Josip Supić
Radi se o Otvorenom pismu dekana Teološkoga fakulteta u Zagreb don Tončija Matulića papi Franji. Povod tome pismu je jedno drugo otvoreno pismo papi Franji, ono, koje mu je poslala grupa hrvatskih građanskih inicijativa.
Pismo kojim ne samo što optužuje pošiljatelje Otvorenoga pisma papi, već ih pokušava diskvalificirati sa moralnog gledišta, poslao je don Matulić papi dana 18. studenog 2013.
0≈0
«U fašizmu i sindikalizmu pojavljuje se u Europi prvi put jedna vrsta čovjeka koji ne želi govoriti niti imati pravo, nego jednostavno odlučno želi nametnuti svoje mišljenje.»
(José Ortega y Gasset, Pobuna masa)
«Ne može biti ni mira ni koegzistencije između islamske religije i neislamskih socijalnih i političkih institucija.»
(Alija Izetbegović, Islamska deklaracija)
Tonči Matulić, izjava u Jutarnjem listu 27. siječnja 2013:
« Crkva se smije postavljati iznad države, jer Crkva je od Boga, a država je od ljudi. Zar Bog nije iznad i veći od čovjeka?» Ograđuje se, donekle, Tonči Matulić od apodiktičnosti vlastite tvrdnje; kaže naime ispred nje: «Strogo uvjetno govoreći».
Iz Otvorenog pisma don Matulića papi Franji:
«Uz to treba podsjetiti da Katolička crkva nije bilo koja niti bilo kakva društvena organizacija, nego božanska ustanova koja je sakrament spasenja ili znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda (usp. Lumen gentium, 1)
Citira se u cijelosti Lumen gentium 1:
«Svjetlo naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetom, žarko želi njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navješćujući evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15). A budući da je Crkva u Kristu na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda, ona kani – slijedeći nauk prethodnih koncila – svojim vjernicima i cijelomu svijetu točnije obrazložiti svoju narav i svoje sveopće poslanje. Okolnosti sadašnjega vremena nadodaju toj zadaći Crkve još veću hitnost kako bi, naime, svi ljudi – danas tješnje povezani raznim društvenim, tehničkim i kulturalnim svezama – također postigli puno jedinstvo u Kristu.»
Tvrdnja don Matulića, da Katolička crkva nije bilo kakva društvena organizacija nego božanska ustanova, ne nalazi pokrića u citiranoj točki 1 Lumena gentium; Crkva je, prema Lumen gentium 1, na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda i kani svojim vjernicima i cijelomu svijetu točnije obrazložiti svoju narav i svoje sveopće poslanje.
Njezini vjernici prihvaćaju ulogu Crkve kao znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom, jer to ih i čini vjernicima, dok ostali to primaju na znanje: takvo određenje Crkve je stvar vjere, kao što je stvar vjere i tvrdnja don Matulića, da Katolička crkva nije bilo koja niti bilo kakva društvena organizacija, nego božanska ustanova koja je sakrament spasenja. Tražiti da tu tvrdnju kao istinitu prihvate i oni drugi, oni koji ne vjeruju, kao i oni koji pripadaju nekoj drugoj vjerskoj zajednici, jednostavno prelazi okvire dobrih odnosa među ljudima, okvire snošljivosti i poštovanja : to što prihvaćaju vjernici, nisu dužni prihvatiti i priznati oni koji to nisu, kao što ni Država!
Uostalom, koga don Matulić, teolog, profesor, dekan Teološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, podsjeća da Katolička crkva nije bilo koja niti bilo kakva društvena organizacija, nego božanska ustanova koja je sakrament spasenja? Papu Franju? Pismo je njemu upućeno! Podsjeća li Državu? One koji ne vjeruju uopće, ili pripadaju nekoj drugoj vjerskoj zajednici? Ni Država ni oni koji ne vjeruju nisu adresati za takvu tvrdnju!
Dok Lumen gentium 1 govori o Crkvi, misleći, vjerojatno, na ukupnost kršćanstva, don Matulić reducira to stajalište na Katoličku crkvu.
A Pravoslavna crkva, ili, bolje: a pravoslavne crkve? Protestantske crkve? Možemo li i za njih reći da nisu bilo kakve društvene organizacije nego božanske ustanove? Jesu li i one, svaka za sebe, sredstvo spasenja? Ili, možda u svoj ukupnosti? I one su kršćanske crkve, zar ne? Zar Katolička crkva ima monopol na kršćanstvo i na ukupnost vrijednost koje ono naučava i zastupa?
Može li se olako preći preko možda najznačajnijega otkrića sociologije? «U religiji stoga ima nešto vječno čemu je suđeno da nadživi sve pojedinačne simbole u koje se religijska misao redom zaodijevala. Ne može biti društva koje ne osjeća potrebu da u pravilnim razmacima održava i jača kolektivne osjećaje i kolektivne ideje koji čine njegovo jedinstvo i osebujnost. A to moralno obnavljanje može se postići samo putem zborova, skupova i sabora na kojima pojedinci, tijesno združeni, zajednički ponovno potvrđuju svoje zajedničke osjećaje. To je porijeklo ceremonija koje se – svojom svrhom, rezultatima koje postižu, postupcima kojima se pribjegava – ne razlikuju bitno od izričito religijskih ceremonija.» (Émile Durkheim, Elementarni oblici religijskog života.)
Može li se zanemariti okolnost da je kršćanstvo, pokret mahom siromašnih i obespravljenih marginalaca, iskorišteno od strane Konstantina i nasljednika mu kao sredstvo nametanja, održavanja i jačanja kolektivnih osjećaja i kolektivnih ideja, ideja koje su trebale označiti i istaći jedinstvo i osebujnost svih žitelja Carstva, kojim je zbog veličine, ali i etničke, vjerske i jezične raznolikost stanovništva te stalnih prodora barbarskih naroda, postalo teško upravljati? Ekumenski sabori jasno pokazuju kako je kršćanstvo srastalo i sraslo s vlašću Carstva: sabore su sazivali carevi! Živopisni prikaz rada prvoga od njih ostavio nam je cezarejski biskup Euzebije u Vita Constantini: Saboru je predsjedavao sam car „poput nebeskoga glasnika samoga Boga“.
Kršćanstvo se je ugradilo u rimski pravni i upravni sustav; biskupije se osnivaju prema ustroju upravnih jedinica Carstva, diocezama, biskupi su postali državni službenici.
Tako je kršćanska Crkva, dobivši slobodu djelovanja, pod budnom pažnjom bizantskih careva, izgradila sustav ideja kojima je ne samo izrazila svijet, već je, kao monoteistička, isključiva, religija, nametnula na ukupnom teritoriju Carstva vlastiti sustav ideja, dobrim dijelom i prisilno, potpuno zanemarujući da, osim kršćanstva, postoje i druge, različite, religije i drugi, različiti, sustavi ideja. Židovstvo je bilo prvom žrtvom kršćanstva; slijedili su, kao žrtve, i svi oblici politeizma.
Moć je Crkvi dao njezin položaj u Carstvu i kolikogod bilo snažno uvjerenje da je Katolička crkva božanska ustanova, to uvjerenje može djelovati samo među vjernicima, i pitanje je obične pristojnosti nametati ga ukupnosti društva kao univerzalnu istinu.
One, za koje građanski liberal Ortega y Gaset kaže da ne žele govoriti niti imati pravo, već jednostavno odlučno žele nametnuti svoje mišljenje, smo upoznali; prisutni su i danas na Kubi i u Sjevernoj Koreji. Državni ili društveni ustroj o kome piše Alija Izetbegović poznamo kao teokracije u Homeinijevu Iranu i Saudijskoj Arabiji. A gdje i kako razvrstati ideje don Tončija Matulića o tome da se Crkva smije postavljati iznad države i o tome da je Katolička crkva božanska ustanova, te da nije bilo kakva društvena organizacija?
Previđajući da je razdvojenost Crkve i Države jedna od osnovnih značajki Zapadne civilizacije, a Hrvatska, u tome se slažemo, zar ne, barem deklarativno pripada toj i takvoj civilizaciji, te da je ta razdvojenost realna i trajna, don Matulić, to je očito, pokušava u javni život unijeti ona određenja odnosa Crkve i Države, koja je u 11. stoljeću nametao papa Grgur VII., te početkom 13. stoljeća papa Inocent III., a osvježio enciklikom Quanta cura i dodatkom joj, Syllabus erorum, papa Pio IX. u drugoj polovici 19. stoljeća.
Stavljajući pojavu i razvoj kršćanstva i njegove Crkve u povijesni okvir ne možemo i ne smijemo propustiti istaknuti kako se ponosimo pripadnošću Zapadnoj civilizaciji: djeca smo te civilizacije! S kolikim žarom ističemo tzv. europske vrijednosti i ne razmišljajući o njima! Da, i ta civilizacija i te vrijednosti su nastale u krilu kršćanstva, Zapadnoga kršćanstva, Zapadne, Katoličke crkve. Velike je promjene doživjelo Zapadno kršćanstvo nakon crkvenog raskola: prihvatilo je, sa Istoka donesenu, helensku i helenističku sklonost spekulaciji, izgradilo se na rimskom nasljeđu: smislu za red, temeljitost i organizaciju te poštivanje institucija, a primivši u svoje okrilje barbarska plemena Germana, otvorilo je vrata i njihovu slobodarskom duhu; upravo je taj duh porodio Machiavellija, Savonarolu, Luthera i dao krila Reformaciji.
Zapadno je kršćanstvo, uz izdašnu pomoć Reformacije i Prosvjetiteljstva, iznjedrilo neželjeno, nevoljeno i neprihvaćeno dijete, dijete mrsko svakom isključivom sustavu ideja, dijete rođeno uz teške i dugotrajne muke, i ne bez krvi, najvišu vrijednost civilizacije kojoj pripadamo – slobodu izbora. Slobodu! I ona, Sloboda, je danas štit od svakog pokušaja nametanja bilo kakvih vrijednosti, pa makar ih se prikazivalo univerzalnima: pod plaštem univerzalnih vrijednosti masakrirana je godine 415. u Aleksandriji posljednja upraviteljica Biblioteke, lijepa i mudra Hipatija, pod istim plaštem se na oštrici mača širilo kršćanstvo na sjeveru Europe i u Južnoj Americi, da o rekonkvisti Španjolske i ne govorimo; pod njime se je vodio Križarski rat protiv Patarena na jugu Francuske, kao i Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj.
Snošljivost i poštovanje se prema Crkvi, ali i svakoj drugoj, kako vjerskoj tako građanskoj zajednici koja djeluje u skladu sa civilizacijskim normama, ne samo mogu već i moraju očekivati: to je civilizacijski doseg. Očekivati ljubav „prema Katoličkoj crkvi koja je u Hrvatskoj“ (citat iz Pisma don Matulića)? Ljubav je nešto suptilnije, emocionalne naravi, obično je dvosmjerna, može se očekivati, ali ne i tražiti. Ne zapaža se iskazivanje ljubavi prema drugima, različitima, čak ni snošljivosti, a kamo li poštovanja, od strane nekih crkvenih prvaka u Hrvatskoj.
I.
Navodi se dio tužbalice iz pisma don Tončija papi Franji:
«Pismo je intonirano pomirljivo, jer drugačije ne bi imalo smisla uputiti ga Vama. No, pored općeg pomirljivog tona pisma i poziva na snošljivost, na poštivanje ljudskih prava, naročito prava manjina, i na miran suživot svih hrvatskih državljana, ono je opterećeno možda nevidljivom, sli stvarnom logikom perfidiae Diaboli.» (Podcrtao J. S.)
«Zbog toga njihovo pismo, zaogrnuto vapajem za mirom i snošljivošću u hrvatskom društvu, a što je nesumnjivo i vapaj crkvenoga evanđeoskog navještaja, ispod haljine skriva izokrenute teze i zloupotrebu uzvišenih argumenata pomoću kojih zaključuju ovako: Katolička crkva u Hrvatskoj, posebno neki njezini pastiri, konkretna je smetnja, kočnica ili prepreka ostvarivanju kulture kršćanske nade mira, oprosta i pomirenja među svim hrvatskim državljanima bez obzira na njihove razlike.»
«U pismu iz iskustva prepoznajemo podvučenu đavolsku prevrtljivost čija se bit sastoji upravo u tome da se ona koristi Božjim jezikom, Božjim porukama i Božjom logikom da potuče i obescijeni sve što je Božje, a na prvom mjestu Crkvu Božju. »
Nije li ovdje u pitanja kleveta? Potpisnici pisma papi Franji ne spominju Katoličku crkvu u Hrvatskoj: izrijekom se spominju nadbiskup Josipu Bozaniću i biskup Vlado Košić, a koristi se i sintagma „vrh Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.“ Čine li nabrojani Katoličku crkvu u Republici Hrvatskoj? Ipak Tonči Matulić smjelo podmeće potpisnicima pisma papi Franji kako zaključuju da je Katolička crkva u Hrvatskoj smetnja, kočnica ili prepreka ostvarivanju kulture kršćanske nade mira, oprosta i pomirenja među svim hrvatskim državljanima bez obzira ne njihove razlike!
Dekan Matulić optužuje, ali, u nastavku Pisma i presuđuje:
«Dragi papa Franjo, Vaša riječ nam je uvijek dobrodošla. …….
Radi Vaše bolje informiranosti na putu zajedničkoga traženja istine osvijetlit ćemo jedan problem koji već gotovo dvadeset godina čeka na rješenje, a jedan od glavnih uzroka zašto je tomu tako nalazi se u lošim motivima i stilu djelovanja nekih građanskih udruga i inicijativa koje su Vam uputile otvoreno pismo.
Smatramo da nekima od njih motivi nisu čestiti. Da bi motiv bio čestit treba ga oblikovati i pokretati priznanje univerzalnih humanih vrijednosti koje zahtijevaju bezuvjetno poštivanje. On se treba ravnati zahtjevima općega dobra koje traži požrtvovno zauzimanje za ukupnost onih uvjeta koji omogućavaju svim članovima društvene zajednice da ostvare svoje ciljeve i prispiju do ispunjenoga i sretnog života. Za razliku od toga potpisane građanske udruge i inicijative vode se partikularnim interesima i koristima i zbog toga je njihovo zauzimanje za oprost, pomirenje i snošljivost u hrvatskom društvu uvijek opterećeno hipotekom pristranoga gledanja i partikularnoga zauzimanja.
Neke od njih se predano zauzimaju za otkrivanje svih žrtava Domovinskoga rata i procesuiranje svih ratnih zločinaca, ali to ne čine snagom priznanja temeljnih univerzalnih humanih vrijednosti i na način promicanja zajedničkoga dobra svih građana, nego se one njima samo koriste u svrhu ostvarivanja svojih partikularnih interesa i pristranih sudova. To se naročito vidi iz činjenice da neke potpisane građanske udruge i inicijative uopće ne mare za glavni uzrok Domovinskoga rata, ne zanima ih njegova narav niti ih zanimaju stvarne (ljudske!) posljedice koje je on prouzročio na ratnim žrtvama i na dušama preživjelih ljudi. Tako se hvalevrijedna briga za zaštitu dostojanstva ratnih žrtava promeće u jednostranu zaštitu jednih, a grubu povredu dostojanstva drugih žrtava. To vrijedi i za slučaj uvođenja dvojezičnosti u gradu Vukovaru. Hvalevrijedna briga za zaštitu ljudskih prava manjine promeće se u pristranu zaštitu prava jednih na uvredu i poniženje prava drugih. To ne samo da nije kršćanski, nego uopće nije ispravan ljudski pristup, jer ljudsko dostojanstvo svih ljudi, a naročito egzistencijalno ranjenih, zahtijeva apsolutno i bezuvjetno poštivanje.»
«Najveću odgovornost za sadašnje ‘vruće’ stanje u gradu Vukovaru, čiju žrtvu i hrabrost u Domovinskome ratu komemoriramo upravo danas, snose upravo neke od viđenijih i utjecajnijih potpisanih građanskih udruga i inicijativa. A tomu je tako, jer su upravo kao udruge neizlječivo pristrane i vode se isključivo partikularnim interesima u svome djelovanju.
Tako je kamuflirana, kao vuk u janjećoj koži, logika đavolske prevrtljivosti u pismu koje Vas, dragi papa Franjo, mami da uputite plemenitu i očekivanu poruku kršćanske nade mira cijelom hrvatskom društvu.»
Ne mogu se suzdržati: koliko nepromišljene zloće, a smatrao sam, i smatram, da je obrazovanje posljednja i najjača brana emocionalnim bujicama netrpeljivosti, da ne kažem mržnje!
Podsjetilo me pismo don Matulića na davni tekst, tekst pisan prije puna dvadeset i dva stoljeća, na Ašokin ukaz:
„Njegovo sveto veličanstvo kralj odaje štovanje ljudima svih sljedbi, bilo da su asketi ili kućevlasnici, darovima i raznim oblicima štovanja. Njegovo sveto veličanstvo, među tim, ne brine toliko o darovima ili izvanjskom štovanju koliko o tome da mora postojati rast u suštini svih sljedbi. Rast suštine poprima razne oblike, ali njegov korijen je u obuzdavanju govora, to jest u tome da čovjek ne smije iskazivati štovanje spram svoje sljedbe ili omalovažavati druge bez razloga. Omalovažavanje se smije izraziti samo zbog osobita razloga; jer sljedbe ostalih ljudi odreda zaslužuju poštovanje zbog nekog razloga. (…) Onaj tko poštuje vlastitu sljedbu a omalovažava sljedbe drugih samo iz privrženosti svojoj, s namjerom da poveća slavu vlastite sljedbe, u stvarnosti takvim ponašanjem nanosi najozbiljniju štetu vlastitoj sljedbi. Sloga je stoga hvalevrijedna, naime slušanje i to dragovoljno slušanje Zakona Pobožnosti kako ga prihvaćaju drugi ljudi.“
(Ašoka, 304. do 232. prije Krista, zagovornik i promicatelj Budizma, bio je vladar prostranoga Maurijskoga carstva na teritoriju Indije.)
Sadržaj pisma don Tončija, poglavito tužbalica iz njega, podsjetio me je na paradigmu zatvorenih sustava ideja, na paradigmu totalitarnih sustava:
Podsjetio me je na tekst iz Histoire des Albigeois kroničara Pierra des Vaux –de-Cernay što sadrži optužbe protiv Raymonda VI.(1156-1222.), grofa Toulouse od 1194. do 1222. godine. Kampanju protiv grofa, znalci kažu klevetničku, vodio je opat Pierre Castelnau, papin legat; napisao je taj opat pismo tadašnjem papi Inocentu III. i u njemu iznio optužbe koje donosi kroničar Vaux –de-Cernay.
Optužba:
„Od rana je djetinjstva pohotno pipao očeve priležnice i požudno s njima lijegao…“. Ne zaboravljajući optužbe za herezu: grof je obožavao Perfektne kao pravi vjernik; dopustio je da ga mnogi od njih prate prikriveni u laičku odjeću, s namjerom da mu se dodijeli Consolament ukoliko mu se zaprijeti smrću. Odbio je kazniti heretika „ koji je tako poludio da je na veoma gnusan način oskvrnuo oltar u jednoj crkvi i, ne obazirući se na Boga, onečistio oltarnik. Ukratko, Raymond VI. se je ponašao „ kao izvršitelj đavolovih naputaka, izgubljeni sin, Sotonin prvorođenac, neprijatelj križa i progonitelj Crkve, prvak među hereticima, tlačitelj katolika, ministar prokletih, otpadnik od vjere, pun zločina i prava riznica svih mogućih opačina“.
(Prema Histoire des Albigeois kroničara Pierre-a des Vaux de Cernay. )
Pravorijek, kako ga izriče papa Inocent III.:
«On (grof Raymond VI. od Toulouse) se ekskomunicira zato što je platio najamnike unajmljene da poharaju zemlju; zato što nije poštovao korizmeni mir, blagdane i dane posta i molitve, zato što je uskratio svojim protivnicima pravičnost i povjerio Židovima obavljanje javnih poslova, progonio opate, pretvarao crkve u tvrđave, povećao putarinu do nepodnošljive visine, lišio karpetranskog biskupa njegovih dobara, odbio potpisati Provansalski mir; na kraju, zato što štiti heretike, prima ih u svoju kuću i što je, usprkos ponovljenim prisegama, i sam postao heretik.»
«Dok se grof ne pokori, njegovi podanici i vazali oslobađaju se obveza vjernosti i poštovanja prema njemu. Ekskomuniciraju se također svi prinčevi, kaštelani, službenici i vitezovi koji mu po objavi ove presude priskoče u pomoć. Ovim istim udarcem neka budu pogođeni suci, advokati ili liječnici koji se ponude da ga opsluže, kao i ostali, sve do potkivača koji bi svjesno potkovao njegove konje, konje njegovih ljudi i njegove vojske.»
Optužba i Pravorijek su iz 1207.
(Prema knjizi La tragédie Cathare autora Georges-a Bordonove. Prijevod sa francuskog J. S.)
Podsjetilo me pismo don Matulića i na govor Javnog tužitelja Višinskoga na prvom od poznatih Moskovskih suđenja 1936. i 1937. godine:
«Strijeljajte te bijesne pse. Smrt tome gangu koji sakriva svoje oštre zube i svoje orlovske kandže od naroda! Dolje lešinar Trocki; iz njegovih usta curi krvavi otrov čija gnjilež prlja visoke ideale marksizma! Dolje ove podle životinje! Završimo jednom zauvijek s ovim bijednim hibridima lisice i svinje, s ovim smrdljivim lešinama! Istrijebimo šugave pse kapitalizma, koji žele rastrgati cvijet naše nove sovjetske nacije! Neka bestijalna mržnja koju gaje prema našim vođama padne na njihove vlastite vratove!»
Pravorijek: kazna smrti strijeljanjem.
(Prema knjizi Nicolas Werth i drugi autori, The Black Book of Comunism, Crimes, Terror, Repression. Prijevod J. S.)
Optuženi sudionici drama:
U prvom slučaju optužen je i ekskomuniciran Raymond VI., grof od Toulouse, pripadnik najvišeg francuskog feudalnog plemstva, moćni vladar jedne od najbogatijih francuskih grofovija. Nije čak ni pripadao patarenima: nije ih, kako je to zahtijevala Crkva, progonio. Njegova grofovija, jug i jugozapad Francuske, bila je, kako bi se danas rekla, multietnička, multikulturna, višejezična i višereligijska zajednica; tu su, u miru, jedan kraj drugoga, živjeli kršćani, romanizirani Gali i Vizigoti, muslimani, Arapi, Židovi, i, u velikom broju, patareni. Grof nije htio postupati protiv svojih podanika!
U drugom slučaju, treba li to reći, optuženi su prvaci boljševizma, sve Lenjinovi suradnici.
Podsjetilo me Otvoreno pismo papi Franji i na Hitlerovu ispovijed pred Reichstagom povodom naknadnog ozakonjenja ubojstava koje je naredio u danima i satima uoči Noći dugih noževa:
«Ako mi netko prigovori u upita me zašto se nismo oslonili na redovne sudove, moj je jedini odgovor sljedeći: u tom sam trenutku bio odgovoran za sudbinu njemačke nacije i zato sam postao Vrhovni Sudac njemačkog Volka.. ….. Kada me suočavaju s gledištem da je samo u sudskom postupku moguće prosuditi mjeru krivnje i kajanja, ulažem dostojanstven prosvjed. Onaj tko ustaje protiv Njemačke je izdajnik. Onaj tko počini izdaju ima biti kažnjen neovisno o posljedicama i razmjerima njegova čina, već u skladu sa stanjem duha koje je time pokazao. Ne spada u moju odgovornost da provjeravam je li se, ako se uopće, postupalo odveć oštro prema tim zavjerenicima, agitatorima, nihilistima i trovačima njemačkog javnog mnijenja, pa i svjetskog javnog mnijenja; moja je dužnost očuvanje sigurne budućnosti za Njemačku.»
(Iz Michael Burleigh, Treći Reich, nova povijest, Zagreb, 2012.)
Ukratko:
Izvršitelj đavolovih naputaka, izgubljeni sin, Sotonin prvorođenac, neprijatelj križa i progonitelj Crkve, prvak među hereticima, tlačitelj katolika, ministar prokletih, otpadnik od vjere, pun zločina i prava riznica svih mogućih opačina. (Grof Raymond VI. od Toulouse.)
Bijesni psi; gang koji sakriva svoje oštre zube i svoje orlovske kandže od naroda; lešinar Trocki; iz njegovih usta curi krvavi otrov čija gnjilež prlja visoke ideale marksizma; podle životinje; bijedni hibridi lisice i svinje; smrdljive lešine; šugavi psi kapitalizma. Psi fašističke buržoazije; bijesni psi trockizma; talog društva; gnjili ljudi; teroristički razbojnici i degenerici; prokleta gamad. (Staljinovi protivnici.)
Zavjerenici, agitatori, nihilisti i trovači njemačkog javnog mnijenja, pa i svjetskog javnog mnijenja. (Ernst Röhm i prvaci SA.) .
Za razliku od toga potpisane građanske udruge i inicijative vode se partikularnim interesima i koristima i zbog toga je njihovo zauzimanje za oprost, pomirenje i snošljivost u hrvatskom društvu uvijek opterećeno hipotekom pristranoga gledanja i partikularnoga zauzimanja.
Tako je kamuflirana, kao vuk u janjećoj koži, logika đavolske prevrtljivosti u pismu koje Vas, dragi papa Franjo, mami da uputite plemenitu i očekivanu poruku kršćanske nade mira cijelom hrvatskom društvu.» ( Građanske udruge potpisnice Pisma papi.)
Ne vrtimo li se u spirali nesnošljivosti što ju je s monoteizmom pokrenuo Abraham?
II
Don Tonči predbacuje građanski udrugama da uopće ne mare za glavni uzrok Domovinskog rata i da ih ne zanima njegova narav, jer se one, eto, ne pridržavaju temelja univerzalnih humanih vrijednosti već njime koriste u svrhu ostvarivanja svojih partikularnih interesa i pristranih sudova. Ne znamo koji su to partikularni interesi, ali su očito dovoljni snažni da bez razmišljanja profesor Matulić optuži građansku udruge kako ne mare za glavni uzrok Domovinskoga rata. A mari li on za te uzroke, ili bolje, zna li on gdje leže i koji su uzroci tome strašnome ratu?
Iako nam je svima nekada jedna od prvih naučenih mudrosti bila „historia magistra vitae est“
čini se da smo mnogi zanemarili, možda čak i zaboravili, tu poduku. A učiteljica života nam kaže kako je točno da su se Rim, tj. rimski patrijarha, papa, i Carigrad, tj. carigradski patrijarha, stoljećima sporili o prestižu, o primatu u Crkvi: svađali se, mirili se, a došlo je i do crkvenoga raskola 1054. godine kada su se papa i patrijarha uzajamno ekskomunicirali te je i do tada jedinstvena Crkva podijeljena na Istočnu, Pravoslavnu i Zapadnu, Katoličku Crkvu. Ipak, što se tiče vjerničkoga puka, pa i dijela klera, ništa se značajnoga nije dogodilo s raskolom 1054. godine, mnogi za njega nisu ni znali: obredni i liturgijski običaji su se održali s jedne i druge strane, kao što su i dogmatske zasade bile potpuno jednake. Do pravoga je raskola došlo tek zauzećem Carigrada u proljeće 1204. od strane križara, koji su, umjesto da osvoje Egipat na putu u Svetu zemlju, na nagovor i zahtjev Mlečana, osvojili Carigrad i time Mlecima platili troškove prijevoza.
Naša magistra, povijest, nam dalje kaže:
Bilo je to za pape Inocenta III.; on, papa, iako pokretač IV. križarskog rata, nije odobrio osvajanje Carigrada, i nije, kako se drži, niti znao za osvajačku namjeru Mlečana prema Bizantu. Ipak, saznavši za događaj, i napisavši: „Ispravnom božjom odlukom kraljevstvo je Grka prešlo od oholih ka poniznima, od nepokornih ka vjernima, od šizmatika katolicima“, te vjerujući, da će zauzeće Carigrada značiti kraj šizmi Grčke crkve, hitno je imenovao i poslao u Carigrad latinskog patrijarha, Mlečanina Tomu Morosina, čvrsto uvjeren da je proglašenje Latinskog carstva veliki korak prema proširenju Univerzalna katoličke crkve.
Križari su, uz podršku Rima, na osvojenom području osnovali Latinsko carstvo, Imperium Romaniae, dok se je Bizantski car, napustivši Carigrad, zajedno s patrijarhom, ustoličio u Niceji. Latinsko je carstvo trajalo od 1204. do 1261. godine; organizirano je bilo po uzoru na europske feudalne države i ubrzo izazvalo ratove svih protiv svih: bili su to vjerski ratovi, s jedne strane kršćani pravoslavci, s druge strane kršćani katolici. Ono što je ranije među Istočnom i Zapadnom Crkvom, među Rimom i Carigradom, bila netrpeljivost, uzajamno nepovjerenje i što se zadržavalo uglavnom među višim klerom, pretvorilo se je u mržnju, u koju su sada bili uvučeni vjernici, kršćani, i s jedne i druge strane, pravoslavci protiv katolika, „pravoslavni šizmatici“ protiv „nevjernih Latina“. Pripadnici pravoslavnog klera, poglavito kaluđeri, bili su ključni generatori mržnje protiv Rima i Latina; neposredno pred padom Carigrada, kada su i car i patrijarha, bili skloni prihvatiti pomoć Rima, među carigradskim klerom i pukom prevladavalo je stanovište da je bolje biti pod Turcima, nego pod „nevjernim Latinima“.
Građanske udruge, autori pisma papi, nisu napisali da je problem uvođenja ćiriličnoga pisma u Vukovaru zapravo vjerski problem, kao niti da je problem međunacionalne nesnošljivosti u Vukovaru na prvom mjestu vjerski ili čak da je u svojoj biti vjerski. Tako zaključuje don Tonči te im to imputira; nisu napisali, ali ako su tako mislili, s pravom su misli!
Da, vjerski je problem uvođenje ćiriličkog pisma u Vukovaru! Nažalost, i problem međunacionalne nesnošljivosti u Vukovaru, na prvom je mjestu vjerski, čak je u svojoj biti vjerski, a otkriva nam i uzroke Domovinskoga rata kao, dobrim dijelom, i njegovu narav. Korijeni toga problema sežu u davno trinaesto stoljeće, sežu u vrijeme IV. križarskog rata i ratova koji su slijedili nakon osnivanja Latinskoga carstva i ukorijenjeni su u mržnji između pravoslavaca i katolika koju su ti ratovi izazvali. Bili su to vjerski ratovi, preludij ratovima koji su, također između kršćana, vođeni u Europi: Križarskom ratu protiv Patarena od 1209. do 1244., što ga je naredio papa Inocent III., ratovima između hugenota i katolika u Francuskoj od 1562. do 1590., uključujući Bartolomejsku noć 1572., te, ponovo, od 1620. do 1629. i Tridesetogodišnjem ratu katolika protiv protestanata od 1618. do 1648. godine. Kolikogod žestoki i krvavi europski vjerski ratovi bili, davno su zaboravljeni; njima se bave povjesničari. Na Balkanu, na njegovu sjeverozapadnom dijelu, u Hrvatskoj, još uvijek traju posljedice IV. križarskog rata i ratova koje je on izazvao: nisu predmet istraživanja povjesničara, već su pojave stvarnoga života.
U vrijeme dok su na teritoriju Bizanta trajali ratovi, dok su bizantski car i patrijarha stolovali u izbjeglištvu, u Niceji, jedan od sinova Velikog župana Raške, Stefana Nemanje, Rastko, poznatiji kao sv. Sava, uz izdašne je poklone caru i patrijarhu, a mimo i protiv kanonskih pravila, uspio, 1219. godine, postići kod Carigradskoga patrijarha Manojla da Rašku, srpsku, episkopiju učini autokefalnom arhiepiskopijom; istim je činom sv. Sava imenovan arhiepiskopom.
Prožetom monaškim misticizmom, Rastku Nemanjiću motivi traženja autokefalnosti bili su veoma svjetski: s jedne strane, osigurati Nemanjinim nasljednicima legitimitet miropomazanika, a s druge strane, osnivanjem samostalne mjesne, „pomesne“ kažu u srpskom pravoslavlju, Crkve, neovisne od Carigradskog patrijarha, utvrditi, po uzoru na Bizant, ideološku podlogu vladanju dinastije Nemanjića nad nemirnom državom veoma složenog etničkog sastava; bilo je u njoj Srba, Vlaha, Bugara, Arbanasa i Grka. Kao što je Istočna, Pravoslavna crkva, pod Carigradskim patrijarhom bila u službi carskoj vlasti, tako se je pravoslavlje u Srbiji, toliko ispreplelo s vlašću, da je Jovan Cvijić mogao napisati: . »Pravoslavna vera je gotovo izgubila svoj dogmatički i crkveni i uzimala sve više etnički katakter i tako postala „Srpska crkva“«. I dalje Cvijić: «Ona (Srpska Crkva) je bila sastavni deo narodnoga duha, gotovo isto onako kao i folklor. Na crkvenim saborima su izrađivani narodna misao i narodni program». Radovan, pak, Samardžić ističe kako se obilježje srpskog pravoslavlja očituje u tome što su u njemu „interesi i gledanja na svet države i crkve potpuno izjednačeni, a dinastija je –kao nigde – u celini proglašena svetom“. (Prema: Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji.)
Zato je lako objasniti kako je Dušan Nemanjić (Dušan Silni) okrunjen za cara: on, Dušan, je godine 1346. arhiepiskopa Joanikija, također mimo i protiv kanonskih pravila, unaprijedio u srpskog patrijarha, a ovaj je Dušana okrunio za cara Srba i Grka
Naslijedivši bizantske tradicije, Srpska je Crkva posebno njegovala monaški misticizam iz ranijih stoljeća kršćanstva; ugrađen u narodni duh, misticizam je bio generator povijesnih mitova, ali i suvremenih pojava u narodnom, društvenom i javnom životu, koje je, bez dubinskog poznavanja svih povijesnih okolnosti, nemoguće razumjeti. U kontekstu generiranja misticizma treba promatrati i ulogu klera; dio klera Srpske Crkve, osobito višeg, osobito nakon pada pod Turke, činili su Grci; Grci su bili i neki patrijarsi; oni, Grci, pretežno kaluđeri, ne samo što su nosili sobom kvasac mržnje protiv «nevjernih Latina»: kamo god došli, oni su mržnju protiv Latina i promicali i poticali.
Jedan od postulata djelovanja Srpske crkve bio je: svi pravoslavni vjernici na području njezine jurisdikcije su Srbi, a taj je postulat u dinamici povijesnoga razvitka postao temeljem agresivnosti, kako srpske države tako i srpske crkve.
**************
Tvrde neki, očekivano na srpskoj strani, da je manastir Krupa, sagrađen 1317. godine, prva oaza pravoslavlja u Hrvatskoj, a, prema tome, i srpstva, da je manastir i sagrađen kao pravoslavni, da je gradnju pomogao srpski kralj Milutin. Svojevremeno mi je pričao Žarko Domljan kako je on u nekom objavljenom članku argumentirano srušio tu tvrdnju. Osobno smatram da je teško vjerovati toj tvrdnji iz jednostavnog razloga što se manastir nalazi na hrvatskoj zemlji, koja je, više tada nego danas, bila pod paskom katoličkih redova, Benediktinaca, Templara, Dominikanaca i Franjevaca. Pravoslavci su ipak bili šizmatici!
Zapravo, kakva god bila istina o tome i drugim manastirima (Krka i Dragović) to za ova razmišljanja nije važno. Važno je utvrditi da se je Pravoslavlje u Hrvatskoj pojavilo u tijesnoj vezi sa turskim osvajanjima, da su ga u Hrvatsku donijeli tijekom XV., XVI. i XVII. stoljeća, bilo kao prebjezi, bilo kao pripadnici pomoćnih turskih jedinica (martolozi), ostatci starih balkanskih naroda, romanizirani Tračani, Dardanci, Dačani, Iliri: pravoslavni Vlasi.
Vlasi, doseljeni u Hrvatsku, su, dakle, bili pravoslavci, ne Srbi! I dok u Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji riječ Vlah označava pripadnika etničke, vlaške, zajednice, u Srbiji ta riječ dobiva značenje stočar, pastir. Kako su živjeli pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha, Vlasi su bili i ostali pripadnici grčko-istočne Crkve. Jezik je Vlaha vulgarni latinski, ali budući da su bili izloženi i jakom bizantsko-grčkom jezičnom utjecaju, mnogi Vlasi nose i danas prepoznatljiva prezimena sa grčkim dočecima na –as, -os, -is: Maras, Marasović, Vidas, Vitas, Vitasović, Vidoš, Vidošević, Matas, Matasović, Dragis, Dragišić, Dragaš, Dragašević, Dragoš, Dragošević, Pavas, Pavasović, Milas, Milošević itd.
I u Hrvatskoj je bilo ostataka starih, romaniziranih naroda, Vlaha. O njima ima i zapisa, kao o „dobrim Vlasima u Hrvata“. Nalazeći se pod jurisdikcijom Rima, hrvatski su Vlasi bili katolici.
Vrijeme doseljenja Vlaha u Hrvatsku, petnaesto, šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, je i vrijeme velikih potresa u Katoličkoj Crkvi izazvanih crkvenim raskolom, djelovanjem preteča Reformacije, Johna Wycliffa i Jana Husa, te, konačno, djelom Martina Luthera, Urlicha Zwinglija i Jeana Calvina, Reformacijom. Temeljno stajalište katoličke Crkve kako ona jedina slijedi pravu vjeru, kako je nju osnovao Krist, u carskoj Austriji je prema pridošlim pripadnicima kršćanske „grčko-nesjedinjene crkve“ izraženo stavom: otvorena su vam vrata i prihvaćamo vas u naše društvo ako pristupite našoj Crkvi. To je i bio uvjet integracije: prihvatiti primat katoličanstva putem ujedinjenja. U katoličkoj Austriji pripadanje Katoličkoj Crkvi bio je opći uvjet za društvenu integraciju; jedino je ta crkva mogla javno djelovati, jedino su njezini pripadnici mogli obavljati javne poslove. Možemo li izbjeći a da se ne sjetimo kako su tu staru kršćansku tradiciju monoteističke isključivosti zdušno nastavili, oponašajući je, totalitarni režimi dvadesetoga stoljeća, oni za koje José Ortega y Gasset kaže da „ne žele govoriti niti imati pravo, nego jednostavno odlučno žele nametnuti svoje mišljenje.“
Nastojanje vlasti i Crkve oko ujedinjenja putem unijaćenja samo je djelomično uspjelo: ujedinjeni grko-katolici primljeni su u društvo, i kasnijom dinamikom zbivanja Vlasi u Hrvatskoj tako pokatoličeni postaju Hrvatima. Oni drugi, pripadnici „grčko-nesjedinjene crkve“, ostavši pravoslavcima, djelovanjem pravoslavnog klera, poglavito vojvođanskih kaluđera, integrirani su u srpstvo, postadoše Srbima, postadoše Drugima. Zar nije poznato da je u katoličkoj državi društvo činila i predstavljala Crkva, dok su oni ostali, oni koji nisu pripadali Crkvi bili Drugi. Strah od njih je onaj „strah od Drugog koji generira međuetničku netrpeljivost“, te zaista zbunjuje što se u reakciji Nadbiskupskog duhovnog stola na pismo građanskih organizacija papi Franji ističe kako je u tome pismu «posebno nejasno što se misli reći sintagmom „strah od Drugoga“, naročito kada se koristi veliko početno slovo (možda sugerirajući da je u pitanju strah od Boga». O, sancta simplicitas!
U izvorima vatikanskog podrijetla iz vremena njihova naseljavanja Vlasi su raskolnici, krivovjerci, šizmatici. Vjekoslav Klaić inače zapaža i ističe kako su katolički autori etnonim Rasciani, Srbi, kao sinonim za pojam Vlasi nesvjesno širili na područje Hrvatske.
Pravoslavci u Vojnoj krajini na poseban su način integrirani u carsku Austriju: integrirani su u carski vojni sustav i kao vojnici ratovali za račun Austrije, ne samo u ratovima na granici protiv Turske, već, kao hrvatske jedinice, i na ostalim ratištima u Europi: u Tridesetogodišnjem i Sedmogodišnjem ratu, Ratu za španjolsku baštinu, Ratu za austrijsko naslijeđe (Trenkovi panduri!) i drugim ratovima. Činili su pravoslavni krajišnici i glavninu Jelačićevih snaga u ratu protiv Mađarske 1848, a bili su vojna sila zlosretne Rakovičke bune Eugena Kvaternika. Mnogi su među njima uspjeli postići visoke vojne položaje, pukovničke i generalske, čak i plemstvo, što nam zorno pokazuju napisi na grobovima u starijem dijelu zagrebačkog Mirogoja. Kada se danas s ponosom ističe slava hrvatskog oružja u raznim ratovima, mnogi zaboravljaju da su to oružje najvećim dijelom nosili „oni drugi“, pripadnici „grčko-nesjedinjene crkve“, pravoslavni Vlasi, koje je, jer su bili akatolici, šizmatici, raskolnici, katolička država, prema zahtjevu Katoličke Crkve, odbila integrirati i uklopiti u civilni društveni sustav.
Sličnu pojavu, uz neke značajne posebnosti, susrećemo i u Mletačkoj Dalmaciji. Tu je bilo dosta pravoslavnih Grka, koji su, budući mletački podanici, služili pretežno kao vojnici. S njima je bio uspostavljen modus vivendi: ukoliko nisu imali svojih crkava mogli su koristili za svoje obrede katoličke crkve. Poteškoće su se pojavile prilivom pravoslavnih Vlaha: iako ih vidimo ih u Dalmaciji već u šesnaestom stoljeću, glavnina ih stiže za Kandijskog rata, polovicom sedamnaestoga stoljeća. I tu, u Dalmaciji, vlast ih pretežno naseljava uz granicu prema Turskoj i koristi za zaštitu od turskih stalnih prodora. I u Dalmaciji, kao i u Banskoj Hrvatskoj, propadaju napori oko ujedinjenja crkava, i u Dalmaciji vidimo na djelu pravoslavni kler koji pravoslavne Vlahe uspijeva učiniti Srbima.
U Dalmaciji često susrećemo pojavu pojedinačnih prijelaza pravoslavaca u okrilje Katoličke Crkve. Mletačke su vlasti naseljavale Vlahe u manjim grupama, ili pojedinačno, na otoke, od onih srednjodalmatinskih do kvarnerskih, u Hrvatsko primorje i Istru; tu su se kršćani pravoslavci, bez tutorstva pravoslavnoga klera, uspjeli uklopiti, ne uvijek lako, u katoličke sredine te polazeći u katoličke crkve i krsteći se po pravilima Zapadne Crkve, postajali kršćanima katolicima, a razvojem događaja i Hrvatima. Danas samo njihova prezimena podsjećaju na njihove vlaške korijene.
Poslije pada Bachova apsolutizma i osobito nakon ukidanja Vojne krajine, kada je živnuo politički život u Hrvatskoj, kako u Banskoj Hrvatskoj tako i u Dalmaciji, kada je vjerska pripadnost odredila nacionalnu pripadnost, kada crta podjele između pravoslavlja i katoličanstva postaje crtom podjele između Hrvata i Srba, i političke se stranke u tim jedinstvenim državno-pravnim i političkim tijelima organiziraju prema istoj crti: one sa hrvatskim predznakom predstavljaju Hrvate, a one sa srpskim oznakama Srbe.
Tako su se krilatice: svi pravoslavni vjernici na području jurisdikcije Srpske pravoslavne crkve su Srbi i: samo katolik može biti Hrvat, pretočile u život kao nacionalni i politički programi! Propustivši šansu da se, nakon svih društvenih i političkih promjena na europskom tlu, formira kao jedinstvena građanska zajednica bez obzira na vjerske razlike njezinih pripadnika, Hrvatska ulazi u dvadeseto stoljeće izložena i opterećena suprotnostima izniklima stoljećima ranije.
Uz stoljetne muke koje su pratile javni život u Hrvatskoj, uz stalno napete odnose sa Bečom i Peštom, uz stalne dileme: da li s Bečom ili Peštom, uz stav: ni s Bečom ni s Peštom, uz pitanje jezika u javnoj uporabi, uz pojavu Srba na javnoj sceni i njihovo političko organiziranje, u tu malenu, konzervativnu Hrvatsku, Hrvatsku na rubu velikih europskih zbivanja u devetnaestom stoljeću, nahrupila su krajem toga stoljeća sva ona zla o kojima tako živopisno piše papa Pio IX. u glasovitom Syllabusu pogrešaka: racionalizam, liberalizam, naturalizam, panteizam, socijalizam, komunizam, modernizam, masonstvo, slobodna misao i mnoga druga. Donijeli su ta zla studenti sa europskih sveučilišta, mahom iz Beča i Praga, i ona, zla, u hrvatskim prilikama još u povojima, duboko su uzburkala stupove konzervativnog društva, vrh Katoličke Crkve i kler. Uz opću mobilizaciju svih raspoloživih snaga, Crkva je otvorila veoma široku i duboku frontu protiv novotarija, pokazujući pri tome potpunu nespremnost da shvati što se događa kako u Europi tako i u vlastitoj domovini: tražilo se je, uz nekoliko različitih varijanti, da se Hrvatska i javni život u njoj usklade sa učenjem Crkve, da se vlast podredi Crkvi, potpuno na tragu načela koja je isticao papa Inocent III. u trinaestome stoljeću, a teoretski uobličio sv. Toma Akvinski. Išlo se i korak dalje: tražilo se je da Katolička Crkva preuzme odlučujuću ulogu u hrvatskome nacionalnom pokretu i u vezi s time se je kategorički tvrdilo da samo katolici mogu biti pravi rodoljubi, pravi Hrvati. Takav stav, izazvan strahom od liberalizma i svega što s njime ide, bio je uperen u prvom redu protiv utjecaja iz Mađarske s kojom je Hrvatska bila u državno-pravnoj zajednici; s druge, pak, strane bio je uperen protiv pravoslavlja, koje je, izazvano strahom od prozelitskih nastojanja Katoličke Crkve, pod ruhom srpstva organizirano i agresivno nastupalo u političkome životu Hrvatske.
Katolički su prvaci u Hrvatskoj, naime, uvjereni da je providnost namijenila hrvatskom narodu da bude spojnica zapadnoga i istočnoga kršćanstva, naivno očekivali da će katolička Hrvatska odigrati ključnu ulogu u sjedinjavanju grčke, pravoslavne Crkve s rimskom, katoličkom: toj je svrsi i trebalo javni život u Hrvatskoj podrediti učenju katoličkog kršćanstva.
Isključivošću i nametanjem svojih zahtjeva Crkva je uspjela otuđiti liberalne političare, a stalnim isticanjem da je Zapadno kršćanstvo, ono kršćanstvo koje ispovijeda hrvatski narod, jedino pravo kršćanstvo, dok je ono Istočno raskolničko, uspjela je produbiti jaz između pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata. Nametljivo se je Katolička Crkva u Hrvatskoj počela identificirati sa hrvatskim narodom, upravo onako kako se je Srpska Pravoslavna Crkva stoljećima već identificirala sa srpskim narodom. Razlika je bila u tome što je Srpska Crkva prihvatila ulogu sluškinje toga naroda, odnosno politike koja se je u njemu vodila, dok se je Katolička Crkva u Hrvatskoj nametala kao „gospodarica“ naroda, kao ona koja će određivati način i uvjete ponašanja naroda i javnosti te naređivati vlastima načine djelovanja.
Ovdje mi se nameće pitanje: postoji li razlika između stavova hrvatskoga katoličkog klera s početka dvadesetoga stoljeća i uvodno citiranoga stava Alije Izetbegovića: «Ne može biti ni mira ni koegzistencije između islamske religije i neislamskih socijalnih i političkih institucija.»? Ako postoji, u čemu je razlika?
U novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, dominantnu ulogu ima Pravoslavna Crkva; osnažila je, čak se nameće državi: uspijeva spriječiti Konkordat s Vatikanom. Katolička se Crkva povlači; agresivna, nametljiva i militantna organizacija, organizacija koja zahtijeva od države i društva da se ponašaju u skladu sa njenim učenjem, postaje miroljubiva. Osnivanjem Katoličke akcije Crkva djeluje preko vjerskih udruženja Domagoj, Križarsko bratstvo i Križarsko sestrinstvo. Kako piše dr. Dragutin Kniewald (Bogoslovska smotra, prosinac 1935.), Katolička akcija je isključivo vjerska akcija kojoj su vječne vrednote iznad svega, dok u pitanjima vremenite prirode Crkva daje i ostavlja vjernicima slobodu, te je uvijek i u svemu potpuno izvan i iznad svake političke stranke. Djeluje Katolička akcija i preko tiska: Hrvatska straža, Nedjelja, te razni drugi listovi, tjednici ili mjesečnici.
Iako su Domagoj i Križarsko bratstvo i Križarsko sestrinstvo naglašeno bile vjerske organizacije, u njihovu se djelovanju stalno ističe povezanost hrvatskoga naroda sa katolicizmom, i ne samo to: Hrvati se poistovjećuju s katoličanstvom. To stajalište potvrđuje i nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac kada je, ocjenjujući masone, dana 30. svibnja 1934. godine zapisao u svome dnevniku: «Paklena družba i leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelj Crkve katoličke te prema tome i hrvatskoga naroda».
Piše nadbiskup koadjutor i ovo: «Iz ovoga je očito da kod nas ima vlast masonerija odnosno Židovi jer je masonerija samo njihovo oruđe. Sv. Crkva katolička najjače je uporište naroda i domovine i moralnog poretka». (Dnevnik 15.4.1935.)
Kada već spominjem dnevnik nadbiskupa koadjutora Stepinca, ne mogu izbjeći a da ne postavim izravno pitanje don Tončiju Matuliću. Prije nego postavim pitanje napisat ću: povodom proslave Bajrama u Zagrebu, nadbiskup koadjutor dana 17. 3. 1935. godine u svome dnevniku piše: «Još bi samo to trebalo u Zagrebu. Preko 300 godina branili su djedovi mačem u ruci od nekrsta ovu zemlju i ovaj grad.»…i ocjenjuje islam « ta smiješna mješavina židovstva, katolicizma odnosno kršćanstva i poganstva». Dakle, islam je smiješna mješavina…..! Zar nije islam jedna od triju velikih religija koje svoje izvorište imaju u Abrahamovom savezu s Bogom? Zar nepismeni utemeljitelj islama nije božji prorok, kako to drže muslimani? Ipak nadbiskup smatra islam smiješnom mješavinom židovstva i kršćanstva! Moje pitanje glasi:
Je li motiv nadbiskupove ocjene islama bio temeljen na univerzalnim humanim vrijednostima ili je bio temeljen na partikularnim interesima i pristranim sudovima?
Islamu se danas pripisuje fundamentalizam, talibane. Zar nisu i ostala dva djeteta Abrahamova monoteizma, judaizam i kršćanstvo, imala svoje fundamentaliste, svoje talibane?
Vjerska glasila preko kojih je djelovala Katolička akcija uz vjerske su sadržaje stalno isticala katoličko kršćanstvo kao jedino pravo, što je, naravno, kod neobrazovanog priprostog puka izazivalo podozrenje pa i nesnošljivost prema onima, možda susjedima i sugrađanima, koji su ispovijedali ono drugo, pravoslavno kršćanstvo. Monoteistička nesnošljivost sa obje strane lako dovede do nepovjerenja pa i mržnje; mržnja u funkciji politike veoma lako može verbalne sukobe dovesti do onih tvornih, do zločina. Treba li naglasiti da su pojave nesnošljivosti, pa i mržnje, kako za Drugog svjetskog rata, tako i za Domovinskog rata, upravo eksplodirale u područjima napučenima izmiješanim stanovništvom?
A znamo li za vlaške korijene toga stanovništva?
Dodajem:
Jedna od karakternih odlika Vlaha je potpuna, gotovo neobuzdana, privrženost zajednici koja ih je prihvatila i kojoj pripadaju; njihova privrženost često završava u ekstremizmu: četnički pokret među Srbima u Hrvatskoj zorno to potvrđuje. Potvrđuju to i ekstremisti među Hrvatima vlaških korijena: dr. Ante Pavelić, osnivač Ustaškog pokreta, te naši suvremenici, književnik Ivan Aralica i političar Vice Vukojević.
Da, don Tonči, problem oko uvođenja ćiriličnoga pisma je vjerski, čak u biti vjerski, iako su i njegova vjerska osnovica i vjerska mu obilježja zamaskirani „suvremenijim“ oznakama, oznakama međunacionalne nesnošljivosti, nesnošljivosti nastale iracionalnim, mističnim spajanjem vjerske mržnje sa nacionalnom ideologijom. Problemu možemo odrediti i mjesto i vrijeme nastanka: Carigrad, travanj 1204. godine.
I kada danas katolički vjerski prvaci u Hrvatskoj ustaju u obranu zahtjeva samozvanoga Stožera za obranu hrvatskog Vukovara za ukidanje ćiriličnog pisma, oni time ne ustaju protiv ćirilice kao sredstva komunikacije. Ćirilica njima znači nešto drugo, ona je simbol onoga Drugoga, onoga što Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu ne razumije što je, ona je simbol šizme, raskolništva, krivovjerja: ona je simbol Pravoslavlja. Oni ustaju protiv onoga što ćirilica simbolizira!
Na kraju dodajem i ovo:
Ideologijski monizam vodi ograničenju čak zamračenju uma. Ideologijski monizam ostaje monizmom, kakvo mu god ime dali! Monizam, zvao se on religijom, ne može naučiti ljude onome čemu ih je naučila znanost, najuspješnije dijete Slobode, tj. da su stvari i pojave složene i da je njihovo razumijevanje teško.
U Zagrebu, dana 20. prosinca 2013. godine.
DAVID 