mg. Marjan Hajnal
Nije bilo nimalo neobično čuti od jednog bosanskog katolika koji živi i radi u Beču da je isključen iz crkve samo zato što nije redovito plaćao prinos. Agenti katoličke crkve Austrije čak su uhodili njegov bankovni račun da bi provjerili koliko zarađuje. To je stara i poznata priča. Ko ne plaća ne samo da nije dobar vjernik, uopće nije vjernik. Velelepnost katedrala i bazilika samo dodatno doprinosi intenzivnijem odudaranju monumentalne ideje zajedništva od otužne zbiljnosti. Razočaranost, prije svega zbog otuđenja smisla umjetnosti zarobljene pod sivim panteonima, nezadrživ je i nepovratan trend. Još je Mikelanđelo vodio veliki rat protiv papstva. Freska “Strašni sud” je tri puta bila osuđena na uništenje po naredbi uvrijeđenog, ili, uplašenog, pape Pavla III (koji je sliku i naručio), ali je Mikelanđelov autoritet bio toliko moćan da se niko nije našao ko bi se odvažio na takav čin. Radio je pod pritiskom, u nemogućem ambijentu neprekidnih rasprava i dokazivanja. Zato se pobunio i osvetio posudivši crte papinog lika nekim sudionicima u prizorima pakla. Uporede li se scene “Strašnog suda” sa realnim užasima što su se na masovnim gubilištima 20. stoljeća dogodili, moramo se složiti da je Mikelanđelo tom slikom najavio samo jedan dio naslućivane svjetske katastrofe. Njegova morbidna intuicija bila je gotovo ravna znanju budućnosti.
Mikelanđelo spaja u jednu istinu, početak i kraj svijeta, pomoću boje i kamena. Po svemu sudeći, lomio se Mikelanđelo između Danteove apokaliptičke vizije pakla i Sokratove ideje vječnosti (i Sokrat je u mladosti bio oduševljen vajarskim umijećem). No, istrajao je, nadmašivši sve druge. Samo na svodu Sikstine, nakon četiri godine (1508-1512), ostvario je natčovječanski pothvat, naslikavši 343 herojska lika. Preteški tavanski slikarski rad u ležećem položaju na nesigurnoj visokoj skeli, u polumraku i hladnoći, jedan pad zbog bolesti i malaksalosti, skoro su bili kobni za umjetnika.
Od freskoslikarstva, Mikelanđelovom geniju bliži materijal ipak je bio kamen, manje ga je fizički vezivao za jedno mjesto, kao i život bio je za velikog genija, ili vatra, ili led. Njegove skulpture ne ostaju na stadiju mrtve materije, one lebde, zrače natrag u prostor svijeta umjetnikovu energiju, s njihovih lica se otapaju emocije, svjedoče o snazi uma da spoji dvije davno razdvojene beskonačnosti: kamen kao pramateriju i stvaralačku ideju kao praoblik. Rad kao posredujuća oblikujuća sila, to tek umjetnost potvrđuje, svjedoči da put praiskonskoj humanosti vodi preko bojnog polja nonkonformizma i nepristajanja na bilo kakve ucjene. Umjetnici kao Mikelanđelo, Johan Sebastijan Bah, Hendl, Mocart i drugi, nisu imali izbora, morali su stvarati, ali su znali da se njihova umjetnost potčinjava, ne Bogu, već lopovima.
Pljačka koja traje već dva tisućljeća ne prestaje. Koliko skulptura s Marsovog polja i iz Partenona je prenešeno u Rim, Pariz, Madrid, London, Berlin, Vašington…? Tadž-Mahal brutalno su devastirali Britanci, a slično je bilo sa svim opustošenim hramovima iz Egipta, Južne i Centralne Amerike, Indonezije, Okeanije… Sva pokorena arhitektura, kolosalne rezonantne aule, imale su za cilj da sruše na koljena “grešnika” kao ništavnu odlutalu ovčicu, ponizno palu da daruje svoje tijelo i dušu i svoj porod na čuvanje “čistim pastirima”.
U bivšoj nam domovini, religiozne ljude niko nije dirao, imali su Ustavom SFRJ pravo na punu slobodu, pod jednim jedinim uvjetom: da se ne bave državnim temama.
U pogledu zaštite poštenih vjernika, Titu se mora odati puno priznanje. Nažalost, preko infiltriranih fanatičnih bolesnih “bogoštitelja”, skoro sve bogomolje su bile tihi rasadnici politike mržnje. Nikad zamrla ambicija emigracije da preskoči petogodišnje bratoubilaštvo u toku Drugog svjetskog rata kao da se ono nije ni dogodilo i da se vrati i dovrši posao započet sa silama Osovine, da se dopuni brojaka od 2.000.000 ubijenih, u potpunosti se reafirmirala. Vrijeme je da se gorkoj istini pogleda u oči: pobijedili su zločinci. Obezvrijedili su i obesmislili sve nevine žrtve. Preživjeli su recidivisti i nije se čuditi što nam se ponovio ekstremni nacionalizam kojeg bi bolje bilo zvati njegovim pravim imenom – nacizam. Morali bi se istražiti uzroci njegove geneze.
SLAVENSKI NACIZAM
Šta je to što u slavenskim zemljama reciklira nacizam? Zašto češki neonacisti predvode kampanju protiv Roma? Češka senatorka Lijana Janačkova šokirala je organizacije za zaštitu ljudskih prava, pošto je na vidjelo izašlo da je prijetila da će Rome u getu Bedžiška, u dijelu Ostrave, ograditi električnom ogradom. “Rasista sam, ne slažem se sa integracijom Cigana da budu svuda u opštini. Biće tu, sa visokom ogradom u kojoj je struja”, kazala je Janačkova. Starosjediocima Bedžiške senatorka se pravdala da nema više kuda sa Romima. “Jedino što bih mogla da učinim jeste da uzmem dinamit i da ih dignem u vazduh”, rekla je. Janačkova, paradoksalno, u Senatu zasjeda u odboru zaduženom za ljudska prava.
Bez obzira što joj ovo nije prvi rasistički ispad, senatorka je u Ostravi među “bijelom” češkom većinom vrlo popularna. Rasizmom prema Romima pročula se prvi put u jeku masovne emigracije u Kanadu čeških i slovačkih Roma zbog diskriminacije u domovini krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kada je predlagala da im država plati avionske karte da mogu lakše da odu.
Koja literatura, uz Hitlerov “Mein Kampf”, antijevrejski “vaspitava” omladinu slavenskih “Arijevaca”? Zašto se potcijenio Staljinov zločin ako se na osnovu svjedočanstava Karla Steinera, Solženjicina i drugih autoriteta moglo dokazati da su u Sibiru pogubljeni milioni ljudi? Ima procjena da je taj broj ne mnogo manji od broja žrtava nacista. Za ubijanje Jevreja, Roma, Folksdojčera i samih Rusa, Staljinu nisu bili potrebni krematorijumi, led Sibira je bio efikasniji: kada bi se otopio par puta, od žrtava nije ostajalo apsolutno ništa, nikakav trag. Također u Poljskoj, Ukrajini, Slovačkoj, Srbiji, Hrvatskoj, ko pobi tolike narode? Nacisti nisu mogli sami.
U pitanju su bili, znači, slavenski kolaboracionisti, peta kolona. Njen, prije svega klerikalni produžetak, poslužio je kao osnov za krvavu razgradnju Jugoslavije.
Diktature lažnih komunista i religije krvi skoro u potpunosti su uništile sve ono što je predstavljalo tekovine praslavenske kulture. Deformisani moral Slavena može biti fatalan po cijeli svijet. Glavni izvori sibirskog iracionalizma nikada nisu bili toliko komprimirani, a Zapad to još ne vidi nego se i dalje poigrava (Planeti prijeti 27.000 nuklearnih bombi). Jugoslavija je trebala poslužiti samo kao uvertira u ono što je bolje da ne uslijedi.
Nasilje, kao izraz nesklada sa okolinom, bilo je strano Praslavenima. Religije i ideologije neprimjerene mentalitetu Slavena djelovale su pogubno. Najeklatantniji i najgrozomorniji primjer odrođenosti od slavenskog duha pruža izvjesni akademik “Arijsko-Rusko-Slovenske akademije” Vladimir Aleksejevič Istarhov, u knjizi “Udarac ruskih bogova” (Moskva, 2000., u Beogradu preveo Radovan Trajković). Nije teško odgonetnuti ko financira prevođenje i agitaciju takvih knjiga.
Daleko ozbiljnije i teže je pitanje gdje su one proevropske “demokratske snage” koje bi trebale zakonski onemogućiti i sudski sankcionirati raspirivače mržnje i podstrekače na nove zločine? Sve dok se te snage ne okrenu savjesti i smjelosti da djeluju u skladu s normama civilizacijskog prava, jasno je da će potrajati prikrivanje ratnih zločinaca.
U eklektičkom pamfletu Istarhov nema za cilj da objasni povijesnu, etičku, socijalnu, kulturnu i estetičku vrijednost panteona slavenskih bogova, već ga koristi za ostvarenje svog demagoškog utjecaja. Radi se o spisu koji je nastao kao rezultat ambicije da se već poznatim “arijevskim” metodama pridruži New Age-ovska doktrina koja za osnovni cilj ima uništenje civilizacije putem nje same. To što piše Istarhov je doslovno reinkarnirani stav rodonačelnika nacističke propagande. Dr Paul Jozef Goebbels neprevaziđeni mu je uzor.
Ubijeni Aleksandar Litvinenko, bivši pukovnik ruske tajne službe FSB i žestoki kritičar predsjednika Putina. otrovan je, prema navodima britanskih medija, nedugo nakon što se dočepao dokaza o umiješanosti predsjednika Putina u ubojstvo novinarke Ane Politkovskaje. Ubijen je radioaktivnim izotopom polonijuma 210, nekoliko miliona puta smrtonosnijim od cijanida. Litvinenko je 2000. godine, nakon optužbi za veleizdaju, napustio FSB i pobjegao iz Rusije u Veliku Britaniju, gdje mu je godinu kasnije pružen politički azil. Nakon toga je stekao reputaciju vodećeg post-hladnoratovskog ruskog prebjega te napisao knjigu u kojoj iznosi “najprljavije” detalje o djelovanju FSB, čiji je načelnik svojevremeno bio i sam Putin. Vjeruje se kako je tu knjigu financirao Boris Berezovski, koji je pod Putinom prisiljen u izgnanstvo u London.
Ana Politkovskaja, ruska novinarka koja je otkrila umiješanost predsjednika Putina u zločine protiv civila u Čečeniji, ubijena 07.10.2006. u Moskvi, posmrtno je izabrana za dobitnika nagrade za ljudska prava i slobodu Evropske unije “Andrej Saharov”. Politkovskaja je 2004. godine dobila nagradu “Ulysses” za najbolju evropsku novinsku reportažu, a godinu dana kasnije nagradu Leipzig za slobodu medija. Inače, u Rusiji je od 2000. godine ubijeno 18 istaknutih novinara.
Istarhov nije opasan samo po Ruse, više od svega, opasan je za čovječanstvo. On ne polemiše sa prošlošću, to je privid, on regrutuje sasvim novu generaciju zaslijepljenih mržnjom nacisto-robota svih vrsta, A tu je i povratak na Goebbelsa, Himlera i Hitlera, u pokušaju da se u “novoj eri vodolije” ožive i da im se udahne “paganska duša slavenska”. Prema Istarhovu “Prije ili poslije u Njemačkoj će doći nacisti, koji neće ponoviti greške Hitlera. Kukasti krst će se još podići i zasijati nad zemljom. Takvi simboli ne umiru.”
Napokon, Istarhov nema potrebe da se previše uzbuđuje: Hrist nije “pokvario” Ruse, nije imao priliku da ih prevaspita, jer pravoslavna crkva nikada nije prihvatila njegovo izvorno učenje. Pošto ne može da se opredijeli, Istarhov vapi za ruskim bogovima da ga izvedu iz slijepe ulice ludila u koje je zapao sukobljavajući se sa stvarima koje ne razumije. Istarhov locira i rimo-katoličkog poglavara: “Jovan Pavle II – član Iluminata…” Nije nemoguće. Postojali su dokazi da je Wojtyla kao hemičar sudjelovao u proizvodnji otrovnog gasa ‘ciklon B’ za masovno uništavanje ljudi u nacističkim koncentracionim logorima.
Možda će se nad zdanjima Kremlja petokrake zamijeniti nekim drugim simbolima, ali teško se može povjerovati će se ispuniti dekadentna Istarhovljeva želja da ih naslijede kukasti krstovi. Ništa nije ni nemoguće, ko zna. Sami simboli nisu krivi, zloupotrijebljeni su, ali asocijacije su iste kod onih koji su ginuli ili doživjeli pogibiju svojih najbližih. Da li je to bila smrt pred Staljinovom petokrakom ili pod njom, ili u ime nje, ili se radilo o svastici, ili nekom trećem simbolu smrti, za nedužne žrtve to je nebitno pitanje. Ali, prizivanje aveti razaranja ranjava prošlost. Treba li dopustiti da aveti i njihove sluge ne samo vrate i ožive tu prošlost, nego da unište i budućnost?
Zanimljiva je podudarnost između štampanja knjiga s nacističkim porukama i pojave neonacista na tlu bivše Jugoslavije. Neonacisti u multietničkom Novom Sadu na 7. oktobar proslavljaju Himlerov rođendan. Ne podsjeća li sve to na Hitlerov marš na Berlin? Policija je uhapsila glavnog vođu grupe Nacionalni stroj, Gorana Davidovića zvanog Führer. U Zagrebu se kroz naci-horor-punk hrvatskog domoljuba Marka Perkovića-Thompsona događa najužasniji scenarij povampirenja Jure Francetića i Maksa Luburića, najvećih dželata u Jasenovcu, i sigurno među najvećim monstrumima u Drugom svjetskom ratu. Nažalost, oko idola mržnje okupljaju se novi idolopoklonici. Povampireni tragači za posmrtnim mjestom svoga četničkog vožda Mihajlovića, ili nadahnuti zlikovačkim idejama Nikolaja Velimirovića, pokazuju da su proklijali plodovi iz posijanog sjemena zla.
Ako je riječ o povijesnoj tragediji Slavena onda ta tragedija počinje Velikom Šizmom 1054. nakon cijepanja Rimskog carstva. Nigdje se posljedice tog događaja nisu toliko bolno osjetile koliko u Bosni. Njena bratska plemena su se morala podijeliti protiv svoje volje. U tim vremenima niko nije mogao ni naslutiti koliko će se apsurda osloboditi iz te podjele. Kod bosanskih Slavena hrišćanstvo nikada nije bilo oslobođeno paganskog naslijeđa, pa prema tome ni Hristovo učenje nikada nije shvaćeno niti dosljedno poštovano. Veoma kasno se pojavljuju prevodi Biblije, a i kada su se pojavili malo šta je dopiralo do svijesti politeista. Ne mogavši se osloboditi svih svojih vjerovanja u duhove, vile i utvare, mnogi su hrišćani/kršćani ostali pagani. Praslaveni su imali kodeks poštovanja autoriteta i privatnog vlasništva, međutim, pogrešno poimanje komunizma je katastrofalno narušilo taj kodeks.
NEPRILAGOĐENOST SLAVENSKOG MORALA DESETOJ ZAPOVIJESTI
U Desetoj zapovijesti, koju je uz ostale, navodno, na Sinaju Bog prenio Mojsiju, piše nedvosmisleno:
Ne poželi kuće bližnjega svoga
Ne poželi žene bližnjega svoga
Ni sluge njegovoga
Ni sluškinje njegove
Ni vola njegova
Ni magarca njegova
Niti išta što je bližnjega tvojega!
(II knjiga Mojsijeva, 20.17)
Ova bi zapovijest morala biti kvintesencija svih prethodnih. Ne poštuje li se ona, šta vrijede sve ostale? Kako objasniti da su Slaveni koji su krenuli putem Hristovim, birajući ga za novog vožda, nakon pojave komunizma, odjednom odbacili dvije tako važne stvari koje su ih odlikovale: da prestanu biti bogobojažljivi i da tako naglo zaborave na tradicionalni kodeks časti? Budući da su preko noći popucali sa njihovog shvatanja okovi morala, ništa im više nije bilo sveto.
Kakva je to morala biti demonska sila koja je za par godina uništila drevnu kulturu i najljepše običaje u njoj? Kako su se oni uopšte mogli nazivati krstonoscima, ako nisu uvažavali Bibliju i sve objavljene Božje zakone?
Zar je citirana 10. zapovijest nejasna?
Čemu služi raskoš hramova i zašto su oni podignuti?
Crkve, katedrale, manastiri, patrijaršije, arhiepiskopske i kardinalske titule… Zar u ime Boga može biti dopušteno vjerovanje da je On u kontradikciji sa samim sobom i da će se pomiriti sa kršenjem bilo koje vlastite zapovijesti?
Da su prividni vjernici u prilici da neposredno pitaju: “Gospode, da li nam dopuštaš, kao znak vjere u Tebe, da palimo gradove i sela nevjernika, da ubijamo djecu?”, sigurno je da bi dobili odgovor: “Ja sam koji jesam, koji sam bio i koji ću biti, ali ne za vas. Možete činiti što želite, ne u moje ime.”
“MORAL” BOSANSKIH “HRIŠĆANA”
Od lažnih komunista se nije moglo ni očekivati da će im bilo šta biti sveto, pa prema tome ni to da se ne samo ne uzme, nego čak ni poželi ništa od bližnjega svojega. Šta su bile sve konfiskacije i nacionalizacije? Ali bar poglavari krstonoški su bili dužni da zaustave svoje vjernike, a oni to ne samo da nisu činili nego su ih direktno ili indirektno podržavali u tom nasilju. Utoliko bosanski užas dobiva svoju drugu dimenziju.
Prvo što se ispoljilo u bosanskom ratu bila je neograničena pljačka, grabež, gramzivost, atak na tuđe vlasništvo. Dok su pošteni građani po nekoliko decenija teško radili da bi za svoju porodicu izgradili kuću i kupili sve za što su imali potrebe, neko bi im to preko noći uzeo ili uništio. Ono ipak najstrašnije bili su svirepi duhovni i tjelesni zločini nad bespomoćnim žrtvama. Demonski ljudi, subjekti takve destrukcije sa slavenstvom više nisu imali ništa zajedničkoga, a nisu više bili ni ljudi. Bilo da su bili pod znakom krsta ili su se još osjećali kao socijalistički pioniri (istina bez petokrake) bili su na istom gnusnom zadatku: odbraniti svoju vjeru. Koju vjeru? U Hrista? Kroz ukidanje svih Božjih zapovijesti?
Zar im sveštenici nisu objasnili da se Bog ne slaže sa ubijanjem i krađom? Ili bi Bibliju trebalo dopuniti novom zapoviješću kao na primjer: Kradite i ubijajte, ali ne tako brutalno kao bosanski “sljedbenici Hristovi”?
“NADA+VJERA+LJUBAV” = (LJ)UBI BLIŽNJEG SVOGA
“Platon mi je drag, ali istina mi je draža.” (Aristotel)
Jedan mladi pravoslavni sveštenik rodom iz Bosne izjavio je da se ne može osjećati krivim za Holokaust. Ne smatra da je dužan bilo kakvo izvinjenje. Jasno, rodio se 1982. i niko i ne očekuje da se izvinjava u lično ime. Već obuzet karijerom, svjesno se stavljajući na raspolaganje narodnim obmanjivačima, zna da mora pratiti dirigentsku palicu da bi uspio sačuvati svoje mjesto u sviti. Da bi se izvinjavao morao bi biti ovlašćen, a kako to nije, može koristiti tu činjenicu kao univerzalno pokriće i za vlastiti suzdržani konformizam. Neće se on izviniti nikome u ime kuće pod čijim je krovom, čak ni kada jasno vidi da su i krov te kuće, i skrivene odaje, i oltar, natopljeni krvlju.
Ko je on pa da osudi najviše starješinstvo? I on će propovijedati o samo jednoj pravoj vjeri, o zlim nevjernicima, o janjičarima, o Kosovu, o slozi, ljubavi, praštanju… Ali se unaprijed već ograđuje, nikada neće reći da se crkva kojoj pripada ogriješila o Bogumile, nikada neće jasno osuditi četničke zločine. Ko je on pa da osudi i imenuje Amfilohija i Kačavendu kao glavne podstrekače na najveće zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata? A trebao bi, jer je sigurno shvatio i onu tajnu, zabranjenu u njenoj ospoljenosti, suštinu hrišćanstva.
Nažalost, kao i u Hristovo vrijeme, još uvijek ima onih država u kojima je najopasnije biti proglašen pripadnikom sekte. Zato bi se jednom za svagda morao ustanoviti upravo sektaški antistav kao neophodni i legitimni politički protiv-balans i priznati: da, mi jesmo sekta. Ali, što je to sekta? Otpad od vjere i izvornog učenja? Frakcija? Protubožanska demonizacija postojećeg teo-poretka? Antiklerikalna restauracija? Reformacija? Ili, naprosto, povratak korijenima Istine? Sve dok sljedbenicima judaizma ne postane jasno da je judaizam nastao kao sekta, neće biti lako ni hrišćanima ni islamistima jednostavno da prepoznaju svoj identitet u struji toka povijesti koja samouništavajuće napreduje ka sopstvenoj već-viđenoj prošlosti.
Isusovi sljedbenici imaju problem već u sferi etimologije: hrišćani, ili kršćani. Hrišćani-pravoslavci se samo formalno vezuju za ime Hristovo i izvorni grčki prevod riječi Hristos (hebr. Mašijah, Ješua – Pomazanik, Spasitelj), ali ne i uz njegovu centralnu misao i suštinu njegovih poruka), a kršćani-katolici se vezuju za krst kao simbol. I jedni i drugi da doista cijene žrtvu svog Spasitelja, nikada im krst ne bi bio kultni ornament, predmet zaklinjanja, ljubljenja, isticanja na bogomoljama. Opaki znamen rimljanskog načina ubijanja trebalo bi da svi preziru i da se stide kad ga vide. S druge strane, lakoća zaborava negativnog smisla tog strašnog izuma i simbola tragično bolnog poniženja čovječnosti, ne mora podrazumijevati rušenje bogomolja, čemu su pribjegavali staljinisti.
Prijeteći zvon tih spomenika straha koji strše i sa uzvisina prizivaju laki plijen bolje bi bilo ućutkati na taj način da se crkve bojkotuju neposjećivanjem i pokazuju novim naraštajima kao pomen nesreći, nasilju, prevari, prinudi i sramoti. Vizualnost bi morala ustupiti mjesto alegoričnosti. Kao što se historija crkve gradila ogrtanjem praznine u plašt laži, morala bi se bez ikakvog dirljivog sentimenta jednim potezom i razodjenuti kao praznina. Na isti način kako je to učinio Tolstoj.
Paradoksalno, i hrišćani i kršćani zaboravljaju da su bili hristjani, odnosno, krstjani. Upravo suprotno Mojsijevim zakonima, protivno Drugoj zapovijesti o zabrani obožavanja ikona, kipova i svetaca, oni slijede, samo malo preodjenute paganske kultove obožavanja duhova. Kultni lik je postala i Isusova majka Mirjam, iako je bila samo smrtna žena, koje se čak sam Isus odrekao. Nije li on bio sektaš? Ne! On nije napustio jevrejstvo, on je samo pokazao Jevrejima da su oni svoju vjeru izopačili, da su, uistinu, oni sektaši.
No, kao neprijatelj teokratu Kajafi koji je bio najobičniji kriminalac jer je naplaćivao od svake prinijete žrtve na oltaru i jer nijedna životinja nije mogla biti ubijena a da ne bude “posvećena”, na taj jednostavan način on se bogatio na račun naivnog naroda. Isus je bio neprijatelj i Rimljanima jer se proglasio novim kraljem Judeje, što je značilo da je bio pobunjenik, anarhist kojeg se moralo smaknuti na najbrutalniji način da bi se obeshrabrili svi silni potencijalni aspiratori. Kao takav, on nije bio drugo do revolucionar svoga vremena. Ali, njegova uloga označena kao sektaška, ostala je odrednicom svakog svjesnog falsificiranja, povod da se denunciranje žigoše kao judinsko beščašće, kao Judin poljubac. A Juda nije bio jedan. Zar svaki narod, svaka epoha, svako selo i grad nemaju svoje Jude i Kvinslinge? Zar Spartacus i Robespierre nisu bili Jude? Kao i Napoleon i Hitler? Zar Gavrilo Princip nije bio Juda? Zar potpisnici ultimativnog sporazuma u “Dejtonu” nisu bili Jude?
Od oko 1860 crkava koje sebe nazivaju hrišćanskim, zaista, malo je onih koje su bile i zadržale se na tragu Hristova učenja. Jasno je da su Hristove riječi strašno zloupotrebljavane, ali ni on sam nije znao da će posmrtno zavladati Rimom, a nije to sigurno ni želio. Rimu je jednostavno trebao novi car za imperiju koja se raspadala. Nažalost, preko Hristovog lika carstvo je obnovljeno, moćnije od prethodnog, koje vlada većim dijelom svijeta. Stvoren je kult, širen uglavnom nasiljem, što će donijeti smrt milionima pagana. Apsurdno, tokom 2000 godina stradalo je desetak miliona Jevreja od strane “hrišćana”, dakle, izravno, od vlastite religije.
Međutim, postoji suštinska razlika između izdajnika i “izdajnika”, malih sitnoduših denuncijatora i karizmatičkih reformatora. Nažalost, uvriježenost iracionalnih paradigmi u kanonima religijskog svevlašća, proizvelo je u svakom prelomu povijesti totalnu agoniju razuma, te se na svaku reformaciju pronalazio odgovor u kontrareformaciji. Svaka od oficijelnih religija krvi (koje polaze od principa žrtve, – judaizam, hrišćanstvo, islam) ima svoju inkviziciju. Da bi ona funkcionirala i opstala, moraju se u vlastitim redovima pronaći jude. Tako ni korijene antijevrejstva ne treba tražiti van judaizma već u njemu samom. Kao i korijene brutalnog fašizma “pravo”slavlja na primjeru progona Bogumila.
Da se od crkve, katoličko/pravoslavne zvanično zahtijevalo, kao uslov njenog opstanka i djelovanja, da osudi sve svoje povijesne zločine, preduprijedilo bi se ponavljanje tragedije naroda, posebno Bošnjaka 1992. Međutim, po šematiziranom scenariju, krstaši očekuju da će nekoliko desetljeća biti dovoljno da sve rane zarastu…
DAVID 