Hrvatska stvarnost katolicizma – hereticizmom (protu)zakonito po džepu građana

Dominik Petris
22.01.2016.

Glas Koncila broj 50 (1747) od 16.12.2007., piše:
„Crkva je Majka svih koji vjeruju. »Nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za Majku«, uči Katekizam.“

medjudrzavniugovori-webUgovor Svete Stolice i Republike Hrvatske, 2:6:6 –
“Mjerodavne vlasti Katoličke Crkve i Republike Hrvatske pri određivanju spomenutoga novčanog iznosa imali su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima.”
Vidimo iz naprijed navedenih citata da bez Crkve (katoličke!!!) nema spasenja, nema Boga i nema – države tj. naše Republike Hrvatske?
Svi građani su postali članovi udruge Katolička crkva putem sporazuma između Vatikana i Hrvatske. Htjeli to oni ili ne. Bili oni katolici ili ne, svi će platiti za Majku Crkvu, jer bez nje nema državljanstva, nema spasenja.


No, postavljamo pitanje: Nema spasenja, od čega?
Idemo redom.
Za početak će se svi krstiti, htjeli oni to ili ne, poslije će se oni koji su to uspjeli izbjeći naknadno pokrstititi (htjeli oni to ili ne), tako da će svi jednom (milom ili silom) postati katolici i to će platiti putem državne kase (htjeli oni to ili ne!).
Ljudska prava, zapitat ćete se? Međunarodne konvencije?
„Činjenica je da od devet temeljnih UN-ovih inicijativa za ljudska prava i slobode, Vatikan potpisnica samo dviju, od koji je jedna potpisana uz isticanje rezervi. Dakle, bez ikakvog pretjerivanja možemo zaključiti da Katolička crkva ljudska prava, kako ih definira UN, ne priznaje i ne poštuje. Glavni razlog zbog kojeg Katolička crkva ne priznaje ljudska prava, krije se u tome što Crkva ne priznaje temeljno načelo jednakosti svih ljudi koje za sobom povlači zabranu diskriminacije na bilo kojoj osnovi npr. na temelju spola.“, navodi Saša Šimpraga u Novostima 660 od 11.12.2012.godine, te nastavlja (izdvajam):
„Vatikanski Ugovori su u suprotnosti s međunarodnim inicijativama o ljudskim pravima koje brane diskriminaciju na bilo kojoj osnovi, a ulaze i u koliziju s Ustavom propisanom jednakošću svih vjerskih zajednica u RH. Hrvatska ni s jednom vjerskom zajednicom nije potpisala ugovor koji bi jamčio privilegije kakve ima Katolička crkva, a s nekima i odbija potpisati bilo kakve ugovore. Spomenute Ugovore Sabor nikad nije smio ni ratificirati jer oni nisu u skladu s Ustavom. Njima se ne štite ni interesi Hrvatske budući da hrvatska strana preuzima samo obaveze, a drugoj strani se jamče samo privilegije bez ikakvih obaveza.
Ne može se istovremeno poštovati sekularnost i jednakost i pristajati na čuvanje privilegija Crkve.
Financiranje vjerskih zajednica nije stvar od zajedničkog interesa, odnosno stvar solidarnosti kao što je to kod školstva, zdravstva i sl. Nelegitimno je i financiranje određenih vjerskih zajednica temeljiti na statističkim podacima. Oko njih postoje i ogromni metodološki propusti. Izjašnjavanje katolikom na popisu stanovništva, kao ni čin krštenja, ne mogu se uzeti kao znak želje za financiranjem Crkve.
Kratko i jasn kler Katoličke crkve govori isključivo u svoje ime. Crkva nije organizirana demokratski, već autokratski – kler nije izabran od strane vjernika na ikakvim izborima. Konačno, ni sam kler ne bira svoje službene predstavnike. Relevantna istraživanja pokazuju da se stavovi klera drastično razlikuju od stavova većine vjernika, a jasno je i da vjernici kleru nisu potpisali punomoć da ih mogu zastupati. Dakle, vrh Katoličke crkve može pravovaljano zastupati samo sebe.
Ugovori sa Svetom Stolicom u mnogo čemu ugrožavaju sekularnost, jednakost pa i samu suverenost RH. Vjeronauk je samo jedan od problema, možda i najveći jer se njime Katoličkoj crkvi u javnim školama pruža ideološki monopol za indoktrinaciju novih naraštaja. Naime, ono što naučava Crkva, ponekad nije u skladu s inicijativama o ljudskim pravima, hrvatskim zakonima o diskriminaciji, niti s dokazanim znanstvenim činjenicama. Uz to, iako predavače vjeronauka u javnim školama financira Ministarstvo obrazovanja, njih odabire Crkva u skladu sa svojim pravilima koja su često u koliziji sa zakonima RH. Tako Crkva može otpustiti nastavnika javne škole jer je npr. razveden ili crta karikature predstavnika klera. Dakle, zbog vjeronauka RH gubi suverenost donošenja odluka o javnom obrazovanju i u hrvatske škole se na mala vrata uvodi i kanonsko pravo koje očito funkcionira i na Katoličkom Bogoslovnom fakultetu. Taj fakultet također financira spomenuto Ministarstvo, a tamo čak i nenastavno osoblje mogu činiti isključivo katolici jer se u uvjetima za zapošljavanje traži i krštenica. Time se RH uvlači u diskriminaciju vlastitih građana što je nedopustivo.“ (kraj citata).
Da su doista svi građani diskrimirani samom svezom države i crkve (svojom voljom ili ne), možemo vidjeti i iz odredaba Kanonskoga zakonika i Katekizma KC.
I napomene radi, katolik koji zaniječe službeni dogmatski nauk Crkve koji valja držati božanskim i katoličku vjeru, jest heretik. Tako je to, upravo iz Zakonika kanonskog prava i Katekizma Katoličke crkve. (Usp. ZKP 750-751, 1364; KKC 2089).

Ovo napominjemo samo stoga što bez obzira na odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije duh hereticizma bdije nad našom stvarnošću.
Primjeri u drugim državama Europe pokazuju da je tama inkvizicije tradicijski još uvijek jak temelj koji duboko zadire u sve pore društvenih odnosa.
Top of Form
Iako se nalazi u srcu Europe, okružena državama mnogo intenzivnije religiozne tradicije, Češka je zemlja s, možda, najvećim postotkom ateista na kontinentu – prema podacima Eurobarometra iz 2005.godine ima ih 81%. Prema istom istraživanju, u Njemačkoj ima 47 posto vjernika, u Slovačkoj 61 posto, a u Poljskoj čak 80 posto.
Bivši papinski nuncij u Hrvatskoj Francisco Javier Lozano, je svojevremeno naglasio kako su Hrvati, najkatoličkiji narod u Europi. Ipak, prema Eurobarometru, samo 67 posto Hrvata tvrdi da, doista, vjeruje u Boga. U to da postoji nekakav duh ili životna sila vjeruje dodatnih 25 posto stanovnika Hrvatske, ali takva uvjerenja, sa stajalište bilo koje od vodećih denominacija u našoj zemlji, ne mogu se smatrati vjerskima jer ne slijede nauk ni jedne od poznatih i priznatih crkvi.
U Norveškoj vlasti su zatražile odštetu od Katoličke crkve zbog registriranja lažnog broja članova Crkve od strane službenika iste te crkve i to u visini od 5.8 MIL EUR za razdoblje od 2010. do 2014. godine, što dovoljno govori samo za sebe: u svim državama, a u Hrvatskoj pogotovo – ne postoje egzaktni temelji za pravnu uspostavu plaćanja iz proračuna za Katoličku crkvu – sve je svedeno na tradicionalno paušalne tvrdnje, statističke podatke i povijesne udžbenike – isti su pisani kako je kome odgovaralo.
Gotovo u većini slučajeva ljudi napuštaju katoličku vjeru zbog nedostatka razumijevanja. Međutim, da katolici zaista vjeruju da su članovi jedne, istinite Crkve koju je utemeljio sam Krist (i koja je neophodna za njihovo spasenje), nitko je ne bi napustio!
Drugi problem koji se nadovezuje na prethodni je i dikriminacija žena unutar Crkve. Godine 1994. papa Ivan Pavao II. izdao je apostolsko pismo Ordinatio Sacerdotalis u kojem je proglasio jednom za svagda da ”Katolička crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i ove se prosudbe definitivno moraju držati svi vjernici Crkve”.
Po učenju same Crkve, svi su pred Bogom jednaki. Isus u svoje doba nije govorio o svećeništvu (da je zagovarao takav poredak ne bi ga to svećenstvo stajalo raspeća) niti je imao različite kriterije u pogledu jednakosti muškaraca i žena.
Žene, kao katolkinje, za svoju nejednakost u Crkvi trebaju isto tako platiti slagale se one s time ili ne. Ali je činjenica, da su diskriminirane u odnosu na svećenstvo, te to samo po sebi znači – jednakost je rezervirana samo za muški dio katolika.
Svi će platiti, ali vrhnje će ubirati samo patrijarhalna manjina. Više nego očita diskriminacija po bilo kojem osnovu. Jedina razlika između srednjevjekovne inkvizicijske stvarnosti (progona vještica i sl.) i današnjice jest u tome da se ista situacija ponavlja ali samo se u pravnom smislu provodi na perfidniji i manje sirov i surov način.
Biblija je i dalje temelj svega učenja, iako je malo poznata, no jasno dokumentirana činjenica, da je knjige Biblije sastavila Katolička crkva. Kanon Svetog pisma (knjige Biblije) je prvi put službeno proglašen na crkvenom koncilu u Rimu 382. godine.
Dovoljno da se razmisli – nije li plaćanje navodnog posredovanja u „ime Kristovo“ unosan posao s pokrićem države? Da li netko pita Opunomoćitelja koji je navodno dao punomoć – da li se On istinski u prošlosti slagao s tvrdnjama „opunomoćenika“? Da li se i dalje slaže sa svime što „vučji pastiri“ pripovijedaju i za što ubiru harač na temeljima tzv. hereticizma?
Da li je država dovoljno bogata da plaća za duše koje su izgubljene? Koje su završile u paklenim mukama? Ionako im nema spasa, i „posrednici“ im ne mogu pomoći – za što im onda treba novac?
Sve ovo je učenje Crkve i ne daje nadu nikome za „bolji život“ koji postaje noćna mora Vlade RH – kako podignuti privredu na noge, kako smanjiti javni dug, kako etablirati socijalnu državu.
Crkva je za to plaćena – godinama, stoljećima – ona je ta koja se proglasila duhovnim pastirom – nadgradnjom. Duhovno vodstvo je davno (a i danas) trebalo pomoći svojom inteligencijom katolicima da građani dobiju ništa za nešto. Građani daju – ali ne dobivaju za to ništa. Samo strah od tamne budućnosti. Koja bi treba biti svjetla.
Iskustvo Islanda puno govori. Iako je, kao i gotovo sve druge zemlje Island pretrpio težak udarac zbog financijske krize, danas je na putu sigurnog oporavka, a kako priznaje i Međunarodni monetarni fond, oporavak je postignut bez ugrožavanja javnog sustava zdravstva i školstva. Vlada je shvatila da trebaju drugačiji pristup prema bankama. Javne financije su također u solidnom stanju, te je proračun prvi puta u sedam godina imao suficit, odnosno višak od 1,8 posto BDP-a.
Primjer pokazuje da sve ono što nema jasne i konkretne pokazatelje za daljnji razvitak potrebno je analizirati i napraviti drugačiji plan. Povijest Katoličke crkve premrežena je ratovima, inkvizicijom, manipulacijama, prekomjernim stjecanjem materijalnih dobara koja su trebala služiti svima.
Da li je to dobar temelj budućnosti?
Stvarnost nakon tisućljeća pokazuje drugačiju sliku: iscrpljivanje građana na najnižoj je točki danas i sam plan i program djelovanja Crkve u paktu s državom nema jasan cilj za građane osim za svećenstvo i političke elite koje se ne žele uhvatiti u koštac s moći Crkve – strahom.
Po Katekizmu i po novčaniku građana – hereticizam je duh vremena – no – kada će strah isčeznuti – pitanje je koje je postavljeno svima koji žive od pošteno zarađene kune.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s