Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u Zagrebu u ranom novom vijeku

Deniver Vukelić

I. Uvod

      Ovaj je rad obrada dijela rezultata sakupljenih u diplomskom radu Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka koji je 2009. godine obranjen na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zagrebu.[1] Naslov tog rada je. Njegov je cilj bio prikazati situaciju između 1360. i 1758. godine u Zagrebu (odnosno Gradecu, Kaptolu, njihovim feudima i okolici) u kojoj su odvijani svjetovni procesi protiv vještica. Ti su procesi ostali u pisanim tragovima sudskih zapisnika i drugih izvora, te je bilo potrebno napraviti usustavljen popis svih osuđenih s pripadajućim podacima i na taj način stvoriti jednu bazu podataka koju sam i detaljno kronološki opisao. Drugi je cilj bio proći svu postojeću historiografsku literaturu dosad objavljenu u nas, a koju su pisali i objavljivali sljedeći istraživači ove teme: Bogoslav Šulek, Ivan Krstitelj Tkalčić, Emilij Laszowski, Ivan Bojničić, Viktor Kučinić, Lujo Thaller, Vladimir Deduš, Vladimir Bayer, Zoran Čiča, Tomislav Hruškovec i drugi, te je objektivno komentirati prikazujući njihove prednosti i nedostatke u metodama istraživanja.[2] Treći je cilj bio popisati svu zakonsku pozadinu za svjetovne progone i shvatiti na čemu su se oni temeljili s gledišta kazneno procesnog prava u povijesnom kontekstu.[3]

      Kako je rad nastajao i širio se prema svom konačnom opsegu, tako se počeo otvarati niz zanimljivih pitanja koja je trebalo proučiti ili pripremiti za proučavanje. Tako dolazimo i do teme ovog referata, koja je ujedno jedno od tih pitanja. Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u Zagrebu u ranom novom vijeku poprilično je diskutabilno poglavlje tog dijela mog istraživanja. Iako podaci u mom diplomskom radu počinju od srednjeg vijeka (od ožujka 1360. kao polazišne godine, kad je održano najstarije dokumentirano suđenje vješticama Alici i Margareti na Griču[4]), od ukupno 252 imena sakupljenih u mojem radu, svega su 24 između godina 1360. i 1611. Sva ostala pripadaju razdoblju od stotinu i četrdeset godina poslije (između 1611. i 1758.), dok ih u ovom prvom i većem razdoblju od dvjesto i pedeset godina imamo, kao što se može primijetiti, mnogo manje. Tu se postavlja prvo pitanje: zašto je 1611. godina tako prijelomna i važna i što se to dogodilo da nakon nje počinje neizmjerno veći broj procesa protiv vještica?

II. Izvori vezani uz prijelomno razdoblje

       Prvog dana mjeseca kolovoza 1611. zaključena je provincijalna crkvena sinoda u Trnavi, a koja je donijela sljedeću odluku[5]:

Incantationes, magiae, divinationes, sortilegia, cheiromantiaem, superstitiosae curationes infirmitatum ac vulnerum per verba ac signa occulta certo tempore ac loco facta, crebro pro concione reprehendantur. Et si qui huiusmodi maleficiis irretiti intelligantur, de iis episcopum mature admoneat parochus.

(Čaranja, vračanja, gatanja, proricanja i supersticiozna vidanja bolesti i rana tajnim riječima i znacima izvršenim u određeno vrijeme i na određenom mjestu, imaju se opetovano žigosati pred sabranim narodom. A ako se opazi da su neki upleteni u takva čarobnjaštva, na njih neka župnik hitno upozori biskupa.)

Zanimljivo je da je Ivan Krstitelj Tkalčić u svome prvom djelu Parnice proti vješticam u Hrvatskoj[6] ovim izvorom objasnio kako se “u svih ovdje spomenutih vještičkih parnicah neima ni najmanjega traga, da bi se naša domaća duhovna vlast, baš ni toliko, koliko je pod noktom crna, uplitala bila u progonstvo vješticah”. Tad su (u Trnavi) u ime zagrebačke dijeceze na sinodi bili nazočni biskup Šimun Bratulić i Gjuro Otačić, kanonik i arhiđakon zagrebački. No, Tkalčić je zaboravio da se Crkva više nije trebala toliko u 17. stoljeću uplitati u progone kada su od nje već odavno bili potaknuti i u punom jeku u Europi prebačeni u ruke daleko učinkovitijih svjetovnih sudova, koji su takve zločine (čarobnjaštva) sudili kao i ostale. Inkvizicija je pokrenula prve progone, uspostavila sustav torture, napisala glavni udžbenik (“Malleus Maleficarum” Heiniricha Institorisa i Jakoba Sprengera, 1487.) te niz drugih, a onda se pobrinula da se sve to proslijedi svjetovnim vlastima. Ova odluka sinode, nasuprot Tkalčićevu uvjerenju, samo će, čini se, još više potaknuti progone na našim područjima, jer ono što je za Crkvu tek “osuda s propovjedaonice”, svjetovnim institucijama postaje vrlo ozbiljna stvar, pogotovo kad je riječ o “žigosanju pred sabranim narodom” (misli se verbalnom) koji je vrlo bogobojazan i sluša što njegovi duhovni učitelji imaju za reći.[7] Pa tako slijedi i potvrda u prilog mojoj tezi, koja se jasno vidi u zaključku Hrvatskog sabora održanog netom već nekoliko mjeseci kasnije, 25. listopada 1611.[8]:

Ex Articulis D.D. SS. et OO. Croatiae et Slavoniae regnorum in generali ipsorum congregatione ex edicto III. D. Comitis Thomae Erdödy de Monyorókerék etc. bani in civitate regia Montis Graecensis 25. mensis Octobris anno 1611, celebrata, conclusis:

Reverendissimus D. Petrus Domitrovich electus episcopus ecclesiae zagrabiensis Constitutiones modernae syinodi Tyrnaviensis SS. et OO. regni  solemniter preasentavit, quas iidem SS. et OO. regni tamquam obsequentissimi matris ecclesiae filii benevole acceptarunt. Lecta per Stephanum Pattachich Vice Proto-Notarium regni, m. p. L. S. regni Sclauoniae. – Const. synod. I. c. pag. 35.

(Iz zakonskih članaka gospode staleža i redova kraljevina Hrvatske i Slavonije, zaključenih na njihovu saboru, koji je po sazivu presvijetloga gospodina grofa Tome Erdödyja od Monyorokereka i t. d., bana, održan u kraljevskom gradu na Gričkome Brdu dvadeset i petog (dana) mjeseca listopada godine 1611. i zaključeno:

      Prečasni gospodin Petar Domitrović, izabrani biskup crkve zagrebačke, predložio je svečano staležima i redovima kraljevine zaključke najnovije sinode trnavske, koje su isti staleži i redovi, kao najpokorniji sinovi matere crkve, dobrohotno prihvatili.[9] Pročitao Stjepan Patačić, zamjenik protonotara kraljevstva: Isti vlastoručno. Mjesto pečata kraljevine Slavonije.)

      Tkalčić o tome tvrdi: “Prema tomu zaključku dužnost je samo svećenstva bila govoriti sa propovjedaonice proti sujevjerju i tim ga triebiti, a one, koji bi se o njem ogriešili ili tvrdovrati bili, dojaviti biskupu ili duhovnoj vlasti; ali ne da ih ona sudbeno progoni i svjetskom sudu za daljnji progon izruči, već samo crkvenim kaznami “poenas poenitentiales”, kao: postom, pokorom ili izobćenjem proti njim postupa.” A nešto dalje u tekstu[10] govori i da je svjetovna vlast uporna i kako joj Crkva nikako ne može objasniti da su ta čaranja luda i smiješna. Komentirao bih, kako Tkalčiću na samome kraju 19. stoljeća ipak u neku ruku nije možda najjasnije, da je samo dva stoljeća prije njega, u potpuno od Crkve obuhvaćenom zapadnom kulturnom krugu, kojem je i Zagreb pripadao, razmišljanje svjetovne i crkvene vlasti vrlo slično. I da svjetovna vlast reagira običajnim pravom ili donesenim odlukama u koje su duboko inkorporirani stavovi Katoličke crkve i kao takvi neodvojivi od kulturnog i tradicijskog kruga kojem je ovo područje pripadalo. Stoga mislim da se na ova dva primjera vrlo jasno može vidjeti kako je jedna crkvena odluka sinode Katoličke crkve, prenesena u svjetovnu već nekoliko mjeseci poslije i odmah odobrena od Hrvatskog sabora kao svjetovna i pravna. Time će se itekako udariti temelji daljnjih progona koji će svoj zenit doživjeti samo sedamdesetak godina kasnije. Osim toga, Tkalčić i opet nije u pravu kad govori da Crkva nema veze s progonima, stoga što nam je itekako poznato da suđenja nisu samo bila na Gradecu, već i na Kaptolu, i to mnoga, a koje je Crkva vodila kao feudalni gospodar. Crkva je tamo oduvijek (za što postoji zapis u Statutu zagrebačkog kaptola iz 1334.) imala pravo suditi stanovnicima svojih posjeda i u svjetovnim stvarima. U mojim istraživanjima sam našao dvanaest takvih slučajeva u razdoblju od 1699. do 1743. godine, od kojih je zasigurno pet završilo spaljivanjem, dok je za ostale rezultat procesa nepoznat, a za sve je slučajeve poznato da je vršena tortura nad osumnjičenima.[11] Također su poznati i primjerci pisama raznih župnika koji su pozivali svjetovne vlasti da dođu srediti situaciju s vješticama u njihovim župama (primjerice pismo župnika Mirka Petkovića iz župe u Vrapču županu zagrebačke županije Ivanu Juršiću datirano 30. ožujka 1757. godine[12]).

 III. Utjecaj isusovačkog reda (Collegium Zagrabiensis Societatis Jesu)

       Još jedna od zanimljivih pojava toga doba, a o kojoj Tkalčić nije spomenuo ni riječi u svojim djelima, dolazak je isusovaca u Zagreb. Isusovci dolaze u Zagreb 1606. godine, dakle pedesetak godina nakon svog osnutka i već sljedeće godine osnivaju prvu gimnaziju u Zagrebu, danas poznatu kao Klasičnu gimnaziju. Znači, sljedećih 150 godina (do njihova ukidanja 1773. godine) mnoge su generacije razvijale visoku kulturnu i teološku svijest. Po Vladimiru Bayeru, to je jedan od uzroka tolikog rasplamsavanja progona u kasnom 17. i 18. stoljeću.[13] U “Povijesti zagrebačkog kolegija jezuitskog reda” (Historia Collegii Zagrabiensis Societatis Jesu) postoji više bilježaka u kojima se govori o isusovačkoj umiješanosti u te “protuvještičke” aktivnosti, i to iz njihova vlastita pera, kronološki za svaku godinu, u obliku izvještaja. Kao primjerice, liječenje bana Nikole Frankopana kojeg je jezuitski propovjednik Petar Ljubić 1620. izliječio od “tesalske” čarolije kojom su ga začarale vještice. Za 1647. i 1648. spominje se da su u obilasku Karlovca isusovci spalili mnoge heretičke i čarobnjačke knjige. Za 1652. godinu “Povijest” spominje kako su javno s propovjedaonica jezuiti poticali svjetovne organe vlasti na procese protiv čarobnjaka. Dalje se spominje (zapisuje Juraj Habdelić osobno) za godinu 1655. kako su jezuiti te godine odstranili mnoge amajlije i čarolije koje su sprječavale udane žene da začnu i rađaju. Također su otkrili i spalili neku zaključanu bravu zakopanu u zemlju, a koja je nekome više godina “uništavala brak”.[14]

IV. Ferdinandeja

       Godine 1656. objavljen je zakonik zvan Ferdinandeja[15] (po caru Ferdinandu III. koji ga je donio) – iliti punim imenom “Forma processus iudicii criminalis seu Praxis criminalis”, koji u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji nikad nije dobio zakonsku snagu, ali je važio kao običajno pravo nakon što je preveden na latinski za Ugarsku, Hrvatsku i Slavoniju u prijevodu isusovca Szentyvanya, tiskanom 1687. godine. Tako je i na našim sudovima postao pisani dokument koji sadrži običajno pravo, a kojeg se kao običajnog prava imaju držati suci i magistrati pri presudama, te je uvršten 1697. u “Zbornik prava Ugarske i pripojenih zemalja (“Corpus iuris hungarici seu Decretum generale inclyti regni Hungariae partiumque eidem adnexarum”)”. Taj zakonik sveobuhvatno obrađuje u detalje postupak, ispitivanje i predlaže kako voditi sustav ispitivanja optuženih za čarobnjaštvo, vještičarenje i herezu.

V. Pitanje uzroka progona

       Kako bilo da bilo, u tom “burnom” 17. stoljeću i početku 18. stoljeća, Crkva u Zagrebu i nije imala razloga strahovati od nekih velikih strujanja kakvih je bilo u Europi toga vremena. Nije se morala boriti s reformacijom, Gradec i Kaptol nisu bili na stalnom izravnom udaru Osmanlija, nema ostalih heretičkih pokreta, nema bojazni od velikih pobuna. Gradec i Kaptol i njihovi posjedi, u to su vrijeme relativno malene, još uvijek takoreći ruralno-medijevalno urbane bogobojazne sredine koje se bave svojim poslovima i koje previše ne dotiču velike europske promjene u otkrićima, promjenama sustava i tehnologija. I jedno od velikih pitanja jest zašto se upravo u to doba toliko raširila tolika opsesija suđenjima, linčovanjima i optuživanjima žena i muškaraca u svim životnim dobima zbog najmaštovitijih razloga: poput optužbi za kugu, za uzimanje mlijeka, za let na metli, za vještičje sabate, za čedomorstvo, za ubojstva, za preoblike u životinje, za odnose i ugovore s đavlom? Je li to zakašnjeli odjek ludila koje je hvatalo Europu u 15. i 16. stoljeću? Ili je to bio jedan od načina kontrole puka kako im neke “modernije” ideje ne bi padale na pamet? Ili je, uzrok tome, kako je predložio Bayer svojedobno, pretjerano razvijanje teološke svijesti koja je u svojoj neumjerenosti počela vidjeti magiju u svakom svakodnevnom prekršaju?[16]

Jer da je, kako pak Tkalčić predlaže, stvar bila samo u nepismenosti i neobrazovanosti priprostog puka, ili nepismenih lokalnih plemića s pravom mača, još se mogu nekako time sporadično shvatiti linčevi i seoske lomače kao pojave kakve se kroz čitavu ljudsku povijest mogu naići u manjim, zaostalijim sredinama. No studiozna mučenja i torture koju su predvodili obrazovani ljudi od kojih su neki i studirali po Europi, govorili nekoliko jezika i bili načitani u sudskoj i ostaloj literaturi, a koji su sjedili u gradskom Senatu i bivali sucima, magistratima, senatorima i gradskim kapetanima, nemaju drugog povijesnog opravdanja, doli kao trenutak masovne psihoze u trajanju od stotinu i pedeset godina. Slično kao što smo mogli vidjeti u mnogim razdobljima ljudske povijesti, a prisjetimo se samo Njemačke u 20. stoljeću, opće psihoze izazivaju posvemašnju opsesiju nekom idejom, dok sadistički pojedinci koji imaju moć, kao i u ratnim sukobima, izbijaju na površinu kako bi zadovoljili svoje apetite. Tako i nije neobično vidjeti u jednom od izvještaja sa suđenja jednoj zagrebačkoj “vještici” kako je svjedočila da joj je Vrag došao u tamnicu u obliku gradskog kaštelana i zaveo je.[17]

Naravno, kad jednom započne takav niz, najniže pobude u ljudima koriste svoje prilike. Većina optuženih i spaljenih žena o kojima sam istraživao bile su optuživane iz vrlo jednostavnih razloga: zbog muža koji se htio riješiti svoje žene kako bi bio s ljubavnicom, ili pak žene koja se htjela riješiti suparnice ili muževe ljubavnice, žene koje su odbile kojeg muškarca, ljubomore na poslovnoj razini (nečiji obrt radi bolje od drugog i slično), novca, zbog alkoholiziranih halucinacija različitih “uglednih” plemića[18] ili uglednijih članova zajednice, ili je pak riječ bila o narodnim travarkama i babicama. Svi bi ti razlozi potom bili umatani u jedan klišej optužbi koji se, pogotovo na ispitivanju pod torturom, ponavljao od suđenja do suđenja. Nekako čisto sumnjam, racionalno gledajući, da je i jedan posto tih optužbi bio istinit, da bi se i jedna vještica dala uhvatiti da ima i desetinu tih fantastičnih moći koje su joj se pripisivale na suđenjima ili linčevima.

VI. Zaključak

      Crkva, kao duhovni pastir naroda, uvijek može reći kako je to bila stvar svjetovnih sudova i kako se oni nisu imali pravo miješati. No, prema ovim predstavljenim izvorima i povijesno dokazanim činjenicama, vrlo je jasno da je u jednoj maloj sredini toga vremena Crkva imala glavnu kulturnu i moralnu ulogu. Što je svećenik rekao na propovijedi većinom se tako i činilo. Pogotovo ako su propovijedi bile poput ovih zabilježenih isusovačkih ili onih lokalnih župnika koji su tražili čišćenje svojih župa od vještica. To što je to na kraju sredio neki svjetovni predstavnik vlasti, vlastelin ili sudac na svjetovnom procesu, čini se da nema nikakve veze. Ako svećenik kaže da je kuga pala na selo ili grad kao Vražje djelo vještica – netko – masa, sudac ili feudalni gospodar potrudit će se u to doba naći vješticu pošto-poto. Bez obzira kriva ona ili ne, postat će žrtveni jarac jednog praznovjernog straha koji je bio duboko usađen u svakoga. A taj strah nije došao toliko, koliko se često misli, iz narodnih, hrvatskih i slavenskih pretkršćanskih vjerovanja, već iz maštovitih srednjovjekovnih prijetnji paklom i Vragom. Zato nije čudno da se odluka sinode u Trnavi odmah prihvaća kao svjetovna, da se njemački zakonik o sudskom procesu (Ferdinandeja) koji sadrži sustavne metode ispitivanja i torture vještica prihvaća kao običajno pravo, i zato napokon i nije čudo da, primjerice, u godini jednog od najbitnijih mirova za hrvatsko ranonovovjekovlje, 1699. godini, na Gradecu i Kaptolu u jednoj godini bude spaljeno ravno 50 žena, optuženih, mučenih i pogubljenih zbog čaranja, a i u sljedećim godinama, sve za trajanja rada sudskih isljednika Ivana Khaylla i Đure Porte koji su od 1699. do 1704. godine vodili procese ispitivanja vještica prije suđenja i izvlačili najzačudnija priznanja pod mukama. Te brojke danas izgledaju, statistički gledano, maleno i opskurno, pogotovo prema velikim stradanjima u Europi, ali pritom se ne smije smetnuti s uma kako i broj stanovnika na Gradecu, Kaptolu i njihovim feudalnim posjedima nije bio ogroman, tako da je u stvari taj broj u kontekstu onog doba stvarno velik.

S čisto objektivnog stajališta povijesti, nakon svega viđenog i proučenog, vraćajući se opet zaključno protutezom Tkalčiću i njegovoj tezi o “našoj domaćoj duhovnoj vlasti”, koja se nije “baš ni toliko, koliko je pod noktom crna, uplitala bila u progonstvo vješticah”[19], vrlo je jasno da je utjecaj Katoličke crkve, njenih redova, ali i svih razina crkvene hijerarhije, od biskupa do župnika, ipak bio neprijeporno velik i zamjetan. I sveprisutan čitavim ovim obrađenim povijesnim razdobljem, u mnogome doprinoseći fenomenu progona vještica i utječući na kulturnu i civilizacijsku svijest ovog prostora.

Literatura:

BAYER, Vladimir (1982) Ugovor s Đavlom – procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj, Zagreb: Informator, treće neizmijenjeno izdanje

 TKALČIĆ, Ivan Krstitelj (1891) Parnice proti vješticam u Hrvatskoj, Zagreb: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 103:83-116.

VUKELIĆ, Deniver (2009), Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka, diplomski rad, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, mentor doc. dr. Zvjezdana Sikirić Assouline

Sažetak

 Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u Zagrebu u ranom novom vijeku

 U radu se raspravlja o nekim pitanjima koja su se pojavila za vrijeme nastanka autorovog diplomskog rada pod naslovom Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka. Na početku se ukratko  opisuju ciljevi rada, kako bi se uvelo u pitanja o utjecaju Katoličke crkve na sama svjetovna suđenja. Omeđuje se razdoblje proučavanja teme na starije, od 1380. do 1611. i novije, od 1611. do 1758. godine. Slijedi rasprava o prijelomnoj godini 1611. kad je održana crkvena sinoda u Trnavi i potvrdi Hrvatskog sabora zaključaka donesenih na njoj (navode se izvori za oba događaja). Raspravlja se o crkvenom utjecaju na događaje izvan propovjedaonice koji su imali za posljedicu svjetovne progone vještica i ostalih praznovjerja. Zatim se raspravlja o utjecaju poznatog njemačkog zakonika, tzv. Ferdinandeje, iz 1656. godine. Referat se nastavlja promišljanjem o utjecaju novopridošlog isusovačkog reda u Zagreb 1606. godine i o eventualnim utjecajima na događaje iz 1611. godine i kasnije. Potom se, sve do kraja rada govori o svjetovnim progonima protiv vještica i dodirima s Crkvom kao institucijom koja ima kulturni i moralni utjecaj na život građana Gradeca, Kaptola i okolice toga doba, a čije je područje autor proučavao.

Ključne riječi: Katolička crkva, Zagreb, Crkveni sinod u Trnavi, Hrvatski sabor, vještice, isusovci, Ivan Krstitelj Tkalčić

Summary

Influence of Roman Catholic Church on civil witchcraft trials in Zagreb during the Early Modern Period

This report discusses some of the questions which appeared during the author’s research for his final Master’s paper in History at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, by the name of “Civil trials and prosecutions on sorcery, heresy and witchcraft in Zagreb during the Early Modern Period”. In the beginning of this report primary goals of complete work are mentioned, so the questions about Church’s influence on those trials could be put to debate. The timeline is limited on two periods, earlier, from 1380 until 1611, and later, from 1611 until 1758. Furthermore, the author opens discussion about the threshold year of 1611 when The Church Sinode of Trnava was held and the confirmation of conclusions stated at it by the Croatian Senate (with both sources quoted). Also, there is a word about Church influence on the events outside of a rostrum which as a consequence had witch prosecutions and other superstitions. The German codex, Ferdinandea (1656) is also mentioned. At its peak this report debates the influence of then newly arrived Church order of Jesuits in Zagreb in the year of 1606, and its effects on the 1611 events and later. Finally, it ends with a discussion about civil trials and their connections with the Church as an institution which had great cultural and moral influence on the daily life of Gradec, Kaptol and their surrounding areas, which is also one of topics researched.

Key words: Catholic church, Zagreb, Church Synod in Trnava, Croatian Diet, witches, Jesuits, Ivan Krstitelj Tkalčić

__________________________________________________________________

[1] Ovaj je rad pročitan na Trećem kongresu hrvatskih povjesničara na Braču 2008. godine.

[2] VUKELIĆ 2009, 14 – 20

[3] Isto. 21 – 38

[4] Isto. 57. Slučajevi 1 i 2

[5] Constitutiones synodales eclessiae zagrabiensis, Zagrabiae, 1805., pag. 29. (cap. III, n. IV.)

[6] TKALČIĆ 1891, 90.

[7] VUKELIĆ 2009, 23.

[8] Constitutiones synodales eclessiae zagrabiensis, Zagrabiae, 1805., pag. 35, nota.

[9] Moje grafičko isticanje.

[10] TKALČIĆ 1891, 92.

[11] VUKELIĆ 2009, 32.

[12] Isto. 34 – 35.

[13] BAYER 1982, 273 – 280.

[14] BAYER 1982, 273 – 280.

[15] Isto. 561– 567.

[16] BAYER 1982, 246 – 251.

[17] Riječ je o Kuljanki Margareti, osuđenoj na Gradecu 1733. godine.

[18] Riječ je o optužbi gospe Catherine, supruge Boltisara Jellachicha, a protiv Barice Mihanović-Pisk i Marice Karlovčić između 1741. i 1743. godine.

[19] TKALČIĆ 1891, 90.

Jedna misao o “Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u Zagrebu u ranom novom vijeku

  1. NIJE SLALA SAMO KATOLICKA CRKVA VJESTICE NA LOMACE!!!
    Martin Luter nije bio puno humaniji od rimskih Papa, slao je nevine Ljude, Zene i Djecu tako
    djer na Lomace, kao i njegov Brat u “Kristu” Kalvin! On je na Lomacu poslao spanjolskog Dok
    tora Michaela Serveta, koji je pobio biblijsko “Trojstvo” kao najvecu Dogmu!!! Danas imamo
    u Africi problem Vjestica, ubijaju se mala africka Djeca kao Vjestaci, sto je naglasila i bijela
    Dankinja, spasavajuci izgladnjelog malog Djecacica Afrikanca od gladi i smrti, jer je progla
    sen Vjestacem!!!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s