Tko misli, nema milosti

v:* {behavior:url(#default#VML);}
o:* {behavior:url(#default#VML);}
w:* {behavior:url(#default#VML);}
.shape {behavior:url(#default#VML);}

Normal
0
21

false
false
false

MicrosoftInternetExplorer4

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin:0cm;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:”Times New Roman”;
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}

Novi list, Rijeka, 04.01.1998.

razgovarao Zdravko Zima

Za prosječnog gutača novina ako je takvog moguće zamisliti, Boris Buden možda i ne predstavlja pretjeranu senzaciju. Režimske udvorice videu njemu jednog među brojnim otpadnicima, oni drugi s mukom nalaze Arkzin, politički magazin koji u gomili svih mogućih i nemogućih izdanja ipak ima šačicu odanih čitatelja. Buden je rođen 1959. u Zagrebu, gdje je završio studij filozofije. preveo je dvije knjige Sigmunda Freuda, pa bi se moglo reci da ga je interes za oca psihoanalize logično odveo u Beč, grad u kojem živi posljednjih nekoliko godina. Njegovi ogledi, tiskani uglavnom u Arkzinu, izazvali su iznimnu pozornost zbog otpora tradicionalnim oblicima mišljenja i bespoštednog rušenja svih mitova, među kojima onaj o naciji i Kroaciji zacijelo nije na posljednjem mjestu. Prije nekoliko dana pojavio se 100.broj tog hvaljenog i osporavanog zagrebačkog fanzina pod čijim će se zaštitnim znakom naći i novo izdanje Budenove zbirke eseja Barikade. Ovaj razgovor vođen je između dva grada, Zagreba i Beča, i između dvije godine, s ambicijom da oznaci poziciju intelektualca koji između čekića ideologije i nakovnja kolektivnih iščekivanja ostaje vjeran svojoj legitimnoj roditeljici - sumnji.


Dugotrajna ratna klima u znatnoj je mjeri traumatizirala, a onda i polarizirala hrvatske građane. Nema dvojbe da je u jačanju negativne polarizacije, svedene ne crno bijele kalupe ili mehaničko pro et contra, veliku ulogu imala dirigirana politika. Ipak, začuđujuća je, pa i poražavajuća činjenica da je na takvu stupicu pristao zamjetan dio hrvatskih intelektualaca. Kako to objašnjavate, pogotovo iz vašeg bečkog rakursa koji je također dvojak ili bipolaran? Naime, dovoljno ste daleko, ali istodobno blizu da zbivanja u Hrvatskoj možete komentirati bez nama tako svojstvene iracionalne retorike i navijačkog svunga.

Mislim da moj takozvani bečki rakurs, dakle činjenica da sam na neki način odmaknut od zbivanja o kojima pišem nije ono najbitnije. Najvažnija je jasna i čvrsta pozicija. Nemam iluziju objektivnog promatrača koji razotkriva istinu onakvom kakva ona odista jest. Niti mislim da postoji neko mjesto, neko stajalište u društvu, na primjer pozicija neovisnog intelektualca, s kojeg je moguć objektivan i nepristran uvid u realnost. Kada je Hegelsvojedobno napisao da je samo kamen nevin, onda je prije svega mislio nafilozofiju. Ne moze se biti nevin u mišljenju. Ne može se misliti o društvu u kojem se živi bez krivnje. To znaci, bez pristranosti i bez ogriješenja. Tko misli, nema milosti, a tko ima milosti, taj možda u nešto vjeruje ali sigurno ne misli. U tome je tajna kritike, a prije svega intelektualne društvene kritike. Za mene nema mišljenja bez kritike i obrnuto. Nedavno je ovaj problem jasno izašao na vidjelo u televizijskoj raspravi o ulozi intelektualaca u nas. Nacionalistički hardcore oličen u hadezeovskim intelektualcima otvoreno je napadao i potpuno odbacivao i samu mogućnost intelektualnog i ljudskog kozmopolitizma. Takozvana druga, suprotstavljena strana nije se međutim usudila dovesti u pitanje patriotizam kao takav! Mi imamo dakle jednu poziciju sasvim jasnu, ali gdje je kontrapozicija? Nje nema. A potpuno je legitimno u intelektualnom, štoviše u teorijskom smislu, dovesti u pitanje samu poziciju patriotizma. Reci - ja nisam patriot, domoljublje mi se ljudski gadi, teorijski ga mogu osporiti, držim ga politički krajnje opasnim i mislim da je u kulturnom pogledu izraz najdublje dekadencije, ja sam intelektualac kozmopolit – reći dakle tako nešto može zvučati u današnjim hrvatskim prilikama kao blasfemija, ali je u svakom pogledu relevantno i predstavlja solidnu intelektualnu poziciju koja posjeduje svoje jake argumente i slavnu tradiciju. Nije li još Diogenna pitanje, otkuda dolazi, odgovorio da je građanin svijeta. Dakle, problem hrvatskih intelektualaca je u tome sto su u obje svoje varijante, onoj hard i onoj soft, ostali zatvoreni u nacionalistički univerzum ne usuđujući se otvoreno iskoračiti iz njega. Za to oni nemaju nikakva intelektualna opravdanja. Nekakav realpoliticar bi mogao, iako ne kao nešto naprosto samorazumljivo, zastupati nužnost kompromisa s patriotima. Ali intelektualca, društvenog kritičara još i vise, nikakva nužnost ne obvezuje na taj kompromis osim bijednog oportunizma.

Kalendarska smjena uvijek, na neki način, nameće potrebu za rezimiranjem. U novu godinu ulazimo s teškim bremenom u Bosni i Hercegovini, s negativnim saldom koji stječemo čak i među najbližim susjedima, s porezom na dodanu vrijednost, ali isto tako s istrošenim karizmama, pokopanim strankama, prodanim liberalima i tisućama očajnih i rezigniranih građana. Kako u svemu tome vidite božićnu poruku novog zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića?

Medijska euforija koja je popratila Bozanićevu poslanicu razotkrila je sav jad današnje hrvatske političke stvarnosti. Nije li to prvorazredan skandal da pored najjače opozicijske stranke koja sebe naziva socijaldemokratskom, pored druge velike opozicijske stranke koje ističe da nije samo liberalna nego i socijalna, pored svih tih sindikata, upravo Crkva otkriva mrtvi politički kapital socijalnog pitanja u Hrvatskoj? Još su gora nerealna očekivanja koja komentatori postavljaju pred Bozanića. U svojoj nekritičnosti i naivnosti neki su komentatori u Bozanićevu okrivljavanju struktura za tešku socijalnu situaciju čak vidjeli nasrtaj na sam sistem. Svaka sentimentalna naklonost prema popovima samo je losa kompenzacija za duboko razočaranje politikom hrvatske oporbe. Zagrebački nadbiskup sve je prije nego revolucionar. On ne namjerava rušiti sistem, jer je na čelu institucije koja predstavlja sam temelj tog sistema. Hrvatska katolička crkva danas je glavni ideološki aparat hrvatske države. Ona je prava infrastruktura Tuđmanove hegemonijalne vladavine, a ne mangupi u hadezeovskom sustavu. Zar netko danas još stvarno misli da se Tuđman odrzava na vlasti pomoću Canjuginih trikova? Tuđman vlada hegemonijalno, a to znaci ne samo posredstvom svog političkog i vojno policijskog sustava, nego u najširem smislu ideološki, uz pomoć kulture, školstva i na prvom mjestu Hrvatske crkve. Ići u crkvu danas u Hrvatskoj i upražnjavati vjerske rituale, ne znaci iskazivati svoju vjeru u Boga, nego ideološku i političku pravovjernost, to ne znaci dakle "ja vjerujem u Boga", nego "ja sam pravi Hrvat!" Prihvaćajući ulogu ideološkog hegemona u društvu, Hrvatska je crkva dovršila proces svoje ateizacije. Sve ono sto godinama nije uspijevalo komunističkoj materijalističkoj kritici religije i crkve, naime pokazati da je sva njezina istina u njezinoj zemaljskoj, svjetovnoj funkciji, to je uspjelo Franji Kuharicu u kompletnom slizavanju Hrvatske crkve s hrvatskim političkim i ideološkim državotvorstvom. Religija i crkva danas u Hrvatskoj žive od politike. A sav je Bozanićev revolucionarni novum u tome sto je shvatio da se od te politike može i stradati i da je jedina šansa crkve da očuva svoje besprimjerne privilegije, svoju hegemonijalnu poziciju, u tome da napusti Tuđmanov brod prije nego ovaj potone i odvede sa sobom i nju na dno. S druge strane, Bozanić ovim politikantstvom samo odgađa suočenje crkve s njezinom pravom dramom, dramom u kojoj se nalaze crkve koje svoje uporište traže u autentičnoj ljudskoj religioznosti, a ne u njezinim politikantskim surogatima, naime s činjenicom da se u razvijenim zemljama Zapada nikada nije tako malo vjerovalo u Boga kao danas.

Gdje je onda, po vama, mogući izlaz?

Jedini odgovor na Bozanićev istup je po mome sudu samo jos radikalniji zahtjev za sekularizacijom hrvatskog društva. Zato sto se ne smije hrvatskoj političkoj opoziciji dati alibi da parazitski i dalje iščekuje kako će netko drugi obaviti njezin glavni posao - rušenje samodršca Tuđmana. Zato sto je od Tuđmana gore samo jedno - društvena i politička situacija u kojoj zagrebački nadbiskupi ruse i postavljaju hrvatske predsjednike! I naposljetku zato sto bi bilo dobro za Hrvatsku da u njoj ostane netko tko još autentično vjeruje u Boga i poštuje neke od Božjih zapovijedi, recimo onu "Ne ubij!", kako se ne bi ponovila situacija u kojoj je crkva prva kad treba uokolo dijeliti raspela i krunice, ali zadnja kad treba preuzeti odgovornost za zločine počinjene i, molim lijepo, pod tim znakovljima.

Pozicija intelektualca uvijek se u stanovitoj mjeri čini dvojakom ili shizoidnom. Uzmimo slučaj Heinricha Heinea koji je čitav život bio na svojevrsnoj granici; između židovstva i katoličanstva, između lirike i feljtona (kojem je upravo on postavio temelje), između Njemačke i Francuske. Taj i takav pisac zaključio je da nakon tragedije nastupa farsa. Mislite li da je time prije vise od sto godina definirao i naše sadašnje stanje?

Ne mislim da bi trebalo previše sentimentalizirati oko te rascijepljenosti intelektualca. Rascijepljenost u jednoj stvari cesto znaci čvrstinu i jedinstvenost u drugoj. Heine je bio možda rascijepljen između Njemacke i Francuske, ali je bio postojan i jednoznačan u svom odbijanju nacionalizma. Uostalom, mislim da je glavna rascijepljenost današnjeg intelektualca upravo konstitutivna za njegov identitet i ujedno izraz nečeg sasvim pozitivnog. On ne vidi samo svoj predmet nego i sebe u svojoj ulozi. On stalno reflektira svoju vlastitu poziciju i dovodi samoga sebe u pitanje. To je izraz rascijepljenosti ali i samosvijesti, u tome je njegova drama ali i njegova prednost.

Sto se tiče farsičnosti naše današnje situacije, onda možda nema boljeg primjera za to od slučaja takozvane jugonostalgije. Donedavno je taj fenomen u potpunosti pripadao našoj tragediji. Jugonostalgicari su bili ljudi koje je pregazilo vrijeme i koji u budućnost nisu imali ponijeti ništa drugo osim svog politički i ideološki suspektnog sjecanja na zauvijek izgubljenu bolju prošlost. Dakle, tragični gubitnici. Ali sto se zbiva kada Ðorđe Balašević najveći broj svojih fanova kod nas pronalazi među mlađim tinejdžerima? Koji jedva da se mogu sjetiti nekakve Jugoslavije. Nostalgija se tu pretvara u neku paradoksalnu formu sjecanja na budućnost. Jugonostalgija postaje izraz za potrebu koja dolazi iz budućnosti. Jučer svjedočanstvo tragedije, danas znak farse.

U vašim ogledima niste bili kritični samo prema protagonistima vladajuće stranke. Koliko se sjećam, suprotstavili ste se jednoj Lasićevoj hipotezi o tome kako bi se danas, da je živ, ponašao Krleža, a osporili ste također Gotovčeva stajališta iz jednog uvodnika, gdje se o Zapadu sudi u stereotipima, a o Hrvatima kao o odabranom narodu …

Da, otpočetka mi je bilo važnije podvrgnuti kritici takozvanu hrvatsku kulturnu elitu jer ona s hadezovcima i Tuđmanom dijeli istu hrvatsku nacionalističku ideologiju. Ona je, kao i Crkva uostalom, jedan od glavnih fundamenata Tuđmanove hegemonije, čak i kada se politički nateže s njim oko konkretne podjele vlasti. Temeljni postulat nacionalizma, kao sto je pokazao Ernest Gellner jest u tezi da se kulturne i političke granice imaju poklopiti. Dakle, čija kultura, njegova država, čiji jezik, njegova vlast itd. Otuda ogromna važnost kulture u nacionalističkoj politici. Nedavno sam u Arkzinu napisao da je politika u nas nastavak kulture drugim sredstvima. Neki čak nikada nisu shvatili da je riječ o dvjema sferama, Gotovac na primjer. Mislim da njemu još ni danas nije jasno zašto ga nisu izabrali za predsjednika, a bolji je pjesnik od Tuđmana!

Rekao bih, koliko god to groteskno zvučalo, da su naši sunarodnjaci, pa i naši intelektualci, tolerantni prema onima koji dijele njihova stajališta, a da neprijatelja slute u svakom tko im se usudi konfrontirati. Dobro, ne morate se slagati s Lasićem, ali ne vidim da se ponaša kao mitoman.

Slučaj Lasić jos je zanimljiviji. Taj nas najveći Krležolog, svojedobno je navodno izjavio kako bi Miroslav Krleža, da je živ, bio savjetnik Franje Tuđmana. Uz bok jednog Aralice ili Letice. Ako je netko još i mislio kako se profesoru slučajno omakla glupost trebao je citati njegove Eseje o Evropi ili nedavnu prepisku s Mandićem. To sto povezuje Lasica i Tuđmana nije mrtvi Krleža s kojim Lasić besramno manipulira, nego zajednički državotvorni projekt! Dok Tuđman nasiljem nad ljudima povlaci političke granice, Lasić utvrđuje te granice nasiljem nad ljudskom pameću i znanjem. Dok je Tuđman klasični rasist koji te granice definira genetski - Srbi su genetski neprijatelji Hrvata - Lasić je moderni neorasist i za njega je različita kultura to sto određuje ove granice. Dok je nekada rasizam operirao pojmom rase, danas se koristi pojmom kulture. Dok je nekada potpirivao mržnju, danas provodi svoje ciljeve u rukavicama heterofilije - cijeni i poštuje kulturu Drugoga, ali insistira na esencijalnoj razlici i separaciji. To je ta neorasisticka srž Lasićeva zahtjeva za konačnim odvajanjem takozvane hrvatske od takozvane srpske kulture. Nasuprot tomu ja tvrdim da Hrvate i Srbe ne samo da povezuje zajednički jezik, nego ih ni ne razdvajaju različite kulture.

U jednom gotovo paradigmatskom ogledu obrusili ste se na ponasanje Ivana Aralice. Sa žarom kakva psihoanalitičara, prepoznali ste u njemu nasladu u pokoravanju najvišem uzoru, pisali ste o iracionalnosti i okamenjenoj autoritarnosti, nalazeći u Aralici opće mjesto hrvatske intelektualnosti. Najgore je možda to da je takav duh astronomski udaljen od zapadnjačkih standarda.

Intelektualci tipa Aralice danas su mi simpatičniji od lasićevaca. Aralica je potpuno otvoreno prihvatio ulogu Tuđmanova savjetnika i nacionalnog ideologa ne glumatajući angažman za neke vise demokratske ciljeve. Njegova vizija kulture jest vizija seoskog učitelja. Da bi je ostvario on otvoreno i konstruktivno surađuje sa seoskim žandarom, popom i fiškalom. On se ni svojih opanaka ne stidi. Lasićeva vizija zatvorene nacionalne kulture nije bitno različita od Araličine ili Tuđmanove. Ali on bi u tom seoskom blatu htio u svojim salonkama otplesati becki valcer. Pa je ispao tragikomični luzer. Ni seoski žandar ga nije htio za savjetnika. Prometej s naše gmajne. Dok god ce hrvatski intelektualci doživljavati smisao svoje intelektualnosti u organskoj pripadnosti svome narodu, dok god će najviša svrha njihova djelovanja biti dobrobit njihova naroda, lizat će čizme vlastodržaca i skute vjerskih vođa. Treba se osloboditi iluzije zvane narod i domovina.

Iz svega zapravo ispada da živimo u autoritarnom društvu i da je iracionalnost temeljna crta našeg političkog i javnog okoliša. Sto je najparadoksalnije, toj vrsti zagađenja javnog života pridonijeli su u znatnoj mjeri i hrvatski intelektualci iz dijaspore. Zar Zapad, na koji se deklarativno tako rado pozivamo, nije na njih ostavio nikakva traga?

Ostavio je itekakvoga traga. Same duboke rane i ožiljke poniženja. Josif Brodski je pisao da je emigracija škola poniženja, ona konačna lekcija iz te vrline. Na tom Zapadu shvatiš vrlo brzo da nisi ništa vise od zrna pijeska u pustinji. Ali upravo u tom osjećaju vlastite ništavnosti i neznatnosti koju čovjek pojedinac dozivi u suočenju s nesagledivošću svijeta Brodski je vidio autentično intelektualno iskustvo. Pravo stvaralaštvo se rađa iz odnosa prema toj beskonačnosti svijeta, a ne iz odnosa prema dobrobiti nekog posebnog naroda ili kulture. Napisati zbirku pjesmica, angažirati se pritom za nacionalnu stvar, biti priznat od naroda i vlasti, uložiti tu zbirku na policu onih pet ili šest stoljeća hrvatske književnosti, dobiti možda čitavu stranicu u udžbeniku iz nacionalne književnosti, slušati kako đaci prvaci na danima svoje škole tu i tamo sriču pokoju tvoju pjesmicu i eto već je čovjek intelektualac. Ali ubaciti tu zbirku pjesama u more svjetske književnosti, pored modernih medija koji jedva da još pokazuju zanimanje za tu svjetsku književnost i ne čuti nikada nikakva odjeka, to je užas koji treba moći izdržati. Najveći broj naših intelektualaca nisu mogli izdržati to poniženje, pa sada svojom glasnom sveprisutnošću ponižavaju sve nas u kulturnom, političkom i svakom drugom smislu.

Hrvatskog malograđanina odredili ste kao sovena, oportunista iz strasti i vječnog nesretnika koji u svojoj megalomaniji umišlja da je nešto vise nego sto uistinu jest. Čini se, po tome, da idete Matoševim i Krležinim tragovima?

Ne poznajem dobro hrvatsku književnost da bih u sebi vidio nekoga tko ide Matoševim i Krležinim stopama. Možda, neka o tome sude drugi. Društvenu kritiku međutim nisam učio od njih nego od svjetske filozofije. A sto se tiče hrvatskog malograđanina, kojeg osobno poznajem u liku onog pravog "Zagrebčanca", točno, riječ je doista o duboko frustriranom šovinističkom monstrumu i oportunistu. Hrvatski nacionalizam njegova je ideologija, autentična hrvatska kultura njegova je iluzija, mitleuropski identitet je njegova lažna mjenica kojom želi kupiti ulazak u Evropu. Ali na toj evropskoj sceni on nema nikakve šanse. Ni za originalne Bečane danas na toj sceni vise nitko ne pokazuje zanimanje. Ovdje doma nad tim se hrvatskim malograđaninom iživljavaju primitivci koji su ostvarili njegov san, hrvatsku državu. I u tome je njegova tragedija. Znao je nacionalistički huškati, ali se nije usudio ubiti, zapaliti i srušiti za nacionalnu stvar. Sad je među gubitnicima i priča glupe šovinističke viceve o Hercegovcima. Sanjario je o Beču, a sad mu se metropola zove Široki brijeg. Danas zajedno sa svojim političkim favoritima, Gotovcima, Budišama i Tomcima, sjedi i čeka da priroda obavi svoje i ukloni zlog Predsjednika i tako ga napokon usreći. Ja međutim upravo njemu želim konačnu smrt i nadam se da ce jednom zauvijek odumrijeti i napraviti mjesta za slobodnog i samosvjesnog građanina, odgovornog za sudbinu društva u kojem živi.

Čini mi se da je malo tko u nas tako razobličio Handkea, kao sto je to vama pošlo za rukom. No, baveći se prostituiranjem tog austrijskog pisca slovenskog podrijetla, našli ste mu gotovo savršenog parnjaka u Alainu Finkielkrautu. Bilo bi dobro da pojasnite taj paralelizam, pogotovo u svjetlu činjenice da Finkielkraut nakon kritike hrvatske politike u Bosni nije pretjerano obljubljen u našim službenim krugovima?

Finkielkraut je i dalje prvi favorit naše kulturne elite. A to sto ne podržava hrvatsku vlast i nije njen miljenik, zaboga pa tko u svijetu još podržava Tuđmana i komu bi koristila ta sramota da bude njen miljenik? Ali nije problem Handkeova i Finkielkrautova angažmana u njihovom odnosu prema konkretnoj politici i vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Tajna njihova angažmana je u njihovu kritičkom odnosu prema modernom životu i kulturi Zapada. Obojica su kulturpesimisti i kritičari evropske kulturne dekadencije. Obojica izričito okrivljuju suvremene medije, naročito elektronske, televiziju i internet, za otuđenje čovjeka i za uništenje autentičnih kulturnih vrijednosti. U Srbiji odnosno Hrvatskoj i jedan i drugi su otkrili prostore nepatvorenog života i kulture, onu istinsku realnost koja je na Zapadu iskrivljena medijima i unakažena kulturnom industrijom. Mi smo za njih neka vrsta reality parka, kako su to napisali Bilwetovci. Oni su se angažirali za nas kao za neki rezervat ugroženih oblika života i kulture. To sto se jedan angažirao za Hrvatsku, a drugi za Srbiju, sporedno je. Moglo je biti i obrnuto.

Ipak, vi ste u Beču i mogli bismo se baviti kakvim ružičastijim temama. Koliko je glavni grad Austrije danas blizu, ili daleko, od tradicionalne slike kavanskog intelektualca koji sjedi u Cafe Grienstaedlu, ili Centralu, pijucka kavu i smišlja svoje feljtone?

Beč je danas drugorazredna evropska metropola. Ali još uvijek evropska i još uvijek metropola. U njemu doduše ne živi i ne radi ni jedna svjetska intelektualna zvijezda, ali te svjetske intelektualne zvijezde redovito ga posjećuju. Beč ih je u stanju na intelektualno dostojan način ugostiti. U Beču ima medija i novinara koji su u stanju napraviti intervjue s najpoznatijim svjetskim filozofima, a ima i publike koja će doći na njihova predavanja i diskutirati s njima. U Zagrebu je tako nešto nezamislivo. Da nas i posjeti Derrida, jedva da bi se našlo par ljudi za publiku, a ne bi bilo ni jednog medija odnosno novinara koji bi mogli medijski pripremiti i popratiti susret s njim. U nas nedostaju čitavi segmenti javne intelektualne scene, nema naprosto infrastrukture za neki intelektualni pomak. Stoga je možda i bolje da nas nitko ne posjećuje. Ionako bismo se samo sramotili.

Iz te perspektive također nema smisla sanjariti o bečkim kavanama u kojima danas ne sjede slavni feljtonisti nego japanski turisti s camcoderima. Uostalom, svi bolji njemački feljtoni objavljuju se u Münchenu, Frankfurtu, Hamburgu, Berlinu ili Zürichu, ali nikako ne u Beču. Stara slava postoji zato da bi se prodavala zapadnim turistima i agramerskim skorojevićima. Bivša Jugoslavija je u kulturnom i intelektualnom smislu bila daleko zanimljivija, dinamičnija i na neki način svjetskija od današnje Austrije. Možda i zbog svoje kulturne i etničke raznolikosti, slične Habsburškoj monarhiji. Možda su u tom smislu Tita odista s pravom nazivali posljednjim Habsburgom.

Umjesto pozdrava, trebao bih vam možda reći: doviđenja u idućem tisućljeću! Zvuči daleko i istodobno blizu. S kakvim slutnjama ćutite taj veliki finale?

Teško mi je misliti u vremenskim kategorijama od sto ili tisuću godina. Ne mogu predvidjeti ni sto nas očekuje početkom sljedećeg stoljeća, ali pretpostavljam da bi se Hrvatska mogla uskoro naći pred nužnošću redefiniranja vlastitog identiteta. Ideološka konstrukcija koja danas determinira nasu politiku, kulturu i gotovo sav društveni život, a unutar koje je Balkan na primjer izvor svih zala, a Evropa, odnosno Mitteleuropa predstavlja neupitni pozitivni hrvatski identitet, već je prilično klimava. Mi ćemo, makar samo u našim glavama, zagrebačkom kinu "Europa" morati vratiti staro ime - kino "Balkan".

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s