‘Para na paru, božić na fukaru’

Solonov polis

Amir Telibećirović

Objavljeno: Novembar 21, 2013

Teško je povjerovati da je Isus rekao nešto kao – “Trošite masovno, lažite u moje ime, slavite kapitalizam i tekovine otimačine, promovišite rasizam i pokolj u moje ime ali kulturno, proglasite me božanstvom, makar i ‘sekularnim,’ provocirajte svakoga ko ne slavi moj izmišljeni rođendan, silujte malu djecu po crkvama, obožavajte crkvene dogme, nasilno pokrstite Indijance i Afrikance, slavite poslije božić kao da ništa nije bilo, trošite ogromne pare na snimanje božićnih filmova o uvijek sretnim obiteljima u samo jednom dijelu svijeta gdje je svako čist, uredan, duhovit, šarmantan, obrazovan, gdje su djeca zlatokosa i plavooka a roditelji uvijek nasmijani, zaposleni, ne kurvaju se, ne tuku, ne kradu kao oni jadnici što ne znaju za božić, i naravno pijte nedjeljom “moju krv”. Ako vam se ne pije moja, napijte se onda krvi onima što ne obilježavaju božić, samo to i dalje radite kulturno i civilizovano.” A komercijalni, kapitalistički promotori božića se ipak ponašaju kao da je baš tako rečeno. Može im se.

Odoh majko u kompleksaše

Ovo je jedan od onih tekstova koji je potencijalno uvredljiv za nekoga, i normalno je da tako nekome djeluje, možda je i neizbježno iako to nije namjera. No, većina stvari u njemu su potvrđene činjenice, uz nekoliko teoretisanja, neovisno od navodne uvredljivosti.

Počet ćemo sa tematskim sjećanjima, također činjeničnim.

Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća od strane MTV-ja i ondašnjih pop zvijezda, došlo je do realizacije jedne od vještački najuljepšanijih javnih morbidarija tog vremena. Kada je harala jeziva glad u Etiopiji, i masovni pomor. Zapadnjačke pop zvijezde su zajedno otpjevale pjesmicu naslova – “Zar oni ne znaju da je Božić” posvećenu žrtvama etiopskog pomora. Takav cinizam, da nije imao veze sa toliko velikom tragedijom bio bi skoro pa smiješan. Djeca su doslovno umirala od gladi i boleščina svakodnevno, a popularni i prebogati pjevači, većinom bljedoliki, ističu u refrenu kako su jadna afrička djeca u tolikom belaju da čak ne znaju ni da je božić, ni poklona ne mogu da prime, niti da nekome uruče. I to je njihov najveći problem, jer, da su ta djeca od ranije prihvatila izmišljeni božić, ili znali za njega, i da po mogućnosti nisu tamnoputa, nego bijela kao evropski ili američki izmišljeni arijevski Isus, taj Zapad bi ih možda i spasio od katastrofe i gladi. Ili kao što je jedan strani novinar koji je nekad boravio u Sarajevu, freudovskom omaškom izjavio kako je njemu 1996 ili je to bilo 1997 godine, Sarajevo “najtužniji grad” u Evropi za božić, jer valjda nije bilo dovoljno božićne atmosfere. Podrazumjevalo se da, ako si geografski u Evropi, moraš nešto uraditi za taj praznik kao i svi ostali, ne smiješ imati nešto samo svoje, i ne smiješ se praviti da objektivno nemaš para ili da imaš prečih briga, ne smiješ obilježavati neke druge praznike. Nema veze ako si tek izašao iz vojne opsade, rata, bombardovanja.

Od Vatikana do Japana, kredit je za božić hrana

Bezbroj filmova, uglavnom holivudske produkcije, postavlja stvari svake godine u ova doba, tako da se iskompleksirane narodne mase koje nisu sastavni dio tog materijalnog, ekonomski nedostižnog Zapada, gdje je božić kakvim ga danas znamo i izmišljen, osjete niže vrijednima.

To su oni filmovi u kojima je taj naporni božić postavljen kao gotovo pa jedini način pomirenja, topline, jednakosti, opuštanja, porodičnih okupljanja, “tradicionalnih vrijednosti,” zabave, pjevušenja, gugutanja, sve uz obilje vještačkog ‘šarma.’

Iako ima puno značajki u vezi sa ovim kvazi-blagdanom, jedna je iznad svega ostalog. U pitanju je potrošnja i samo potrošnja.

Dakle, najkomercijalniji, najmaterijalističkiji, najbesmisleniji, najlažniji od svih nametnutih praznika, to je taj božić, a naročito onaj sladunjavi teror za psihu koji se pojednostavljeno naziva – ‘predbožićna atmosfera.’

Da i onda i ovdje pojednostavimo – Božić je kapitalistički praznik, i to već jako, jako dugo. S jedne strane gledano, to je u redu. Valjda i bogataši imaju pravo na neki svoj praznik. Pa i kapitalisti su ljudska bića, ili barem tako izgledaju na prvi pogled.

Tegobe u vezi sa ovom pojavom nastaju onda kada se shvati da kapitalistički fanatici ne žele sačuvati taj “blagdan” za sebe, nego ga žele nametnuti ostatku svijeta, ali tako da taj ostatak ne dostigne njihovo materijalno bogatstvo, nego da i dalje bude ili siromašan ili nedovoljno razvijen. Samo treba da prihvati njihovu prazničnu atmosferu. To znači, da radnici i nezaposleni kupuju i kite jelke, da se oblače kao djed mraz, kupuju darove, i da sve to plaćaju ako imaju čime, svejedno novcem ili bubrezima, a možda i vlastitom djecom. Druga tegoba nastaje kada putem već spomenute propagande, ne samo preko TV-a nego preko million umobolnih reklama u novinama i na plakatima, oni navedu radničku klasu, sirotinju ili bilo koga izvan kapitalističkog poimanja svijeta, da se osjete toliko iskompleksiranima, da požele biti kao kapitalisti iz bogatog, šarmantnog i kičastog Zapada. Onda kompleksaši, to jest svi mi, iz “donjih slojeva” društva, znajući da ne možemo postati ni bogati ni fizički lijepi kao oni, kupujemo i kitimo jelke, da bi stvorili barem neki vizuelni privid pripadanja naprednoj civilizaciji, makar i precijenjenoj. Trošimo pare na plastične jelkice i ukrase, to jest imitacije, finansirajući tako one iste kapitaliste koji će nas doživotno izrabljivati jer mi to želimo. A nekima ne bude mrsko, pa unište nešto hektara šume sijekući prave jelke i borove, samo da bi zaklano drveće držali kod sebe u kući, stanu ili pred kućom ili crkvom. Nema veze, ionako će na prostoru raskrčenom od šume osvanuti nečiji privatni objekat. Da ne bude nesporazuma, nije sad ovo nešto protiv jelki i ukrasa. Pa jelka je samo komad plastike ili upropašteni komad drveta, zavisi. Nisu one ništa magično. Ovo je više o toj atmosferi koja dovodi do ponekad i histerične potrebe za kupovinom svega toga. Istoj onoj atmosferi u kojoj bogataši sa Zapada sažaljivo gledaju na sve ljude ili narode po svijetu koji nemaju u svom kalendaru božić, nego nešto drugo, treće, peto, Zapadnjacima nepoznato ili egzotično. Nekad gledaju sažaljivo, a nekad sa prezirom, smatrajući sebe višim bićima samo zato što im u decembru i januaru nešto kičasto svjetluca u domu.

Božićni popust u Sahari

Pogledajmo supermarkete današnjice. Ljudi ne znaju šta će sa svojim kompleksima, pa halapljivo i manijakalno grabe uoči nove godine sve na čemu piše – “božićni popust” ili novogodišnji, svejedno. Padaju jedni po drugima, gaze se, guraju, ponekad i potuku, zakrče tijelima ulaz u prodavnice, samo da bi nakupovali skupe darove za taj praznik iluzija, obmane, otimanja i laganja samih sebe. Isto se odnosi i na novu godinu. Ako niste kupili poklone vašim bližnjima, a niko vas ne pita imate li para, postaćete otpadnik, heretik, jado. U božiću se ne priznaje individualizam niti drugačije mišljenje, a ni drugačije imovno stanje.

I naravno, dogmatski je ispravno kupovati poklone jedni drugima jer su na Zapadu svi osjećajni i svi se vole, pa makar i preko novčanika. U redu što oni žele da ljudi širom svijeta vjeruju takve ušminkane krvave bajke, ali nije u redu što mi svi dobrovoljno padamo na to, što dopuštamo da oni misle i osjećaju za nas, kao da nemamo mozga, ili bar ono što je preostalo od njega. Poput stiha iz stare pjesme Zabranjenog Pušenja – “Mi smo Pklatovi, i nemojte nam šta zamjeriti. Mi samo želimo da mislite kao mi.” I za sada im dobro ide, sve više mislimo kao oni.

Za crkvenu pedofiliju ionako okrive djecu koja izazivaju svojom golotinjom

Za one koji vide božić kao tek puki religijski iliti vjerski praznik, neka pročitaju malo više publikacija koje nisu unutar nametnutih crkvenih okvira. Usput, neka upotrijebe i vlastiti mozak, skupa sa čitanjem. Možda za nekoga i jeste vjerski praznik/blagdan, ali zavisi kako tumačite duhovnost, kako našminkani materijalizam a kako drevni paganizam. Naglasak je više stavljen na katoličku tradiciju nego na pravoslavnu i druge koje se oslanjaju na nešto drugačiji kalendar, i malo drugačiju božićnu atmosferu, a nisu ni toliko nametljive. Katolički dio je nadominantniji, jer se, kako je valjda opšte poznato, ta dogma i ta crkva širila planetarno ognjem i mačem. I ostale crkve, pokreti, religije i kultovi su se često tako širili, ali katolička je bila najuspješnija u otimačini, jer je imala bolju propagandu i bolje trikove. Zato i jeste rimska. Koristeći savremena multimedijska sredstva, danas se bavi misionarenjem na malo sofisticiraniji način.

Teološka suština božića je ista, a to je da niko nema dokaz da je Isus rođen na 25 decembar, pogotovo ne crkva kao ustanova, svejedno pravoslavna, katolička, protestantska ili razne druge. Ni gregorijanski ni julijanski kalendari nisu prirodni, nego su ih u proteklim vijekovima nametnule različite pape i njihovi sljedbenici. Zanimljivo je i to kako su postavili da nova godina počinje usred jedne sezone, u ovom slučaju zimske. Drevna perzijska nova godina, kao i još neke iz drugih kalendara, u tome je na primjer bliža logici, jer se obilježava sa prvim danom proljeća, znači sa prirodnim ciklusom, prirodnim početkom, novim rađanjem.

Ali zašto ili kako je baš taj neprirodni rimski kalendar nametnut cijelom svijetu, samim tim i božić, a to traje i dalje? Čak se stotine miliona dolara i eura troše na promovisanje božića, djeda mraza. Sve te pare se vrate promotorima, jer se stotine miliona troše i na besmislene parade, vatromete, proslave, lančane veleprodaje, tone i tone protraćene hrane, i tako unedogled. Nije teško zamisliti kako bi se te pare mogle utrošiti pametnije, korisnije, humanije, poštenije.

Prema nekadašnjem Montipajtonovcu Terry Jonesu, Rim, kako onaj antički tako i današnji, ima najbolji osjećaj i smisao za propagandu. Veći nego bilo koji drugi globalno-politički centar Možda bi trebalo završnim osnovcima, koji su već došli u dodir sa historijatom, kao i srednjoškolcima, u sklopu nastave puštati epizode poučnog dokumentarca pod naslovom “Barbarians,” koje nam je detaljno priredio Terry Jones. Serijal je repriziran na History chanelu, pa ga je mogao odgledati bar neko od onih kojima je mozak ispran pričama o “superiornosti” rimske civilizacije nad svim ostalim, što se prenijelo i na današnji moćni “Zapadni svijet.”

Šta da se zatim radi sa poimanjem sekularizma, to jest odvajanja organizovane religije od države, u šta se Zapadnjaci kunu? Onaj politički i pravni Zapad, skupa sa Amerikom, sekularan je barem na papiru, samo na neki perfidan način se to tamo tumači i javno primjenjuje. U tu svrhu je i božić, skupa sa pratećom potrošačkom atmosferom, pretvoren u sekularni praznik. Sekularizam postaje nova globalna religija, koliko god to nekome apsurdno djelovalo. Pretvara se u svoju suprotnost. Na Zapadu su svi obavezni da ne rade na božićne praznike, i niko ih ne pita da li vjeruju u to, koju religiju ispovijedaju, niti da li imaju nešto korisnije da ne kažemo pametnije za obaviti taj dan ili tih dana. Crkva naravno želi da zadrži monopol nad datumom, a istovremeno joj očito ide na ruku da se to smatra sekularnim praznikom, pošto tako ubire profit i od nekatolika, odnosno čak i od agnostika i ateista. Još jedan od dokaza da je cijeli praznik usmjeren na rimsko naslijeđe, jeste i to što su Zapadnjaci kroz kolonijalizam ubijedili potlačene populacije da ga obilježavaju manje-više isto, ili barem približno, kao u Evropi i u Americi. U tropskim krajevima, u Centralnoj Africi, na Bliskom Istoku, na Havajima, u pustinjama gdje je snijeg misaona imenica, gdje nikad nije bilo borova i jela, naveli su ljude da kite jelkice i da na ogromnim sparinama oblače zimske kapute kao djed mraz, te da se ponižavaju klovnovskim izvikivanjem onog čuvenog – hou hou hou.

U teološko-rasnom smislu, stiče se utisak kao da je bljedoputi, zlatokosi “Isus” rođen u Evropi ili Americi, odnosno u ledenim nordijskim predjelima. Da je barem crkva iskrena pa da prizna kako slavi drevne paganske svetkovine iz Skandinavije, ne bi bio problem, neka slavi šta hoće, niko joj ne brani. Pagansko kulturološko nasljeđe ima i svojih dobrih i svojih loših strana, baš kao i monoteističko, ali se neke stvari danas maskiraju i kriju. U tome je draž rimskog osjećaja za globalnu propagandu i marketing – posuditi ili ukrasti tuđe nasljeđe, malko ga prepakovati, našminkati i onda poslati u svijet kao nešto autentično rimsko, ili ako hoćete, nešto zapadnjačko. Očito je licemjerje pravilo a ne samo incident u načinu crkvenog poslovanja, tako da oni osuđuju i napadaju ono što sami proglase za herezu ili paganstvo, dok istovremeno temelje božić na prastarim preuzetim paganskim svetkovinama. Da to nema veze sa zdravom pameću, ali da ima veze sa otimanjem para na jedan profinjeno šupački način, može se recimo pročitati pod ovim linkom:

http://www.4dportal.com/hr/zavjere/1016-istina-o-boiu

Ko nema para, taj nije čovjek

Neko se možda u ovome može naći sa ‘povrijeđenim vjerskim osjećanjima,’ ali i to je normalno. Ljudi koji su pod teretom iskompleksiranosti, ili robuju navikama društva po sistemu – “kud svi turci, tu i mali mujo,” ne žele se izdvajati iz većine odnosno mase, i ne znaju drugačije reagovati, uz čast izuzecima. Pritom, ljudi osjećaju strah, koji im je najjači dušmanin. Patološki se boje postaviti logička pitanja, čak i ako ih zanima. Mnogi zato i ne propituju besmisao modernih božića, naprosto ne smiju. Ne plaše se oni fizičkih reakcija, nego uglavnom društvene izolacije. Oni se recimo neće zapitati zašto slijepo vjeruju mitovima iz romana i horor filmova nastalih uglavnom na Zapadu-(iako to nije pravilo), u kojima se ono što je crkva odredila da bude “đavo, nečastivi ili zlo,” može otjerati samo krstovima, raspelima ili takozvanim svetim vodicama, nikako drugačije. Neće se na primjer zapitati-(i dalje uz časne izuzetke) kako se tada možda osjećaju prozvani oni koji ne vjeruju u krstove i crkve, te šta je sa povredom njihovih vjerskih osjećanja, makar bili i takozvani, a odrastali sun a takvim pričama, filmovima i romanima. To jest, da li su onda svi koji se ne “brane” krstovima i crkvenim relikvijama, kojima to ne treba jer ih ne koriste, potencijalni vampiri ili đavoli, prema crkvenoj dogmi?

Što je halja crvenija, prolivena krv se neće vidjeti

Kada ste uostalom vidjeli neki horor film, koji je uz to komercijalan i svjetski poznat, u kome se nekakav mitski demon, zloduh ili vampir tjera Davidovom zvijezdom, polumjesecom, Kur’anom, Bhagavad Gitom, petokrakom, Yin i Yangom ili srpom i ćekićem? Ne znači da su sljedbenici nekršćanskih odnosno nekatoličkih ili nezapadnjačkih tradicija imuni na slične propagande sa drugačijom vizurom, naprotiv. Ima toga dosta i među svim tim “drugim stranama,” samo je drugačije postavljeno, ali sa daleko manjom upadljivošću, i bez globalne komercijalizacije, dok je na Zapadu nastalo na hiljade takvih filmova, romana, stripova, o mitskoj borbi između zlih bića i krstova, raspela, hrabrih sveštenika, i sva ta djela su razaslata po cijelom svijetu.

Ako savremeni Zapadnjaci “ne vole” konzervativizam, kako se to često potencira, zašto onda malo ne promijene način ili vrijeme proslave božića? Zašto ga recimo ne proslavljaju onako kako to rade neke tradicije u Grčkoj, Rusiji, Etiopiji, Armeniji ili po Bliskom Istoku, na primjer? Pogotovo američki vojnici koji bez imalo stida u Iraku i Afganistanu “proslavljaju” božić onako kako ga proslavljaju kod kuće, umjesto da se zapitaju zašto ne idu kući. Ovo nije odbrana božića pravoslavne crkve, pošto je i on temeljen na predkršćanskom paganskom nasljeđu, i nema veze sa Isusom niti pričom o njegovom rođenju, ali je pravoslavna verzija božića barem nešto drugačija, nepoznata prosječnim Zapadnjacima, egzotična, i ne nameće se svima kroz kinematografiju i literaturu. Mogli bi malo promijeniti, osvježiti navike, ako ništa kontra vizuelne monotonije, i dalje bez prisile i nametanja, podrazumjeva se. Uostalom, širom svijeta ima i crkvenih i necrkvenih sljedbi Kršćanstva, koje su, iako stare, nepoznate u pravoslavlju, katolicizmu i protestantizmu. Ima ih u Sibirskim zabitima, po Africi, Aziji, Južnoj Americi. Ne koriste ni julijanski ni gregorijanski kalendar, Isusa poimaju nešto drugačije od ove tri globalno vodeće crkvene ustanove. Zašto ne bi pape, patrijarsi, mitropoliti, kardinali, pastori, biskupi, pa i sekularisti, njih pitali za savjet o načinu obilježavanja Isusovog rođendana, ili putem medijske kampanje svijetu ponudili njihovo viđenje i vrstu proslave? Ko zna, možda baš oni imaju ispravno tumačenje, iako su brojčano mali i relativno nepoznati. Dobro, jasno je zašto se to neće desiti.

Što se tiče pratećih jelkica, svi smo kao djeca željeli da ih imamo, ali za novu godinu, ne za božić, jer smo odrastali u socijalizmu. Razumljivo je da kič privlači djecu, kao i sve što je šareno i svjetlucavo, tako je bilo oduvijek. Odrasli obično kažu kako ih to veže za uspomene iz djetinjstva, pa ih zato kite, ima i toga, ali i oni upadaju u dogmatsku zamku obaveznog davanja i obaveznog primanja poklona. Ako ne dobiju poklon, ili ako se on ne stavi pod jelkicu da se ritualno otvori u ponoć za novu godinu ili za božić, to ponekad dovodi do depresije ili do ljutnje. Darovi su obavezni, praznik je okrutan. Praštanje zaboravnosti nije dozvoljeno, drugačije mišljenje je zabranjeno, nemanje para je hereza, kokuzi i sirotinja su “nevjernici.” Lijepo je kad se čovjek u poznim godinama osjeti kao dijete, ili kada ga nešto sitno poput jelkice nakratko vrati u djetinjstvo. To je možda ljepši dio te vrste ambijenta. Ali je nezgodno kada takav čovjek proziva druge odrasle za djetinjasto ponašanje u nečemu drugom. Kao recimo kada im kažu kako nikad neće odrasti jer se igraju sa malom djecom, ili ponekad pogledaju crtani film iz djetinjstva, i slično. Dobro, i to je ljudski zato što se i dupli standardi mogu izraziti nesvjesno.

‘Slavlje bez krvi i nije slavlje’

Što se tiče BiH, svi ostali praznici su svedeni na sekularne po mjeri božića na Zapadu. Zato se na bajram ovdje obžderava i opija po birtijama uz turbo-folk, zato po robnim kućama piše – ‘bajramsko sniženje’, zato se izmišljaju nove tradicije o obaveznim poklonima za taj praznik, zato je duhovnost protjerana, zato se i za Prvi Maj praznik rada masovno ždere, cuga i ostavlja gomila smeća po livadama i rijekama, neovisno od toga što je pozamašan broj nezaposlenih u zemlji. I za bajram i za uskrse/vaskrse se puca iz pištolja, sjevne i pokoji nož, bacaju se pare, slavi se formalizam, izvještačenost, usiljeni osmijesi i službene čestitke. Sve da se prilagodi trendu globalnog kapitalističkog božića.

Onima koji bez dovoljno vlastitog razmišljanja ovaj tekst proglase za nekoga uvredljivim u trećem licu, možemo samo citirati Isusa onako kako ga citiraju bar poneki kršćanski vjernici. Navodno je rekao: “Istina će vas osloboditi.” Svejedno da li je baš tako rekao ili nekako drugačije, treba se složiti sa tim, jer ima smisla. Teško je povjerovati da je Isus rekao nešto kao – “trošite masovno, lažite u moje ime, slavite kapitalizam i tekovine otimačine, promovišite rasizam i pokolj u moje ime ali kulturno, proglasite me božanstvom, makar i ‘sekularnim,’ provocirajte svakoga ko ne slavi moj izmišljeni rođendan, silujte malu djecu po crkvama, obožavajte crkvene dogme, nasilno pokrstite Indijance i Afrikance, slavite poslije božić kao da ništa nije bilo, trošite ogromne pare na snimanje božićnih filmova o uvijek sretnim obiteljima u samo jednom dijelu svijeta gdje je svako čist, uredan, duhovit, šarmantan, obrazovan, gdje su djeca zlatokosa i plavooka a roditelji uvijek nasmijani, zaposleni, ne kurvaju se, ne tuku, ne kradu kao oni jadnici koji ne znaju za božić, i naravno pijte nedjeljom “moju krv”. Ako vam se ne pije moja, napijte se onda krvi onima što ne obilježavaju božić, samo i dalje to radite kulturno i civilizovano.” A komercijalni, kapitalistički promotori božića se ipak ponašaju kao da je baš tako rečeno. Može im se.

Ukoliko je zaista nekada davno i naglašeno da će nas/vas istina osloboditi, to onda znači da se podrazumjeva kako živimo u lažima, ili kako živimo u nekom ropstvu, iz kojega se trebamo osloboditi. Sjetite se te slobode, ili tog ropstva, kada budete plaćali božićni krvni danak, i ne samo božićni, i ne samo kreditnim karticama. Sjetite se nekrofilske strane Božića i prateće mu crkvene dogme koja slavi makar simbolični kanibalizam. To je ono famozno ekstatično, za nekoga orgazmičko, pijenje crvenog misnog vina kao “Kristove krvi” i jedenja hostiju kao “Isusovog tijela.” Sve za mitove. Jeste to sve samo simbolično, ali je još uvijek morbidno. Uostalom, djecu uče kako su vampiri zli jer piju krv, dok im kažu kako je dobro da obični ljudi piju “svetu” krv. Ako crveno vino predstavlja “njegovu” krv, zašto onda bijelo vino ne bi bila “njegova” limfa, ili možda “sveti znoj.”

Kao što svi znamo, proljevanje krvi i finansijske zarade često idu skupa. To je valjda skontao i Mel Gibson. Naime, njegov proslavljeni film “Pasija” je preko kino projekcija zaradio više miliona dolara nego ijedan drugi film snimljen o Isusu. Istovremeno, to je film koji prikazuje hektolitre prolivene krvi, također više nego ijedan drugi na tu temu. Ko je odgledao ovaj film, znaće u čemu je fol. Kult slavljenja, ili čak obožavanja prolivene krvi po potrebi, ide dalje. Još jedna asocijacija na drevni Rim, koloseume, amfiteatre, gladijatore. I onda kao i danas, publika je željna, da ne kažemo žedna, hljeba, igara i krvi. Rimska crkvena ustanova je to jedva dočekala. Hljeb je publika dobila u crkvenim hostijama a krv u misnom vinu, i naravno u prikriveno morbidnim a dotjeranim filmovima, dok su fudbalski stadioni samo direktna asocijacija na arene i koloseume. I spremna je ta ista publika da potroši gutu para na takve krvave predstave. Sjetite se i toga kada za božić budu pustili taj Gibsonov komercijalno-mitološki film.

Neki će možda reći nešto poput – ‘Pustite narod neka se raduje i malo opusti u turobnim vremenima, neka slavi šta ko hoće.’

Niko narodu ne brani, neka se obžderava i opija koliko god misli da može, ali nije fer da se poslije kuka na temu kako nemaju novca za preživljavanje, ili kako više nemaju vlastite “tradicije” niti svojih “običaja.” Ne trebaju onda ni kukati o tome kako im religijski lideri imaju monopol na tradicije i vjerovanja, ili kako se petljaju u privatnost.

Jedan sarajevski književnik je svevremenski rekao – ‘Ako jednog dana cijeli svijet postane Zapad, gdje će onda sunce izlaziti.’

Sjetićemo se usput da je na božiće, u ime božića pa čak i zbog božića u prošlosti, i drevnoj, predalekoj, ali i onoj novijoj počinjeno bezbroj pokolja, računajući i genocide. Ubijani su Indijanci, Jevreji, Protestanti, komunisti, Muslimani, Bogumili, politeisti, žene, Srbi, ateisti, Hindusi, neposlušni Katolici, Afrikanci, Budisti, naučnici, homoseksualci, filosofi, i tako unedogled. Masovno su likvidirani, ne slučajno, na božiće. Poput nekog obrednog prinošenja određenog zbira žrtava. Možda će neko reći, ali to je prošlost. Tačno je da je prošlost, ali je dosta toga i sadašnjost, jer nije sve baš tako daleka prošlost. Svjedoci nekih događaja su još živi, čineći to i dalje sadašnjošću. O budućnosti zasad nećemo jer je ionako neizvjesna.

Za kraj, sjetićemo se jednog od božića opisanih u knjizi naslova “Sahranite mi srce kod Ranjenog Koljena,” autora Dee Browna, koja koncizno opisuje dio genocida koji je izvršen nad indijanskim plemenom Sijuksa u Sjevernoj Americi.

Originalni snimak božićnog pokolja Sijuksa kod kote Ranjeno Koljeno

Jedan od vrlo upečatljivih odlomaka iz knjige, ide ovako:

“Bio je četvrti dan nakon Božića, ljeta Gospodnjeg 1890. A kad su prvi izrešetani i krvavi Indijanci unijeti u svijećama osvijetljenu crkvu, oni koji su još bili pri svijesti mogli su da vide grančice božićnih drvaca kojima je bio okićen drveni svod. Iznad propovjedaonice, na razapetom platnu, pisalo je:

Mir Na Zemlji, Dobra Volja Među Ljudima.”