Iz biskupovog nastupa može se puno toga iščitati, no ono što je očito, to je, da za njega vrijeme u kojem se biskupa moralo tretirati produženom “božjom” rukom na Zemlji, još nije prošlo. Trebao bi znati, da se od njega kao biskupa Katoličke crkve očekuje, da s oltara kaže što će sve učiniti kako bi se ljudima osigurao jedan kršćansko-socialni suživot. Ali on čini upravo suprotno po uzoru fundamentalnog inkvizicijskog katolicizma, koji vidi samo posjed i bogatstvo sjedinjeno u jednoj totalitarnoj i nedemokratskoj crkvenoj instituciji pod zaštitom vatikanske države na čelu sa “sv-ocem”. Njegov nastup s oltara, s mjesta “božje” prisutnosti izabrao je namjerno kako bi javnost njegovu izrečenu osudu – “Hrvatskom vladaju udbaši i najgori zločinci. Izluđuju nas!” shvatila kao „nadnaravni” čin, čin s božjom privolom.
Međutim, izgleda da je smetnuo s uma da ga javnost već dugo ne priznaje kao neku “produženu ruku božju”, već za jednog fanatičnog aktivistu crkvene institucije, koja ima krvavu povjest i kriminalnu sadašnjost i u kojoj se još uvijek pere novac, štiti pedofile i otima novac iz državne kase prijeko potreban socijalno ugroženima. Biskupu je jedan veliki minus u javnosti i to da nije predvidio da javno izrečene osude mogu izazvati suprotno onome što očekujemo. Naime, trebao je znati da je narod izabrao one koji mu snagom zakona u RH moraju zagarantirati slobodu, demokraciju i jednakost svih pred zakonom pa i u slučaju ako im ona bude ugrožena od strane Katoličke crkve a što se već dulje vrijeme i nazire. Crkveni autoritet i monopol vlasti u tako zvanim kršćanskim zemljama počiva na hinjenom odnosu prema Isusu-Kristu!
Ako jedan biskup s oltara, u javnosti, osudi svoje bližnje; „Hrvatskom vladaju udbaši i najgori zločinci. Izluđuju nas”, onda ima namjeru toj istoj javnosti sugerirati da je tu osudu izgovorio kao božja produžena ruka na Zemlji. No, biskup ne želi ili nije u stanju shvatiti da on za javnost nije taj za koga se želi predstaviti. Javnost u njegovom nastupu nije prepoznala volju božju već jedan klasičan pokušaj projiciranja vlastitih crkvenih zločina na druge, kako bi zaštitio sebe i svoju instituciju. Sve govori u prilog tomu da Biskup Košić pokušava s javnom brutalnom osudom – držite najgore zločince i udbaše – odvratiti misli i poglede javnosti od kriminala i duhovne pustoši svoje vlastite crkve, od zločina pedofilnog klera kojeg štiti, pranja novca i zakulisnog ucjenjivanja političke elite za što više novca iz državnog proračuna. Mora se biti poprilično slijep i gluh da se ne vidi i ne čuje, da ljudi nisu više duhovno kastrirani kao nekada i da sve više istražuju i uspoređuju crkveni nauk i praksu s naukom i životom Isusa Krista. Oni dolaze do uvjerenja da se Katolička crkva dobrano udaljila-odcijepila od Krista i izvornog kršćasnstva i time postala poprilično nekršćanska, odnosno, kako bi crkva rekla, katoličkom sektom koja se ne bi više imala pravo nazivati kršćanskom. Stoga je sve više ljudi i čak vjernika Katoličke crkve uvjerenja da autoritet i monopol vlasti crkve i njezinog klera počiva na hinjenom odnosu prema Isusu-Kristu!
Katoličko dogmatsko učenje nije ništa drugo nego neprestano i bezočno savijanje istine u svoju vlastitu korist!
Sve više ljudi dolazi do uvjerenja da je Katolička crkva svojim dogmatskim učenjem torpedirala proces miroljubivosti i istinoljubivosti nauka Isusa Krista u povijesti ali i danas. Učinila je to tako da je protivno Deset zapovjedima božjih i učenju Isusa Krista u Govoru na Gori tolerirala crkvene zločine protiv čovječanstva npr. križarske i pljačkaške ratove te ubijanja i čak proglašavala i proglašava ih „voljom božjom“.
Katolička crkva izgleda da nikako ne može ili ne želi shvatiti da ustavnost RH ne dopušta puno toga što ona smatra dobrim ili čak voljom božjom; npr. crkvenu modernu inkviziciju koja klevetom ubija, doduše ne tijelo, ali dobar glas i psihu pojedinaca i grupa, te pokušaje duhovne kastracije političara, medija pa čak i čitave javnosti ne bi li se dokopala inkvizicijskog autoriteta i novaca iz državne kase. No, nažalost nije u stanju shvatiti da tako dugo dok pere novac, štiti pedofile i otima materijalna dobra državi namijenjena za socijalne potrebe te blagoslivlja oružje ne može biti kršćanska – Kristova već jedino katolička i kao takova je neprihvatljiva u jednom sve više u duhovno slobodnijem društvu.
Crkva je nauk Isusa Krista tijekom stoljeća prilagodila svojoj crkvenoj doktrini s kojom je svojem svećenstvu i Košiću osigurala bogatstvo, ugled i svjetsku vlast!
Ipak, biskupu se mora uračunati da on ne može drugačije nego onako kako radi. On se obećao biskupskim zadaćama, častima i udobnostima usprkos toga što su mu principi kršćanske etike i morala sadržanih u Deset zapovjedi božjih i Govoru na Gori Isusa iz Nazareta, nazovimo ustavnosti kršćanstva, nedvojbeno bili i jesu poznati. Ne bi bilo fer samo njemu predbaciti izdaju nauke Isusa Krista, jer je njegova opća crkva ta, koja je nauk Isusa Krista tijekom stoljeća tako prilagodila da joj je bilo i jest moguće, klevetom, ratnim otimanjem, krivotvorenjem dokumenata ili prodajom otpusta grijeha i sakramenata osigurati i povećavati materijalno bogatstvo i time i vlast nad državama i pojedincima. Jedino na što se biskupa Košića može upozoriti jednim upitom je to; dali stvarno misli da njegova duša nije više vrijedna doli ovo malo luksuza i vlasti koju smije koristiti do groba? A iza groba? Može se ga eventualno još upozoriti i na to da mrtvačka haljina nema džepova i da ama baš ništa od ovoga što sada posjeduje i čime se diči neće moći prenijeti na drugi svijet? Naravno, s pretpostavkom da uopće vjeruje u prekogrobni život i učenje Isusa Krista? Ako da, onda bi također morao znati da će se zasigurno naći u društvu sa svojim sadašnjim „najgorim zločincima i udbašima“ i s njima tako dugo provesti dok ne zadovolji božjim zakonima pravde i pomirenja, jer Bog je pravedan otac sve svoje djece, svejedno kako se ona zvala i što momentalno čine! Biskup Košić će se jednog dana zasigurno probuditi iz katoličkoga sna i shvatiti da Bog ne priznaje ničije osude na vječno prokletstvo pa niti katoličku „anatema sit“, jer je on ljubav i apsolutno slobodan Duh i to isključuje svako vječno prokletstvo! Morati će prepoznati da Bog ne bi bio Bog kada bi mu vođe nebrojenih religija i institucija naređivale koga neka prokune i koga postaviti na oltar kao sveca? Uostalom, svet je samo jedan, Otac na Nebesima! Rekao je Isus! Prepoznati će i to da Bog ne može biti vezan na bilo kakve religiozne dogmatske lažne „istine“ i mišljenja, jer on je apsolutna istina. Bog Stvoritelj a niti Krist nisu katolici niti pripadnici bilo koje druge religije. Stoga tko to shvati taj shvati savjet Ivana apostola u Bibliji, koji po smislu glasi; „Izađi moj narode iz nje da ne budeš dionikom njezinih zločina.“
Kolege teolozi, gdje stoji u Bibliji da biskup može bližnjega nazvati najgorim zločincem? Ili gdje stoji da crkva mora-smije blagoslivljati oružje i da su „pravedni“ ratovi“ mogući?
Veliki duhovni nedostatak kod većine teologa je taj da ne shvaćaju ono što danas shvaća više od polovice katolika, protestanata i pravoslavaca a to je da je Isus poštovao i učio ljude “ne ubij” i da je učio ljude da ljube svoje neprijatelje i da je svaki čovjek hram u kojem prebiva Božji Duh. Ljudi shvaćaju, ali teolozi ne, da nema nigdje u Isusovom učenju mjesta gdje bi se moglo iščitati, da bi rat bio dozvoljen pa zvao se on pravedan ili domovinski. Sve više ljudi shvaća da nema nigdje niti riječi kod Isuovog nauka o nekom blagoslovu oružja, vojnim vikarijatima-palačama za biskupe generale, niti riječi o oprostima grijeha za ubijanje brata i sestre u vojnom srazu. Ako sve to ne stoji u Bibliji, poštovana gospodo teolozi, zašto to ipak odobravate, učite i na taj način izluđujete narod lažju da je sve to volja Božja?
Iz crkvenog dogmatskog učenje može se i mora iščitati da o spasenju ljudskih duša odlučuje jedino Katolička crkva preko svojeg svećenstva! Boga Stvoritelja svega i Krista Otkupitelja, Katolička crkva lišila je vlasti nad dušama na Zemlji i na Nebu!
Dogme su jasne u tome kada kažu da svaka crkvena odluka proglašena od pape „ex katedra“ bilo da se radi o proglašenju nekog čovjeka svetim, o oprostu od grijeha , osuda jedne duše ili čovjeka na vječno prokletstvo, obvezujuća je ne samo za vjernike na Zemlji nego i za duše u onostranom i za Krista i Boga Stvoritelja na Nebu?! Ako se dogme uzmu doslovno, a moraju se, jer inače prijeti vjernicima katolicima vječno prokletstvo, onda je jasno da Katolička crkva nije uzela vlast u posjed samo na Zemlji nego i na Nebu! Mora se znati da nigdje u dogmama ne piše o nekim eventualnim mogućnostima revidiranja ili nepoštivanja odluke koju je donio i proglasio papa kao istinitom od strane Krista i Boga Stvoritelja. U crkvenom nauku stoji samo da je odluka pape „ex katedra“ neopoziva i konačna kako na Zemlji tako i na Nebu. Tu je izgleda netko nešto krivo preveo ili razumio u „svetim spisima“, odnosno namjerno unio u nauk crkve, jer oduzeti Bogu i Kristu posljednji sud znači njega pobijediti a to je nemoguče!
Katolički „duhovni“ imperij na Zemlji i na Nebu funkcionira samo u glavama papa, kardinala, biskupa, svećenstva i teologa, inače nigdje drugdje!
Crkveni nauk je nedvojben u tome kako katolik mora vjerovati da svoju dušu spašava jedino primanjem sakramenata i vjerom da je u njima prisutan Krist i da sakramente može podijeliti samo zaređena muška osoba – svećenik ili biskup. Nadalje, mora vjerovati u to da li će ili neće primiti Sacramento ovisi jedino od biskupa i svećenika i da nema nikakvih prava zahtijevati ih nekakvim pravnim putem. Za lakše razumjevanje kako su Bog i Krist lišeni svake mogućnosti za pomoć dušama, govori primjer podjele, odnosno, uskraćivanje sakramenta krštenja kod djeteta i njegove posljedice. Primjer iz dnevne prakse; Ustanovi li biskup ili svećenik da roditelji tek rođenog djeteta nisu podmirili crkveni namet ili da nisu za crkvu podobni, on može uskratiti njihovom tek rođenom djetetu sakramenat krštenja. No, umre li dijete bez sakramenta krštenja jer je tako biskup ili svećenik odlučio iz gore navedenih ili drugih razloga, onda duša ne krštenog djeteta neće nikada vidjeti Boga Stvoritelja koji ju je stvorio na svoju sliku i priliku, savršenu i čistu. Ne vidjeti Boga znači u teološkom smislu – duša djeteta odlazi u vječno prokletstvo. Crkveno učenje nigdje ne govori o nekoj mogućnosti da bi Bog Stvoritelj ili Krist mogli toj duši doći u pomoć i spasiti je od vječnog prokletstva. Koje li anti-božanske teološke doktrine, naime, po toj crkvenoj nauci Bogu Stvoritelju je oduzeta svaka mogućnost o daljnjem životu duše nekrštenog djeteta. Vlast nad dušom djeteta prenesena je snagom crkvenih otaca, papa i teologa na crkvu, odnosno na biskupe i svećenike koji mogu mimo Boga odlučiti kamo će ta duša. Kako god sada protestirali teolozi da je to drukčije zamišljeno i da je Bog misterij, ipak si moramo dopustiti pitanje naših bližnjih u čije je ime crkva sa svojim teolozima oduzela vlast Bogu Stvoritelju i Kristu na Zemlji i na Nebu, tako kako se to može iščitati u slučaju duše ne krštenog djeteta?
Katolička crkva slijedi svoj cilj od njezina početka u četvrtom stoljeću, koji glasi; Spriječiti put istini u srca ljudi, istinu koju je Isus iz Nazareta učio svoje sljedbenike, da je Bog ljubav koja stanuje u srcu svakog bića i da stoga nijednom biću nije potreban nikakav posrednik u spašavanju vlastite duše. Krist je dovoljan!
Svojim naukom Katolička crkva slijedi svoj cilj a to je spriječiti put istini u srca ljudi, one istine koju je Isus iz Nazareta učio svoje sljedbenike a jedan od važnijih aspekata tog nauka je da Bog između sebe i čovjeka nije instalirao nikakve posrednike, svećenstvo, hramove i religije. Zamislimo si sada kako bi biskup Košić tek onda bjesnio kada bi svi ljudi u Hrvatskoj povjerovali Isusu Kristu da je svaki čovjek hram Boga i da za spas duše nisu potrebni nikakvi crkveni posrednici, pape, kardinali, biskupi i svećenici s njihovim ritualima, liturgijom, sakramentima i drugim znacima vlasti?
Izgleda da je sve manje onih, duhovno kastriranih podložnika preko kojih je do sada crkva izluđivala narod, jer biskup mora sam u prve bojne redove kako bi spasio privilegije svoje crkve uz cijenu kršenja zapovjedi „Ne svjedoči lažno prema svojem bližnjem!
Biskup dobro zna koga i kako mora osuditi, kako on sam kaže; „najgorim zločincima koji vladaju Hrvatskom”, da bi spasio ono što se spasiti da, ali mu njegova dvoličnost izgleda ipak ne dopušta direktne riječi već se mora služiti dobro isprobanom klevetom javne osude, koja ubija dobar glas, dušu i čast pojedinaca i grupa. U stvari poručio im je; Vaša sekularizacija i demokracija odvode naše poslušne vjernike, bez kojih crkva i moj kler ne funkcionira i ne budete li prestali, poslat ćemo vas u vječno prokletstvo! Iako zna da je sve manje onih koji mu to vjeruju, ipak grčevito pokušava spasiti budućnost Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja mu, protuustavno, novcem, koji je potreban socijalno ugroženim građanima, nažalost, još uvijek osigurava luksuzni i rasipni život u lijepom sisačkom dvorcu a da bi on za uzvrat popljuvao, osudio i nazvao najgorim zločincima one koji mu to omogućavaju!
Ako je to katolički i biskupski moral, kultura i etika, onda je stvarno Hrvatskom zagospodarila duhovna pustinja!’
DAVID 