Dragi Jure,
Ispričavam se zbog obilja priloženih stranica. Nadam se da ćeš imati volje i snage pročitati ih. Ti si, uostalom, izazvao njihovo nastajanje. Podsjećam te da si jedne ljetne večeri prije nekoliko godine na terasi svoga doma u Novalji, negativno ocjenjujući Stari zavjet, ustvrdio kako je Isus na Zemlju donio ljubav; ljeta prošle si, pak, godine, također u Novalji, ali sada kod mene, izjavio da nikada nisi vidio mrzitelja kršćanstva većeg od mene.
Tekst kojega predlažem tvojoj pažnji je, slobodno se može reći, reakcija na obje tvoje izjave. Ponavljam: ispričavam se zbog njegove dužine. Kada sam ga počeo pisati računao sam da će desetak kartica, kao bi ti rekao, biti dovoljno za moju, recimo to tako, ispovijest. Ne zbog tebe, već radi Nastjenjke i Hrvoja, ali i još nekih, tekst je dobio na opsežnosti.
Naravno, tekst nije znanstvena rasprava; prezentacija je on moga „hoda po mukama“. A znaš li kada je počeo moj „hod po mukama“?
Bilo je to u dječaštvu, imao sam 16-17 godina, kada sam prvi puta naišao na Kranjčevićevu pjesmu Zadnji Adam i pročitao je. Evo i njena svršetka:
I zadnjim kretom ruke
On grabi krst, al žile mu se mrznu,
Uz zadnji jecaj samrtničke muke
Tek nemoćno se trznu,
A usna samo ukoči se nijema
U gorki smiješak beznađa i jada;
Na tvrdi led mu mrtva glava pada
Ko pitanje, što odgovora nema.
Tek gorki grč – ko ocjena božanstva,
Na zadnjoj mrzne usni čovječanstva.
I prostro se je izda’nuvši tako
Cijelog ljudstva oboreni lik,
A blijedim noktom, zadnje što je mako:
Napisao je u led – upitnik! – – –
U tim sam godinama imao odgovore na sva pitanja i nejasno mi je bilo zašto Kranjčevića muče pitanja koja kao da nemaju odgovora i zašto Zadnji Adam posljednjim atomom snage u led upisuje upitnik.
Sjećaš se, naravno, da smo znali razgovarati o Kranjčevićevu Mojsiju: „ I zato si nas vuko pustarom, – da još nam za nju valja strmoglav -niz ovo gadno brdo srnuti, -da panemo na hladna ognjišta! -I tko je tebi pravo podao,- slobodi da nas vodiš silovno -po svojoj volji – ko na uzici, -od lonaca iz zemlje Misirske?!“
Donosim dio stihova iz pjesme Mojsije, zapravo njen svršetak:
Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehova,
Što geniji ga nose u srcu;
“O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi
Neg’ ti uz pune lonce misirske!”
Al’ stoji svijet — i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jače lišće uzdršće,
A granje onda stade pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I ču se s hrpe glupa poruga:
— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje Misirske?!
Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici?!
Tek primio se srca očajno
I dvije mu oči suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu počinu
Na obećanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu riječ Jehove:
“I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!”
S jedne strane upitnik a s druge uzica. Upitnik, zašto? Nije li sve je jasno? Uzica? Zgodna figura, ali što znači? Sloboda na uzici? Kakva je to sloboda? Početak sumnji i pokušaja naći objašnjenje: tada je počeo moj „hod po mukama“.
Kranjčević, živeći u i djelujući u malenoj provincijalnoj sredini velike imperije, vjerojatno nije ni čuo za Sörena Kierkegarda, a kamo li ga čitao; očito je, ipak, proživljavao identične s njime muke u traženju smisla i življenju slobode — pisao je o upitniku i uzici!
Čitanje Kranjčevićeve pjesme Moj dom dostajalo je da težište razmišljanja o slobodi usmjeri drugamo, tamo gdje je to bilo razumljivo i lakše:
.Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
………………………………………………………………….
. Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
Tada, u vrijeme sazrijevanja, o slobodi smo razmišljali na način bitno različit od načina kako je očekujemo i doživljavamo danas. Tadašnje i takvo mišljenje slobode nije bilo obuzdavano nerazumljivim uzicama; na onu drugu slobodu, slobodu sputanu uzicom, nismo ni pomišljali, znali smo za nju samo u naznakama pjesnika koje smo čitali, zar ne? Je li ovdje Kranjčević kontroverzan?
A sjećaš li se osnovnog, jednog od prvih pitanja iz našeg djetinjstva, onoga iz katekizma? Glasilo je: „Zašto smo na svijetu?“ A odgovor? Sjećaš li se kakav je bio? „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo!“
Je li pitanje dobro postavljeno? Implicira da smo na svijet došli s nekom svrhom, dok odgovor objašnjava svrhu i smisao postojanja: doći u nebo služeći Bogu. Znači: nada, nada u zagrobni život!
Citirat ću po sjećanju izreku svetoga Pavla iz jedne od njegovih poslanica, mislim Korinćanima: „Kad sam bio dijete govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio kao dijete. Kada postadoh čovjekom odbacih što je djetinjsko“.
Završio sam proces postajanja čovjekom i odbacivanja djetinjskog; tu sam gdje jesam, smatram da je proces uspio.
Ne prihvaćam gledište, koje, pozivajući se na nedokazane i nedokazive, kažu univerzalne, apsolutne istine, temeljene na biblijskim objavama, odlukama ekumenskih sabora u Bizantu, sličnih sabora na Zapadu i papinskim enciklikama, kao i na, također kažu, apsolutne vrijednosti temeljene na mesijansko-eshatološkim očekivanjima, nametljivo pokušava dokazati da drugog puta nema, da izbora ne može biti, jer smo, eto, na svijetu zato da služeći Bogu dođemo na nebo. Naravno, vezani smo uzicom! Zaboravlja se, pri tome, da postoje velike civilizacije, starije od naše, u kojima također postoje istine i vrijednosti, naravno njihove istine i njihove vrijednosti, koje nisu temeljene na biblijskim objavama, odlukama ekumenskih sabora, papinskim enciklikama ili na eshatološkim očekivanjima.
Razmišljajući o naravi autokratskih i totalitarnih režima, onih režima koji ljude drže na uzici, koji imaju odgovore na sva čovjekova pitanja, koji ne samo što ne dopuštaju pitanja već proskribiraju one koji ih postavljaju; koji kupuju ljude mesijanskom nadom u bolju budućnost i koji se zidom netolerancije ograđuju od „onih drugih“, uočio sam nešto što mi se činilo poznatim od ranije, uočio sam podudarnost između pojava u tim režimima i sličnih pojava u prošlosti vjere, kršćanstva i Crkve. Za početak, ali samo za početak, bila je to inkvizicija. Dalja istraživanja su otkrivala više i više i dovela me do početaka isključivosti, mržnje, straha i, konačno, uzica. Zaključak: sve je počelo u judaizmu s biblijskim Abrahamom i njegovim savezom s Jahvom, s vjerom, s monoteizmom. Naglašavam: s vjerom, prizivajući pri tome u pomoć velikog istraživača mitova i religija Mircea Eliade.
Abrahamov isključivi i militantni monoteizam, rođen i odnjegovan na Istoku, na krilima ljubavi i nade preko kršćanstva ulazi u svijet tolerantnog mnogoboštva, u svijet racionalnih i poduzetnih Rimljana, te spekulacijama i doživljajima ljepote sklonih Grka: pobjeđuje u tom svijetu, dijelom zbog svojih poruka, a dijelom, i to većim, zbog toga što su ga rimsko-bizantski carevi iskoristili kao ideološku podlogu svoje vlasti.
A ljubav, suprotstavit ćeš se, a ljubav? Nije li Isus, navješćujući ljubav prema bližnjemu, poništio biblijske poruke o mržnji? Nije li promicatelj kršćanstva, sv. Pavao, propovijedajući ljubav utemeljio prve kršćanske zajednice? Nije li upravo ljubav bila osnovno vezivno tkivo tih zajednica? Da, da! Ali, ubrzo se naviještena ljubav relativizirala: nije više ljubav prema bližnjemu, ma tko on bio, postala je ljubav samo prema svojima. Već u trećem stoljeću kod kršćana nailazimo na pojave netolerancije prema Židovima, a početkom četvrtog stoljeća zapažamo ne samo netoleranciju već i mržnju prema različitima: poganima i Židovima, njihovo isključivanje iz javnog života.
Uz ljubav prema bližnjemu, jedna od Isusovih poruka bila je: „ Tko nije sa mnom, taj je protiv mene, i tko ne sabire sa mnom, rasipa“. Čak i zanemarujući poruke iz Starog zavjeta, zar to nije bilo dovoljno za pojavu netolerancije, pa i mržnje prema „onima drugima“ ? Netolerancija i mržnja koju ona rađa prelaze tijekom stoljeća sa područja religije i u druge sfere odnosa među ljudima, te ih bez posebnih teškoća susrećemo u javnom životu, u politici, sportu, profesionalnoj aktivnosti, a da u međunacionalnim odnosima i ne govorimo: uz nametnutu dihotomiju, mi smo dobri, oni su zli, postale su dio naših svakodnevnica. Organizacija Crkve istiskuje vjeru, Crkva postaje oruđe vlasti i sama se organizira kao vlast; poruke ljubavi kao i Govor na gori ( Matej, 5.) postaju stilski ukrasi, a Isusova molitva iz glave 17. Evanđelja po Ivanu: „ A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinog istinskog Boga, i koga si poslao—Isusa Krista“ (Ivan 17, 3) koja se nastavlja sa : „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Ivan, 17, 21) postaje podlogom agresivnog prozelitizma.
U vrijeme sazrijevanja počeo sam učiti talijanski i prvi tekst što sam ga, uz pomoć rječnika, pročitao na tom jeziku bila je duhovita Pirandellova novela L’ Eresia catara (Katarska hereza), u kojoj stari profesor u praznoj auli, pred obješenim kaputima, drži predavanje o katarskoj herezi. Uz pobuđeni interes da saznam nešto više o toj herezi ustanovio sam da su katari, albingezi, patareni, zapravo isto što i naši bogumili. Kasnije, mnogo kasnije, za jednog od brojnih putovanja, nabavio sam i pročitao knjigu koja je govorila o katarima i o križarskoj vojni vođenoj protiv njih početkom trinaestog stoljeća. Knjiga je zapravo informirala o zbivanjima bez punog društvenog, političkog i povijesnog konteksta. Prije nekoliko godina naišao sam na knjigu pod naslovom La tragédie Cathare, dokumentirano istraživanje povijenog pisca Georgea Bordonove. Čitanje te knjige navelo me je na dalja istraživanja o ulozi Crkve, o njenoj naravi, počecima i temeljima: ispao je priloženi tekst.
Sjećaš se, naravno, Agušta Borovićai brata mu Anta. Kao što znaš, živjeli su na stanu, u skromnim uvjetima: spavalo se je u zajedničkoj, jedinoj sobi, zimi se je rano lijegalo i prije spavanja, kao posvuda, zajednički, glasno, molilo. Molitvu je predvodila Aguštova i Antova majka, baba Mande. Ante je kao mladić išao za poslom u Beograd, došao je u vezu s mladim komunistima, skojevcima, i postao, recimo tako, ateist. Došavši jednom doma, dopalo ga je spavanje u zajedničkoj sobi, a dopala ga je i zajednička molitva. Odvažio se Ante i upita majku, babu Mandu: „Majo, zač molimo?“ Baba Mande odgovori: „ Jer je to običaj, sine moj, iz običaja molimo“. Nije li svojim odgovorom nepismena i primitivna starica molitvu odredila, a uz nju, naravno, i ostale manifestacije vezane uz privatno ili javno ispovijedanje vjere, bolje od bilo kojeg istraživača, analitičara, sociologa religije ili teologa? Iz običaja molimo! Običaje ne propitkujemo, ne ispitujemo im smisao, održavamo ih i poštujemo: traju stoljećima, postaju dio folklora, a kako sa svim folklornim pojavama spadaju u ono što se obrađuje u Zborniku za narodni život i običaje, postaju predmet istraživanja i proučavanja etnologa, sveučilišnih profesora i akademika i, na kraju, poput Bećarca, Gange, Sinjske alke, pučkih plesova i napjeva, postaju predmet i sadržaj festivalskih nastupa i priredaba. Upravo se to i događa: odlazi se u crkvu iz običaja, prima se pričest iz običaja, ide se u procesije i na hodočašća jer je to običaj itd. Zar u običaje ne spada i obavljanje raznih obreda, koji su nekada imali smisao u okupljanju kršćanskih zajednica, a danas predstavljaju isprazne hepeninge? Uostalom, okupljanja u crkvama i oko crkava za nedjeljnih misa je za mnoge jedinstvena prilika održavanja društvenog života, a mnogi, deklarirani kao vjernici, religiju i ne shvaćaju drugačije nego kao dio njihova kulturna identiteta. Vide to i znaju biskupi i teolozi: nastoje, ako ne zaustaviti, a ono usporiti procese sekularizacije i folklorizacije; zato nadbiskup i kardinal Bozanić u javnom nastupu prijeti kako Crkva neće dopustiti da vjera iz javne sfere pređe u sferu privatnosti, zato i vodeći teolog u Zgrebu, dekan Teološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, obrazovan i simpatičan Tonči Matulić, izjavljuje: „Crkva se smije postavljati iznad države, jer Crkva je od Boga, a država je od ljudi. Zar Bog nije iznad i veći od čovjeka?“ Ograđuje se, donekle, Tonči Matulić od apodiktičnosti vlastite tvrdnje; kaže naime ispred nje: „Strogo uvjetno govoreći“. (Izjava objavljena u Jutarnjem listu 27. siječnja 2013.) Crkva je od Boga! Bog što ga spominje teolog Matulić, očito je Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Bog kršćana. Treba li posebno napominjati da je taj isti Jahve, kao prvu od deset zapovjedi, rekao Mojsiju: „Ja sam gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova osim mene!“ Priznao je Jahve postojanje drugih bogova, zar ne? Koji je među njima pravi?
S druge strane, Ekumenski sabor u Niceji je godine 325. utvrdio osnove kršćanske vjere u tzv. Nicejskom vjerovanju:
Credo in unum Deum;
Patrem omnipotentem,
factorem coeli et terrae,
visibilium omnium et invisibilium.
Dakle: Vjerujem u jednoga Boga; svemogućega oca, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
Odlukom Prvoga ekumenskoga sabora jedan jedini je Bog ostao – Abrahamov Jahve, onaj kršćanski; što je bilo sa ostalim bogovima, onima drugima, koje je čak i Jahve priznavao?
Oni drugi nisu imali promicatelja poput svetoga Pavla. Nisu uz sebe imali svetu Jelenu Križaricu, majku cara Konstantina; nisu imali cara Konstantina i njegove nasljednike; nisu imali iza sebe carsku vlast, Ekumenske sabore koje bi sazivao i čije bi kanone potvrđivao car, a, bogme, nisu imali niti snažnu organizaciju, potpuno sraslu s državnom upravom: kako im i dolikuje, istisnuti su, izbrisani su, nestali su!
A što reći o širenju kršćanstva? Možemo li prihvatiti stajalište da se je ono širilo snagom svoje vjere, snagom svoje poruke? Da, ali djelomično: dok je bilo u „ilegali“! [ „Čista i skrušena vjera blago se uvlačila u ljudske duše, rasla u tišini i skrovitosti, crpila novu snagu iz protivljenja i na kraju uzdigla pobjedonosni barjak Križa na ruševinama Kapitola.“ (Edward Gibbon, Slabljenje i propast Rimskog carstva)]. Čim je kršćanstvo postalo državnom religijom, državnom ideologijom, jednim od stupova društva, širilo se je podrškom vlasti, a pripadati kršćanstvu značilo je mogućnost društvenog i profesionalnog promaknuća. Ne podsjeća li nas to na totalitarne režime europskog dvadesetog stoljeća? Dok su nositelji totalitarnih ideologija djelovali u „ilegali“, privlačili su članstvo snagom svojih mesijanskih poruka. Kada su se njihove organizacije domogle vlasti, ljudi su im pristupali jer je biti njihovim članom značilo ono isto što je nekada značilo biti kršćaninom: uvjet i mogućnost društvenog i profesionalnog napredovanja.
Jasno je: kardinal Bozanić i teolog Matulić stoje na gledištu pape Inocenta III. iz početka 13. stoljeća, zanemarujući da je punih 800 godina od tada prošlo, da se je nešto u tom vremenu i događalo, te da su veoma olabavile uzice koje su tada bile čvrsto zategnute, te da zaista nema izgleda da se ponovo zategnu. I kardinal Bozanić i teolog Matulić, kao i mnogi drugi, prihvaćajući stanovište tzv. radikalne ortodoksije (izraz preuzeo iz eseja Radikalna ortodoksija ili barbarstvo evangeličkog teologa Borisa Gunjevića iz zbirke eseja Bog na mukama Slavoja Žižeka i Borisa Gunjevića) prelaze preko toga što je veliko međunarodno empirijsko istraživanje iz 2009. godine, provedeno u okviru International Social Survey Project, pokazalo da 77,8 posto Hrvata ne vjeruje Crkvi, te da se njih 80 posto slaže da vjerski vođe ne bi smjeli utjecati na odluke vlade, da čak ne bi smjeli na to ni pomisliti. Iz naše nam je svakodnevnice poznato da Crkva radi upravo to s čime se 80 posto Hrvata ne slaže! Zar se za njih, crkvene prvake, ne bi moglo reći slično onome, što je, drugim povodom, napisao Slavoj Žižek: suočeni s ugrozom sekularizacije, njihova kolektivna ideologija pokrenula je mehanizam zataškavanja i samoobmane, sve do izravne volje za neznanje: to je opći obrazac ponašanja ugroženih društava: umjesto da se, dok propadaju, usredotoče na krizu, postaju sve više zaslijepljeni!? (Žižek, Misliti unatrag, esej iz zbirke Bog na mukama.)
Treba li u ovome kontekstu spomenuti javne istupe biskupa Jezerinca i pomoćnoga biskupa zagrebačkoga Valentina Pozaića? Izravni prijemnici pape Pija IX., njegove glasovite enciklike Quanta cura i još glasovitijeg joj dodatka Syllabus-a, ne prihvaćajući vrijeme u kome živimo i njegove tečevine, sa pozicije ideološke isključivosti stalno potiču i raspiruju netoleranciju i mržnju prema svemu što je različito.
Preinačit ću Hamletovu izjavu Horaciju i Marcelu: „The time is out of joint“ (I. čin, V. prizor) i napisati: „They are out out of joint“. Zaista, oni su potpuno iščašeni! Smije li bilo tko, pa bila to i većina, u demokratskoj, liberalnoj i ustavnoj državi, u državi slobodnih ljudi, propisivati vlastitu kulturu, vlastiti način življenja, vlastiti svjetonazor, kao takozvanu vodeću kulturu ili vodeći svjetonazor? Je li moralno opravdano u laičkom, multikulturnom i multikonfesionalnom društvu, a naše, hrvatsko, društvo sve to jest, da neka vjerska zajednica, pa makar to bila i Crkva katolička, zahtijeva, parafrazirat ću Kanta, da princip samo njezina djelovanja (i shvaćanja!) bude opći zakon? Koliko znamo, društvo organizirano u državi danas je jedino pozvano da, na načelu pravednosti, ustanovljuje norme što su u jednakomjernom interesu svakoga i u jednakoj mjeri dobre za sve.
U sustavu u kojemu je jedan od ustavnih principa razdvajanje vjerskih zajednica od države, zapravo se silom nameće pitanje: otkuda crkvenim prvacima legitimitet za pritiske na državu i društvo i za otvoreno pozivanje građana na protivljenje legitimno izabranoj vlasti? Gotovo sam prisiljen, pozivajući se na Kranjčevića, upitati: „A tko je njima pravo podao, da nas vode po svojoj volji – kȏ na uzici?“
Religiju ne čine samo molitve, obredi i kultovi; ona, religija, nije samo sustav običaja već i sustav ideja kojima je cilj izraziti svijet (Emile Durkheim, Elementarni oblici religijskog života). Srastavši s vlašću Carstva, ugradivši se u rimski pravni sustav, postavši državnom ideologijom, kršćanstvo je izgradilo sustav ideja kojima je ne samo izrazilo svijet, već je, kao monoteistička, isključiva, religija, nametnulo svoj sustav ideja, dobrim dijelom i prisilno, potpuno zanemarujući da osim njega, kršćanstva, postoje i druge, različite, religije i drugi, različiti, sustavi ideja. Židovstvo je bilo prvom žrtvom kršćanstva, ali i svi oblici politeizma. Ako danas kršćanstvo i prihvaća postojanje različitih religijskih kultova i sustava ideja, ipak u njemu prevladava gledište da jedino ono vodi čovječanstvo prema spasenju.
Smatram umjesnim navesti misao o kršćanima najpoznatijega obraćenika na kršćanstvo, Indijca Sadhu Sundar Singha: „Djeca Božja su vrlo draga ali vrlo čudna, vrlo mila ali vrlo uskogrudna“. (Iz knjige: Aldous Huxley, Perenijalna filozofija. )
S puno duha Mircea Eliade u eseju Simbolizam i povijest ističe utjecaj kršćanstva na homologaciju religijskih pučkih tradicija i kako su pokrštavanjem Europljana bogovi i kultna mjesta u čitavoj Europi ne samo dobili zajednička imena već i zajedničke vrijednosti navodeći, kako je neka galska fontana smatrana svetom već u prethistoriji, ali posvećena prisutnošću nekog lokalnog ili regionalnog božanskog lika, postajala svetom za čitavo kršćanstvo nakon što bi je posvetili Djevici Mariji. (Mircea Eliade, Slike i simboli, Zagreb 2006.)
Ipak, djeca smo civilizacije kojoj je kršćanstvo dalo biljeg; možemo kršćanstvo voljeti, manje voljeti, ne voljeti, ali ga poštujemo. Kolikogod naše ocjene kršćanstva bile oštre, kolikogod osuđivali ograničenja slobode koja je ono vjekovima nametalo, kolikogod nam se čine ispraznima i besmislenima dogme koje ono propovijeda, ne možemo olako preći preko njegova funkcionalna značenja: ono mnogima znači nadu, znači utjehu, a na neki način i egzistencijalnu šansu.
Kršćanstvo je, doduše, porodilo i neželjenu djecu, totalitarne ideologije sa nositeljima zla i mržnje poput Hitlera i Staljina, ali je, preporodivši Carstvo i ukrotivši barbare, integriralo Europu i porodilo duh Europe kojoj su na ponos njeni velikani sklada i ljepote poput Dantea, Michelangela, Beethovena, ali i prevratnici, rušitelji objavljenih istina, poput Galileja, Kopernika, Darwina i Nietzschea, a zar ne reći, i Marxa.
Još nešto! Mogu li i smijem li poricati moj kršćanski, katolički odgoj, moje obrazovanje, i ne reći da je moj identitet formiran u skladu s tim odgojem i s tim obrazovanjem Mogu li poricati da poštujem i njegujem naslijeđene tradicije? Odgovor je, naravno, ne! Međutim, s ponosom ističem: moj identitet je formiran i prihvaćanjem nasljedstva europskog racionalizma u koji spada i primjena kritično-analitičke metode u traženju odgovora na pitanja na koja se odgovara neutemeljeno i površno; neskromno ću ponoviti za Descartesom: „Cogito, ergo sum!“
Ovo pismo može se smatrati uvodom u nacrt eseja, rasprave, ili, kako ćeš već nazvati stranice koje slijede u prilogu. Nacrt će i ostati nacrtom: držim da nema potrebe dovršiti ga, neka ostane samo kao niz iskidanih tuđih i mojih misli. Literatura na koju se pozivam spomenuta je uz svako pozivanje na nju. Literaturu opće naravi posebno ne spominjem: čitao sam je godinama bez namjere korištenja. Ipak ne mogu a da ne spomenem neke od autora koji su me poticali i koji su budili interes za širenjem i dopunom spoznaje koja me je i dovela do zaključka da su totalitarne ideologije emanacije kršćanstva.
Pozdravljam te i želim ti dobro.
U Zagrebu, 3. travnja 20013.
Literatura:
Aron, Raymond: Introduction à la philosophie de l’ histoire
Badiou, Alain: Sveti Pavao
Barnavi, Elie: Les religions meurtrieres
Benjamin Walter: Novi anđeo
Bloch, Ernest: Princip nada
Bloch, Marc: Apologija historije ili zanat povjesničara
Bloch, Marc: Feudalno društvo
Brown, Peter: La société et le sacré dans l’antiquité tardive
Brown, Peter: The World of Late Antiquity: AD 150-750
Bruckner, Pascal: Bijeda blagostanja
Burrow, John: Povijest povijesti
Cameron, Averil: The Mediteranean World in Late Antiquity
Certeau, Michel de: Invencija svakodnevnice
Chesterton, Gilbert Keith: Vječni čovjek
Davies, Paul: Cosmic Jackpot
Davies, Paul: The Mind of God
Dawkins, Richard: The God Delusion
Delumeau, Jean: Le péché et la peur (Grijeh i strah)
Delumeau, Jean: Strah na Zapadu
Derrida, Jacques: Sablasti Marxa
Descartes, René: Rasprava o metodi
Duby, George: Tri reda, ili imaginarij feudalizma
Duby, George: Vrijeme katedrala
Dumezil, George: Les dieux souverains des indo-européen
Durkheim, Emile: Elementarni oblici religijskog života
Engels, Fridrich: Ludwig Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije
Farrel, Nicholas: Mussolini-novi život
Feuerbach, Ludwig: The Essence of Christianity
Fromm, Erich: Čovjek za sebe
Furet, Francois: Prošlost jedne iluzije
Galot, Jean: Isus osloboditelj – Soteriologija
Gavran, Zdravko: Crkva i društvena moć
Gavran, Zdravko: Kršćanske vrijednosti i suvremeni svijet
Gibbon, Edward: Slabljenje i propast Rimskog carstva
Goff Le, Jacques: Civilizacija srednjovjekovnog Zapada
Habermas, Jürgen: Budućnost ljudske prirode; Vjerovanje ili znanje
Hegel, Friedrich: Filozofija povijesti
Huizinga, Johan: Jesen srednjeg vijeka
Huxly, Aldous: Perenijalna filozofija
Justin: Razgovor s Trifunom
Kangrga, Milan: Etika
Knoblauch, Hubert: Sociologija religije
Levi-Strauss, Claude: Strukturalna antropologija
Lukács Georg: Povijest i klasna svijest
Majorov, Genadij Georgijevič: Formiranje srednjovekovne filozofije
Mumford, Lewis: Grad u historiji
Marcuse, Herbert: Kraj utopije
Marx, Karl: Kapital i Teze o Feuerbachu
Marx, Karl i Engels, Friedrich: Njemačka ideologija
Mastnak, Tomaž: Križarski mir
Milbank, John: Suverenost, imperij, kapital i teror
Nietzsche, Friedrich: Antikrist: pokušaj kritike kršćanstva
Ostrogorski, Georgije: Istorija Vizantije
Pavić Juraj – Tenšek Tomislav: Patrologija
Platon: Država
Reich, Wilhelm: The Mass Psychology of Fascism
Renan, Ernest: Život Isusov
Roško, Zoran: New Age – ideologija ili dizajn apstraktnog iskustva
Roško, Zoran: Religija kao zabava i subverzija
Rusconi, Gian Enrico: Kritička teorija društva
Said, Edward W.: Orijentalizam
Staljin, J. V.: Pitanja Lenjinizma i Historija SKP (b) (kratki kurs)
Šagi-Bunić, Tomislav: Povijest kršćanske literature
Tocquevill de, Alexis: Stari režim i revolucija
Weber, Alfred: Tragično i historija
Weber, Max: Sociologija religije
Weber, Max: Protestantska etika i duh kapitalizma
Wilber, Ken: Brak religije i znanosti
Žižek, Slavoj: O vjerovanju
Žižek, Slavoj i Gunjević, Boris: Bog na mukama/ Obrati apokalipse
Žižek, Slavoj: Ljubi svopjega susjeda! Ne: hvala
DAVID 