E novine
Sve je više vjernika, a sve manje sretnih ljudi
Razgovarao: Siniša Jović
Kod mladih ljudi se osjeća tjeskoba koja nije svojstvena mladosti, ili barem ne bi trebala biti. Što je najgore, uz tjeskobu se ćuti kod njih i ono što je postalo nacionalna osobina, potpuna malodušnost i apatija. Za to nisu krivi oni, nego mi. Oni su samo ogledalo stanja u društvu, a njihovo stanje uma je posljedica općeg pada vrijednosti u svim segmentima društva
Pred kraj godine mediji se tradicionalno bave analizama najznačajnijih događaja i osoba koje su obilježile proteklih 12 mjeseci. Stoga je Linija X ovaj put, u svom posljednjem izdanju u 2013., u goste pozvala popularnu blogericu, kolumnisticu i spisateljicu Slobodanku Bobu Đuderiju, poznatu i pod pseudonimom Marčelina, da iz svoga kuta prokomentira neke od tih događaja na njoj specifičan, nepretenciozan, ali uvijek pronicljiv način.
*Prema mnogim analitičarima, najznačajniji svjetski događaj u 2013. jest afera curenja tajnih podataka s Edwardom Snowdenom u glavnoj ulozi, zahvaljujući kojemu smo doznali da Veliki brat sve prisluškuje bez puno stida i srama. Kako vi stojite s osjećajem da vas možda prisluškuju, da netko prati vaše ponašanje na internetu? Facebook profil ipak niste ugasili?
– Moram priznati da mi je ponekad znala glavom proletjeti pomisao na Velikog brata, ali to mi nije baš izazvalo napad panike. Mislim, ako to stvarno jest tako, ja tu ionako ne mogu ništa, a uostalom, koje mi to podatke mogu ukrasti? Moje blentrave statuse ili benigne prepiske? Facebook profil sam zamalo obrisala čak dva puta, ali strah od Velikog brata s time nije imao nikakve veze. Živimo u vremenima kad je Veliki brat sveprisutan, ne možeš ni u dućan ući a da te odnekud ne špijunira nekakvo oko nekakve kamere. I šta sad? Alternativa je pobjeći na Velebit, a ja ti nisam baš takav tip.MARČELININE NOVE PUSTOLOVINE
*Vaša Marčelina je već postala omiljeni lik, a, kako čujem, u 2014. je čekaju nove pustolovine u jednoj sasvim novoj formi. Otkrijte nam…
– Da, u 2014. izlazi još jedna Marčelina, no ovaj put u formi romana, a ne kratkih priča. Urednik knjige će biti Velimir Visković, a izdavač Profil. To je izazov za mene jer sam dosad pisala jedino kratke priče. Gospodin Visković smatra da ja to mogu, pa sam pomalo znatiželjno krenula u pisanje tog romana, čisto da ispitam vlastite mogućnosti. Vjerujem da ću roman sretno privesti kraju, jer Marčelina može pričati do besvijesti, a i lijep je osjećaj da se mogu “razmahati” u toj novoj formi.*Ironično, zviždač Snowden, veliki borac za slobodu informacija i zaštitu privatnosti, na kraju je morao utočište potražiti kod Putina koji je, pak, u 2013. amenovao anti-gay zakonske odredbe prema kojima se čak zabranjuje i javno spominjanje homoseksualnosti, a ne daj ti bože, traženje kakvih prava. Zbog toga će mnogi istaknuti državnici bojkotirati Olimpijske igre u Sočiju. Što vi mislite o tim Putinovim potezima? I usput, jesu li vama seksi one fotke na kojima pozira gol do pasa?
– Putin je diktator, Veliki vođa. Mala, zločesta čovječja ribica, eto kako ga ja vidim. Od prvog trenutka mi se nije sviđao, a pitanje prava gay zajednice je samo potvrdilo moj prvi dojam o njemu. Iskreno, teško mi je uopće i vjerovati da na svijetu takvi tipovi još uvijek mogu biti birani i voditi cijele države. Ali ne moram se ni micati s ovih prostora da bih doživjela takvu nevjericu. Ovdje (i tamo) živi se od kulta ličnosti. To što je Snowden dobrohotno primljen kod Putina, sigurno nema nikakve veze s Putinovim velikim srcem ili, božemiprosti, njegovim zalaganjem za slobodu informacija i zaštitom privatnosti. Čovjek koji je članice Pussy Riota strpao u zatvor kod mene izaziva samo prezir i ništa više.
*Kod nas je u križarski rat protiv homoseksualaca krenula inicijativa “U ime obitelji” na čelu s onom gospođom. Izvukli su nas na referendum i hrvatska katolička obitelj je sada navodno spašena. Spavate li i vi sada lakše kada znate da će u Ustav uči definicija braka kao zajednice žene i muškarca?
– Ma, ne mogu vam opisati kakvo olakšanje osjećam otkad smo se izborili za to da nam brakove “spašavaju” i “čuvaju” likovi poput, ovaj, “one” gospođe. Molim vas, nemojte me tjerati da nju komentiram, božićno je vrijeme, završit ću u pakao.
*A onda nam prokomentirajte novog splitskog gradonačelnika. Ivo je naslijedio Željka. Kako ste vi dočekali tu smjenu?
– Tu smjenu sam dočekala otprilike isto kao i ono kad SDP-om smijenimo HDZ – nisam sigurna koliko je novi izbor kvalitetan, ali onaj prethodni je toliko loš da je njegova smjena u svakom slučaju dobitak. Ako se uopće može govoriti o “dobitku” u zemlji gdje se sve vrste izbora svode na biranje “manjeg zla”.
*Broj nezaposlenih U Hrvatskoj je prešao 360 tisuća, a, kako čujem, i vi ste ostali bez posla u 2013. godini?
– Ja bez posla ostajem bar jedanput u dvije godine. Počelo je s privatizacijom Željezare Split, a nastavilo se u nesretnom nizu gdje sam jednom bila prisiljena sama otići iz jedne firme zbog mobinga, pa pokušaj rada u ugostiteljstvu – deset sati dnevno, bez slobodnog dana, uz minimalnu plaću, i gdje su radnici bili sretni što ih “šef” još i ne bičuje dok rintaju. Taj moj izlet u ugostiteljstvo tijekom splitske ljetne sezone bio je prilika da zavirim u najmračnije predjele gdje se potpuno ukidanje i radničkih i ljudskih prava podrazumijeva. Iskustvo je to koje me obilježilo zato što sam tad otkrila da takvo postupanje prema radnicima nije iznimka, nego pravilo. Tad sam prvi put potpuno shvatila koliko smo nesretni, očajni i ucijenjeni. Zadnji posao je bio “posao iz snova”, bila sam prevoditeljica u jednoj novoosnovanoj brokerskoj firmi, dok nije propala. Bilo je odlično raditi za njih. Svih šest mjeseci. Bez prijave, i bez registriranog ijednog dana radnog staža.
*Iako smo ušli u EU, svi ti silni nezaposleni ljudi zapravo još godinama neće moći potražiti spas u većem broju zemalja članica jer su nam uveli ograničenja po tom pitanju. Jeste li vi primijetili neki napredak otkad smo ušli u ovu zajednicu?
– Jedini segment u kojem se osjeća napredak je u broju mladih ljudi koji odlaze iz Hrvatske bježeći glavom bez obzira, unatoč ograničenjima. Neki dan sam slušala razgovor dvoje studenata koji me poprilično rastužio. Naime, poanta toga njihova razgovora je bila otprilike: “Umisto da, tijekom studiranja, razmišljamo o studiranju i što boljem usvajanju znanja, mi tijekom studija razmišljamo di ćemo otić kad diplomiramo.” Kod tih mladih ljudi se osjeća tjeskoba koja nije svojstvena mladosti, ili barem ne bi trebala biti. Što je najgore, uz tjeskobu se ćuti kod njih i ono što je postalo nacionalna osobina, potpuna malodušnost i apatija. Za to nisu krivi oni, nego mi. Oni su samo ogledalo stanja u društvu, a njihovo stanje uma je posljedica općeg pada vrijednosti u svim segmentima društva.
*Ispada da ulazak u EU nije jamac ni za zaštitu manjinskih prava. Krajem 2013. počelo je i prikupljanje potpisa protiv ćirilice.
– Iskreno, jedini razlog zbog kojeg sam ja bila “za” ulazak u EU bio je upravo taj – nadala sam se da će to pristupanje biti kakav-takav jamac zaštite manjinskih i svih ostalih ljudskih prava u ovoj zemlji. Naravno, nije baš da EU zastupnici po noći ne mogu spavati od brige za ljudska prava u Hrvatskoj, ali i dalje vjerujem da to članstvo bar donekle može pod kontrolom držati raznorazne domaće ekstremizme.
*U godini za nama bili smo svjedoci i nekoliko afera s prostitucijom u našoj zemlji. No, dobra vijest je stigla iz Francuske. Oni su, naime, nedavno odlučili da će tražitelje usluga kazneno goniti. Pa nije u redu da na prostitutkama leži cijela odgovornost, zar ne?
– To je razuman i pošten potez, međutim, kao i kod ostalih problematičnih pojava u društvu, smatram da treba liječiti uzroke, a ne simptome “bolesti”. Da bi se netko bavio prostitucijom, mora biti dovoljno nesretan i očajan. Slično mislim i za one koji traže usluge prostitutki. Rješenje bi bilo stvaranje pravednijeg društva u kojem nitko ne bi bio natjeran ili gurnut u prostituciju, narkomaniju, delinkvenciju i slično. Znam, to je utopija, ali ja sam idealist, školski primjer, i da prestanem vjerovati u mogućnost sretnijeg svijeta, mislim da bih umrla.
*Ovu godinu ćemo zasigurno pamtiti i kao godinu raznih inicijativa. Jedna od zanimljivijih došla je od don Ivana Grubišića koji smatra da vjeronauku nije mjesto u školama. Što mislite o toj ideji?
– Ma da, inicijative – mi više i nemamo život, imamo samo inicijative. Što se tiče ove don Ivanove, podržavam je iz sveg srca. Crkva se danas ponaša kao da joj se i dalje ugrožavaju njezina prava samo zato što se netko usudi pomisliti da joj nije mjesto u državnim institucijama. Poštujem vjeru i vjernike, ali nametanje vjere koje se događa u Hrvatskoj, po mojemu mišljenju, izaziva samo suprotni učinak. Jer, ako se forsira i nameće, onda je tu malo slobodnog izbora, a ako nije slobodni izbor, što će Crkvi vojska vjernika koja u crkvu dolazi i “vjeruje” zato što je to trenutno jako “in” i što pokazuje pripadnost, a ne osobnu težnju i potrebu? Pada nam broj zaposlenih, pada nam standard, BDP, pada nam sve, a jedino broj crkava po glavi stanovnika raste. Zanimljivo, nikad više “vjere” na sve strane, a nikad manje sretnih i zadovoljnih ljudi. To je ironija, jedna od mnogih u životu, i bilo bi lijepo da crkveni kadrovi malo razmisle i ostave se forme, a uhvate sadržaja vjere koju propovijedaju. Također, bilo bi dobro da se malo “spuste” među običan svijet i da čuju što im poručuje novi Papa.
*Na kraju, koji događaj ili osoba je, po vašemu mišljenju, najviše obilježila 2013. godinu?
– Nataša Škaričić, novinarka koja je ove godine dobila nagradu Novinar godine za 2012. Nataša za mene predstavlja pojam i primjer profesionalnosti i novinarske hrabrosti i, da sam novinar, a hvala Bogu nisam, ona bi mi bila uzor. Kažem “hvala Bogu nisam novinar” jer je danas u Hrvatskoj vrlo teško biti novinar, a opet, jednako je teško danas biti i liječnik, i učitelj, profesor, vozač autobusa, teta u vrtiću, radnik u banci ili dimnjačar. Ukratko, teško je biti ono što stvarno želiš biti, raditi svoj posao kako treba, ako želiš preživjeti.
*Tekst prenosimo iz Slobodne Dalmacije.
DAVID 