Signali nad gradom: Nostalgija za socijalizmom

KA portal.hr

Objavio Tihomir Ivka 29/01/2015
Objavljeno u KOLUMNE, SIGNALI NAD GRADOM
Nakon četvrt stoljeća ispiranja mozga, pranja vlastitih savjesti, ponavljanja laži dok ne postanu istine, pojam socijalizam je u hrvatskom postao prljava riječ, nešto poput psovke. U naroda je uvijek kratko pamćenje, pa i u onog koji zna da činjenicu da gotovo 90 posto obitelji živi u vlastitoj nekretnini ima zahvaliti socijalizmu, kao i to da se nisu morali bojati ni za posao ni za penziju, a bogami ni za ljetovanje u nekom od radničkih odmarališta na moru. Na to da su školovanje i zdravstvo bili skroz besplatni, danas će dežurni ispirači mozga reći „da, ali i to je netko morao platiti“. Istina, i danas te važne životne potrebe plaćamo iz poreza, samo što neki od nas i u nekim slučajevima plaćaju dodatno, dakle, dva puta za istu stvar. Slično je i s ekonomijom i izgradnjom infrastrukture koja je omogućavala visoku zaposlenost. „Sve je to bilo na staklenim nogama i bazirano na zaduživanju“, reći će isti dežurni demagozi. S obzirom da općeniti odgovor na tu općeprihvaćenu tvrdnju može izgledati jednako demagoški, valja se poslužiti egzaktnim brojevima koji ne lažu. Hrvatska je iz Jugoslavije izašla s 2,8 milijardi dolara vanjskog duga, što bi – uz uračunatu inflaciju dolara – u današnjoj vrijednosti iznosilo oko 5 milijardi dolara. Današnji vanjski dug Hrvatske iznosi deset puta više, oko 50 milijardi dolara. To nije sustav na staklenim nogama?

Bolna je istina da smo iz socijalizma uglavnom prenijeli loše navike i pravila, a dokinuli gotovo sve što je bilo dobro. Jedno od ovog drugog je i položaj crkve unutar države. Dakako da je danas to heretično reći, ali Crkva je kao institucija u prošlom sustavu bila stavljena točno tamo gdje joj je mjesto. Nasilnim osiromašenjem bezobrazno bogate institucije u moru sirotinje, potpunim isključivanjem iz državnih poslova, stavljanjem u pozu žrtve, prošla je država zapravo napravila veliku uslugu u vraćanju Crkve izvornom Kristovom nauku. Bavila se isključivo svojom pastvom i njihovim vjerskim životom i pred oltarom imala ljude koji su vjernici postali po izboru, a ne iz oportunizma i zato jer je odlazak u Crkvu jedan od načina uspinjanja na ljestvicama društveno-političke hijerarhije. Isti oni koji se danas sprdaju s pozitivnim aspektima jugoslavenskog socijalizma, mrtvo ozbiljno tupe kako se u preddemokratsko doba u Hrvatskoj nije smjelo ići u Crkvu, što je, dakako, notorna laž, jer Crkvi, iz sasvim razumljivih razloga, nisu smjeli (a ni htjeli), prići jedino više pozicionirani članovi Partije. Normalan, politički indiferentan puk mogao je u Crkvu bez posljedica, slao svoju djecu po slobodnoj volji na vjeronauk u njegovo prirodno okruženje, u župne dvore, a ne u škole danas gdje je samo na papiru to slobodna volja roditelja, a zapravo perfidna prisila. I taj puk nekad s oltara i iz župnih dvora ne bi čuo ni riječ o politici niti državnim poslovima, samo o Božjoj riječi. Da je danas posve drugačije, dokaz je i izravni povod ovog zazivanja socijalizma po pitanju odnosa Crkve i države, najava održavanja tribine “100 % za Hrvatsku” Zbora udruga ratnih postrojbi Domovinskoga rata Karlovačke županije u Pastoralnom centru Nacionalnog svetišta sv. Josipa na Dubovcu. Faktički, riječ je samo o gostoprimstvu, možda tamo niti jedan svećenik neće uzeti riječ, ali simbolički Crkva je još jednom čvrsto zauzela busiju, politički stav i udaljila se od svog izvornog poslanja. Naravno, ne radi ništa nezakonito, nije činila to ni kad je dočekivala osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na Plesu, niti kad poziva ljude s oltara za koga da glasuju i kad ih plaši imaginarnom „crvenom opasnošću“. Ali, da je upitno, upitno je. Prava hrvatskih branitelja civilno su pitanje koje samo po sebi dijele hrvatsko društvo, a Crkva koja bi trebala biti i predstavlja se kao kohezivni faktor, stavljanjem na neku od strana te podjele samo produbljuje. I gura nos planski tamo gdje je nema mjesta. Stvar je ovdje vrlo jasna, da je ovo normalna država i da se Crkva drži svojih katekizama, ljubazno bi branitelje – koji žele rušiti „nenarodnu“ vlast, ali nikako da ih se od pola milijuna u Savskoj ulici skupi više od par stotina – uputila na svjetovnu vlast, u ovom slučaju Grad Karlovac koji bi im zasigurno osigurao primjereni prostor. Zadržala bi se od politizacije i dodatnih podjela. Tako bi to trebalo biti, no na žalost svih nas, proturječnost je druga definicija institucije koja se odaziva na ime Crkva.

Ona uči da će prije deva kroz ušicu igle negoli bogataš u raj, ali njihovi svećenici ne idu u blagoslov kuća na biciklima, već u mercedesima, ona je za ekumenizam, ali voli slaviti kao heroje ljude koji su sudjelovali u ratnim ubojstvima ljudi čiji je glavni krimen bio pripadnost drugoj vjeri, odnosno naciji. Ona propovijeda mir i petu Božju zapovijed „ne ubij“, ali ima osobitu sklonost prema ljudima koji nose puške, a puškama se, kao što znamo, ne sadi cvijeće. Crkva je za socijalnu pravdu, ali im je pobjeda Tsiprasa u Grčkoj i nagli uspon Podemosa najgora moguća nova vijest iz Europe, bez obzira što se ovi streme da uzmu bogatima, kako bi dali siromašnima. Hm. Iz diskursa nabrojanog, je zapravo sasvim logično da Crkva ugošćuje jednu povlaštenu grupu građana koja pod egidom gubljenja prava, pokušava rušiti demokratski izabranu vlast. Nažalost, Crkva kao institucija bi trebala biti iznad političkih podjela, a već ovaj sitni karlovački primjer sugerira kako ne samo da je to daleko od istine, već je Crkva jedan od generatora društvenih podjela.