ŽUPNIKU PREKIPJELO – A KADA ĆE VJERNICIMA?

Prijetnju župnika, „velečasnoga“ Siniše Paušića iz slavonskih mjesta Rokovaca i Andrijaševaca, citat: Tko ne podmiri dugove, nema usluga, prenijeli su mnogi mediji i tako izazvali zanimljiva pitanja zabrinutih vjernika katolika. Izabrali smo neka od njih na koja odgovara dipl. teolog i sociolog.

Ako su katoliku uskraćeni sakramenti ili ako vjernik umre bez sakramenata (odnosno, prema riječima župnika Siniše Paušića, riječ je o uskraćenju crkvenih usluga), kakve to posljedice ima za njegovu dušu?

Odgovor:

Crkva tu ima jasan stav, citat: Za one koji u Krista vjeruju, sakramenti su nužni za spasenje, makar se pojedinom vjerniku ne daju svi jer daju sakramentalne milosti, oproštenje grijeha, božansko posinjenje, suobličenje Kristu Gospodinu i pripadnosti Crkvi. One koji ih primaju Duh Sveti ozdravlja i preobražava. Katekizam Katoličke crkve – Kompendij str. 71, br. 230.

Dakle, Crkva vidi spasenje duše čovjeka koji vjeruje u Krista jedino primanjem sakramenata, stoga je prijetnja župnika Siniše Paušića kako im neće podijeliti sakramente ako mu ne plate usluge, istovremeno, gledajući teološki, službena prijetnja Katoličke crkve. Ta prijetnja, prema mišljenju znanstvenika, psihologa i medicine, nije bezopasna jer djeluje nekim automatizmom na podsvijest, a time i na psihu vjernika te tako izaziva duševni stres, i to čak do te mjere da postoji opasnost od psihičkog oboljenja, tkz. ekleziološke bolesti. Zašto? Prijetnja Katoličke crkve vjernicima da neće dobiti sakramente ujedno je i prijetnja da će završiti u vječnim ognjenim mukama. Ako sada vjernik nema novca da plati usluge zbog teške financijske situacije, za njega postoji mogućnost psihičkog stresa koji može, ponovno, prouzročiti duševno oboljenje od tkz. ekleziološke bolesti.

Što stoji u Bibliji o Bogu i o spasenju duša nas, ljudi, odnosno, što je rekao Isus na tu temu?

Odgovor:

Kada su jednom prilikom jednostavni ljudi Isusa zamolili neka im ispriča nešto o tome tko je i kakav je naš Otac na Nebesima, On im je za odgovor ispričao prispodobu o izgubljenom sinu. Prispodoba o izgubljenom sinu ima nekoliko važnih aspekata, naime, tko je Bog te kakav je On prema svojoj djeci, nama, ljudima. Prispodoba govori prvo o tome odakle dolazimo i kamo idemo te o osobnoj slobodi koju Bog poštiva kod sve svoje djece, tj. On poštiva odluku sina za odlazak te mu daje ono što sin misli da mu pripada. Drugi aspekt jest taj da je sin s vremenom zaboravio oca i da je sve što mu je otac dao potrošio te je upao u velike muke, može se reći, u osobni pakao koji je sam prouzročio i u kojem je trpio. Treći je aspekt taj da se sin sjetio oca tek u teškim bolima i mukama i da donosi odluku o povratku ocu. Četvrto, kada se sjetio Oca i odlučio mu se vratiti, otac mu dolazi velikim koracima u susret, i to prije nego mu je sin priznao grešku koju je učinio i zamolio za oproštenje. To opet govori u prilog da ga otac nikada nije zaboravio. Otac ga zagrli i vraća svojeg izgubljenoga sina na velika vrata kući, i to uz veliko slavlje. Kako vidimo, o nekoj kazni, posebice o vječnom paklu za njegove pogrješke, pri susretu s ocem nema govora. Isus, uostalom, na puno mjesta u Evanđelju govori o milosrdnom Ocu koji svu svoju djecu ljubi i brine o njima te ih moli da se vrate u stanove koje im je pripremio.

No, zašto su crkveni oci Katoličke crkve u crkveni nauk unijeli sliku Boga – sličnu jednom tiraninu, koji svoju djecu za neposlušnost „Njegovoj crkvi“ kažnjava vječnim mukama – i to usprkos saznanju da je Isus govorio o Bogu ljubavi – to samo oni znaju. U Evanđelju stoji zapisano da je uskrsli Krist rekao kako je svojom žrtvom otkupljenja na Golgoti svakoj duši omogućio povratak u vječnu domovinu, ali da svatko od nas, prije dolaska u stanove koji su za nas pripremljeni na Nebu, mora naučiti živjeti prema zakonima Božjim koji su sadržani u „Deset zapovijedi“ i u „Govoru na Gori“ koji je On, kao Isus, propovijedao i živio. Prema tome, zadaća je svakog čovjeka na Zemlji naučiti živjeti prema zakonima Božjim!

Što su, zapravo, sakramenti, koju funkciju oni imaju i tko ih je uveo u Crkvu?

Odgovor:

Sakramente, kao vanjske nužne znakove spasenja u Evanđeljima i Apostolskim djelima, uzalud tražimo. Za spasenje duše, ako povjerujemo Isusovim riječima u Evanđelju, potreban je jedino život prema „Deset zapovijedi“ i prema zakonima „Govora na Gori“, onako kako je to živio sâm Isus i prvi kršćani. Kada bi sakramenti, kao vanjski znakovi, bili nužni za spasenje duše, Isus ih je morao sam prakticirati – no, On to nije nikada činio, kao što to nisu činili ni prvi kršćani. To su učinili, tek nekoliko stoljeća poslije, i to postupno, crkveni oci i pape na raznim crkvenim saborima, i to po uzoru na poganske religije, najvjerojatnije zato što su vidjeli kod poganskih svećenika da je dijeljenje „nužnih i obligatnih“ znakova za spasenje duše – sakramenata – unosan posao. Prema mišljenju mnogih teologa, Katolička crkva uvela je sakramente kao instrumente prisvajanja i očuvanja svoje vlasti nad svojim vjernicima. Posebice su joj pomagali sakramenti na samrti kraljeva, plemstva i bogataša kojima su podijelili sakramente ili oproste grijeha ako su im potpisali darovnice i ostavili blago. Nadalje, doba inkvizicije također je tipično djelo Katoličke crkve u kojemu je kler sakramentima „dokazivao“ tko surađuje s đavlom s ciljem da se pogubi „protivnik Božji“, a njegovo imanje konfiscira, najvećim djelom, u korist crkve koje ona sve do danas nije vratila nasljednicima. No, to nema nikakve veze s kršćanstvom i Isusom iz Nazareta pa stoga svaki čovjek iz Rokavaca i Andrijaševaca može, i smije, nadalje računati na ljubav nebeskog Oca i spasenje svoje duše, bez obzira kako i čime im prijeti župnik ili Crkva jer spasenje duše garantira svakome od nas jedino Krist svojim otkupiteljskim činom na Golgoti, uz uvjet da se trudimo korak po korak živjeti prema „Deset zapovijedi“ i Njegovom „Govoru na Gori“. Ako ne živimo prema „Deset zapovijedi“, podliježemo zakonu Što siješ to ćeš i žeti – naime, ako sijemo pakao, onda ćemo pakao i žeti! No, taj pakao nije nam poslao Bog već smo si ga sami napravili i on nije vječan! Prije ili kasnije, ako se prisjetimo prispodobe o izgubljenom sinu, svatko od nas mora se svojevoljno vratiti u zagrljaj Nebeskog Oca koji nas nestrpljivo čeka. Kod Boga ljubavi, prema učenju Isusa iz Nazareta, nema vječnog pakla, njega ima samo u teologijama svjetskih religija i u pojedincima, i to samo tako dugo dok ne počnu živjeti zakone života, bilo kao ljudi ili, kasnije, kao duše.

Kako je došlo do toga da se slika Boga ljubavi, u kršćanskim religijama, pretvorila u sliku Boga koji kažnjava svoju djecu vječnim paklom i mukama poput nekog tiranina?

Odgovor:

Prema mišljenju mnogih teologa najveći kriminal crkvenih teologija sastoji se u tome da su promijenile sliku Boga – od Boga ljubavi u sliku Boga tiranina koji kažnjava svoju djecu vječnim mukama za njihove prijestupe u slučaju da ih prethodno ne okaju u crkvi uz primanje sakramenata. Još jedan kriminal, ako pomno pročitamo crkvene dogme, jest taj da su Crkva i njezin kler, manje-više, ti koji odlučuju kamo će duše vjernika nakon fizičke smrti tijela, a ne Bog. Crkva si je, svojom teologijom i dogmama, pokušala „zajamčiti monopol“ nad dušama. To je, blago rečeno, duhovni supergau – duhovni puč i kriminal koji je čovječanstvo odveo na stranputice, sve do ovoga što danas imamo pred sobom – a to je kaos, kaos i još jednom kaos, u kojem vjerski vođe svoje vjernike odvode od Boga, a ne Bogu. Svatko je od nas slobodan, ali ako slučajno netko može vjerovati da crkve svojim dogmama i zagovaranjem „pravednog“ rata, blagoslivljanjem oružja i prodajom vidljivih crkvenih znakova i sakramenata mogu postići spasenje duše, ta mu se vjera i uvjerenje moraju ostaviti i poštivati, no sa služenjem Bogu, koje nam je navijestio Isus iz Nazareta i svi veliki proroci, to nema nikakve veze. Katoličkoj crkvi danas mnogi vjernici i teolozi, ali i neki svećenici, očitavaju da se kroz povijest, pomoću represalija nad vjernicima, i to slikom Boga koji kažnjava, prodajom i trgovanjem vanjskih znakova i relikvija za spasenje duše, udaljila od apostolske crkve prvih kršćana – koji su živjeli u zajednicama bez da su gradili hramove i imali svećenstvo – i to gotovo do neprepoznatljivosti. Sve više ljudi danas prepoznaje da su sve postojeće vanjske religije, odnosno njihovi čelnici, na temelju vjere i u ime Boga, kažnjavali ljude, vodili i vode bezbrojne ratove protiv tzv. nevjernika, heretika te su mučili i palili pojedince argumentima da tako zahtijeva, navodno, sâm Bog, bez da se pitaju što će odgovoriti Stvoritelju kada ih bude upitao Kaine, gdje je tvoj brat Abel?

Crkva kaže da se Boga može susresti jedino preko svećenstva u crkvama na euharistijskim slavljima, u sakramentima, pričesti i u tabernakulu. Što kaže Biblija, gdje se On može susresti?

Odgovor:

Najcentralnija Isusova izreka na temu gdje možemo sresti Boga zapisana je u Evanđelju – u Bibliji! Smisleno, ta izreka glasi ovako: Ti si hram Duha Svetoga ili Ako se želiš pomoliti Bogu, svojem Ocu, zatvori se u svoju sobu te Mu iznesi sve što želiš i ako ga zamoliš za kruh, On ti neće dati zmiju ili On Ti je bliže nego tvoji udovi. Tu je vidljiva sva teološka dvoličnost i kriminal koji smo mi, teolozi, crkveni oci i pape, napravili od jednostavnog nauka Otkupitelja svih duša i ljudi – Isusa Krista. To što je Katolička crkva (i ne samo ona) napravila od nauka Isusa Krista, pravi je duhovni tsunami, odnosno velika katastrofa s još većim posljedicama za opstanak čovječanstva na Zemlji i život duša nakon fizičke smrti. Zamislimo kako bi bilo da su kršćani slijedili zapovijedi Isusa iz Nazareta: Što ne želiš da ti drugi učini, to ne učini niti ti njemu ili Što želiš da ti učini drugi, najprije ti učiti to njemu!

Župnik Siniša Paušić žali se kako nema sredstava za pružanje crkvenih usluga i da stoga mora utjerivati, recimo, duhovni, harač. Tko bi ga zapravo trebao finacirati?

Odgovor:

Iz medija doznajemo da je Katolička crkva dobila iz državnog proračuna preko sedam milijardi kuna za svoje potrebe, odnosno za dijeljenje usluga svojim vjernicima. To je zaista velik novac i mislim da nije moralno niti etički opravdano da Katolička crkva uz taj novac, prijetnjama duševnih represalija, utjeruje novac koji joj ne pripada. To je jedna vrsta krađe uz pomoć duševnog terora o kojem bi se trebala brinuti i Vlada RH. A župniku Siniši Paušiću preporučujem neka upita svojeg biskupa gdje ostaje njegov novac koji mu država daje iz budžeta svih građana, bili oni vjerni ili nevjerni, za pružanje crkvenih usluga! Jednako tako, Vlada RH trebala bi pronaći nova rješenja za Katoličku crkvu, kao i za ostale državne religije, kako bi im se uskratio novac od onih koji nisu njezini vjernici jer ih one svojom teologijom diskriminiraju smatrajući ih za nevjernike, odnosno, manje vrijedne, bezbožne i, kao takve, proklete za svu vječnost. To je skandal i teški mračni srednji vijek, naime, da osuđeni i prokleti sami financiraju svoje javno žigosanje. Tko ne vjeruje, neka pročita mnoge izjave hrvatskog katoličkoga klera pa će se uvjeriti u prozivanje komunista i ateista „zlom“ i komunjarama. To je sugeriranje javnosti da su prozvani, zapravo, neprijatelji društva koje bi trebalo „sankcionirati“. Ne učini li se to u ime ustavnosti i zaštite građana, onda je samo pitanje vremena kada će vjernicima, i ostalim građanima Republike Hrvatske, prekipjeti.

Dipl. teolog i dipl. sociolog Moris Hoblaj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s