Krešimir Mišak: Dobro bi došlo više CO2 u atmosferi (ali, nažalost – ljudski doprinos je beznačajan)

Nexus Svjetlost

 

 

Krešimir Mišak: Dobro bi došlo više CO2 u atmosferi (ali, nažalost - ljudski doprinos je beznačajan)

Foto: Internet

Krešimir Mišak: Dobro bi došlo više CO2 u atmosferi (ali, nažalost – ljudski doprinos je beznačajan)

Napisao   

(Kratki pregled prirodnih mehanizama zgrijavanja i hlađenja Zemlje)…

Kad je riječ o ideji o globalnom zatopljenju, da je posrijedi medijska manipulacija, doista je jasno već iz same činjenice o nepostojanju konsenzusa među stručnjacima, dok se po medijima sve predstavlja kao gotova stvar, kao i iz činjenice da svatko tko kaže da globalnog zatopljenja nema dobiva smiješnu etiketu ‘global warming denier’, tj. ‘poricatelj postojanja globalnog zatopljenja’, bez obzira na to koju znanstvenu titulu ima, s koje ugledne institucije dolazi ili koliko je stručan. Stoga predlažem da se u praksu uvede etiketa ‘global warming lier’, za aktivne svjetske promicatelje te ideje. Može poslužiti i ‘sljedbenik kulta globalnog zatopljenja’, za one koji su tek dezinformirani silnom propagandom kampanjom.

Kad iza cijele ideje stanu mnoge zlokobne figure ili institucije poput UN-a ili predsjednika Barracka Obame, informiranom promatraču mora biti jasno da iza svega stoji neka skrivena namjera. Malo razmišljanja o svrsi ideje o globalnom zatopljenju nekom drugom prilikom.

Da ne bi sve ostalo samo na usklicima ‘Lažu, lažu!’, prođimo radije kroz mehanizme i brojke vezane uz atmosferu kako bismo pokušali saznati kako stvari zaista stoje po pitanju grijanja i hlađenja atmosfere Zemlje.

Prikaz datoteke Slika1.jpg

SLIKA 1 – Znanstvena studija Švedskog arktičkog instituta koja kritizira ideju o globalnom zatopljenju

 

MISTERIJ CO2

Ako pokušate naći podatak koji je zapravo atmosferski udio famoznog. CO2, namučit ćete se. A kad jednom nađete tu brojku, ona će biti nevjerojatno mala –tek  0,037 posto!

Da stvar bude još bizarnija, najveći dio CO2 proizvod je truljenja cjelokupne biljne mase na planetu i isparavanja svih oceana. Čovjek udio je čak i u tako malom udjelu od 0,037 posto beznačajno malen. Drugim riječima, čovjekove emisije CO2 nemaju baš nikakav utjecaj na efekt staklenika. Ali zato nam je nekako zaboravljeno reći da je najprisutniji staklenički plin u našoj atmosferi – vodena para. Koje pak čini oko 96,5 posto atmosfere.

POČECI MJERENJA CO2

Mjerenja razine ugljičnog dioksida počela su sredinom 1890-tih kemijskim metodama, a tek 1957. je znanstvenik Keeling osmislio novu tehnologiju služeći se infracrvenim detektorom, koja je preciznija i lakše primjenjiva. Švedski kemičar Svante Arrhenius bio je taj koji je početkom 1890-tih shvatio da se s industrijskim razvojem, sagorijevanjem ugljena i nafte, u atmosferi povećava razina CO2 te da ugljični dioksid uzrokuje efekt staklenika. Proveo je neke eksperimente koji su pokazali sljedeće: udvostruči li količinu ugljičnog dioksida u atmosferi, ona će prouzročiti efekt staklenika od 5°C.

To je bila alarmantna činjenica, ali njegova je rasprava potom zaboravljena te je ponovo otkrivena 1980-tih kad se s njome izašlo u javnost, usprkos tome što su ponovljeni eksperimenti pokazali su da je Arrhenius pogriješio u proračunu te da temperatura narasla tek za  0,22 stupnjeva Celzijusovih. Pretpostavlja se da je računao sa vlažnim, a ne sa suhim zrakom, a vodena para je ta koja uzrokuje snažan efekt staklenika.

Razina CO2 u atmosferi kontinuirano pada tijekom četiri milijarde godina. Danas je to razina od 397 dijelova na milijun, blizu kritične razine kod koje biljke više neće moći preživjeti, a ona je oko 220 dijelova na milijun. Ispod te razine biljke neće više moći obavljati fotosintezu te će time nestati sav život na Zemlji.

Prikaz datoteke Slika2.jpg

SLIKA 2 – krivulja se kreće prema prošlosti i pokazuje razdoblja viših temperatura od današnje iščitane iz slojeva grenlandskog leda

 

CO2 – TEK POSLJEDICA RAZDOBLJA ZAGRIJAVANJA

Zanimljivo je sljedeće: kada je klima toplija, u atmosferi je više ugljičnog dioksida, a ako je klima hladnija, kao što je bila za vrijeme malog ledenog doba, tada je u atmosferi manje ugljičnog dioksida. Drugim riječima, povećanje CO2 u atmosferi jest posljedica globalnog zatopljenja.

Topivost CO2 u oceanima ovisi o temperaturi vode. U hladnoj vodi apsorbirat će se više ugljičnog dioksida, a ako je voda topla, ugljični dioksid odlazi u atmosferu.

U Zemljinu sustavu kruženja ugljika u prirodi Sunce zagrijava oceane oko ekvatora, pa voda isparava, a i oslobađa se CO2. Tada ga vjetrovi raspuhuju na sjever i na jug. Kada dođe u kontakt s hladnijim vodama sjevernoga Atlantika i sjevernog Pacifika te oko Antarktike, ocean ponovo apsorbira CO2.

Prikaz datoteke Slika3.jpg

SLIKA 3 – krivulja prikazuje srednjovjekovno toplo razdoblje (koje je izbrisano iz lažiranih UN-ovih dijagrama globalne temperature) i malo ledeno doba u 17. stoljeću

 

APSORPCIJSKI SPEKTAR VODENE PARE

Važno je znati i ovo:  CO2 apsorbira dva vrlo vrlo uska dijela spektra infracrvenih frekvencija, od 4,2 mikrona te 14 do 16 mikrona. No, vodena para apsorbira vrlo široki pojas širom spektra. A količina vodene pare u atmosferi jest 30.000 dijelova na milijun, a količina CO2 samo oko 395 dijelova na milijun.

U atmosferi ima gotovo sto puta više vodene pare u atmosferi, a uz to ima jaču moć apsorpcije. Drugim riječima, učinak staklenika najvećim dijelom stvara vodena para. Uz to, količina CO2 koju je je prouzročio čovjek sagorijevanjem fosilnih goriva iznosi samo 4 posto od ukupne količine CO2 u atmosferi. To znači da je čovjekov utjecaj na klimatske promjene toliko malen da ga ne možete izmjeriti.

Spomenimo i to da CO2 zaslužan za rast biljaka. Bez njega, kao i bez efekta staklenika za zadržavanje topline, ovaj planet bio bi nepogodan za život.

Prikaz datoteke Slika4.jpgPrikaz datoteke Slika5.jpg

SLIKE 4 I 5 – Polovicom 1970-tih Zemlja se, zbog ritma Sunca i PDO-a, hladila pa su aktualne prognoze najavljivale ledeno doba

UČINAK ZASIĆENOSTI – PRIRODNA ZAŠTITNA MJERA

No, postoji i učinak zasićenosti. Kad bismo udvostručili današnju količinu ugljičnog dioksida u atmosferi – što fizički nije moguće jer nemamo dovoljno ugljena i nafte da to učinimo – većina ugljičnog dioksida bi ionako otišla u oceane. Čak i kada bismo u tomu uspjeli, povećanje temperature bio bi možda 0,1 ili 0,2 stupnja celzijusovih, zato što smo dosegli gotovo maksimalnu razinu zasićenosti ugljičnog dioksida.

Efekt staklenika nije linearan prema količini plina, nego je to logaritamska krivulja koja sada sve više stagnira. Većina kapaciteta ugljičnog dioksida u smislu efekta staklenika već je iskorištena. Tu činjenicu znanstvenici koji stoje iza IPCC-a (Intergovernmental Panel on Climate Change) gotovo ignoriraju.

Prikaz datoteke Slika6.jpg

SLIKA 6 – Zemlja u zagrljaju utjecaja sunčeve aktivnosti, koje je glavni moderator klime Zemlje

PDO – KRUŽENJE VODE U PACIFIKU

U Tihom oceanu postoji šezdesetgodišnji ciklus morske struje zvan  pacifička dekadna oscilacija ili PDO.

Trideset godina cirkulacija Tihog oceana na sjevernoj polovici kreće se u smjeru kazaljki na satu, zatim se kreće u smjeru suprotnom od kazaljki na satu. Razlog topljenja leda Arktiku nije bio povećanje globalne temperature –  jer topli zrak baš i ne topi mnogo leda, već ga topi topla voda.

Od 1977. do 2008. godine u Arktički ocean dopirala je topla voda kroz Beringov prolaz pa se led polako smanjio. No u travnju 2008. PDO se ponovo okrenuo i godinu dana poslije cijeli Arktički ocean imao je led deblji za jedan metar nego što je to bilo u 2007. Godini. No, kad se iz satelita promatra led, vidi se koju površinu  zauzima, ali ne i njegova debljina. 2007. su snažni vjetrovi i struje pogurali led prema Kanadi i Grenlandu pa  se stvorilo više otvorenog mora, ali led je bio dvostruko deblji nego što je to bilo prije.

Drugim riječima, već šest godina traje proces globalnog zahlađenja, koji će završiti oko 2037, kad će početi proces zagrijavanja. No, čini se da je zagrijavanje završilo i prije 2007, zbog promjena na Suncu.

Prikaz datoteke Slika7.jpg

UTJECAJ SUNCA

Sve navedeno vodi nas do Sunca, koje upravlja našom klimom. Aktivnost Sunca vidljiva je kroz količinu Sunčevih pjega.

Kada je sunčeva aktivnost visoka, mnogo je sunčevih pjega, što znači da je i solarni vjetar jak, a to je tok elektromagnetskih čestica koji udara na Zemlju. U zadnjih sto godina, zbog povećane aktivnosti Sunca, temperatura oceana se povisila za jedan stupanj. Zbog te je povišene temperature dio CO2 iz oceana otišao je u atmosferu te tako povećao razinu CO2 u atmosferi od 290 prije sto godina na 395 dijelova na milijun. To se nije zbilo zbog djelovanja čovjeka, nego zbog povećane temperature oceana.

Kada je Sunce vrlo aktivno, ono pojačava snagu magnetosfere oko Zemlje. Magnetosfera tad jače odbija kozmičko zračenje, zbog čega na Zemlji ima manje oblaka.  Oblaci zaklanjaju nadolazeću sunčevu svjetlost i time hlade Zemlju. To je važan regulator klime.

Ako se količina oblaka poveća za 1 posto, Zemlja će se globalno ohladiti za 1 stupanj i obratno. Sunce danas pokazuje nizak intenzitet aktivnosti Sunca, pa je situacija slična onoj u drugoj polovici 17. stoljeća sedamnaestoga stoljeća, kada se zbilo malo ledeno doba.

Svakako, u sljedećih 25-30 godina bit ćemo u vrlo hladnom razdoblju, iz dva razloga – zbog smanjenje aktivnosti Sunca i promjene toka oceanska struja u Tihom oceanu, pa će se na Arktiku povećati količina leda.

Prikaz datoteke Slika8.jpg

SLIKA 8 – Švedski premijer Olof Palme u doba zahlađenja Zemlje najavljuje globalno zatopljenje

HOKEJSKA PALICA

IPCC, Međuvladina komisija za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change), dio UN-a. 2001.  je objavila krivulju kretanja temperatura posljednjih tisuću godina. Ta je krivulja je pokazivala jednaku razinu do prije stotinjak godina, a tada krivulja temperature skreće ravno prema gore. Zato je se nazvalo ‘palicom za hokej’. Riječ je o falsifikatu podataka ili pseudoznanosti.

Jer ona ne prikazuje srednjovjekovno toplo razdoblje u doba Vikinga, kao niti malo ledeno doba koje je počelo u drugoj polovici 17. stoljeća i trajalo do 19. stoljeća.

Prava krivulja globalne temperature kreće se gore i dolje.

Od 1880. godine se  spušta do 1910. (bez obzira što je tada bio značajan porast emisija CO2), a onda raste do 1940.  Bilo je to doba prilično brzog zagrijavanja, kao rezultat PDO-a, tj. vode iz Tihog oceana.

PDO se okrenuo 1910. godine, a onda opet 1940. godine kada je zahladilo, pa je od 1940. do 1977. bilo hladnije razdoblje. Pisale su se knjige o nadolazećem ledenom dobu. No, 1977. godine PDO se opet okrenuo i nastupilo je novo razdoblje zagrijavanja. To je razdoblje trajalo do 2008. kad se PDO opet okrenuo. No, razdoblje globalnog zagrijavanja završilo je već i prije jer je Sunce imalo svoj maksimum 2002. godine. Od 2002. temperatura polagano pada.

Prikaz datoteke Slika9.jpg

PROBLEM MJERENJA

Izmjeriti prosječnu globalnu temperature Zemlje nije niti najmanje jednostavno, a prisutne su i pogreške.

Kao prvo, broj postaja koje su korištene za izračun globalnog zagrijavanja značajno se promijenio. 1970-tih bio ih je 15 tisuća, a oko 1988.–1990. broj je naglo pao na 6 tisuća. Danas ih je oko 1500. Naime, krajem 1990-tih raspao se SSSR pa je većina meteoroloških postaja u hladnim područjima Sibira zatvorena. Tako je ravnoteža između meteoroloških postaja u hladnim i toplim krajevima u svijetu dramatično izmijenjena, pa se prosječna temperatura odjednom vinula u nebo
Drugo, meteorološke postaje su obično u blizini velikih gradova, počesto i usred njih, a gradovi imaju veću temperaturu nego što je ona u prirodi. 54 posto svih stanica za globalna mjerenja su zračne luke. No, ti podaci nisu objektivni jer se asfalt na aerodromima mnogo više zagrijava nego što bi to bilo drugdje, a  avionski ispušni plinovi također zagrijavaju okolinu.

Treće, 90 posto mjernih stanica nalaze se na kopnu, koje čini sam 30 posto Zemljine površine. Sateliti su pouzdani jer stalno skeniraju cijelu Zemljinu površinu i računaju temperature, ali njihovi podaci sežu samo do 1979. godine.

Prikaz datoteke slika 11-1.jpg

Prikaz datoteke slika 11-2.jpg

SLIKE 11-1 i 11-2 – poklapanje sunčeve aktivnosti i promjena globalne temperature na Zemlji, neovisno o čovjekovima emisijama CO2

GLOBALNA ZATOPLJENJE U PROŠLOSTI

Na Antarktiku, u ruskoj bazi Vostok, bušili su kroz slojeve leda stare 600 000 godina i uz pomoć izotopa kisika 18 rekonstruirali izmjenu ledenih i  međuledenih razdoblja i temperatura. Za vrijeme prethodna tri međuledena razdoblja u rasponu od 400 000 godina, globalna je temperatura bila viša za nekoliko stupnjeva nego što je danas. Dakle, ovo što se danas događa nije ni po čemu različito od onoga što se događalo prije.

Ako se vratimo otprilike 800 godina u prošlost, u doba koje se u znanosti naziva ‘toplo srednjovjekovno doba’, vidjet ćemo da je temperatura tada bila znatno viša nego što je danas. Od tada zapravo neprekidno pada. A gdje su u Srednjem vijeku, bile velike tvornice, kamioni i vozila, i drugi izvori CO2? Ako je temperatura tada bila viša nego što je danas, očito za porast temperature nije zaslužan CO2. Toplo srednjovjekovno doba bilo je razdoblje obilja, a ne katastrofe za koju nas uvjeravaju da je donosi ovo zatopljenje.

Potom je Zemlja ušla u razdoblje koje se naziva Malim ledenim dobom – od 17. do 19. stoljeća. To nije bilo doba obilja, nego doba velikih iskušenja i siromaštva. Završetkom Malog ledenog doba“, prema početku 20. stoljeća temperatura je opet počela rasti.

UN-ov izvještaj iz 1996. sadržavao je dijagram razdoblja od 1000 godina koji je pokazivao da su temperature u srednjem vijeku bile više nego danas. No, u izvještaju iz 2001. Nalazio se novi dijagram bez srednjovjekovnog toplog razdoblja. U njemu se pogrešno zaključilo da je 20. stoljeće najtoplije u posljednjih 1000 godina. Dijagram je izgledao poput palice za hokej na ledu – pogrešno ravna linija temperatura od 1000. – 1900. godine bila je drška, a porast od 1900. do 2000. bio je glava palice.

UN je ‘hokejsku palicu’ obilno koristio za zastrašivanje naroda. Odbili su je povući ili se ispričati, kad je razotkrivena kao apsurdna. Britanski pisac Christopher Booker, autor knjige The Real Global Warming Disaster opisao ju je kao „jedan od najtemeljitije diskreditiranih artefakata u povijesti znanosti“. Brojni znanstveni radovi da je srednjovjekovno toplo razdoblje bilo i do 3° C toplije od današnjeg. Tada nije bilo ledenjaka u tropskim Andama: danas su tamo. Bilo je vikinških farmi na Grenlandu: sada su na trajno zaleđenom tlu. Bilo je malo leda na Sjevernom polu: kineska brodska eskadra oplovila je ravno oko Arktika 1421. i nije ga uopće našla.

ZAKLJUČAK

Klimatske promjene postoje, ali njih ne uzrokuju ljudi, već je to  prirodni proces. Globalnoj samozvanoj Eliti ona je prijeko potrebna za uvođenje svjetske vlade i jedne sasvim nove vrste novca koja će sa sobom dovesti potpunu kontrolu svakodnevnog pojedinca. Obratite u bliskoj budućnosti pažnju na pojmove ‘energetska valuta’ ili ‘karbonski novac’.

Riječ je o dugoročnom planu, o čemu svjedoči sljedeća anegdota. Švedskog premijera Olofa Palmea su novinari 1976. godine pitali kako će svijet izgledati za 25 godina. Između ostalog, Palme je rekao da će oko 2000. godine najveća prijetnja u svijetu biti globalno zagrijavanje. U to vrijeme globalno zagrijavanje nije postojalo jer je počelo tek 1977.,  svi su govorili da se temperatura spušta i da se krećemo prema ledenom dobu, a The Clash su u pjesmi London Calling pjevali ‘Ice age is coming’. Možda je Palme ponešto o tome načuo na sastancima operativnih skupina kao što je grupa Bilderberg…

2 misli o “Krešimir Mišak: Dobro bi došlo više CO2 u atmosferi (ali, nažalost – ljudski doprinos je beznačajan)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s