don Ivan Grubišić: Neka Crkvu financiraju vjernici

http://www.novossti.com/o-novostima/

Piše: Dragan Grozdanić

Datum objave: 16.12.2013.

Naša politička scena je “močvara s mirisom tamjana”, kaže don Ivan Grubišić, umirovljeni katolički svećenik, nakon dvije godine političkog iskustva; ulazak u tu arenu koštao ga je suspenzije kojom su ga kaznili crkveni krugovi, koje i danas argumentirano kritizira zbog njihove sve radikalnije uloge u političkom životu. Crkva neskriveno izražava homofobne stavove pod egidom referenduma o braku kao zajednici muškarca i žene, a donedavno su u krugu crkvenih prostorija bili i štandovi na kojima su se prikupljali potpisi za referendum protiv ćirilice, koji inicira tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Don Ivan Grubišić nedavno je pak najavio inicijativu za prikupljanje potpisa za referendum kojim bi se tražilo vraćanje rimokatoličkog vjeronauka iz škola u crkve. To je i bio povod ovom razgovoru.

– U ovom trenutku, više od 2.500 ljudi toj inicijativi daje podršku preko Facebooka, s tim da njihov broj svakodnevno raste. Podržavaju nas i udruge poput Protagore i sve iskazuju spremnost na suradnju u prikupljanju potpisa za referendum. Ideju sam već iznio, a tek ću napisati što trebamo učiniti da bi Hrvatska funkcionirala kao građanska, civilna država, a Crkva ostala autentična u svom duhovnom poslanju, dakle u duhu Isusovom: sloboda čovjeka, bratstvo među ljudima i jednakost pred Bogom i zakonom – kaže naš sugovornik.

Revidirati ugovore s Vatikanom 

Što vas je motiviralo za tu inicijativu? Znači li to da bi vjeronauk kao predmet, što podržava i ministar obrazovanja Željko Jovanović i mnogi drugi, zauvijek napustio školske prostorije?

Istraživanje u kojem sam kao sociolog sudjelovao sredinom osamdesetih, pokazalo je da smo u župama Splitske nadbiskupije imali oko 1.500 studenata na vjeronauku, a danas nemamo nijednoga. Sve se to dogodilo u trenutku kada je vjeronauk uveden u škole (1992. godine) kao navodno neobavezan predmet, iako se, znamo to, jako gleda na to tko ga upisuje a tko ne. U nadbiskupijama imamo djecu samo u trenutku kada primaju sakramente, prvu pričest i krizmu, nakon toga mladih u crkvama više nema. Vjeronauk u školi ne pridonosi moralnoj ulozi koju bi Crkva trebala imati, što je za praktični život vjernika propast. Zato smatram da bi ga trebalo ukinuti kao školski predmet i vratiti u župske prostore. Isto tako, trebalo bi uvesti i crkveni porez od kojeg bi se plaćali katehete koji sada predaju vjeronauk u školama, a plaća ih država. Znači, oni koji hoće dobrovoljno dati dio plaće ili mirovine Crkvi, neka to i učine i neka se Crkva od toga financira. To bi bilo pravedno, takav crkveni porez ima i Njemačka. Uvjeren sam da tada kod nas ne bi bilo 90 posto vjernika, kao što se sada govori, nego puno manje.

Nedavno sam pročitao da je u Njemačkoj lani iz Katoličke crkve istupilo 286 tisuća vjernika; razlozi za to su njezina nesuvremenost kao pastorala, s obzirom na to da se u toj zemlji raskida svaki treći brak i da im Crkva, kada se žele ponovno oženiti, uskraćuje sakramente. Postoji akcija, i to među biskupima, da se onima koji nisu krivi za razvod (jer je nastao uslijed nepredviđenih događaja, kada vas recimo partner ostavi ili nečeg sličnog) omogući ponovno primanje sakramenata, što je inače zabranjeno. Crkveni vrh na to ostaje gluh, pa vjernici napuštaju Crkvu, jednostavno ne žele pripadati institucionalnoj religiji. Uzimati zajednički novac iz proračuna i raspoređivati ga Crkvi na način na koji to politika radi nije dobro. Prema tome, treba najprije pristupiti reviziji ugovora između države i Vatikana. I kod nas je sve manje ljudi u crkvama, riječ je uglavnom o tzv. crnom oblaku starijih generacija, koje su sa sela došle u gradove, pa ne idu u kazališta ili kina nego u crkve. Po mom istraživanju, ni dva posto građana Splita, ne onih koji su se u taj grad u međuvremenu doselili, ne ide u crkvu.

Prema ovome što ste kazali, ispada da kao preduvjet za ukidanje vjeronauka u školama i uvođenje crkvenog poreza treba tražiti referendum čije će se pitanje odnositi na reviziju ugovora između Hrvatske i Svete Stolice?

U sva četiri ugovora koja je Hrvatska potpisala s Vatikanom u završnoj stavci stoji da se pristupa dogovoru, odnosno reviziji ugovora ako se značajnije promijene prilike u jednoj od supotpisnica. Zbog činjenice da je u Hrvatskoj 355 tisuća nezaposlenih i da je vanjski dug 50 milijardi eura te sveopće moralne krize i besperspektivnosti, potrebno je revidirati ugovore s crkvenim zajednicama, jer one u takvim okolnostima više ne mogu dobivati oko milijardu kuna proračunskog novca. S jedne strane država privilegira Crkvu time što ne mora izvijestiti Državnu reviziju na što troši novac iz proračuna, a s druge se trudi da zaradi na svakom porezu, opterećujući njime građane. U svakom slučaju, u pravu ste – referendum treba početi pitanjem o reviziji ugovora države i Vatikana. Referendum može i mora mijenjati takve međunarodne ugovore. Osobno neću biti nositelj i organizator prikupljanja tih potpisa, nego samo podupiratelj. Na koncu, to je samo jedno od potencijalnih referendumskih pitanja: ostala bi se odnosila na izdvajanje proračunskog novca za Crkvu, odnosno jesmo li za to da se ona financira iz crkvenog poreza, kao i na vjeronauk, jesmo li za to da se iz škola vrati u crkve.

Čini se da država zasad ne misli mijenjati pasivan i blagonaklon stav prema Crkvi, a upravo bi ona morala pokrenuti pitanje revizije ugovora s Vatikanom. Ima li šanse da se u dogledno vrijeme to dogodi?

Možda bi država to već i učinila da u čitavoj priči nema toliko politikantstva. Predsjednik Ivo Josipović bio je prije dva mjeseca u Rimu kod pape, a nije ni spomenuo ugovore, iako je trebao reći da su Hrvatska i njezini građani u teškom ekonomskom stanju i da država više ne može servisirati Crkvu na način predviđen ugovorima. Osobno sam tražio razgovor s papinskim nuncijem u Zagrebu: on bi trebao papu informirati o stanju u zemlji i njemu ću izložiti sve što mislim o tome. Želim da Crkva bude slobodna, ali ne i privilegirana.

Vlast radi u korist svoje štete 

Oltari su često poput saborske govornice, služe za promoviranje političkih ciljeva biskupa i svećenika. Odonud se često čuje i govor mržnje i isključivosti: protiv istospolnih zajednica, protiv ćiriličnog pisma, protiv svega drugačijeg?

Jasno je da Crkva nastupa protiv aktualne vlasti i potpomaže desne opcije, odnosno koristi se politikom, što bi bilo pošteno i da prizna. Brani se dostojanstvo braka, ali brak nije ugrožen nikakvim propisima u smislu toga je li definiran Ustavom ili nije. Vjernike se indoktriniralo, govorile su im se lažne stvari, manipuliralo se njima i sada imamo to što imamo. Brak je ostao sa svim svojim problemima, razvodi se svaki treći, mladi sve kasnije ulaze u njega i nakraju stradavaju djeca, a Crkva ne radi na tome da u tim činjenicama pronađe način da spasi stvar. Jesam za neposrednu demokraciju, ali ljudska prava ne mogu na referendum. Pristaša sam duhovnosti, a ne religioznosti, koja je stvar obreda i tradicije crkvene ideologije. Koliko je onih krštenih, velikih Hrvata i katolika danas u zatvoru? Ova područja su rasadnici talibanstva, mržnje prema drugima i drugačijima. Oni koji propagiraju govor mržnje su talibani koji nas uče, tobože, izvornim vrijednostima, a zapravo govore jezikom isključivosti. To je puzajući fašizam i pitanje je hoće li on uopće stati. Što se tiče referenduma o braku i inicijative koja ju je pokrenula, jasno je da iza svega stoji Opus Dei, udruženje bogatih vjernika i biznismena koji financiraju projekte Crkve. Mislim da bi se utjecaj Crkve smanjio u trenutku kada bi ona baratala s manje novca, tada ne bi bili toliko bahati i isključivi. Posebno zabrinjava isključivost kod mladih, koji na stadionima uzvikuju “Ubij Srbina” ili “Za dom spremni”. Kada bi se napravila sociološka studija, uvjeren sam da bi se otkrilo da je većina njih pohađala školski vjeronauk. Ako nema protuteže takvim stavovima, onda nam je budućnost vrlo upitna. Naša je Crkva odraz stanja u narodu koji je sama formirala: uzeli su sve titule iz poganstva, a istodobno ne šire bratstvo i toleranciju.

Mislite li da bi referendumska pitanja koja namjeravate pokrenuti netko mogao smatrati bogohuljenjem, pa ih proglasiti protuustavnima?

Ne bojim se toga. Za mene je referendumska inicijativa protiv ćirilice protuustavna kategorija. Zašto jednom narodu ne omogućiti njegovo pismo? Isto tako, treba priznati i sva prava koja proizlaze iz života i opredjeljenja istospolnih zajednica.

Vjerujete li riječima premijera Zorana Milanovića kada kaže da je servisiranje duga najveći uteg u naporima da što prije izađemo iz krize?

Ova vlast je u protekle dvije godine pokazala da radi u korist svoje štete. Ne postoje ni vizije ni projekti. Ne bi se smjeli pozivati na to što im je u naslijeđe ostavila prethodna, HDZ-ova vlast: trebali su se bolje pripremiti od trenutka kada su znali da će dobiti izbore. Projekte treba stvarati iz realne situacije, no mislim da mi nismo suočeni sa stvarnošću: nekoliko je stotina tisuća gladnih, a s druge strane klasa bogatih uživa u svim delicijama društva. Uloga je politike smanjiti taj jaz. To se može učiniti pokretanjem proizvodnje, ali u nju valja ulagati. Čekamo da nam drugi sve urade. U Saboru imate premoć zastupnika dviju najvećih stranki i tu ne možete ništa. Sabor je izgubio svoju povijesnu ulogu, postao je glasačka mašina političkih stranaka. A trebao je birati predsjednika, onoga koji bi bio neovisan o stranačkoj politici koja je trenutačno na vlasti. No takvo pitanje nitko ne postavlja.

Nedavno je ministar Mirando Mrsić privremeno odgodio donošenje novog Zakona o radu, na čije odredbe, pogubne po radnike i društvo općenito, reagiraju uglavnom samo sindikati. Zašto se političari poput vas ne angažiraju više i po takvim pitanjima? 

Bit ću za sve ono u čemu vidim neku mogućnost promjene, ali sindikati nemaju veze s ulogom koju si pripisuju. Ona nema veze s dosljednošću njihovih vođa i privilegijima koje imaju. Od sindikalne galame nema ništa, oni se povuku kada ih vlastodršci pritisnu. Iako, koliko sam mogao vidjeti, buduće radno zakonodavstvo uvodi puzajući totalitarizam.

Vidite li budućnost za obrazovane mlade ljude u ovoj zemlji?

Ne vidim i teško je reći što će biti s njima. Ovako cementirana politička situacija ne obećava bolje sutra. Možemo promijeniti vlast, ali ona druga je gora verzija ove koju sada imamo.

  •  

Crkvenu pesnicu sam iskusio na vlastitoj koži

Kod nas su se crkve konstituirale kao institucije sa svojom ideologijom i teško ćemo probiti taj bedem tradicije, to izjednačavanje hrvatstva s katoličanstvom i srpstva s pravoslavljem, koje je postalo naš mentalni sklop i dio narodnog identiteta. U Isusovom smislu, kršćanin nije nitko tko ne poštuje dostojanstvo druge osobe, ne bori se za ravnopravnost svih ljudi pred zakonom i ne širi bratstvo među ljudima, bez obzira na vjeru ili naciju. Naša crkva te vrijednosti ne promovira. Na vlastitoj sam koži iskusio tu crkvenu pesnicu, taj crkveni zagrljaj.

Jedna misao o “don Ivan Grubišić: Neka Crkvu financiraju vjernici

Odgovori na Vlatko Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s