GODINA STROSSMAYERA: Što crkva, akademici i razni poslušnici skrivaju o J. J. Strossmayeru

Da se ne zaboravi

Kao GovorURimu_Strossmayer-page-001i mnogi učeni ljudi iz prošlosti tako je i biskup Strossmayer uočio zloupotrebu vjere kod visokog svećenstva. Svojom izjavom osporavanja nepogrešivosti pape, praktički je osporio i izmišljeni kult papinstva ili takozvanog “svetog oca”. Kao pošten čovjek, na visokorangiranom položaju biskupa, savjest mu nije dozvoljavala da izvrće i lažno svjedoći Isusove riječi –  “da nikog na ovoj zemlji ne nazivamo “ocem” ili “rabijem”!  Crkvena oligarhija koristila je povijesne velikane ističući samo ono što im je išlo u  korist, a ostalo, što nije išlo u njihovu korist spretno je pomela pod tepih.

JOSIP JURAJ STROSSMAYER

Vatikan, 1870. g.

Đakovački biskup, mecena i političar (Osijek, 1815. – Đakovo, 1905.). Za biskupa je ustoličen 1850. Na čelu je Narodne stranke od 1860. do 1873. Svoja politička stajališta izgradio je na nepovjerenju prema Beču i Ugarskoj. Bio je istaknuti hrvatski rodoljub te zagovornik kulturnog jedinstva i političke suradnje južnih Slavena. Ujedinjenje Katoličke i Pravoslavne crkve pod vodstvom pape bilo je bitna odrednica njegove slavenske i južnoslavenske koncepcije. Također se zalagao za demokratizaciju Crkve.

Kao mecena ostavio je dubok trag u kulturi Hrvata i svih balkanskih Slavena: pomagao je gotovo svim značajnim kulturnim djelatnicima; osnovao je zakladu kojom je 1866. utemeljena Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti; toj je ustanovi (danas HAZU) poklonio i zbirku slika, iz koje nastaje Strossmajerova galerija starih majstora; sagradio je sjemenište, katedralu, samostan sestara milosrdnica i preparandiju u Đakovu te sjemenište u Osijeku. Na crkvenom saboru u Vatikanu (1869—1870.) više je puta govorio na njegovanom latinskom jeziku i s mnogo govorničkog dara. Usprotivio se stajalištu o nepogrješivosti pape i založio se za slobodu crkvenih sabora. Pedesetak biskupa čak je prijevremeno napustilo Rim kako ne bi glasovali o papinskoj nepogrješivosti.

Donosimo govor o nepogrješivosti pape (arhiv HAZU). Stajališta koja je u njemu iznio pobudila su iznimnu pozornost europske javnosti i bila predmetom oštrih raspri u crkvenim i političkim krugovima. Usprkos tome, papinstvo je smatrao stožerom kršćanstva.

O nepogrješivosti pape

Štovani oci i braćo!

Dršćući, no slobodan i miran u svojoj savjesti pred Bogom koji živi i mene gleda, hoću da među vama u ovoj svečanoj skupštini prozborim.GovorURimu_Strossmayer-page-036

Cijelo vrijeme, otkako ovdje s vama sjedim, slušao sam sve dosadašnje govore živom željom da mi koja zraka odozgor oči uma rasvijetli i omogući da izreknem svoje mnijenje vrhu zaključaka ovoga svetoga općega Sabora.

Obuzet čuvstvom odgovornosti pred Bogom, proučio sam što dublje spise Staroga i Novoga zavjeta i te dostojne spomenike istine zapitao da li je Sveti papa, koji ovdje predsjeda uistinu nasljednik svetoga Petra, namjes­nik Isusa Krista i nepogrješivi učitelj Svete Crkve?

Za rješenje toga ozbiljnoga pitanja bio sam prisiljen sadašnje okolnosti iz vida pustiti i sebe u duhu s bakljom evanđelja u ruci u ono doba postaviti kad nije bilo ni ultramontanizma, ni galikanizma, kad je Crkva jedine svece, Pavla, Petra, Jakoba i Ivana, za učitelje imala, kojima nitko božanstvene uglednosti odreći ne može, a da ne uzdvoji o nauci svete Biblije, koja evo preda mnom leži, i koju je u Tridentu održani sabor crkveni za pravilo vjere i nauke o ćudorednosti1 proglasio.

Ja sam sve svete listove pregledao, pa — smijem li to otvoreno reći — nisam baš ništa našao što bi nazore ultramontanaca potvrdilo. Štoviše, čudnovato ali istinito, ne nađoh za vremena apostola ni spomena o papi koji bi nasljed­nik sv. Petra i namjesnik Isusa Krista bio, kao ni o Muhamedu koji tada ni postojao nije.

Vi ćete, moj gospodine Maninge [engleski biskup], reći da ja Boga hulim, a vi gospodine Piccoe da sam poludio. Ali oboje je neistinito. Pročitao sam cijeli Novi zavjet, pa izjavljujem pred Bogom, podižem ruku na ovo raspelo, da o papinstvu kakvo je danas ni traga našao nisam.

Štovana braćo, ne uskratite mi vašu pozornost jer vašim mrmljanjem i prekidanjem ne opravdavate ni malo one koji s ocem Hijacintom kažu da ovaj crkveni Sabor nije slobodan, jer da je našem umu unaprijed nametnut bio.

Hvala budi njegovoj Ekselenciji gospodinu biskupu Dupanloupu na zna­ku priznanja: to me bodri da nastavim.

Čitajući svete spise s pomnjom kojom me Bog obdari, ne nađoh ni jedno poglavlje, ni jedan stih u kojem bi Isus Krist sv. Petru vlast medu apostolima bio dao.

Kad bi Šimun, sin Jonin onaj bio za koga mi danas njegovu svetost Pia IX. držimo, onda je čudnovato da Isus Krist nije njemu rekao: »Kad ja svo­jem ocu uzađem, slušajte Simuna Petra, kao što ste mene slušali. Ja ga ime­nujem svojim namjesnikom ovdje na zemlji.«

No Isus Krist ne govori nigdje o ovomu, dakle ni ne misli Crkvi glavara postaviti. Dapače, obeća apostolima prijestolja da sude dvanaest onih ple­mena izraelskih, obećao je to svoj Dvanaestorici, a nije rekao da će jedan prijestol nad ostalima biti, i da će taj Petrov biti. Što moramo dakle iz te šutnje zaključiti? Razum nam kaže da Isus Krist nije imao namjeru sv. Petra za glavara apostolskog postaviti.

Kad je Isus Krist apostole za osvojenje svijeta razaslao, dade svima jed­naku moć i obećanje Svetoga Duha. Dopustite mi da gore rečeno opetujem2.

Kad bi Krist namjeravao Petra postaviti svojim namjesnikom, jamačno bi ga i vrhovnim zapovjednikom nad svojom duhovnom vojskom imenovao.

Isus Krist je, kao što to Sveto pismo svjedoči, Petru i ostalim apostolima zabranio gospodariti i silu upotrebljavati ili moć po primjeru poganskih kraljeva imati (Lk 22,25). Da je Petar tada papa bio, Isus Krist zaista ne bi tako govorio, a i po našem predanju ne bi onda Papa imao kao znak duhovne i zemaljske moći dva ključa, već dva mača u ruci.

Jedna točka, moram reći, jako me je iznenadila, koju su poslije dužeg umovanja ovako protumačili: Da je Petar Papom bio izabran, ne bi bilo do­pušteno njegovim sudrugovima poslati ga s apostolom Ivanom u Samariju da ondje navješta evanđelje Sina Božjega.

Što bismo mi, poštovana braćo, mislili kad bismo se u ovom trenutku usudili poslati njegovu svetost Pia IX. i njegovu Ekselenciju gosp. Plantiera u Carigrad, tamošnjem Patrijarhu, da se ovaj obveze da će razdoru na Istoku jednom konac učiniti.

Na to nam se nameće još važnije pitanje. U Jeruzalemu sakupio se opći crkveni sabor da stvori zaključak vrhu pitanja koja pravovjerje razdvajaju. Da je Petar papa bio, tko bi taj crkveni sabor sazvati imao? Sveti Petar!

Tko bi zaključke crkvenog sabora formulirao i obznanio? Naravno, opet – sveti Petar. Ali toga nije bilo. Petar je prisustvovao tom crkvenom saboru kao i ostali apostoli, pak ne on, nego sveti Jakob sabrao je glavni sadržaj, a kada su zaključci proglašeni, učinio je to u ime apostola, starješina i braće (DJ 15).

Činimo li mi tako u našoj Crkvi? Sto više o tomu predmetu razmišljam, to više se osvjedočujem da se u Svetom pismu sin Jonin nikako za namjes­nika Crkve smatrati ne može: i dočim mi učimo da je Crkva na svetom Petru utemeljena, kaže nam apostol Pavao, o čijem ugledu dvojbe nema, u svojem pismu Efežanima (2,20), da je Crkva utemeljena na temelju apostola i proroka s glavnim utemeljiteljem Isusom Kristom.

Isti apostol Pavao vjeruje tako malo u vrhovništvo svetog Petra da očito kori one koji kažu (1 Kor 1,12): »Ja sam Pavlov, ja sam Apolonov, ja sam Petrov, a ja Isusa Krista«; dakle, kad bi Petar namjesnik Isusa Krista bio, jamačno ne bi se Pavao usudio tako ozbiljno one koriti koji su njegovi su njegovi su-apostoli bili.

Isti apostol Pavao napominje apostole, propovjednike, evanđeliste, uči­telje i pastire kad o zvanjima crkvenim govori.

Ne može se, štovana braćo, ni pomisliti da bi ovaj veliki apostol Pavao zaboravio prvo zvanje, to jest papinstvo napomenuti kad bi isto namjesništvo po Bogu zaista postojalo. Ova zaboravnost čini mi se tako nemo­gućom kao da povjesničar3 ovoga crkvenoga sabora ne spomene njegovu sve­tost Pia IX. – [Više glasova se čuje: »Šuti, bezbožniče, šuti!«] – Umirite se, štovana braćo, još nisam pri koncu. Zabranjujući mi dalje nastaviti, dokazu­jete svijetu da nepravdu činite, jer želite neznatnog člana ove skupštine ušut­kati.

Apostol Pavao ne spominje ni u jednom pismu, koje je na mnogobrojne općine razaslao, o vrhovništvu ovom. Kad bi ovo prvenstvo postojalo bilo, kojim bi, jednom riječju, Crkva vidljivoga poglavara imala, koji bi u nauča­vanju nepogrješiv bio, bio bi taj apostol jamačno to prvenstvo spomenuo. Što sam rekao? On bi u ovom velevažnom predmetu poduže pismo napisao! Jer kako bi on, koji je uistinu zgradu kršćanskog naučavanja podigao, na temelj i temeljni kamen zaboraviti mogao? Ako dakle ne možemo i ne smi­jemo reći da je Apostolska crkva krivovjerna bila, to moramo priznati da Crkva nikad nije bila ljepša, čišća i svjetlija, nego za vremena kada jošte Pape nije bilo. – [Vika: »Nije istina, nije istina!«] – Neka gospodin Laval kaže da »nije«, jer ako se jedan od vas, štovana braćo, usudi i pomisliti da je Crkva, imajući danas papu za vladara, čvršća u vjeri, čišća u ćudorednosti nego li je Apostolska crkva, to neka otvoreno pred cijelim svijetom ispovijeda, jer ovo je središte odakle će naše riječi na sve krajeve svijeta dopirati.

O papinoj moći ne nađoh ni traga u spisima Pavla, Ivana i Jakova. I sâm Luka, povjesničar apostolskog djelovanja pri širenju Isusove vjere, ne spo­minje ovu velevažnu4 točku. Ta šutnja ovih svetih ljudi, čija pisma sačinjavaju jedan dio kanoničkih ili Bogom nadahnutih spisa, nedokučiva mi je, pa bi bila i neoprostiva, kao da je na primjer Thiers, koji je pisao povijest Napoleona Bonapartea, carev naslov izostavio.

Ovdje vidim jednog člana koji, prstom pokazujući na mene, veli: »Evo raskolničkog biskupa koji je pod lažnom zastavom u našu sredinu došao.«

Ne, ne, štovana braćo, nisam ja u ovu časnu skupštinu kao lopov kroz prozor unišao, nego na vrata kao i svi vi. Moj biskupski naslov daje mi pravo za to, a kao kršćanina sili me savjest ispovjediti što istinom smatram.

Šutnja svetog Petra jest vjerojatan dokaz. Kad bi ovaj apostol namjesnik Isusov na zemlji bio, za kakvoga ga mi proglašujemo, to bi on sam za to jamačno znati morao, a kad je on za to znati morao, zašto nije barem jed­nom djelovao kao papa? Mogao je djelovati na duhove držeći prvu propovi­jed, ali on to nije činio, mogao je djelovati na crkvenom saboru u Jeruzalemu ili u Antiohiji, no ni to nije učinio, pa to ne učini ni u ona dva pisma koja je na Crkvu upravio. Štovana braćo, možete li vi sebi takvog papu predsta­viti, da je Petar zaista papom bio?

Kad ga već papom držati hoćete, naravno je da ustvrditi morate da je njemu samome ta okolnost nepoznata bila. No pitam svakoga tko je iole u stanju misliti da li je takvo umovanje mogućno. Ja tvrdim da Crkva za vre­mena apostola pape nije imala, a kad se protivno tvrdi, onda bi se sva Sveta pisma morala spaliti ili sasvim mimoići.

Sa svih strana čujemo: nije li Petar bio u Rimu, nije li bio razapet i glavom dolje obrnut, nisu li mjesta s kojih je naučavao i oltari na kojima je svetu misu držao u ovom vječnom gradu?

Da je Petar u Rimu bio, temelji se, štovana braćo, samo na predanju, no neka je i biskupom bio u Rimu, kako možete iz njegove biskupske časti i njegovo vrhovništvo dokazati? Scaliger, veleum, nije se ustručavao tvrditi da se biskupstvo i stanovanje Petra u Rimu medu smiješne priče uračunati mora. — [Vika: »Začepite mu usta! Dolje s njim!«] — Štovana braćo, pripravan sam šutjeti, no nije li bolje u ovakvom Saboru sve ispitati kao što to apostol zapovijeda, pa samo »dobro« vjerovati? Ali imamo diktaturu pred kojom i sama njegova svetost Pio IX. klanjati se i šutjeti mora. A to je povijest. Ona nije kao neka priča kojom bi se postupati moglo kao lončar sa svojom gli­nom. Povijest je alem koji slova na staklo reže, koja se ne mogu više izbri­sati.

Dosada sam se uvijek pozivao na povijest: pa ako za apostolsko vrijeme ni riječi o papinstvu našao nisam, to nije moja krivica, nego povijesti, ako me želite dovesti u položaj čovjeka koji je za izopačenje okrivljen? Činite to ako možete.

Zdesna dopiru mi riječi: »Ti si Petar, na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.« (Mt 16,18) Ovom prigovoru želim, štovana braćo, odmah odgovo­riti, no prije toga ću vam plod moga istraživanja povijesti saopćiti.

Budući da za apostolsko vrijeme ni traga o papinstvu ne nađoh, pomislih da ću to možda naći u Crkvenoj povijesti. Otvoreno vam kažem, tražio sam u prva četiri stoljeća da li se gdjegod ime pape nalazi, pa gle, nigdje toga nisam našao. Sigurno neće nijedan od vas posumnjati u veliki ugled velikoga i slavnoga Augustina, svetog biskupa Hiponskoga. Ovaj pobožni učitelj, dika i slava Katoličke crkve, bijaše tajnikom na crkvenom saboru u Melini. Medu zaključcima ove časne skupštine možemo sljedeće velevažne riječi naći: tko se želi na one onkraj mora pozvati, toga neka nitko u Africi u crkvenu zajednicu ne prima. Afrikanski biskupi nisu htjeli priznati Rimsko­ga biskupa, štoviše, svakoga su progonili ako je priznavao Rim.

Sa šestoga crkvenoga sabora, koji se u Kartagi pod biskupom Aurelijem održavao, pisali su svi biskupi Celestinu, biskupu Rimskom, opominjali ga da priziva a ne prima kojega bi mu afrikanski biskupi i svećenici slali, da nadalje poslanike i komesare više ne šalje i da ljudsku oholost u Crkvu ne uvede. Da je patrijarh Rimski odmah isprva pokušao svu vladu i najveći ugled u svojoj osobi usredotočiti, sasvim je izvjesno, ali je to i očito, da takovo vrhovništvo kakvo mu ultramontanci nametnuti hoće nigda posjedovao nije. Da li bi se afrikanski biskupi još prije Augustina usuđivali za­branjivati slati pozive na njegov vrhovni sud, kad bi on vrhovništvo zaista bio imao? Rado priznajem da je Rimski patrijarh prvo mjesto imao, kao što to zakon Justinijana veli: »Učinimo po zaključcima četiri crkvena sabora, da bude sveti papa staroga Rima prvi biskup, a arcibiskup u Carigradu, kojeg nazvaše novi Rim, da bude drugi. Na to ćete vi reknuti, klanjaj se dakle papinskom vrhovništvu.«

No, časna braćo, ne stvarajte zaključke prebrzo, jer zakon Justinijana ovakav napis ima: »O redu mjesta patrijarha«. Ovdje je samo prvenstvo naređeno, ali nije moć i vrhovna uprava dana. Na primjer, kad bi se svi tali­janski biskupi sakupili u Florenciji na saboru, pa da prvenstvo prvi biskup iz Florencije ima – tako isto na istoku patrijarh Carigradski, a u Engleskoj arcibiskup Canterburyjski: no iz ovoga prvenstva ne može si ni jedan vrhovnu moć nad svojim sudrugovima izraditi. Važnost Rimskog biskupa ne proizilazi iz božanstvene punomoći, nego poradi važnosti samoga grada u kojem su stanovali. Gospodin Darbog nema više časti od arcibiskupa Avignonskog, no zato mu Paris daje znamenitost koju ne bi imao kad bi svoju palaču na Rhoni mjesto na obalama Seine imao. To isto valja u građanskim i političkim okolnostima.

Već od prvih stoljeća trsi se Rimski patrijarh da zadobije vrhovnu upravu, te na nesreću umalo je ne dostiže: njegovi zahtjevi nađoše otpora u zakonu kojega je car Teodozije II. izdao, da patrijarh Carigradski isti ugled ima kao i onaj Rimski, a na crkvenom saboru u Calcedonu učiniše biskupa starog i novog Rima, također u crkvenim stvarima jednakima.

Šesti crkveni sabor u Karthagi zabrani svima biskupima primiti naslov kneza ili vrhovnih gospodara.

U pogledu naslova »opći biskup«, kojega si pape kašnje pridodaše, napisa sveti Grgur, misleći da se njegovi nasljednici nigdje s ovim naslovom resiti neće, sljedeće:

»Ni jedan od mojih predšasnika da se ne usudi ovo nesveto ime primiti, jer kad si sam Patrijarh ovo ime daje, potkapa vrijednost svoga imena. Neka se kloni svaki kršćanin težiti za naslovom kada uzima svojoj braći časno i dobro ime.«

Ove riječi sv. Grgura odnose se na njegovog sudruga u Carigradu, koji je za prvenstvom u Crkvi težio. Papa Pelagije II. naziva Carigradskog bis­kupa Ivana, koji je za čašću prvoga svećenika težio – bezbožnim i nesvetim.

»Ne poželi si – reče on – naslov općeg biskupa, koji si je Ivan nezakonito prisvojio; ne puštajte ni jednom Patrijarhu ovo oskvrnuto ime nositi, jer će nas velike nesreće stići ako se među svećenicima takovi pojave. Dostiglo bi ih ono što se o njima proriče: ‘On je kralj sinova oholosti.’« (Pelagije II., pismo 13.)

Ova svjedočanstva, a mogao bih sličnih jednake vrijednosti na stotine još navesti, svjedoče kao sunce jasno da su rimski biskupi mnogo kašnje za opće biskupe i glavare Crkve priznati. A osim toga, kome nije poznato da je od godine 580. do Drugoga ekumenskog sabora u Carigradu, medu više od 1109 biskupa koji na prvih šest sabora djelovahu, samo 19 biskupa sa zapada prisutnih bilo.

Tko ne zna da crkveni sabori po carevima, bez znanja i protiv volje bis­kupa rimskih bijahu sazivani […]

S tim neka bude dosta, časna braćo, no hoću jošte o dokazima progo­voriti koje ste malo prije poradi utemeljenja biskupa Rimskog naveli.

Pod stijenom, na kojoj je sveta Crkva sagrađena, razumijete vi Petra. Da je to prava pravcata istina, to bi bilo našem pravdanju konac: ali naši očevi, koji su o tome nešto znati morali, nisu mislili kao mi.

Sv. Ćiril u svojoj četvrtoj knjizi o Trojstvu kaže: »Mislim da se pod sti­jenom sasvim sigurno vjera apostola razumjeti mora.« Sv. Hilarije piše u drugoj svojoj knjizi o Trojstvu: »Stijena je blagoslovljena i jedina je stijena vjera, koju je Petar priznao.« U šestoj knjizi opet kaže isti: »Na ovoj stijeni, to jest vjeroispovijesti, je Crkva sagrađena.«

»Bog je«, veli sveti Jeronim u šestoj knjizi, »po svetom Matiji svetu Cr­kvu na ovoj stijeni utemeljio, a to je stijena od koje je apostol Petar ime dobio.« […]

Medu svim učiteljima kršćanskog starog vijeka pripada sv. Augustinu prvo mjesto, osobito što se znanosti i svetosti tiče: čujte dakle što se u ovom drugom razlaganju u pismu Ivanovu piše: »Što znače riječi: ‘Želim svoju općinu na ovoj stijeni sagraditi.’ Na ovoj vjeri, to jest na vjeri koja kaže: ‘Ti si Isus Krist, sin Boga živoga.’« A u 124. razlaganju nalazimo ovo vrlo zna­menito mjesto: »Na ovoj stijeni, koju si priznao, želim svoju općinu sagra­diti, jer je Isus Krist ta stijena bio.«

Da taj veliki biskup nije vjerovao da je Crkva na sv. Petru sagrađena, proizlazi jasno iz njegovih riječi u 13. propovijedi: »Ti si Petar i na toj stijeni, koju si priznao, na toj stijeni, koju si spoznao, to jest na tvojoj ispovijedi: ‘Ti si Isus Krist, Sin Boga živoga’, hoću svoju Crkvu sagraditi, jer sam Sin Boga živoga, a hoću je sagraditi na sebi samom, a ne pak na tebi.« A kako je Augustin o ovome znamenitom mjestu mislio, tako je vjerovalo cijelo kršćanstvo onoga doba.

Skupno, sve u jedno tvrdim:

1. Isus je istu moć apostolima dao kao i Petru.

2. Da apostoli u Petru nikada namjesnika i nepogrješivog učitelja pri­znavali nisu.

3. Da Petar ni pomislio nije da bude Papom, niti je igda kao Papa dje­lovao.

4. Da su u prva dva stoljeća državni sabori veliku čast rimskom biskupu nad Crkvom davali, poradi znamenitosti grada Kima priznavali, da su mu samo čast, a ne vrhovnu upravu, podijelili.

5. Da sveti oci ono znamenito mjesto: »Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju«, nikada tako razumjeli nisu kao da je Crkva na Petru sagrađena, već na stijeni (ne super Petrum, već super Petram), tj. na vjerois­povijedi toga apostola.

U sasvim dobroj namjeri i kršćanskoj svijesti stvaram taj neoboriv za­ključak iz povijesti i razuma, da Isus Krist Petru nije podijelio vrhovništvo, da rimski biskupi nisu trebali biti vladari Crkve, nego su to postali prisva­jajući si pomalo sva prava biskupske časti. – [Glasovi: »Šuti, besramni pro­testante, šuti, šuti jednom!«] – Ja nisam besramni protestant, zaista ne, i tisuću puta ne! Povijest nije katolička, ni engleska, ni kalvinska, ni luteran­ska, ni armenska, ni istočno-grčka, a najmanje ultramontanska. Ona je snaž­nija nego sve vjeroispovijedi i zakoni ekumenskih crkvenih sabora. Piši pro­tiv povijesti ako smiješ, ali nisi je u stanju uništiti, kao što ni jedne cigle iz Koloseuma istrgnuti ne smiješ a da se ovaj ne sruši. Ako sam što protivno iz povijesti rekao, posvjedočite to iz povijesti, a ja ću onda moje riječi poreći: no strpite se, pa ćete vidjeti da nisam sve ono rekao što sam htio reći i mo­gao, pa da znadem da se za mene na Trgu sv. Petra lomača sprema, ne bih šutio i zato ću nastaviti.

Gospodin Dupanloup napomenuo je sasvim pravo u svojim znamenitim primjerima o tom vatikanskom saboru: ako Pia IX. za nepogrješivog pro­glasimo, dosljedno moramo tvrditi da su i njegovi svi predšasnici5 nepo­grješivi bili. Ali proti tomu, štovana braćo, podiže se snažno povijest, uvjera­vajući nas, da su nekoji pape strašno zabludjeli bili. Proti ovom možete prosvjedovati ili zanijekati6, kako vam je volja, no ja ću to dokazati.

Papa Viktor (192.) odobravao je isprva montanizam, zatim ga je proga­njao.

Marcelin (296.-303.) bio je sluga krivoboštva: pohađao je hram Vesne, obožavajuć tu boginju. To je samo časak slaboće, odgovorit ćete vi, ali ja kažem, pravi namjesnik Isusa Krista umire prije nego postane otpadnikom.

Liberije (385.) odobravao je progonstvo Atanazijevo i priznao arijanizam da iz progonstva bude pušten i opet u službu postavljen.

Grgur I. (578.-590.) naziva bezbožnikom svakoga tko bi se općim bisku­pom nazvati dao, a naprotiv Bonifacije III. (607.—608.) naveo je cara Thoku, ocoubojicu, da mu taj naslov podijeli.

Paskal II. (1088.-1099.) i Eugenije (1145.-1153.), obojica odobravaše, dočim ih je Julije II. (1509.) i Pio (1560.) zabranjivao.

Eugen IV. (1433.-1439.) odobravao je Bazelski koncil i pričešćivanje iz kaleža Češkoj crkvi, dočim je Pio II. (1458.) tu dozvolu opozvao.

Hadrijan (867.-872.) proglasio je građanske ženidbe valjanima, koje Pio VII. osuđuje.

Siksto V. (1585.-1590.) izdao je jedan svezak Biblije i preporučio je ne­kom bulom (papinski list), što je opet Pio VII. osudio.

Klement XIV. (1700.-1721.) ukinuo je red jezuita, koji je Pavao III. (1540.) dopustio, a Pio VII. opet ukinuo.

Ali čemu da tako daleko dokaze tražimo? Nije li ovdje prisutni sv. Papa u svojoj buli (papinski list), koja ovaj sabor ureduje, za slučaj svoje smrti dok sjednice ovog sabora traju, sve opozvao što je s ovim Saborom od pro­šlih vremena u protuslovlju, pa makar to bilo i od samih njegovih predšasnika naređeno. Zaista, ovo ne bi tako važno bilo kad bi Pio IX. ovu naredbu s propovjedaonice proglasio, nego što on istu tu svoju volju iz dubine svoga groba ostalim vladarima Crkve nalaže. Nikada ne bi dokončao, časna braćo, kada bih vam sva protuslovlja papa i njihova naučavanja tumačiti htio. Kad dakle nepogrješivost sadašnjeg pape izreknete, to ujedno morate i dokazati (što je baš nemoguće) da si pape nisu nigda protuslovile, ili morate opet izjaviti da Vam je Duh Sveti objavio da nepogrješivost pape od godine 1870. počima7. Imate li toliko drzovitosti, jedno ili drugo učiniti?

Moguće je da će narodi teološka pitanja mimoići jer ih ne razumiju, a važnost njihovu ne dokučuju: ali premda su nemarni glede načela, nisu to glede čina.

Ne varajte sami sebe. Ako nauk o nepogrješivosti potvrdite, protestanti, naši protivnici, to će se većom drzovitošću na razvaline popeti, kojima smo mi sami uzrokom, jer već i povijest za se imadu, dočim mi protiv njih samo naše zanijekanje imademo. Što im znademo odgovoriti ako nam sve rimske biskupe, počam od Petra pa sve do njegove svetosti Pia IX., navedu? A da su svi takovi bili, kao što je Pio IX., mogli bi se slavodobitno ponositi, ali, žali Bože, nije tako. – [Glasovi: »Šuti, šuti, dosta je!«] – Ne vičite, gospodo, protiv mene. Ako se vi povijesti bojite, to se pobijeđenima priznajete, a osim toga, ako svu vodu rijeke Tibera preko povijesti pustite, niste u stanju ni jednoga joj lista uništiti. Dopustite da govorim, a ja ću čim kraće prozboriti o tom velevažnom pitanju.

Papa Virgilije (538.) kupio je papinsku čast od Belizara, namjesnika cara Justinijana. Istina je da svoju riječ nije održao niti obećanu svotu platio. Je li to zakoniti način da se tijara Rima pribavi? Drugi kalcedonski sabor osu­dio je ovaj postupak ovako: svaki biskup, koji tu čast novcem postigne, ima se skinuti.

Papa Eugenije III. (1145.) slijedio je Virgila. Sv. Bernard, ta sjajna zvi­jezda svoga vremena, prekorava tog papu sljedećim riječima: »Jeste li u stanju jednoga mi samo čovjeka velikoga grada Rima naznačiti koji bi vas za papu priznao a da za to nije novaca dobio?«

Štovana braćo, je li moguće da je papa, koji na kapijama hrama novčane zavode podiže, od Svetog Duha nadahnut? Ima li takav pravo podučavati da je Crkva nepogrješiva? Pripovijetka o Formosu jamačno je svima po­znata. Stjepan XI. dade njegov leš, koji je u papinskom odijelu zakopan bio, iskopati, prste kojima je blagoslov dijelio sjeći te, s izlikom da je vjerolomac i kopile bio, u Tiber baciti. Njega zatvori, otrova i zaguši narod. Da vidimo, kako je ovaj predmet opet u red doveden.

Roman, nasljednik Stjepanov, a za njim Ivan X., odobriše djela Formosova.

Odgovorit ćete mi – to su pripovijetke, a ne povijest. – No pođite u vatikansku knjižnicu, pa čitajte Platina, povjesnika papinskog i spise Baronija (898.)

Ovo su događaji koje bi radi časti Svete Stolice na stranu ostavili da se ne radi da nauka o tomu svoj stav odredi, a koja u našoj sredini veliki jaz počiniti može.

Zar da iz ljubavi prema štovanoj materi Crkvi šutimo?

Ja idem dalje.

Učeni kardinal Baronij (912.), govoreći o papinskom dvoru, ovako veli: »Čemu je u ono doba sličila Rimska crkva, kakove su izvikane, ali moćne žene vladale u Rimu? One su biskupske časti dijelile, mijenjale i oduzimale i, žalibože, one su bile u stanju svoje ljubavnike, ove krive pape, na prije­stolje Petra podići.«

To nisu pravi pape bili, reći ćete, no neka bude tako: ali kada su na pri­jestolju u Rimu kroz pedeset godina protupape sjedili, gdje ćete nasljedstvo papinstva započeti? Kako je mogla Crkva sto pedeset godina bez glavara opstojati?

I čudnovato, veći dio tih protupapa proizlazi iz plemena samih papa, i to će biti oni koje je Baronij opisao: »Pa sam Genebrado, najveći slavitelj papa, usudio se (901.) u svojem časopisu reći: ‘Ovo stoljeće je baš nesretno jer skoro je tomu 150 godina otkako pape vrline svojih predšasnika ne sli­jede i mogu se prije odmetnicima nego apostolima nazivati.’«

Mogu misliti kako se je taj znameniti Baronij rumenio kad je djela rim­skih biskupa pripovijedao. O Ivanu XI. (931.), sinu pape Sarazia s Marcijom, napisao je ove riječi: »Sveta Crkva, to jest Rimska, osramoćena je strašno ovim izrodom.«

Ivan XII. (966.) koji je u svojoj 18. godini bio po svojim ljubavnicama papom izabran, ni za dlaku nije bolji bio od svojih predšasnika.

Zao mi je, časna braćo, što toliko prljavština moradoh na vidjelo iznijeti, zato ću šutjeti o Aleksandru VI., ocu i ljubavniku Lukrecije: neću navesti Ivana XXII. (1316.), koji je neumrlost duše nijekao i koji je ekumenskim saborom u Konstanci dostojanstva lišen.

Neki će možda prigovoriti da taj sabor nije bio javan: ako je tome tako, onda dosljedno, da se ni izbor Martina V. (1417.) zakonitim smatrati može. Ali kamo će tada papinsko nasljedstvo? Možete li ovomu opet prigovor naći?

Neću govoriti o razdoru koji je Crkvu obeščastio. U ono doba bilo je prijestolje u Rimu po dvojici, a često i po trojici takmaca zauzeto. Koji je od njih pravi papa bio?

Opetovano vam velim: ako nepogrješivost sadašnjega biskupa rimskog sada zaključite, morate nepogrješivost sviju biskupa prijašnjih, bez razlike potvrditi, a kako biste to u stanju bili učiniti kad vam povijest bjelodano veli da su pape u svom naučavanju često zabludili. Možete li dakle tvrditi da su lakomi, rodoskvrni, ubojni i radi simonije okrivljeni, namjesnici Isusa Krista? Ali, časna braćo, takovu rugobu tvrditi značilo bi Isusa Krista izdati: gore bi sagriješili protiv Isusa nego Juda: to bi značilo Njemu blato u lice bacati. – [Glasovi: »Dolje s govornice brzo, začepite tomu krivovjercu usta!«]

Štovana braćo, vi glasno vičete no bilo bi časnije kad bi moja načela i dokaze na vagi svetosti mjerili. Vjerujte mi, povijest se više ne daje ponoviti: tu je, i ostaje zauvijek za ozbiljni prosvjed protiv nauke o nepogrješivosti pape. Možete je jednoglasno proglasiti, no moga glasa nikada dobiti nećete.

Svi pravovjerni, gospodo, uprli su oči u nas očekujući od nas lijeka protiv nebrojenih zločina, koji Crkvu obeščašćuju. Zar ćete ih u toj nadi prevariti? Prevelika vas odgovornost pred Bogom očekuje ako ovu svečanu priliku propustite, koju nam Bog za liječenje prave vjere daje.

Hajdemo braćo da je upotrijebimo, naoružajmo se svetom hrabrošću, učinimo tešku ali plemenitu nategu, obazrimo se na nauk apostola bez kojih ćemo u bludnji, tmini i krivoj predaji ostati.

Upotrijebimo naš razum, jer držimo apostole i proroke za jedine naše nepogrješive učitelje u pogledu svih pitanja. Sto moram činiti da blažen bu­dem? Kad budemo o tom odlučili, tada smo i temelj našoj vjeri položili.

Čvrsto i postojano stajat ćemo na vječitoj stijeni, od Boga danom Vam Svetom pismu, puni pouzdanja pred svijetom, te nećemo drugoga osim ras­petoga Isusa Krista priznati.

Mi ćemo biti svuda pobjeditelji i Rimska crkva imat će svoju 89. godinu (tj. preustrojstvo). – [Žestoka vika: »Dolje, napolje protestante, kalvine, iz­dajico Crkve!«]

Ne, nikako, gospodo, mene vaša vika ne plaši. Ako su moje riječi že­stoke, ipak je moja glava mirna. Ja ne pripadam ni Lutheru, ni Kalvinu, ni Pavlu, ni Apolonu, nego jedino Isusu Kristu. – [Na ovo vika: »Prokletstvo, prokletstvo otpadniku!«]

Prokletstvo! Gospodo, prokletstvo! Dobro znate da ne prosvjedujete protiv mene nego protiv svetih apostola, pod čiju zaštitu bih želio ovaj sabor staviti.

O, kad bi oni iz grobova ustali, sigurno bi govorili na moja usta, a govor njihov ne bi se nimalo razlikovao od mojega.

Što biste im proturječiti mogli kad bi vam iz spisa dokazali da je papin­stvo od evanđelja Isusa Krista udaljeno, tj. od onoga što su oni propovijedali i svojom krvlju potvrdili. Bi li se usudili njima reći da nauku naših papa, naših Bellarmina, naših Ignacija Loyola, više cijenite negoli njihovu?

Ne, i tisuću puta ne. Nije moguće da su uši začepili da ne čuju, oči pokrili da ne vide, a srca otupili da više ne osjećaju. A kad bi Onaj gore nas kazniti i svoju tešku ruku na nas podići htio, kao što je to s faraonom učinio, onda ne treba Garibaldi vojnicima dopustiti da nas iz ovog vječnoga grada pro­tjeraju.

Ublažite se, poštovana braćo, spasite Crkvu od propasti, ispitajte Sveto pismo koje će vam pokazati pravu vjeru, koju vam valja vjerovati, štovati i priznati.

Rekoh, a Bog mi bio u pomoć!

»Ove zadnje riječi bile su primljene s takvim negodovanjem da se je cijela dvo­rana tresla. Biskupi su svi ustali, a mnogi se udaljili iz dvorane. Mnogi Tali­jani, Amerikanci, Nijemci i Mađari, a i nekoji Francuzi i Englezi, opkolile hrabrog govornika, pružiše mu ruku u znak odobravanja.

Takav govor doveo bi hrabrog biskupa u XVI. stoljeću sigurno na lomaču, dočim su ga suvremenici hvalili i slavili u cijelom svijetu.«

Josip Juraj Strossmayer GOVOR U RIMU 1870. GODINE

Nakladnik

ESDEA d.o.o. Oroslavje, Hrvatska

 

1 Ćudorednot, ćudoređe – moral

2 opetovati – ponoviti, opetovac – đak ponavljač npr.

3 Povjesničar – istoričar

4 velevažno – izuzetno važno

5 predšasnici – prethodnici

6 zanijekati – odreći, opovrgnuti

7 počima – počinje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s