Juraj Filipović: Ne budi “peder”, budi protiv!

http://www.dispet.org

Studeni 11, 2013

red flag

Misliti danas i misaono iskušavati jedan tako pažljivo ustrojeni birokratski stroj kao što je kapitalistički, dovodi do pohlepnog podrhtavanja u bespućima vlastite žudnje za preživljavanjem. Ne smijemo dopustiti da nas taj naizgled veličanstveni prizor zavara i obmani jer sustav kakav je, sadrži dovoljno tvrdoće i oblikovne snage da se uvijek nanovo stabilizira i obnovi. Čovjek s obzirom na svoj duh i tijelo pripada životinjskom carstvu, a sustav je taj koji od njega napravi veliku pohlepnu životinju. Njegova pohlepna ljudska duša traži još (svjež primjer je Ivo Sanader čijoj pohlepnoj duši nije ni ono puno bilo dovoljno). Životinja živi po biološkim zakonima, ona nema svijest o vlastitom postojanju, nema razum, kod njih ne postoji pojam istine. Samosvijest, razum i inteligencija pretvorili su čovjeka u monstruma univerzuma. Pošto je svjestan sebe shvaća svoju nemoć, ne može se osloboditi svog uma.

Razum je naše prokletstvo, motivira nas da rješavamo nerješive zadatke. Postoji samo jedna strast koja zadovoljava ljudsku potrebu za ujedinjenjem, a da u isti mah osjetimo individualnost – to je ljubav. Mir i ljubav trebali bi se bar manifestirati u doživljavanju međusobne solidarnosti. Danas se napredak prema utopiji besklasnog društva prvenstveno sprečava potpunim nerazmjerom između težine ogromne mašinerije i društvene moći i one atomiziranih masa. Sve ostalo kao što su rasprostranjeno licemjerje, vjera u lažne teorije, obeshrabrenost kritičke misli, oslabljenost volje ili njeno prerano skretanje u pomračenje pod pritiskom straha kao da jest simptom te nesrazmjerne činjenice koja, upravo suprotno, dovodi do mržnje. Ako kritička i individualna misao uspije pomoći ljudima da spoznaju te faktore, ona će učiniti veliku uslugu čovječanstvu. Metoda negacije, odbacivanje svega što uništava čovječanstvo i zaustavlja njegov razvoj, počiva na povjerenju u pojedinca, a ne u kolektiv. Može se dokazati da konstruktivnim mislima nedostaje to uvjerenje, pa nije u stanju da se odupre kulturnoj propasti.

Sada u 21. stoljeću kada nam je znanost pomogla da prevladamo strah od nepoznatog u prirodi, mi smo robovi društvenih pritisaka naše vlastite tvorevine. Kad smo pozvani da djelujemo nezavisno, mi vapimo za obrascima, sistemima i autoritetima. Svijet, pa i čovjek unutar njega, nije sladunjava pjesma idiličnog mira, niti pak beskrajno šarena oaza raja, u kojem bi božji ljudi uživali blaženi život i u kojem se čovjek osjeća višim, baš onda kad je samo on jedina životinja. Iako možda iskrivljeni, veliki ideali civilizacije – pravda, jednakost, sloboda – jesu protesti prirode protiv njenog položaja, jedina forumulirana svjedočanstva koja posjedujemo. Potrebno je da bi do toga došli odbaciti sve političke ili ekonomske ideale, vođe i široke mase, jer suvremeno industrijsko društvo pokazuje da je doseglo stupanj na kome slobodno društvo ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima sloboda. Ne zbog toga što su one beznačajne, već zato što su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalnu formu. Potrebne su nove forme koje odgovaraju novim mogućnostima društva.

Dakle, čovjek nije sam za sebe dovoljan i od svijeta odjeljiv identitet i smisao života. Čovjek u cjelini prirode i svijeta koji su ljudsko istinsko obitavalište, nema sa sobom svoju bit, te stoga svoju bit konstantno moramo prisvajati. No imajući u vidu ujedno i svijest o svojem biću, o svojem životu i položaju, čovjek je jedno tragično biće. A sve to zahvaljujući svojoj prirodi i svijesti koja je njegovo prokletstvo, a u isti mah i privilegij.

I eto nažalost što usred ovakve krize koja je ne samo materijalna preostaje ljudima? Oni su, u tom labirinitu izgubljeni, zabrinuti i očajni. Izručeni su strepnji, neizvjesnosti i nihilizmu. Oskudni u orijentaciji i smislu. Teoretski uzrok religije je fantazija i samouvjeravanje u svemoguću moć. Upravo religija svoje porijeklo vuče iz same nesavršenosti ljudske prirode.
To imaginarno jedinstvo i ljubav o kojem pričam imali smo priliku gledati u desetosekundnom TV prilogu, prvo u Rimu, a potom u Parizu. Prosvjedima mladih ljudi koji su zataškani, jer je na najbrutalniji način potvrđena teorija da je bankarski sustav isključivo u funkciji veće potrošnje, i da kapitalizam funkcionira samo ako je stanovništvo sve više dužno. A kad zapne, kapitalizam postaje destruktivan.

Ono na što ukazujem je to da se čovjeka u pola osam beskrupulozno počinje bombardirati bespotrebnim informacijama. Međutim ono što bi potaklo druge pojedince na buđenje iz depresije, najčešće se prešuti ili ostavi negdje u pozadini. Ignorirajući takve skrivene poruke samo još dublje upadamo u aparat koji nas nemilosrdno ždere. Zaista moram priznati da sam prošao kroz jednu vrstu ekstaze kada sam vidio kolektiv pun revolucionarnog naboja. Logično mediji su povorku anarhista, etiketirali kao skup terorista i pripadnika ekstremne ljevice koji žele srušiti postojeći pravni poredak. Žalosna je s druge strane činjenica, da su upravo pripadnici te povorke samo i isključivo mladi ljudi, većinom studenti, ljudi gladni promjene. „Ne dajmo naš novac bankarima” , “Samo želimo pravedno i solidarno društvo bez modernog ropstva”, “Besplatno školovanje”, “Besplatno zdravstvo” izderavali su se student. Na žalost povorka kao ni ona kada u Splitu radnice “Uzora” sa zviždaljkama i trasnparentom hodaju preko rive uz kordon policije, nije urodila plodom.

Malo zapadnije negdje otprilike u isto vrijeme u Parizu su neredi i prosvjedi bili na vrhuncu. Tisuće učenika i studenata pridružile su se prosvjednicima, zbog vidi čuda neke tamo Romkinje. Toliko žara, naboja i nezadovoljstva unosili su ti umovi da je to fascinantno. Okidač je bila nemilosrdna akcija policije, koja je 15-godišnju Romkinju Leonardu Dibrani izvukla iz autobusa za vrijeme puta na školski izlet, kako bi je zajedno s majkom i njenih petero braće i sestara deportirala iz Francuske. Učenici su napustili nastavu i izašli na ulice, tražili su ostavku ministra unutarnjih poslova, a nastava u srednjim školama bila je prekinuta. Pokušajte samo zamisliti tu ljubav i solidarnost, dok recimo da je to slučaj u našoj katoličkoj Hrvatskoj, vjerojatno bi to postao državni blagdan, posvećen ne miješanju plave hrvatske krvi sa “ciganskom” ništarijom. Svakog tko bi izišao na ulicu proglasilo bi se državnim neprijateljem, koji radi protiv religije i konzervativne demokršćanske ideologije koja poput nacionalističkog virusa kojeg su svi usisali preko majčinih bradavica vlada u Hrvatskoj. Taman bi nekima u tom trenutku došla ona stara: “Nisu Romi krivi, što su Hrvati cigani”.

society

Problem je što je propagandna mašinerija stvorila perfidno savršen sustav koji širi politiku straha. Ono malo ljudi što i radi boji se izići na ulicu da ne bi ostali bez posla i rate za kredit.
Koristeći istu tu mašineriju pročitao sam zaključak jednog ugledno sociologa kako ustaštva u Hrvatskoj više nema. Naravno da nema, ali ima slabo uravnoteženih, neizdrkano-frustriranih malih sljedbenika koji iz hobija znaju pretući crnkinju u centru Dubrovnika. Vjerojatno je to rezultat onog kućnog odgoja sine nemam ja ništa protiv njih, ali neka ih dalje od mene, nije mi ih lijepo gledati” prodavajući svom sinu demagogiju o toleranciji kroz rečenicu punu mržnje, sinu ne preostaje ništa drugo nego Hrvatskoj javnosti prezentirati kako su šovinizam, rasizam i ksenofobija još uvijek nažalost prisutni. Naravno ustaše nisu prisutne, ali dakako je onih 53 milijuna kuna što ih država isplati na kvislinške mirovine.

Evo napokon je i onih 700 000 mrzitelja drugačijih od sebe došlo na svoje. Imati će priliku svojom hrvatskom rukom, kojom teče aristokratska krv, poslije ručka, masne janjetine, nakon što malo počinu, otići do prvog biračkog mjesta i hrvatskom kemijskom na recikliranom i uvoznom papiru i pismeno potvrditi svoj stav. Hihotati se dok zadovoljno oblizuje žuto-narančaste brkove. Nadam se da će to biti nedjelja, tako da svečenici mogu svojim induktivnim metodama navesti vjernike na ispravno zaokruživanje prave riječi. Međutim jedini trenutni problem u toj organizaciji koji je izazvao javnu polemiku je taj, da ako Crkva uistinu zabrani masturbaciju, to će uvelike dovesti do daljnjeg destabiliziranja hrvatske desnice.
“Zaokružite ono što vam je rekla Gospa iz Međugorja. Gospa premazana fosforom ne može pogriješiti, nije se za ludu ukazala 40 000 puta. Njen niskobuđetni sjaj, dovoljan vam je pokazatelj”- kazati će svećenik .

No rekao bih i par riječi vezanih za referendum koji nam predstoji. Kazao bih da Ustavni sud itekako treba dati svoju ocjenu ustavnosti ovom referendum. Ako Ustavni sud postupi onako kao što bi u civiliziranim državama trebao, a to je da referendumsko pitanje zadire u prava manjina i da dovodi do segregacije i diskriminacije to bi prejudicirano govoreći dovelo do zaključka da je postojeći Obiteljski zakon također neustavan. Što bi poništilo postojeću odredbu i dovelo možda čak štajaznam do legalizacije gay brakova, što bi bila super inovacija u ovom balkanskom leglu.

LGBT zajednica možda danas mnogima “ide na živce”. S druge strane moraju izići na referendum, moraju zato da se prekinu etape anti-civilizacijske, anti-ljudske nazovimo ih tako “akcije” desnice koja nastoji doživjeti renesansu u vrijeme opasne ekonomske krize. Naravno poznato nam je da je ekonomska kriza svojevrstan katalizator koji dovodi do stupidne mržnje svih manjina.
Na sreću ovo nije jedini referendum, vjerojatno ćemo svjedočiti još jednom. Međutim ovaj koji bi tek trebao usljediti šuška se biti će još agresivniji da ne kažem još više začinjem nacionalizmom.

U svakom slučaju, kombiniranje centraliziranog autoriteta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu stupnja razvoja. Napredak će bit sukladan tome koliko su se mase raščlanile u individue oslobođene od sve propaganda i manipuliranja, sposobne da shvate činjenice i izaberu zdravu alternativu. Veliki sam pobornik direktne demokracije i referenduma, ali o pitanjima što se tiču slobode, života i jednakosti država bi trebala ostati jedan i jedini kontrolor i zakonodavac . Jer čemu sve borbe i aktivizam svih ovih desetljeća kada bi skupina šovinista mogla jednostavno skupiti referendum.

Za kraj bih samo ovu našu situaciju usporedio sa slučajem iz davnih dana.
“Prvog prosinca 1955. godine Rosa Parks vozila se autobusom kad ju je vozač zamolio da se ustane čovjeku koji je netom ušao u vozilo. Rosa je bila afroamerikanka i, smatrala je većina, manje vrijedna od ”normalne” bijele osobe. Boju svoje kože nije mogla birati, društvo u kojem će se roditi također. No, tog prvog prosinca dobila je priliku da odabere društvo u kojem želi živjeti. Odbivši se ustati Rosa je pokrenula jednu od najvećih borbi u novijoj povijesti. Borbu manjine protiv diskriminacije od strane onih sigurnih u svoju superiornost samo zato što su brojniji.”

Prvog prosinca 2013. godine svatko od vas će imati izbor. Homoseksualci su, smatra većina, manje vrijedni od ”normalne” heteroseksualne osobe. Svoju seksualnu orijentaciju oni nisu mogli birati, društvo u kojem su se rodili također. No, prvog prosinca svatko od vas, bio gay ili straight, imat će jedinstvenu šansu utjecati na budućnost društva u kojem ćete živjeti vi i prema statističkoj vjerojatnosti, 10-15% vaše djece koja će imati homoseksualne sklonosti.”

Ovim putem pozivam sve normalne ljude da iziđu na referendum i zaokruže PROTIV, da lijevo i liberalno biračko tijelo, koje je često puta pospano i pasivno ovoga puta pokaže svoju čar, ideju, bunt i kreativnost. Svojim negiranjem referenduma indirektno dajete legitimitet ovoj inicijativi, stoga ne budite “pederi” nego iziđite iz kuća vi internet revolucionari.

referendum

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s