Razmišljanja povodom jedne propovijedi

Josip Supić

 

 

Radi se o propovijedi mons. Vlade Košića, sisačkog biskupa i predsjednika komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Propovijed je održana 3. veljače 2012. u Dubrovniku na proslavi feste sv. Vlaha.

 

Klišeji, otrcane fraze, povođenje za uobičajenim, standariziranim pravilima izražavanja i ponašanja imaju društveno priznat zadatak da nas zaštite od stvarnosti. (Hannah Arendt)

 

Umjesto uvoda

 

 

Donosi se tekst dijelova propovijedi kako su objavljeni u Dubrovačkom dnevniku i u Glasu koncila.

 

»Mons. Vlado Košić, sisački biskup, vodio je svečano euharistijsko slavlje u dubrovačkoj katedrali povodom Feste sv. Vlaha. Između ostalog izrekao je kako Hrvatskom vlada novi totalitarizam koji progoni kršćane i zatire istinske hrvatske vrijednosti. Današnji totalitarizam gori je, rekao je Košić, od strahota koje je donio Drugi svjetski i Domovinski rat.

 

-‘Sve više, gotovo neprimjetno svijetom vlada novi zločinački totalitarizam – neoliberalni globalizam. I dok su se u prva tri totalitarizma flagrantno zatirale ljudske slobode dotle se u ovom posljednjem totalitarizmu upravo u ime slobode tlače ne samo pojedinci nego čitavi narodi. Većina se žrtvuje za pojedinca, a manjine tlače velika mnoštva ljudi’, rekao je biskup Košić.

 

O današnjim progonima kršćana, koji se ne događaju samo na Bliskom istoku nego i u Hrvatskoj, rekao je: »Vrijednosti za koje su kršćani tijekom svoje više od dva tisućljeća duge povijesti bili spremni umirati, i danas su – i to u slobodnoj Hrvatskoj – ugrožene. Sjetimo se samo bezočnih napada na svetost obitelji, kako od aktualnih nositelja vlasti, tako i od državnih medija.«

 

Novi totalitarizam stvara jednako brojne ako ne i brojnije žrtve nego prijašnja tri totalitarizma, smatra sisački biskup. -‘Današnji totalitarizam  vođen je ideologijom isključivosti odbacivanja onih koji misle drugačije i ravnodušnosti prema onima koji su vođeni ljubavlju prema Bogu, čovjeku i Domovini. Kao u našem slučaju koji prezire Vukovarce samo zato što traže poštovanje svojih žrtava. To su suvremeni progoni naših vjerničkih hrvatskih ljudi koji su čak možda i gori od svih dosadašnjih ratova. Novi totalitarizam je perfidan i skriva se iza humanosti i napretka, tjera mlade ljude iz Domovine, a Hrvati postaju robovi tuđincima u Sloboda, koja je čežnja svih ljudi, svih naroda kroz cijelu povijest, na različite se načine kroz povijest oduzimala ljudima. »Međutim nakon što su u 20. stoljeću na sceni bili totalitarni i zločinački režimi: komunizam, nacizam i fašizam, u 21. stoljeću nažalost, premda gotovo neprimjetno, sve više svijetom vlada novi zločinački totalitarizam – neoliberalni globalizam. I dok su se u prva tri totalitarizma flagrantno zatirale ljudske slobode, dotle se u ovom posljednjem, aktualnom totalitarizmu u ime slobode tlače ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Većinu se žrtvuje za pojedinca, a manjine tlače velik broj ljudi. Zanimljivo, Krist Gospodin išao je suprotnim putem: on, pojedinac, žrtvovao se sam za zajednicu.

 

Biskup Košić citirao je i papu Franju »kojeg – usput budi rečeno – najveći protivnici Katoličke Crkve i današnji progonitelji vjere prividno uzdižu u nebesa, ali ga ne žele niti poslušati niti slijediti jer on uči sasvim suprotno njihovim željama i stavovima«. Rekao je i sljedeće: »Naime, novi totalitarizam stvara jednako brojne, ako ne i brojnije, žrtve negoli prijašnja tri totalitarizma. Kao što su brojna, stravična i osuđujuća djela totalitarnih režima 20. stoljeća – o čemu nam govore milijuni njihovih žrtava – tako i današnji totalitarizam koji je vođen ideologijom isključivanja, tj. odbacivanja onih koji misle drukčije te indiferentizmom prema svima koji su vođeni ljubavlju, kako prema Bogu tako i prema čovjeku – koji npr. u našem slučaju prezire Vukovarce koji samo traže poštovanje žrtava koje su spasile Hrvatsku. No, nije li još veći zločin istinu proglašavati lažju, a laž istinom? To su suvremeni progoni našeg vjerničkog hrvatskog puka koji su čak možda i gori od svih dosadašnjih ratova – koje smo s Božjom pomoću i zagovorom naših svetih zaštitnika preživjeli – jer sad novi totalitarizam, koji je perfidan i skriva se iza humanosti i napretka, mladima zatvara horizonte nade, tjera ih iz domovine koju se nemilice rasprodaje te umjesto da Hrvati budu svoji na svome, postaju robovi u vlastitoj zemlji kojom vladaju tuđinci«, kazao je mons. Košić u propovijedi koju su tisuće okupljenih nagradili velikim pljeskom.

 

I.

 

Upravo danas, 24. veljače 2014. godine, dok pišem ove retke, čitam u Jutarnjem listu naslov: HRT više potroši na vjerski nego na obrazovni znanstveni program. Ispod, kao podnaslov: Ravnatelj HRT-a ne može imenovati urednike vjerskog programa na TV i radiju bez izričite suglasnosti HBK. U tekstu čitam dalje: odredba koja HBK-u omogućava izravan utjecaj na imenovanje uredničkog kadra na HRT-u po mnogim pravnim mišljenjima suprotna je Zakonu o medijima i Zakonu o HRT-u. Čitam i to kako je ta odredba posve neprihvatljiva, suprotna važećim medijskim zakonima i praksi ostalih javnih televizija u Europi.

 

Bez obzira na to biskup Košić u propovijedi kaže kako Hrvatskom vlada novi totalitarizam koji progoni kršćane i zatire istinske hrvatske vrijednosti. Dodaje predsjednik komisije Iustitia et pax: „Vrijednosti za koje su kršćani tijekom više od dva tisućljeća duge povijesti i danas su, u slobodnoj Hrvatskoj ugrožene. Sjetimo se samo bezočnih napada na svetost obitelji kako i od aktualnih nositelja vlasti tako i od državnih medija“. (Značenje riječi Justitia jeste: pravda, pravednost, ali i dobrota i blagost; Pax znači mir.)

 

Monsinjor Košić pojačava svoju zaštitu od stvarnosti jadikovkom i tvrdnjom o suvremenim progonima našeg vjerničkog hrvatskog puka, o progonima koji su čak možda i gori od svih dosadašnjih ratova- koje smo s Božjom pomoću i zagovorom naših svetih zaštitnika preživjeli! Novi totalitarizam dovodi i do toga da nam domovinu nemilice rasprodaju, a Hrvati, umjesto da budu svoji na svome postaju robovi u vlastitoj zemlji, kojom vladaju tuđinci.

 

Zaključak je jasan: Hrvatska i Hrvati su žrtve novog totalitarizma! Imala je pravo Hannah Arendt: biskup Košić tako je zaštićen od stvarnost da je ne vidi! Kada bi naš biskup progledao i vidio stvarnost, saznao bi da suverena država Hrvatska ima sa jednom stranom državom, Svetom stolicom, zaključene ugovore, kojima se, protivno njezinom vlastitom Ustavu, uređuju njezine unutrašnje stvari i odnosi na način koji Hrvate dovodi u položaj da „postaju robovi u vlastitoj zemlji, kojom vladaju tuđinci“. Ipak, oni kojima su usta puna nacionalnog suvereniteta to ne vide; ne vide oni, kao ni biskup Košić, sramotu koju čini primjena tih ugovara: u Hrvatskoj, umjesto da škola bude mjesto i institucija integracije njezinih građana, uvođenjem vjeronauka, škola je postala mjesto u kojem se od djetinjstva njezini građani dijele, te se tako, bilo po vjerskoj, što će u Hrvatskoj reći po etničkoj, nacionalnoj, bilo po svjetonazorskoj osnovi, stigmatiziraju. Ali ideologiju isključivanja zastupaju neki drugi, zar ne?

 

II.

 

U propovijedi koju su tisuće okupljenih nagradili velikim pljeskom biskup Košić emfatički tvrdi da svijetom vlada „novi zločinački totalitarizam – neoliberalni globalizam“ i, „dok su se u prva tri totalitarizma flagrantno zatirale ljudske slobode, dotle se u ovom posljednjem, aktualnom totalitarizmu u ime slobode tlače ne samo pojedinci nego i čitavi narodi“.

 

Zašto jedan suvremeni proces, koji je izraz kontinuiteta davno započete povijesti, i koji pruža izglede da se svi narodi našega globusa uključe u jedinstveni svjetsko društvo, izaziva takav gnjev propovjednika Košića i zašto on globalizaciju naziva novim zločinačkim totalitarizmom? Biskup sa svojim gnjevom, što ga bez dvoumljenja možemo nazvati mržnjom, izaziva asocijaciju na najžešćeg kritičara Prosvjetiteljstva i njegova ploda, Francuske revolucije, na Josepha de Maistre-a.

 

Rađala se je nova paradigma i s njome nova globalizacija: Renesansa, Lutherova Reformacija, Prosvjetiteljstvo i, na kraju Francuska Revolucija. Na društvenu i povijesnu scenu nastupa nova društvena snaga, građanstvo, neopterećeno hijerarhijskim strukturama monarhije i Crkve. Sve vrijednosti koje je zastupalo Prosvjetiteljstvo, uključujući toleranciju religija različitih od kršćanske, prioritet razuma nad vjerovanjem, jednakost ljudi i prava čovjeka, de Maistre je s indignacijom napadao, a Francusku je revoluciju doživljavao kao božju kaznu zbog toga što je Francuska omogućila i prihvatila učenje prosvjetitelja. Vjerovao je de Maistre u monarhijsku vladavinu i čvrsto stajao na gledištu da društvo mora biti utemeljeno na kršćanskim vrijednostima. Imao je i opširnu listu neprijatelja etabliranog reda: protestanti, pravnici, metafizičari, pisci, Židovi, američki revolucionari, intelektualci, znanstvenici i zapravo svaki pripadnik inteligencije. Krvnik treba održavati red koji počiva na monarhiji i učenju Katoličke Crkve.

 

Jedan je od kritičara opisao de Maistra kao apostola monstruoznog trojstva, sastavljenog od Pape, Kralja i Krvnika.

 

Katolička enciklopedija o de Maistru piše:

 

He influenced the age that followed him: he dealt Gallicanism such decisive blows that it never rose again. In a word, he was a great and virtuous man, a profound thinker, and one of the finest writers of that French language of which his works are a distinguished ornament.

 

Kako naglašava Enciklopedija, de Maistre je utjecao na doba koje je slijedilo: bio je velik čovjek!

 

Papa Pio IX. je 8. XII. 1864. uz encikliku Quanta cura objavio i glasoviti dodatak Syllabus errorum (Zbir, spisak grešaka, zabluda). Osim što se, na crti koju je odredio de Maistre, općenito osuđuju liberalna mišljenja kao bezbožna, a one koji ih zastupaju naziva najlažljivijim ljudima koji u prvom redu žele da se „spasonosna istina i snaga Katoličke crkve potpuno isključi iz obrazovanja i odgoja mladih“, Syllabus opisuje i osuđuje pojedinačno 80 zabluda, među kojima su: protestantizam, državno upravljanje javnim školama, tvrdnje koje pobijaju stav Crkve da je Katolička religija jedina prava religija, nastojanje da Crkvu treba osvojiti od države i državu od Crkve, stajalište prema kojemu katoličku religiju ne treba smatrati jedinom državnom religijom, kao i stajalište da treba dopustiti javno očitovanje raznih kultova i, na kraju, zahtjev da se papa može i mora pomiriti i uskladiti s napretkom, s liberaalizmom i s novom civilizacijom. Jedna od zabluda je i shvaćanje države kao ishodišta i izvora svih prava, kao i da država ima pravo koje nije ograničeno nikakvim propisima; to je ono pravo koje nazivamo suverenitetom države.

 

Krakove de Maistrova stajališta imali smo prilike vidjeti i doživjeti i u naša vrijeme: u Frankovoj Španjolskoj! Frankov totalitarni režim je u potpunosti bio izgrađen na čvrstom temelju što ga je činilo „monstruozno trojstvo“: Katolička Crkva, generalisimus Francisco Franco kao apsolutistički vladar te oni koji su održavali red i poredak, krvnici. Čuvari poretka, kako je poznato, likvidirali su blizu 2 milijuna ljudi, onih koji su ga remetili.

 

Biskup Košić Frankov totalitarizam nije spomenuo: institucija kojoj biskup pripada požrtvovno je podržavala Frankov režim. Vjerojatno se je rezoniralo: Franco is a son of a bitch, but he is our son of a bitch.

 

III.

 

Pojmovi globalizacija i totalitarizam, koji tako zdušno koristi sisački biskup, novijeg su datuma; pojave na koje se oni odnose mnogo su, mnogo starije.

 

Ako globalizaciju odredimo kao pojavu koja spaja ljude kroz razmjenu dobara i proizvoda, informacija, znanja i kulture i ako ograničimo traganje za počecima globalizacije kao povijesne pojave na našu, zapadnu hemisferu, smatram da njezine početke treba postaviti u IV. stoljeće pr. Krista i povezati sa helenizmom, sa Aleksandrom Makedonskim i njegovim vremenom, za koje Voltaire smatra da su, zajedno sa klasičnom Atenom, stvorili zapadnu civilizaciju na koju možemo i trebamo biti ponosni. Helenizam je dosizao Aleksandrova osvajanja i kao globalna pojava toga vremena prostirao se od istočnog Mediterana do Središnje Azije na istoku i Indije na jugu; nisu se u helenizmu zatirali narodi i njihove kulture: zatirali su se zidovi koji su ih dijelili. Aleksandrija u Egiptu postala je žarištem trgovine, prometa ali i kulture, a njezina glasovita biblioteka okupljala je vrh tadašnje znanosti i literature.

 

Aleksandar je, osvojivši Palestinu, pomogao Židovima razbiti zidove vjerske i društvene izolacije: oslobođeni stega nametnutih njihovim monoteizmom, mnogi su Židovi napustili Palestinu, naselili niz mjesta u Grčkoj, Maloj Aziji i Sjevernoj Africi i živo sudjelovali sa susjedima, pretežno Grcima, u trgovini, prometu i kulturnoj razmjeni. Treba li posebno spomenuti da su te židovske kolonije odigrale bitnu ulogu u širenju nove globalizacije, one kojoj je pečat dalo kršćanstvo? Treba li spomenuti i to da je sjećanje na Aleksandra i danas prisutno među Židovima: mnogi među njima nose ili osobno ime ili prezime Aleksander?!

 

Helenizam je otvorio put novoj globalizaciji, onoj koju je nosilo Rimsko carstvo, kojoj je pečat dao car August, koja se diči nazivom Pax romana. Mediteran je postao unutrašnjim morem Carstva: cvali su trgovina i promet, ljudi su se slobodno kretali, Rim je postao grad koji je primao sve utjecaje sa osvojenih teritorija, uključujući i vjerske, dok su osvojeni narodi zadržavali svoju vjeru, svoje običaje i kulturu, svoj identitet.

 

IV.

 

Nastavši kao jedna od židovski sekti iz protesta protiv strogih religijskih pravila koja je budno nadziralo sudište Sanhedrin, kršćanstvo, čiji su sljedbenici, u početku, bili mahom skromni, neobrazovani i siromašni palestinski Židovi, zaslugom sv. Pavla, naglo se je počelo širiti van granica Palestine među pripadnicima židovske dijaspore, u Maloj Aziji i Grčkoj. Helenizirani su Židovi bili daleko otvoreniji prema novoj sekti, tim više što je kršćanstvo, kako im ga je predstavio sv. Pavao, njima je značilo mogućnost potpune društvene integracije, obzirom na to da su i među njihovim sugrađanima, poganima, Grcima, pojavili ljudi otvoreni prema idejama koje je ono promicalo.

 

Kršćani su, smatrajući se njezinim pravim sljedbenicima, svojatali Toru, te su desetljećima vodili živahne apologetske rasprave sa Židovima o Mesiji, o tumačenju Biblije, sve u nastojanju dokazati ispravnost i opravdanost nove vjere. U helenističkoj maniri, vodile su se filozofske rasprave između Grka, pogana, i kršćana kao i među samim kršćanima; živosti rasprava pridonosile su i mnoge kršćanske gnostičke sekte. Raspravama je došao kraj vrlo brzo nakon što je kršćanstvo 313. godine Milanskim ediktom priznato i izjednačeno sa ostalim religijama. Već 325. godine car Konstantin saziva Prvi ekumenski sabor u Niceji; sabor, u carevoj prisutnosti i uz njegovo odobrenje, donosi osnovni dokument kojim se utvrđuju dogmatski temelji nove vjere: Nicejsko vjerovanje. Crkva se institucionalizira, dobiva status državne vjere, stavlja se potpunoma u službu caru i tako na velika ulazi u povijest. Nastupa era nove, kršćanske globalizacije: njezina je osnovna odlika spona Crkve i vlasti.

 

V.

 

Stanovište koje propovijeda i čvrsto zastupa Crkva da je ona nadnaravnog, božanskog postanja i poslanja, može se bez poteškoća svesti pod briljantnu misao, citiranu na početku ovoga teksta, kako klišeji, isprazne fraze i ostalo što navodi Hannah Arendt, imaju društveno priznat zadatak da nas zaštite od stvarnosti. Stvarnost je stoljećima toliko štićena klišejima i ispraznim frazama da tisuće okupljenih vjernika, koje su slušale propovijed biskupa Košića u dubrovačkoj katedrali, nisu imale izbora: morale su je nagraditi velikim pljeskom.

 

Kako su prvi kršćani bili Židovi, sinovi Izraelovi, s punim su se pravom smatrali slijednicima Abrahama, Mojsija i Davida, kao što su, također s punim pravom, smatrali Isusa iz Nazareta biblijskim Mesijom, a Bibliju svojom svetom knjigom, svojim zakonom. Ipak, upitno je, s moralnog gledišta, svojatanje Biblije od strane kršćanstva: Biblija nije bila samo vjerska knjiga, ona je bila, a to je i danas, sveta knjiga i povijest jedne etničke zajednice, jednog naroda. Ipak je kršćanstvo vjekovima oduzimalo Židovima pravo na Bibliju, smatrajući ih Isusovim ubojicama! Kad već spominjem moralnu upitnost, teško mi je izbjeći pitanje o tome kako je Crkva postala najvećim latifundistom u Europi. Legalnim putem? Da! Nisu li ljudi, međutim, poklonima i oporukama u korist Crkve kupovali oprost grijeha i put u raj?

 

Kako bilo da bilo, i judaizam i kršćanstvo se pozivaju na biblijske korijene, na Abrahamov savez s Jahvom, na Mojsija i Deset božjih zapovijedi. Iz Abrahamova saveza s Jahvom rađa se MONOTEZAM, religija koja, uz jednoga Boga, isključuje ostala božanstva, religija kojoj je Mojsije dao snagu ZAKONA; prva božja zapovijed glasi: Ja sam gospodin Bog tvoj, ne imaj drugih bogova uz mene! Formira se teokratska država: religijski propisi su i ustav i kazneni, imovinski i obiteljski zakonici, religija postaje sustav zatvorenih ideja, postaje ideologijom temeljenom na isključivost i nesnošljivosti. Čitamo u Bibliji: „Proklet bio tko načini kumira, klesana ili livena-zazor Jahvi, djelo rukotvorca; sve ako ga stavi i na potajno mjesto“. (Ponovljeni zakon, 27, 15).

 

Svaka povreda propisa, osobito onih vjerskih, oštro se kažnjava, najčešće smrću: naziremo početke totalitarne države. U Bibliji čitamo i ovo: “Tko bi prinosio žrtve kojemu kumiru – osim Jahvi jedinom – neka bude izručen prokletstvu, potpuno uništen.” (Knjiga Izlaska 22, 19)

 

Čitamo i upute koje daje Jahve Mojsiju kako vodit osvajački rat: „ Vrši , dakle, što ti danas nalažem! Gle, protjerat ću ispred tebe Amorejce, Kanaance, Hetite, Perižane, Hivijce i Jebusejce. Čuvaj se da ne praviš saveza sa stanovnicima zemlje u koju uđeš: da ne budu zamkom u tvojoj sredini. Nego porušite njihove žrtvenike, oborite njihove stupove, počupajte im ašere! (Stupić, znak Ašere, Aštarte, božice ljubavi i plodnosti.) Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu. Tȁ Jahve – ime mu je Ljubomorni – Bog je ljubomoran. Ne pravi saveza sa stanovnicima one zemlje da te oni, kad se odaju bludnosti sa svojim bogovima i žrtve im budu prinosili, ne bi pozivali, a ti pristao da jedeš od prinesene žrtve; da ne bi uzimao njihove djevojke za žene svojim sinovima, da one – odajući se bludništvu sa svojim bogovima – ne bi za sobom povele i tvoje sinove“. (Knjiga izlaska, 34, 11-16.)

 

 

Jahve je davao i poduku kako postupati u ratu: „Kada dođeš pod koji grad da na nj navališ, najprije mu ponudi mir. Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata svoja, sav narod što se nađe u njemu podvrgni tlaki neka za te radi. Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. Kad ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem ! A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj.“ (Ponovljeni zakon, 20, 10-14.)

 

„Poslušaj, dakle, riječi Jahvine. OVAKO GOVORI Jahve nad vojskama:
Sada idi i udari na Amaleka, izvrši “herem”, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!”(Prva knjiga o Samuelu 15, 2- 3.)

 

„Tada je Menahem razorio Tifnah i sve što je u njem bilo i njegovo područje od Tirse jer mu nisu otvorili vrata. Razorio ga je i rasporio sve trudnice u njemu“. (Kraljevi II, 16.)

 

 

O knjigama Starog zavjeta čitamo u Katekizmu katoličke Crkve usvojenom na Drugom vatikanskom koncilu: „ Njegove su knjige od Boga nadahnute i neprolazne vrijednosti, jer

 

Stari savez nije nikad bio opozvan“.

 

 

VI.

 

 

Židovske zajednice u dijaspori bile su prva žarišta kršćanstva izvan Palestine; iz tih se žarišta ono polako širilo u prizemne društvene slojeve Rimskog carstva: među otuđene ljude, napuštene i osamljene, među robove i one kojima je propovijedanje Isusovih riječi pružalo utjehu i kojima su kršćanske zajednica pružale neposrednu pomoć. U dekadentnom društvu kršćanstvo je besprizornima otvaralo nadu, a propovijedanje ljubavi prema bližnjemu nije ostajalo samo na riječima: zajednice kršćana pod upravom biskupa osnivaju dobrotvorne ustanove za siromahe, bolesnike, siročad i udovice, putnike, zatvorenike, oskudnike i starce.

 

Donosi kršćanstvo i vjeru kako ju je doživio biblijski Abraham, vjeru u jednoga jedinog, pravog Boga. Upravo će ta i takva vjera donijeti kršćanstvu isključivost, a s njome često i mržnju prema drugima, prema različitima.

 

 

Car Galerije donio je godine 311. edikt kojim je naredio da se prestane s progonom kršćana na cijelom području Carstva: vjera kršćana bila je izjednačena s drugim kultovima izričitom carskom naredbom. Godine 313. car Konstantin i suvladar mu Licinije donose tzv. Milanski edikt koji sadrži upute o provedbi Edikta što ga je donio car Galerije.

 

 

Pragmatičan vladar, car Konstantin je ubrzo shvatio snagu kršćanstva i njegove organizacije koja je bila raširena na čitavom Carstva. Kršćanstvo, koje je imalo na teritoriju Carstva oko 1800 biskupija i toliko biskupa, pokazalo se je izvrsnim moćnim instrumentom za uspostavu jedinstva države i učvršćenje vlasti. Zato Konstantin i saziva Prvi ekumenski sabor u Niceji 325. godine.

 

 

Sabor je utvrdio crkvenu organizaciju prilagodivši je organizaciji države: crkvene su pokrajine imale odgovarati pokrajinama Carstva (dijecezama): svaka je imala metropolita i pokrajinsku sinodu. Crkva je na Saboru dobila i vlastito ispovijedanje vjere: ono postaje crkvenim i carskim zakonom, prema geslu: jedan Bog, jedan car, jedno carstvo, jedna crkva, jedna vjera. Izrazimo li se suvremenim pojmovima, Crkva je na Saboru dobila svoj Statut, kojega je kao nosilac vrhovne državne i crkvene vlasti potvrdio i učinio zakonom Car Konstantin.

 

 

Već je Konstantin, utemeljivši Konstantinopol 330. godine, zabranio održavanje bilo kakvih poganskih obreda u novoj prijestolnici istočnog dijela Carstva.

 

 

Crkva dobiva povlašteni pravni status u Carstvu: država priznaje presude biskupskog suda čak i u građanskim sporovima. Kršćani dobivaju najviše državne položaje, a mjere protiv mnogobožaca postaju sve brojnije. Car Teodozije Veliki (379. – 395.) donosi opću zabranu svih poganskih kultova a prijestupniku prijeti kazna zbog uvrede Veličanstva; kršćanstvo postaje državnom religijom, Katolička crkva postaje državnom crkvom, a krivovjerje zločinom protiv države, hereticima, otpadnicima od prave vjere, se zabranjuje služba božja oduzima im se imovina i prijeti izgonom; poganstvo je konačno zabranjeno, a progonjeni su postali progonitelji.

 

Kršćanstvo je postalo ideološkom osnovicom i vezivnim tkivom Carstva koje se je prostiralo od Hispanije na zapadu do Sirije i Egipta na istoku, sjeverne Afrike na jugu i Britanije na sjeveru. Šarenilo naroda, jezika i vjera nije bilo lako držati pod kontrolom; i pored toga što je državna uprava bila čvrsto organizirana, velike su udaljenosti i uz, za tada, izvrsnu, najbolju, mrežu putova, veoma otežavale komunikaciju između centra i provincija. Crkva, organizirano kršćanstvo, ispovijedajući jednog i jedinog Boga, postala je, izražavajući se našim, suvremenim riječima, vladajućom strankom.

 

 

Do priznanja kršćanstvo je, noseći poruku Mesije, budeći ljudima nadu, ljubav i vjeru, stjecalo pristalice snagom riječi, karitativnim djelovanjem i visokim etosom svojih pripadnika, upravo zbog snage koju je imalo i poruke koju je nosilo. Postavši državnom religijom, kršćanstvo preko svoje crkve više nije nastupalo vlastitom snagom; izvor njegove snage prešao je na državu: ono je okoristilo državu da se učvrsti kao organizacija, da dobije slobodu ispovijedanja i povlašteni položaj; postalo je sluškinjom državne vlasti i, sudjelujući i samo u vlasti, velikim dijelom izmijenilo svoj moralni lik, svoj etos. Mnoge pojave u suvremenim jednopartijskim i totalitarnim državama imaju svoje uzore u Carstvu nakon Prvog crkvenog sabora: društveno i profesionalno promaknuće pojedinaca postalo je uvjetovano pripadnošću kršćanskoj zajednici, Crkvi, vladajućoj stranci!

 

 

Kršćanski je kult dobio slobodu na čitavom teritoriju Carstva, drugi su je kultovi izgubili; slobodu su izgubili i ljudi, članovi i oni koji nisu bili članovi kršćanskih zajednica: nije bilo izbora pripadati kršćanskoj crkvi ili nekom drugom kultu. Takav je položaj Crkve odredio i njezinu ulogu u povijesti.

 

 

Crkva je, zahvaljujući Carstvu, ušla na velika vrata u povijest; dala je povijesti čovječanstva svoj biljeg, i nadovezavši se na Rim i globalizaciju kojoj je on dao pečat, postala je nosilac nove globalizacije, koja traje do naših dana.

 

 

VII.

 

 

Monoteizam se, poput svakog zatvorenog sustav ideja, svake ideologije, potvrđuje postojanjem onoga drugoga: taj drugi je loš, zao, opasan, neprijatelj i treba ga onemogućiti, uništiti.

 

 

Bratska ljubav koju je propovijedalo kršćanstvo ostala je zatvorena unutar kršćanskih zajednica; ubrzo nakon što je kršćanstvo postala državna religija susreću se kod kršćana pojave netolerancije, pa i mržnje, prema onima koji su bili različiti

 

 

Prema naredbi cara Teodosija velikog (379-395.) ruše se poganski hramovi, protivnici kršćanstva, heretici, pogani, platonisti, postaju neprijatelji Carstva, i u skladu s time se i kažnjavaju.

 

Pod pritiskom su prvenstveno Židovi. Piše Hans Küng: „Ponosna rimsko-helenistička državna crkva jedva se još prisjeća vlastitih židovskih korijena. Iz već postojećeg pogansko-državnog antijudaizma razvija se i specifičan kršćansko-crkveni antijudaizam: Isusova smrt na križu po svuda se pripisuje „židovima“; razorenje Jeruzalema tumači se kao opravdana kletva Božja na jedan proklet narod, koji da je razvrgnuo savez s Bogom“. Prve se represivne mjere protiv Židova odnose na zabranu mješovitih brakova, zatim na zabranu gradnje sinagoga: kršćanska diskriminatorska praksa dovodi do posvemašnje izolacije židovstva. Zar je moguće ne spomenuti kako je kršćanski antijudaizam iznjedrio ogavna folklorna vjerovanja

 

o Židovima kao parijama i kao predstavnicima dijaboličnih sila.

 

 

Vjerski fanatizam ranokršćanskih monaha često se je pretvarao u netrpeljivost i nasilje: spaljuju sinagoge i poganske hramove, a godine 415. rulja fanatiziranih monaha pod vodstvom lektora Petra počinila je jedan od najgnjusnijih zločina u povijesti: nakon teška zlostavljanja zvjerski je ubila Hipatiju, uzvišenu ženu-filozofkinju iz Aleksandrije, posljednju upravnicu poznate Biblioteke. Inspirator zločina bio patrijarha Ćiril, poznat po antisemitizmu i organiziranju pogroma aleksandrijskih Židova, inače jedan od najutjecajnih patrijarha toga vremena.

 

 

Treba li posebno govoriti o tragediji španjolskih Židova i muslimana u vrijeme i nakon rekonkviste? Stoljećima su živjeli u Španjolskoj u skladu sa tamošnjim kršćanima; Španjolska je bila uzorno uređena zemlja i dok je Europa živjela u mraku nametnutom od strane Crkve, Španjolska je okupljala vrhunske znanstvenike vremena, bilo da je riječ o medicini, matematici ili filozofiji. Najkatoličkiji kraljevski par, Isabela Kastiljska i Ferdinand Aragonski, sve Židove i muslimane je protjerao iz Španjolske. Bili su „oni drugi“!

 

 

O masovnim zločinima europskih totalitarnih režima ne treba govoriti. Poznati su! Ipak treba reći da se o njima često govori do banalnosti zlurado. Masovni zločini, pak, Frankova fašizma se ne spominju: ne može se reći da ih je Crkva odobravala, ali se ne može reći niti to da ih je javno osuđivala: general Franko bio je uzoran vjernik.

 

 

 

VIII.

 

 

Monoteizam, kao i svaki totalitarni sustav, potvrđuje se i strogim pravilima: čvrsto obvezuje sljedbenike na njihov prihvat i poštovanje; otpadnici, disidenti, heretici oštro se kažnjavaju: najblaža je sankcija izbacivanje iz kruga sljedbe, ali ako smo na ili pri vlasti, tada su sankcije puno ozbiljnije, te mogu doseći i najvišu kaznu.

 

 

 

Judeo-kršćanski monoteizam:

 

 

Isus iz Nazareta, otpadnik, disident i heretik: kažnjen je smrću;

 

 

Katari, patareni, bogumili (11-12 stoljeće), disidenti, otpadnici i heretici: svi su uništeni Križarskim ratom;

 

 

Jan Hus (1373-1415.), teolog, rektor Praškog sveučilišta, disident: spaljen;

 

 

Girolamo Savonarola (1452-1498.), dominikanac i propovjednik, disident i heretik: spaljen;

 

 

Martin Luther, monah i teolog, utemeljitelj protestantizma (1483-1546.), otpadnik i heretik: ekskomuniciran.

 

 

Giordano Bruno (1548-1600.), dominikanac, filozof, heretik: spaljen.

 

 

Nesnošljiv i isključiv judejsko-kršćanski monoteizam, poglavito onaj katolički, iznjedrio je svoja čeda, europske totalitarne sustave, koji su, svaki na svoj način, dostojno slijedili svoj uzor i, dosljedno čuvajući svoje totalitarno biće, ništa lošije od Crkve, neumoljivo i strogo postupali sa svojim otpadnicima.

 

 

Komunizam:

 

 

Sovjetski savez:

 

disidenti Kamenjev, Buharin, Radek sudskim putem osuđeni na smrt. Otpadnik i disident Trocki, izbačen iz partije i ubijen u Meksiku.

 

Istočno-europske zemlje: Laszlo Rajk, Trajčo Kostov, Koči Dzoze, Imre Nagy ; oni i čitav niz otpadnika osuđeni na smrt.

 

 

Jugoslavija:

 

Hebrang, heretik , likvidiran; Đilas, disident, osuđen na kaznu zatvora; Dedijer, Đilasov prijatelj i sljedbenik, izbačen iz partije. Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, disidenti, izbačeni iz partije.

 

 

Nacizam i fašizam:

 

 

Njemačka: nacistička otpadnička grupa SA koju je vodio Ernst Röhm; svi likvidirani u Noći dugih noževa 30.VI ./ 1.7. 1934.

 

NDH: Lorković i Vokić, likvidirani.

 

Italija: Galeazzo Ciano, likvidiran.

 

 

IX.

 

 

Bilo je u Carstvu otpora širenju kršćanstva: rimske etablirane obitelji, zemljišni posjednici i robovlasnici vidjeli su u kršćanstvu novotariju koja remeti red; prihvaćali su ga brzo i rado robovi, sirotinja, obespravljeni, jer im je ono govorilo o ljubavi i nadi, dok je srednji sloj u kršćanstvu vidio mogućnost profesionalnog i društvenog uspona: javne su službe, po poznatom nam obrascu, bile otvorene samo pripadnicima kršćanskih zajednica.

 

 

Vladari nekih naroda primali su, i podanicima nametali kršćanstvo, iz utilitarnih razloga: omogućilo je ono veze sa Carstvom, trgovačke i kulturne, a uvođenje kršćanstva omogućilo je nekim vladarima i lakšu pacifikaciju raznorodnog pučanstva. Crkva je postala nositeljem nove, kršćanske globalizacije!

 

 

Tamo gdje nije išlo s mirom, kršćanstvo se je nametalo silom.

 

 

Nakon trideset godina ratovanja Sasi su početkom 8. stoljeća pokršteni i privedeni u kršćansku orbitu. U 13. i 14. stoljeću Njemački križarski red, šireći kršćanstvo, uništio je, izbrisao sa lica zemlje, polapske i baltičke slavenske narode.

 

 

Kolonijalna osvajanja Srednje, Južne Amerike i Filipina poznata su po brutalnosti. Uz osvajanje kolonija i likvidaciju narodnih prvaka išlo je i prisilno pokrštavanje svih naroda na osvojenom teritoriju. Pokorene narode nije se samo lišavalo slobode i imovine: uništavao se je njih duh, njihova kultura, dok im se nametnula njima tuđa kultura i njima tuđ jezik. Kakvog li cinizma: papa Aleksandar VI. je 1493. godine izdao posebnu bulu, Inter caetera, o podjeli Svijeta između Španjolske i Portugala!

 

 

Koje li poruge u riječima biskupa Košića kada govori o suvremenoj globalizaciji u kojoj se ne tlače samo pojedinci nego i čitavi narodi! Što je kršćanska globalizacija donosila osvojenim kolonijama?

 

 

Biskup navodi kako je današnji totalitarizam, a to je, po njegovoj definiciji globalizacija, „vođen ideologijom isključivanja, tj. odbacivanja onih koji misle drukčije“. Što je radilo kršćanstvo prema onima koji misle drukčije?

 

 

Moram priznati da mi se upravo zgadilo komentirati misli vrloga biskupa, tim više što sam danas, upravo dok ovo pišem, naišao na još jedan biskupov izljev mržnje, na tekst propovijedi, koju je 2. ožujka održao i sisačkoj katedrali. Donosim iz lista 24 sata dio toga teksta. Tom je prilikom između ostalog rekao kako u Hrvatskoj “sinovi udbaša i najgorih zločinaca” i dalje vladaju zemljom.

 

 

„Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju, obećavaju im velikodušno pomagati u napredovanju za članstvo u EU, ne tražeći nikakvu ni ratnu odštetu za silna razaranja u Domovinskom ratu, ni poštivanje granica, ni odricanje od totalitarne ideološke matrice. Što je još neshvatljivije, mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani. Zemlja nije provela lustraciju, sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti – rekao je Košić.“

 

 

Mogu li se suzdržati a da sa Krležom ne uzviknem:

 

 

Taj nitkov laže ko bludnica stara
sa djevičanstvom kada ljubavnike vara.
Taj čovjek žvače laži ko papiga godine
i truje naša vrela okrutnošću cinika,
svih poroka i rana ta smrdljiva klinika!
A nikoga nema da kaže mu: gospodine,
marš tamo gdje spadate, u zaborav ništavila.

 

 

Pomisli li ikada biskup Košić da njegov govor mržnje može navesti fanatizirane ljude na tako strašan čin kao što je bacanje ljudi u Kevinu jamu? (Za one koji ne znaju, povik o bacanju sadašnje vlade u Kevinu jamu čuo se je na skupu HDZ-a u Omišu što ga je vodio Tomislav Karamarko, koji ga, naravno, nije čuo.)

 

 

X.

 

 

Sa velikim zgražanjem govorimo o Staljinovom rušenju veličanstvene katedrale Krista Spasitelja u Moskvi: s pravom smatramo taj čin ne samo barbarskim, već i činom ideološke netrpeljivosti i isključivosti.

 

 

Zaboravili smo nalog cara Teodozija Velikog o rušenju svih poganskih hramova. Ruši se i veličanstveni Artemidin hram u Efezu: kršćanstvo je nastojalo zaboraviti povijest, uništiti je.

 

Car Justinijan ukida 529. godine Platonovu Akademiju koja je djelovala punih 8 stoljeća; njezini članovi, ponijevši sobom spise, nađoše utočište u Perziji.

 

 

Ne znamo koliko se zgražamo nad rušenjem židovske sinagoge u Zagrebu 1941. godine, ali znamo da su rušenje naredili gorljivi kršćani katolici.

 

 

Malobrojni su to primjeri ideološke isključivosti, netrpeljivosti pa i mržnje. Naš biskup ima, očito je, okrenutu optiku.

 

 

XI.

 

 

Nije nova globalizacija med i mlijeko, ali nije ni novi zločinački totalitarizam, kao to hoće monsinjor Košić.

 

 

Svaka globalizacija, pa i ova suvremena, nova, kao je naziva biskup, znači neko ujednačavanje, i s tim u vezi rušenje nekih zidova, nekih podjela. U svakom povijesnom procesu globalizacije svijet je postajao bliži: razmjena dobara i promet značili su uvijek kidanje barijera i stvaranje mogućnosti za približavanje različitih kultura. Nova globalizacija je povijesni proces koji se odvija pred našim očima: njezini integrativni učinci, zahvaljujući snažnom razvitku tehnologije, komunikacija, znanosti i transporta, neumoljivo traže od ljudi i njihovih nacija promjene tradicionalnih navika i prilagodbu novim okolnostima kao i izazovima i problemima što ih te okolnosti donose.

 

 

Nova globalizacija pruža šansu za ekonomski i društveni napredak: znači i ukidanje mnogih granica i monopola, pa i onih religijskih, a lakšim širenjem informacija ruši osnovu i podlogu raznim ideologijama nastalima na korištenju neznanja i neobrazovanosti.

 

 

Propovijedi biskupa Košića potvrđuju da se i on i Crkva teško uklapaju u vrijeme što ga donosi globalizacija; ne samo to! Nova globalizacija znači i podrivanje temelja na kojima počiva crkvena hijerarhija, a znači i to da biskupi i župnici gube mogućnost utjecati na izbore zastupnika u parlamente, znači i to da biskupove propovijedi neće „tisuće okupljenih nagraditi velikim pljeskom“ kao u Dubrovniku.

 

 

Treba li navesti one koji se danas protive globalizaciji? Treba li reći da su to sve od reda totalitarni i diktatorski režimi?

 

 

 

Napomena. U pisanju ovoga teksta koristio sam dijelove vlastitog nedovršenog eseja o kršćanstvu.

 

 

 

U Zagrebu, 6. 3. 2014.