Christian Sailer, poznati njemački odvjetnik
Iz knjige: Ratovanje zmije i djelovanje goluba
Od davnina čovječanstvo traži odgovore – prvo u mitovima i sagama, zatim u velikim svjetskim religijama i u filozofiji – na temeljna pitanja naše egzistencije, koja je Immanuel 
Kant jednom sažeo ovako: Otkuda dolazimo? Kuda idemo? Što možemo znati? Čemu se možemo nadati?
Mit je odgovore na ova pitanja tražio u dramatičnim slikama i događajima koji su se od pamtivijeka prenosili predajom i simbolično odražavaju praznanje čovječanstva – o katastrofama i spašavanju, o onostranim svjetovima i zemaljskim zapletajima, o životu i smrti, o ponovnom rođenju i otkupljenju.
Religiozni uzleti čovječanstva razvili su se , kao prvo iz mitološkog praznanja, kao drugo, bio je otkriven novi izvor spoznaje: Samoobjavljivanje Boga koji se naginje čovječanstvu i govori mu preko pojedinih ljudi koje je Bog pozvao kao glasnogovornike. U židovsko-kršćanskom kulturnom krugu su to “proroci Starog zavjeta” i prije svega Isus iz Nazareta, koji je po kršćanskom uvjerenju kao Sin Božji došao na Zemlju i postao Otkupitelj čovječanstva.
Izvor spoznaje filozofije je skromniji, da se ne kaže ograničeniji: Samo u svojim počecima, otprilike u 6. stoljeću pr.Kr., on se još hrani intuicijom, unutarnjim gledanjem, što je prvobitno značenje riječi “teorija”.
Za Talesa iz Mileta i njegovih filozofskih sljedbenika materija je bila oživljena, a univerzum, organsko jedinstvo; ali nekoliko stoljeća kasnije nastala je crta razdvajanja između duha i materije – prvo Demokritovom “teorijom atoma” koja je rastavila svijet u mrtve čestice materije; ali zatim i filozofijom Aristotela koja je ostala mjerodavna do srednjeg vijeka. Svijest jedinstva se izgubila u korist jedne slike svijeta koja je razdvajala sve: Boga i univerzum, tijelo i dušu, materiju i duh. Kada je Descartes u 17. stoljeću svojom slavnom rečenicom “Mislim, dakle postojim” identificirao čovjeka s njegovim intelektom, a sve drugo, uključivo životinje i biljke ukinuo kao strojno funkcionirajuća materija, to je konačno prošlo: Mehanistička slika svijeta u narednom vremenu slavila je svoje prirodoznanstvene trijumfe na osnovi Njutnove fizike i izgubila je iz vida život i duh. Filozofija se takoreći popela iz duše u glavu sa svim posljedicama koje su povezane s onim kad se nekome nešto popne u glavu.
Od toga patimo još i danas. Iz filozofskog progonstva duha razvio se vulgarni materijalizam koji poriče Boga jer Ga “ne vidi”, koji čuvstva i osjećaje, dušu u cjelosti, vidi kao puki epifenomen, kao sporednu pojavu naše tjelesne kemije, i realnim smatra samo ono što se može izvagati i izmjeriti. To što okorjeli materijalisti do danas svkako još uvijek nisu opazili je prirodoznanstvena revolucija koja je u prvoj trećini našeg stoljeća teorijom relativnosti i kvantnom fizikom iz temelja promijenila našu sliku svijeta. “Nova fizika” uči nas da se naš svijet u stvarnosti ne sastoji od materije. To što više ili manje osjećamo kao čvrste tvari nije skup beskrajno mnogo najmanjih čvrstih čestica materije, nego splet odnosa impulsa i titraja nevidljivoga energetskog polja. Hans-Peter Dürr, dugogodišnji suradnik i nasljednik Wernera Heisenberga, suosnivača kvantne teorije, opisuje to ovako: “U osnovi stvarnosti ovog promatranja nije materija, nego samo polje koje međutim nije materijalno, već predstavlja jednu vrstu potencijala. Potencijal koji ima sposobnost da se materijalizira. To polje je samo jedno jedino polje od kojeg se sastoji čitav univerzum. Iz trenutka u trenutak izgrađuje se potencijal, a u sljedećem trenutku svijet se opet iznova događa, ali ne sasvim nov, već pod utjecajem svijeta kakav je bio prije.”
Međutim nije isparila samo pretpostavka da je pratvar svijeta materija, već i vjera da čovjek kao spoznajući subjekt može stvarno shvatiti odnosno izmjeriti predmete: U subatomskom području impuls promatrača mijenja promatrana zbivanja i uključuje promatrača u “kozmičko kolo” nastajanja i nestajanja takozvanih čestica. U nastavku: Svijet gubi svoju “čvrstoću“, jer čestice na jednom mjestu nestaju i opet nastaju na drugom. I konačno: Koja će se čestica pojaviti opet i na kome mjestu, nije predvidivo. Uzročnosti čestice prema čestici više ne postoje. Kretanja, nastajanje i nestajanje čestica shvatljivo je samo statistički. U prosjeku tada nastaje ono što doživljavamo kao uređena materija.
Mnogo toga se može opisati samo matematičkim formulama i laiku je teško prevodivo, zbog čega i stručnjaci počnu zamuckivati kada govore ili pišu o stvarnostima koje su sami otkrili. Konsekvencije njihovih istraživačkih rezultata su ipak neprevidive: One ne samo da prevladavaju materijalističku sliku svijeta prošlog stoljeća, već i crkvenu sliku Boga stavljaju u pitanje: ona živi od razdvajanja između Stvoritelja i Njegovog svijeta kojeg je On tobože stvorio iz ništa, kao što tvrde teolozi. Fizičar Hans-Peter Dürr suprotstvlja im da se moderna fizika sasvim udaljava od toga izvanjskog Boga. “Jer u kvantnoj fizici prevladava misao da je sve povezano sa svim. Ali tamo gdje nema ničega odvojenog, dolazi se do druge slike Boga. Ne mogu si predstaviti Boga kao nešto izvanjsko. Za mene valja samo jedna Božja slika u kojoj sam ja sam uključen.” Na drugom mjestu on kaže: ”Ne mogu božansko odvojiti od sebe. To shvaćanje odgovara i mojoj slici svijeta kao kvantnog fizičara. Za mene ne postoji totalna razdvojenost. Sve je povezano sa svim. Razdvajati, analizirati, diferencirati – to se čini kako bi se stvari spoznale. Ali kad gledam Boga, neću ga prepoznati, nego ću ga jednostavno iskusiti.”
Na ovo iskustvo Boga za koje se ovdje izjašnjava jedan značajan fizičar naših dana (kao njegove kolege Max Planck i Werner Heisenberg prije njega), upozorio je već Isus iz Nazareta u Bibliji sačuvanoj predajom s izrekom: “Otac i Ja smo jedno.” A u Njegovim Velikim kozmičkim učenjima za današnje vrijeme porukom: “Znajte: Svatko od vas je komprimirani svemir, a svemir je bitak – to je vječna domovina, more svjetlosti, Bog.”
Na jeziku trezvenog fizičara Dürra to zvuči ovako:
“Po mome shvaćanju nematerijalno u opreci prema materijalnom uopće ne postoji. Jer sve je takoreći ‘dah Božji’. Materijalno bi se moglo opisati tako da su se dijelovi tog daha počeli ukrućivati i tako stvarati neživo. Ali bitno je uvijek ono što se naziva ‘dahom’.”
S ovom Dürrovom izjavom moderna se fizika približava slici svijeta što odgovara nazoru mističara svih religioznih i filozofskih tradicija. To vrijedi prije svega za dalekoistočne religije u kojima je mistika igrala uvijek središnju ulogu. Ona je obilježena sviješću jedinstva svih stvari i događaja. Oni važe kao materijalne manifestacije kozmičkog prabitka, “tao”-a ili “brahman”-a, iz kojega proizlazi sve. U normalnome životu to nam jedinstvo ostaje skriveno. Mi prepoznajemo samo odvojeme objekte u prostoru. Za hinduista ili budista to nije ništa drugo do iluzija koja počiva na neznanju i koju naš mozak proizvodi čarolijom “maje”. Samo se meditacijom, tako uče tradicije istočne mistike, čarolija dade prevladati i iskusiti jedinstvo univerzuma.
Dürrov kolega, fizičar i filozof Fritjof Capra, isto tako Heisenbergov učenik, upozorava na analogiju prema kvantnoj fizici: “To načelno jedinstvo univerzuma je jedno od najznačajnijih otkrića moderne fizike. Ono se pojavljuje u području atoma i manifestira se sve jasnije kada se prodire dublje u materiju, u područje subatomskih čestica. Tema jedinstva svih stvari i događaja pojavljuje se uvijek iznova kod naše usporedbe moderne fizike s istočnom filozofijom. Kada studiramo različite modele subatomske fizike, vidimo da uvijek iznova oni isti uvid izražavaju na različite načine: Da su svi sastavni dijelovi materije i osnovni fenomeni što u tome sudjeluju povezani, da su u međusobnom odnosu i da ovise jedni od drugih, da se ne mogu shvatiti kao izolirane jedinice, već samo kao integrirane dijelove cjeline.”
Duh koji je početkom stoljeća pomogao prirodnoj znanosti do nove svijesti i rastvorio materijalističku sliku svijeta, je isti Duh koji se koncem stoljeća objavljuje preko usta proroka kao “Duh Krista Božjeg” i koji podiže ukočeno kršćanstvo, tako što obnavlja, produbljuje i dopunjuje učenja koje je On kao Isus iz Nazareta donio, kao što je to najavio Nazarećanin prije 2000 godina. Njegova poruka glasi: Bog je sve u svemu. On je u svakom kamenu, u svakoj biljci, u svakoj životinji i u svakom čovjeku. On vam je bliži nego vaše ruke i noge. Njegovo je Stvaranje u početku Duh, a grubotvarne manifestacije “svijeta” su nastale zbog događaja pada i samo su kopije vječne domovine u koju će se vratiti svi stvoreni oblici. Mnogim je svjetskim religijama ovo poznato kao praznanje čovječanstva. Na prekretnici od razdoblja riba u razdoblje vodenjaka Božji Duh iznova podsjeća čovječanstvo na to i daje mu istovremeno uvide u neslućene dimenzije: U duhovnu atomsku strukturu bitka, u povezanosti materijalnih i duhovnih kozmosa, u pojedinosti događaja pada, u karmički zakon uzroka i posljedice, u povezanosti rođenja i ponovnog rođenja i još mnogo toga. Prije svega međutim On poučava putu bistrenja i čišćenja duše i čovjeka, tako da čovjekova svijest može ponovno dospjeti u jedinstvo s Pra-bitkom, s božanskim Duhom, i vratiti se u vječnu domovinu.
DAVID 