Pravo pitanje je želimo li crkvenu ili građansku državu?

Jutarnji.hr

22.11.13 u 07:50

Autor: Davor Butković

Referendum o braku jest važan zato što se njime nastoji ograničiti pravo manjinske društvene grupe, što je samo po sebi nedopustivo i represivno. To je velik korak unatrag

Poziv kardinala Bozanića da se na referendumu o braku glasuje za, samo je završni, najautoritativniji, ali i najočekivaniji postupak hijerarhije Katoličke Crkve u Hrvatskoj, u ovoj dugoj i logistički vrlo dobro odrađenoj akciji klerikalizacije zemlje. Bilo bi uistinu neobično i neprimjereno da se i zagrebački nadbiskup nije pridružio drugim svojim kolegama u agitaciji za referendumske ustavne promjene.

Ovdje valja naglasiti da se Bozaniću nema što zamjeriti: on se, naprosto, zalaže za vrijednosti u koje vjeruje, i koje su u skladu s doktrinom organizacije kojoj pripada.

Kardinalov je apel, kao i potezi drugih visokih crkvenih dostojanstvenika, tek još jednom pokazao da iza referenduma o braku stoji Katolička Crkva, i to u smislu svećenstva, koja se ovom kampanjom odlučila djelatno uključiti u politiku (što organizirano nije učinila još od zadnjih predsjedničkih izbora, kada je gotovo programatski podržala Milana Bandića protiv Ive Josipovića). Biskupska poruka vjernicima očekivana je i logična, i ako uspije, dovest će do relativno nove činjenice u hrvatskom crkvenom životu: jedna vjerska zajednica, naravno, ona najveća, izravno će normirati jednu bitnu odrednicu u našem pravnom poretku. O tome se, zapravo, radi u referendumskom slučaju.

Referendum o braku jest važan zato što se njime pokušava ograničiti pravo manjinske društvene grupe, što je samo po sebi nedopustivo i represivno.

Referendum o braku jest važan jer se njime pokušavaju ukinuti dosadašnji prostori slobode, osvojeni u hrvatskom društvu. Utoliko referendum predstavlja veliki korak unatrag za Republiku Hrvatsku.

Međutim, referendum je najvažniji zato što se njime mijenja sam karakter našeg društva i države. Republika Hrvatska definirana je kao sekularna država.

U Republici Hrvatskoj vjerske zajednice jesu odvojene od državnih tijela. U Republici Hrvatskoj niti jedna vjerska zajednica, pa tako ni Katolička Crkva, ne donosi zakone: ona za njih može lobirati u skladu sa svojim interesima i uvjerenjima, ali ih ne može i ne smije donositi. Budući da iza referenduma o braku nedvojbeno stoji Katolička Crkva, Hrvatska se sada nalazi pred mogućnošću da Crkva promijeni Ustav!

Radi toga referendumsko pitanje o braku, nije samo pitanje o braku (i o manjinama), nego ono, zapravo, glasi: “Jeste li za crkvenu ili za građansku državu?”

I svatko tko zaokruži za, zapravo će glasovati za crkvenu državu.

Ovo nije pretjerivanje: naime, tko može jamčiti da Crkva, potaknuta uspjehom referenduma, uskoro neće pokrenuti peticiju za zabranu pobačaja? Ili za bilo koju drugu svoju doktrinarnu ili taktičku vrijednost, koju želi pretvoriti u ustavnu odredbu ili zakonski tekst. Iskreno govoreći, ne vjerujem da svih 750 tisuća potpisnika peticije za raspisivanjem referenduma o braku želi živjeti u crkvenoj državi: mnogi su vjerojatno potpisali zato što im se pitanje čini prirodnim, drugi, pak, iz otpora i nesnošljivosti prema sadašnjoj vlasti, a tek treći zato što uistinu žele da katolička moralka bude ugrađena u hrvatsko zakonodavstvo.

Međutim, neovisno o motivu za potporu referendumu, činjenica je da uspjeh referenduma o braku može označiti početak uspostavljanja crkvene države umjesto građanske države. Što nipošto nije želio dopustiti ni Franjo Tuđman (kao što nije želio dopustiti ni budalaštine poput Matičina zakona o jeziku: jedan je sličan prijedlog bio podnio Vice Vukojević 1995. godine, no Tuđman ga je glatko odbio).

Kako se, dakle, suprotstaviti pretvaranju Republike Hrvatske iz građanske u teološku državu, gdje zakone donosi Crkva?

Kada je riječ o referendumu, postoje samo dvije strategije.

Jedna je hitno formiranje masovnog građanskog pokreta, koji će u idućih desetak dana pokušati mobilizirati sve one birače, neovisno o političkim orijentacijama, koji ne žele dopustiti da im vjerske zajednice nameću zakone. Problem je, međutim, u tome što u Hrvatskoj ne postoji ni jedna institucija, u koju građani imaju dovoljno povjerenja, koja bi mogla povesti takav pokret.

Predsjednik Republike jest najpopularniji hrvatski političar, no kada bi se Ivo Josipović, u dogovoru s Vladom, ali i sa svim strankama i društvenim organizacijama koje su protiv referenduma, stavio na čelu protureferendumskog pokreta (što bi predstavljalo hrabar i važan politički i etički potez), on bi, u slučaju uspjeha referenduma, riskirao težak politički poraz s potencijalnim dugoročnim posljedicama.

Druga strategija jest masovno ignoriranje referenduma: ako na referendum ne izađe nitko tko će glasovati protiv, referendum neće imati baš nikakav legitimitet: on će biti legalan, ali sasvim sigurno nelegitiman, jer će se njegovi zagovornici naći u potpunoj izolaciji, sa sjevernokorejskim izbornim rezultatom. Idealno bi rješenje, naravno, bilo da se građani samomobiliziraju, i da bez posebne političke kampanje sruše referendum, no prema takvom ishodu, nažalost, valja biti skeptičan. Politika se vrlo rijetko, ustvari, jedino u prevratnim vremenima, događa kao samoorganizirani proces.

Neovisno o rezultatu referenduma o braku, na sadašnjim je državnim tijelima da pronađu mehanizme koji će zaštititi ne samo temeljna ljudska prava u Hrvatskoj, nego i bilo kakvu daljnju mogućnost teokratizacije naše zemlje.

http://www.jutarnji.hr/pravo-pitanje-je-zelimo-li-crkvenu-ili-gradansku-drzavu-/1141480/

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s