Crkva s malim “c”

H Alter

17.04.2013. Branko Sekulić

Potrebno je odmaknuti se od crkvenog formalizma koji čitavu zemljinu kuglu doživljava kao ravnu ploču sagledanu iz samo jednog, hijerarhijski najvišeg kuta gledanja te se posvetiti kroz univerzalnost crkvenog poslanja lokalnim problemima.

Potrebna je iskrena, čista reforma
koja će staviti točku na i
nesuglasnosti između onog što se
čini i onog što se propovijeda.

Gustavo Gutierrez

Ono što je u suvremenom društvu počesto kamen spoticanja, kada se govori o kršćanskom kolektivu vjerujućih, jest polazišna točka u kojoj se uglavnom ne razlikuje Crkva s velikim C, koja je institucionalna tvorevina, i crkva s malim c, koja je produhovljena zajednica vjernika, što je gotovo isti problem na koji se nailazi kada se pokušava pojasniti razlika između religije i vjere.

Naime, nemali broj puta, potonja prvonavedenoj služi tek kao dobra izlika za nadogradnju osobenih principa na kojima se dotična, pod paskom pojedinih klerika, brusi i održava. Na jednak takav način, Crkva u svom sadašnjem hijerarhijsko- pravnom ruhu s jasno profiliranim modusom ponašanja – od apsolutne pokornosti nadređenima bez mogućnosti sumnje u ispravnost njihovih odluka pa do nastojanja tih i takvih autoriteta da se po naravi vlastita poziva izdignu iznad odluka svjetovnih ustanova – stvara jednu duhovnu žabokrečinu šturih sakralnih obilježja koja je današnji svijet posve osakatila za izvorni smisao crkvenih zajednica. Od količine ornamenata, monumentalnih zdanja i kompleksnog sustava propisanog štovanja, s vremenom se naprosto zagubila sva ona ishodišna bit izravnog kontakta Boga i čovjeka, sada posredovana masovnim obredoslovnim detaljima koji snagu otajstva pretvaraju u kazališni komad za uvježbanu narodnu radost na točno propisanim mjestima s nepogrešivim orarijem održavanja. I to je ta zamućena slika koja mora biti razbijena kako bi se crkva vratila smislu iz kojeg je i potekla, van ovog svog, mahom uzurpatorskog crkvenog nadzora. Kad kažem da slika mora biti razbijena, nipošto ne smatram da taj vid kontemplativnog ispoljavanja mora biti ukinut, već poentiram na činjenicu postojanja njenog okvira koji mora biti demontiran, kako bi se s fokusa duhovnog promatranja skinula religijanska mrena nastala nepresušnim interpretacijama od strane crkvenih pojedinaca koji su doveli do toga da velika većina vjernika nije u mogućnosti vidjeti dalje od svojih stopala koja se, nažalost, često vrte u uvijek istim i ispolitiziranim krugovima.

 

 

 

 

 

 

 

Iz tog razloga, smatram, kao predložak, vrlo je važna postavka Latinoameričke teologije oslobođenja koja svojim radom iznova promišlja sustav vrijednosti unutar kršćanskog korpusa, stvorivši time novi-stari model ponašanja koji iz svih poviješću nagomilanih religijskih tumačenja izvlači sam ekstrakt Isusova nauka uspostavivši kriterije, u današnjem svijetu, itekako vrijedne pažnje i spomena. Riječ je o takozvanim baznim zajednicama[1] koje crkvu uvelike rješavaju crkvenog tereta dopuštajući time slobodi duha vjere nesmetano kretanje u društvu u kojem obitava. Drugim riječima, bazne zajednice su skup vjerujućih jednako odane postulatima pravovjerja, no s jednom iznimkom koja ih dijeli od sličnih religijskih kolektiva, tom što su one na jednak takav način odane i životu unutar svog socijalnog konteksta, ne dopuštajući sebi ni gubitak vjere ni društvenog osjećaja. “Ponekad funkcionirajući sa, a ponekad bez svećenika, ove grupe su usmjerile svoj biblijski studij i liturgijski život u pravcu svakodnevnog nastojanja da preobraze nepravedni ekonomski sustav uzrokovan političkim diktaturama stajući na taj način u obranu mnogih koji su jednostavno izbrisani iz društvenog fokusa.”[2] Uzete kao živi primjer modela kršćanskog djelovanja, spomenute zajednice, u jednoj europskoj reinterpretaciji naravno, mogu i u nas zaživjeti kao konkretni obrazac vjerovanja čiji bi primarni cilj bio rastopiti masnu liniju razdvajanja potegnutu između sakralnog i svjetovnog prostora. No, ne u smislu uplitanja crkve u politička pitanja, jer to je paradigma višestoljetnog crkvenog ponašanja, već da sama zajednica vjerujućih shvati kako njihova vjera ne bi trebala biti rezervirana samo za misna slavlja iza kamenih zidina, nego da je moguća i njena društvena orijentiranost kako bi svojim etičkim postulatima, zajedno sa mnogim drugim civilnim organizacijama, pripomogla izgradnji socijalnih i demokratskih kategorija sredine u kojoj prebiva. Preliminarna stavka koja se u tom pogledu od nje zahtjeva, jest da se libi egoističnog nastupa kako se njenim dolaskom među svjetinu stvar mijenja iz osnova, s obzirom da je taj uvriježeni institucionalni pristup ex cathedra relikt uistinu nekog davno prohujalog razdoblja, u kojem ljudi uglavnom nisu bili poimani kao cjelovita bića, već više kao beskarakterna masa poslušnika u željnom iščekivanju nečijih uputa.

Upravo ovdje i započinje ključna razlika. Naime, u baznim zajednicama, kao polazište svakog dijaloga se uzima slušanje drugih, a ne tumačenje istina, čime se na neki način radi jedna skroz nova radna postavka zasnovana na potrebama ljudi, profilirana ljudskim pravima, jer “najveća opasnost počiva u zanemarivanju onog što nazivamo socijalnim ljudskim pravima… …pravima ljudi na hranu, odjeću, edukaciju, smještaj, zdravstvenu zaštitu, zaposlenje”.[3]

Naravno, netko će reći da je ovo isključivo vezano za trusna južnoamerička područja bez ikakvog značaja za naša podneblja, no ukoliko se ne varam, socijalni nemiri nisu ni u Europi trenutno toliko nepoznata kategorija i, po svemu sudeći, pitanje je samo trenutka u kojem će se prelomiti sva ta nagomilana sila frustracija uzrokovana neumornim i počesto bezočnim iscrpljivanjem ljudskih resursa od strane tržišnih kapitala i njegovih sebičnih potreba, momenta koji će neosporno i u naš zapadni svijet unijeti jednu novu dimenziju odnosa. Stoga smatram, ovaj prezentirani model društveno odgovornog bogosluženja, neupitno će postati jedinim validnim načinom kršćanskog odnosa prema stvarima, jer više neće postojati ograda iza kojih će se moći skriti sadašnja troma religijska organizacija obuzeta humanistički neproduktivnim vidom služenja. Potrebno se, dakle, odmaknuti od crkvenog formalizma koji čitavu zemljinu kuglu doživljava kao ravnu ploču sagledanu iz samo jednog, hijerarhijski najvišeg kuta gledanja te se posvetiti kroz univerzalnost crkvenog poslanja lokalnim problemima, jer unatoč globalizaciji i pluralizmu koji se danas jasno ocrtava, ipak ljudi ne žive u tim hipotetskim okvirima, već su obilježeni vlastitim, regionalnim problemima koji se tek posredno referiraju na mondijalna kretanja. Upravo poradi tog, svaka zajednica unutar svog životnog konteksta mora postati svjesna problema svakog od svojih članova, imajući na umu da joj svileni ogrtač ne može biti više predmet uzdizanja nad drugima, već da on mora prije svega služiti ogrtanju najpotrebitijih pripadnika njihovog kolektiva. Jedino takva crkva ima mogućnost, preko skučenog zavičajnog prostora, dokazati suvremenom društvu da je njena uloga ipak generalno korisna, što je izrazito težak zadatak s obzirom na povijest onog što je Crkva dosad na socio-političkom nivou činila. Ali, odlika istinske bazne zajednice, poetski iskazano, i jest borba sa vjetrenjačama, kako svjetovnih sumnji, tako i sakralnog zastranjenja morala koji od guste mreže proizvedenih poruga, sarkazma, malovjerja, straha i frustracija ionako nisu u stanju shvatiti dubinu poante jednog etičkog imperativa koji, koliko god to iz ove perspektive čudno zvučalo, kroz praksu Isusa stoji postojano nasuprot svoj postojećoj politici i religiji našeg podneblja. Prava vjera je izgurana u zapećak zbivanja, jer je na jednoj općoj razini njena poruka asimilirana u raznorazna ideološka previranja i sada je potrebno malim koracima, iz tih marginaliziranih kutova, ponovno iznaći put ka stvaranju duhovnijeg auditorija neopterećenog uskogrudnim prohtjevima navrnjenih religijskih tradicija koje, mjesto razumijevanja spram čovjekovih pogrešaka, uglavnom propagiraju strah od kažnjavanja uslijed njihova ponavljanja. Crkve sa malim c, upravo iz tih razloga, svoj naglasak stavljaju na redefiniciju takvih stavova omeđenih bodljikavom žicom dogmatskog nauka, pokušavajući pojasniti kako prava duhovnost ne sadržava silu prijetnje, nego mogućnost prihvaćanja i snagu metamorfoze određenih propusta. Takva teologija suosjećanja otvara mnoga vrata ljudima svih nazora, jer jasno daje do znanja kako ona nije limitirana nikakvim institucionalnim ni društvenim epitetima, već da je itekako sposobna kvalitetno i neopterećeno djelovati u svakom okruženju, ali humanističkog imperativa.

Civilne udruge stoga, nisu baznim zajednicama nepoznanica, s obzirom da one s njima neupitno surađuju, i to ne u smislu, kako mnogi misle, potencijalnog konfesionalnog novačenja, već apsolutno vođene osnovom socijalnog dijaloga, onog sažetog u ljudskim pravima, dok vjerski dio svoje naravi nipošto ne svjedoče tek molitvom na usnama, već isključivo djelovanjem, živim primjerom svog aktivističkog karaktera. No, one su nažalost, jednostavno primorane boriti se s dvama nerazumijevanjima, politikansko-religijanskim totalitarizmom institucionalnih karakteristika, te sa sekularnim društvom koje ih doživljava kroz prizmu ovih netom navedenih klerikalno-interesnih krugova, čime gomila njihovog potencijala nestaje u tom mlincu loše prorađenih kritika i neprovarenih argumenta.

To se itekako odražava na sam terenski rad koji ih neupitno i definira, jer su bazne zajednice one kojima pero prije svega služi uobličavanju dnevnika svojih akcija, a tek potom da filozofski raspredaju o, primjerice, postmodernističkim revolucionarnim tezama. Prava snaga ovih lokalnih, gotovo kvartovskih kršćanskih udruženja, je neizmjerna bliskost njenih članova i suosjećanje koje nadilazi puki nagovor s oltara, jer poradi svoje preglednosti, kao male komune, omogućeno im je promptno djelovanje i poentiranje na samo žarište nastalih problema, što miljeu u kojem djeluju, zajedno s drugim građanskim inicijativama, daje mogućnost brzog oporavka i određenog socijalnog spokoja. Što se tiče pak sumnje u njihovo pravovjerje, u odanost suštini kršćanskog poziva, smatram, tek je jedna bespredmetna kritika koja prvenstveno proizlazi iz straha Crkvenih velikodostojnika da će, ako dopuste nesmetan razvoj dotičnih zajednica, i oni jednom morati sići među ljude i egzistencijalno ogoljeni dopustiti im da uvide kako tu ustvari, iza fasade propisa, nema ničeg životvornog, jer Bog ne živi u sjaju religijskog folklora, već u konkretnim djelima. Crkva sa malim c mjesto Crkve sa velikim C izgleda, je u tom pogledu prvi korak duhovnog preporoda.


[1] Njihov izvorni naziv na španjolskom jeziku jest Comunitades de base, a u svjetskoj teološkoj građi nazivane su još i Grasroots communities.

[2] Gustavo Gutierrez, The power of the poor in history, Eugene (Oregon): Wipf & Stock Pub, 1983., str. vii

[3] Gutierrez, The power of the poor in history, str. XIV.

http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/crkva-s-malim-c

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s