Pismo Papi Franji povodom namjere proglašenja Alojzija Stepinca svetim

DAVID – Udruga građana

za zaštitu ljudskih prava

Šubićeva 20

10000 Zagreb

Republika Hrvatska

PAPA FRANCESCO

SUA SANTITA FRANCESCO

CASA SANTA MARTA

00120 CITTA DEL VATICANO

Poštovani papa Franjo,

svir22061articleteško nam pada obratiti Vam se kao „Svetom ocu“ ili „Vašoj svetosti“. Isusova riječ je protiv toga „Jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga; imate samo jednog učitelja, a svi ste braća.“ (Mt

23,8 i d.) franjo14

DAVID – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava obraća se Vama kao poglavaru Katoličke crkve povodom upornog nastojanja proglašavanja pok. nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca blaženim i pripremama za proglašenje svetim.

Iz medija i raznih sredstava informiranja nismo mogli doznati o činjenicama iz kojih bi se vidjelo o kojim se to velikim djelima učinjenim za života Stepinca radi. Zato se obraćamo Vama i prikazat ćemo neke činjenice iz kojih je vidljivo postupanje Stepinca u II. svjetskom ratu, koje nisu u skladu s postupanjem visokog vjerskog dostojanstvenika.

U periodu između 1941. i 1943. godine na području razbijene Kraljevine Jugoslavije nastala je njemačko-talijanska vazalna fašistička država „Hrvatska Boga i Marije“, kako je bila nazvana, u kojoj su pod dobrohotnim vatikanskim pokroviteljstvom s nezamislivom okrutnošću izbile prikrivene vjerske napetosti i sukobi.

Vlast u toj državi preuzele su ustaške fašističke snage pod vodstvom Ante Pavelića. Zagrebački nadbiskup Stepinac od početka vrlo blisko surađuje s tim fašističkim režimom i pozdravlja njegovo ustoličenje. S tim pokretom istodobno je neformalno došla na vlast i Katolička crkva. Ustaški pokret i Crkva nisu se odvajali jedan od drugoga i sačinjavali su neraskidivo jedinstvo. Svaki ustaški vojnik morao se zakleti prisegom poslušnosti „svemogućim Bogom i svime što mi je sveto“. Ustaški kapelani polagali bi svoju zakletvu ispred dviju svijeća, raspela, bodeža i pištolja. Jedan od tih kapelana objasnio je zgroženom talijanskom vojnom zapovjedniku u svibnju 1941. cilj ustaške politike kratkom rečenicom: „Pobiti sve Srbe u što kraćem vremenu.“ (Deschner, Die Politik der Papste, sv. 2., str. 234).

Nisu to bile tek prazne riječi. U dvije godine fašističke postrojbe ne samo da su razorile skoro sve crkve pravoslavnih Srba koji su živjeli među njima već su masakrirale i tisuće njih. Nebrojene Srbe prisilili su prije toga da prijeđu na katolicizam samo da bi im zatim cinično rekli da su sada, doduše spasili svoje duše, ali da se to nažalost ne odnosi na njihova tijela. Umjesto „krštenje ili smrt“, što je u srednjem vijeku vrijedilo za „pogane“ i Židove, sada je na snazi bilo „krštenje i smrt“. Sve to i još mnogo više događalo se u ime etničke i vjerske čistoće novostvorene države.

Usred tih masovnih i legaliziranih progona i pogubljenja, nadbiskup Alojzije Stepinac prihvatio je da skupa sa svim hrvatskim biskupima bude svečano primljen kod Ante Pavelića i zajamčio je fašističkom vođi svoju punu podršku: „Svim srcem potvrđujemo i iskazujemo veleštovanje“ rekao je nadbiskup, „i obećajemo predanu i vjernu suradnju za svijetlu budućnost naše domovine“. (Deschner, Die Politik der Papste, sv. 2., str. 223)

Kad je već najviši hrvatski crkveni velikodostojnik tako mislio i govorio i to u punoj suglasnosti s papom Piom XII. onda ni ostali hrvatski klerici nisu mogli zaostajati. Već prvog dana preuzimanja vlasti fašisti su putem radija obznanili da će stanovništvo u zemlji daljnje direktive primati ni od koga drugoga nego od svećenika. O toj suradnji Deschner piše: „Biskupi i svećenici sjedili su u Saboru, ustaškom parlamentu, koji je zazivao Duha Svetoga pjesmom ‘Veni Creator’, duhovnici su služili kao časnici u Pavelićevoj tjelesnoj bojni, franjevci zapovijedali u koncentracijskim logorima.“ (Deschner, Die Politik der Papste, sv. 2., str. 230).

Samostani su također služili kao ratni logori i ustaške naredbodavne središnjice, a katolički svećenici bili su predvodnici u raznim akcijama ubijanja. Franjevac Srećko Perić naredio je jedne nedjelje s propovjedaonice stanovnicima sela: „Hrvatska braćo, idite i pokoljite sve Srbe. Najprije ubijte moju sestru koja se udala za Srbina, a onda sve Srbe. Kad završite s tim, dođite u crkvu k meni da vas primim na ispovijed i da vam grijesi budu oprošteni.“ (Vladimir Dedijer, Jasenovac, das jugoschlawische Auschwitz und der Vatikan, str. 170). Tako je funkcionirao katolički masakr: vjernici budu najprije nahuškani na ubijanje, a kad je zločin počinjen mogu se odmah ispovjediti i dobiti odrješenje.

Nadbiskup Stepinac nije samo dopustio krvološtvo svojih svećenika nego je od početka bezuvjetno podupirao režim. Kratko nakon prisvajanja vlasti u pastirskom pismu govorio je dostojanstveno o „Božjoj ruci“ koju se može „prepoznati u ovom djelu“ (uspostavljanja NDH). Hvalio je poglavnika Pavelića kao „predanog katolika“ i dopustio da u siječnju 1942. godine sam bude imenovan službenim vojnim vikarom ustaša. Još 1943. godine kad se poraz fašista već nazirao, on je izričito naglašavao zasluge franjevaca kod „preobraćenja“ pravoslavaca i tražio od pape da se okrene Hrvatima, ukazivao na njihovu mladu državu te da u svakoj prilici želi ostati vjeran svojim krasnim katoličkim tradicijama (Deschner, Die Politik der Papste, sv. 2., str. 241) A papa Pio XII čitavo vrijeme nije ni jednom riječju protestirao protiv ubilačkih akcija, nego je podupirao genocidni režim i hvalio njegova vođu Pavelića kao, rekao je „praktičnog katolika“ (Deschner, die Politik der Papste sv. 2., str. 252)

Nakon 2. svjetskog rata (1946. g.), nadbiskup Alojzije Stepinac je odgovarao, između ostalog za djela nasilnog prekrštavanja, a u vezi s radom episkopalnog odbora kojem je bio na čelu. Za suodgovornost po točki 2 optužnice osuđen je na 16 godina prisilnog rada. Godine 1953. Pio XII. demonstrativno ga je imenovao kardinalom, prikazao ga mučenikom i slavio pred čitavim svijetom njegove, kako je rekao „ velike zasluge“, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je čak i blaženim. Prilikom posjeta Hrvatskoj u srpnju 2011. godine papa Benedikt XVI. nije se ustručavao javno i usrdno pomoliti se na grobu tog prijatelja fašista i nazvati ga braniteljem istinskog humanizma.

Važno je ustanoviti da je u oči sastanka Ante Pavelića i pape Pija XII. 18.5.1941. u Vatikanu, klero-ustaški režim obznanio 5.5.1941. g. „Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu“ (Narodne novine br. 19 od 5.5.1941., Zagreb)

Poslije toga, klero-ustaška kronika zabilježila je 27.5.1941. g. donošenje uputstva Mile Budaka o provođenju ove odredbe (Narodne novine br. 37 od 27.5.1941.)

Na ovaj način, od individualnih akcija, prešlo se na opći i organizirani plan pokatoličavanja pravoslavaca službenim putem. Da bi ironija bila veća, a u cilju zavaravanja javnosti, naročito inozemne, nasilno prekrštavanje se pokrivalo formalnim „zakonskim odredbama“. Od važnosti je da odmah ustanovimo da je Katolička crkva u Hrvatskoj pozdravila i usvojila ove „zakonske odredbe“, zatim ih je unijela u svoje interno pravo.

Prvi ustaški dokument o nasilnom pokatoličavanju pravoslavaca u NDH glasi:

Na prijedlog ministra bogoštovlja i nastave propisujem i proglašujem

ZAKONSKU ODREDBU

O PRELAZU S JEDNE VJERE NA DRUGU

1

Do donošenja zakona o vjeroispovjednim odnosima ukidaju se svi dosadašnji zakonski propisi o načinu prelaza s jedne vjere na drugu. Za valjanost prelaza potrebno je, da stranka koja mijenja vjeru podnese pismenu prijavu upravnoj vlasti prve molbe (kotarskoj oblasti odnosno gradskom poglavarstvu) o svojoj odluci i da dobije potvrdu o toj svojoj prijavi te da se ispune vjerski propisi one priznate vjeroispovijesti na koju stranka prelazi.

2

Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama. Tim danom prestaju vrijediti svi zakonski propisi, koji su s ovom zakonskom odredbom u protivurječju. Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministru bogoštovlja i nastave.

U Zagrebu dne 3. Svibnja 1941.

Poglavnik:

Dr. Ante Pavelić, v. r.

Broj: LV/87-Z. P. 1941.

Ministar za bogoštovlje i nastavu

Dr. Mile Budak, v. r. (Narodne Novine br. 19 od 5. V 1941.)

Ovaj prvi ustaški dokument bio je dopunjen dva tjedna prije održavanja Druge

biskupske konferencije u Zagrebu.

Zakonska odredba o dopuni zakonske odredbe o prelazu s jedne vjere na drugu

& 1

U & 1. Zakonske odredbe o prelazu s jedne vjere na drugu od 3. svibnja 1941. br. L.V-87. P. 1941. (Narodne novine od 5. svibnja 1941 br. 19) dodaje se nova stavka koja glasi:

„Za prelaz maloljetnika do navršene osamnaeste godine života dovoljna je samo privola majke ako je otac odsutan ili mrtav, a nije potrebna i dozvola nadtutorstvene oblasti.“

& 2

Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, 4. studenoga 1941.

Broj: CCCXXX-1926-Z-1941.

Poglavnik

Nezavisne Države Hrvatske:

Dr. Ante Pavelić, v. r.

Ministar

Pravosuđa i bogoštovlja:

Dr. Mirko Puk, v. r. (Narodne novine, br. 170 od 5.XI 1941.)

Kao što se vidi, s ovom „dopunom“ prvi dokument je proširen i tako upotpunjen predstavlja njegovu cjelinu.

Drugi ustaški dokument o nasilnom pokatoličavanju pravoslavaca u NDH glasi:

Ministarstvo bogoštovlja i nastave

Broj 178 U. m. 1941.

UPUTA PRIGODOM PRELAZA

S JEDNE VJERE NA DRUGU

Uslijed upita sa strane nekojih kotarskih oblasti i gradskih poglavarstva glede provedbe zakonske odredbe o prelazu sa jedne vjere na drugu od 3. svibnja 1941. upućuju se sve vlasti prve molbe i interesirane osobe, da u uredovanje rečenih upravnih vlasti spada samo izdanje potvrde dotičnoj stranci o njezinoj prijavi vjerozakonskoga prelaza.

Kada će pak i pod kojim uvjetima ta stranka biti primljena u vjersku pripadnost druge priznate vjeroispovijesti za koju je najavila svoj prelaz, spada u brigu dotične stranke.

Stranka će u slučaju potrebe i pred svojim bivšim dušobrižnikom iskazati svoj istup iz crkve samo potvrdom upravnih vlasti.

Za prelaz maloljetnika između sedme i osamnaeste godine dostatna je samo

izjava roditelja a nije potrebna i posebna dozvola nadtutorstvene oblasti.

Zakonskom su odredbom dokinuti svi oni propisi i formalnosti koje je do sada kod najavljenoga prelaza svaki prelaznik morao izvršiti pred dušobrižnikom svoje dotadanje vjeroispovijesti

U Zagrebu, dne 27. svibnja 1941.

Ministar

bogoštovlja i nastave.

Dr. Mile Budak, v. r.

(Narodne novine br. 37 od 27. V 1941.)

U nizu obznanjenih „odredbi“ i „naredbi“ iz prvih dana NDH, ranije navedena dva tobožnja interkonfesionalna propisa nedvosmisleno manifestiraju duh i sadržaj nastojanja i pravac klero-ustaške vladavine.

Pozdravljajući ustaške mjere koje su poduzete u „radu na unutrašnjoj obnovi“, Katolički list je posvetio osobitu pažnju u donošenju pomenutih propisa. Pod izgovorom zaštite katoličanstva Katolički list ih je komentirao vrlo pohvalno:

Kao crkveno pastoralno glasilo ne možemo mimoići odredbu Ministra bogoštovlja i nastave, kojom je pojednostavio propise prigodom vjerskih prelaza. Time je kao i drugim mjerama omogućeno da su se u kratko vrijeme ispravili oni bolni gubici u bivšoj Jugoslaviji, kada su toliki njezini sinovi a još više kćeri za volju ženidbe napustili djedovsku vjeru. Ti se sada vraćaju u krilo Crkve. Ne ističemo to radi kakvih prozelitskih namjera, već iz čistog osjećaja pravednosti. I ovdje se osjeća, što znači imati vlastitu državu.

(Katolički list br. 21-22 od 3. VI 1941., str. 246)

U istom broju Katolički list je objavio uputstva o tome „Što treba znati kod primanja u Katoličku crkvu“, koja je napisao monsinjor dr. Stjepan Bakšić, profesor teološkog fakulteta u Zagrebu. (Katolički list br. 21-22 od 3. VI 1941. str. 254-256)

Kao što se vidi, Katolički list je odmah pristupio političko-crkvenom razrađivanju ustaških mjera oko prijelaza s jedne vjere na drugu. S tim u vezi je postavio tezu da je ne samo ovom ustaškom odredbom, nego da je i drugim mjerama omogućeno da su se u kratko vrijeme ispravili oni „bolni gubitci“ u bivšoj Jugoslaviji koji su nastali zbog toga što su „toliki njezini sinovi, a još više kćeri, za volju ženidbe napustili djedovsku vjeru“ i kao da se samo „ti sada vraćaju u krilo Crkve“.

Obmanjujući javnost na ovaj način da se samo „ti sada vraćaju u krilo Crkve“, sasvim je razumljivo što je Katolički list, s jedne strane, prešutio reći koju riječ o tim „drugim mjerama“ oko masovnog „prijelaza s jedne vjere na drugu“, a s druge strane, što je s ponosom istakao, da se i ovdje osjeća što znači imati vlastitu državu.

Ustaška i klerikalna politika o prijelazu s jedne vjere na drugu legalizirala je kampanju protiv Srpske pravoslavne crkve. Obrađivana pamfletski, s puno nacionalne i vjerske mržnje, kampanjom se pojačavala psihoza kolektivne neizvjesnosti i terora nad Srbima u NDH. Ovome treba dodati da se ova kampanja odvijala u doba kad se zbog jačanja antifašističkog pokreta otpora pojačavao i režim ustaških kaznenih ekspedicija.

I pored toga što je provođenje ove ustaške mjere predstavljalo grubo kršenje načela slobode savjesti i vjeroispovijesti, zagrebački Novi list je tvrdio da ona znači „ozdravljenje našeg javnog života na vjersko-crkvenom polju“. Svojim pamfletskim napadima na Srpsku pravoslavnu crkvu i Hrvatsku starokatoličku crkvu, Novi list je pokazivao u kom se pravcu ima kretati „borba za ozdravljenje“ ustaškog javnog života na vjersko-crkvenom polju.

U vezi spomenutih ustaških propisa Novi list je pisao:

To je doduše prijelazna mjera, do donošenja zakona o vjeroispovijestima, ali će ona u međuvremenu ipak poslužiti da se počne s ozdravljenjem našeg javnog života na crkveno-vjerskom polju.

(Katolički tjednik br. 22 od 1.VI I941., Sarajevo)

Donošenje ustaških interkonfesionalnih propisa i njihovo pozdravljanje od strane klerikalnog tiska pokazuje ideološku spregu ustaša i klera u shvaćanju i provođenju prijelaza s jedne vjere na drugu.

Ustaše su kao i kler polazili od opće negacije prethodnog političkog stanja i državnog ustrojstva Jugoslavije. Na prvom mjestu, jedni i drugi u ovu negaciju uključili su organizaciju i tradiciju Srpske pravoslavne crkve i Židovsku općinu. Tako su njihove interkonfesionalne mjere imale za cilj poslužiti jačanju i širenju katoličanstva na štetu ostalih konfesija. Posebno su bile usmjerene protiv pravoslavaca i starokatolika pod izgovorom da se radi samo o „vraćanju u krilo Crkve u djedovsku vjeru“.

Drugog tjedna postojanja NDH ustaše su donijele „Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice“ s „provedbenom naredbom“ ministra unutrašnjih poslova Andrije Artukovića.

ZAKONSKA ODREDBA

O ZABRANI ĆIRILICE

& 1.

Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se upotreba ćirilice.

& 2.

Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u „Narodnim novinama“, a provođenje povjerava se Ministarstvu unutrašnjih poslova.

U Zagrebu, 25. travnja 1941.

Poglavnik:

Dr. Ante Pavelić, v. r.

Broj XXV-33-Z. p-1941.

Predsjednik

zakonodavnog povjereništva

pri poglavniku

Dr. Milovan Žanić, v. r.

(Narodne novine br. 11 od 25. IV. 1941.)

To je praktično značilo da procesom asimilacije Srbi trebaju postati Hrvati katolici. S obzirom na navedenu klero-ustašku teoriju i praksu, to je značilo da se u suprotnom moraju iseliti sa svoga ognjišta ili će biti uništeni.

Službeni stav hrvatskog crkvenog vrha prema ustaškoj „odredbi o prelazu s jedne vjere na drugu“, vidi se iz jednog njenog službenog dokumenta. Nadbiskupska kancelarija u Zagrebu okružnicom br. 4104/41, objavila je propise o primanju lica u Katoličku crkvu. Uvodni dio okružnice predstavlja katoličko gledište na ustašku politiku „prelaza s jedne vjere na drugu“, ujedno aktualizirajući tezu o Srbima kao „otpadnicima od katoličke Crkve“.

Kao posebno svjedočanstvo o povezanosti i suradnji između zagrebačkog Kaptola i ustaških

vlasti u pogledu pokatoličavanja pravoslavaca, vidljivo je iz teksta okružnice.

B. 4104/4

Okružnica

U posljednje vrijeme, javlja se kod pojedinih župnih ureda mnogo osoba, koje bi želile prijeći u katoličku Crkvu, a možda također ondje konvalidirati svoj brak, koji su kao aktuelni katolici odnosno kao otpadnici od katoličke Crkve, sklopili izvan katoličke Crkve bilo civilno bilo u drugoj konfesiji, dakle, u smislu kanonskih propisa nevaljalo.

U vezi s navedenom činjenicom javlja se vlč. kleru sljedeće:

1.Pristup u katoličku Crkvu može se dopustiti samo onim osobama, za koje postoji osvjedočenje, da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na području vjerskog opredeljenja treba da budu isključeni svi nečasni motivi.

2. Osobe koje stupaju u katoličku Crkvu treba da budu poučene u katoličkim vjerskim istinama, te da već za vrijeme same pouke održavaju službe Božje, slušajući riječi Božje, o nemrsu, postu itd., te se time uvađaju u praktični vjerski život katoličke Crkve.

3. U katoličku Crkvu mogu stupiti samo one osobe, koje mogu prema katoličkim načelima živjeti. Dosljedno u katoličku Crkvu ne mogu biti primljene one osobe,koje žive u takovoj bračnoj vezi koja je pred katoličkom Crkvom nevaljana, a ne može se u katoličkoj Crkvi konvalidirati.

4. Osobe koje hoće da stupe u katoličku Crkvu, a žive u braku koji se može konvalidirati u katoličkoj Crkvi, mogu biti primljene u Crkvu samo onda, ako se obvežu, da će svu svoju djecu, koja će se roditi, krstiti i uzgajati u katoličkoj Crkvi, a koja su već rođena i nad njima još imadu roditeljsku vlast, prevesti u katoličku Crkvu.

5. Da ne bude nepotrebnog dopisivanja s dušobrižnim klerom koji moli, da se neka osoba primi u katoličku Crkvu i da se njezin brak u Crkvi konvalidira, potrebno je, da podastrte molbe budu iscrpljive, tj. da su istaknute sve bitne okolnosti, tako da se molbe mogu odmah uzeti u pretres.

Treba napose istaknuti dob osobe, njeno zanimanje, stalež (slobodan ili vezan ženidbom) te zašto ona hoće da bude primljena u Crkvu. Ako je neka osoba otpala od Crkve zbog ženidbe, tj. zato da se u drugoj Crkvi uzmogne vjenčati i tamo se uistinu vjenčala, treba navesti gdje i kad je vjenčana, živi li ona još u ženidbenoj zajednici ili rastavljeno, ima li djece i koliko, u kojoj su Crkvi djeca krštena, kojoj vjerskoj zajednici po zakonu pripadaju te konačno, da li su nastale zapreke zbog kojih brak nije mogao biti sklopljen u katoličkoj Crkvi, i da li se taj brak sada može konvalidirati u katoličkoj Crkvi.

6. Upozorava se dušebrižno svećenstvo, da u ovim delikatnim pitanjima ljudske duše postupa strogo po načelima katoličke Crkve čuvajući njezino dostojanstvo i ugled, odbija one, koji bi u Crkvu htjeli ući bez ispravnih motiva tražeći u njoj samo zaštitu svojih materijalnih i egoističkih ciljeva.

S druge strane opet treba imati mnogo razumijevanja osobito za one koji su kroz 20 godina pod direktnim ili indirektnim pritiskom vlasti koja je pogodovala inovjerce (naročito pravoslavce) na svakom koraku u časovima slabosti nanijele silu svome boljem vjerskom uvjerenju te za volju časti, karijere i drugih osobnih interesa otpali od katolicizma. Ovakve su osobe pogotovu vrijedne osobite pažnje, ako se za koju utvrdi, da je i u vrijeme otpada podržavala veze sa katoličkom Crkvom, te eventualno i djecu, koliko joj je bilo moguće, uzgajala u katoličkom duhu. Takovih duša sa njihovim otpalim porodicama imade nažalost više hiljada te za njih treba imati posebne ljubavi i sve što je moguće učiniti, da se povrate u katoličku Crkvu i tako spase one i njihova djeca.

7. U pogledu biljegovanja molbi u vezi s gore navedenim predmetom treba se držati ovih propisa:

  1. Molbe za prelaz iz jedne zakonom priznate vjeroispovjesti u drugu treba biljegovati po T. Br. 44 a tj. sa Din. 20 Crkvenih biljega.

  2. Ako se radi o osnaženju braka (bilo o običnom osnaženju, bilo o osnaženju u korjenu) treba molbi priložiti svjedodžbu o visini godišnjeg izravnog poreza molitelja. (Izravni je porez također službenički porez, koji plaćaju svi činovnici i namještenici.) Prema visini toga poreza (T. Br. 11 odnosno 10) treba molbu odmah biljegovati potrebnim biljezima. U koliko takova molba ne bi bila ispravno biljegovana, vratit će se na dopunjenje.

  3. Ako je podastrta i molba za oprost treba ju biljegovati sa 60 Din. (T. br. 45) te kancelariskom pristojbom Din 20 po pozivu.

NADBISKUPSKA KANCELARIJA

(Katolički list, br. 19 od 15. V 1941., str. 230-231)

Ovom okružnicom daje se preko javnosti suglasnost i katoličko klerikalno obrazloženje

ustaških propisa o „prelazu s jedne vjere na drugu“.

Uvodni dio okružnice je posvećen postojećim prilikama u NDH i navodi se da mnogo osoba želi prijeći u katoličku Crkvu, a zatim se pravoslavni Srbi proglašavaju „aktuelnim katolicima“ i tretiraju se kao tako zvani „otpadnici od katoličke Crkve“.

Drugi dio okružnice se poziva na kanonske propise, a to je u ovom slučaju bio samo izgovor i odgovaralo je propagandi nadbiskupa Alojzija Stepinca kako im „ne treba polovičnih nego čitavih kršćana. (Katolički list, br. 47 od 27. XI 1941.)

Katolička crkva u Hrvatskoj je snagom vjekovnog autoriteta i metodama terorističke ustaške organizacije vršila otvorenu propagandu i sudjelovala u nasilnom prekrštavanju Srba u NDH.

Ovakvom radnjom ona je dokazala da je odstupila od kanonskih propisa i zaštite načela o slobodi savjesti i vjeroispovijesti kao jednog od osnovnih ljudskih prava i tekovina kršćanstva i čovječanstva.

Nadamo se da će ovaj naš mali prilog prikazati dio istine o ulozi i nedjelu Alojzija Stepinca na čelu Katoličke crkve u NDH u 2. svjetskom ratu te da ćete postupiti u skladu s kršćanskim duhom, po pitanju namjere njegovog proglašavanja svetim.

Napominjemo da Isus iz Nazareta nije proglašavao svece već je to teološki izum Katoličke crkve.

U Zagrebu, 08.10.2015

DAVID – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava

2 misli o “Pismo Papi Franji povodom namjere proglašenja Alojzija Stepinca svetim

  1. Ja na ovo nemam komentara, za ovo vec znam iz mog skolovanja u 60. , a to sto je sada opet na snazi zakon i “Poglavarstvo” u Hrvatskoj kao i ono iz 40. to je vec nesto drugo . Sama rijec poglavar mi dize kosu na glavi , a 98% hrvatskih svecenika i 50-60% Hrvata vjeruju jos uvijek da je NDH bila prava Hrvatska drzavakoju je stitio i Papa i Bog i Marija, zar Hrvati ne klicu i danas “Bog i Hrvati” ili “Marijo Kraljico Hrvata”!
    Ako se ovaj narod uskoro ne probudi onda im nece vise pomoci ni Bog ni Marija!
    “Smrt Fasizmu Sloboda Pametnima!

    Sviđa mi se

  2. Gospodo, dosta je bilo obmana, laži i podvala!

    Kao prvo, nitko ne brani od zdravorazumnih Hrvata zločin, pa tako i sve počinjene u NDH, ako su stvarno dokazano počinjeni, ali laprdati kao što Vi i mnogi drugi zlonamjernici to ustrajno rade poput one: “Srbe na vrbe!”, koju ste “prilijepili” dr. Mili Budaku, a napisao ju je Slovenac Marko Natlečen, o čemu piše i taj Vaš veliki Viktor Novak na prvim stranicama svoga “velikog” uratka laži i obmana, a Vi ili nepismeni ili uporno ustrajni, meljete praznu slamu kao neke selske babetine i pripisujete to dr. Budaku, no nesporna je danas činjenica da više ne možete manipulirati kako želite, jer ipak davno je pao Berlinski zid i sa njime razotkrivaju se svakog dana sve više zločini i zlodjela pod imenom kumunizma i njihovih zločinačkih vođa od kojih je bio i jedan veliki zlikovac i Vaš veliki idol, danas u Top-ten listi imena BROZ.
    Citirati jednog Karlheinz Deschnera, koji je najobičniji plagijator i epigon Vitora Novaka i njegovog djela zla i obmane imena MAGNUM CRIMEN, a koju je autor ovih redaka doslovce analizirao je vrhunac neznanja, antiFašističke poznate destrukcije i nepoznavanje istog, dakle vrhunac podlosti i licemjerja, a sve u svrhu lažnog klevetanja i terećenja hrvatskog naroda za počinjena zlodjela pojedinaca ali još više za izmišljena i nepostojeća!
    Kako možete pojasniti, da u tri dosadašnja pokusaja iskapanja u Jasenovcu stručnjaci pronalaze uvijek do sada samo hrvatske žrtve?
    Kako je moguće, da u “Šaranovoj jami” spelelozi i stručnjaci nisu pronašli ni jednu ljudsku kost ili kostur, a Vaš lajavi sudrug i neznalica prošle godine na takzvanoj komemoraciji, velikosrbin i četnik, koji ovih dana uvelike hvali Slobodana Miloševića, Aleksandar Vulin, priča naivnom svijetu o 60.000 pobijenih Srba u istoj – dok istovremeno u jamama hrvatskih stradalnika Križnog puta leže danas toliki kosturi i kosti i želite li Vašom ustrajnom destrukcijom izglasanu EU – povelju 1481 iz 2006. pretvoriti u farsu za naivne?

    Gospodo, vrijeme je došlo pozabaviti se istinom, ako ste zaista istinski demokrate i stremite boljitku svih naroda ovih podučja, neovisno od njihove vjerske, političke i nacionalne orijentacije, jer samo nas istina može osloboditi svih novih zabluda, a kojih je ovdje bilo odviše upravo glede velikosrpske mitomanije i Vama sličnih!

    Kako reče onomad davno Rabindranth Tagore: “Kada zatvoriš vrata pred svakom zabludom i greškom, biti će i istina isključena!”

    Sine ira et studio,

    carlo

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s