje koje se javlja u ovoj pritužbi

izašlo izvan striktno pravne sfere i ušlo u filozofsku sferu. Ono što je po- trebno utvrditi jest da postojanje vjerskih simbola po ishodištu i značenju

samo po sebi može dovesti do nametanja utjecaja na pojedinačne slobode

na način koji ne bi bio sukladan s Konvencijom. (Par. 34.)

Iako je znak križa sigurno bio vjerski simbol, imao je i druga značenja.

Također je imao i etičko značenje koje bi se moglo razumjeti i cijeniti ne- ovisno o osobnoj pripadnosti religijskoj ili povijesnoj tradiciji, budući da

priziva načela koja se mogu dijeliti i izvan kršćanstva (nenasilje, jednako

dostojanstvo svih ljudskih bića, pravda i dijeljenje, primat pojedinca nad
grupom i važnost slobode izbora, odvojenost politike od vjere te ljubav

prema bližnjem koja se širi i na opraštanje neprijateljima). Naravno, izrav- ni izvor vrijednosti koje su formirale temelje današnjih društava također se

mogu naći i kod autora koji su bili nevjernici ili čak oponenti kršćanstva.

Međutim, misao tih autora bila je obogaćena kršćanskom filozofijom, pa

makar i samom činjenicom njihova odgoja i kulturalnog okružja u kojem

su se formirali i u kojem su živjeli. U zaključku, današnje demokratske vri- jednosti iznikle su u dalekoj prošlosti, u vremenu evanđeoske poruke. Po- ruka križa bila je, prema tome, humanistička poruka koje se mogla iščitati

odvojeno od svoje vjerske dimenzije, a bila je sastavljena od seta načela i

vrednota koje su formirale temelje naših demokracija. Budući da je križ

prenosio tu poruku, bio je savršeno sukladan sa sekularizmom i pristupa-

čan nekršćanima i nevjernicima, koji su ga mogli prihvatiti utoliko ukoliko

je evocirao daleke izvore tih načela i vrednota. U zaključku, budući da se

simbol križa može percipirati i lišen vjerskog značenja, njegovo izlaganje

na javnom mjestu nije samo po sebi predstavljalo ometanje prava i slobo- da zajamčenih Konvencijom. (Par. 35.)

Vlada je tvrdila da iz analize sudske prakse proizlazi da ta praksa podržava

gornji zaključak, budući da iz nje proizlazi da je potrebno mnogo aktivnije

ometanje od samog izlaganja simbola da bi se moglo reći da je riječ o kr-

šenju prava i sloboda. Bila je riječ o aktivnom ometanju koje je ponukalo

Sud da presudi da je riječ o povredi čl. 2. Protokola br. 1. u slučaju Folgera

(Folgera and Others v. Norway, [GC], br. 15472/02, ECHR 2007-VIII). U

tom slučaju nije se radilo o slobodi da se prikloni ili ne određenoj vjeri,

budući da je u Italiji ta sloboda u potpunosti zajamčena. Nije se radilo ni

o slobodi prakticiranja vjere ili uopće neprakticiranju vjere; iako je raspelo

izloženo u učionicama, ni nastavnici ni učenici nisu trebali činiti nikakve,

pa makar i najsitnije geste koja bi mogla predstavljati pozdravljanje ili znak

poštovanja prema njemu, čak ni puko priznavanje njegove prisutnosti, a

još je manje postojala obveza moljenja u nastavi. Zapravo, od njih se nije

tražilo da pridaju raspelu ikakvu pozornost. Na kraju, sloboda roditelja

da odgajaju djecu u skladu sa svojim vlastitim uvjerenjima nije uopće bila

u pitanju; obrazovanje je u Italiji posve sekularno i pluralističko, školski

silabusi nisu sadržavali nikakvu aluziju na određenu vjeru, a vjeronauk je

bio izborni predmet. (Par. 36.)

Oslanjajući se na presudu Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen (7. prosinca

1976., Series A, no. 23.), u kojoj Sud nije pronašao povredu, Vlada je tvr- dila da se, koliko je god velika njegova evocirajuća moć, simbol ne može

usporediti s učinkom aktivnog ponašanja na dnevnoj bazi koje se odvija u

dugom razdoblju kao što je podučavanje. Nadalje, bilo je omogućeno da

se nečija djeca obrazuju u privatnim školama ili da se školuju kod kuće.

(Par. 37.)

Nacionalne vlasti uživaju široku slobodu prosudbe kad je riječ o tako slo-

ženim i osjetljivim pitanjima, koja su blisko vezana s kulturom i povijesti.

Izlaganje vjerskog simbola na javnim mjestima nije prešlo tu slobodu pro- sudbe koju države ugovornice imaju. (Par. 38.)

To je pogotovo istinito budući da u Europi postoje razni načini rješavanja

ovoga pitanja. U Grčkoj, primjerice, zahtijeva se prisutnost i aktivno su- djelovanje pravoslavnog svećenika na svim građanskim i vojnim priredba- ma; dodatno, proglašava se nacionalna žalost na Veliki petak i svi uredi i

obavljanje poslova bili su zatvoreni, kao što je bilo u Alsaceu. (Par. 39.)

Vlada je dokazivala da izlaganje znaka križa nije umanjilo sekularne te- melje države, načelo koje je sadržano u Ustavu i u ugovorima sa Svetom

Stolicom. Niti je to bio znak preferiranja jedne vjere, budući da je križ

podsjetnik kulturalne tradicije i društvenih vrijednosti koje dijele i druge

osobe koje nisu kršćani. Ukratko, izlaganje znaka križa nije prekršilo duž-

nost nepristranosti i neutralnosti države. (Par. 40.)

Nadalje, nije postojao europski konsenzus o načinu tumačenja koncepta

sekularizma u praksi, tako da države imaju širu slobodu prosudbe u tom

pitanju. Preciznije, iako je postojao europski konsenzus glede načela se- kularne prirode države, nije postojao takav konsenzus o praktičnim impli- kacijama ili o načinu da ga se primijeni. Vlada je zatražila da Sud pokaže

oprez i rezervu, pa da se, prema tome, suzdrži od davanje precizne defini- cije kojom bi otišao toliko daleko da zabrani samo izlaganje simbola. Kad

ne bi tako postupio, davao bi unaprijed određen samostalan sadržaj nače- lu sekularizma, što bi bilo suprotno legitimnoj raznolikosti u nacionalnim

pristupima, a to bi dovelo do nesagledivih posljedica. (Par. 41.)

Vlada nije tvrdila da je bilo potrebno, mudro ili poželjno da se raspela

zadrže u učionicama, nego da je odluka da se ona zadrže ili ne politička

odluka i da ju, prema tome, treba donijeti na temelju onoga što je svrhovi- to, radije nego oslanjajući se na pravna razmatranja. Iz povijesne evolucije

domaćeg prava opisane u kratkom osvrtu koji je načinila podnositeljica,

koji Vlada nije osporavala, moralo se razumjeti da je Talijanska Republika,

iako sekularna, slobodno odlučila zadržati raspela u učionicama iz raznih

razloga, uključujući potrebu postizanja konsenzusa s političkim stranka- ma koje su vođene kršćanskim učenjem i koje su predstavljale ključni dio

populacije i njihova vjerska uvjerenja. (Par. 42.)

Što se tiče pitanja da li bi učitelj bio slobodan postaviti druge vjerske simbo- le u učionici, nisu postojale odredbe koje bi to sprječavale. (Par. 43.)
U zaključku, Vlada je zatražila od Suda da odbaci pritužbu. (Par. 44.)

c. Intervenijent kao treća stranka

Grčki helsinški odbor (GHO) osporio je navode tužene Vlade. U njihovoj

predstavci, simbol križa, i nadalje, raspelo, mogu se jedino smatrati vjer- skim simbolima. GHO je također osporio tvrdnju da je križ nešto drugo

osim vjerskog simbola te da križ pronosi humanističke vrijednosti; takvo je

stajalište uvredljivo za Crkvu. Nadalje, talijanska Vlada nije navela nijed- nog nekršćanina koji bi se složio s tom teorijom. Na kraju, ostale denomi- nacije vide u križu samo vjerski simbol. (Par. 45.)

Na argument Vlade da izlaganje raspela nije značilo i potrebu pozdrav- ljanja ili znakova pažnje mora se postaviti pitanje zašto je onda uopće

raspelo izloženo. Izlaganje takvog simbola moglo bi se percipirati kao naz- naka da je on objekt institucionalnog poštovanja. S tim u vezi, GHO je

primijetio da, u skladu s načelima iz Toleda o poučavanju o vjerama i

uvjerenjima u javnim školama …, prisutnost takvog simbola u javnoj školi

može predstavljati implicitno učenje vjere, npr. davanjem impresije da je

ta vjera preferirana vis-Þ-vis drugih. Ako je Sud, u slučaju Folgera, mogao

odlučiti da sudjelovanje u vjerskim aktivnostima može utjecati na djecu,

tada je GHO smatrao da izlaganje vjerskih simbola može imati jednak

učinak. Bilo je također potrebno imati na umu situacije u kojima bi djeca

ili njihovi roditelji mogli biti u strahu od odmazde ako bi odlučili prosvje- dovati. (Par. 46.)

3. Procjena Suda

a) Opća načela

Što se interpretacije čl. 2. Protokola br. 1 glede vršenja funkcija koje dr-

žava preuzima na polju obrazovanja i podučavanja tiče, Sud je u svojoj

praksi uspostavio načela dolje dana, koja su relevantna u ovom slučaju (v.

posebno, Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen v. Denmark, presuda od 7.

prosinca 1976., serija A, br. 23, pp. 24–28, §§. 50–54; Campbell and Co- sans v. the United Kingdom, presuda od 25. veljače 1982., serija A, br. 48.,

pp. 16–18. §§. 36–37, Valsamis v. Greece, presuda od 18. prosinca 1996,

Reports of Judgements and Decisions 1996.-VI, pp. 2323–2324, §§. 25–28, i

Folgero and Others v. Norway [GC], 15472/02, ECHR 2007.-VIII, §. 84).

(a) Dvije rečenice čl. 2. Protokola br. 1 moraju se tumačiti ne samo

u svjetlu jedne naspram druge, nego također, posebno, i u svje- tlu čl. 8., 9. i 10. Konvencije …
(b) Na temeljno pravo na obrazovanje nakalemljeno je pravo ro- ditelja na poštovanje njihovih vjerskih i filozofskih uvjerenja, a

prve rečenica ne razlikuje, išta više od druge, među državnim i

privatnim podučavanjem. Druga rečenica čl. 2. Protokola br. 1

stremi osiguravanju mogućnosti pluralizma u obrazovanju koje

je možda ključno za očuvanje »demokratskog društva« kao što

je zamišljeno Konvencijom. U pogledu moći moderne države,

iznad svega je potrebno da se taj cilj ostvari kroz državno podu-

čavanje.

(c) Poštovanje uvjerenja roditelja mora biti moguće i u kontekstu

obrazovanja koje osigurava otvoreno školsko okruženje, koji

ohrabruje uključivanje drugih, a ne njihovo isključivanje, bez ob- zira na socijalno porijeklo učenika, njihova vjerska uvjerenja ili

etničko porijeklo. Škole ne bi smjele biti arene za misionarska

djelovanja ili propovijedanja; trebale bi biti mjesto sastajanja za

različite denominacije i filozofska uvjerenja, u kojima učenici

mogu steći znanje o njihovim stvarnim mislima i tradicijama.

(d) Druga rečenica čl. 2. Protokola br. 1 implicira da država, u ispu- njavanju svojih funkcija koje je preuzela glede obrazovanja i po- dučavanja, mora osigurati da znanje koje je uključeno u curricu- lum bude preneseno na objektivan, kritički i pluralistički način.

Državi je zabranjeno da slijedi cilj indoktrinacije koji bi mogao

biti percipiran kao onaj koji ne poštuje vjerska i filozofska uvje- renja roditelja. To je granica koja ne smije biti prijeđena.

(e) Poštovanje prema vjerskim uvjerenjima roditelja i prema uvjere- njima djece implicira pravo vjerovanja u neku vjeru ili nevjero- vanja u bilo kakvu vjeru. Sloboda vjere i sloboda da se ne vjeruje

(negativna sloboda), obje su zaštićene čl. 9. Konvencije (v. glede

toga, čl. 11. Young, James and Webster v. the United Kingdom, 13.

kolovoza 1981., §§. 52–57, serija A, br. 44).

Dužnost neutralnosti i nepristranosti države nesukladna je s bilo kakvom

moći s njezine strane da procijeni legitimnost vjerskih uvjerenja ili načina

na koji bi se ta uvjerenja izražavala. U kontekstu podučavanja, neutralnost

bi trebala jamčiti pluralizam … (Par. 47.)

b. Primjena gore navedenih načela

Sud stoji na stajalištu da ova razmatranja sadržavaju obvezu države da

se suzdrži od nametanja uvjerenja, čak i indirektno, na mjestima o koji- ma osobe ovise ili na mjestima gdje su posebno ranjive. Školovanje djece posebno je osjetljivo područje u kojem se prisiljavajuća moć države

nameće umovima kojima još nedostaje (ovisno o nivou zrelosti djeteta)

kritički kapacitet koji bi im omogućio da zadrže distanciju od poruke koja

se može izvući iz pogodovanja koje država pokazuje u vjerskim stvarima.

(Par. 48.)

Primjenjujući gornja načela na ovaj slučaj, Sud mora razmotriti je li tužena

država, kad je nametnula izlaganje raspela u učionicama, osigurala da je

obavljanje njezine funkcije obrazovanja i podučavanja znanja izvršeno na

objektivan, kritički i pluralistički način te je li time poštovala vjerska i filo- zofska uvjerenja roditelja, u skladu s čl. 2. Protokola br. 1. (Par. 49.)

Da bi razmotrio ovo pitanje, Sud će uzeti u obzir posebno prirodu vjer- skog simbola i njegov utjecaj na mlade učenike, posebno na djecu podno- siteljice, budući da, u zemljama u kojima velika većina populacije pripada

jednoj vjeri, pojavnost obreda i simbola te vjere, bez ograničenja mjesta i

načina te pojavnosti, može predstavljati pritisak na učenike koji ne prak- ticiraju vjeru ili na one koji pripadaju nekoj drugoj vjeri (v. Karaduman v.

Turkey, odluka Komisije od 3. ožujka 1993.). (Par. 50.)

Vlada … je opravdavala obvezu izlaganja (ili činjenicu izlaganja) raspela

oslanjajući se na pozitivnu moralnu poruku kršćanske vjere, koja nadila- zi sekularne ustavne vrednote, na ulogu vjere u talijanskoj povijesti i na

duboke korijene vjere u tradiciji zemlje. Raspelu je pripisala neutralno i

svjetovno značenje u vezi s talijanskom poviješću i tradicijom, koje su bli- sko vezane s kršćanstvom. Tvrdila je da je raspelo vjerski simbol, ali i takav

koji bi jednako mogao predstavljati i druge vrijednosti … Prema mišljenju

Suda, simbol raspela ima velik broj značenja, među kojima je prevladava- juće ono vjersko. (Par. 51.)

Sud smatra da je postojanje raspela u učionicama izašlo iz okvira upo- rabe simbola u specifičnim povijesnim kontekstima. Nadalje, smatra da

tradicionalna priroda, u socijalnom i povijesnom smislu, teksta koji za- stupnici u parlamentu koriste kada se zaklinju na vjernost nije oduzela

zakletvi njezinu vjersku prirodu (Buscarini and Others v. San Marino [GC],

br. 24645/94, ECHR 1999-I). (Par. 52.)

Podnositeljica je navela da je simbol u sukobu s njezinim uvjerenjima i da

krši prava njezine djece da ne ispovijedaju katolicizam. Njezina su uvjere- nja dovoljno ozbiljna i konzistentna da bi obveznu prisutnost raspela mo- gla razumjeti kao suprotnu svojim uvjerenjima. Ona to izlaganje raspela

vidi kao znak da država zauzima stranu katolicizma. To je značenje koje je

službeno prihvatila Katolička crkva, koja raspelu pripisuje temeljnu poru- ku. Prema tome, shvaćanje podnositeljice nije arbitrarno. (Par. 53.)
Zabrinutost gđe Lautsi također se proteže i na učinak koji je izlaganje ras- pela imalo na njezinu djecu …, koja su u materijalno vrijeme imala jedana- est i trinaest godina. Sud priznaje da, kao što je ustvrđeno, nije moguće ne

primijetiti raspela u učionicama. U kontekstu javnog obrazovanja ona su

nužno percipirana kao integralni dio školskog okruženja i mogu se, prema

tome, smatrati »moćnim vanjskim simbolima« … (Par. 54.)

Prisutnost raspela učenici svih dobi lako bi mogli protumačiti kao vjerski

znak i osjećat će da su bili odgojeni u školskom okruženju koje je obilježa- vala točno određena vjera. Ono što za neke religiozne učenike može biti

ohrabrujuće, može biti emocionalno uznemirujuće za učenike koji pri- padaju drugoj vjeri ili koji ne ispovijedaju vjeru. Taj je rizik posebno velik

među učenicima koji pripadaju vjerskim manjinama. Negativna sloboda

vjeroispovijesti nije ograničena na odsutnost vjerskih obreda ili vjerskog

obrazovanja. Proteže se i na prakse i simbole koji izražavaju, pojedinačno

ili opće, uvjerenje, vjeru ili ateizam. To negativno pravo zaslužuje posebnu

zaštitu ako je država ta koja izražava uvjerenja, a oni koji se s tim uvjere- njem ne slažu stavljaju se u položaj iz kojeg se ne mogu izvući bez nepro- porcionalnih napora i žrtava. (Par. 55.)

Izlaganje jednog ili više vjerskih simbola ne može se opravdati bilo željama

drugih roditelja koji žele provođenje vjerskog oblika obrazovanja u skladu

sa svojim uvjerenjima ili, kako je ustvrdila Vlada, potrebom kompromisa s

političkim strankama kršćanskog usmjerenja. Poštovanje prema uvjerenji- ma roditelja glede obrazovanja mora uzeti u obzir i poštovanje uvjerenja

drugih roditelja. Država ima dužnost ostvariti konfesionalnu neutralnost

u javnom obrazovanju, kad je pohađanje škola obvezatno bez obzira na

vjeru, i mora težiti da utuvi u glave učenika naviku kritičkog promišljanja.

Sud ne može vidjeti kako izlaganje simbola koji je razumno povezati s

katolicizmom (većinskom vjerom u Italiji) u učionicama može služiti plu- ralizmu u obrazovanju koji je ključan za očuvanje »demokratskog društva«

unutar značenja ovog izraza prema Konvenciji. S tim u vezi primjećuje da

je i praksa Ustavnog suda također na ovom tragu … (Par. 56.)

Sud smatra da obvezatno izlaganje simbola točno određene vjere prilikom

izvršavanja javne ovlasti glede posebnih situacija podvrgnutih državnom

nadzoru, posebno u učionicama, ograničava pravo roditelja da obrazuju

svoju djecu u skladu sa svojim uvjerenjima i pravo školske djece da vjeruju

ili da ne vjeruju. Također misli da praksa krši ta prava budući da su ogra- ničenja nesukladna s dužnošću države da poštuje neutralnost prilikom vr-

šenja javnih ovlasti, posebno u polju obrazovanja. (Par. 57.)

Posljedično, došlo je do povrede čl. 2. Protokola br. 1 uzetog u svezi s čl.

9. Konvencije. (Par. 58.)
II. NAVODNA POVREDA ČL. 14. KONVENCIJE

Podnositeljica je ustvrdila da je ometanje na koje se žalila prema čl. 9.

Konvencije i čl. 2. Protokola br. 1 također prekršilo načelo zabrane diskri- minacije, sadržano u čl. 14. Konvencije. (par. 59.)

Vlada je odbila taj argument. (Par. 60.)

Sud primjećuje da ova pritužba nije očito neutemeljena unutar značenja čl.

35. §. 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopuštena iz bilo kojeg

drugog razloga. Prema tome, mora se proglasiti dopuštenim. (Par. 61.)

Međutim, imajući u vidu okolnosti slučaja i rezoniranje koje je dovelo do

utvrđivanja povrede čl. 2. Protokola br. 1 uzetog zajedno s čl. 9. Konven- cije …, Sud smatra da nema potrebe ispitivati slučaj i prema čl. 14., bilo

uzetog odvojeno ili u vezi s gore spomenutim odredbama. (Par. 62.)

III. PRIMJENA ČL. 41. KONVENCIJE

Čl. 41. Konvencije propisuje: »Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede

Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke

ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema

potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.« (Par. 63.)

A. Šteta

Podnositeljica je zatražila iznos od najmanje 10.000 eura za naknadu ne- imovinske štete. (Par. 64.)

Vlada je ustvrdila da bi utvrđivanje povrede bilo dovoljno. Alternativno,

tvrdila je da je traženi iznos pretjeran i neutemeljen te je zatražila da se

zahtjev odbaci ili umanji na pravičnoj osnovi. (Par. 65.)

Budući da Vlada nije izrazila spremnost da razmotri odredbe koje uređu- ju prisutnost raspela u učionicama, Sud smatra da, različito od situacije

u slučaju Folegro and Others …, utvrđivanje povrede ne bi bilo dovoljno

u ovom slučaju. Posljedično, presuđujući na pravičnoj osnovi, dodjeljuje

5.000 eura na ime neimovinske štete. (Par. 66.)

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica je zatražila 5.000 eura za troškove i izdatke nastale tijekom

postupaka u Strasbourgu. (Par. 67.)

Vlada je primijetila da zahtjev podnositeljice nije podržan nikakvim doka- zima i zatražila je da ga Sud odbije. (Par. 68.)
Sukladno sudskoj praksi, troškovi i izdaci mogu se, prema čl. 41., dodijeliti

samo ako se utvrdi da su bili stvarni i prijeko potrebni te da su bili razumni

glede iznosa. U ovom slučaju podnositeljica nije podnijela nikakve pisane

dokaze koji bi podržali njezin zahtjev. Sud je, prema tome, odlučio da ga

odbije. (Par. 69.)

C. Zatezne kamate

Sud smatra prikladnim da se zatezne kamate temelje na najnižoj kreditnoj

stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda. (Par. 70.)

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Proglašava tužbu dopuštenom.

2. Presuđuje da je došlo do povrede čl. 2. Protokola br. 1 uzetog u

vezi s čl. 9. Konvencije.

3. Presuđuje da nema potrebe ispitati tužbu prema čl. 14. bilo uzetog

odvojeno ili u vezi s čl. 9. Konvencije i čl. 2. Protokola br. 1.

4. Presuđuje:

(a) da je tužena država dužna platiti podnositeljici, u roku od tri

mjeseca od dana kada presuda postane pravomoćna u skladu

s čl. 44. §. 2. Konvencije, 5.000 (pet tisuća) eura na ime nei- movinske štete te svaki porez koji bi mogao biti zaračunan na

taj iznos;

(b) da se od proteka gore navedena tri mjeseca do namirenja na

gore navedeni iznos plaćaju obične kamate prema stopi koja

je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke

tijekom razdoblja neplaćanja uvećanoj za tri postotna boda.

5. Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice za pravičnu naknadu.

Preveli i priredili Lana Ofak*

i Frane Staničić**

*

Lana Ofak, asistentica na Katedri za upravno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta

u Zagrebu (assistant at the Chair of Administrative Law, Faculty of Law, University of

Zagreb)

** Frane Staničić, asistent na Katedri za upravno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta

u Zagrebu (assistant at the Chair of Administrative Law, Faculty of Law, University of

Zagreb)