Čestitka Božiću jednog našeg čitaoca:
Čitajući vijesti o događanjima u svijetu postavljamo pitanje: gdje je rješenje?
Vrlo neobično pitanje. Civilizacijske tekovine, kako se to stručno kaže, uvijek su bile sinonim za „napredak“. Koje su to tekovine: industrijalizacija, tehnička dostignuća, letovi u svemir – sve u svemu – lakši život?
Nalaze li se ljudska prava na popisu tekovina?
Ljudska prava, lakši život i ponovljeno pitanje: gdje je rješenje?
Države s političarima obećavaju narodu bolje sutra. Vjerske institucije brinu se za „duše“ kako se ne bi izgubile u bespućima materijalnog svijeta.
Darovana blještavila u božićno vrijeme, konzumnost po supermarketima i shoping centrima, groznice potrošačkog društva daju naslutiti krizu, ali ne daju naslutiti i odgovor na pitanje: gdje je rješenje?
Životinjska patnja božićne „potrage za zlatom“, potrage za samim sobom prikazuje se nigdje drugdje do li pred našim vlastitim očima: trpeze s patkama, guskama, pilićima, puranima, odojcima itd., nisu ništa do li trpeze – smrti!
Kakvo je to slavlje Božića, rođenja Isusa kroz scene smrti u gurmanlucima svake vrste?
Da li se Isus rodio da bi prouzrokovao tuđu smrt? Nije li on govorio i živio: Ja sam put Istina i život i samo po meni doći ćete do Oca ali kroz poštivanje jedne jedine zapovijedi u koju možemo sažeti sve zapovijedi po Mojsiju i Govor na gori:
Poštuj drugoga kao sebe samoga, odnosno nemoj mu činiti što ne želiš da on tebi čini.
Naši bližnji, životinje, priroda, sve što živi, cjelokupna priroda na udaru je naših ubilačkih namjera. Ubijamo sami sebe. Ljudska prava ubijamo u nepoštivanju prava drugih – to je poruka pravednosti i smisla božićnog vremena.
Putem medija objavljuju se poruke onih koji ponajviše trebaju te iste poruke i živjeti:Rimokatolički imperij saziva u crkve. Političari i vjernici pristižu. Nisu potrebni božićni shopinzi. Teško zarađen novac ostavlja se u škrabicama i troši na mise. Ta energija na kraju završava smrću naših bližnjih – životinja čiji materijalni prah (sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti) skončava na stolovima onih koji to ne bi trebali činiti: oni bi trebali biti primjer ljubavi spram bližnjega!?
S jedne strane velike riječi o sebi, o dobrim djelima, o odricanju bez rada, o odricanju od nečega što nije zarađeno, riječi samohvale, filozofske i teološke rasprave o Bogu i Bibliji, a s druge strane: sjaj, zlato, važnost, državna obilježja, institucionalnost, građevine, nekretnine, banke…
Gdje tu uopće vidimo poruku Božića, odnosno prožetost duhovnim vrijednostima?
Životinje su u štalici u kojoj je rođen Isus, Sin Božji, suvladar neba poštivale prava novorođenoga i pomagale mu svojom toplinom.
Imamo li mi topline da poštujemo naša prava – jer ta ista prava su i prava bližnjega. Nemamo veća ili manja prava – imamo ista.
Potrošili smo svoja prava: priroda se buni, majka Zemlja pati i traži svoja prava.
Kopenhagen kao mjesto pokušaja iznalaženja rješenja svjetske katastrofe morala i etike, odnosno smisla Božića, postaje pravi simbol nemoći čovjeka: tko ga je doveo u takvu poziciju? Rimokatolička crkva i političari stalno pričaju o ljubavi, boljem sutra, o udovoljavanju sve većih želja i potreba ega naroda. Da li je to realno?
Da li se u stvarnosti udovoljavanjem nečemu što više ne može opstati jer je nerealno (a nerealno je jer je iskrivljenim učenjem dovedeno u u to stanje) samo još više pojačavaju apetiti političara i učitelja, samozvanih božjih poslanika koji su iskrivili riječi Biblije (a time i Kristove) te na taj način zajedno doveli ovaj svijet u stanje početka: vrhunca moći i propasti Rimskog imperija.
Kaligulin duh lebdi nad svijetom današnjice – nikada rastrošnost i ekstravagantnost njegova duha nije nestala, samo su se nazivi titulara mijenjali. Mijene vremena su, u stvari, samo pojačale samoljublje današnjih vladara – ono što se događalo u Kaligulino doba događa se još i danas i, usuđujemo se reći, u još bogohulnijem obliku nego nekada: u dvije tisuće godina se nešto moglo napraviti, mitre su se mogle skinuti, poganstvo je moglo izgubiti svoj lažni sjaj.
Darovi i proslave Božića pretvaraju ovaj svijet u raskalašenost vanjštine.
Možemo li istinskoga sebe darivati Isusu Kristu kao dar Božića? Kakvi smo doista? Kakvim se imenima nazivamo? Svojim, svjesnim, i odgovornim ili si dajemo nadimke: katolički, ustavnopravni zahtjevači svojih prava? Kakva prava pri tom ima istinska energija učenja Isusa Krista, a kakva očitovanja iskrivljeni nauk Rimokatoličkog imperija?
Kaligula je potrošio velik dio novca koji je Tiberije pribavio carskoj blagajni, na darove i proslave.
Vrlo brzo nakon dolaska na vlast zapao je u neprijateljske odnose sa Senatom, jer se u stilu helenističkih kraljeva počeo osjećati i ponašati kao car i bog. Živio je raskalašenim životom. Vrlo samoljubive prirode, sagradio je hram posvećen samome sebi na čijem se otvaranju pojavio obučen poput božice.
Njegove okrutne kazne i smaknuća protivnika i zavjerenika bili su poznati širom carstva. Različite urote i okrutne odmaze učinile su odnose između Kaligule i senatora nepodnošljivom, a sam Kaligula je sve više tonuo u bolesne sklonosti i psihičku rastrojenost. Ubijen je od strane svojih vlastitih vojnika.
Ne ubijamo li svoju dušu kroz nepoštivanje svoga bližnjega: naš bližnji je prava proslava Božića – ljubav iskazana u djelima, pravo je slavljenje Božića.
Ne zaboravimo: ljudska prava imaju sva stvorenja, a to su i životinje, cvijeće, stabla, kamenje, naprosto sva priroda i napokon – majka Zemlja. Ona nas hrani i ugošćuje.
Katedrale duha cvjetaju u nama i poručuju: Božić ljudskih prava je ljubav pravednosti i zahvale!
DAVID 