Autor: Moris Hoblaj

Poganske i protuustavne tvrdnje

katoličkih »svetaca« dokazuju

Predgovor

Kao David – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava utvrdili smo da u našoj zemlji, koja je demokratska i pravna država, crkvena institucija još uvijek ima slobodnog prostora za grubo i protuustavno ograničavanje ljudskih prava, osobito prava žena, ne samo u svojim spisima, već i u praksi.

Iz priložene dokumentacije čitatelji će na temelju činjenica prepoznati crkveno neprijateljstvo prema ženama, odnosno očigledne povrede ženskih prava, osobito u klerikalno obo-jenom društvu, ali prije svega u samoj katoličkoj crkvi. Iz raspoloživih povijesnih dokumenata očituju se najgrublje povrede ljudskih prava kakvih gotovo da nije bilo, niti ih igdje jedva ima, kao unutar katoličke crkve. S moralno-etičkog, ali prije svega s pravnog stajališta David – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava mora reagirati na te povrede ljudskih prava. Pitamo odgovorne političare:

1. Kako je moguće da se u pluralističkoj pravnoj državi kao što je Hrvatska, u kojoj su ljudska prava i sloboda zajamčene Ustavom, nekažnjeno naučavaju i raspa-čavaju krajnje diskriminacijski spisi protiv žena koji vrijeđaju njihovo dostojanstvo, kao što je to slučaj u Katoličkoj crkvi?

2. Zašto država ravnodušno promatra kako se unatoč zabrani u hrvatskom Ustavu, razvijaju, odnosno održavaju protuustavne enklave, kao što je to slučaj Katoličke crkve?

3. Zašto izabrani političari ne izvršavaju ono što su prilikom stupanja na dužnost prisegli narodu, naime da će svoje građane zaštititi od kršenja ustavnih prava, kao što je diskriminacija žena?

David – Udruga građana za zaštitu ljudskih prava

Što se tiče žena Katolička crkva proturječi Ustavu, Bibliji i Isusovom učenju na koje se poziva.

Žena, kao što se može pročitati, prema Ustavu Republike Hrvatske, prema Bibliji i Isusovom učenju ima jednaka prava kao muškarac – ali ne i u Katoličkoj crkvi, niti u njenom nauku, niti u njenoj praksi, a to je skandalozno!

Članak 14 Ustava Republike Hrvatske

«Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili soci-jalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, druš-tvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.» Dakle, u Ustavu nema razlika u pravima i slobodama.

Biblija

U rimokatoličkoj Bibliji, na samome početku piše: «Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.» (Post 1, 27)

Isus iz Nazareta, na kojeg se crkva poziva, živio je i poučavao jednakost muškarca i žene.

O Njemu čitamo da je prekršio tadašnji crkveni zakon koji je nalagao da se preljubnicu kamenuje, rekavši: «Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!», čime je ujedno i raskrinkao dvoličnost pismo-znanaca. On je, nadalje, razgovarao sa ženama – također i s onima koje su bile vrlo nisko u društvenoj hijerarhiji, kao sa Samarićankom i Kanaankom, kako bi pokazao što o ženama misli Bog koji Ga je poslao. Da bismo to pojasnili naglasit ćemo da je u Isusovo vrijeme vrijedilo pravilo: ako je žena na cesti samo razgovarala s muškar-cem, njen ju je suprug mogao otjerati bez povrata miraza. Za rabina bi bilo skandalozno razgovarati sa ženom na cesti, ali to nije bilo za Isusa.

Isus je okončao sav taj besmisao, te je živio i poučavao jednakost. Predajom nije prenesena niti jedna jedina Isusova riječ koja bi dala povoda za ugnjetavanje žene ili za njeno isključivanje iz bilo koje duhovne službe kao što su to činili i čine crkveni samozvani Božji zas-tupnici na Zemlji. Poznato je da kod prvih kršćana nije postojala diskriminacija žena; žene su mogle biti proro-čice, iscjeliteljice, učenice i đakoni i voditeljice Prakrš-ćanskih zajednica. U Djelima apostolskim izvještava se o tome da su žene sudjelovale u životu zajednice i kao iscjeliteljice i proročice, tako u Dj 21, 9 «…kod Filipa… koji je imao četiri kćeri djevice, obdarene proročkim darom.» Fil 2 „ Apija; … Nimfa u Laodiceji, Lidija u Tijatiri i Feba u Kenhreji vodile su skupove zajednice u svojim kućama“. Vidi i Kol 4, 15; Dj 16, 15; Rim 16, 1.

No Katolička crkva čini suprotno Isusovom nau-čavanju i kaže:

«Žena treba šutke slušati i potpuno se podčiniti. Ne dopuštam ženi da naučava i da se uzdiže iznad muškarca. Prvo je bio stvoren Adam, a tek onda Eva.» Papa Ivan Pavao II.

Diskriminacija žene dolazi od Pavla, a ne od Isusa

Podcjenjivački stav prema ženama provlači se kao crvena nit kroz cjelokupnu povijest crkve. Njegove početke nalazimo kod Pavla koji nije vidio niti slušao Isusa iz Nazareta. Svi se katolički crkveni učitelji i insti-tucionalni teolozi pozivaju na Pavla i stoga se mogu nazvati njegovim «potomcima», a njihov nauk protiv žena je nauk koji dolazi od njega, Pavla – a ne, kao što mnogi misle, od Isusa. Kakve je međutim stvarne poslje-dice za čovječanstvo za sobom ostavio taj stav Katoličke crkve u proteklih 2000 godina može se samo naslutiti i obilježiti kao izdaju čovječanstva i Isusa iz Nazareta. Iz dana u dan mediji otkrivaju brojne crkvene skandale koji ukazuju na to s kakvom brutalnošću i prezirom je ta institucija postupala i postupa sa svojim članovima, a osobito sa ženama.

Protuženski i protuustavni citati «svetih» crkvenih otaca i teologa od kojih se crkva još nije distancirala, odnosno koji su za nju još važeći, svjedoče o nepri-jateljstvu i mržnji prema ženama u Katoličkoj crkvi.

Za svakoga čovjeka koji logički razmišlja danas je razumljivo da su prema Ustavu naše države, kao i prema učenju Isusa Krista, pred Bogom i pred zakonom svi ljudi jednaki – također muškarci i žene. Isto tako bi svakome čovjeku koji logički razmišlja moralo biti razumljivo da je praksa Katoličke crkve, uzevši u obzir njen nauk i njenu praksu, upravo obrnuta, naime žena nije ravno-pravna s muškarcem, a to je zapravo grubo kršenje de-mokratskog Ustava prihvaćenog od naroda.

Postavlja se pitanje odakle crkvi taj protuženski nauk? Ako nije od Isusa, Krista, na čije se ime i učenje ona poziva? Sasvim je sigurno da početke protuženske teologije i prakse što ih Katolička crkva naučava i pri-mjenjuje treba tražiti u okružju poganskih religija i Rimskog carstva tj. u vremenima nastanka same Kato-ličke crkve, a ne kod Isusa iz Nazareta koji je živio i poučavao jednakost muškarca i žene.

Početke crkvenog neprijateljstva prema ženama nala-zimo najprije u Pavlovim poslanicama, a zatim sve do današnjeg dana, u pavlinsko-kršćanskoj teologiji i crkvama. Protužensku teologiju nalazimo kod krš-ćansko-pavlinskih crkvenih učitelja kao npr. Ivana Zlatoustog, Jeronima, Augustina, Tome Akvinskog, kod mnogih papa, biskupa, a također i kod Martina Luthera, utemeljitelja protestantizma. O tome što je crkva nau-čavala i naučava svjedoči nekoliko izabranih citata oso-bito poštovanih crkvenih učitelja, teologa i papa, na-vedenih u nastavku.

Sv. Pavao – na koga se Katolička crkva uglavnom poziva, u prvoj poslanici Timoteju piše: «Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti! Uistinu, najprije je bio stvoren Adam, onda Eva.» (1 Tim 2, 12-13). U prvoj poslanici Korinćanima piše: «Budući da nije čovjek od žene, nego žena od čovjeka, i budući da čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka.» (1 Kor 11, 8-9). U istoj poslanici dalje piše: «Žene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje.» (1 Kor 14, 34).

Pavlov sljedbenik i crkveni učitelj sv. Ivan Zlatousti

piše: «Žene su uglavnom određene da zadovoljavaju pohotu muškaraca.»

Od crkvenog učitelja sv. Tertulijana žene mogu čuti npr. «da su one vrata prodora vraga» i još mnogo toga.

Sv. Augustin, značajni i utjecajni crkveni učitelj, piše: «Žena je manje vrijedno biće koje nije bilo stvoreno od Boga na njegovu sliku. To da žene služe muškarcima, odgovara prirodnom redu.»

Sv. Ambrozije,također crkveni učitelj piše: «Žena mora pokriti glavu, jer nije Božja slika».

Sv. Jeronim, koji se u jednom svom pismu papi Damazu ograđuje od vjerodostojnosti svog odabira biblijskih spisa, a koji je živio od 347 do 420. kaže: «Ako se žena ne podčinjava svome mužu koji je njena glava, kriva je za isti zločin kao muž koji se ne podčinjava svojoj glavi crkvi (Kristu).»

Stavovi sv. Tome Akvinskog ipak predstavljaju vrhunac katoličkog prezira prema ženama i doslovno glase: «Žena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno prema savršenome.» Na drugome mjestu piše: «…žena je promašaj prirode, neka vrsta unakaženog, promašenog, neuspjelog muškarca».

To su neki od crkvenih reprezentativnih «svetaca» koji su odlučujuće utjecali i izgradili katolički crkveni nauk, pa su prema tome i odgovorni za protužensku i u da-našnjem vremenu protuustavnu crkvenu praksu u Hr-vatskoj. Očito je da odgovornost ne leži na kršćanstvu ili čak na Isusu iz Nazareta nego isključivo na osniva-čima i sljedbenicima Katoličke crkve i njezine teologije koja s Nazarećaninom i kršćanstvom jedva da ima ika-kve veze.

Inkvizicija, spaljivanje vjernika drugih vjera i uvjerenja i vještica – najbrutalnija, nezamisliva mučenja, osobito žena, koja su provodili sadisti u službi Katoličke crkve, posljedica su stoljećima dugog crkvenog vrijeđanja žena.

Jedno od najmračnijih poglavlja katoličkoga kulta idola je vrijeme inkvizicije koja je svoj vrhunac dosegla u progonima vještica. Glavna skupina žrtava tih progona kojim su uništeni životi približno 3 milijuna ljudi, bile su žene.

Bezbrojne žene su kao vještice bile spaljene na loma-čama. Za to je bilo dovoljno da im se pripiše bilo što, npr. da su začarale miševe, da su opčinile djecu ili da su skuhale sumnjivi napitak. Već to je bilo dovoljno da ih se preda crkvenoj inkviziciji. Te su žene zatim bile okrutno mučene i najčešće spaljene. Pribor što se upo-trebljavao za mučenje žena bio je mnogo brutalniji od onoga koji se koristio za vjernike drugih vjera i uvje-renja, koji su isto tako bili žrtve inkvizicije.

Društvena klima za progon vještica bila je odlučujuće pripremljena djelom dominikanca Heinricha Kramera (lat. Institoris), poznatim kao «Čekić za vještice» izvorno djelo-Hexenhammer, knjiga koja je usmjerena gotovo isključivo protiv žena i koja bi se mogla nazvati vrhun-cem perverznosti do kojeg je došao Kramer, a koji je preuzela Katolička crkva. Kramer je npr. raščlanio riječ »femina» i rastavio je na dva dijela «fe» i «minus». «Fe» od fides, znači vjera, «minus» znači manje. Iz toga je zaključio da u tom smislu «femina» znači «ona koja ima manje vjere». Toliko o spoznaji dominikanskog redov-nika koji se stalno poziva na izjave crkvenih učitelja.

Takozvanom «Vještičjom bulom» papa Inocent VIII. je 1484. legalizirao upute udžbenika za mučenje ljudi zvanom Hexenhammer u prijevodu «Čekić za vještice». Posljedice te knjige i vještičje bule bile su skandalozne i bestijalne.

Predočimo si malo što se zbivalo u mučilištima inkvi-zicije. U knjizi «Nova inkvizicija» poznatoga znan-stvenika religije i teologa, prof. Hubertusa Mynareka može se pročitati: «U patrijarhalno-muški strukturiranoj crkvi žene su automatski morale biti kažnjavane, često još teže od «heretičkih» muškaraca. … Postojale su specifične naprave za mučenje žena, npr. «vaginalna kruška» koja se pritezanjem vijka širila kidajući utrobu i maternicu. Postojale su «prsne pandže» koje su koma-dale grudi; druge su pandže, užarene, prouzrokovale «samo» jedan «ugriz» na grudima nevjenčanih majki, dok su djeca ležala uz majčine noge i bila poprskana njihovom krvlju. Postojali su «španjolski pauci» tj. četveroprste kandže poput škara koje su žrtvu podizale uvis za stražnjicu, za grudi, za trbuh ili glavu, često i s dvije kandže za oči ili uši.» Također su postojale «oralne kruške za brbljave žene» – umjetnički izrađen željezni čvor čiji je zašiljeni kraj izazivao paranje grla.»

Zvjersku inkviziciju i zlokobno spaljivanje inovje-raca i vještica u kojem su milijuni nedužnih ljudi izgubili svoj život, osmislili su katolički «sveci», a provodili pape s političko-klerikalnom vlasti

Osvijestimo si koja se imena ovdje spominju: Pavao, Ivan Zlatousti, Jeronim, Augustin, Toma Akvinski. Radi se o slavnim ličnostima, priznatim «veličinama» i «svecima» Rimokatoličke crkve koji su odlučujuće obilježili duhovnu povijest takozvanog kršćanskog Zapada. Ugnjetavanje žena koje je zapadnjačka kultura ozloglašavala i izopćivala tijekom 2000 godina, kao što vidimo, ima svoje korijene u rimokatoličkoj instituciji.

Unatoč tome što ta crkva preko svog «svetog» oca na Petrovoj stolici u Vatikanu uvijek iznova licemjerno uvjerava javnost da je za jednakost muškarca i žene, ona je potpuno nevjerodostojna sve dok se ne distancira i oslobodi tih sablasnih «praočeva» po imenu Pavao, Augustin ili Toma Akvinski. Slično je i kod evangeličko-luteranske crkve koja još uvijek hoće visoko cijeniti ugled i tradiciju Luthera koji je među ostalim bio jedan od najvećih antisemita i progonitelj žena. A Rimo-katolička crkva veoma poštuje tradiciju svojih «svetaca» Pavla, Augustina i Tome Akvinskog, koji su bili među najvećim neprijateljima žena u povijesti Zapada. Prema tome je logično da crkva mora ostati neprijateljski ras-položena prema ženama dok su ti sveci na njezinim olta-rima pred kojima se mole žene na koljenima. Kojeg li apsurda?

Za papu Benedikta XVI. inkvizicija je bila napredak! Skandal o kojem se u javnosti više ne bi trebalo šutjeti.

Tko si jednom realistično predoči crkvenu povijest ne može ravnodušno čitati podcjenjivačke citate crkvenih učitelja koji omalovažavaju žene. Štoviše, oni bi današnjem čovjeku morali izgledati apsurdnima ili čak nevjerojatnima, osobito ako se zna kakva je patnja, kakva su okrutna ubojstva nastala zbog njih. Tim više će se zaprepastiti onaj tko čuje što je današnji papa Benedikt XVI. dok je još bio kardinal i sjedio na stolici sljedbenika inkvizitora, rekao o zvjerskoj crkveno-inkvizitorskoj praksi u jednom intervjuu 03. ožujka 2005. u emisiji „Kontrasti“ na njemačkom ARD-u. Svatko bi te riječi morao okarakterizirati kao skandal o kojem se u javnosti ne bi trebalo i dalje šutjeti. On je doslovce rekao: Veliki inkvizitor je povijesna prila-godba; mi se nalazimo u određenom kontinuitetu. Ali mi danas pokušavamo da to što je bilo učinjeno tadašnjim metodama – što se djelomično može kritizirati – sada prilagoditi našoj pravnoj svijesti. Međutim, ipak se može reći da je inkvizicija bila napredak, da se više nije smjelo osuđivati bez Inquisitio, što znači da su se morale provesti istrage.»Svatko drugi tko bi takve očigledne okrutnosti na takav način pokušao u javnosti prikazati bezazlenijima, drugdje bi morao normalno biti pozvan na odgovornost od državnog odvjetništva zbog zagovaranja genocida i zbog zagovaranja nečovječnih okrutnosti. No, ne i papa Benedikt XVI. Zapravo, zašto ne? Pitamo se, hoće li papa Benedikt XVI., kada dođe u Hrvatsku, biti izveden pred sud zbog zagovaranja prezrene inkvizicije, uostalom kao i svi ostali koji su učinili ili čine slično? Teško da hoće…

Evangeličko – luteranska crkva također nije dru-gačija.

Svaki protestant obično polazi od toga da s nečim takvim ili sličnim nema nikakve veze. Osvrnimo se na povijest te institucije s pitanjem kako stoje stvari s preziranjem i diskriminiranjem žena u protestantskim crkvama?

Martin Luther – osnivač evangeličke crkve aktivno je sudjelovao u inkviziciji i progonu i spaljivanju «here-tika» i vještica, te prema tome logično i njegova institucija crkve.

Luther je, kao i Calvin, bio uvjeren da npr. postoje uroci i sporazum s đavlom. I on je zagovarao sudski progon vještica. Pritom se pozivao na tekst iz Starog zavjeta (Izl 22, 17) koji glasi: «Ne dopuštaj da vračarica živi!» To je za Luthera vrijedilo kao božja volja, jer Biblija je vrijedila i vrijedi za obadvije crkve kao čista božja riječ i došlo je do izražaja u jednoj «propovijedi o vješticama» koju je održao. Poznata je Lutherova izjava: «Neću samilost za te vještice. Želim da ih se spali komad po komad.» Već je iz ovoga jasno kakav je bio Lutherov stav prema vješticama. Ali ne samo prema takozvanim «vješticama», već općenito prema ženama. One kod njega nisu prolazile ništa bolje nego kod njegovih kato-ličkih kolega.

Lutherove izjave o tome kako je cijenio ženu kao takvu, obilježene su sličnim podcjenjivanjem kao i izjave citiranih crkvenih uglednika katoličke crkve. Kod svjetski poznatog povjesničara Karlheinza Deschnera se može pročitati: «Kao i bilo koji crkveni otac Luther je priču o grješnom padu iz raja tumačio u korist muškarca kojem pripada «vlast», dok se žena mora «pognuti». Muškarac je «viši i bolji», «čuvar djeteta»; žena «polovica djeteta», «ričuća životinja», najveća čast koju ima je to što su sve nas rodile žene».

Za luthera žene su «najslabiji alat» i samo «subaštinice milosti». Prema Lutherovim predodžbama žena može postati blaženom rađanjem djece, no to kod njega ne vrijedi za «židovske i turske žene», nego samo za «žene koje su kršćanke». To nema nikakve veze s učenjem Isusa iz Nazareta, za kojeg je bio uvjeren da ga propo-vijeda. To vrijedi isto tako i za sljedeće Lutherove riječi u slučaju smrti majke za vrijeme trudnoće: «Blago vama koje umirete u plemenitom djelu i poslušnosti Božjoj». Ili još grublje: «Ako se one noseći dijete umore i napokon umru, ništa ne smeta. Neka samo umru noseći dijete, one za to postoje.» Toliko o časnome Dr. Martinu Lut-heru čiji se karakter stalno uzima kao uzor.

Mala seksualna kronologija crkve – gole činjenice kao dokaz neprijateljstva prema ženama

Bezbrojni crkveni funkcionari, a osobito najviši crkveni knezovi „na požrtvovan su se način brinuli za dobrobit mnogih žena“. Bolje rečeno: Oni su se zalagali da žena dobije sigurno mjesto u njihovim redovima – i to u krevetu! Desetine tisuća svećenika diljem svijeta se zbog celibata nalazi na psihijatrijskom liječenju. U Denveru je Karol Vojtila izjavio da se trenutno u Americi protiv katoličkih svećenika vodi 400 procesa zbog seksualne zloupotrebe djece. Ako se nešto dublje pogleda u skoro dvijetisućljetnu crkvenu povijest, naći će se mnogi crk-veni zastupnici kao pape, kardinali, biskupi i svećenici, koji su bili i jesu opterećeni zločinima svake vrste, a osobito je jezivo njihovo omalovažavanje i zloupotreba žena. Može se naći poprilično toga, od razvratnog života s mnogim ljubavnicama, preko incesta i simonije sve do potajnih i okrutnih ubojstava. «Crkva je otkačena nevjesta koja nasred tržnice bludniči s bankarima i diplo-matima, a zagorčava život maloj djeci koja onaniraju.» (W. Sena-kowsky)

Ako mislite da se crkveni ljudi ogrješuju o moral vlastite crkve samo u iznimnim slučajevima, kako to uvjerava crkva otkako su u medijima učestali seksualni skandali, tada ste loše informirani! Kroz stoljeća crkvene povijesti uvijek iznova oživljava problem svećeničke djece i žena. Dok pastiri drugima donose propise, sami ih prilično nesavjesno krše, kao npr:

Papa Inocent I, o njemu je predajom preneseno da je bio sklon zabavi s malim djevojčicama.

Papa Siksto III se slično ponašao. Među ostalim, prema izvještajima, on je zahtijevao da zrele opatice održavaju njegovu potenciju. Prema autoru Nigelu Cawthornu, iz čije su «Kronike vatikanskih skandala» uzeti ovi primjeri, on je zbog toga čak dospio na sud. Međutim, kada se papa poslužio Isusovim primjerom da neka onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen na njega, od prisutnih prelata nije se našao nitko tko bi prvi bacio kamen.

Papa Ivan XII., za njega se među ostalim kaže: «On je kardinalovom đakonu odrezao nos, jezik i dva prsta. Oderao je kožu biskupu Otgeru, bilježniku Azzi odrubio glavu i smaknuo 63 rimskih duhovnika i plemića.» Međutim, onda mu je došao kraj. Doslovno: «Tijekom noći 14. svibnja 964. dok je bio u zabranjenom i prlja-vom snošaju s jednom rimskom matronom, u grješnom ga je činu iznenadio gnjevni matronin suprug i zatukao čekićem.»

Papa Anaklet II., za njega se kaže da je njegovao rodoskvrne odnose sa svojom sestrom i drugom rod-binom, da je povrh toga držao prostitutku kao ljubavnicu i da je silovao opatice.

Papu Inocenta VIII. moglo bi se slobodno nazvati „ocem“, pa imao je osam nezakonitih sinova, i isto toliko nezakonitih kćeri. Za razliku od većine ostalih papa, on ih je otvoreno priznavao i nije ih prikazivao kao nećake i nećakinje, kao što je to inače bilo i jest uobičajeno kod katoličkog klera. Za jednoga od njegovih sinova se kaže: «Noću je lutao ulicama, provaljivao u kuće i silovao svaku ženu koja mu se svidjela. Njegov otac, papa, nikada ga zbog toga nije prekoravao.» Nadbiskup Morton je 1489. posjetio opatiju Sv. Albana i utvrdio da su redovnici izbacili opatice iz samostana kako bi na njihovo mjesto primili prostitutke. Izvijestio je papu da je samostan «more sjemena i krvi». Ali Inocent VIII. je smatrao da je borba protiv toga čisto gubljenje vremena, jer se čak u kuriji jedva moglo naći svećenika bez konkubine.

Aleksandar VI.je bio nasljednik Inocenta VII. On je Petrovu stolicu konačno učinio pravom baruštinom grijeha. Ne samo da si je svake noći dovodio 25 najljepših prostitutki Rima, on je navodno bio još dovoljno izdržljiv da svojoj kćeri Lukreciji napravi dijete i da opći s njenom majkom i bakom. Mnoga ubojstva trovanjem idu na njegov račun. On nije obuzdavao razvratni i zločinački život svog sina Cesarea kojeg je proglasio kardinalom. Dao je ubiti proroka Savonarolu iz Firence zato jer je kritizirao njegov način života. Suvremeni povjesničar Thomas Tomasi je zapisao: «Ne bi bilo moguće nabrojati sva ubojstva, silovanja i slučajeve rodoskvrnuća što se svakog dana počine na papinskom dvoru. Čovječji život nije dovoljno dug da bi zabilježio sva imena žrtava ubijenih, otrovanih ili živih bačeni u Tibar.»

Papa Pavao III.; tu je jedan suvremeni komentator očajavao na zadatku «nabrojati mnoga čudovišna i strašna ubojstva roditelja, krađe, vradžbine, izdajnička djela, tiranstva, inceste i besprimjerna bludničenja tog pape.» U stvari taj je papa otrovao svoju majku i svoju nećakinju da bi se dočepao cjelokupnoga obiteljskog nasljedstva. Otrovao je još i druge koji se odmah nisu složili s njegovim mišljenjem. K tome se zna da je ubio svoju sestru, počinio rodoskvrnuće s jednom od svojih vlastitih kćeri čijeg je muža dao otrovati da bi se mogao nesmetano zabavljati. Povrh toga je držao nekoliko tisuća bludnica koje su mu plaćale mjesečni porez. A Pavao III nije jedini papa koji je uređivao bordele i na njima se bogatio. Pavao III. progonio je protestante bespoštednom brutalnošću. Kaže se da su njegov sin i njegov nećak u jednom ratu protiv Lutherana prolili toliko krvi da su potoci krvi bili toliko duboki da su u njima konji mogli plivati. Kroničar njegovog doba je zapisao: «Dok su se zbivali ti pokolji, papa je sa svojom kćeri Constancom uživao u putenim radostima.»

Biskup Hermann od Augsburga, oko 1459. potvrđuje: «Obljubio je opatice i počinio preljub u crkvi.» (Wolff, str. 888).

Prošlost i sadašnjost – ništa se nije promijenilo

Ako se ima u vidu kakve su sve muke crkveni ljudi nanijeli ženama i do danas se za to nisu ispričali s na-jviših mjesta, nije pretjerano kazati da žena u katoličkoj ili protestantskoj crkvi živi ugroženo. Ovi citati o u današnje vrijeme protuustavnom djelovanju trebali bi samo usmjeriti kako prema povijesnim tako i prema aktualnim činjenicama koje su bile i jesu tako okrutne i nečovječne, a široka javnost ih jednostavno ne poznaje ili ne želi u njih vjerovati.

Često se čuje «pa to je prošlost»! Vratimo se samo malo unatrag u godinu 2001. i predočimo si naslove tadašnjih novina kako bismo vidjeli da srednji vijek još živi: «Vatikan priznaje: Svećenici prisiljavaju časne sestre – redovnice na seks», «Biskupi u Africi prisiljavaju žene na seks«, «Predstojnica samostana koja je tražila pomoć od biskupa bila je disciplinski kažnjena.» Vatikan je tada to smatrao nevažnim, govoreći da su to iznimke. Ali nešto kasnije postali su poznati takvi slučajevi iz 24 zemlje, među kojima su Brazil, Kolumbija, Indija, Fili-pini, Italija i Irska.U Hrvatskoj o tome još ne postoje izvješća no to ne znači da ne postoje. Vidimo da se i u 2001. godini od strane crkvene klerikalne kaste još uvijek ženi ne priznaje ljudsko dostojanstvo. Vidimo da se kod ovih seksualnih zloupotreba ne radi samo o izuzetnim slučajevima, to pokazuje jedna studija prove-dena u Americi. Prema njoj je 40 posto američkih opa-tica – oko 34.000 žena! – najmanje jedanput bilo žrtvom seksualne zloupotrebe od svećenika ili drugih opatica. Tu se ne može govoriti o pojedinačnim slučajevima.

Stotine konkubina i bludnica je s papom i biskupima uvijek išlo na crkvena vijeća i sabore

Pogledajmo još jednom u crkvenu praksu u prošlosti. Postoje mnogi izvještaji o tome što se zbivalo na crkvenim saborima. Ovdje citiramo iz knjige Karlheinza Deschnera «Križ s crkvom». To je uostalom vrlo prepo-ručljiva knjiga ne samo za žene. «Kod državnih sve-čanosti i velikih crkvenih skupova nisu nedostajale ni putujuće gospođice. Na državni sabor u Frankfurtu 1394. hitalo je osamsto bludnica, na crkvene sabore u Baselu i Konstanzu, navodno tisuću i petsto. Ali i putujući služ-benici su mogli troškove svojih posjeta bordelima pro-knjižiti kao izdatke.»

Nije nikakav slučaj da su papinski gradovi stalno bili preplavljeni prostitutkama. Petrarca izvještava o tome za Avignon, a zatim je Rim dugo vremena blistao mnoštvom svojih „Puellae publicae“. Jedni prilično pouzdani statistički podaci iz 1490. godine tamo bilježe 6800 honorarnih djevica na tek sto tisuća stanovnika; svaka sedma Rimljanka bila je prostitutka. Možda je pojam moderne kurtizane nastao čak na papinskom dvoru u Avignonu. Tamo je bilo mnoštvo lijepih žena, a žena je u okruženju crkvenog kneza uvijek mogla biti samo metresa, što se tada nastavilo i u Rimu.» (str. 370) Vatikan je npr. 2005 godine osudio prostituciju kao moderno ropstvo bez da je spomenuo one koji su više ili manje najodgovorniji za to što se prostitucija mogla u toj mjeri raširiti u «kršćanskim» zemljama.

Sprečavanje trudnoće tada još nije funkcioniralo tako dobro. dakle uvijek je bilo djece. Što se s njima radilo?

Metrese su, dakako, tu i tamo ostale trudne. Sprečavanje trudnoće tada još nije funkcioniralo tako dobro. Dakle, uvijek je bilo i djece. Što se s njima radilo? Kod Desch-nera se može pročitati da su u Stralsundskome samo-stanu Brigita i u samostanu Mariakron pronađene „skrivene i zakopane dječje glave, također i cijela trupla“ (str. 139) U ispražnjenome rimskom samostanskom ribnjaku na vidjelo je izašlo čak tisuće dječjih kostura. Djeca opatica, redovnika ili klerika koja su umakla toj sudbini, najčešće su na brzinu bila pretvorena u crkveno roblje.

Kako je licemjeran današnji poziv kardinala Meisnera iz Kölna dok grmi protiv pobačaja! On kaže: «Prvo Herod koji daje ubiti djecu Betlehema, zatim Hitler i Staljin koji su uništili milijune ljudi, a danas u našem vremenu ubijaju se milijuni nerođene djece.» To se može pročitati u Der Spiegelu od 7. siječnja 2005. Niti riječi o vlastitoj instituciji, niti riječi o tome što su njezini zastupnici radili i rade svojim nerođenim i rođenim živo-tima tijekom ovih stoljeća i tisućljeća. Možda je Meisner automatski tu uračunao i svoju instituciju? Može se poći od toga, jer licemjernost katoličke crkve ne poznaje gra-nice.

Prisilni celibat je crkvena anomalija i izvor brojnih problema, kao npr. diskriminacije žena i pedofilije

Der Spiegel od 5. studenog 1991. je bio konkretan: Na jednome tečaju za svećenike u okrugu Rhein-Mein voditelj je utvrdio da je od 20 svećenika sudionika njih 18 imalo seksualnoi odnos sa ženom. Malo je vjerojatno da je Hrvatskoj drukčije.

Richard Picket (Psihoterapeut i teolog, do svoje ženidbe bio je 14 godina katolički svećenik) piše: «Prisilni celibat je crkvena anomalija i čak izvor brojnih problema» kakav je upravo neprijateljstvo prema ženama, što je protuustavno. U Irskoj su između 1980. i 1998. dvadeset i trojica pripadnika katoličkog klera osuđena zbog seksualne zloupotrebe i ostalih kaznenih djela, a slje-dećih petnaest sličnih slučajeva je trenutno još u sud-skom postupku.

«3. ožujka 2002., SAD: Katolički svećenik John Geoghan seksualno je zlostavljao 130 dječaka, a već je od siječnja u SAD najmanje 55 duhovnika u 17 biskupija moralo napustiti svoje propovjedaonice. Isplate odšteta dovode u velike neprilike Katoličku crkvu u Sjedinjenim državama. Biskupija Boston već je pristala isplatiti do 30 milijuna dolara devedesetorici tužitelja koje je prema podacima dobivenim od njih zloupotrijebio svećenik Geoghan. Konačne isplate mogle bi se popeti na preko 100 milijuna dolara… Bostonski kardinal Bernard Law se isto tako borio da zadrži položaj. Njemu se, a i mno-gim drugim crkvenim glavarima, predbacuje da je znao za seksualna zlostavljanja i zloupotrebe, ali nije dovoljno odlučno postupio prema počiniteljima. Tako je Geoghan, protiv kojeg su još 80-tih godina podnijeti prigovori, jednostavno bio stalno premještan iz općine u općinu.» (Spiegel Online, 19.3.2002.).

Izjava Luteransko-evangeličke crkve

Lutherova crkva još i danas izjavljuje da želi poštivati Lutherovu tradiciju i da Luthera vidi kao uzor. To se može pročitati i na Internetu u izjavama biskupa evan-geličko-luteranske crkve Njemačke. Dakle ni riječi o Lutherovim hajkama protiv žena. Sigurno da se u poje-dinim službenim stavovima izražava žaljenje zbog Lutherovog antisemitizma, ali ne i zbog stava prema ženama. Sve u svemu, u Lutherovoj crkvi nisu se odvo-jili od tog uzora – premda je on pozivao na ubojstva i premlaćivanja i stoga se smatra jednim od duhovnih začetnika holokausta, a između ostalog, odgovoran je i za spaljivanje vještica. Toliko o evangeličko-luteranskoj crkvi.

Isprika Rimokatoličke crkve u 2000. godini od pape Ivana Pavla II je u suštini laž! Zašto?

Zato jer se isprika ne odnosi na crkvu kao instituciju koja se je ogriješila križarskim ratovima, inkvizicijom, zločinima nad ljudima, osobito nad ženama i pojedinim skupinama ljudi, te istrebljenjem čitavih naroda, već se odnosi na pojedine kršćane koji su se, prema riječima pape, nažalost ogriješili, počinili pogreške koje su za žaljenje. Papa Ivan Pavao II je to javnosti podmetnuo kao veliko „Mea culpa“ svoje crkve.

Postoji toliko mnogo papinskih bula, proklamacija o inkviziciji, o progonima vještica, o progonima Židova. Samo za progon Židova postoji 30 papinskih bula, služ-benih spisa pape, ali niti jedne o crkvenim zločinima nad ženama. On ipak ne može jednostavno tvrditi da su njegovi pojedini sljedbenici počinili pogreške koje su za žaljenje – ne, to je bila crkva kao institucija, to je njezin grijeh!

Da je on mislio ozbiljno, tada bi se pokajao. Upravo je bilo izloženo da još nije izrečeno ni priznanje krivice, a kamoli pokajanje. Što bi značilo pokajanje? O pokajanju se može govoriti samo ako se za učinjeno pokaje, ispriča, te nadoknadi koliko je to moguće i ako se isto više ne ponavlja. O ovome posljednjem ne može biti ni govora, ako npr. imamo u vidu zloupotrebe svećenika o kojima se izvještavalo. Koliko tisuća seksualnih zločina kato-ličkih svećenika postoji u čitavom svijetu, također i u Hrvatskoj, koji se otkrivaju skoro svakog dana? Ili, ako govorimo o inkviziciji: Inkvizicija se događa i danas, kao i onda – samo drugim sredstvima. Dakle, niti Luteranska crkva niti Katolička crkva nisu se pokajale, a da se ne govori o nadoknadi ili o financijskoj odšteti žrtvama pedofilskog svećeničkog nasilja.

Pitanje Katoličkoj crkvi – jesu li žene ljudi koje će doći u nebo?

Prema svemu onome što smo saznali od crkvenih «svetaca» učitelja i papa logično bi bilo pretpostaviti da u vječnome kraljevstvu, u nebu Katoličke crkve postoji samo jedna žena kao svetica – Marija – sve drugo su sveti muškarci? Čudit ćete se, ali se ranije to pitanje stvarno sasvim ozbiljno postavljalo i to na sinodi. U 6. stoljeću na sinodi u Maconu (585. g.) vijećalo se o pitanju «neće li se zaslužne žene prilikom uskrsnuća tijela prvo morati pretvoriti u muškarce prije nego uđu u raj»? A na toj sinodi briljirao je jedan biskup s izjavom da «žene nisu ljudi».

Dakle, tko ne želi doći u takvo «nebo» može samo za-ključiti da odmah istupa iz te institucije koja prezire žene. Tada će biti siguran da će uteći katoličkom «spa-senju» i da neće dospjeti u takvo «nebo» gdje postoje samo muškarci ili preoblikovane žene.

Prema tome, Bog bi u vječnome kraljevstvu imao samo čisto muški svijet? Upravo to pokazuje koliko malo zna «Petrova sv. Stolica» o Bogu, istinskome svemirskom Jedinom, o kojem je objavljivao Isus iz Nazareta. Crk-veni nauk o ženi i praksa sa ženom ukazuje samo na to da nema nikakve veze s učenjem Nazarećanina!

Završna riječ i zahtjev crkvi i državi

Nisu li spomenuti crkveni oci upravo oni koji su bili proglašeni svecima i nalaze se po oltarima? Da, to su oni koji još uvijek kao pozlaćeni «sveti» kipovi stoje i svoj otrov za žene još uvijek neprekidno izlijevaju na žene koje se klečeći pred njima mole. Kako bi bilo kada bi se crkva u Hrvatskoj distancirala od svih svojih sve-taca i crkvenih učitelja koji su mrzili žene, a u smislu Ustava Republike Hrvatske i iz poštovanja prema svim ženama, s oltara uklonila «svete» kipove muškaraca i ženomrzaca, te time pokazala da ozbiljno shvaća Ustav i Isusovo učenje? Kako bi bilo kada bi odgovorni političari preispitali usklađenost s Ustavom svih knjiga i tekstova protiv žena koji se u Hrvatskoj nesmetano izdaju i raspačavaju, te kad bi postupili u duhu Ustava? Smatramo da su to oni i dužni prema građanima, jer zato su birani i plaćeni od naroda.

Uvjereni smo da je svatko slobodan činiti i vjerovati što hoće, ali neprijateljstvo protiv žena u tom opsegu predstavlja vrhunac perverznosti svakom čovjeku koji normalno razmišlja, ne samo u Hrvatskoj. Zbog toga je legitimno pitanje – dokle će žene to dopuštati crkvi? Ženama koje su članice protuženskih institucija pos-tavlja se pitanje: Dokle ćete ostati u takvoj instituciji koja vas ponižava i diskriminira?

Mi želimo učiniti sve što je moguće u demokratski legalnoj proceduri kako bismo okončali te zločine nad ženama i to prije nego izbije sljedeći inkvizicijski čekić za vještice. «… jer sve dok Katolička crkva iz svoje Biblije i udžbenika ne ukloni tekstove protiv žena, samo je pitanje vremena kada će ponovo zaplamsati lomače», upozorio je poznati filozof Karl Jaspers.