Filozofija pape: Nije dobro reći – susreo sam Boga i nemam dvojbi

Nije ni taknuo crkvenu doktrinu, kamoli je mijenjao, a proveo je revoluciju u Crkvi. Papa Franjo intervjuima, homilijama, izjavama i ponašanjem unio je promjene kakve vjerojatno nisu očekivali oni koji su ga na konklavi birali nadajući se reformama. Intervju koji je dao isusovačkom časopisu Civiltà Cattolica potresa Crkvu, Vatikan i sigurno će naići na brojne kritike. Jer, kako je i kazao u tom razgovoru, već ga kritiziraju što premalo govori o homoseksualcima, pobačaju, rastavama. To su za njega sporedne teme, primjerice kao kad bi se ranjenog čovjeka pitalo ima li visok šećer, a on jako krvari.

Zagrijati srca ljudi

Evo još nekoliko citata iz njegova razgovora:

“Organizacijske i strukturalne reforme su sekundarne, dolaze poslije. Prva reforma mora biti ona u pristupu. Služitelji evanđelja moraju biti osobe sposobne zagrijati srca ljudi, komunicirati u noći s njima, znati razgovarati i spustiti se u njihovu noć, u njihovu tminu, a da se ne izgube. Božji narod želi pastire, a ne funkcionare ili državne klerike.”

“Mnogi misle da se promjene i reforme mogu dogoditi u kratkom roku. Ja mislim da je potrebno vrijeme za stvaranje temelja pravih i učinkovitih promjena.”

“Sumnjičav sam prema prvoj odluci, onoj koja mi prva padne na pamet. Uglavnom je ta odluka pogrešna. Moram pričekati, vrednovati u sebi, uzeti si dovoljno vremena. Znanje rasuđivanja iskupljuje životnu sumnjičavost i učini da se pronađu najprikladnija sredstva koja se uvijek ne identificiraju s onim što izgleda veliko i snažno.

“Rasuđivanje se uvijek ostvaruje u prisutnosti Gospodina, gledajući znake, slušajući stvari koje se događaju, slušajući ljude, jednostavno siromašne. Moji izbori, pa i oni vezani za normalnost u životu, kao što je vožnja skromnim automobilom, vezane su uz duhovno rasuđivanje koje odgovara potrebi koja se rađa od stvari, ljudi, čitanja znakova vremena. Rasuđivanje u Gospodinu vodi me u mom načinu upravljanja.”

“Meni stvarno treba temeljna zajednica. Uvijek sam tražio jednu zajednicu. Nisam se nikad vidio samog, imam potrebu za društvom. Zato sam u Santa Marti. Izabrao sam živjeti u sobi 201 jer kada sam preuzimao papinski apartman, u sebi sam jasno čuo jedan ‘ne’. Papinski apartman u apostolskoj palači nije luksuzan. Star je, ugodan, lijep i veliki, ali nije luksuzan. Nalikuje na lijevak gledan naopako. Velik je i prostran, ali ulaz je stvarno uzak. Ulazi se na kapaljku, a ja bez ljudi ne mogu živjeti. Imam potrebu živjeti svoj život s drugima.”

Bila je to mladost-ludost

“U mom iskustvu starješine u Compagniji… moje upravljanje imalo je mnogo nedostataka… Bio sam provincijal vrlo mlad. Bilo mi je 36 godina, ludost. Trebalo se sučeljavati s teškim situacijama, a ja sam odluke donosio odrješito, brzo. Moram reći i ovo: kad povjeravam neki zadatak jednom čovjeku, onda imam potpuno povjerenje u njega. On bi morao napraviti stvarno veliku pogrešku da bih mu je morao spočitati. Ipak, bez obzira na to na kraju se ljudi umore od autoritarizma. Moj autoritaran i brz način odlučivanja doveo je do toga da sam imao ozbiljne probleme i bio sam optuživan da sam ultrakonzervativac. Proživio sam vrijeme velike unutarnje krize kada sam bio u Cordovi. Sigurno nisam bio kao blažena Imelda, ali nisam nikad bio desnica. Moj autoritaran način donošenja odluka stvarao mi je problema.”

“Ako jedna osoba kaže da je susrela Boga i u njoj ne postoji ni trunka dvojbe, onda to nije dobro. Za mene je to ključno. Ako netko ima odgovore na sva pitanja, to je onda dokaz da Bog nije s njime. Znači da je lažni prorok koji upotrebljava vjeru za samoga sebe. Veliki vođe naroda Božjeg, kao što je bio Mojsije, uvijek su ostavljale prostora dvojbi. Mora se ostaviti prostora Gospodinu, a ne našim izvjesnostima, treba biti skroman. Neizvjesnost postoji pri svakom pravom rasuđivanju koje je otvoreno potvrdi duhovne utjehe.”

>> Papa: Ne može se Crkva miješati u živote homoseksualaca