Manjine i Ustav

E novine

26.12.2013 – 16:17

Jesu li prava dovoljno ljudska?

Piše: Srđan Dvornik

Ta su pitanja kritična u društvu u kojem se ljudska prava ni ne shvaćaju kao ljudska, nego kao prava ‘zajednica’. Za velik dio hrvatske populacije ne radi se o preko četiri miliona osoba od kojih svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i priznavati joj ljudsko dostojanstvo, nego o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu, tj. kolektivnoj individui. Ta bi mega-jedinka onda imala ‘pravo’ da ‘svoje’ obrasce ponašanja (kao što su heteroseksualni brak, hrvatski jezik i latinica) prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku različitost doživljava kao zadiranje u to svoje pravo

Živimo u društvu u kojem se ljudska prava ne shvaćaju kao ljudska, nego kao prava ‘zajednice’. Umjesto da društvo shvaćamo kao skup od preko četiri milijuna osoba od kojih svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i priznavati joj ljudsko dostojanstvo, govorimo o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu, tj. kolektivnoj individui. Ta mega-jedinka onda ima ‘pravo’ da svoje obrasce ponašanja, kao što su heteroseksualni brak, hrvatski jezik i latinica, prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku različitost doživljava kao zadiranje u to svoje pravo.

Jedna riječ opisuje gotovo sve oblasti društvenog života u ovoj zemlji: nestabilnost. U odnosu na privredu, toliko se odomaćila da je nitko više ni ne spominje; vremena kada su vlade – i hrvatske i nekadašnje jugoslavenske – donosile programe stabilizacije doimaju se kao davna prošlost. U onome što zovemo socijalna pitanja, a zapravo se radi naprosto o siromaštvu i drugim oblicima životne uskraćenosti, nema više ni stabilnosti zaposlenja ili privatnog posla, ni stabilnosti imovine, pa ni one osnovne – krova nad glavom. A ni socijalne podrške koja bi barem dio toga nadoknadila. U kulturi, institucije koje su programski žive (što je i samo jedan vid nestabilnosti) žive u klimavim uvjetima opstanka; one čiji su uvjeti malo stabilniji zauzvrat su programski polumrtve. U zdravstvu su od neprestanog reformiranja – kao po načelu “cilj nije ništa, put je sve” – stabilni jedino deficiti. Čak se ni uprava neće još dugo moći održati ovakva kakva se formirala sve tamo od Austro-Ugarske. Jedino se još obrazovanje koliko-toliko drži u stabilnoj okoštalosti temeljnih struktura (ne samo institucionalnih, nego i misaonih), ali sve su labilniji uvjeti života njegovih radnica i radnika.
Na sve ovo gore izrečeno ovdašnji svijet je uglavnom oguglao. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, a opet se ništa bitno ne mijenja. Reforme zdravstva i školstva smjenjuju se valjda već više od pola stoljeća, no osnovne su strukture uglavnom iste, a labilnost je tek jedna od njihovih stalnih značajki. Stabilnosti privrednog rasta i visoke zaposlenosti nitko se više ni ne sjeća, a petrificirana stabilnost sistema socijalne ‘sigurnosti’ samo je tragikomičan privid u usporedbi s nepredvidivošću sudbine njegovih ‘klijenata’.

Jedna se sfera ipak tek od nedavna pridružila mnogobrojnim poprištima nestabilnosti: ustavno pravo. Nije da se Ustav nije i prečesto mijenjao; težište vlasti se prenosilo s predsjednika na parlament i vladu, ukidalo se ‘gornji’ dom parlamenta, skraćivalo se i produživalo listu priznatih nacionalnih manjina, ukidalo zastaru nekih krivičnih djela, dodavalo se izvore prava, procedure i institucije povezane s uključivanjem u evropski međudržavni savez… Ali sve su te promjene nastajale istim tempom kojim su se mijenjale važne odrednice same države – predsjednički ili parlamentarni sistem, dvodomni ili jednodomni parlament itd. – pa ih se može smatrati slijeganjem tla uobičajenim nakon potresa nastanka nove neovisne države. To nije jedini razlog što su promjene ustava bile prečeste i odveć brojne. Učestalost se može pripisati ne samo političkom meandriranju, nego i paternalističkoj tradiciji u kojoj država društvu diktira kakvo će biti, pa puni ustav mnoštvom specifičnih odredbi koje ne spadaju u temeljna pravila igre nego u zakone koje se donosi u skladu s prevladavajućom političkom voljom. Kada u političkoj igri dođe do promjene, po toj se izokrenutoj ‘logici’ mijenja i Ustav – od pravila o referendumu do radnog vremena Sabora.

Ograničavanje direktne vlasti naroda

Nova nestabilnost sastoji se u nečemu drugome. S jedne strane, intenzivira se utjecaj političke konjunkture na izmjene ustava; s druge strane, izmjene zahvaćaju ne samo državnu strukturu nego i normativne temelje – ljudska prava; i s treće, kao akter promjene ustava pojavljuju se pored onih koji djeluju kroz predstavničku demokraciju (partije u parlamentu) i segmenti biračkog tijela koji djeluju kroz direktno referendumsko odlučivanje. Ovo treće se k tome odvija u manjkavu pravnom okviru, u kojem ne samo da nema definirane procedure izmjene ustava putem referenduma, nego ni onoga što je suštinsko za vladavinu prava – pravnog ograničavanja direktne vlasti ‘naroda’, kao i svake druge vlasti. Tako se u Ustavu iznova mijenja  odredbe o nezastarijevanju zločina u povodu slučaja jednog čovjeka; bitne promjene regionalnog ustrojstva donosi se kao stvar kurentne političke trgovine, a ne posljetkom strategijskog izbora; a nakon što je na nedavnom referendumu četvrtina biračkog tijela već mogla odlučiti o jednoj diskriminatorskoj odredbi, neizvjesno je koja od temeljnih ljudskih prava mogu još biti predmetom većinskog odlučivanja. Istinabog, za ovo potonje bi najavljenima promjenama Ustava trebale biti postavljene granice. Ali kako se većinu nužnu za izglasavanje promjena komponira bez najveće opozicijske partije, dakle tijesno, promjenu se može smatrati sigurnom tek kad i ako ta većina zaista bude funkcionirala pri glasanju. A i onda, pošto nije postignut širi konsenzus, njena legitimnost ostaje krhka.

Bilo kako bilo, u situaciji kada nestabilnost i neizvjesnost vlada i u pitanjima temeljnih prava, stanje je donekle izvanredno. U njemu tumačenje i primjena prava, još i više nego ‘normalno’, ovise o prevladavajućim shvaćanjima među vodećim autoritetima (kako u akademskom krugu, tako i u ustavnom sudovanju), kao i o pravnoj kulturi koja preteže u političkoj javnosti. Iskustvo s prvim referendumom za promjenu ustava na osnovi ‘narodne’ inicijative donijelo je već neke pouke kako s tim stoji, a to se može sažeti u jednu riječ: konfuzija. Premda se inicijativom nije uvodilo niti na poboljšan način štitilo neko pravo, nego se već postojeće kopiralo i prepisivalo u Ustav, nijedna institucija nije u vezi s tim ništa učinila. Ako je referendum, te posljedična promjena Ustava, imao ikakav realan smisao, to nije bila afirmacija prava (koje već postoji), nego njegova negacija za sve one koje konstitucionalizirana definicija braka ne obuhvaća. Drugim riječima, diskriminacija; no premda Ustav sadrži čitav niz odredbi protiv diskriminacije, a u korist jednakosti pred ustavom i zakonom, ni u vezi s tim nijedna nadležna institucija nije učinila ništa. Ovu postavku ne valja čitati kao pripisivanje krivnje nego kao konstataciju činjenice. Sabor je mogao ali nije morao zatražiti mišljenje Ustavnog suda. Ustavni sud je pak  možda mogao postupiti i na vlastitu inicijativu, ali se smatrao vezanim time što je Sabor većinom dovoljnom i za promjenu ustava zaključio kako mišljenje Ustavnog suda ne treba tražiti, pa je time implicite prihvatio i da referendumsko pitanje nije u neskladu s Ustavom. Ovako ili onako, efektivno diskriminatorna odredba je u temeljni zakon pripuštena bez provjere.

Pravo kao minimum morala

To već samo po sebi mnogo govori o proizvoljnostima kojih bi tek moglo biti. A kakvim se shvaćanjima prava i ljudskih prava rukovode odlučujući ‘igrači’? Kao prvo, vidjeli smo više izraza pozitivizma, u raznim varijantama: pravo je ono što piše u ‘dokumentima’ kao što su međunarodne konvencije i sl.; pravo je ono što suveren (“narod”) odluči; pravo je ono što je povezano “s duboko ukorijenjenim socijalnim i kulturološkim obilježjima društva”… To je došlo do izražaja u pitanju je li pravo na brak “temeljno” ljudsko pravo, o čemu je tobože trebalo ovisiti da li bi Ustavni sud ocijenio referendumsko pitanje kao usklađeno ili neusklađeno s Ustavom. Uz to, i ponešto utilitarizma, u interpretacijama po kojima je sve to samo stvar naziva (i semantike imenice “brak”), dok u stvarnom životu i heteroseksualni i homoseksualni parovi mogu uživati ista prava. Prenesemo li sve to na sljedeće moguće referendumsko pitanje, a to je ono kojim bi se pravo na službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina vezalo uz njihov većinski udio u lokalnoj zajednici, dobit ćemo daljnja karikaturalna tumačenja: Zbog čega bi službena upotreba jezika i pisma etničke manjine postojala baš pri trećinskom udjelu, kad to tako ne piše u konvencijama niti u propisima “drugih europskih država”? Ili: zašto manjine insistiraju na službenoj upotrebi svojih jezika i pisama kad svi razumiju hrvatski i latinicu?

Iz rasprave – koliko je rasprave uopće bilo – potpuno izostaje etičko razumijevanje prava, po kojemu je pravo minimum morala, a moral se temelji na priznanju svih ljudi kao slobodnih te jednakih u pravima i dostojanstvu. Ograničenja tih temeljnih zasada dopustiva su samo u funkciji međusobnog razgraničavanja i pomirivanja slobode i dostojanstva svih individua, i samo u razmjeru u kojem je to nužno. U tom bi svjetlu odmah bilo jasno da nikakva ‘narodna’ odluka, pa makar donesena i najdirektnije demokratski, ne smije narušiti tu ravnopravnost, jer ona nije predmet, nego pretpostavka demokratskog odlučivanja, čime padaju u vodu sva pozitivistička tumačenja. Također bi bilo jasno da se ni u vezi s brakom ni u vezi s jezikom i pismom ne radi o praktičnim koristima, nego o (ne)priznavanju jednakog ljudskog dostojanstva za sve, tj. o diskriminaciji. Na primjeru braka, nije se radilo o “pravu na brak” nego o pravu da se – kad već država priznaje pravnu formu obitelji zvanu “brak” – u korištenju te forme ne bude diskriminiran. A to svakako jest temeljno pravo. U odnosu na jezik/pismo, ne radi se o izdvajanju, nego o izjednačavanju: ako članice i članovi etničke većine mogu službeno komunicirati na svojem ‘prvom’ jeziku i pismu, po čemu bi to trebalo biti uskraćeno manjinama, barem ondje gdje su prisutne u broju koji premašuje tek pojedince ili male skupine?

Ta su pitanja kritična u društvu u kojem se ljudska prava ni ne shvaćaju kao ljudska, nego kao prava ‘zajednica’. Za velik dio hrvatske populacije ne radi se o preko četiri miliona osoba od kojih svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i priznavati joj ljudsko dostojanstvo, nego o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu, tj. kolektivnoj individui. Ta bi mega-jedinka onda imala ‘pravo’ da ‘svoje’ obrasce ponašanja (kao što su heteroseksualni brak, hrvatski jezik i latinica) prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku različitost doživljava kao zadiranje u to svoje pravo. Odatle i bizarne, ali sveprisutne pritužbe na “agresiju manjina” i vapaji “tko štiti većinu?!”. Društvo u kojem se prava ne priznaje ljudima kao pojedincima i pojedinkama nego ih se smatra kolektivnim vlasništvom naprosto je civilizacijski nedoraslo za vladavinu prava. Srećom, kao što je kolektivnost prava lažna, lažna bi bila i slika društva u kojem se svi i sve svode na kolektiv. Na prvi kolektivistički poklič (“u ime obitelji”) nisu se odazvale tri petine hrvatskog elektorata, a od onih koji su to učinili trećina je glasala protiv. Što su mislili oni koji su bili ‘za’ i oni koji su cijelu stvar ignorirali, ostaje da se vidi, kao što ostaje otvoreno i kako će se ljudi dalje opredjeljivati između kolektivističke simbolike i realnih životnih potreba.

*Tekst prenosimo sa portala Identitet

http://www.e-novine.com/stav/96184-Jesu-prava-dovoljno-ljudska.html

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s