Branimir Pofuk: Hrvati nisu katolička nacija, nego je Crkva u Hrvata izrazito nacionalistička

Križ života

Ponedjeljak, 2. prosinac 2013.

Branimir Pofuk je novinar, muzički kritičar i kolumnist Večernjeg lista. Novinarstvom se počeo baviti kasnih 1980-ih na zagrebačkom Radiju 101, još u vrijeme dok je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao muzikologiju. Za vrijeme rata radio je za Associated press te kao novinar prošao većinu ratišta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. “Civilnom” novinarstvu vratio se kao prvi glazbeni urednik netom pokrenutog Hrvatskog katoličkog radija, a potom je, od prvog broja, radio u Jutarnjem listu sve do unazad dvije godine kada je prešao u Večernji list. Razgovarali smo s njim o brojnim temama vezanim uz rad Katoličke crkve u Hrvatskoj, a posebno o onoj trenutno najužarenijoj – referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškarca.

U novinarskom radu često se osvrćete na rad Katoličke crkve u Hrvatskoj. Odakle dolazi taj interes prema Crkvi?

Glavni razlog mog interesa za Crkvu je interes Crkve za mene. Naravno, ne mislim izravno i osobno za mene, nego mislim na interes i volju Crkve da utječe na društvo i državu u kojoj živim i na narod kojem pripadam. Moj interes za Crkvu je utoliko veći što taj njen utjecaj na društvo i narod, dakle na čitavo moje okruženje, već dulje vrijeme osjećam i doživljavam kao loš, neusklađen, a često i suprotan onome što bi trebala biti temeljna misija Crkve u svim zemljama i narodima.

Teško da ijedan kršćanin moje i starijih generacija usred ovog današnjeg konzumerističkog vulgariziranja, banaliziranja i prostituiranja svakog blagdana barem ponekad ne osjeti čežnju za onim Božićima koji su se slavili samo u crkvi i samo u domovima kršćana.

Također, moj interes za Crkvu potiče i odatle što sam ja svoj vlastiti svjetonazor i pogled na svijet, ljude i život izgradio u velikoj mjeri upravo pod utjecajem te iste Crkve. Odgojen sam kao katolik. U najranijem djetinjstvu tako me odgajala najprije moja majka. Potom sam bio ministrant. Svećenici koje sam u toj dobi susretao, ponajprije tadašnji župnik u Križevcima Vito Cipriš te svećenici njegove generacije iz okolnih župa, bili su gospoda i intelektualci. Ti su ljudi zračili nečim većim od mojeg rodnog grada, nečim većim i važnijim od svakodnevice, nečim što nadilazi granice bilo koje države ili naroda, nečim što se, uostalom, ne može zatvoriti ili na bilo koji način ograničiti granicama bilo koje države ili sistema, pa tako ni onog tadašnjeg sistema u Socijalističkoj Jugoslaviji kojom je vladao Savez komunista. Danas je popularno govoriti o neprijeteljskom sistemu i progonima, ali za razdoblje od dva i pol desetljeća u kojem sam ja rođen, odrastao i školovao se takvi su izrazi neprikladni i pretjerani. Ja bih to nazvao sistemom nenaklonjenim religijama i crkvama. Moj duhovni i crkveni život nije trpio, a otpori na koje sam nailazio u državnim strukturama, od škole do vojske, nisu me obeshrabrivali, štoviše, bili su ponekad i poticajni. Teško da ijedan kršćanin moje i starijih generacija usred ovog današnjeg konzumerističkog vulgariziranja, banaliziranja i prostituiranja svakog blagdana barem ponekad ne osjeti čežnju za onim Božićima koji su se slavili samo u crkvi i samo u domovima kršćana.

Osobito sam osjetljiv na današnje djelovanje Crkve i kao netko tko je završio katoličku gimnaziju u katoličkom sjemeništu. U komunističko vrijeme to je bila privilegija. Tamo smo saznavali i o stvarima o kojima se u javnosti, a osobito u državnim školama, nije još smjelo ni zucnuti. No, kad je došla demokracija, Crkva je gotovo svu snagu svoje novostečene slobode u novostvorenoj samostalnoj i demokratskoj državi usmjerila ne prema kršćanskom oplemenjivanju čitavog društva, promicanju evanđeoske ljudskosti i suosjećajnosti, socijalne pravde i jednakosti među ljudima, nego prema utvrđivanju svog povlaštenog statusa u tom društvu. Vraćanje oduzetih imanja i nekretnina Crkvi stvar je zakonitosti i pravednosti, međutim, crkvena hijerarhija kao da želi naplatiti i nadoknaditi sva ona desetljeća zapostavljenosti od strane javne scene. Kad mislim na silnu kulturnu i umjetničku baštinu kojom nas je kroz povijest zadužila Crkva, osobito mi je mučno kad vidim kako se danas Crkva na javnu scenu gura uz pomoć ne samo estrade, nego često i najgoreg šunda.

Ali, od svega je najgora gotovo organska stopljenost Crkve, u prvom redu hijerarhijske, s nacionalizmom, s onima koji žive od nezacijeljivanja ratnih rana, od neopraštanja, od odvraćanja ljudi da se vrate punini i slobodi svoje ljudskosti. Ja sam u velikoj mjeri zahvaljujući Crkvi i primjerima velikih ljudi iz njene povijesti, a u prvom redu iz Evanđelja, naučio što je to humanizam. Danas ga u Crkvi vidim i nalazim samo na rubovima, dok se u njenom središtu nalazi oltar sa zlatnim teletom: nacijom.

Bez obzira na rezultate popisa stanovništva, demokratsko društvo kakvo, siguran sam, želi većina hrvatskih građana, ne smije nikada popustiti pred težnjama i sve očitijim pokušajima da se Hrvatsku pretvori u katoličku državu.

Jesu li Hrvati katolička nacija?

Katoličanstvo kako ga ja shvaćam, u svom samom temelju, kao i u nazivu, ima sveopću univerzalnost. Kako smo kao kršćani od onog Pavlovog “nema više Grk, Židov” uopće došli do poistovjećivanja s nacijama, pitanje je na koje Crkva može odgovoriti samo jednim sveopćim, temeljitim ispitom savjesti i vlastite povijesti. Prema kriterijima takvog kršćanstva i takvog katoličanstva Hrvati nipošto nisu katolička nacija, nego je Crkva u Hrvata izrazito nacionalistička. Međutim, bez obzira na rezultate popisa stanovništva, demokratsko društvo kakvo, siguran sam, želi većina hrvatskih građana, ne smije nikada popustiti pred težnjama i sve očitijim pokušajima da se Hrvatsku pretvori u katoličku državu.

S obzirom na to, što kažete o inicijativi “U ime obitelji“? Radi li se doista o inicijativi koja ide za tim da zaštiti i očuva brak, ili je riječ o nečemu drugome što je u drugom planu, ili čak možda prikriveno?

Ta je inicijativa školska demonstracija pokušaja pokatoličenja hrvatske države i to u onom njenom za svaku demokraciju najsvetijem dijelu: Ustavu. Tobožnje distanciranje inicijative “U ime obitelji” od Crkve je prozirno, a kako se kampanja zahuktavala nije ga se zapravo više ni pokušavalo prikrivati. Također, slažem se s kolegama koji misle kako je čitav ovaj opasan cirkus oko potpuno nepotrebnog referenduma zamišljen da bi se neke ljude, ideje i do sada beznačajne političke snage poput stranke Hrast, koju je hrvatsko biračko tijelo na izborima jednostavno odbacilo, ponovno ubacilo u političku igru. Uostalom, ponovit ću ono što Željku Markić najviše vrijeđa upravo zato što je razotkriva: i sam brak samo je lukavo smišljena krinka da se zaigra na jednu od nažalost najraširenijih i najprimitivnijih balkanskih fobija: homofobiju. Koliko god Željka Markić uporno ponavljala istu laž, činjenica je da Ustavni sud nikada nije raspravljao o meritumu samog referenduskom pitanja, a odgovornost za to snosi u prvom redu aktualni saziv Hrvatskog sabora pod vodstvom SDP-a i koalicijskih partnera, s izuzetkom HNS-a koji je zastupao drugačiji pristup.

Inicijativa “U ime obitelji” školska je demonstracija pokušaja pokatoličenja hrvatske države i to u onom njenom za svaku demokraciju najsvetijem dijelu: Ustavu.

Treba ozbiljno shvatiti upozorenje kolege Drage Pilsela koji mi je neki dan u Večernjem intervjuu, koji smo vodili pred publikom u Zagrebu, rekao da se moramo početi privikavati na ideju o Željki Markić kao hrvatskoj premijerki. Vrijeme će vrlo brzo pokazati je li ta ideja već gotov plan u nečijim glavama. No, bez obzira na rezultate referenduma, za koje će veliku odgovornost snositi i katastrofalna aktualna tobože socijaldemokratska vlast, ja sam uvjeren da će hrvatski građani na sljedećim izborima ponovno biti pametniji nego što većina političara, a osobito spin-doktora koji su povjerovali u svoju svemoć, o njima misle.

Hrvatska je država u kojoj je ogroman postotak deklarativnih i folklornih katolika. Može li se taj postotak pretočiti na rezultate referenduma o braku?

Vi znate da je podršku jednoj nevješto prikrivenoj katoličkoj inicijativi po ovom pitanju dala i većina drugih religijskih zajednica u Hrvatskoj, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu. Tu pojavu ja nazivam antipederskim ekumenizmom koji na ovim prostorima cvate, za razliku od onog ekumenizma koji bi zajednički nastupio protiv rata i protiv nacionalizama koji neki novi rat već ljuljaju u kolijevci.

Međutim, baš kao što se posljednji put jasno vidjelo na primjeru predsjedničkih izbora na kojima je kandidat koji je imao otvorenu podršku Crkve uvjerljivo izgubio, predviđam da će i rezultati ovog referenduma biti bitno različiti od statističke slike društva kakvu pruža popis stanovništva na kojem se većina ljudi još uvijek izjašnjava prema čistoj inerciji bez suvišnog propitivanja vlastite vjere, Crkve ili tradicije uopće.

Na ovim prostorima cvate antipederski ekumenizam, za razliku od onog ekumenizma koji bi zajednički nastupio protiv rata i protiv nacionalizama koji neki novi rat već ljuljaju u kolijevci.

Obitelj jest vrijednost i svetinja za one koji i ne vjeruju i nisu pripadnici neke religije. Kako bi se u hrvatskom društvu trebala štititi obitelj?

U prvom redu zaštitom prava i dostojanstva svakog pojedinca, promicanjem humanizma, kulture i humaniziranjem svih ljudskih odnosa. To se naročito odnosi na teško poremećeni odnos prema radu i radnicima koji su, kao društvena kategorija, iščezli s obzora. Skoro da se i sama riječ radnik tretira kao neki opasni relikt komunizma, a kamoli radnička prava koja i u mandatu ove takozvane socijaldemokratske vlasti prolaze kroz novu fazu srozavanja, smanjivanja i gaženja. Kako možete sačuvati i zaštiti zdravu obitelj u bolesnom društvu? I zato čak i sadašnjoj vlasti u Hrvatskoj odgovara da se čitava javnost zabavlja i raspravlja o mjestu braka u Ustavu, nego da pretresamo što nam to sprema novi Zakon o radu.

Koja bi u tome svemu trebala biti uloga Katoličke crkve, ali i ostalih vjera i religija koje djeluju u našem društvu?

Sve crkve, vjere i religije trebale bi napokon počele služiti onom što je u njihovoj biti. A to znači da bi trebale ljude u prvom redu produhovljavati, oplemenjivati, humanizirati, kultivirati, odgajati za odgovornu slobodu i učiti ih da budu uzor međusobnog poštovanja među ljudima.

Koja je uopće uloga Crkve, vjere, religije u suvremenom društvu?

Kako koje religije i kako gdje. Nažalost, ovdje oko nas, ja vidim da je utjecaj Crkve, u prvom redu većinske Katoličke crkve u Hrvatskoj, destruktivan. Toliko se vole pozivati na prirodnost, a sami koče prirodan razvoj ljudskog društva i civilizacije bez kojeg ne bismo imali gotovo nijednu od sloboda i prava koje danas podrazumijevamo. Ali, kada se te slobode i prava trebaju proširiti na još jednu skupinu naše ljudske braće i sestara, onda ta ista Crkva staje na kočnicu. Uostalom, kroz veći dio povijesti Crkva kao institucija, bez obzira na divne i hrabre pojedince u njoj, bila je nažalost mnogo češće na strani kočničara nego na strani poticatelja rasta, razvoja i napretka. Štoviše, najveći iskorak prema suvremenosti Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu učinila upravo zahvaljujući čitanju znakova vremena u kojima se, danas to već i katolička teologija dopušta, također može očitovati Božji plan.

Smijem li na kraju priupitati koji je Vaš stav o referendumu o ustavnoj definiciji braka?

Napokon jedno pitanje na koje vam mogu odgovoriti jednom riječju: PROTIV

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s