TAJNE IZ SRCA VATIKANA

VATIKANSKE TAJNE

ZAMRŠENA UBOJSTVA, FINANCIJSKE MALVERZACIJE, PEDOFILSKI SKANDALI, ŠPIJUNSKE SPLETKE – sve se to odvija unutar najmoćnije crkve na svijetu….

Trg Svetog Petra u Vatikanu

Hans Langemann, predstavnik tajnih službi bivšeg DDR-a (Istočne Njemačke) 1982. objavio je postojanje mreže tajnih službi koja je vrlo aktivno djelovala iz Vatikana tijekom 60-tih godina, te bila na operaciji diskreditiranja Istočno Njemačke politike. Prema Lagermannu, agenti Zapadne Njemačke, CIA-e i MI 6 su uspjeli uz pomoć svećenika jezuita doći do vrlo osjetljivih i kompromitirajućih dokumenata koji su se odnosili na Istočnu Njemačku. Takozvanu operaciju “Eva”, Vatikan je naknadno demantirao, no svi oni za koje se sumnjalo da su u nju bili umiješani, premješteni su iz Vatikana. Hans Lagermann je u više navrata ponavljao kako Vatikan ima jednu od najmoćnijih tajnih službi, koja uopće nije ni registrirana ni evidentirana. Unatoč nijekanju i demantiranju Vatikana, sve svjetske obavještajne službe znaju što je istina. Sama glavna Haaška tužiteljica Carla del Ponte, usudila se napasti Vatikan, te ih optužila da se u njihovim samostanima skriva bjegunac Ante Gotovina i da oni snose za to odgovornost. Vrh Vatikana i sami Papa ostali su šokirani te rekli da glavna haaška tužiteljica ne govori istinu. Nakon toga odgovora vatrena Carla je bila konkretnija rekavši kako zna da tajna služba Vatikana skriva Gotovinu. Vatikan ponavlja da nema nikakvu tajnu službu, no ona je i dalje uporna: “Vatikan ima svoju tajnu službu, itekako ima.” Mnogi su kroz šalu znali reći kako je doista Vatikanska tajna služba najmoćnija na svijetu, jer samo treba zamisliti koliko se ljudi dnevno ispovijedi u svećenika.

PAPA IVAN PAVAO II. je postavljen od OPUS DEI-a

Žestoki kritičari i teoretičari zavjera tvrde kako je laž da se Poglavari katoličke crkve – Pape, izabiru na konklavama tajnim glasovanjem između kardinala, već se sve dogovara prema interesima više politike. Prema tim teorijama poljak Papa Ivan Pavao II. (Carol Wojtyla) je 1978 izabran za papu, na prijedlog predvodnika njemačkih kardinala Josepha Hoeffneroe, te katoličke organizacije Opus Dei. Oni su ustvrdili da je potreban Papa poljak, jer je Poljska bila komunistička zemlja ateista koja je sa tim ustrojstvom i uvjerenjima smetala susjedu Zapadnoj Njemačkoj. I doista Papa postaje Poljak što je u samoj Poljskoj koja je imala 90% ateista komunista – sve te ateiste pretvorilo u katolike. Ljudi su masovno počeli tražiti put za Kristom. Komunizam u Poljskoj pada a pad je skrivio sam Papa, zbog čega su se Sovjeti pokušali osvetiti neuspjelim atentatom. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je sumnje o tome da ga je postavio Opus Dei  i to svojom javnom sklonošću organizaciji, te beatifikacijom njenog osnivača Josea Maria Escrive de Balaguera, samo 30 godina nakon njegove smrti  02.10.2002. Opus Dei se spominje i kao snažna snaga iza izbora i trenutnog Pape Benedikta 16. (Josepha Ratzingera). Opus Dei se kao katolička organizacija moćnih katolika spominje u različitim kontekstima, više negativnim nego pozitivnim, a i o njima je mnogo napisao Dan Brown, te ih prikazao u svojim filmovima kao moćno tajno društvo koje je sve u stanju za očuvanje katoličke crkve, pa čak i ubiti neistomišljenike i opasne protivnike. Crkva se podigla na noge u obranu svoje organizacije i rekla kako je sve laž, a da je Opus Dei organizacija ljudi koji se posvećuju Kristu, obični laici koji se žele žrtvovati za Boga na različite načine i da nije tajna organizacija već otvorena za javnost.

“BOŽJI ILI VRAŽJI BANKAR” Paul Casimir Marcinkus

Jedan u nizu neviđenih skandala koji je potresao Vatikan skrivio je tkz. “Božji bankar” nadbiskup Paul Casimir Marcinkus koji se morao povući s položaja nakon velikog financijskog skandala u kojem je Vatikan izgubio oko 560 milijuna dolara. Svi su odgovori otišli sa njim u grob jer je u prvom mjesecu 2006. u svojoj 84. godini pozvan pred Sud Božji. Navodno je umro od srčanog udara. Marcinkus bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Vatikanu, “siguran kandidat” za kardinalski naslov, međutim 1989. ga je Ivan Pavao II natjerao da se povuče. Od tada do smrti živio je povučeno u Arizoni. Pod trojicom papa: Pavlom VI., Ivanom Pavlom I. i Ivanom Pavlom II. – Marcinkus je obavljao osjetljive administrativne dužnosti. Dugo godina je ravnatelj Zavoda za religijska djela (IOR) tj. Vatikanske banke kao i guverner vatikanske države (glavni upravljač novcem). Nadbiskupa Marcinkusa čak se u medijima prozivalo za mogućeg sudionika u ubojstvu Pape Ivana Pavla I. kojega se na vrlo sumnjiv zakopalo, a postoje teorije o tome da je taj Papa bio otrovan. Ono što se pouzdano zna, Talijanske vlasti su izdale nalog za hapšenje monsignora Marcinkusa zbog toga što se IOR pod njegovim vodstvom našao upleten istodobno u nekoliko mračnih financijskih skandala, povezanih s desničarskim terorizmom, urotama i mafijaškim kriminalom i čiji su protagonisti bankari Roberto Calvi i Michel Sindone – brutalno likvidirani.

Ivan Pavao II. a pred njim Marcincus sa zauzetim autoritativnim prijetećim stavom

Calvi je nađen obješen ispod londonskog Mosta crnih fratara, a Sindona je otrovan u izoliranoj ćeliji najčuvanijega talijanskog zatvora. Jedan dio tih skandala – u kojima se kao ključna ličnost spominje Licio Gelli (veliki meštar paramasonske lože P-2, siva eminencija Sindone i Calvija, fašistički specijalac pa američki špijun, jedan od vjerojatnih organizatora špijunsko-terorističke mreže „Gladij” namijenjene specijalnom ratu protiv komunista u Italiji…) i dan danas trese Italiju. Marcinkus nije izručen Italiji, jer je po funkciji bio državljanin Vatikana. Ipak zbog toga više, bar teorijski, nije smio preći granicu što je čine vatikanske zidine i vanjski rub Trga sv. Petra, jer bi mogao biti uhićen. A to nije bila nimalo zavidna perspektiva za vatikanskog guvernera. U studenome 1990. Marcinkus je zahvalio Papi Ivanu Pavlu II. što je prihvatio njegovu ostavku i najavio da će se vratiti u SAD gdje će se baviti pastoralnim radom – ali ne kao biskup, župnik, nego kao kapelan. I zaista svih 15 godina do smrti on je pomagao župnicima, daleko od moći, daleko od kamera, možda čak i daleko od novca.

Čim je skandal izbio, Papa Ivan Pavao II. više mu nije povjeravao dužnost organizatora papinskih putovanja, koju je Marcinkus započeo još pod Papom Pavlom VI.  Marcinkus je na medijske optužbe odgovarao kako je valjda to napadanje i progon njega Božji uvjet za njegov ulazak u raj. Rekao je: “Kad se pročita sve što su napisali o meni, reklo bi se da me na cesti odgajao Al Capone“. Nešto nesumnjivo povezuje tu dvojicu Amerikanaca, djecu imigranata, Caponea (kome su roditelji bili Talijani) i Marcinkusa (kome su otac i mati bili Litavci): obojica su vezani za Chicago. Ali Marcinkus nije vezao svoj život za Cosu nostru nego za Katoličku crkvu, u kojoj je zaređen za svećenika 1947. godine. Marcinkusa je zaredio tadašnji čikaški nadbiskup, kadinal Samuel Stritch. Stritch je u Marcinkusu je našao odanog, marljivog i neumornog suradnika, koji je imao njuh za novac i znao kako sa njim upravljati, nadopunjavao Stricha u idejama o financijskom ratu te rušenju komunizma.

Već 1952. pet godina poslije ređenja, Marcinkus se našao na putu za Vatikan Gdje će ga ubrzo rasporediti u diplomatsku službu i gdje će svojim kaubojskim načinom, sa suptilnošću buldožera ali sa sposobnošću da šuti o onome o čemu treba šutjeti, priskrbiti simpatije veoma važnog gospodina: zamjenika državnog tajnika nadbiskupa Montinija, budućeg pape Pavla VI. Zahvaljujući Montiniju Marcinkus je krenuo u La Paz, pa u Ottawu, gdje je jedno vrijeme, zahvaljujući nuncijevoj bolesti, pokazao da je kadar sam voditi nuncijaturu. Slijedi povratak u Vatikan i 1959, prva zaista važna dužnost, jedna od kurijalnih stuba koja ga je mogla odvesti i na tron Sv. Petra: Marcinkusu je povjeren sektor redovitih crkvenih poslova, sektor u Državnom tajništvu koji je odgovarao, zapravo, ministarstvu unutrašnjih poslova neke svjetovne države. Tek na položaju tajnika za redovite crkvene poslove u vatikanskome Državnom tajništvu 37-godišnji msgr. Marcinkus dolazi u priliku da pokaže sve svoje sklonosti za organizaciju i biznis. Za dokazivanje mu se, uostalom, pružila prilika kakva se ukaže jednom u stoljeću pa i rjeđe: po svom je položaju postao glavni organizator Drugoga vatikanskog koncila, na kojemu je utvrdio svoju famu vrsnog menedžera. Ne samo da je sve „štimalo”, nego je bilo mnogo govora o tome kako je Marcinkus spretan u pribavljanju i gospodarskom ulaganju novca. Pridonio je tome i način kako je uspio sagraditi rezidenciju za crkvene uglednike iz SAD kada dođu u Rim – a i za sebe. Nazvana je “Villa Stritch”, u počast njegova velikog zaštitnika. Također, da bi smanjio troškove i povećao efikasnost u organiziranju raznih putovanja (jer se na Koncil dolazilo iz sveg svijeta), Marcinkus je razgranao poslove jedne američke putničke agencije, čiju je rimsku ispostavu vodio Slovenac Štefan Falež (koji je mnogo kasnije bio veleposlanik prvo Slovenije, a onda Malteškog reda, pri Svetoj Stolici). Agencija se pokazala više nego dobrodošlom kad je Montini, koji je u toku Koncila naslijedio papu Ivana XXIII kao Pavao VI, odlučio potvrditi svoje novo ime putujućeg apostola i 1963. krenuti u Jeruzalem, na ishodište kršćanstva. No ona se pokazala i dobrim poslovnim potezom, pa je Falež mogao sagraditi rimski “Holliday Inn” (na dobro plaćenu zemljištu koje je dotad pripadalo Crkvi), pridružiti mu staru uglednu „Minervu” i postati jedan od bogatih i utjecajnih biznismena pri Vatikanu. Od Jeruzalema je Marcinkus (uz Faležovu stručnu pomoć) glavni organizator svih Papinih putovanja. Efikasan u planiranju, fizički kršan, krčio je krhkome i gotovo stidljivu Petrovu nasljedniku put kroz gomile, svojim rukama bivšeg košarkaša razbacivao je desno i lijevo fotoreportere, a našao se na pravu mjestu da u Manili skrene ruku s bodežom neuravnotežena slikara koji je pokušao ubiti Pavla VI..

Potkraj 1968. Papa ga je imenovao biskupom, a nekoliko tjedana kasnije Marcinkus ulazi kao tajnik u Upravni odbor Zavoda za vjerska djela, vatikanskoga novčarskog instituta, poznatijega pod talijanskom kraticom IOR. „Veoma sam metodičan i imam dobro pamćenje. Papa vjeruje da sam pravi čovjek za unošenje nešto prave organizacije u Vatikan”, rekao je u jednom intervjuu. Marcinkusa je, zapravo, izrazito podržavao Montinijev osobni tajnik don Pasquale Macchi, dok je protiv njega, tvrde jedni, radio zamjenik državnog tajnika monsignor Benelli, dok drugi tvrde da je baš Benelli (kasniji kandidat za papu čiji je remi s kardinalom Sirijem iskoristio njemačko-poljski pool, izabravši Wojtylu), htio u Marcinkusovu liku imati svoga povjerljivog čovjeka u novčarskom zavodu. Samo dvije godine kasnije biskup Marcinkus već je predsjednik upravnog odbora, jer se povukao monsignor Di Iorio. Neki su govorili da je agilni Marcinkus izgurao starog gospodina. Članovi Upravnog odbora IOR i danas pamte kako je Marcinkus na prvoj sjednici kojoj je predsjedao smjerno rekao: “Molim vas da mi oprostite i pomognete, nsam vješt u financijama”. Samo dva dana kasnije već je davao naloge kako s crkvenim novcem igrati na njujorškoj burzi. I zarađivati. IOR je i prije Marcinkusa, a osobito dok je financije vodio monsignor Nogara, bio jedan od stupova vatikanskog utjecaja jer je omogućavao da se razni novac – i onaj koji su vjernici testamentom ostavljali papi, ili ono što je Vatikan dobio od Italije po Lateranskim ugovorima 1929. kao naknadu za oduzetu imovinu itd. – pametno investira (nešto u zlato, nešto u nekretnine, a nešto još dvadesetih i tridesetih godina u upravljanje bankama) i potiho upućuje onamo kamo je Crkva to nalazila shodnim. Da bi sve to funkcioniralo kako Crkvi odgovara – trebalo je svakako izbjeći smrtni grijeh oholosti odnosno, jednostavnije rečeno, publicitet. Stvar je, ako je vjerovati protagonistima, počela njihovim dobrim namjerama – željom da se gurnu klipovi u kotače komunizma. U tome su bili suglasni i tada novoizabrani predsjednik IOR Marcinkus, i podjednako tako novoizabrani predsjednik milanske Ambrozijanske bankeRoberto Calvi, a i financijer Michele Sindona koji ih je međusobno upoznao. Vatikan je, uostalom, već i prije toga imao prilično novca u Ambrozijanskoj banci, tako da je kontakt između nje i IOR bio logičan.

Tek u desetom 2005. počeo je u Rimu proces za ubojstvo Calvija. Optuženi su bivši blagajnik Cose nostre Pippo Calň, tajkun Flavio Carboni i njegova nekadašnja ljubavnica Manuela Kleinszig, šef nekadašnje rimske mafijaške bande s Magliane Ernesto Diotallevi, te tršćanski švercer Silvano Vittor. Marcinkus je trebao biti jedan od 500 svjedoka, ali smrt ga je pretekla. Proces će biti gotov Bog zna kada. Sindona je nestao u SAD, poslije nekoliko godina je pronađen, izručen 1984 Italiji, osuđen 1986 na doživotnu robiju i iste godine u ožujku, prije nego što rekao išta konkretno, otrovan je cijankalijem u najčuvanijoj i najizoliranijoj zatvorskoj ćeliji Italije. Ni do danas nije objavljeno kako je taj cijankalij dospio u Sindoninu prethodno provjerenu kavu, skuhanu u zatvoru. Suci su zaključili da se Sindona sam ubio. IOR je sebe službeno proglasio žrtvom a ne vinovnikom kraha Ambrozijanske banke, u kojoj su stradali brojni sitni štediše, privučeni kuloarski razglašenom crkvenom solidnošću te milanske ustanove. Ipak, Vatikan je radije izabrao da plati 240 milijuna (po nekima čak 406 milijuna) dolara odštete Ambrozijanskoj banci, umjesto da sam traži odštetu. Poslije stanovita vremena IOR je reorganiziran, formirano je povjerenstvo koje od tada nadzire sve vatikanske financije, a još mnogo kasnije Marcinkus je napustio taj zavod, ostavši, međutim, sve do prije nekoliko dana guverner Države Vatikanskog Grada. U međuvremenu je talijanski Kasacijski sud presudio da litvanski prelat, koji je 1981. postao naslovni nadbiskup Horte, ne treba da bude izručen Italiji, jer je IOR u drugoj državi. Tako je Marcinkusu, među mnogim gorkim čašama, bila prišteđena barem Sindonina kava s okusom badema. Ako je vjerovati onome što je 1994 iznio u istrazi mafijaš „pokajnik” Vincenzo Calcara, proizašlo bi da je nadbiskup Marcinkus 1981 osobno preuzeo 10 milijardi dolara od mafijaša i da ih je „oprao” kroz vatikanski novčarski zavod IOR. Osim toga, istraživalo se je li Marcinkus bio umiješan u ubojstvo generala Carla Alberta Dalla Chiese, tadašnjeg prefekta Palerma i visokog povjerenika za borbu protiv mafije. Kardinal José Rosalio Castillo Lara, koji je devedesetih nadzirao vatikanske financije, a u njihovu sklopu i IOR, odmah je odlučno opovrgnuo te tvrdnje, nazvavši ih “pukom izmišljotinom”. Calcaru istražni organi smatraju vjerodostojnim svjedokom, koji je znatno pridonio raskrinkavanju zlodjela Cose nostre. Ipak, svi ti “pokajnici” su bivši mafijaši koji nisu na stranu pravde prešli zbog ideala, nego ili zbog osvete ili zato što su bili uhvaćeni, pa da olakšaju svoj položaj. Zato nijedan njihov iskaz nije sam po sebi dovoljan dokaz, nego ga treba potvrditi i drugim, po mogućnosti materijalnim dokazima.

A to što kaže Calcara o Marcinkusu toliko je teško i gnusno, da zaista trebaju debeli dokazi da bi se povjerovalo čak i kad je posrijedi ličnost toliko kompromitirana kao taj umirovljeni američki nadbiskup litvanskog podrijetla. Ovako je tekla predaja novca, po Calcarinoj priči: 10 milijardi koje je mafija u Trapaniju stekla prodajom droge prenio je 1981. u Rim sam Calcara. Pratili su ga demokršćanski zastupnik Enzo Culicchia, socijalistički oblasni vijećnik socijalist Enzo Leone, bivši demokršćanski castelvetranski gradonačelnik Tonino Vaccarino (sva trojica, po Calcari, mafijaši), te karabinjerski narednik Giorgio Donato (samo potkupljen). Na rimskom aerodromu dočekao ih je monsignor Marcinkus, koga su pratila još dva vatikanska prelata (njihova imena su zasad prešućena). Ondje je Marcinkus preuzeo novac, u dvama kovčezima, a zatim su mafijaši prateći osiguravali nadbiskupa dok nije stigao u pisarnu bilježnika Alfana. Novac je mafija tako uložila u IOR, a odatle ga je mogla dalje investirati kao legalan. Domčnech je, pišući knjigu o “Vražjem bankaru”, zaključio da stvarni krivac nije Marcinkus, nego IOR i Vatikan sa svojom logikom koja pokušava spojiti nespojivo: kršćanski nauk i novčarske poslove, zbog kojih je, uostalom, Isus istjerao mjenjače iz jeruzalemskog hrama.

 

Vatikan je postao raj za homoseksualce tvrdi teologinja Heinemann a pred bankrotom je zbog pedofilije

Kontroverzna njemačka katolička teologinja Uta Ranke Heinemann koja je izopćena iz Katoličke crkve zbog neprihvaćanja dogmi i oštrih kritika usmjerenih prema vlastitoj crkvi, pa i općenito kršćanstvu, bila je studijska kolegica Josepha Ratzingera, sada Pape Benedikta 16., za kojega je ustvrdila da ima groznu mržnju prema seksu. Iako je znatno inteligentniji od Wojtyle po njenom sudu, oboje su se uvijek prikazivali kao mrzitelji sexa. Prof. dr. Uta Ranke-Heinermann, rođena 02.10.1927. u Essenu, inače je kći Gustava Heinemanna pokojnog predsjednika Savezne Republike Njemačke od 1969. do 1974. godine. Utino doktoriranje bilo je povijesni presedan za ženu da obori doktorat katoličke teologije. Zajedno je studirala sa Ratzingerom i za njega je rekla kako je bio zvijezda među studentima. Iznad svih muških studenata isticao se svojom inteligencijom, bio je briljantan, veoma pažljiv, ugodan, sramežljiv, suzdržan. Nije bio vođa, već filozof i mislilac. Za Vatikan je rekla da je raj za homoseksualce. Upoznala je mnogo njih koji su to priznali, ali i onih koji su emotivno takvi, međutim ne prakticiraju seks. To bar tvrde. Izjasnila se da su njena saznanja takva da što si ljepši, pametniji i skloniji vlastitom spolu, lakše napreduješ hijerarhijski. Vrlo brzo diljem svijeta su se počeli promicati u javnost skandali o homoseksualnim sklonostima svećenika, te ono još šokantnije pedofilskim skandalima. To se prije moglo dobro prikrivati, međutim došlo je doba kada se prljavosti iznose na vidjelo. Između brojnih skandala i pedofilskih afera jedna od poznatijih je u Brazilu nad dvanaestogodišnjim ministrantom. “Svećenik sa mnom čini ono što muškarac čini sa ženom. Skine me do gola, zadigne habit, stavi me na svoja koljena, veli mi da budem miran…”, tek je jedna od ispovijedi silovanih dječaka, a tek nakon podizanja optužnice i hapšenja reagirala je Sveta Stolica, te pokrenula istragu. Veliki broj brazilskih svećenika našao se u policijskoj klopci. Dječak je bio višestruko silovan i sve je ispričao baki. Majci nije ništa rekao jer se bojao da će ga pljusnuti. Također, dječak se bojao da će ga uhititi i staviti u zatvor, jer mu je don Edson Alves dos Santos (64) objasnio da ga čeka zatvor ako ikome kaže što se dogodilo. Dio dokumenata iz vatikanske istrage je objavio brazilski tjednik Istoè, a prenio milanski dnevni list Corriere della Sera.

Osim ovoga svećenika uhapšen je i don Felix Barbosa Carreiro, svećenik za kojeg se tvrdi da je uhvaćen na djelu sa četvoricom adolescenata koje je upoznao preko interneta. Brazilski tjednik donosi, a milanski dnevnik prenosi, preslike iz dnevnika dvojice svećenika koji su bilježili brojna silovanja djece. Svećenik Tarcisio Tadeu Spricigo je u svom dnevniku čak upisao deset zapovijedi kako nekažnjeno silovati djecu, jedna od njih glasi: “Nikada imati odnose s djecom bogatih.” U dnevniku je još napisao: “Posvuda ima dječaka posve povjerljivih i senzualnih koji čuvaju tajnu, kojima manjka otac i žive samo s mamom. Dosta je imati klinički pogled i poštovati sigurna pravila.” Meninhos de rua, djeca prepuštena ulici, još su i lakši plijen i mnogo sigurniji utoliko što će teško prijaviti policiji, a još teže će policija povjerovati musavu odrpancu uličaru prije nego uglađenom silovatelju. Upravo je takvu djecu s ulice na periferiji prikupljao otac Alfieri Edoardo Bompani (45), tumačeći da ih oslobađa od droge (što može biti istina), ali videovrpce koje je snimio pokazuju kakvim je spolnim nastranostima izvrgavao djecu u dobi od 6 do 10 godina. Kad je bio optužen za silovanje 5-godišnjaka, bio je pušten na slobodu do početka suđenja. Dok je čekao suđenje, optužen je da je silovao još dvojicu dječaka mlađih od 10 godina. Brazilski tjednik navodi da se u zatvoru nalazi još deset svećenika optuženih za silovanje djece, dok ih je još 40 u bijegu. Sudovi u Brazilu gone šezdesetak svećenika od 17.000 koliko ih ima u toj zemlji. Istoè tvrdi da je vatikanska istraga utvrdila da se čak 1.700 svećenika ukaljalo nedopustivim spolnim ponašanjem, u što se ubrajaju silovanja i djece i žena te običan homoseksualizam. Također, pretpostavlja se da u Brazilu svaki drugi svećenik ne poštuje celibat. Cijela priča mora se još dokazati na sudu, jer, može se dogoditi da su neke optužbe lažne te da se na ovaj način pokušava eliminirati dio svećenika koji nisu po ćudi nekim drugima. Cijeli skandal nije vezan isključivo za ponašanje svećenika u Brazilu jer je navodno i Hrvatska među zemljama iz kojih Papi njegovi istražitelji donose alarmantne vijesti o spolnom ponašanju svećenika. Brazilski tjednik Istoè, navodi da je vijest iz Brazila najalarmantnija, ali da su slični podaci zabilježeni, nakon SAD-a, i u Engleskoj, Francuskoj, Hrvatskoj i Irskoj.

 

Kardinal Josip Bozanić je pomogao Jeleni Brajši ukloniti dokaze te joj ustupio oltar da ona svima oprosti, Bozanić skriva brojne afere pod tepihom. – tvrdi iz reda biskupa tajnik.

Zastrašujući skandal zbio se u Hrvatskoj, kada je otkriveno seksualno zlostavljanje dugačko desetak godina u Domu za nezbrinute i crkvenoj humanitarnoj organizaciji Caritas u Brezovici pokraj Zagreba. Malo je toga dokazano, ali sada već odrasli mladići i djevojke svjedoče da su seksualno zlostavljani kroz svoje djetinjstvo i da je o tome znala ravnateljica Caritasa JelenaBrajša koja zbog nepoznatih razloga nije htjela raščistiti stvari. Time je sudionik kaznenog djela a smatra se da je štitila počinitelje jer je i sama nastrana i bolesna osoba koja je stekla golemu financijsku korist od Caritasa, izgradila vilu, udomila djecu nad kojom se iživljavala, tukla ih i mučila ih različitim metodama. Djeca su to naknadno opovrgla jer su se sažalila nad okrutnom maćehom koja je razapeta u javnosti. Iz te žene je izviralo sotonsko zlo, ali zamislite zaštićeno od vrha Crkve i kardinala Josipa Bozanića. Glavni seksualni zlostavljač je kuhar kojemu je pronađen dnevnik u kojem je vodio zapisnike o svome svakodnevnom silovanju djece. Detaljno je opisivao seksualne radnje na koji način je sa kime radio. Također, domar 52-godišnji MarijoBarlović također je optužen. Iza njih pod velom tajne ostaju skrivene časne sestre i odgojiteljice koje su djecu tukle i fizički maltretirale. Jedan od te djece je i sada 20-godišnji Miroslav, mentalno retardirani mladić koji živi u Domu za djecu bez roditelja. Prije desetak godina u tom istom domu seksualno su ga zlostavljali oni koji su bili zaduženi za brigu o njemu i drugoj takvoj djeci. U četvrtom mjesecu 2005. Slobodna Dalmacija i 24 sata su objavili šokantne ispovijesti žrtava, te optužbe na račun nekoliko pedofila pod direktnim patronatom Crkve, cijela se priča zakotrljala u javnosti. Svaki tjedan u javnost izlaze nove pojedinosti o šokantnim kaznenim djelima ljudi koje štiti crkva i financijski ih nekontrolirano puni milijunima. Crkva je znala i bila je informirana ali je nastojala zataškati zbivanja. Ne može se ni braniti da nije znala jer ako ne nadziru ono što je njihovo, čime se onda ti ljudi bave osim skupljanja novca? Crkva je tada optužila medije da su sve napuhali oko slučaja Brezovica, a mnogi novinari primali su redovne prijetnje smrću. O svemu je obaviještena policija koja se usprkos raznim pritiscima nije dala – smesti.

PAPA BENEDIKT 16. najavio je učvršćivanje lađe koja popušta na sve strane a ako on krene podizati tepih biti će kriv i za događaje i zataškavanje iako je sve nasljedio. Proziva svećenstvo da su zakazali i da istina oslobađa. Grijeh je u samoj crkvi i kukolj treba odstraniti.

Crkvene optužbe i obrane vrlo brzo su pale u vodu, jer su na vidjelo izašle nove strašne pojedinosti. Među njima je bila i priča kako već dugi niz godina u Brezovici radi i RegisM, francuski državljanin koji je u domu bio volonter, a glavni mu je zadatak bio kupanje i uspavljivanje djece. Priča o Regisu koji bez naknade, iz posve humanih nakana, brine o djeci bez roditelja, na prvi pogled doista zvuči idilično. No, iza te maske krije se čovjek koji je bježao od zakona koga su hrvatske vlasti 2002. godine izručile Francuskoj, jer je za njim bila raspisana tjeralica zbog tužbe koju je protiv njega podigla njegova žena. Regis je iste godine u Francuskoj osuđen na tri godine zatvora zbog silovanja vlastite djece i unuka, a nakon što je odslužio kaznu i početkom ove godine vratio se u Hrvatsku, mirno je nastavio volontirati u domu u Brezovici, iako je i ravnateljici doma bilo dobro poznato zbog čega je Francuz bio u zatvoru. Sama policija javno je iznijela podatke da su u zlostavljanje djece bile uključene čak i časne sestre i odgajateljice, koje su djecu mučile, tukle i maltretirale na razne načine. Šok je izazvalo objavljivanje izjave jedne od časnih sestara, koja je izjavila da u domu u Brezovici “ne živedjeca, već životinje“. Na vidjelo je izašao i nečovječan postupak odgajateljice koja je dijete invalida bez nogu kaznila tako da ga je natjerala da danima sjedi na visokom ormaru, ne dozvoljavajući mu da siđe. Glavni državni odvjetnik RH MladenBajić odmah je po izbijanju afere smijenio zamjenicu općinske državne odvjetnice iz Zagreba TatjanuReberski koja je, kako se otkrilo, zatajila spis od nadređenih. Isto se dogodilo i zamjenici glavnog državnog odvjetnika BožiciCvjetko, koja je, usprkos prikupljenim podacima, odlučila zaustaviti dalje istražne radnje u Brezovici, ocijenivši kako “tamonemanikakvogslučaja“. No, mnogo je više bure, ali i šoka u javnosti izazvala otkrivena činjenica da su predsjednica Caritasa JelenaBrajša, koju je čitava Hrvatska doživljavala kao ženu koja je cijeli svoj život posvetila dobrobiti ugroženih i nezaštićenih, ali i bivši državni tajnik za socijalna pitanja Nino Žganec, još 1999. godine obaviješteni štosedogađaudomuuBrezovici.“Kakojemogućedatodvojeljudiznazapedofilekojiradeudomuzadjecu, alisepretvarajukaodaseništanedogađaikaodaništaneznaju?”, pitanje je koje ne prestaje postavljati gotovo svaki čovjek u Hrvatskoj. Podignute su kaznene prijave ali za sada su institucije pravne države Hrvatske pokazale samo tromost kada su u pitanju najugroženiji pripadnici društva.

Jeste li čuli za tkz. Čuvenu vatikansku diskreciju? Ona je nepisano pravilo za sve građane države Vatikan osnovane 11.02.1929. kada je potpisan prvi lateranski sporazum. Vatikan ima svoju policiju, pravosuđe i sama kroji zakone, a potruditi će se da svaka prljavost bude zataškana da se vjernici ne bi sablaznili. Trebalo je mnogo godina da svjetlost dana ugleda priča da smrt Pape Pia XI. 10.02.1939. nije bila prirodna, već je nastupila kao posljedica trovanja koje je po svim izgledima naredio Benito Mussolini. Izvršitelj ubojstva je ubrizgao injekciju sa otrovom Papi, a to je dr. Francesco Petacci, vatikanski liječnik, otac ljubavnice Benita –Clare Petacci. Također je i vrlo sumnjiva smrt Pape Ivana Pavla I., koji je umro svega mjesec dana nakon imenovanja, i to kako službeno kažu od infarkta. Sve se odvilo jako brzo i tajanstveno, u kratkom roku je balzamiran i pokopan. Mediji Italije su došli do saznanja da se tu nešto veoma sumnjivo dešava, ali nisu imali dokaze. Papa Ivan Pavao I. je prema saznanjima povjerljivih ljudi u njegovom krugu imao namjeru smijeniti «vražjeg bankara» Marcinkusa, što je platio glavom. Za Marcinkusa se naknadnim istragama utvrdilo da je bio povezan sa masonima koji su iznutra oduvijek rušili crkvu, no on je to opovrgavao. Nepobitna je istina da veliku zavist prema Katoličkoj crkvi imaju masoni, tajna organizacija koja nosi nazive: “Zatvoreno društvo” ili “Slobodni zidari”, kako se nazivaju. Katolička crkva diljem svijeta broji oko milijardu ipo sljedbenika, zato je veoma interesantna rušiteljima. Njeni rušitelji grade svoje teze na tome da je crkva izmislila Boga kako bi obmanjivala javnost i bogatila se na tuđim nevoljama i molitvama. Nažalost to se i pokazalo, ali se nije pokazalo da Bog ne postoji, naprotiv. Međutim masoni su ustrajni u svojim naumima i Crkva im je neprijatelj broj jedan, te koriste sve kako bi tako reći srušili manipulaciju smišljanu stoljećima. U Vatikan su uspjeli ubaciti mnogo komunističkih obožavatelja koje su “duhovno prosvijetlili” i rovare unutar same crkve te sve aktivnosti i onih poštenih moralnih svećenika degradiraju u javnosti.

Švicarskagarda

Švicarska garda je službena vojska Pape zadužena za brigu i sigurnosti, kako Pape tako i Vatikanske države. Jedan od najcrnjih dana zabilježen u Vatikanu desio se 04.05.1998. kada je gardist Cedric Tornay (23) na vrlo misteriozan način usmrtio svoga zapovjednika Aloisa Estermanna (44) i njegovu ženu Gladys, te na posljetku sebe, a pronađeni su u apartmanu Estermanna. Šok i nevjerica, razne teorije a nigdje pravoga povoda. Kako se neslužbeno saznaje, Vatikan je sve razjasnio ali to nikada nije izašlo u javnost. Jedni su tvrdili kako je jednostavno Tornay poludio i u stanju ludila iz čista mira ubio Estermannove, druga verzija je da je to učinio zbog toga što ga Estermann nije promaknuo u viši čin, treća verzija je da se radilo o pomračenju uma zbog strasne homoseksualne ljubavi između Tornaya i Estermanna, gdje se Tornay nije mogao pomiriti da ovaj želi ostati sa ženom, a četvrta verzija je da je Estermann bio agent Stassia, te da Tornay nije izvršio ubojstva i samoubojstva nego je to netko četvrti izrežirao. Estermann je na dan pokušaja ubojstva Pape Ivana Pavla II, bio mladi kapetan koji je bio zadužen za fizičku neposrednu zaštitu Svetoga Oca.

 

trojac Cendric, Gladys, Alois

Kada je atentator Ali Agca otvorio vatru, Estermann je prvi skočio na Papu da ga zaštiti tijelom. No to nije bilo dovoljno uvjerljivo istražnom sucu Ferdinandu Imposimatou, koji je u svojoj knjizi o tom tragičnom činu iznio svoje sumnje koje nikada nisu dokazane – da je Alois Estermann bio agent Istočno-njemačkog Stassia, te da je upravo on postavio prislušne uređaje u Apostolskoj palači. Osim toga, dvije godine nakon atentata oteta je šesnaestogodišnja Emanulela Orlandi, kći Vatikanskog podvornika, koju su svjedoci događaja često viđali u društvu i razgovorima sa satnikom Estermannom. Djevojčica, a danas ako je živa djevojka do danas nije vraćena i nepoznato je gdje se nalazi i da li je živa. Kako tvrdi sudac Imposimato, dugogodišnji šef Stassia general Marcus Wolf je potvrdio pa se predomislio, te negirao da je Estermann bio njegov agent. Vatikan je službeno odbio tezu da je Estermann bio agent Stassia i da je to provjereno kao dezinformacijom, no obitelj Tornaya ne prihvaća da je njihov sin ubojica i samoubojica. Angažirali su odvjetnike i traže ponovno otvaranje procesa jer kako kažu tijelo je nađeno u neadekvatnom položaju za samoubojicu. Isto tako tvrde da nije razjašnjeno tko je sve bio u zgradi apartmana toga dana.

Jedno je sigurno, skandali i razotkrivanja unutar Svete stolice i Katoličke crkve u svijetu, svake su godine u porastu što uvelike šteti ugledu Crkve koja se predstavlja najmoćnijim Kristovim vođom. Crkva se brani da sve to rade masoni ubačeni unutar crkve.

Pripremio: Istraživački tim udarno