Komentar kolumnista Ante Tomića od 16. travnja u Slobodnoj Dalmaciji vrijedan je svakog poštovanja zbog njegovog opravdanog pitanja; „Da li je papa Franjo katolik“? Kolumnist konstatira da je papa, koji se zapitao u javnosti – „tko sam ja?“, posumnjao u svoje poslanje, koje je dio crkvene dogmatske vjere a u kojoj stoji da je on nasljednik prvog pape apostola Petra i vidljivi namjesnik samoga Isusa Krista, kojega je izabrao sam „Sveti Duh“. Budući da crkva uči kako će svi vjernici biti prokleti koji samo i posumnjaju u njezin dogmatski nauk, nije nikakvo čudo da se javnost počela pitati da li je „sv.otac“ papa Franjo, svojim javnim sumnjama na sebe izazvao anatema sit = prokletstvo Katoličke crkve i time prestao bit katolik?
Svi smo mi svjedoci da papa Franjo već od samog početka svojeg pontifikata cjelokupnu javnost ne samo da iznenađuje i oduševljava već i iritira svojim sve jasnijim proturječjom katolicizmu i to npr. kada govori o bogatoj crkvi i o ne-slijedbi njegovog klera i vjernika u svakidašnjem životu Kristu. Svojim izjavama također budi nadu kod ljudi željnih istinskog kršćanstva o skoroj de-katolizaciji, odnosno, usmjerenju svoje Katoličke crkve prema Kristovom kršćanstvu. No, isto tako ta ista javnost doznaje da u tajnosti vatikanskih zidina papa svojim konkretnim odlukama brine o tome da ostane sve po starom? Postaje sve očitije da ne namjerava svoje riječi ispuniti djelima i to je ono što polarizira ne samo katoličku javnost već i one koji se nadaju pozitivnim signalima iz Vatikana u ovim iznimno teškim vremenima.
Razumnim analitičarima i ljudima zdravog razuma postaje sve jasnije da ovakva papina „strategija“ nikako ne odgovara duhu i principima Krista, kojeg hvali svojim usnama na sav glas već da odgovara duhu neznanja i neduhovnosti Katoličke crkve.
Papa Franjo ostaje i nadalje demagog i obmanjivač javnosti i to tako dugo dok ne ispuni do sada navještena djela pred tv kamerama i vjernicima kao i pred bespravnim i siromašnim brodolomcima. Naime, dok ne učini crkvu siromašnom podjelom crkvenog bogatstva potrebitima i dok ne počne živjeti svoj svakidašnji život u duhu Kristovom, onako kako je najavio da želi slijediti Krista, a to znači živjeti po Deset zapovjedi i Govoru na Gori bez titula i apsolutne vlasti nad drugima.
A da je papa Franjo još uvijek demagoški raspoložen ukazuju i zadnje vjesti iz Vatikana, koje govore o njegovoj odluci da poznata banka IOR prozvana za pranje mafijskog novca mora nastaviti svoje poslovanje i da se privedeni i poznati pedofilski seksualni zločinci kardinali, biskupi i svećenici i dalje diljem svijeta ne smiju izručivati državnim vlastima.
Papu, usprkos njegovoj odluci da u crkvi ostaje sve po starom ne sprečava stupiti pred tv-kamere i obmanjivati javnost svojim retoričkim pitanjima kao npr. na cvjetnu nedelju; “Tko sam ja? Jesam li Juda koji ga je prodao za trideset novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega? Perem li ruke kad dolazi do teškoća?…” Ako već pita onda će dobiti i odgovor, pa stoga kolumnist piše nadalje;
„Papa Frane je nizao sumnje na prepunom Trgu svetog Petra a mene ne bi čudilo da se koji od zabezeknutih očevidaca naposljetku zabrinuto upitao je li papa uopće katolik?“ On na odgovor ne mora čekati, jer on je već tu i postaje sve glasniji. Od američkih katoličkih radikala već dolaze odgovori na ova njegova pitanja tako da se glasno artikuliraju kako se ne slažu s njime i da njegove mnoge prosudbe drže pogrešnim.
Kolumnist, po mojem mišljenju, pretpostavlja da se većina hrvatskog klera isto tako ne slaže s papinim mislima i riječima, ali da nemaju karakterne drskosti glasno mu proturječiti ili su pak uvjerenja da je papa u svojoj duši ipak ostao dosljedni katolik isusovac koji je, citat;
„… u svojim stavovima poznati kao nemilosrdni prema onima koji misle i propovijedaju drugačije, koji osuđuju hitrinom i okrutnošću dželatove sjekire homoseksualce, ateiste, komuniste, muslimane i židove, baptiste i metodiste, samohrane roditelje i žene koje su pobacile. Da blagoslivljaju čak i ubojice i ratne zločince, kao što je prije nekoliko tjedana učinio sisački biskup Vlado Košić, ako im se njihova zvjerstva učine po mjeri njihove tvrde, isključive, nacionalizmom zatrovane vjere“
i da se stoga isplati malo pričekati što će donjeti vrijeme u kojem bi i nadalje mogli ostati „božji“ i narodni heroji?
Da se spomene i to da je kolumnist pravi samaritanac kada pokazuje samilost s papom Franjom, citat;
„Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica i da papa koji će se upitati o moralnosti vlastitih motiva i postupaka prije nego krene osuđivati motive i postupke drugih nema mnogo zajedničkog s pozom nadute bezgrješnosti koju zauzima velik dio klera. I naoko se to možda i ne čini papinski, naročito ako imate na umu da taj muškarac drži ključeve Kraljestva nebeskog i sam ga je Bog ovlastio da presuđuje u svim ljudskim pitanjima.“
Time mu je ponudio, možda nesvijesno, kršćansko rješenje, naime, savjetuje mu neka u svojoj sumnji prepozna svoje slabosti te ih ispravi. Tko ide tim duhovnim putem taj prepoznaje samoga sebe jer je okićen istinskim kršćanskim vrlinama kojima nas je učio Isus Krist.
Moris Hoblaj, teolog i sociolog
DAVID 