Hrvoje Cirkvenec: U Crkvu treba uvesti fiskalnu blagajnu

https://www.novossti.com/

Nedavnu izjavu pape Franje da biti gej nije grijeh i da tko je on da im sudi, mediji su nazvali revolucionarnom. Katolička crkva u Hrvatskoj na ovu izjavu dosad nije službeno reagirala. Koliko je to za očekivati ako, uostalom, znamo da je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić na ovogodišnjem Prajdu proglašen homofobom godine?

Foto: Jovica Drobnjak

U nekim biskupijama u svijetu već postoji pastoral homoseksualnih osoba pa izjavu pape ne bih nazvao revolucionarnom. O tome da homoseksualce treba prihvaćati govori i katekizam Katoličke crkve. I Slovenija je do prije koju godinu imala pastoral homoseksualnih osoba, koji je kasnije ugašen jer je nekim tamošnjim krugovima očigledno smetao, iako im nije smetalo da Mariborska biskupija ulaže novac u televiziju koja je prikazivala heteroseksualne porno-sadržaje. Što se tiče Crkve u Hrvatskoj, ona je paradoks same sebe. S jedne strane, imate puno homoseksualnih svećenika kod kojih se javlja autohomofobija, dakle nepriznavanje svoga vlastitog identiteta, a tu su i određeni krugovi koji su direktno homofobni i koji dugo i otvoreno pozivaju na mržnju i nasilje prema homoseksualcima. Upravo nam potonji primjeri pokazuju da je u mnogim slučajevima homofobije reakcija iz najvišeg crkvenog vrha izostala. Ne postoji slučaj poput onog bečkog kardinala Christopha Schönborna koji je organizirao molitve sa žrtvama pedofilije u bečkoj katedrali i sličnih koji su otvoreni prema tom pitanju, ali ne u smislu da se od Crkve traži neka revolucija i da bi se sakrament braka proširio na homoseksualce. Zbog toga je papino citiranje starih dokumenata u pozitivnom smislu bilo na neki način revolucionarno za medije, jer se takvo što rijetko čuje u Crkvi, dok se u Hrvatskoj uopće ne čuje. Ovdje se eventualno može čuti protivljenje homoseksualnim osobama i kroz različite inicijative, poput one „U ime obitelji“ koja je produkt Crkve kroz određene grupacije. Zaključak je da se Crkva neće baviti homoseksualnom problematikom, osim kada je treba osuditi.

Vatikanska nebriga

Poznato je da se Crkva ponajviše bavi tekućom politikom, pa su tako ostaci rata gotovo više vidljivi u vjerskim nego u političkim organizacijama. Nedavno je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrne fra Lovro Gavran smijenio fra Dragu Bojića, urednika časopisa Svjetlo riječi, jer je u jednom intervjuu progovorio, između ostalog, o odgovornosti hercegovačkih franjevaca u etničkom čišćenju. Je li konačno došlo vrijeme da se dokine crkvena nacionalistička doktrina?

Crkva prije svega treba raskrstiti s nacionalizmom u Hrvatskoj. Ona to neće učiniti sve dok se u to ne uplete Vatikan koji po tom pitanju njeguje nebrigu prema ovim prostorima. U svakoj zemlji postoji nuncij, pa tako i bosansko-hercegovački, koji bi u ovom slučaju trebao javiti Vatikanu što se dogodilo, a on bi trebao preispitati slučaj i potaknuti raspravu. Slično kao i u slučaju Dajla, gdje ste imali direktno uplitanje Vatikana zbog imovine. Smjena fra Drage Bojića je slučaj društveno-političke prirode što je puno opasnije i bitnije nego pitanje crkvene imovine. U BiH imate veliki jaz između bosanskih i hercegovačkih franjevaca gdje su bosanski naprosto obilježeni kao liberalniji i progresivniji, dok su ovi drugi više vezani uz Gojka Šuška nego Svetog Franju. Tu leži problem pa imate uništavanje svih liberalnijih dijelova Crkve, jer upravo Katolička crkva na ovim prostorima ne brine o suočavanju s prošlošću.

To je istovremeno prvi slučaj da je, službeno zbog „neposluha“, smijenjen urednik jednog liberalnog vjerskog glasila?
Jest, jer ljudi poput fra Drage Bojića su vrlo rijetki i dragocjeni i vrlo rijetko možete naći takvu atmosferu kakva je stvorena u Bosni gdje su franjevci omogućili da taj čovjek postane glavni urednik časopisa kao što je Svjetlo riječi. Također, jednom vjerskom službeniku omogućilo se da daje određene stavove koje ovdje nismo imali prilike čuti. Vidite što se dogodilo s don Ivanom Grubišićem i nekim drugima koji su počišćeni s crkvene scene, jer nisu odgovarali nekom uvriježenom katoličkom mišljenju.

Jednosmjerni ugovor

Na internetskim stranicama udruge građana za zaštitu ljudskih prava „David“ može se potpisati peticija za potpuno oporezivanje Crkve koja godišnje prima oko 260 milijuna kuna iz proračuna, što se uz novac drugih ministarstava, lokalnih uprava i samouprava i donacija vjernika, prema nekim izračunima, penje do gotovo milijardu kuna. Na tragu fiskalizacije ministra Linića, ne bi li bilo pošteno da se i u Crkvu uvede fiskalna blagajna pa da ona za svaku naplatu vjenčanja, sprovoda, krstitki, blagoslova i ostalog, poput prodavača na tržnici, izdaje račun?

Ako za nešto postoji određeni cjenik, a Crkva ga ima, onda na njemu treba biti porez na dodanu vijednost. Sveta misa košta pedeset kuna dok su sakramenti puno više. Neke biskupije toleriraju da svećenici sami izmišljaju koliko bi vjernici za nešto morali platiti. U nekim ruralnim sredinama tradicijski imate razliku između pjevane mise i one koje to nije, pa nedjeljna misa sa zborom stoji sto kuna. Kao student teologije pohodio sam svetište Marije Bistrice i bio sam zadužen da svakih pola sata dođem do oltara, otključam veliku kasu u kojoj je bila puna vreća novca koju bih zamijenio praznom vrećom u koju su ljudi kružeći oko oltara opet ubacivali novac. Takvo uobičajeno prikupljanje novca seže do Srednjeg vijeka, kada je Crkva izmislila čistilište i plaćanje mise za pokojne u smislu da se plaćanjem može otkupiti grijeh nekoga tko je davno umro. Ako mali ugostitelji i proizvođači na tržnicama trebaju imati fiskalnu blagajnu, onda ni Crkvi, kao jednoj velikoj organizaciji, to ne bi trebao biti problem. Kao ni plaćanje poreza.

Bez računa, ostaje nepoznato na što Crkva troši proračunski novac. Prošle su godine europski biskupi poručili da Crkva, ukoliko misli biti vjerodostojna, mora imati transparentne financije. Možemo li dočekati takav scenarij?

Za razliku od nevladnih udruga, Crkva ne piše nikakve projekte ni programe, već ima osigurana sredstva iz državnog proračuna, proizašla iz ugovora sa Svetom stolicom. Svaki ugovor ima definirana prava i obaveze, osim ugovora Hrvatske s Vatikanom, koji je jednosmjeran, dakle samo ima definirana prava Crkve i obaveze države. Crkva nema ni po jednom članku ugovora obavezu javno i transparentno reći na što se taj novac troši. Najbolja bi situacija bila posredstvom nuncija u Hrvatskoj stupiti u kontakt s Vatikanom i, uz potpisivanje nekog novog dodatka, osigurati da Katolička crkva daje godišnji izvještaj vezan uz potrošnju novca. I to ne samo novca iz državnog proračuna, nego i novca koji je primila iz lokalne uprave i samouprave, pa novca vjernika. Bilo bi to pošteno prema poreznim obveznicima, vjernicima i prema državi, jer to je između ostalog i praksa Njemačke biskupske konferencije, kao i Vatikana koji je zbog sumnje da pere novac prije desetak godina bio prisiljen otvoriti svoje financije. Vatikan može od hrvatskih biskupa zatražiti da kroz svoje biskupije provedu javno i transparentno financiranje. Mislim da bi bilo vrijeme potegnuti to pitanje, posebno u situaciji kada imate krizu i puno nezaposlenih mladih ljudi.

Biskupi slijepi za siromaštvo

Priliku za kontrolu financijskog djelovanja svih biskupija Vatikan ima upravo nakon činjenice da je prije neki dan papa Franjo smijenio dvojicu nadbiskupa – mariborskog i ljubljanskog – zbog financijskih skandala i gubitaka Mariborske nadbiskupije od 800 milijuna eura.
U Sloveniji je, već ranije smijenjeni, nadbiskup
Franc Kramberger vjerojatno želio u određenom trenutku zaraditi i Mariborsku nadbiskupiju učiniti moćnijom organizacijom gradnjom novih vjerskih objekata ili njihovom obnovom, dok to isto u Hrvatskoj pokriva državni proračun i lokalna uprava i samouprava. U zadnjih dvadeset godina ne zna se broj zemljišta koje je dobila Crkva koja uvijek govori o povratku nacionalizirane imovine, ali nikad o tome koliko joj je lokalna uprava i samouprava poklonila zemljišta za novoosnovane župe. A ta zemljišta u centrima vrijede milijarde kuna. Crkva u Sloveniji nije toliko zaštićena ugovorima pa se počela baviti malverzacijama za koje nije educirana. Slovenski slučaj mogao bi biti prilika da se riješe neke megalomanije u Hrvatskoj. Nadam se da će se model skromnosti po kojem papa živi, kao i briga za siromašne i slabije, preslikati na druge katoličke crkve i biskupe. Jer što znaju hrvatski biskupi o siromaštvu? Kardinal Bozanić je okružen krugom ljudi koji su financijski osigurani, nemaju obitelji, ne razmišljaju kako je prehraniti i kako platiti račune. Kako od tih ljudi očekivati da razumiju kako preživljava jedna četveročlana obitelj s jednim zaposlenim? Katolička crkva u Hrvatskoj se ne bavi lobiranjem za siromašne i nezaposlene niti za obitelj. Jesu li problemi obitelji nekoliko tisuća homoseksualaca ili egzistencijalna pitanja? Gdje su katolički vrtići i škole? Katoličko sveučilište jedino može stvarati nove nezaposlene ljude, jer po programu imate studij povijesti i sociologije gdje je i ovako teško naći posao, dok primjerice, nema Fakulteta socijalnog zagovaranja koji je želio pokrenuti Karitas i koji je na tragu crkvenog poslanja.

Jesu li stoga nužne i kadrovske reforme u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?

Kandidate za buduće biskupe tražio bih među misionarima u trećim zemljama koji posve drugačije razmišljaju. Pa opet, imamo mi i svećenika koji su otvoreni prema socijalnom radu, poput isusovca u Zagrebu koji cijelo vrijeme pomaže siromašnima. Pitanje je zašto on nije predložen za biskupa već Valentin Pozaić koji je cijeli život proveo u proganjanju homoseksualaca, bavljenju bioetikom i umjetnom oplodnjom, tematikom na koju odgovore daje znanost. Figure hrvatskih biskupa su posložene i jedino smjenom možete promijeniti lošu atmosferu. Ne možete vi gospićko-senjskog biskupa Milu Bogovića u tim godinama uvjeriti da promijeni svoje stavove, poput onoga da Mirko Norac nije ratni zločinac. Smjene opet treba obaviti Vatikan koji i imenuje biskupe, no on nažalost nije pokazao interes za Hrvatsku. Vjerojatno i bi, ali samo kod eventualnih skandala poput ovoga u Sloveniji.

U ime novca

Saborski zastupnik i svećenik don Ivan Grubišić, nevladine udruge, pa čak i mladi HNS-a zatražili su reviziju ugovora Hrvatske i Svete stolice, sklopljenog 1998. za vrijeme vladavine Tuđmanovog HDZ-a. Za razliku od ostalih društvenih skupina Crkva nije osjetila teret ekonomske krize?

Nakon pet godina recesije postoji vrlo dobar razlog da se preko nuncija ili tihom diplomacijom od Vatikana zatraže dvije stvari: revizija ugovora i obavezna transparentnost Crkve u smislu trošenja proračunskog novca. Meni je žao da udruga „U ime obitelji“ ili slične katoličke udruge ne traže to isto. Mislim da bi gospođu iz udruge koja se predstavlja kao velika vjernica, ukoliko daje milostinju i plaća sakramente, trebalo zanimati kuda idu ti novci. No to je teško očekivati, jer ni ta udruga nije imala transparentnu kampanju, i dalje se ne zna tko ju je financirao. Da zaključim, ugovor o kojem pričamo je najgori koji postoji između Vatikana i neke države. Primjerice, u sustavu vjeronauka u školama Crkva odlučuje tko će biti vjeroučitelj, a sve ostale obaveze preuzima država i proračun. Pritom dobiva dodatni novac od Ministarstva obrazovanja. Što je tek s Ministarstvom obrane pod kojim je cijeli vojni ordinarij – od biskupa s generalskim činom do svećenika kapelana koji primaju plaće iz Ministarstva obrane. A koliko iznose te plaće, naravno, nitko ne zna.

https://www.novossti.com/2013/08/hrvoje-cirkvenec-u-crkvu-treba-uvesti-fiskalnu-blagajnu/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s