HRVATSKI SVEĆENIK ZNA TAJNE ŠEST PAPA ‘S Wojtylom sam dostavljao pomoć vjernicima koje su progonili komunisti’

Jutarnji list

Objavljeno: 19.04.2014

Ne samo da Crkva može, nego mora, biti sudionik političkog života, i to ne samo kao korektor politike, nego i kao nadahnuće i sudac politike. Znam da će ova tvrdnja sablazniti laiciste, pa čak i pokojega mog kolegu svećenika, ali izazivam ih sve na jednu otvorenu i slobodnu konfrontaciju

Monsinjor Milan Simčić, rodom iz Klane povrh Rijeke, jedan je od najznačajnijih hrvatskih svećenika u Vatikanu, pri Svetoj Stolici, gdje živi i radi šezdeset i pet godina. Nevidljiva eminencija Rimske kurije, klerik, diplomat, filozof, asket i – domoljub. Dio godine živi u Rimu, dio u Klani. Ima 88 godina, vrlo je bistra uma, resi ga sjajna memorija. Za sebe iskreno kaže da je – grešnik. Zatekli smo ga u Grottaferrati, malom lijepom gradiću, 32 kilometra izvan Rima, blizu Castel Gandolfa, papinske ljetne rezidencije.

Za vašeg svećeničkog života, do sada, na Petrovoj stolici sjedilo je šest Papa: Pio XII., Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II., Benedikt XVI., a sada i sedmi – papa Franjo…

– Točno. Pretpostavljam da vas zanima moja izravna suradnja s osobom samog Pape?

Naravno.

– Dobro. To se odnosi na Ivana Pavla II. Wojtylu, prije i nakon što je postao Papa, a s Benediktom XVI. sam osobno surađivao dok je bio pročelnik “Zbora za nauk vjere”. S Karolom Wojtylom, tada nadbiskupom Krakova, radio sam u programu za pomoć progonjenoj Crkvi u Poljskoj, u Baltičkim zemljama i u Sovjetskom Savezu. To se provodilo u najstrožoj tajnosti, iz razumljivih razloga. Raspodjela pomoći bila je povjerena kardinalu Karolu Wojtyli i njegovu tajniku Slanislawu Dziwiszu. Vezu s njima držao sam ja osobno i dostavljao im novac, prema dogovoru. S Jozefom Ratzingerom sam sudjelovao u izradi nacrta novog Katekizma. On je zaista veliki teolog. U njemu nema ništa od nekog strogoga “čuvara vjere”, što su mediji nastojali nametnuti. Naprotiv, pokazao se mirnim čovjekom duboke i ponizne vjere.

Je li moguće uspoređivati pape? Koji vas se najviše dojmio?

– Mislim da nije moguće uspoređivati pape, kao ni općenito ljude. Svatko je jedinstven i neponovljiv. Ako mislite na svetost koja se očituje izvana, onda je to Ivan XXIII. Uzmemo li mjerilo ogromne životne dinamike u Crkvi – najviše me se dojmio Ivan Pavao II. Po uspješnom i čvrstom stavu u političkom svijetu najjači je bio Pio XII. U bogoslovnom izlaganju i izričaju, iznošenju crkvenog nauka, najbolji je Benedikt XVI. Svaki papa ima svoje posebne vrijednosti i sposobnosti.

Moderna su vremena, nove su tehnologije, nova društva. Crkva to pomno prati?

– Naravno da prati. Ali, presporo prati. Stoga Crkva često kasni pa izgubi bitku – doduše ne zauvijek, jer na duže povijesne pruge pobjeđuje: u obrani i promicanju kršćanskih vrjednota, u etici, kulturi, politici, gospodarstvu, socijalnoj pravdi, spolnom moralu…

Ljudi su, u načelu, zli ili dobri?

– Čujte, pitanje zla u svijetu je vječno pitanje koje je zbunilo i velike filozofe i velike teologe. Što je zlo? To je nešto što se uspoređuje s dobrim. A što je dobro? Nekim ljudima je određena pojava dobra, drugima je ta ista – zlo. Ubiti čovjeka je zlo, za nas, ali za teroriste ubojstvo nije zlo.

Smatrate li da je narušen moral novih mladih ljudi, čak i djece?

– Nažalost, je. Sudeći po interesu naših medija, izgleda da javnost niti prati niti opaža tragičnost nedostatka ideala i ćudorednih vrijednosti kod dijela mlađih naraštaja. Sociolozi u zapadnom svijetu te crkvene ustanove i udruge koje to sustavno prate, složni su u ocjeni kako su mladi danas u krizi, da su zapali beznađe, kako kod njih vlada pomutnja s obzirom na vrijednosti i moral, bez ijedne sigurne i čvrste točke oslonca. Ne samo da je narušeno poimanje kršćanskoga morala, nego mladi ne vide izlaz ni iz materijalne krize ni iz one duhovne. Slijedi iz toga pseudoideal “carpe diem”, odnosno: uživaj sada. To sa sobom donosi drogu, neobuzdani seks, divlje diskoteke, krađu, nasilje, ubojstva, prijevare, zavist, mržnju, osvetu, samoubojstva…

Crkva propovijeda snažan moralni nauk. Poštuje li ga narod?

– O tome imam vlastitih spoznaja. Na temelju mog pastoralnog iskustva mogu ustvrditi da praktični katolici, kojih je, doduše, sve manje, poštuju moralni nauk Crkve i nastoje živjeti po njemu. Ima kategorija vjernika koji nisu praktični, ali poštuju na apstraktni način moral, priznaju da je on ideal za svakog čovjeka, ali zbog slabašne i krhke vjere nisu dosljedni. Na primjer, bračna vjernost je dobra po sebi, ali ako poželiš drugu ženu ili drugog muža, nemoj se ustručavati. Napokon, postoje katolici samo po imenu i krštenju, ali su izgubili ili napustili vjeru i načela pa im nije ni stalo do ikakva morala. To im smeta pa su vrlo kritični prema Crkvi. Od njih čujem kritike: Kojim pravom Crkva zadire u moju savjest i moju slobodu? Zar nisam dovoljno zreo i odgovoran da upravljam svojom savješću? Crkva je svjesna da će biti uvijek osporavana, njezina će moralna i socijalna nauka biti predmet nijekanja i borbe i od njezinih sinova. Ali, Crkva ostaje vjerna svome poslanju kroz povijest i naučavanju Božjih zapovijedi.

Može li Crkva biti sudionik političkog života?

– To je veoma važno pitanje. Odgovorit ću odmah na početku jasno, jer sam se tim pitanjem bavio kroz cijeli moj život. Ne samo da Crkva može, nego mora biti sudionik političkog života, i to ne samo kao korektor politike, nego i kao nadahnuće i sudac politike. Znam da će ova tvrdnja sablazniti laiciste, pa čak i pokojega mog kolegu svećenika, ali izazivam ih sve na jednu otvorenu i slobodnu konfrontaciju. Crkva mora susretati politiku, političare i stranke, njihove ideologije i programe, paziti na njihovu zakonodavnu djelatnost, unositi u zakone i u oblike vladavine duh Evanđelja, moralna načela, istinsku demokraciju koja se temelji na stvarnom poštivanju dostojanstva svake osobe, osuditi pred javnošću političke zablude, nepoštenje, krađe, sve velike i male poroke političara. Treba priznati da je Crkva prošlih nekoliko stoljeća postupno napustila taj sektor evengalizacije, povukla se u sebe, postala je autoreferencijalna, izolirala se od svijeta kao globalna ustanova. Napustila je zdravu osvajačku strategiju Evanđelja pa je politička dimenzija u društvu postala isključiva svojina sve agresivnijeg laicizma, bezboštva i taloga bezbožnog komunizma, posebno u bivšim komunističkim zemljama. Da ne govorim o našoj Hrvatskoj.

Crkva je počinila pogreške u povijesti?

– Sigurno ih je bilo, ali ne grešaka Crkve kao božanske ustanove, nego njezine ljudske i vremenite sastavnice. I crkveni ljudi su podložni grijehu, pogreškama, neznanju, krivom tumačenju, zabludi – kao i svi ostali ljudi. Povijesna pogreška je bila kada je Crkva prihvatila smrtni zagrljaj civilne vlasti te izgubila svoju evanđeosku slobodu. U novije doba greška je što Crkva nije na vrijeme shvatila, u počecima industrijalizacije, probleme radništva i socijalne pravde.

Hrvatska je zemlja katolika. Poštuje li danas naš narod Crkvu?

– Mislim da vi, kao laik, možete odgovoriti bolje na to pitanje nego ja. Uz to, ja ne živim stalno u Hrvatskoj. Čuo sam često od crkvenih ljudi da je Hrvatska katolička zemlja. Moj je dojam da je danas Crkva u Hrvata pod velikim ispitom kod samih svojih vjernika, a već je paušalno osuđena i odbačena od svojih neprijatelja, u prvom redu jugokomunista. Manji dio Hrvata, praktičnih vjernika, poštuje Crkvu. Ostali ili su rezervirani, ili indiferentni, ili oportunisti. Može moj dojam izgledati preoštar, ali nemam iluzija niti se zavaravam. K tome, čini mi se da kod nekih naših crkvenih ljudi nema u tom pogledu dovoljno kritičnog pristupa.

Sve vjere imaju čvrstu etiku i moral. Zašto onda nastaju sukobi među vjerama?

– Među vjerama nema sukoba. Sukobi su zbog ideologija koje se pogrešno pozivaju na vjere, gubeći iz vida bit objavljenih vjera koje su otvorene transcendenciji, vrhunaravnoj zbilji, koja upućuje na ljubav, na istinu i na život. S druge strane, pojedine vjere su izvitoperene, ne po svom sadržaju, nego jer su instrumentalizirane u političke, nacionalne i ine svrhe. Katolička crkva je uspostavila međureligijski dijalog, što je sigurno pozitivna inicijativa u traženju međusobnog upoznavanja, poštivanja i suradnje u eliminiranju, iz svojih redova, svakog oblika fanatizma.

Čak i unutar jedne vjere, kršćanske, bilo je…

– …upravo sam na to odgovorio. Dodajem da vjerske razlike nisu uzrok sukoba Hrvata katolika i Srba pravoslavaca, jer svi vjerujemo u božanstvo Kristovo, po tome smo kršćani. Pravi uzrok sukoba je neumjereni nacionalizam koji instrumentalizira vjeru u svoju korist.

Usput, zašto nijedan papa još nije uspio doprijeti do Moskve? Hoće li uskoro?

– Bilo je pokušaja sa strane pape Ivana XXIII., Pavla VI. i Ivana Pavla II., ali su propali zbog frontalnoga sukoba s komunističkim režimom i zbog oporbe Ruske pravoslavne crkve. Ne vjerujem da će uskoro Papa doprijeti do Moskve. U svakom slučaju, ne prije Svepravoslavnoga sabora. A kasnije, možda.

Sutra je Uskrs. Najveći kršćanski blagdan.

– Da, sutra je najveći kršćanski blagdan. Svetkovina. Uskrs je Božji odgovor na sva pitanja što muče čovjeka. Uskrs je povijesna činjenica pred kojom su se zbunili članovi Sinedrija, jer nisu htjeli priznati božanstvo Isusa Krista, zbunili su se racionalisti svih vremena i različitih naziva. Zar i činjenica ljudskog života nije čudo? Uskrsnuće Kristovo je neprestani izazov za ograničeni ljudski um.

I rođenje djeteta je čudo, nije li?

– Uzeli ste mi riječ. Zaista nema većeg čuda u prirodi nego što je živo biće. Znanstvenici znaju mnogo o životu, ali ne i odakle taj “spiritus”, taj dah i duh života.

Kako vi zamišljate, što se događa nakon smrti?

– Čovjek se instinktivno boji svog nestanka iz sfere egzistencije pa je izmislio, u indijskoj vjeri, reinkarnaciju. No, to nema nikakve veze s kršćanskom naukom o uskrsnuću koja nam jamči novi život integralne ljudske osobe. Kršćanstvo ima objavu da “kad si jednom ušao u kolo egzistencije, bivstva, nema više izlaza, egzistencija se nastavlja”. Ostaje misterij kakav je taj nastavak egzistencije.

Jeste li se vi, svećenik, odrekli nečega u životu?

– Svakako, jer život svećenika je ispunjen odricanjima kao i život svakog drugog čovjeka, ali s jednom razlikom: svećenik se odriče koječega kako bi mogao slobodnije služiti Bogu i bližnjemu. Laički svijet obično misli da je najveće odricanje za svećenika ne imati žene, djece, svoje obitelji, ali za pravog i dosljednog svećenika nije to nikakvo odricanje niti žrtva, nego svojevoljni i slobodni izbor za postignuće višeg cilja. Ipak, jedno od najtežih odricanja za mene je bilo napustiti domovinu, roditelje i braću, ne moći se vratiti doma u moju Klanu punih 45 godina, ne moći slaviti svoju mladu misu u rodnoj župi… Nisam htio prodati svoju dušu i slobodu krvavom i neljudskom Titovom režimu. Stoga sada, kad vidim ulice i trgove s tim omraženim imenom, pitam se gdje je ponos i pamćenje hrvatskog naroda koji još danas podnosi tu sramotu.

Sjećate li se svog ređenja? Što pamtite?

– Ređen sam za svećenika u Rimu, 8. travnja 1950. Režim nije dao putovnicu mojim roditeljima i braći da bi došli u Rim, a meni nije htio dati dokumente da se mogu vratiti – ukoliko ne prihvatim jugoslavensko državljanstvo i položim prisegu lojalnosti toj državi. Bili su prisutni samo moja teta Ana, mamina sestra i bolničarka u Trstu, jedan daljnji rođak iz Amerike i prijatelj don Josip Uhač. Javio sam svojima u Klani da ću tom zgodom preko Radio Vatikana dati svoj mladomisnički blagoslov i pozdrav točno u 13 sati. Lokalni komunisti su ukinuli električnu struju u selu desetak minuta prije 13 sati. Klana nije čula moj mladomisnički blagosolov.

Homoseksualnost postoji oduvijek…

– Da, homoseksualnost i pedofilija postojali su već u antičko doba u Grčkoj, u Bližem Istoku pa čak i u starom Izraelu. To bilo prihvaćeno u Elladi, dok drugdje nije bilo prihvaćeno i smatralo se da je to neka bolest ili spolna perverzija, ali se više-manje toleriralo. Taj fenomen je postao veoma aktualan nakon seksualne revolucije u drugoj polovici prošlog stoljeća, kada su homoseksualci počeli naglašavati i javno opravdavati svoje spolno usmjerenje. Stav Katoličke crkve je jasan i temelji se na Svetom Pismu koje osuđuje homoseksualnost. U pastoralnoj praksi to je veliki problem, jer s jedne strane treba poštivati dostojanstvo svakog čovjeka pa i homoseksualca, a s druge strane treba osuditi takvo spolno ponašanje jer je, po katoličkim kriterijima, protuprirodno. Sukob s Katoličkom crkvom, ali i s jednim velikim dijelom laičkoga društva, u ovo se zadnje vrijeme zaoštrio jer su homoseksualci otvorili rat protiv tradicionalne obitelji. To pitanje će, prema mojem predviđanju, još dugo uznemirivati Europsku uniju.

Pedofilija je zločin i grijeh…

– Stručnjaci seksolozi nisu složni u definiciji je li pedofilija spolna devijacija, odnosno psihička bolest zbog koje pedofili traže djecu i adolescente za svoje spolne potrebe ili je prirođena sklonost, premda anomalna, s obzirom na većinu ljudskoga roda. U svakom slučaju, to je u zapadnom svijetu zločin, jer je zloupotreba maloljetnika koja ostavlja teške traume u njima. Po katoličkom moralu to je teški grijeh i treba spriječiti pedofilu slobodno kretanje među djecom.

Pedofilija u svećeničkim redovima?

– Velike sablazni napunile su novine i televiziju s pojedinim slučajevima svećenika pedofila. To je žalosna i sramotna pojava u našim redovima i Crkva je strogo nastupila da u korijenu onemogući takvo ponašanje. Crkva čini mnogo više nego što to rade razne države u svojem zakonodavstvu, koje je samo penalno, ali ništa ne predviđaju za preventivnu zaštitu djece.

I vi ste griješili u svom životu?

– Silobrčiću, iako niste moj ispovjednik, moram ponizno priznati da sam u životu mnogo puta sagriješio mišlju, željom, činom i propustom, jer sam čovjek i nosim posljedice istočnog grijeha. Ali, na sreću, postoji sakrament pomirenja pa se čovjek pomiri s Bogom, s bližnjim i samim sobom.

Koji je cilj ljudskog života?

– No, ovo je pitanje za milijardu eura. To je najvažnije pitanje za svakog čovjeka. A, odgovor imate u katekizmu za malu djecu: Bog je stvorio čovjeka da ga pozna, sluša i ljubi i tako dođe na nebo. Za kršćanina cilj života je upoznati svog Stvoritelja i Spasitelja i vratiti se k njemu nakon što je izvršio svoje poslanje u svijetu, već prema zvanju što mu je dodijeljeno. To je bitno. Sve ostalo je više ili manje uspješno tumačenje.

Vi ste jedan od Hrvata u službi Svete Stolice. Borili ste se da Sveta Stolica prizna samostalnost Hrvatske. Nastupili ste osobno kod pape Ivana Pavla II.?

– U ono vrijeme bili su trojica Hrvata u službi Svete Stolice: nadbiskup mons. Josip Uhač, tajnik Zbora za evangelizaciju naroda, mons. Milan Simčić, dotajnik Zbora za svećenike, to jest – ja i mons. Nikola Eterović, savjetnik u Državnom Tajništvu. Svi smo se zauzeli da Sveta Stolica prizna samostalnost Hrvatske. Sveta Stolica je bila u nedoumici, jer je vidjela s jedne strane da je većina europskih država protiv priznanja i nije se moglo predvidjeti kako će se razviti situacija na terenu, s druge strane postojala je njezina stoljetna praksa da ne priznaje novonastalu državu dok traje rat i dok je ne priznaju susjedne države. Papa Ivan Pavao zaista je volio Hrvate, jer je njegov biskupski ideal bio blaženi Alojzije Stepinac. A, kako mi Papa reče u jednom razgovoru i zato – jer su Hrvati došli na more “iz bijele Hrvatske”, u južnoj Poljskoj. Mons. Uhač i ja smo ga tih dana redovito izvješćivali o strahotama srpske agresije i uvjeravali da to nije civilni rat, nego agresija jedne države protiv druge koja želi samo – svoju samostalnost. Na kraju je Sveti Otac zaključio ovim riječima: “U redu, ja ću priznati suverenost Hrvatske pa makar ostao sam u tome. Državnom Tajništvu ću reći da diplomatska pravila i prakse nastaju i nestaju prema povijesnim prilikama”. Tu je vijest mons. Uhač, bivši nuncij u Njemačkoj, doslovno prenio kancelaru Kohlu, koji je potom donio odluku, znajući da Njemačka neće ostati sama u priznanju. Mislim da Hrvati ne bi smjeli nikada zaboraviti što je za njih učinio blaženi Ivan Pavao II. Trebalo bi mu u svim gradovima nasloviti značajni trg ili ulicu. Na skoru kanonizaciju, nadamo se, doći će i predsjednik Republike gospodin Josipović i predsjednik Vlade gospodin Milanović.

Oženjeni katolički svećenici? Žene svećenice?

– Nisam prorok pa ne znam što i kako će biti u budućnosti. Mislim da Katolička crkva neće nikada prihvatiti da žene budu svećenice, kao, uostalom, ni Pravoslavna crkva, ali ne iz omalovažavanja žena, nego iz solidnih teoloških razloga. Što se tiče oženjenih svećenika, oni postoje u Pravoslavlju i među grkokatolicima. Latinski dio Crkve je stoljećima izabirao za svoje svećenike stegu celibata, odnosno odricanja ženidbe, i osobno sam uvjeren da će ta stega i praksa ostati u zapadnoj Crkvi.

Blaženi nadbiskup Stepinac bit će svetac, a Međugorje priznato?

– Proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svecem u Rimu, 28. svibnja 2014., epohalni je datum za čitavu Crkvu, a posebno za Hrvatsku, jer označuje konačnu povijesnu pobjedu nad komuniznom, a za nas Hrvate i nad Jugoslavijom. O Međugorju ne želim govoriti dok ne vidim pravorijek Svete Stolice.

Na kraju, neobično pitanje – svećeniku: vjerujete li da u svemiru ima još razumnih bića?

– Apsolutno. Uvjeren sam da ih ima. Bilo bi besmisleno misliti da je Bog obdario samo Zemlju razumom, da je istrošio svu svoju snagu i moć samo na ovom malom planetu. U svemiru ima još milijarde nebeskih tijela. Ljudski rod će sigurno doći u kontakt s drugim bićima u svemiru. Već je sveti Toma Akvinski govorio da materija može biti vječna i da kozmos može biti bez granica, bez kraja. Bitno je čovjeku shvatiti da postoji jedan izvor, jedan iskon iz kojeg dolazi sav taj svemir, sva ta neizmjerna snaga. Jer, voditi taj savršeni svemir bez inteligencije je – nezamislivo. Mi taj izvor zovemo – Bog. Čin stvaranja je znak snage i – ljubavi. To je početak cijele naše priče… A… priča se nastavlja… Meni je moj prijatelj svećenik don Ivan Tomas na samrti, tu u Grottaferrati kraj Rima, kazao… žao mi je da se nisam rodio u godini 200.078-oj. Pitam ga zašto tako daleko? On mi odgovori: onda će čovječanstvo i Crkva biti potpuno drugačiji… To je inteligencija.

Postoji li đavao? Ili je to samo dobra priča?

– Krist kaže za Judu na Posljednjoj večeri: “u njega je ušao đavao”. To su Kristove riječi. Postoji zao duh. Postoji biće koje je strukturalni neprijatelj Boga i čovjeka. Đavo.

Imate 88 godina.

– Da. Dobro sam. Sve je u redu. Upravo dolazim od zubara. Ispao mi je jedan zub. Da, imam 88, ali se ne bojim. Znate, ja priželjkujem susret s uskrslim Kristom. Miran sam. Želim Sretan Uskrs svima u Hrvatskoj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s